Intervju za Stav o izbjegličkoj krizi

Završena CNS ljetna škola

U petak, 28. augusta 2015. godine u Sarajevu, dodjelom certifikata je završena ljetna škola pod nazivom „Islam in Contemporary World“. Ljetnu školu je već petu godinu zaredom organizovao Centar za nepredne studije uz podršku partnera u realizaciji projekta i to Centra za međukulturno razumijevanje „Horizonti“ iz Podgorice, Centra za dijalog-Vesatijja, te Centra za lično i profesionalno usavršavanje iz Sarajeva.

Učesnici CNS ljetne škole 2015 su bili studenti dodiplomskog i postdiplomskog studija iz balkanskih zemalja: Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Albanije, Kosova, Bosne i Hercegovine, studenti iz Turske, te jedan učesnik iz Luxemburga, i po jedna učesnica iz Velike Britanije i Kraljevine Švedske.

Sedmodnevni program (21-28. augusta) na kojem su kao predavači učestvovali dr. Fikret Karčić, dr. Ferid Muhić, dr. Ahmet Alibašić, dr. Dževada Šuško, dr. Mirza Sarajkić, dr. Harun Karčić, te Omer Kajoshaj, Muhamed Jusić, i Kathleen Roche-Nagi, bio je baziran na tri osnovne stvari:

1) Ključna pitanja o savremenom islamskom mišljenju

2) Učenje o balkanskim muslimanskim zajednicama i islamskoj kulturi

3) Sticanje osnovnih znanja i vještina iz oblasti komunikologije i predbračnog obrazovanja.

Učesnici ovogodišnje CNS-ove ljetne škole su također imali priliku posjetiti Podgoricu i Sarajevo, gradove domaćine ljetne škole, a kroz jednodnevne izlete i Bar u Crnoj Gori,  pojedine gradove u Hercegovini, te Memorijalni centar u Potočarima (Srebrenicu).

Izvor: CNS.ba

Berlin: Jevreji i muslimani zajedno o genocidu u Srebrenici

U Berlinu je od 16. do 24. avgusta održana šesta Muslimmansko-jevrejska konferencija, redovni skup mladih muslimana i Jevreja iz čitavog svijeta koji u duhu međuvjerskog dijaloga razgovaraju o svim temama koje su zajedničke za pripadnike ove dvije svjetske religije i koje su određivale njihove odnose kroz historiju ili to čine i danas

Cilj konferencije je, prema riječima organizatora, razbijanje stereotipa, izgradnja prijateljstva i saradnje među mladim Jevrejima i muslimanima, kao i rasprava o pitanjima i temama na kojima mogu zajednički raditi u cilju poboljšanja odnosa i zajedničkog napretka. Slogan skupa „Razgovaramo jedni sa drugima, ne jedni o drugima“, govori mnogo o namjerama organizatora. Razgovaralo se na posebnim pododborima o svemu što je zajedničko za sljedbenike ove dvije konfesije, od uspona antisemitizma i islamofobije do izraelsko-palestinskog sukoba koji opterećuje historijski dobre odnose Jevreja i muslimana.

U svojstvu izaslanika reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića i IZ u BiH ovom skupu je prisustvovao Muhamed Jusić, koji je govorio na sesiji posvećenoj razmatranju veza između genocida u Srebrenici i holokausta ili Šoaha u Drugom svjetskom ratu. Svaka prilika da se upozori na opasnost zaborava i relativiziranja svakog zločina, a posebno zločina genocida se treba iskoristiti. O tim zločinima, a naročito genocidu u Srebrenicu, treba govoriti ne kako bi se ostalo u prošlosti, kako bi se razvijao kult žrtve među preživjelim, nego kako se takvo zlo ne bi nikada više i nigdje ponovilo i kako bi se žrtvama dala nada da će prije ili kasnije pravda biti zadovoljena i da njihova žrtva neće biti zaboravljena. Zato je posebno bitno kada se ukaže prilika da se o genocidu u Srebrenici i drugim bh. gradovima i govori pred 160 učesnika konferencije u Gradskoj upravi Berlina gdje su domaćini bili zvaničnici iz gradske uprave i federalne vlasti Njemačke. Prisutni su saslušali svjedočenje Rahel Renate Mann, koja je kao jevrejska djevojčica preživjela holokaust skrivajući se u podrumu komšijske kuće, te Sauda Čehića sa svojim svjedočenjem o tome kako je preživio prijedorske logore.

Kada se saslušaju oba svjedočenja lahko je zaključiti kako su ona identična i pored razlika u vremenu i pored toga što su žrtve jednog zločina Jevreji a drugog muslimani, naglasio je, između ostalog, u svom govoru Muhamed Jusić. Bilo da se radi o shoahu, genocidu u Srebrenici ili bilo kojem drugom sličnom zločinu u historiji ili koji se danas odvija ili priprema pred našim očima širom svijeta, ljudi se po ovom pitanju dijele samo u dvije skupine: one koji vjeruju d

a različite vjere, nacije i rase mogu živjeti zajedno u miru i ravnopravni i drugi koji vjeruju da je to nemoguće, nedopustivo, koji sve što je drugačije doživljavaju kao prijetnju vlastitom i koji bi da razlike nestanu ili da sa njima žive samo ako njihovo dominira. I u Bosni devedesetih kao i u Berlinu tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka sukobila su se ta dva koncepta i pogleda na svijet. I danas se u Evropi i širom svijeta ta dva modela sukobljavaju i ideološki, medijski i politički, a u Siriji, Palestini i nekim drugim žarištima vidimo i vojno. Zato je bitno da postoje skupovi kakva je Muslimansko- jevrejska konferencija na kojoj mladi ljudi, i ne samo oni, promovišu ideju suživota i interakcije. Samo takav pogled na svijet može osigurati da se ono „nikad više“ koje smo nakon svakog genocida čuli, stvarno i pretvori u realnost, smatra Jusić.

Ovogodišnja konferencija je održana pod generalnim pokroviteljstvom ministra vanjskih poslova Njemačke dr. Frank-Walter Steinmeiera. Svoju podršku konferenciji su izrazili i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i nekadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton. Prije dvije godine domaćin konferencije je bila Bosna i Hercegovina, a već iduće godine će se održati u nekoj drugoj zemlji.

Izvor: Preporod

Više o konferenciji na: http://www.mjconference.de/ 

Ko sve napada Tursku?

Svaki od ovih terorističkih entiteta je na osnovu svoga dosadašnjeg „borbenog puta“ pokazao zastrašujući stepen brutalnosti i spremnosti da se prolije krv nedužnih ljudi.

Turci biraju svoje bitke i saveznike ali u toj igri rizikuju ne puno nego sve, piše autor [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Turska je ovih dana postala meta intenzivnih terorističkih napada koje izvode tri organizacije: tzv. Islamska država (ISIS), kurdska marksistička PKK i ultraljevičarska organizacija Revolucionarna narodna oslobodilačka fronta (DHKP-C).

Svaki od ovih terorističkih entiteta je na osnovu svoga dosadašnjeg „borbenog puta“ pokazao zastrašujući stepen brutalnosti i spremnosti da se prolije krv nedužnih ljudi. Ove organizacije nemaju ništa što ih spaja, DHKP-C koristi svaku priliku da se distancira od PKK, osim zajedničkog cilja da destabilizuju Tursku.

Svaka od njh pojedinačno je dovoljan problem za svaku državu ma kako ona uređena bila, pa i čitavu međunarodnu zajednicu, i zato je veliko pitanje kako će se Turska uz sve druge izazove, od nestabilnog okruženja do astronomskih cifara izbjeglica iz Sirije, ali i Iraka, o kojma brine na svojoj teritoriji, nositi s ovim problemom. Kriza oko formiranja vlasti i priča o mogućim novim izborima u Turskoj je sada u potpuno novom svjetlu. Ni ekonomskog napretka, glavnog aduta AKP partije na svim izborima, ni jače međunarodne uloge Republike ne može biti ako u pitanje dođe sigurnost i mir u državi.

Napadi koji ne iznenađuju

Posljednji val terorističkih napada u Turskoj nije nikakvo čudo; nije to ništa što se nije moglo očekivati ili čak predvidjeti. Veće je čudo kako je Turska posljednjih godina uspjela osigurati bilo kakvu stabilnost s obzirom na sve što se dešava u njenom okruženju. Pitanje je sada kako će se zvanična Ankara nositi sa svakom od ovih opasnosti pojedinačno.

Vlada u Ankari je činila što je mogla kako bi osigurala da se sukobi iz Sirije i Iraka ne preliju na njenu teritoriju, barem koliko je to duže moguće. Oni to smatraju svojim uspjehom, kao i principijelan stav da se sukob u Siriji ne može svesti na problem ISIS-a, nego da se mora dogovoriti cjelovito rješenje ne samo sirijskog nego i iračkog pitanja. Riješiti se ISIS-ove paradržavne tvorevine, a na njenom mjestu dobiti kurdsku državu u kojoj dominiraju terorističke marksističke organizacije, ili pak ponovo uspostavljeni brutalni režim Bashara Al-Asada, odnosno proiranske šiitske milicije koje bi dominirale većinski sunitskim pokrajinama Iraka i Sirije za Tursku jednostavno nije nikakvo rješenje.

Zato su oni od početka tražili da se prije nego što se krene u slamanje ISIS-a postigne dogovor o tome da na njegovo mjesto ne može doći režim u Damasku, da se uspostavi „no-fly zona“ nad Sirijom i sigurna zona uz granicu sa Turskom za izbjeglice.

Zabrana letenja nad Sirijom bi trebala zaštititi civile u gradovima koji su se oteli kontroli režima u Damasku od barbarskih napada njegove avijacije. Tampon-zona bi trebala ne samo smanjiti priliv izbjeglica u Tursku nego i osigurati da taj vakuum ne popune neke od vojnih i političkih organizacija koje predstavljaju opasnost po turski suverenitet. Ne treba podsjećati da članice anti-ISIS-ove koalicije nisu bile spremne ispuniti ove uslove, a Turci od njih nisu htjeli odustati i zato smo danas tu gdje jesmo.

Nakon što je ISIS izveo teroristički napad u turskom pograničnom gradiću nedaleko od Urfe, došlo je do dogovora  između Ankare i  Washingtona koji, čini se, idu u pravcu ispunjavanja nekih od ovih zahtjeva. Detalji naravno nisu poznati javnosti, ali se vidi da je američkoj vojsci dozvoljeno korištenje baze Indžirlik za napade na ISIS u koje je uključeno i tursko vazduhoplovstvo. Međutim, od početka je jasno da će Turska podjednako, ako ne i jače, djelovati i protiv PKK za koju se plaši da bi mogla profitirati od slabljenja ISIS-a.

Nasilni ljevičari

Turski nasilni ljevičari su priča za sebe i Turska se s tom vrstom opasnosti nosi već desetljećima. Oni jesu ozbiljna opasnost, ali se nikada nisu omasovili, a slabi su izgledi da bi se to moglo desiti danas.

Zato je, jasno je to svima, najveće pitanje za stabilnost Turske ono kurdsko. Jedino kurdski terorizam u ovoj fazi može dobiti značajnu podršku ukoliko se eskalacija nasilja nastavi i ako se mirovni proces pokopa. Ohrabruje činjenica da politički predstavnici Kurda u Turskoj kao i zvaničnici u Ankari ne odustaju od mirovnog procesa. Mediji izvještavaju da je situacija slična u kurdskim pokrajinama na jugu Turske, gdje je većina građana svjesna da eskalacija nasilja ne može donijeti nikakvo dobro. Dokaz za to imaju samo preko granice u susjednom Iraku i Siriji.

Ali ipak ima onih među Kurdima koji bi ohrabreni pobjedama nekih njihovih vojnih frakcija nad ISIS-om u Iraku i Siriji i podrškom međunarodne zajednice svima onima koji pokažu spremnost da se bore protiv boraca samoproglašenog halife da iskoriste taj momentum i borbu za nezavisnu kurdsku državu prenesu i na turske teritorije. To nas dovodi do jedne vrlo bitne činjenice o kojoj se u zapadnim medijima ne piše i koje rijetko čujemo u analizama dešavanja u tom dijelu svijeta, a koja nije nikakva tajna ili nepoznanica. Naime, Kurdi u regionu politički, vojno i ekonomski nisu jedinstven entitet.

Zato i kada govorimo o odnosima Turske i Kurda, a ovih dana i o terorističkim napadima Kurda u Turskoj, trebamo znati da Turska nije u ratu sa svim Kurdima nego sa jednom terorističkom organizacijom koju takvom smatra većina zemalja u svijetu. Naravno, mislimo na PKK (Kurdsku radničku partiju), marksističku grupu koja se od 1984. bori za kurdsku autonomiju, pa i nezavisnost, na jugoistočnoj Turskoj. Ova organizacija ima svoje baze na sjeveru Iraka, a prošle godine je postigla primirje sa Ankarom koje je ovih dana uzdrmano. Njihov lider je Abdullah Ocalan, poznat među Kurdima kao Apo (amidža), koji se u turskom zatvoru nalazi od 1999.

Ali pored ove skupine postoje i druge kurdske političke snage u regionu koje imaju drugačiju viziju rješavanja kurdskog pitanja i koje su međusobno politički i ideološki sukobljene.

Tako u iračkom Kurdistanu imamo KDP- Kurdsku demokratsku partiju koja je dominantna vojna i politička frakcija u ovoj autonomnoj iračkoj pokrajini. Ona je izdanak moćnog klana Barzanija koju predvodi predsjednik autonomne pokrajine Masoud Barzani. On je sin istaknutog borca otpora koji je predvodio borbu Kurda protiv Bagdada. KDP je prokapitalistička, prozapadna i vrlo bliska Turskoj.

Klan Talabani

Druga politička frakcija među iračkim Kurdima je izdanak klana Talabani. To je stranka PUK- Patriotska unija Kurdistana koju predvodi Jalal Talabani, donedavni predsjednik Iraka. Ova stranka je bliska Iranu, ali nije neprijateljski nastrojena ni prema zapadu.

U Siriji imamo PYD/YPG ili Democratic Union Party i njihovo vojno krilo Jedinice za zaštitu naroda koji su u sirijskom građanskom ratu postali strana u sukobu koja upravlja nekom vrstom paradržave na teritoriji koju kontroliše. Smatraju se bliskim, pa čak i podružnicom PKK iako su u zadnje vrijeme pokazali spremnost da sarađuju sa Turskom sa kojom sada dijele granične prijelaze. Ankara, vidjelo se to najbolje u borbama oko grada Kobanija/ Ajn Al Arab, nije bila spremna podržati YPG upravo zbog njihovih veza sa PKK, ali su dozvolili da kurdska vojska iz iračkog Kurdistana tzv. Peshmerge, pređu njihovu teritoriju i uključe se u borbe protiv ISIS-a

Ima tu i drugih kurdskih partija, pa čak i kurdskih jedinica koje se bore na strani ISIS-a, za koje nemamo vremena ali je zanimljivo kako se, prema priznanju veterana izvještavanja sa Bliskog istoka Richarda Spencera, u zapadnim medijima nije moglo o ovome govoriti, jer se na Kurde tipovalo kao na najbolje saveznike zapada koji su obespravljeni i koje treba pomoći bez obzira s kim se njihove političke elite poistovjećivale. Nakon pojavljivanja ISIS-a i nakon što su se kurdske frakcije i u Iraku i u Siriji pokazale kao najefikasnije u zaustavljanju njihovog širenja taj „zapadni daltonizam“ prema Kurdima se samo povećao, pa su kapitalističke prijestonice počele podržavati zaklete neprijatelje Zapada i kapitalizma.

Turci za razliku od političkog Zapada znaju puno više o tim podjelama i njima nije nebitno „koji Kurdi“ pobjeđuju ISIS i ko će popuniti vakuum koji bi nastao kada Al-Bagdadijeva paradržava više ne bude postojala.  Zato oni biraju svoje bitke i saveznike ali u toj igri rizikuju ne puno nego sve.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera