Kako do novog reisa?

Slobodan izbor reisu-l-uleme bez političkog i bilo kojeg drugog uplitanja sa strane za bosanske muslimane je oduvijek bio ne samo mjera autonomije njihove zajednice, nego i dokaz njihove slobode. Za takvu slobodu ova zajednica se borila još od Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju  

 

Muhamed Jusić (Start BiH, 24.7.2012)

Mandat sadašnjem reisu-l-ulemi IZ-a u BiH dr. Mustafi ef. Ceriću ističe 19. novembra ove godine, i on se prema pravilima ove vjerske zajednice ne može ponovo kandidovati na tu poziciju.

Stići će do 19. novembar

Zato je na zasjedanju Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 7. jula u Sarajevu, pokrenuta procedura podnošenja kandidatura za novog reisa. Ustvari, odluka o izboru Cerićevog nasljednika donijeta je na zasjedanju Sabora u aprilu ove godine kada se u domaćim i regionalnim medijima naširoko spekulisalo o tome da će reis Cerić insitirati na još jednom mandatu, ili čak na doživotnom. Danas je očito da će IZ u BiH kao krovna organizacija muslimana Bošnjaka u BiH, regionu i dijaspori do kraja godine dobiti svog novog duhovnog vođu i to četrnaestog po redu.

Već na aprilskom zasjedanju Sabora, određeno je da na čelu komisije za izbor reisa IZ-a u BiH bude predsjednik Sabora Safet Softić. Upravo je Softić, nakon posljednje sjednice Sabora, informisao javnost o tome kako će sam proces teći.

 "Od 7. jula, pa vjerovatno do kraja tog mjeseca, bit će upriličen proces evidentiranja kandidata.  Nakon što istekne rok od 20 dana, kojeg ću ja predložiti nadležnim tijelima, trebala bi biti održana nova sjednica Sabora na kojoj će se potvrditi prijavljeni kandidati i utvrditi tri kandidata za reisu-l-ulemu. Ako budemo imali više kandidata, morat ćemo ih usaglasiti s brojem od tri kandidata, koliko ih može učestvovati na izborima. Potom bi kandidatima bila ostavljena dva mjeseca da prezentiraju svoje programe i da se predstave. Krajem septembra ili u prvoj polovini oktobra očekujemo da se sazove Izborno tijelo koje će izvršiti izbor novog reisu-l-uleme IZ-a u BiH", izjavio je Softić za agenciju Anadolija.

I ustvari, sada je već izvjesno da će ova ustavom predviđena procedura ići predviđenom dinamikom.

"Proces evidentiranja kandidata za reisu-l-ulemu se radi na način da se najstariji sabornici sa nekog izbornog okruga unutar IZ-a BiH zaduže da sprovedu proceduru i okupe odgovorne ljude unutar nekog okruga koji bi potom izvršili predlaganje kandidata s tog područja", objasnio je Softić u razgovoru za AA.

On je izrazio očekivanje da bi 19. novembra trebala bi biti izvršena primopredaja između aktuelnog i novoizabranog reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH.

Fokus šire bh javnosti koja je očito zainteresovana za ovaj proces je već sada na imenima potencijalnih kandidata i implikacijama izbora svakog od njih. I pored svega ostaje činjenica da je pitanje izbora reisu-l-uleme suvereno pravo članova IZ koji bi indirektno kroz svoje predstavnike trebali birati najučenije, najmoralnije i najsposobnije na ovu odgovornu poziciju.

Sazrijevanje Bošnjaka

Slobodan izbor reisu-l-uleme bez političkog i bilo kojeg drugog uplitanja sa strane za bosanske muslimane je oduvijek bio ne samo mjera autonomije njihove zajednice, nego i dokaz njihove slobode. Za takvu slobodu ova zajednica se borila još od Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju (1899-1909.) pa sve, čini se, do danas.

Interesovanje javnosti je opravdano s obzirom na značaj koji IZ, kao i druge vjerske zajednice, igra u našem društvu, ali nisu rijetki slučajevi da se u nekim centrima moći u BiH i vani već sada o ovom procesu piše ne s ciljem da se javnost upozna sa procesom i čak eventualnim promjenama u načinju vođenja zajednice u slučaju pobjede nekog od kandidata, nego i na način da se muslimanima sugeriše koga od svojih vjerodostojnika mogu i smiju izabrati. Odnosno ko bi bio prihvatljiv za određene političke i ine centre moći.

Ne treba napominjati da je autor ovih redaka pripremajući se za pisanje ovog teksta stekao dojam da veliki broj bh muslimana ovakve napise doživljava kao nedobronamjerne i kao jednu vrstu pritiska. Oni također očekuju da će izbor novog reisu-l-uleme proteći dostojanstveno i da će biti dokaz sveukupne demokratizacije ne samo Islamske Zajednice nego, kako reče jedan od sagovornika i kao „dokaz sazrijevanja Bošnjaka kao naroda“.

Što se tiče same procedure izbora reisu-l-uleme, nakon što se završi odlukama Sabora predviđena procedura nominacije o kojoj je govorio predsjednik Softić, Ustav IZ predviđa da reisu-l-ulemu bira posebno tijelo koje sačinjavaju: sabornici Islamske zajednice, članovi Rijaseta Islamske zajednice, muftije, predsjednici mešihata Islamske zajednice, dekani i direktori islamskih ustanova, glavni imami i predsjednici izvršnih odbora medžlisa, što je istovremeno dosad najbrojnije izborno tijelo za izbor reisu-l-uleme u povijesti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Izbor reisu-l-uleme i zamjenika reisu-l-uleme vrši se tajnim glasanjem. Ako nijedan od kandidata prilikom izbora reisu-l-uleme ne dobije potrebnu većinu, u drugom krugu se bira između dva kandidata koji imaju najviše glasova. Jedina promjena na ovim izborima u odnosu na one prošle je da je Sabor na svom aprilskom zasjedanju donio izmjene Ustava prema kojima ovo isto Izborno tijelo neće više istovremeno birati zamjenika  reisu-l-uleme nego će njega predložiti sam novi reis.

Iskustvo je pokazalo da je pozicija reisu-l-uleme u Bošnjaka puno više od samo pozicije vrhovnog poglavara jedne zajednice i zato je razumljivo da će pretendenata na tu poziciju biti više i da će mnogi i izvan Zajednice pokazati interesovanje za to što se dešava.

Procedure jasne

Na aprilskom zasjedanju nije prošla inicijativa o temeljnim izmjenama Ustava IZ koje su prema nekim predlagačima išle u pravcu osnivanja neke vrste federacije islamskih zajednica regiona i bošnjačke dijaspore ne čijem čelu bi bio reis, dok bi u BiH bio poseban izvršni organ koji bi se bavio vođenjem svakodnevnih vjerskih pitanja. Tada je dogovoreno da se takve izmjene ostave do iza izbora novog reisa, tako da je moguće očekivati da će pozicija i uloga novog reisa u budućnosti biti nešto drugačija od ove koju mi poznajemo danas.

Do tada, a prema Ustavu IZ u BiH iz 1997, reisu-l-ulema je poglavar i vrhovni muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koja je „jedna i jedinstvena zajednica muslimana u

Bosni i Hercegovini, Bošnjaka izvan domovine i drugih muslimana koji je prihvataju kao

Svoju“. Po istom Ustavu Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj i Mešihat Islamske zajednice u Sloveniji, sastavni su dio Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Upravo reis predstavlja takvu Islamsku zajednicu u zemlji i inostranstvu, a u radu mu pomaže i zamjenjuje u njegovoj odsutnosti zamjenik reisu-l-uleme.

Ustav još predviđa kako u izvršavanju svojih dužnosti reisu-l-ulema koristi pomoć svog savjeta koji sačinjavaju:zamjenik reisu-l-uleme, dekan Fakulteta islamskih nauka i muftije, a odgovoran je Saboru Islamske zajednice i jednom godišnje podnosi izvještaj Saboru o radu Rijaseta Islamske zajednice.

Za reisu-l-ulemu i zamjenika reisu-l-uleme biraju se istaknuti alimi koji su obavljali dužnosti u Islamskoj zajednici najmanje 10 godina i koji su svojim poznavanjem islamskog učenja i svojim ponašanjem stekli opći ugled i povjerenje pripadnika Islamske zajednice. Kandidati za reisu-l-ulemu i zamjenika reisu-l-uleme ne mogu biti mlađi od 40 godina, a Sabor Islamske zajednice utvrđuje kandidaturu i predlaže trojicu kandidata za reisu-l-ulemu i trojicu kandidata za zamjenika reisu-l-uleme.

Reisu-l-ulema i zamjenik reisu-l-uleme biraju se na period od sedam godina s mogućnošću još jednog izbora. Sabor Islamske zajednice imenuje Odbor za predaju menšure reisu-l-ulemi, a po preuzimanju menšure reisu-l-ulema polaže zakletvu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, zajedno sa zamjenikom reisu-l-uleme. Što je procedura koju će proći i novi reisu-l-ulema, a čije ime će nam uskoro biti poznato.

Anterfile I

Poteklo od A-U

Naziv reisu-1-ulema pojavio se u bosanskom kontekstu prvi put 1881. u molbi bošnjačkih uglednika austrougarskim vlastima da imaju svoga poglavara (reisu-1-ulemu) koji će rukovoditi njihovim vjerskim poslovima. Naredne godine austrougarska je vlast udovoljila ovoj molbi, koju je inače inicirala, te je konstituiran Savjet uleme (Medžlis-i ulema) sastavljen od četiri alima i reisu-1-uleme kao predsjednika. Na taj način uspostavljeno je zemaljsko vjersko vodstvo Bošnjaka odvojeno od centra u Istanbulu (Mešihat).

(prema Istorijski razvoj institucije Rijaseta, prof. dr. Omer Nakičević, Sarajevo, 1996.)

Anterfile II

Svi dosadašnji poglavari IZ

Dosadašnji duhovni predstavnici bošnjačkog naroda:

Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović (1882-1893)

Mehmed Teufik ef. Azapagić (1893-1909)

Hafiz Sulejman ef. Šarac (1910-1912)

Mehmed Džemaludin ef. Čaušević (1913- 1930)

Hafiz Ibrahim ef. Maglajlić (1930-1936)

Fehim ef. Spaho (1938- 1942)

Salih Safvet Bašič- prvi naib vršilac dužnosti reisu-l-uleme (1942-1947)

Ibrahim ef. Fejić (1947-1957)

Sulejman ef. Kemura (1957-1975)

Naim ef. Hadžiabdić (1975-1987)

Hafiz Husein ef. Mujić (1987-1989)

Jakub ef. Selimoski (1991-1992)

Dr. Mustafa ef. Cerić (1993-2012)

(prema Istorijski razvoj institucije Rijaseta, prof. dr. Omer Nakičević, Sarajevo, 1996.)

Ako ne može Norveška...

Mnogi su se nadali da će 'društveni kapital' koji će proizvesti napredno norveško 'društvo znanja' biti koristan u kontekstu suočavanja s fenomenom terorizma i desničarskog ekstremizma.

Piše: Muhamed Jusić

Ovih dana obilježava se prva godišnjica terorističkog napada u Norveškoj, kojeg je izveo desničarski militant Anders Behring Breivik. Ustvari, bila su to dva napada, izvedena jedan iza drugog u petak, 22. jula 2011. godine. Prvi je napad bio eksplozija bombe u četvrti Regjeringskvartalet, u blizini ureda premijera Jensa Stoltenberga i drugih državnih uredskih zgrada. Drugi, smrtonosniji napad dogodio se oko dva sata kasnije na političkom kampu socijaldemokratske mladeži održanom na otoku Utoya, u okrugu Buskerud.

Ne treba provesti dugo u Norveškoj u razgovoru s njenim građanima ili prateći njihove medije kako bi se primijetilo da je za njih teroristički napad od 22. jula, u kojem je poginulo 76 ljudi, njihov 11. septembar. Međutim, način na koji se oni nose s ovim problemom i način na koji su reagirali je, u prvi mah, djelovao kao sušta suprotnost reakciji neokonzervativne administracije Georga W. Busha, a da i ne govorimo o reakciji bh. društva na iste ili slične događaje koji su se ne tako davno desili kod nas.

Zato su se mnogi nadali da će "društveni kapital" koji će proizvesti napredno norveško "društvo znanja" biti koristan i pažnje vrijedan u kontekstu suočavanja s fenomenom terorizma i desničarskog ekstremizma, ne samo u Norveškoj nego i drugdje u svijetu. Istovremeno, očekivalo je se, i još se očekuje, da se ovim povodom otvoreno preispitaju stereotipi oko fenomena globalnog terorizma, a prema kojima se on veže isključivo za jednu vjersku skupinu i da Evropa otvori svoje "desno oko", na koje je dugo bila ćorava, ignorirajući uspon radikalne desnice i antiimigrantskog radikalizma, pa čak i koketirajući s njim i u glavnim političkim tokovima.

Godinu dana nakon napada teško je reći jesu li se očekivanja ostvarila i je li se otišlo dovoljno daleko u sagledavanju čitavog fernomena, te da li se išta pažnje vrijedno naučilo iz čitavog događaja i suđenja koje je u toku, ili će se sve svesti tek na jedan bolesni postupak zaluđenog, a možda čak i ludog mladića.

Drugačiji način

Ipak, ostat će, ako ništa drugo, zapamćen kao najslikovitiji primjer drugačijeg načina suočavanja s terorizmom izjava norveškog premijera dan nakon napada, koja posebno dobiva na značaju kada se sagleda u poređenju s izjavom koju je dao američki predsjednik nakon napada od 11. septembra 2001. godine.

Naime, sjećamo se kako je predsjednik Bush nakon napada od 11 septembra izjavio: "Ova djela masovnih ubistava su imala za cilj da zastraše našu naciju i da ih gurnu u haos i povlačenje. Ali, oni koji su to uradili u tome nisu uspjeli. Naša država je jaka. Jedan veliki narod je sada pokrenut da krene u odbranu velike nacije."

Na  konferenciji za novinare ujutro dan nakon napada javnosti su se obratili norveški premjer Jens Stoltenberg i ministar pravde Knut Storberget. Premijer Stoltenberg je napad nazvao "nacionalnom tragedijom i najgorim zločinom u Norveškoj nakon Drugog svjetskog rata". Zatim je premijer pokazao jedan potpuno drugačiji pristup načinu rješavanja, ali i razumijevanja uzroka čitavog fenomena globalnog terorizma. On je tom prilikom rekao da napad neće nauditi norveškoj demokratiji i da je pravi odgovor na nasilje "više demokratije, više otvorenosti, ali ne i naivnosti".

Premijer je u ovih nekoliko riječi pokazao da se "rat protiv terorizma" ne može dobiti drugom vrstom terora i gaženjem svih onih vrijednosti na koje teroristi atakiraju. On kao da je proniknuo u krajnji cilj svih globalnih terorista, bez obzira na ideologiju ili cilj kojim pravdaju svoje napade na civile, a to je da čitave narode, države i civilizacije uvuku u rat svojom brutalnošću i da nas nagnaju da se odreknemo vlastitih vrijednosti te da iz straha počnemo donositi nepromišljene odluke - drugim riječima, da govorimo i radimo sve ono što je uradila administracija Georga W. Busha nakon 11. septembra.

Više demokratije i otvorenosti

Iz njegove izjave se može razumjeti i to da nedemokratija i nesloboda pogoduju terorizmu i da podrška i promoviranje takvih ideologija, bez obzira odkuda dolazile i kakvim plemenitim ciljevima bile pravdane, samo vode novom nasilju. Naravno, kritičari se pitaju da li bi ista reakcija bila, a trebalo bi, da se ispostavilo da je napadač neko drugi a ne bjeloputi Norvežanin, koji za sebe tvrdi da je patriot i dobar kršćanin. Kakogod, ostaje pitanje da li je godinu dana kasnije u Norveškoj "više demokratije i više otvorenosti" i da li proces sagledavanja čitavog fenomena i njegovih korijena ide u pravcu koji će dovesti do toga da se i čitav svijet okoristi norveškim iskustvom, kao što se očekivalo u danima nakon napada.

Iako se Norveška doima kao mirna država, u kojoj, osim u posljednje vrijeme sve jačeg vala antiimigrantske propagande, nema većih konflikata, ipak, kada se zagrebe ispod površine, i oni imaju svoje duhove iz prošlosti. Norvežani su relativno mlada nacija i osjećaj nacionalnog identiteta se možda baš zato izrazito naglašava. Tako svakom strancu u oči padaju jarboli, ne improvizirani, nego pravi, nerijetko veći od svih koji se mogu naći pred bilo kojom našom državnom institucijom, koji su postavljeni pred svakom drugom privatnom kućom, a na kojima se vijori norveška zastava.

Ili se meni učinilo, ili su zastave zaista češće kako se ide sjevernije, odnosno prema dijelovima zemlje koje tradicionalno naseljava domorodački narod Sami, čija teritorija je danas rasparčana između Norveške, Švedske, Finske i Rusije. Kada razgovarate s pripadnicima Sami naroda, među kojima ima jako puno utjecajnih Norvežana, od ministara ribarstva do akademskih radnika, oni će vam reći kako Norveška prednjači u poštivanju prava „domorodačkih naroda“, ali da problema ima još uvijek i da mnogi pripadnici Sami naroda "još uvijek osjećaju da je Norveška samo njen jug".

I, uistinu, u pitanju nošenja s pitanjima "domorodačkih naroda" Norveška je otišla najdalje. I dok brojne zemlje svijeta odbijaju ratificirati međunarodne povelje o pravima manjina, a još manje njih želi potpisati takve dokumente kojima se garantiraju prava domorodačkim narodima, Norveška je takve ugovore davno potpisala i radi na njihovoj implementaciji. Ipak, napetost se osjeti i, kao i drugdje na svijetu, granica između nacionalizma i nacionalnog ponosa i patriotizma postaje sve bljeđa.

'Bezopasni nacionalizam'

Pitao sam tokom svoje posjete ovoj zemlji jednu profesoricu, jednog od mojih domaćina, koja je njemačkog porijekala, ali dugo živi i radi u Norveškoj, o svim tim zastavama koje se nalaze na svemu - od okovratnika konobara u restoranu do velikog broja svakodnevnih proizvoda - a ona mi je, kao pripadnica naroda koji ima bogato iskustvo nošenja s pošasti pomahnitalog nacionalizma, odgovorila, uz ciničan osmijeh, koji  mi je mnogo rekao: "Norvežani misle da njihov nacionalizam ne može biti opasan."

Upravo ta sposobnost da se prepozna granica između patriotizma i nacionalizma i razlika između nerijetko legitimnih zahtjeva za rješavanjem nekim društvenih problema i njihove zloupotrebe za opravdanje nasilja i mržnje prema drugima leži u osnovi sposobnosti da se osudi ekstremizam u vlastitoj zajednici. Istovremeno, neki autori koji su željeli dati svoj doprinos ovoj očekivanoj raspravi o korijenima pojava koje vode napadima kakav je počinio Breivik skreću pažnju na daleko kompleksniji problem u norveškom društvu, koji ni u kojem slučaju nije samo njihov.

Tako dr. Marko Attila Hoare u svojoj studiji u kojoj istražuje balkanske inspiracije norveškog teroriste Breivika, naslovljenom s "Anders Behring Breivik, Balkan i nova evropska krajnja desnica", govori o onome što je zajedničko savremenim islamofobima - kako konzervativcima, tako i "liberalima" - a on smatra da su to konformizam, ksenofobija, strah od promjene, neprijateljstvo prema raznolikosti, paranoja zbog manjina i čežnja za poretkom i sigurnosti jednog izgubljenog, idealiziranog "zlatnog doba", koje, u nekim slučajevima, možda i nije bilo tako davno.

Domovini zakona Jante

Ovaj historičar i profesor na Fakultetu za umjetnost i društvene znanosti Kingston Universityja u Londonu tvrdi kako u "nordijskim zemljama, domovini zakona Jante, gdje jedan vidljivi model liberalizma često maskira krajnji konformizam i uskogrudost, gdje se strani gosti i imigranti obično teško uklapaju (iskustvo koje nemaju, naprimjer, u Londonu ili New Yorku) i gdje opasne antiimigrantske stranke, kao što su Danska narodna stranka i Švedske demokrate, uspijevaju na izborima, to poprima osebujnu formu. Daleko od toga da ih se treba zaštititi od veće raznolikosti, naprotiv, ja osjećam da bi nordijski svijet imao velike koristi od nje; i, mada Norveška nema tako hitne ekonomske razloge da se pridruži Evropskoj uniji (EU), imala bi kulturne i duhovne dobrobiti od ulaska u zajednički evropski projekat i učešće u njemu. Zbog svega navedenog je bolest koja je izrodila Breivika evropska i svjetska bolest, ne samo neka nordijska bolest."

Dr. Hoare smatra kako je opasnost u tome što je Breivik nagovještaj trenda. "Ekstremizam i šovinizam među većinama će u konačnici uvijek biti opasniji od ekstremizma i šovinizma među manjinama. Populisti desnog krila, kao što su Geert Wilders i Marine Le Pen, možda lično ne podstiču nasilje i ne mogu se izjednačiti s ubicom poput Breivika. Međutim, klima netrpeljivosti koju promoviraju prijeti da podstakne još mnogo Breivika. U Zapadnoj Evropi, za evropsko društvo i zapadnjačke vrijednosti, unutrašnja prijetnja broj jedan je ta islamofobična, antiimigrantska krajnja desnica", piše dr Hoare.

Komarac i močvara

Suočavanje s fenomenom globalnog terorizma, bio on motiviran islamskim, kršćanskim ili bilo kojim drugim radikalizmom, vidi se to i na norveškom primjeru, zahtijeva da se svako društvo uhvati ukoštac s mnogim svojim slabostima i problemima koji stvaraju ili kultiviraju buduće teroriste. To zahtijeva kritički odnos i prema vlastitoj tradiciji i izbacivanje mnogih kostura iz ormara. To je nešto na čemu su mnoga društva s muslimanskom većinom, a koja su suočena s istim problemom, zapela.

I kao što se terorizam ne može pobijediti ratovima i silom, jer to stvara samo nove teroriste, ne trebamo se baviti svakim teroristom i njegovim nedjelom ponaosob, nego raditi na tome da se iskorijeni atmosfera koja ih odgaja i da se riješe oni legitimni zahtjevi kojim oni nerijetko pravdaju svoje postupke kako bi pridobili podršku javnosti. I kao što kažu, ne trebamo ubijati komarce, nego isušiti močvaru.

Zato svjetska javnost, s pravom ili ne, očekuje od naprednog norveškog društva da pokaže spremnost da se uhvati ukoštac s ovim problemom i da pokaže drugima kako je to moguće. Ako oni to ne urade, uz svu demokratsku tradiciju i društvene institucije, od akademske zajednice do slobodnih medija, kako onda očekivati da se nešto slično desi u društvima koja razara isti problem poput onih bliskoistočnih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Ko je protiv "zapadnih vrijednosti"?

Piše: Muhamed Jusić  - Al Jazeera

Prije nekoliko godina sam učestvovao u jednoj međunarodnoj konferenciji koja se bavila teškim pitanjima za „islamski svijet“ i za „Zapad“, te pitanjem kompatibilnosti „islamskih“ i „zapadnih“ vrijednosti.
Upravo je tako glasio naslov konferencije s tim da treba napomenuti da ovi pojmovi kod organizatora nisu bili ni pod kakvim navodnicima. Bilo je to vrijeme uspona i dominacije neokonzervativnog modela u međunarodnim odnosima, što se i na ovom skupu moglo osjetiti.
Tada sam u oficijelnom dijelu konferencije kao i na njenim marginama, s brojnim učesnicima, među kojima je bilo i zvučnih imena koja i danas kreiraju odnose onoga što nazivaju islamskim svijetom i Zapada, poput  liberalnog turskog publiciste Mustafe Akyola i Michaela Rubina sa American Enterprise Instituta – a, u pitanje dovodio samu podjelu svijeta po ovom obrascu.
Sjećam se da me je po završetku konferencije organizovane u nekadašnjem parlamentu Čehoslovačke, jedan katolički svećenik i pored svega rečenog tog dana, za večerom pitao šta ja mislim šta je to u islamskom učenju što sprječava muslimane da prihvate zapadne vrijednosti.
Nisam znao odakle da počnem, jer mi je i u samom pitanju kao i naslovu teme koja mi je dodijeljena da je obradim nekoliko sati ranije, mnogo toga bilo sporno.
Opasna generalizacija
Pošto mi se činilo da ni mjesto niti ambijent nisu bili adekvatni za duboke rasprave od „kalu bela“ i za ponavljanje, upitao sam svog sagovornika da mi kaže kojim to tačno zapadnim vrijednostima muslimani, po njegovom mišljenju, trebaju da se prilagode.
S obzirom na to da dolazim iz Bosne, gdje „zapadnu civilizaciju“ i „zapadne vrijednosti“ nikada do sada nisam smatrao stranim i apriori neislamskim, nije mi bilo jasno da li je zapadna vrijednost, npr. zalagati se za zabranu kontracepcije i abortusa ili biti protiv nje.
Na taj način sam mu pokušao reći ono što sam govorio čitav dan, a to je da ne postoji jedan Zapad kao što ne postoji ni jedan monolitan islamski svijet, pa ako hoćete ni jedan jedinstven obrazac tumačenja, življenja i praktikovanja islama, te da smo samom temom konferencije i njegovim pitanjem upali u opasnu generalizaciju.
Pretpostavljao sam ja da on misli prije svega na ideje slobode, prava izbora, demokratije, poštivanja ljudskih prava, ali jednostavno se nisam htio pomiriti s implikacijama njegovog pitanja da su to„zapadne“ vrijednosti i u svom izlaganju sam naveo primjere iz islamske tradicije koji su pokazali da, ono što nazivaju temeljnim ljudskim pravima i u tradicionalnom islamskom pravu ili Šerijatu predstavljaju zaštićene vrijednosti koje društveni i državni propisi moraju, barem teoretski, štititi u svako vrijeme i na svakom mjestu (referirao sam se na Šatibijev koncept darurijata ili viših ciljeva Šerijata: pravo na slobodu vjere, život, imetak, potomstvo  i razum i čast).
Pokušao sam objasniti da mnoge od tih vrijednosti koje nazivaju zapadnim, među kojima su i akademske slobode, tolerancija i suživot različitih religija, Evropa duguje upravo muslimanima i španskom ili andaluskom modelu multikulturalnog društva.
Generalizacija u koju su namjerno ili ne upali neokonzervativni ideolozi tada, ali i mnogi drugi danas, stvara više problema neko što ih rješava i ne samo da zanemaruje historijske činjenice, bitne elemente islamske kulture i civilizacije i njihov doprinos onome što nazivamo zapadnim vrijednostima, nego na tragu orijentalnog diskursa izjednačava islam i muslimane i isključuje pripadnike islama kao neevropske i Druge, a sve s ciljem stvaranja osnove za neke, ne daj Bože, nove progone i ratove.
Istovremeno ona na silu homogenizira čitav zapadni svijet namećući mu jedan sistem vrijednosti kao apsolutan i jedni prihvatljiv.
Desničarski paradoks
Međutim, zanimljivije od ovog isforsiranog sukoba pod svaku cijenu između islamskih vrijednosti i Zapada jesu paradoksi u koje upadaju upravo oni koji sebe smatraju najvećim zaštitnicima „zapadnih vrijednosti“ i borci protiv „islamske prijetnje“.
To je izvrsno primijetio dr. Marko Attila Hoare u svojoj studiji u kojoj istražuje balkanske inspiracije norveškog teroriste Breivika naslovljenom sa „Anders Behring Breivik, Balkan i nova evropska krajnja desnica“.
Ovaj historičar i profesor na Fakultetu za umjetnost i društvene znanosti Kingston Universityja u Londonu primjećuje kako Breivikova djela jesu izuzetak, ali njegovi stavovi nisu.
Dr. Hoare podsjeća svoje čitaoce kako Breivik i njegovi istomišljenici smatraju da imigracija, a posebno muslimanska, uz multikulturalizam i političku korektnost, predstavljaju smrtnu opasnost po evropsko i zapadno društvo.
Oni koji imaju takva gledišta često ih opravdavaju kao "prozapadna", ali tako da je "Zapad" suprotstavljen "islamu", kao da su to dvije nespojive krajnosti.
U stvarnosti, istina je sasvim suprotna: moderna evropska civilizacija je izgrađena na temeljima koji su i islamski, koliko su i kršćanski, jevrejski, paganski i drugi. Prosvjetiteljstvo je podiglo jednu Evropu u kojoj su sektaški religijski animoziteti, karakteristični za predprosvjetiteljski period, mogli biti prevaziđeni; moderne zapadne liberalne i sekularne vrijednosti utemeljene su na principima religijske tolerancije.
Daleko su oni od toga da budu "prozapadni" - nastavlja Hoare i piše: „Naši savremeni desničarski islamofobi, u nastojanju da ponovo raspale vjerske podjele između kršćana i muslimana koje su karakterizirale predprosvjetiteljsku Evropu, ustvari odbacuju zapadnjačke vrijednosti u korist `predzapadnjačkih vrijednosti`.
Tokom za njih uspješnog Bečkog rata 1683-1699. protiv Osmanskog carstva, austrijske habsburške vojne snage su poklale, opljačkale, protjerale ili nasilno preobratile u kršćanstvo muslimansko stanovništvo na mađarskim i hrvatskim teritorijama koje su osvojile i koje su nasilno deislamizirane; Austrijanci su spalili osmanski bosanski grad Sarajevo do temelja. Pobjeda koju su poslije 1737. godine izvojevali osmanski Bosanci nad habsburškim snagama kod Banje Luke, spasila je bosanske muslimane od uništenja koje bi austrijsko osvajanje Bosne donijelo.
Međutim, kada je habsburška Austrija konačno okupirala Sarajevo i Bosnu 1878, ona je zaštitila muslimansko stanovništvo i ispoštovala islamsku vjeru.
Naime, Evropa je u međuvremenu doživjela Prosvjetiteljstvo. U pretprosvjetiteljsku Evropu danas s nostalgijom gledaju islamofobni desničari; u nešto što simbolizira ime jednog antiislamskog bloga koji koristi govor mržnje `Kapije Beča`, bloga nazvanog po osmanskoj opsadi Beča 1683, a koji Breivik citira s odobravanjem.
Zato Breivikovo opsesivno demoniziranje Osmanlija kao "drugih" i njihove historije potječe čak iz srednjeg vijeka“.
I ovo je lucidno zapažanje dr. Hoarea je, možda, još jedan primjer ne samo paradoksalnosti nego i opasnosti forsiranja razlika umjesto traganja za onim što nam je zajedničko.
Postoji li muslimanski svijet?
Možda su baš zbog straha da ne upadnu u zamku iste generalizacije, brojni autori u svijetu bili kritični prema obraćanju predsjednika Obame, iako su zdušno podržali njegovu gestu i sadržaj onoga što je rekao, kada se netom po preuzimanju funkcije u Kairu obratio „muslimanskom svijetu“.
Naime, mnogi u muslimanskom svijetu ne žele da se međunarodna politika sa njihovom državom gradi na činjenici da su oni muslimani. Za njih je vjera stvar pojedinca i oni žele da se sa njima razgovara kao sa narodima i državama, a ne vjerskim zajednicama.
To, prema njihovom mišljenju samo jača utjecaj islamista i upravo je u suprotnosti sa onim što oni vide da je potrebno kako bi se taj dio svijeta istinski demokratizirao. Za te kritičare „muslimanski svijet“ jednostavno ne postoji, kao što ne postoji niti jedan jedinstven Zapad. Oni podsjećaju kako ne dijele svi ljudi koji žive na Zapadu isti sistem vrijednosti, ista uvjerenja, niti svjetonazor.
Tako npr. Endy Bayuni, urednik indonežanskog lista The Jakarta Post, osvrćući se na historijski Obamin govor u Kairu smatra kako i sam predsjednik Amerike u tom govoru priznaje da je „upravo islam nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetiteljstvu“, što dokazuje da je on kontinuirano bio dio savremene civilizacije i da se njegov doprinos nalazi u korijenima evropske renesanse i prosvjetiteljstva koje je stvorilo današnji tzv. Zapad.
Islam je i dio Zapada koji ga je djelomično oblikovao, a ne nešto njemu strano ili vanjsko.
Geografski gledano, muslimanski svijet ne postoji, jer se on ne može ograničiti samo na zemlje Bliskog istoka - tvrdi Bayun. Šta je sa Indonezijom, Indijom, pa ako hoćete i sa rastućom populacijom muslimana u Americi i Evropskoj Uniji? Muslimanski svijet se, također, ne može definisati kroz rasu niti kulturu. Velikom broju nearapa muslimana, kao i ne tako maloj zajednici Arapa nemuslimana smeta stalno izjednačavanje islama sa arapskom nacijom.
Isto tako je nekorektno pretpostavljati kako više od milijardu muslimana širom svijeta pripadaju jednoj te istoj kulturi. Tzv. muslimanski svijet je izrazito kulturološki raznolik, a i u vjerskom smislu među muslimanima postoje izrazite sektaške, teološke i vjersko-pravne razlike.
On, nadalje, smatra kako generalizacija pitanja kao što su sloboda, demokratija, vjerska tolerancija i tzv. gender jednakost o kojima je Obama govorio kao o glavnim izvorima tenzija između muslimanskog svijeta i Amerike na čitav muslimanski svijet može biti jako problematična.
„Muslimanski svijet“ danas čine stasavajuće demokratije kao što je, prema Bayunovom mišljenju, Indonezija i Turska, gdje sloboda i jednakost postaju temeljne vrijednosti, ali ga isto tako čine i brojne vojne diktature i apsolutističke monarhije. Gdje u tzv. muslimanski svijet uvrstiti muslimanske manjine u Indiji, Kini, Evropi i Americi koje su prisvojile brojne univerzalne i lokalne vrijednosti naroda i kultura u kojima žive?
Sagledaju li se stvari ovako, onda je očito da ne postoji jedan „muslimanski svijet“ i zato ne bi trebala postojati niti jedna američka politika prema svim muslimanima, nego više njih.

Izvor: Al Jazeera