Biblioteka Tešanj: Promocija knjige Od Arapskog proljeća do Arapske zime?

Sinoć (30.8.2013.) je u JU Opća biblioteka Tešanj u 20:00 sati održana promocija moje nove knjige „Od Arapskog proljeća do Arapske zime?“.

Učesnici promocije bili su prof. dr. Nusret Isanović, mr.sci. Esmir Bašić i moja malenkost.

Zahvaljujem se promotorima i svim Tešnjacima koji su izdvojili svoje vrijeme i bili s nama, te uzeli učešće u diskusiji o vrlo teškim temama i najnovijim vijestima sa Bliskog istoka.

Izjava o stravičnom napadu u Siriji za Dnevni avaz

Moja nova knjiga „Od Arapskog proljeće do Arapske zime?“

Ovih dana je izašla iz štampe moja nova knjiga „Od Arapskog proljeće do Arpapske zime?- Hronika izvještavanja“ (Izdavač: JU Opća biblioteka Tešanj) u kojoj su sabrani moji tekstovi i analize dešavanja u arapskom svijetu od izbijanja tzv. Arapskog proljeća. ručiti

Svi oni koji žele poručiti knjigu, čija cijena je 10 KM, mogu poslati mail na jusicm2000@yahoo.com

U predgovoru sam napisao:

Kada sam prije nešto više od dvije godine prvi put pisao o slučaju dvadesetšestogodišnjeg Mohameda Buazizija, univerzitetski obrazovanog nezaposlenog mladića iz provincijskog tunižanskog gradića Sidi Buzeida koji se u znak protesta spalio, nisam ni slutio da će baš taj događaj pokrenuti lavinu protesta koja će s vlasti skinuti brojne arapske despotske režime i gurnuti ovaj dio svijeta u tako dugo očekivani proces društvenih i političkih promjena sa neizvjesnim ishodom. Nisam ni slutio da će to biti početak onog što će eurocentrični krugovi nazvati Arapskim proljećem o kojem će se toliko toga u međuvremenu napisati i reći. Tekstovi sabrani u ovoj knjizi su oni koje sam u tom periodu objavio u domaćim printanim medijima i stručnim časopisima a koji se direktno ili indirektno vežu za ove događaje i koji svjedoče o turbulentnim dešavanjima i procesima kroz koje je Arapsko proljeće prošlo, ali i o svim nedoumicama i neizvjesnostima koje su se otvarale ili su pak ostale iza nas.

Svjestan sam da kada ovako na jednom mjestu saberem sve tekstove rizikujem da na očit način pokažem svu sposobnost upadanja sebi u usta i koliko se često radeći ovo što radim ustvari ugrizam za jezik, ali upravo je to ono što jedno ovakvo svjedočenje o događajima koji su obilježili početak trećeg milenija čini autentičnim.

U ovoj knjizi ja zajedno sa svojim čitaocima pokušavam shvatiti šta se dešava i pohvatati konce zamršenih bliskoistočnih i svjetskih igara u vrijeme kada se Arapsko proljeće u Siriji, ali i nekim drugim zemljama polako pretvara u arapsku zimu.

Treba naglasiti da su u većini slučajeva naslovi i podnaslovi tekstova redakcijski i da ih radi dosljednosti nisam mijenjao iako bih to u nekoliko slučajeva učinio.

Recezenti knjige bili su Mr. Mirnes Kovač i Mr. Esmir Bašić.

Iz recenzija:

Ono što odlikuje analitički diskurs Jusića jeste izvorno i neopterećeno praćenje procesa u muslimanskom svijetu oslonjeno na izvore sa terena na kome se ti procesi dešavaju... Jusić nudi dublji, izvorniji, neopterećen kontekst i zbog toga su njegove procjene i analize veoma uputne svima onima koji žele saznati šta se uistinu dešava u tako rovitom svijetu gdje živi muslimanska većina, a koji posljednjih decenija vrije i ključa. 

Mr. Mirnes Kovač

Vrijednost rukopisa ogleda se u tome što se autor odveć potvrdio kao vrsni poznavalac regiona Bliskog istoka, njegove historije i kauzalnih odnosa među narodima, društvima i državama što doprinosi pouzdanosti i objektivnosti teksta koji nam autor donosi. To je omogućilo autoru priliku da se profiliše kao vrstan analitičar koji je u stanju da realno sagledava prilike i događaje, da ih  interpretira i često puta da uspješno prognozira razvoj i tok događaja.

Mr. Esmir Bašić

Egipat je ranjen i opasno krvari

Piše: Muhamed Jusić (Novo vrijeme, petak, 16.august 2013.)

Situacija u Egiptu je ponovo eskalirala kada su sigurnosne snage uz saglasnonst prijelazne vlade krenule u nasilno slamanje demonstracija u Kairu. O broju poginulih i povrijeđenih se danima nakon prvog incidenta spekuliše. I jedna i druga strana imaju svoje brojke, ali niko ne spori da se radi o najkrvavijim događajima od početka revolucije.  U međuvremenu, nasilje se nastavilo širiti zemljom a privremeni predsjednik Egipta Adly Mansour je proglasio jednomjesečno vanredno stanje u pokušaju sprječavanja daljnje eskalacije nasilja. Budućnost Egipta, najmnogoljudnije arapske zemlje, odavno nije izgledala tako neizvjesno i zastrašujuće.

Ustvari, desilo se ono čega su se mnogi plašili! Vojni vrh koji je nedavno sa vlasti svrgnuo predsjednika Muhamed Mursija i suspendovao Ustav krenuo je u avanturu nasilnog razbijanja protesta pristaša Muslimanske braće koji traže povratak predsjednika i organizovanje novih izbora u skladu sa izmjenjenim Ustavom usvojenim u njegovom mandatu.  Ranije to nisu uradili jer su, kako tvrde, poštovali svetost mjeseca Ramazana, ali su, čini se, malo iz tog blagoslovljenog muslimanskog  mjeseca naučili o svetosti ljudskog života.

Tako su vlasti u srijedu ujutro odlučile krenuti na razbijanje prvo manjeg skupa na trgu En-Nahda a zatim i glavnog skupa na trgu ispred džamije nazvane po Rabi  el-Adviji, sufijki, ženi mistiku i asketi iz osmog stoljeća. Opravdanje je bilo da je neko od demonstranata pucao na pripadnike oružanih snaga. Ipak sve, pa i izjava da se čekao prolazak Ramazana i Bajrama, ukazuje na to da se radilo o dugo pripremanoj akciji za koju se samo čekao povod.

Mirno okupljanje eskaliralo

 Već sedam sedmica koliko traju protesti Pokreta za zaštitu legalnosti, kako Mursijevi simpatizeri sebe nazivaju, prijelazne vlasti i mediji u Egiptu i regionu, prije svega oni koji pripadaju bogatim egipatskim elitama i zaljevskim  političkim i ekonomskim elitama (osim u ovom slučaju Katara čije političko vodstvo ne dijeli viziju većine drugih članica Savjeta za saradnju u Zaljevu ili GCC-a), pokušavaju uvjeriti javnost kako protesti Muslimanske braće nisu mirni, kako su oni naoružani i predstavljaju prijetnju nacionalnoj bezbjednosti države. Ipak, i pored nekoliko incidenata u prvim danima nakon puča  koji su čak rezultirali i ljudskim žrtvama, organizatori protesta su uspjeli sačuvati mirni karakter okupljanja . Kada su se protesti otegli i kada demonstranti nisu dali povoda,  prijelazna vlada se ipak odlučila posegnnuti za silom svjesna da nešto takvo neće proći bez velikog boja nedužnih žrtava.

Da reakcija vojske nije bila ishitrena ukazuju i zakonske pripreme koje su provedene za ovu operaciju.  Naime, s obzirom da se oba ranije svrgnuta predsjednika, i Hosni Mubarak i Mursi, suočavaju sa optužbama za podsticanje na korištenje nasilja protiv demonstranata u vrijeme kada su bili na vlasti prijelazna vlada i vojni vrh su, vjerovatno svjesni da bi mogao doći dan kada će za svoje postupke odgovarati egipatskom narodu ili barem nekoj novoj vlasti, poduzeli niz mjera kako bi osigurali pravnu osnovu za svoj pohod na demonstrante.  Tako su isposlovali saglasnost glavnog tužitelja zasnovanu na pritužbama građana četvrti oko trga El-Advije, koji se navodno žale da im konstantni protesti onemogućavaju normalan život. Ali teško je vjerovati da će bilo kakav „pravni okvir“ biti dovoljan da se spere krv nevinih demonstranata.  Osim toga, generali će vrlo teško moći objasniti egipatskoj ali svjetskoj javnosti zašto su ukinuli pravo mirnog okupljanja i protestovanja, tog temelja demokratskog i slobodnog društva, naročito u vrijeme kada se za opravdanje puča koji su izveli pozivaju upravo na volju građana iskazanu na istim tim ulicama.

Sumorna budućnost

I dok u Egiptu oplakuju mrtve ne znajući koliko će još žrtava morati dati prije nego se ostvari njihov san o slobodnom i prosperitetnom Egiptu , budućnost puča je neizvjesna naročito nakon ostavke potpredsjednika prijelaznog predsjednika i jednog od lidera opozicije Muhameda el-Baradija.

Bez obzira na ishod tih događaja ostat će zabilježena sramotna šutnja onih svjetskih organizacija i centara političke moći koji su tako burno reagovali na svaku naznaku prekomjerenog korištenja sile u suzbijanju demonstracija na Taksimu u Istanbulu i osporavanja prava na mirne proteste, a danas zatvaraju oči pred brutalnošću egipatskih sigurnosnih snaga. To je ta politika duplih standarda koja je toliko naškodila odnosima, uslovno rečeno, muslimanskog i zapadnog svijeta i decenijama blokirala demokratske procese na Bliskom istoku.  Cinizam navodnih zaštitnika demokratije i slobode uistinu ostavlja bez daha i dokazuje da se iz prošlosti nije ništa naučilo. Jer efekti nasilnog abortiranja demokratskog procesa u Egiptu mogli bi ostaviti ozbiljne posljedice na proces opće demokratizacije ne samo Bliskog istoka, nego i čitavog arapskog pa i muslimanskog svijeta.  A svi oni koji misle da je to suviše pesimistična prognoza trebaju da se prisjete ne tako davne 1988. i svega što se dešavalo u Alžiru.

Ovim potezom šalje se pogrešna poruka strankama koje se pozivaju na ideje političkog islama da demokratija ne funkcioniše.  Mnogi se sa pravom plaše zaključaka do kojih će doći mladi simpatizeri Muslimanske braće, ne neminovno i ideološko i političko rukovodstvo (a to je opet priča za sebe), kada silom sa ulica, ukoliko prežive,  budu otjerani u zatvore ili, u najboljem slučaju,  njihove domove. Pitanje je do kakvih će zaključaka doći sinovi i kćeri onih koji su stradali na kairskim ulicama i trgovima. Njima će biti teško ponovo „prodati priču“ o demokratiji, mirnim protestma, volji većine, vladavini prava i ustava i ne bi nas trebalo iznenaditi da mnogima od njih ideje radikalnog militantizma postanu privlačnije. A onda će se svi pitati „zašto nas mrze“ i odakle dolaze toliki bombaši-samoubice u naše mirne gradove. Tada će već biti kasno i sve što će nam mnogi od onih koji sada zatvaraju oči pred krvlju koja se prosipa ili u tim događajima itekako učestvuju, jesu jalova objašnjenja kvazieksperata o tome kako muslimani ne znaju živjeti u slobodi i kako je“ islam nekompatibilan sa idejama demokratije, ljudskih prava i slobode“.

Muhamed Jusić o nemirima u Egiptu

Prošlo je šest sedmica otkako je vojska uklonila Muhameda Mursija s vlasti. Tada je obećala tranziciju ka civilnoj vladi i povratak stabilnosti.

Gost Al Jazeere je analitičar bliskoistočnih prilika - Muhamed Jusić.

Sarajevo Kairo Egipat Nemiri Muhamed Jusić

http://balkans.aljazeera.net/video/muhamed-jusic-o-nemirima-u-egiptu

Kome odgovara haos u Egiptu

Piše: Muhamed Jusić  (Al Jazeera)

Sve što se u Egiptu ovih dana dešava još jednom dokazuje da demokratski procesi vođeni vojskom nalikuju hirurškim operacijama koje izvodi mesar.

Svi koji su otvoreno ili prešutno podržavali generala/ministra Abdul Fataha al-Sisija u njegovom naumu da, pozivajući se na volju velikog broja Egipćana koji su izašli na ulice 30. jula svrgne legitimno izabranog predsjednika, raspusti Vladu i suspenduje Ustav, sada su se našli u neobranom grožđu jer ne znaju kako dalje.

Simpatizeri svrgnutog predsjednika, čiji broj se ne može zanemariti i koji se ne mogu jednostavno ignorisati, ne žele da odustanu od svojih zahtjeva da je jedini način za izlazak iz trenutne krize povratak legitimnog predsjednika i da se u skladu sa važećim Ustavom i procedurom organizuju redovni ili vanredni izbori.

Svaki drugi prijedlog za njih je, do sada, bio neprihvatljiv i zato su propali svi pokušaji posredovanja koj su dolazili iz Amerike, EU-a, zaljevskih zemalja i samog Islamskog sveučilišta Al-Azhar kao vodećeg vjerskog autoriteta. Oni, kao i njihovi politički oponenti, znaju da bez njih, kao trenutno najjače političke opcije, što su pokazali tokom općih i predsjedničkih izbora, ali i tokom održanog referenduma o promjenama Ustava,  nema rješenja egipatske krize.  

Politička utakmica

Zato se u Egiptu sve češće čuju glasovi onih koji bi da prisile Muslimansku braću da prihvate realnost vojnog puča i da nastave političku utakmicu igrati prema pravilima koja će definisati vojska predvođena generalom Al-Sisijem i političkim opcijama na koje on tipuje.

U tom smislu, prijelazna Vlada je u posljednjih nekoliko dana već poduzela određene korake kako bi osigurala pravni okvir za eventualno nasilno razbijanje demonstracija, kao što su nalog tužitelja zasnovan na pritužbama građana četvrti oko trga Al-Advije, koji se navodno žale da im konstantni protesti onemogućavaju normalan život.

Ipak, bez obzira na sve pravne malverzacije koje se mogu isposlovati kako bi se opravdalo korištenje sile da se ušutkaju pristaše predsjednika Mursija, ostaje da će svima biti teško objasniti zašto se zabranjuje pravo na mirno okupljanje i demonstriranje, naročito u vrijeme kada se kao glavni argument za opravdanje vojnog puča navodi „volja ulice“ i činjenica da je veliki broj Egipćana na istim tim ulicama od vojske zatražio da svrgne izabranog predsjednika.

Opet svi oni koji bi eventualno podržali nasilno razbijanje protesta - a takvih će, barem sudeći prema dosadašnjim stavovima brojnih svjetskih centara moći koji su zatvarali oči pred nedemokratskim potezima egipatske vojske, sigurno biti - trebali znati da je to najgori mogući scenario za Egipat koji bi ga nepovratno mogao gurnuti u vrtlog nasilja i sukoba poput onoga u Alžiru 1988, kada se nešto slično desilo sa tamošnjom strankom FIS, ideološki bliskoj Muslimanskoj braći.

Dok god su pristaše Mursija na ulicama, to znači da još uvijek vjeruju u demokratski proces i dok god su njihove demonstracije mirne, postoji nada u mirno rješenje egipatskog Gordijevog čvora. Zato oni koji bi rješenje tražili „lomljenjem preko koljena“, što se ovih dana nažalost najavljuje, rizikuju da strankama bliskim idejama političkog islama pošalju pogrešnu poruku da demokratija ne djeluje i da je militantizam jedini način da ostanu politički relevantni.

Zato je legitimno pitanje kome je bilo u interesu da se Egipat i demokratski procesi u njemu dovedu u ovakvu pat poziciju. Da se Muslimanska braća nisu najbolje snašla na vlasti bilo je jasno mnogima, pa i samim njihovim simpatizerima u Egiptu i van njega.

Ali, to ni na koji način ne može biti opravdanje za vojni udar i podršku takve uloge vojske u budućem Egiptu. Bilo je dovoljno sačekati iduće izbore ili insistirati na vanrednim kada bi ih narod sam, u slučaju da ne bude zadovoljan njihovim radom, skinuo s vlasti.

Uloga drugih država

Svaka zloupotreba pozicije predsjednika ili vlasti kako bi se osigurala dominacija Ihvana na vlasti se mogla spriječiti i osuditi, što je najbolje pokazala reakcija na Mursijevu odluku da sebi da ovlasti koje ne može osporiti egipatsko sudstvo, a od kojih je pod pritiskom morao odustati. Kome se onda toliko žurilo?

Je li to opoziciji Muslimanskoj braći koja je, uz par izuzetaka, pristala da učestvuje u predstavi režiranoj od vojnog vrha potpomognutog pripadnicima starog režima, tzv. fulul i  famozne „duboke države“? Može biti da se njima učinilo da će iskoristiti vojsku i ono što nisu dobili u glasačkim kutijama nadoknaditi na ulici, ali će prije biti da je vojska iskoristila njih, jer je samo ona učvrstila svoju poziciju u egipaskoj politici.

Među opozicionarima ima istaknutih protivnika režima ranije od iste vojske podržavanog, pa onda svrgnutog predsjednika Hosnija Mubaraka i ljudi koji u teoriji zagovaraju liberalne i demokratske vrijednosti, koji bi ovim procesom mogli više izgubiti nego dobiti, jer ih se već sada i među njihovim simpatizerima optužuje da na vlast hoće doći na tenkovima generala i nedemokratskim metodama. Nedemokratskim metodama se ne može boriti za demokaratiju.

To nas i dalje ostavlja u nedoumici kome je osim generala i fulula moglo biti u interesu da se egipatski demokratski proces na ovakav način „abortira“, što otvara vrata brojnim analizama, pa i teorijama zavjere.

Zato ne čudi što se sve češće prsti upiru van Egipta, prema bogatim zaljevskim monarhijama koje mnogi smatraju idejnim tvorcima i finansijerima Sisijevog puča. Prema ovom scenariju zaljevske porodične monarhije sebi ne mogu dozvoliti uspjeh stranaka inspirisanih političkim islamom, ne samo u Egiptu nego i u Tunisu i na drugim mjestima, jer bi to moglo stvoriti ozbiljnu alternativu u očima  građana njihovih emirata i kraljevina i dovesti do izvoza tzv. Arapskog proljeća.

Brojne zaljevske zemlje imaju razgranatu mrežu obrazovnih, humanitarnih, medijskih pa u nekim slučajevima i političkih organizacija ideološki bliskih u tim državama zabranjenoj Muslimanskoj braći, za koje se plaše da bi mogli biti ohrabreni uspjehom matičnog pokreta i krenuti u destabilizaciju vladajućih režima.

Godinama brojni zaljevski vjerski autoriteti ukazuju na to kako je bolje sedamdeset godina tiranije nego jedna godina bezvlašća i fitne (smutnje) i sigurno mnogima u tim zemljama ne bi bilo drago da vide kako izbor nije samo između diktature i fitne, nego da promjene mogu donijeti stabilnost i blagostanje. Eskalacija sukoba u Egiptu, kao i u Siriji bi takvima poslužila kao argument više da je najbolje zadržati status quo.  

Po istoj matrici brojni su i oni koji ukazuju na blisku vezu između Amerike i egipatske vojske i na silne milijarde koje je Washington ulagao i ulaže u egipatske vojne snage, te da je malo vjerovatno da su generali smjeli blo šta uraditi barem bez prešutne saglasnosti velikodušnih donatora sa Capitol Hilla.

Oni tvrde kako u Washingtonu misle kako bi se puno lakše dogovarali sa liderima neke vrste liberalnih ili nacionalističkih arapskih stranaka nego sa „islamistima iz Braće“. Po drugima, koketiranje predsjednika Mursija sa predsjednikom Irana u prvim mjesecima vlasti i okretanje od njega nakon što se stavio na stranu pobunjenika u Siriji u borbi protiv predsjednika Bashara al-Assada je također kumovalo njegovom svrgavanju.

Izrael je priča za sebe i nekoliko izjava njegovih bivših i sadašnjih zvaničnika u kojima se daje neupitna podrška generalu Al-Sisiju i čak veliča njegov potez „kao nešto na čemu mu svi Jevreji svijeta trebaju biti zahvalni“ otkriva da, iako su u Tel Avivu svjesni da njihova otvorena podrška bilo kome u arapskom svijetu može biti samo kompromitirajuća za njih, ipak s zebnjom gledaju na to šta se u njihovom komšiluku dešava.

Arapsko proljeće bi moglo dovesti Izrael u poziciju da bude okružen „islamističkim režimima“ koji solidarišu sa Hamasom, što bi njemu moglo osigurati prevlast među Palestincima ne samo u Gazi, nego i na Zapadnoj obali. Možda baš to objašnjava zašto je bivši premijer Izraela Ehud Barak gostujući kod CNN-ovog  voditelja Fareeda Zakaria pozvao Ameriku i svijet da daju podršku generalu Al-Sisiju.

Kako sada stvari stoje, puno će vode proteći moćnim Nilom prije nego što svi u regionu i svijetu shvate da je stabilan, prosperitetan i demokratski Egipat, bez obzira ko njime vladao, u interesu svih i da oni koji se igraju sa stabilnošću Majke Svijeta (Ummu dunija, kako Arapi zovu Egipat) rizikuju i vlastitu sigurnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Udar iznutra na sirijske revolucionare

Snage koje se bore za svrgavanje sirijskog predsjednika Bashara al-Assada su sve više razjedinjene, pa čak i sukobljene

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera Balkans)

Informacije koje dolaze iz različitih izvora ukazuju na to da su snage koje se bore za svrgavanje režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada sve više razjedinjene, pa čak i sukobljene.

Pravdi na volju, još od prvih dana nemira, kada su mirne demonstracje zbog brutalnosti režima prerasle u građanski rat, ne može se govoriti o velikom stepenu jedinstva među borcima koji sebe nazivaju revolucionarima, s obzirom na to da se radi o mnoštvu samoorganizovanih skupina koje su vremenom tek pokušale oformiti neku vrstu ako ne zajedničke komande onda nečega što nazivaju gurfetu-tensikijat ili koordinirajući stožer. Kada je jedno takvo tijelo organizovano prije više od godinu dana i kada su sve formacije pozvane da se stave pod komandu Slobodne sirijske vojske (FSA) već tada je bilo očito da među oružanim skupinama postoje i one koje su ideološki i po ciljevima svoje borbe toliko daleko od većine sirijskih pobunjenika da nemaju ni minimum zajedničke osnove za djelovanje. Takvu zajedničku komandu nisu prihvatile skupine koje se ideološki povezuju s onim što je, naročito nakon 11. septembra, postalo poznato kao Al-Kaida.

Otvoreni sukob

Danas je ta nemogućnost zajedničkog djelovanja i povremenog sporenja u vezi s nekim strateškim lokacijama u oslobođenim gradovima prerasla u otvoreni sukob. Situacija se posebno pogoršala nakon ubistva Kamala Hamamija, komandanta pobunjenika na sjeverozapadu Sirije. Sirijska opservatorija za ljudska prava sa sjedištem u Velikoj Britaniji saopćila je da su ubistvo izvršili članovi Organizacije ''Islamska država Irak i Levant'' kada su ekstremisti pokušali da uklone kontrolni punkt koji je postavljen u planinskom dijelu provincije Latakija, gdje se ovaj popularni komadant nalazio u izviđanju pripremajući otvaranje nove linije fronta prema režimu.

Istovremeno, izvori iz Slobodne sirijske vojske, zvaničnog vojnog krila opozicije, upozoravaju javnost na to da njihovi obavještajni izvori govore o planovima istih skupina da u dane predstojećeg Bajrama počnu s velikom akcijom kojoj je cilj ovladavanje pograničnim pojasom prema Turskoj, koji se nalazi pod kontrolom pobunjenika, kako bi pod svoju kontrolu stavili logističke rute kojim se pobunjenici opskrbljuju i potisnuli FSA i frakcije koje s njom sarađuju. Oni optužuju, prije svega, pripadnike Organizacije ''Islamska država Irak i Levant, ali i pripadnike njima ideološki bliskog fronta Al-Nusra da ih „nema na linijama fronta, nego da 'islamsku državu' uspostavljaju samo tamo gdje su revolucionari istjerali režimske snage, preuzimajući kontrolu nad oslobođenim teritorijem“.

Situaciju dodatno usložnjava i sukob među radikalnim militantima koji su se podijelili na dvije glavne frakcije: Jabhat al-Nusru ili Al-Nusra Front, kojeg vodi izvjesni Abu Mohammad al-Golani, a koji priznaje lidersku poziciju novog vođe Al-Kaide u svijetu Aymana al-Zawahirija i one koji su se od njega odvojili i slijede šefa iračkog ogranka Al-Kaide Abu Bakra al-Baghdadija, koji osporava autoritet Al-Zawahirija i sebe smatra emirom ili vladarom Islamske države u Iraku i Levantu (Šamu ili Siriji).

Priča za sebe

Raskol unutar globalne Al-Kaide i njenih podružnica u različitim dijelovima svijeta priča je za sebe i on nije spriječio brzo i efikasno infiltriranje Al-Kaidinih istomišljenika u sirijski sukob.

To je mnogima došlo kao iznenađenje, s obzirom na to da Sirija, za razliku od nekih drugih arapskih zamalja, nije imala jaku militantističku bazu povezanu s ideologijom koja opravdava korištenje nasilja u ime islama i koja počiva na idejama tekfira ili na proglašavanju drugih muslimana i njihovih zajednica nevjerničkim zbog nepridržavanja njihove vizije šerijata. Kada je riječ o islamističkim pokretima, sirijskom scenom dominirala su umjerena Muslimanska braća i manji krugovi tradicionalnih apolitičkih selefista bliskih krugovima šejha Nasrudina al-Albanija i šejha Abdulkadira Arnauta. Ozbiljnije aktivnosti militantnih organizacija i pojedinaca u Siriji koje se povezuju s Al-Kaidom i njihovom ideologijom zabilježene su tek, prema arapskim i zapadnim obavještajnim izvorima, u prvim mjesecima nakon američke invazije na Irak.

Dobro upućeni izvori tvrde, a to se može naći i u izvještajima američke vojske koji su procurili u aferi Wikileaks, da je tadašnji sirijski režim, pokušavajući da na svaki način oteža poziciju američkim trupama u Iraku, otvorio svoje granice pred sunitskim militantnim dobrovoljcima koji su bili spremni boriti se protiv američke okupacije u Iraku. Prema tim izvorima, različite obavještajne organizacije, a prije svega Državna obavještajna agencija poznata kao Mebahis, svestrano su pomagale militantima bliskim Al-Kaidi da Siriju koriste kao svoju logističku bazu i da iz nje organizuju svoje aktivnosti u Iraku, nerijetko ih naoružavajući preko svojih ljudi koji su se infiltrirali u njihove redove ili u najmanju ruku zatvarajući oči pred njihovim aktivnostima i ilegalnim prelascima granice. U tom periodu značajan broj Sirijaca pridružio se tim organizacijama, a mnogi od njih su u Iraku stekli borbeno iskustvo i upoznali se s terorističkim taktikama.

Međutim, kada su Amerikanci najavili da se postepeno povlače iz Iraka i kada su šiitske političke partije preuzele vlast u Iraku, a Al-Kaida svoje napade sve više počela usmjeravati protiv šiita, njihovih bogomolja i centralne vlasti u Bagdadu, nakon intervencije vlade Nurija Malikija i iranskih zvaničnika Damask je odlučio zaustaviti aktivnosti ovih formacija na svojoj teritoriji. Uslijedila su masovna hapšenja u Siriji svih simpatizera i onih koji su u tom periodu služili kao logistička baza militantima, a na granici su pooštrene kontrole.

Kada se učinilo da su radikalni militanti uradili svoj dio posla i da više Damasku nisu potrebni, izbila je sirijska revolucija u kojoj je predsjednik Al-Assad sebe želio prikazati zaštitnikom manjina, naročito alevitske, šiitske i kršćanske, a opoziciju teroristima i članovima Al-Kaide. Od aprila do septembra 2011, u jeku antivladinih protesta, režim u Damasku je iz zatvora pustio 960 ranije pohapšenih ekstremista, među njima i 47 lidera današnjeg fronta Al-Nusra, koji su ubrzo počeli s napadima na šiitska sela i arapske kršćane, vodeći svoju borbu daleko od zvaničnih ciljeva sirijske revolucije.

Okrutan odnos

Analitičari smatraju kako je vladajući režim napravio procjenu da će šteta koju će ovi pojedinci i skupine nanijeti revolucionarima biti daleko veća od one koje će nanijeti režimu i njegovim trupama. Krug oko predsjednika Al-Assada procijenio je da će njihovo djelovanje građanski bunt pretvoriti u sektaški sukob u kome će oni sebe predstaviti kao jedini faktor stabilnosti i zaštitnike sirijskih manjina. Pravilno su procijenili da će i svjetska javnost zbog djelovanja takvih organizacija na strani revolucionara biti itekako rezervisana, a to se pokazalo kao ključni razlog zbog čega se mnoge zapadne zemlje, prije svega SAD, ali i neke zemlje Zaljeva, ustežu od naoružavanja opozicije.

Također, procijenili su da će nasilno nametanje neke njihove verzije šerijata i okrutan odnos prema građanima, koji ovih dana provode takve vojne frakcije u mjestima u kojima preuzmu kontrolu, okrenuti veliki broj Sirijaca protiv revolucionara i vratiti ih u okrilje režima.

Vrijeme će pokazati da li su te procjene bile ispravne i da li su, uistinu, režimu pomogle da se održi na vlasti ili su Siriju gurnule u još veći ponor bratoubilačkog rata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Izašao je novi broj Novog Muallima o popisu

Novi Muallim / god. XIII, br. 52, 
Sarajevo, ljeto 2012.

Izašao je novi broj Novog Muallima- časopisa za odgoj i obrazovanje. Tema broja je predstojeći popis stanovništva. Ja sam pisao o konstrukciji nacionalnog identiteta među muslimanskim nacijama.

Sljedeće sadržaje možete downloadovati u PDF/doc formatu (Desni klcik > Save As) sa Rijasetove stranice:

- Sadržaj

- Ramazan u javnom prostoru - Zehra Alispahić

- Ramazan u nama i među nama, Bošnjacima - Zuhdija Hasanović

- Intervju - prof.dr.Adnan Silajdžić

- Mladi i mjesec Ramazan - Samir Beglerović

Pouka dana kada je Mesdžidul-l-haram u Meki bio pod opsadom

Slabo poznati događaj opsade Harem-i-šerifa u Meki treba poslužiti kao opomena svima kuda može odvesti iracionalna i fanatična religioznost ali i iskrivljeno vjerovanje o Mehdiju kakva se ovih dana ponovo javljaju među muslimanima

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 1. August, 2013.)

Opsada džamije u Meki u novembru 1979. ostala je slabo poznat detalj iz prošlosti najvećeg svetišta svih muslimana svijeta, možda baš zbog njihovog pokušaja da o tom bolnom dijelu svoje nedavne historije ne govore kako bi ga zaboravili. Zbog toga naivnog vjerovanja da će problemi nestati samo ako o njima ne govorimo i zbog nespremnosti da učimo iz svojih grašaka u povijesti muslimani, i ne samo oni,  od historije slabo šta uče. Iako se radi o najspektakularnijem napadu militanata koji se pozivaju na islam, čija ideologija je tada još bila u povoju,  ovaj događaj nikada nije u potpunosti rasvijetljen, nikada adekvatno analiziran i iz onoga što mu je prethodilo nikakve pouke nisu izvučene. Danas, kada je islamistički radikalizam postao globalni problem svima je jasno da je zataškavanjem napada na središte islama u svetom gradu Meki, sada već daleke 1979, propuštena jedinstvena prilika da se nadolazeće zlo na vrijeme prepozna, ali i da se definitivno ukaže na njegove korijene.
Tako će vam danas samo rijetki starosjedioci Meke, ukoliko uspijete pridobiti njihovo povjerenje, objasniti gdje da tražite tragove metaka i gelera u starom osmanskom dijelu džamije koja se nalazi oko Kabe. Od istih ćete možda čuti pokoji detalj o onome što nazivaju „Fitnetu-l-Džuhejma“ (smutnja i razdor Džuhejmana) i to je otprilike to.  Iako se o tome priča u uskim krugovima Arabije jako je malo pisanih tragova, osim službenih saopćenja Ministarstva informisanja Kraljevine,  o tome šta se stvarno desilo.
U drugim arapskim zemljama mogu se naći naslovi koji na ovaj ili onaj način tretiraju ili objašnjavaju šta se desilo početkom novog hidžretskog stoljeća u centru islamskog svijeta i za sve muslimane svijeta najsvetijoj džamiji. Jedna od takvih knjiga je Džuhejmanov potres u Meki (Zilzalu-l-Džuhejma fi Mekka) Hamze El-Hasana i Revolucija u Meki (Sevra fi rihabi Mekka). Nakon 11. septembra 2001. zapadna javnost se zainteresovala za ovaj skoro prešućeni događaj u nadi da će u njemu naći korijene „islamističkog militantizma“. Tako je u zadnjih nekoliko godina štampano više knjiga i ozbiljnih naučnih studija na ovo temu, kao što je knjiga  Wall Street Journalovog saradnika Yaroslava Trofimova „The Siege of Mecca: The Forgotten Uprising in Islam's Holiest Shrine and the Birth of Al Qaeda „.

Oružje uneseno na tabutu

Sve je počelo rano ujutro 1. muharrema 1400. godine po hidžretskom kalendaru kada se na sabah- namazu preko pedeset hiljada ljudi skupilo da obavi prvi namaz u novom hidžretskom stoljeću. Među njima je bilo i stotinjak sljedbenika studenta islamskih nauka iz Medine, Džuhejmana el-Utaibija, koji je već neko vrijeme naučavao kako je njegov mlađi kolega Muhammed ibn Abdullah el-Kahtani ustvari Mehdi (spasitelj) čiji je dolazak pred Sudnji dan nagovijestio Poslanik Muhamed, a.s,  lično. Prema nekim hadisima pred sami Smak svijeta na zemlji će se pojaviti čovjek kojeg će zvati Mehdi, ime će mu biti Muhamed, koji će „Zemlju ispuniti pravdom i sigurnošću nakon što je njome dugo vladala nepravda i sila“, što je ova skupina iskoristila kao osnov za svoje djelovanje. Godinama ranije Džuhejman el-Utaibij je u Medini djelujući kroz organizaciju El-Džam`a es-Salafiyya al-Muhtasiba (Selefijska organizacija koja naređuje dobro a odvraća od zla) skupljao nezadovoljnike koji su zagovarali povratak idejama ihvana (braće), prvih sljedbenika Muhameda bin Abdulvehaba (utemeljitelja tzv. vehabizma) u prvim danima Kraljevine. Za njega je vladajuća porodica i ulema koja ih je podržavala odstupila od islamskog učenja i pretvorila se u sluge Sjedinjenim Američkim Državama kojima su budzašto davali naftu. I upravo će ta mješavina „vjerskog literarizma“  i nezadovoljstva društvenom i političkom stvarnošću postati tako česta formula formiranja radikalnih grupa i pokreta širom svijeta koji će svoje utopijske, iracionalne vizije svijeta i rješenja nagomilanih društvenih problema ostatku društva nametati ako je potrebno i silom vjerujući da provode volju Božiju na Zemlji.
Prema sažetku svjedočenja onih koji su preživjeli napad, među kojima je bilo i sljedbenika El-Utejbija koji su se nakon hapšenja pokajali i koji su pomilovani, pobunjenici su oružje unijeli u harem džamije pored Kabe skriveno na tabutu, jer je uobičajena praksa da se nakon obaveznog namaza u Meki klanjaju i dženaze umrlima iz Meke i okoline. U prvim redovima uz imama su bili sljedbenici Džuhejmana koji su se dogovorili da se prije nego se počne klanjati dženaza dokopaju oružja i uzmu imama i što više prisutnih kao taoce. Odmah nakon što su se domogli oružja pobunjenici su počeli pucati u zrak, a El-Utaibij se domogao mikrofona te preko džamijskog razglasa počeo pozivati prisutne da slijede Mehdija koji će svijetu donijeti pravdu. Imam se uspio umiješati među hiljade ljudi koji su panično počeli bježati iz džamije i na taj način umači napadačima. Svi oni koji na vrijeme nisu uspjeli napustiti džamiju su postali taoci mladih fanatika.
Neki od prisutnih koji su kasnije svjedočili autorima studija o čitavom događaju su se prisjetili kako je El-Utaibij pozivao: „Slijedite Mehdija, koji će ovu kraljevinu očistiti od njezine dekadencije!“

Zemlja nije progutala specijalce
Florian Peil, novinar lista Die Zeit je reakciju vlasti opisao kao paničnu. On veli: „Kralj Saudijske Arabije Halid, panično reaguje kada je u 800 km udaljenom Rijadu čuo za zbivanja u Meki. Ovo je prvi put nakon osnivanja države 1932. godine da militantna opozicija protestvuje protiv njegove familije. Totalno iznenađen zbivanjima, a uz to neiskusan u suočavanju sa otvorenim otporom, zapovijeda da se zatvore granice zemlje, da se prekinu telefonske veze i da se vojska usmjeri u Meku. Ministar unutrašnjih poslova Najif i ministar odbrane Sultan odmah odlaze u Meku.“ Popodne 20. novembra je džamija opkoljena i prekinuto je snabdijevanje strujom. Vlada je u međuvremenu saznala sa kim ima posla: tek godinu prije su bili uhapsili Džuhejmana El-Utaibija i stotinjak njegovih pristalica zbog „ustaničkih ideja“ da bi ih nakon mjesec dana pustili iz zatvora u Rijadu. Oni koji bolje poznaju situaciju u Kraljevini tvrde kako se razlog zbog kojeg sigurnosne snage nisu brže reagovale ne krije u njihovoj neprofesionalnosti, nego strahu kralja Halida koji nije htio da izda naređenje da vojska interveniše u Svetoj Džamiji  i Haremu u čijem je okruženju zabranjeno potezati oružje radi borbe. Prema toj varijanti događaja, fetva je izdata tek nakon četiri dana.
Kako god, nakon što su saudijske sigurnosne snage i vojska krenuli u napad ispostavilo se da su pobunjenici daleko tvrđi zalogaj nego što su mislili. Zanimljivo je kako je El-Utajbij uvjerio svoje sljedbenike da će Bog dati da se zemlja procijepi pod nogama vojnika zla kada krenu na njih, jer se u predajama od Poslanika Muhameda, a.s., navodi da će se to desiti kada ljudi kod Kabe prepoznaju Mehdija. Kada zemlja nije progutala saudijske specijalce koji su na njih krenuli sa svim raspoloživim oružjima od oklopnih vozila do helikoptera, sljedbenici Mehdija su shvatili da im se boriti do smrti. Borbe su se otegle danima, a fanatični borci naoružani snajperima su davali žilav otpor krijući se iza stotina talaca koje su držali kao živi štit. Prema nekim autorima, nakon što se otpor otegao vlasti su angažovale i  francuske specijalce (nikad službeno potvrđeno) koji su uz pomoć saudijskih komandosa ovladali džamijom , ali tek pune dvije sedmice nakon što su se u njoj zabarikadirali „mehdijevci“.

Florian Peil također tvrdi da se vladajuća porodica u Kraljevini odlučno obračunala sa akterima. Džuhejman El-Utaibi i 170 preživjelih su uhapšeni. Muhammed el Kahtani, koji je proglašen za Mehdija, ubijen je u borbama, njegov leš će kasnije na saudijskoj televiziji biti prikazan kao dokaz. On navodi i izjavu princa Najifa da je prilikom opsade i oslobođenja džamije ubijeno 177 pobunjenika, 127 vojnika i 26 talaca. Preko 600 ljudi je ranjeno. Po kratkom postupku su Utaibi i 63 njegovih najbližih sljedbenika – 43 Saudijca, nekoliko Egipćana, Jemenaca, Kuvajćana, jedan Sudanac i jedan Iračanin – osuđeni na smrt i 08.januara 1980. godine u osam raznih gradova pogubljeni. Do tada najveće kolektivno pogubljenje u Saudijskoj Arabiji je trebalo da demonstrira odlučnost i snagu.  Ideologijom koja ih pokretala, nažalost, muslimanski svijet se manje bavio.
Možda baš zbog nespremnosti muslimana da o ovom događaju otvoreno progovore iz ovih nemilih dešavanja nije izvučena pouka o tome kuda može odvesti ekstremističko i bukvalno razumijevanje vjere i njenog učenja, te da onima koji krenu putem vjerskog fanatizma i iracionalnog miješanja vjerskih doktrina  sa političkim i društvenim dešavanjima ništa, pa ni najsvetija džamija muslimana, nije sveto. Da smo to naučili tada danas bi sa puno više opreza gledali na nosioce takvih učenja i njihove stavove.  

Suočavanje s prošlišću svakodnevan je proces- prva kolumna u Novom vremenu

Piše: Muhamed Jusić- Novo vrijeme, petak, 2. august 2013, broj 45.

Svake godine se u BIH ponavlja isti scenario, nekako u proljeće se zaredaju komemoracije i sjećanja na brojna stratišta na kojima su stradale hiljade nedužnih žrtava proteklog rata. Sve kuliminira obilježavanjem genocida u Srebrenici i ukopom novoidentifikovanih posmrtnih ostataka, a onda se toj temi ne vraća do iduće godine osim ako u međuvremenu pozivanje na žrtve zatreba za političke potrebe predizbornih kampanja.  U vrijeme komemomoracija mediji su puni potresnih snimaka, prisjećanja i otvaranja nikada zacijeljenih rana da bi onda sve utihnulo do istih dana iduće godine. I već osamnaest godina od rata nije se odmaklo dalje od tog čisto formalnog podsjećanja na zločin bez odgovora na pitanje kako dalje.  Još uvijek nismo vidjeli spremnost kod zločinaca da priznaju svoj zločin, da ga ne relativiziraju i opravdavaju niti smo kao društvo našli načina da osiguramo dostojanstvo žrtava i da ih zaštitimo od daljnjeg ponižavanja. Vidjeli smo to i ove godine kada je srebreničkim majkama zabranjeno da posjete stratište u Kravicama, a vidimo to i u konstantnim nastojanjima da se zataškaju zločini i da se od procesuiranja zaštite odgovorni.

Suočavanje s prošlošću i prisjećanje na zločine ne smije se svesti na puko jednodnevno obilježavanje komemoracija i godišnjica stradanja, naročito u atmosferei u kojoj svaka „strana“ obilježava samo svoje žrtve i u kojoj se ne iskazuje iskreni pijetet prema žrtvama niti inisistira na procesuiranju počinioca i poništavanju rezultata zločina.  

Neophodno pravedno suditi zločincima

Zato je suđenje ratnim zločincima preduslov, kao što se to navodi i u Platformi Islamske zajednice, za dijalog, da se zločini ne ponove. Ne budu li zločinci osuđeni, i ne bude li zločin neutralisan povratkom ljudi na njihova ognjišta i ponovnom izgradnjom imovine i vjerskih objekata, buduće generacije potencijalnih zločinaca bi mogle zaključiti da se zločin isplati i ponovo posegnuti za istim metodama. Jedino pravedno kažnjavanje zločina može prekinuti začarani krug zla koji nam donosi nasilje svakih par decenija. Zarad budućnosti zločin iz prošlosti mora biti kažnjen. Molitve i verbalna izvinjenja pravdu ne mogu nadomjestiti.

BiH bi mogla i trebala na putu procesa suočavanja s prošlošću iskoristiti iskustva drugih kriznih područja kako bi izvukla ne samo pouke i djelotvorna rješenja, nego i pokušala izbjeći negativnosti koje su se u tim procesima pojavile. Naravno, ne može biti  prenošenja gotovih rješenja bez obzira da li se radi o, uslovno rečeno, njemačkom, finskom, južnoafričkom ili nekom drugom modelu, jer su kulturološke, historijske i ine okolnosti drugačije. 

U odsustvu političke volje da se počinioci najmasovnjih zločina u Evropi od II svejtskog rata ohrabre i da preuzmu odgovornost za politike koje su izrodile etničko čišćenje i genocid ostaje na drugim društvenim institucijama od medija, nevladinih organizacija pa do vjeskih zajednica da konstantno ohrabruju sve segmente društva kako bi se suočili s prošlošću i na temeljima pravde i povjerenja počeli graditi temelje bolje budućnosti.

Naročito se u tom smilsu očekuje od vjerskih zajednica koje u svojim temeljnim učenjima imaju značajan potencijal koji može pomoći u procesu suočavanja sa prošlošću i izgradnji mira i pomirenja. Tu prije svega mislim na instituciju oprosta i „otvorena vrata pokajanja“ čemu sve religije naučavaju.

Vjerska osjećanja mogu mobilizirati ljude brže nego i jedan drugi njihov identitet. Zbog toga se ona najčešće i koriste da se njima mobiliziraju ljudi za rat i opravda nasilje. Ali ta ista činjenica (da religija ima nevjerovatnu moć da relativno brzo i efektivno mijenja ljude) može predstavljati dragocjen potencijal u promoviranju nenasilja, pomirenja i izgradnji mira u konfliktnim zajednicama i društvima. 

Oprostiti i zaboraviti nije isto

Ono što svakako jeste interesantno je da ovaj region ima jednu od najviših stopa javne religioznosti, iako se iz vlastitih iskustava iz svakodnevnog života stiče dojam da je nivo moralne odgovornosti za vlastite, a kamoli kolektivne postupke, jako nizak. Tu postaje očita obaveza, ali i prilika da vjerske zajednice daju svoj doprinos kako bi se ta religioznost usmjerila u pravom smjeru, jer teško da može doći do procesa pomirenja bez spremnosti za preuzimanje kolektivne, ako ništa moralne odgovornosti. Svjesni sve kontraverze oko pitanja kolektivne odgovornosti ostaje činjenica da, taman da neko i nije odgovoran za ono što su pripadnici njegovog naroda u njegovo ime činili,  on definitivno jeste odgovoran za ono kako se danas odnosi prema tome.

Zato je posebno zabrinjavajuće kada pojedinci koji pripadaju vjerskim institucijama ne samo da ne podstiču na suočavanje sa prošlošću i preduzimanje odgovornosti nego prednjače u negiranju zločina i osuđuju one koji naprave iskorak da zatraže oprost za ono što je u njihovo ime učinjeno. Evidentno je da se u proces oprosta i pomirenja ne ulazi često iz straha od zaborava i pijeteta prema vlastitim žrtvama. Međutim,  oprostiti i zaboraviti nije isto, jer za oprost moramo imati aktivno sjećanje na ono što se desilo, da bi se oprostilo mora se tačno znati šta se oprašta.

Stravična agresija na BiH ali i svi ratovi u regionu devedesetih godina, doveli su, kao možda ni jedni dosada, do podjele društva po etničkim osnovama, ali za prostore Balkana koji jesu natopljeni krvlju, to stanje netolerancije, na što nam nedvosmisleno ukazuje historija, kako iz osmanskog tako i u periodima poslije njega, jeste nešto strano. Ljudi i narodi na ovim prostorima imaju jednu od dužih i bogatijih tradicija suživota, multikulturalnosti, multireligioznosti, i te tradicionalne vrijednosti su bile dominantne i pored svih stravičnih epoha kroz koje je ovaj burni dio Evrope prolazio, što nam ulijeva nadu da će, ako se samo stvore pravi uslovi, ljudi na ovim prostorima ponovo povratiti taj duh i naći načina da žive zajedno stvarajući bolju budućnost i proizvodeći društveni kapital od kojeg će svi ljudi u Evropi, ali i svijetu imati koristi.