Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Turska, ali i svijet, s neizvješnošću
očekuju rezultate lokalnih izbora koji bi se trebali održati u martu ove
godine. Od ishoda tih izbora zavisit će ne samo budućnost AKP partije i njenog
lidera Recep Tayyip Erdogana nego i budućnost onoga što se naziva „politički
islam“.
Ono što je ove, tek lokalne, izbore
učinilo tako bitnim jeste otvoreni sukob oko korupcijskog skandala između
turskog premijera Recep Tayyip Erdogana i njegovog donedavnog saradnika i u
mnogo čemu „duhovnog lidera“ Fethullaha Gulena. Poznato je da su današnju
vladajuću AKP „konstituisala“ dva jaka pravca unutar „neonakšibendijske nove
osjećajnosti“: onaj okupljen oko Erdogana i reformisanih sljedbenika Nedžmudina
Erbekana iz zabranjene Fadilet stranke i onaj stasao u razgranatom sistemu
obrazovnih institucija koje vode sljedbenici Gulena iz pokreta Hizmet.
O odnosu snaga ova dva pravca se dugo
samo nagađalo i niko ne zna kolika je stvarna moć svakog od njih unutar stranke
i države i kolika je njihova stvarna popularnost u turskom narodu. Martovski
izbori će to dobrim dijelom i po prvi put pokazati.
Desi li se da Erdogan „preživi“ i ovaj
udarac na svoju poziciju možemo slobodno, kao što reče jedan moj turski kolega,
ustvrdiit da svjedočimo rađanje jednog novog „Vladimira Putina“. Jer, ukoliko
Erdogan pokaže da može i bez onoga što je dugo važilo za njegovu glavnu
političku bazu ostvariti zavidan rezultat onda je uistinu upitno kada će se
formirati bilo kakva ozbiljna politička alternativa i opozicija njegovoj
vlasti. Izgubi li pak AKP vlast na lokalnim izborima to može biti prvi
pokazatelj da ni na parlamentarnim izborima 2015. neće proći dobro. Posebno bi
bio bolan gubitak Istanbula odakle je i počeo Erdoganov uspon, naročito kada
znamo da kao što napisa novinar Kadri Girsel: "Oni koji izgube Istanbul,
na kraju izgube i cijelu zemlju."
Naravno, mnogo će zavisiti i od
ponašanja današnjeg predsjednika Republike Abdullaha Güla, drugog čovjeka po
snazi i popularnosti u AKP. Naime, postoje indicije i još uvijek nepotvrđene
sumnje da bi se on mogao staviti na čelo nezadovoljnika unutar vladajuće
partije i da bi upravo on mogao biti novi čovjek od povjerenja imama Gulena i
pokreta Hizmet zbog svoje bliskosti s njima. Prihvati li Gül ovu ulogu omjer
snaga će se itekako promijeniti u korist „hizmetovaca“, a premijer Erdogan bi
mogao dobiti ozbiljnog konkurenta u samoj stranci. Kakogod, vrlo brzo ćemo
doznati da li će Gul pristati da bude Erdoganov „Medvjedev“ ili će trenutnu
krizu pokušati iskoristiti za vlastito pozicioniranje unutar stranke i države.
Ipak, ostaje činjenica da AKP partija
nije imala ovakav utjecaj u turskoj politici samo zahvaljujući podršci vjerski
orijentisanog dijela turskog društva bez obzira kojem pravcu pripadali.
Činjenica da je za AKP na prethodnim izborima glasao veliki broj tzv.
sekularnih i nacionalistički opredjeljenih glasača, pa čak i neke frakcije sa
lijevog političkog spektra, govori da Erdogan mora u obzir uzeti i ono što oni
misle. Pravo pitanje je da li će Erdogan uspjeti zadržati njhovo povjerenje,
naročito nakon sve otvorenijih optužbi za korupciju i nezadovoljstva koje
njegovom autokratskom politikom iskazuje sve veći broj mladih i onih iz srednje
klase koji su do sada bili zadivljeni njegovim antikemalističkim reformama i
ekonomskim bumom. Erdogan rizikuje da štiteći sebe i poziciju svoje stranke
ispadne kao neko ko štiti korupciju i radi na njenom zataškavanju u vrijeme
kada većina građana Turske, ali i međunarodnih posmatrača, upravo korupciju
smatra najvećim problemom i samim time prioritetom kojim bi se vlast trebala
pozabaviti.
Ustvari, ovo nas dovodi do suštinskog
pitanja u čitavom ovom sukobu a to je koliku štetu će pretrpjeti započeti
proces demokratizacije turskog društva, pa samim time i famozni proces turskog
pridruživanja EU-u. Drugim riječima, da li će Erdogan svojom borbom protiv
onoga što naziva „stranom zavjerom protiv njegove zemlje“ i razračunavanjem sa
„otuđenim centrima moći „u sigurnosnim agencijama, sudu i tužiteljstvu nauditi
čitavom ustavnom uređenju države i neovisnosti sudske vlasti.
Ne treba, međutim, zapostaviti ni
posljedice koje će ishod ovog sukoba ostaviti na ulogu koju Turska ima u
regionu i svijetu. AKP je u operativnoj izvedbi agilnog ministra vanjskih
poslova Ahmeta Davutoğlua Tursku učinila itekako prisutnim političkim igračem naročito
na području Srednje Azije, Bliskog istoka i Balkana. Prisjetimo se samo svih
analiza ali i naglabanja o doktrini tzv. neoosmanizma koja se s ovom politikom
povezivala. Budućnost te nove uloge Turske na koju su se mnogi tek počeli
navikavati itekako će zavisiti od toga ko će stolovati u Ankari i s kakvom
vizijom Turske i svijeta.
Posebno se s pažnjom na ishod ovog
sukoba gleda u arapskom svijetu gdje se nakon izbijanja onoga što se
eurocentrično naziva „arapsko proljeće“ turski model „političkog islama“
nametao kao uzor koji su trebale slijediti nove partije koje se pozivaju na
islam a koje su postepeno počele preuzimati vlast u mnogim arapskim državama.
Zato mnogi ovo što se dešava u Turskoj
povezuju sa ofanzivom koja se vodi protiv onih političkih opcija koje su bliske
Muslimanskoj braći od Egipta preko Tunisa pa sve do zemalja Arapskog zaljeva.
Nije tajna da su te političke opcije historijski i ideološki itekako bliske.
Pad Erdogana bi mogao biti finalni udarac idejama „političkog islama“ po modelu
Muslimanske braće i ne treba čuditi da je jako puno onih koji bi to rado
vidjeli.
Po dosadašnjim pokazateljima već smo
mogli zapaziti da je ovaj sukob značajno naškodio njihovoj ekonomiji, ali
Turska ima ekonomske potencijale koji se preko noći mogu oslabiti ali ne i
uništiti, zato će veći problem biti šteta koju će ovaj sukob ostaviti na
politički i ustavni sistem Turske. Većina, čak i onih involviranih u sukob s
obje strane, slaže se u tome da jedan ovakav sukob do istrebljenja među
dojučerašnjm saveznicima i „braćom“ nije potreban ni AKP ni Turskoj. Međutim,
do sada se nisu čuli glasovi s bilo koje od sukobljenih strana niti bilo kojeg
drugog centra moći koji bi pozivali dijalogu ili drugačijem iznalaženju
rješenja za nesporazume.
U međuvremenu, sukob dva tabora se
nastavlja svom žestinom i vjerovatno će se nastaviti sve do izbora s mogućnošću
daljnje eskalacije kako se predizborna kampanja bude zahuktavala. Posljednji u
nizu razmijenjenih udaraca desio se u srijedu
tokom premijerovog obraćanja stranim ambasadorima akreditiranim u
Turskoj kada je Erdogan prvi put po imenu spomenuo Gulena i njegovu
organizaciju Hizmet. Naime, kako javljaju agencije Erdogan je tom prilikom
najavio “otvoreni rat“ onome što je nazvao "imperijom straha" svog
rivala Fethullaha Gulena.
On je, navode isti izvori, apelirao na
turske ambasadore širom svijeta da svojim stranim kolegama objasne kakvo je
"pravo lice" Gulenove organizacije, kakve su njene želje i ambicije i
kakve su "dimenzije opasnosti" koja od nje prijeti. Bolje upućeni
izvori iz Turske tvrde da je ovo samo reakcija na upad sigurnosnih agencija u
ured humanitarne organizacije IHH bliske premijeru Erdoganu u gradiću Kilis pod
optužbom da su krijumčarili oružje za Al-Kaidu u Siriji. Ne treba posebno
napominjati da su u AKP i ovu akciju okarakterisali kao još jedan napad Gulenovaca s ciljem kompromitovanja premijera
i Turske.
