Vodič za rušenje režima bez prolijevanja kapi krvi

Nenasilne metode rušenja režima su efikasnije od onih nasilnih

Piše: Muhamed Jusić (Magazin StartBiH, 18.2.2014. br. 395.)

Uzdanje u nasilna sredstva (u rušenju režima) znači opredjeljivanje upravo za onu vrstu borbe u kojoj je tlačitelj gotovo uvijek nadmoćan. -Gene Sharp

U prvim danima bosanskog socijalnog bunta zbilo se ono najgore što se moglo desiti tom tako dugo najavljivanom, prizivanom, ali i sa strahom očekivanom Bosanskom proljeću. Naime, legitimni zahtjevi obespravljenih građana su vrlo brzo eskalirali i prerasli u nekotrolisani rušilački pohod protiv državnih institucija u brojnim gradovima BiH.

Ne možemo se oteti dojmu kako su građani u bh entitetu Republika Srpska gdje dosada nije bilo masovnijih okupljanja odlučili ne suprotstaviti se neefikasnoj vlasti kako ne bi naudili entitetu kojeg doživljavaju kao državu, dok građani Federacije u naletu na od naroda otuđenu vlast nisu uspjeli napraviti razliku između nesposobnih političara i simbola države i njenih institucija. Naravno, ne zna se šta je gore. U danima koji su uslijedili ionako podijeljeno bh. društvo se dodatno podijelilo na one koji su mišljenja da se bez eskalacije nasilja ništa ne bi desilo i one koji su osudili vandalizam manjih skupina. Kakogod, masovni protesti su dobro uzdrmani činjenicom da značajan broj građana nije želio da se poistovijeti sa tim rušilačkim pohodima iako su i dalje podržavali pravedne zahtjeve protestanata.

Ono što ne bi bilo naodmet da građani BiH i novopečeni mladi revolucionari na ulicama znaju jeste da iskustva slamanja brutalnih režima širom svijeta u desetljećima iz nas ukazuju na to da mirnim, dobro isplaniranim i osmišljenim „političkim neposluhom“ mogu srušiti i najokrutniji diktatorski režim, a kamoli nesposobne političke elite prisiliti na efikasniji rad.

S toga svima onima koji izlaze  na ulice, a naročito onima koji preuzimaju ulogu lidera nezadovoljnika koji bi da jašu na valu nezadovoljstva najiskrenije preporučujemo knjigu Dr Gene Sharpa  „Od diktature do demokratije“.

Ova famozna i kontraverzna knjiga je vodič za nenasilno rušenje diktatura, a prevedena je na više od 30 jezika. To djelo je na prvi pogled skromno: ima samo 93 stranice u originalu a 84 u prijevodu na srpski kojeg je izdalo Udruženje građana za demokratiju i civilno obrazovanje iz Beograda.

Centralna poruka knjige je da snaga diktature proizlazi iz poslušnosti podanika te da se režim ruši razvojem tehnika za suzdržavanje od poslušnosti te da nasilne metode neće ubrzati njen pad nego u većini slučajeva mogu samo pogoršati stanje obespravljenih. Već u uvodu knjige on uvjerava čitaoce kako je stara predrasuda da nasilna sredstva uvijek djeluju brže dok nenasilna uvijek iziskuju ogromno vrijeme, očito pogrešna. Premda može biti potrebno mnogo vremena da se izmijeni osnovna situacija u društvu, nenasilna borba ponekad relativno brzo preraste u odlučnu bitku protiv diktature- piše dr. Sharp kojeg nazivaju „Makijavelijem nenasilnog otpora”. Mirni protesti su, kaže, najbolja metoda jer izazivaju slom autokrata. “Ako se borite nasiljem”, kaže Sharp, “borite se najboljim oružjem svoga neprijatelja”. Umjesto posezanja za nasiljem Sharpova teorija  promoviše ideju „nesaradnje“  i „političkog prkosa“ koju je Sharp sveo na rečenicu „If people cannot obey, rulers cannot rule“ – „Ako se narod ne pokorava, vladar ne može da vlada“.

Gene Sharp je ovaj sada već bestseler na kojem nije zaradio ni marke napisao 1993. godine nakon što je posjetio Mijanmar, odnosno bivšu Burmu. Tamo je u ilegali pomagao u organizaciji mirnog otpora. Tokom tog angažmana prikupio je 198 metoda onoga što naziva „političkim prkosom“: od bojkotiranja izbora preko štrajka glađu pa sve do namjernog odbijanja svake saradnje s vladom. On tvrdi da svaka diktatura, pa i one moderne, imaju svoje slabosti i da se u svakom pojedinačnom slučaju mora utvrditi koje su snage a koje slabosti svakog režima koji se želi srušiti. Istovremeno, on je uvjeren u to da ljudi bez oružja nisu bespomoćni ako se žele suprotstaviti režimu.

Ta njegova poruka već je obišla svijet. Njegovu knjigu koristili su brojni politički pokreti koji su rušili despotske režime. Nerijetko sa značajnim uspjehom. Metode koje počivaju na Sharpovoj filozofiji danas se podučavaju širom svijeta.

Kad se egipatski Pokret mladih 6. april oporavljao od neuspjelog pokušaja puča 2005. godine, naišli su na Sharpa dok su proučavali srpski pokret Otpor na koji je on utjecao, kaže vodeći strateg organizacije Ahmed Maher- prema pisanju The New York Times-a . Isti američki list piše da je neovisni Međunarodni centar za nenasilne sukobe prije nekoliko godina u Kairu vodio radionicu, a među radovima koje su dijelili našlo se Sharpovih “198 metoda za nenasilno djelovanje” (198 Methods of Nonviolent Action). Dalia Ziada, egipatska blogerica koja je kasnije i sama organizirala slične tečajeve, kaže da su sudionici radionice učestvovali u protestima u Tunisu i Egiptu. Kaže da su neki aktivisti prevodili Sharpova djela na arapski te da im se njegova poruka o “napadu na slabost diktatora” urezala u pamćenje.

No, Sharp, realist i ujedno jako sramežljiv čovjek, s oprezom odbija preuzeti zasluge. Kaže da je mislilac  a ne revolucionar, iako je kao mladić protestovao protiv segregacije na jugu Sjedinjenih Američkih Država i proveo devet mjeseci u zatvoru jer kao pacifist nije htio sudjelovati u Korejskom ratu. Nije, kaže, stupao u kontakt s demonstrantima u Egiptu, ali je nedavno saznao da je Muslimansko bratstvo na svojoj internetskoj stranici objavilo njegovo djelo “Od diktature do demokracije”. Iako svrgavanje Hosnija Mubaraka smatra znakom “ohrabrenja”, kaže: “To su Egipćani postigli, a ne ja.” Događaje u Kairu pratio je putem CNN-a u svom skromnom domu, koji je inače sjedište Institucije Albert Einstein koju je Sharp osnovao 1983. godine dok je vodio seminare na Sveučilištu Harvard i predavao političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts u Dartmouthu. Unatoč činjenici da živi u doba Twitter revolucija, internet Sharpa gotovo da i ne zanima. Nema profil na Facebooku, a ne prati čak ni šta se događa na internetskoj stranici Institucije- piše Times.

Sharp privatno cijeli život ima finansijskih problema, bio je nominiran za Nobela, kao i optužen da radi za CIA-u. Naime, zbog toga što su njegove ideje primjenjivane širom svijeta u rušenju režima od Srbije i Ukrajine pa do Egipta i drugih zemalja zahvaćenih Arapskim proljećem, brojni svjetski centri moći su ovo koristili kao dokaz da iza većine „dešavanja naroda“ širom svijeta stoji Amerika ili barem neki krugovi u njoj.

Politički čelnici u Venecueli, Iranu ili Mijanmaru doslovce proklinju Genea Sharpa. Oni tvrde, kako izvještava radio DW, da je riječ o američkom tajnom agentu čiji je glavni cilj izazivanje nemira u drugim zemljama. No, on se na te optužbe samo smješka i ističe da nikada neće sarađivati s bilo kojom vladom, pa ni sa svojom vlastitom. I to premda bi mu novac dobro došao. Umjesto toga, radi na novoj knjizi i uzgaja orhideje u svojoj maloj kućici na istoku Bostona.

Anterfile

Basna o „Gospodaru majmuna“

Centralna poruka Sharpove knjige je da snaga diktature proizlazi iz poslušnosti podanika a kao ilustraciju on navodi kinesku parabolu iz XIV vijeka, čiji je autor Lju Đi koja prema njemu sasvim lijepo ocrtava nerazmijevanje političke moći.

Prema toj predaji u feudalnoj državi Ču jedan starac je uspijevao da preživi zahvaljujući tome što su za njega radili majmuni. Narod Čua zvao ga je „đu gong“ (gospodar majmuna).

Svakog jutra starac bi skupio majmune u dvorištu i naredio najstarijem da povede ostale u planine da beru polodove s grmlja i drveća. Važilo je pravilo da svaki majmun od onoga što ubere deseti dio mora da preda starcu. Oni koji bi propustili da to učine bivali su surovo išibani. Svi majmuni mučno su živjeli, ali nisu smjeli da se žale.

Jednoga dana jedno majmunče upita ostale majmune: „Da li je starac posadio sve voćke i grmlje?“ Ostali rekoše: „Ne, sami su izrasli.“ Majmunče je i dalje pitalo: „Zar ne možemo da uzmemo plodove i bez starčeve dozvole?“ Ostali odgovoriše: „Da, možemo.“ „Zašto bismo, onda, zavisili od starca; zašto moramo da mu služimo?“

I prije nego što je majmunče dovršilo šta je zaustilo svim majmunima svanu pred očima i oni živnuše.

Još iste noći, kad starac čvrsto zaspa, majmuni iščupaše sve kolje utvrde u koju su bili zatvoreni te i utvrdu sravniše sa zemljom. Takođe, uzeše sve  plodove iz starčeva skladišta i ponesoše ih sa sobom u šumu iz koje se više nikad nisu vratili. Starac na kraju umrije od gladi.“

Ju Li Ci kaže: „Neki ljudi u svijetu vladaju svojim narodom zahvaljujući trikovima a ne pravednim načelima. Nisu li oni kao gospodar majmuna? Nisu ni svjesni svoje pometenosti. Čim njihov narod progleda, njihovi trikovi više ne djeluju.“

Raskol između turskog premijera RecepTayyip Erdogana i Fethullaha Gulena za Preporod

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Turska, ali i svijet, s neizvješnošću očekuju rezultate lokalnih izbora koji bi se trebali održati u martu ove godine. Od ishoda tih izbora zavisit će ne samo budućnost AKP partije i njenog lidera Recep Tayyip Erdogana nego i budućnost onoga što se naziva „politički islam“. 

Ono što je ove, tek lokalne, izbore učinilo tako bitnim jeste otvoreni sukob oko korupcijskog skandala između turskog premijera Recep Tayyip Erdogana i njegovog donedavnog saradnika i u mnogo čemu „duhovnog lidera“ Fethullaha Gulena. Poznato je da su današnju vladajuću AKP „konstituisala“ dva jaka pravca unutar „neonakšibendijske nove osjećajnosti“: onaj okupljen oko Erdogana i reformisanih sljedbenika Nedžmudina Erbekana iz zabranjene Fadilet stranke i onaj stasao u razgranatom sistemu obrazovnih institucija koje vode sljedbenici Gulena iz pokreta Hizmet.

O odnosu snaga ova dva pravca se dugo samo nagađalo i niko ne zna kolika je stvarna moć svakog od njih unutar stranke i države i kolika je njihova stvarna popularnost u turskom narodu. Martovski izbori će to dobrim dijelom i po prvi put pokazati.

Desi li se da Erdogan „preživi“ i ovaj udarac na svoju poziciju možemo slobodno, kao što reče jedan moj turski kolega, ustvrdiit da svjedočimo rađanje jednog novog „Vladimira Putina“. Jer, ukoliko Erdogan pokaže da može i bez onoga što je dugo važilo za njegovu glavnu političku bazu ostvariti zavidan rezultat onda je uistinu upitno kada će se formirati bilo kakva ozbiljna politička alternativa i opozicija njegovoj vlasti. Izgubi li pak AKP vlast na lokalnim izborima to može biti prvi pokazatelj da ni na parlamentarnim izborima 2015. neće proći dobro. Posebno bi bio bolan gubitak Istanbula odakle je i počeo Erdoganov uspon, naročito kada znamo da kao što napisa novinar Kadri Girsel: "Oni koji izgube Istanbul, na kraju izgube i cijelu zemlju."

Naravno, mnogo će zavisiti i od ponašanja današnjeg predsjednika Republike Abdullaha Güla, drugog čovjeka po snazi i popularnosti u AKP. Naime, postoje indicije i još uvijek nepotvrđene sumnje da bi se on mogao staviti na čelo nezadovoljnika unutar vladajuće partije i da bi upravo on mogao biti novi čovjek od povjerenja imama Gulena i pokreta Hizmet zbog svoje bliskosti s njima. Prihvati li Gül ovu ulogu omjer snaga će se itekako promijeniti u korist „hizmetovaca“, a premijer Erdogan bi mogao dobiti ozbiljnog konkurenta u samoj stranci. Kakogod, vrlo brzo ćemo doznati da li će Gul pristati da bude Erdoganov „Medvjedev“ ili će trenutnu krizu pokušati iskoristiti za vlastito pozicioniranje unutar stranke i države.

Ipak, ostaje činjenica da AKP partija nije imala ovakav utjecaj u turskoj politici samo zahvaljujući podršci vjerski orijentisanog dijela turskog društva bez obzira kojem pravcu pripadali. Činjenica da je za AKP na prethodnim izborima glasao veliki broj tzv. sekularnih i nacionalistički opredjeljenih glasača, pa čak i neke frakcije sa lijevog političkog spektra, govori da Erdogan mora u obzir uzeti i ono što oni misle. Pravo pitanje je da li će Erdogan uspjeti zadržati njhovo povjerenje, naročito nakon sve otvorenijih optužbi za korupciju i nezadovoljstva koje njegovom autokratskom politikom iskazuje sve veći broj mladih i onih iz srednje klase koji su do sada bili zadivljeni njegovim antikemalističkim reformama i ekonomskim bumom. Erdogan rizikuje da štiteći sebe i poziciju svoje stranke ispadne kao neko ko štiti korupciju i radi na njenom zataškavanju u vrijeme kada većina građana Turske, ali i međunarodnih posmatrača, upravo korupciju smatra najvećim problemom i samim time prioritetom kojim bi se vlast trebala pozabaviti.

Ustvari, ovo nas dovodi do suštinskog pitanja u čitavom ovom sukobu a to je koliku štetu će pretrpjeti započeti proces demokratizacije turskog društva, pa samim time i famozni proces turskog pridruživanja EU-u. Drugim riječima, da li će Erdogan svojom borbom protiv onoga što naziva „stranom zavjerom protiv njegove zemlje“ i razračunavanjem sa „otuđenim centrima moći „u sigurnosnim agencijama, sudu i tužiteljstvu nauditi čitavom ustavnom uređenju države i neovisnosti sudske vlasti.

Ne treba, međutim, zapostaviti ni posljedice koje će ishod ovog sukoba ostaviti na ulogu koju Turska ima u regionu i svijetu. AKP je u operativnoj izvedbi agilnog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoğlua Tursku učinila itekako prisutnim političkim igračem naročito na području Srednje Azije, Bliskog istoka i Balkana. Prisjetimo se samo svih analiza ali i naglabanja o doktrini tzv. neoosmanizma koja se s ovom politikom povezivala. Budućnost te nove uloge Turske na koju su se mnogi tek počeli navikavati itekako će zavisiti od toga ko će stolovati u Ankari i s kakvom vizijom Turske i svijeta.

Posebno se s pažnjom na ishod ovog sukoba gleda u arapskom svijetu gdje se nakon izbijanja onoga što se eurocentrično naziva „arapsko proljeće“ turski model „političkog islama“ nametao kao uzor koji su trebale slijediti nove partije koje se pozivaju na islam a koje su postepeno počele preuzimati vlast u mnogim arapskim državama.

Zato mnogi ovo što se dešava u Turskoj povezuju sa ofanzivom koja se vodi protiv onih političkih opcija koje su bliske Muslimanskoj braći od Egipta preko Tunisa pa sve do zemalja Arapskog zaljeva. Nije tajna da su te političke opcije historijski i ideološki itekako bliske. Pad Erdogana bi mogao biti finalni udarac idejama „političkog islama“ po modelu Muslimanske braće i ne treba čuditi da je jako puno onih koji bi to rado vidjeli.

Po dosadašnjim pokazateljima već smo mogli zapaziti da je ovaj sukob značajno naškodio njihovoj ekonomiji, ali Turska ima ekonomske potencijale koji se preko noći mogu oslabiti ali ne i uništiti, zato će veći problem biti šteta koju će ovaj sukob ostaviti na politički i ustavni sistem Turske. Većina, čak i onih involviranih u sukob s obje strane, slaže se u tome da jedan ovakav sukob do istrebljenja među dojučerašnjm saveznicima i „braćom“ nije potreban ni AKP ni Turskoj. Međutim, do sada se nisu čuli glasovi s bilo koje od sukobljenih strana niti bilo kojeg drugog centra moći koji bi pozivali dijalogu ili drugačijem iznalaženju rješenja za nesporazume.

U međuvremenu, sukob dva tabora se nastavlja svom žestinom i vjerovatno će se nastaviti sve do izbora s mogućnošću daljnje eskalacije kako se predizborna kampanja bude zahuktavala. Posljednji u nizu razmijenjenih udaraca desio se u srijedu  tokom premijerovog obraćanja stranim ambasadorima akreditiranim u Turskoj kada je Erdogan prvi put po imenu spomenuo Gulena i njegovu organizaciju Hizmet. Naime, kako javljaju agencije Erdogan je tom prilikom najavio “otvoreni rat“ onome što je nazvao "imperijom straha" svog rivala Fethullaha Gulena.

On je, navode isti izvori, apelirao na turske ambasadore širom svijeta da svojim stranim kolegama objasne kakvo je "pravo lice" Gulenove organizacije, kakve su njene želje i ambicije i kakve su "dimenzije opasnosti" koja od nje prijeti. Bolje upućeni izvori iz Turske tvrde da je ovo samo reakcija na upad sigurnosnih agencija u ured humanitarne organizacije IHH bliske premijeru Erdoganu u gradiću Kilis pod optužbom da su krijumčarili oružje za Al-Kaidu u Siriji. Ne treba posebno napominjati da su u AKP i ovu akciju okarakterisali kao još jedan napad  Gulenovaca s ciljem kompromitovanja premijera i Turske.