Moj tekst u novom Takvimu za 2012

Takvim za 2012. godinu već je u prodaji i trenutno se odvija njegova distribucija širom distributivne mreže Rijaseta Islamske zajednice. Ovo je sedamdeset i sedma sveska ove najpopularnije publikacije Islamske zajednice u BiH. Kao i ranije, i ova sveska Takvima sadrži tekstove reprezentativnih isključivo domaćih autora – njih osamnaest. Naslovi tekstova su: Neka uputstva za čitanje Kur'ana – kiraet; Sura Es-Šura/Dogovaranje; Komentar sure El-Leheb; Fikhski propisi o dženaza-namazu i ukopu umrle osobe; Pitanje stavljanja vakufske imovine pod hipoteku u savremenom kontekstu; Dova – srčika ibadeta; Donošenje salavata i selama na Poslanika, s.a.v.s.; Zadatak učenih i imućnih u podršci Vjerovjesniku, s.a.v.s.; Samo je kur'anski put sasvim ispravan; Sloboda izražavanja i vjerske slobode – unutarmuslimanska i međunarodna dilema; Pravo na privatnost s posebnim osvrtom na internet društvenu mrežu Facebook; Kućni odgoj; Vjerovanje u Allaha, dž. š.; Vremenitost i prolaznost čovjeka; Život u džamiji i oko džamije; Elementi predislamskih, staroslavenskih posmrtnih običaja u praksi bosanskohercegovačkih muslimana; Kako koristimo i čuvamo Božije blagodati; 100 godina čaršijske česme u Zenici.


Moj tekst:
Sloboda izražavanja i vjerske slobode - unutar muslimanska i međunarodna dilema
Piše: Muhamed Jusić (Takvim 2012)
Summary

Author is stressing the fact that both freedom of expression and freedom of religion are human rights that should be respected and should not be confronted. In recent past, people who where confronting these two basic human rights have been fundamentalists from “both sides”. Nevertheless, it can not be ignored that there is no clear border between the two rights.


From Muslim perspective there is no clear position about the question of restriction on freedom of speech and whether it should include blasphemy. But absolute majority of today’s Islamic authorities, among which is International Academy of Islamic Law, see that freedom of expression does not mean the right to offend. This view is not shared in the West and that disagreement can clearly be seen in UN.

Sukob fundamentalizama

Sloboda govora i sloboda vjere su dva osnovna ljudska prava i ne bi ih trebalo konfrontirati. Međutim, bilo bi ignorantski ne primijetiti kako se ona ipak sve češće kod nas, ali i u svijetu , ne samo konfrontiraju nego se nerijetko postavljaju tako da jedno pravo skoro pa da isključuje drugo. Također, ukoliko se istinski udubimo u svaki od spornih slučajeva u kojima su ova dva temeljna ljudska prava bila sukobljena u nekoliko zadnjih godina, primijetit ćemo da su akteri tih sukoba, uslovno rečeno, sa obje strane, kao po pravilu bili ekstremni zagovornici jednog ili drugog prava.

Ne možemo se oteti dojmu da se radi o sukobu fundamentalizama: jednog vjerskog koji je pravo na slobodno ispovijedanje vjere spreman nadrediti brojnim drugim ništa manje „vjerskim“ pravima (npr. pravu na život, slobodni odabir vjerskog ubjeđenja i sl.) i drugog slobodarskog fundamentalizma koji je pred oltarom „slobode izražavanja“ spreman žrtvovati, ne samo dobar ukus, nego i pravo drugoga da ne bude omalovažavan, etiketiran kao „opasnost“ samo zato što pripada nekoj religiji i sl.

Ovu je ustavri zajedničku tendenciju svih fundamentalizama da prenaglašavaju jednu od vrijednosti religije ili nekog drugog sistema vrijednosti, postavljanjem iste kao temeljne, da bi potom na račun njenog postizanja kršili brojne druge principe iz istog sistema vrijednosti primijetili su još ranije brojni istraživači „izama“. „Fundamentalisti svih rasa i ideologija obično izvuku jedan princip iz mora principa i na njemu posebno insistiraju. Onda čitavu tradiciju stavljaju u službu zaštite i implementacije tog elementa (izdvojenog iz bogatstva tradicije), kojeg nazivaju srž.“

Zato će pitanje balansa između prava na religiju i prava na slobodno izražavanje, barem u sferi humanističkih nauka, još dugo ostati u domenu „dobrog ukusa“ i lične procjene bez striktnih pravila o tome kada neki kritički osvrt na religiju, njeno učenje i aktivnosti vjerskih velikodostojnika postaje uznemiravanjem koje bi zbog načina na koji je izrečen mogao biti shvaćen kao provokacija. Iako sloboda izražavanja kako se ona (naravno ne jednoglasno) doživljava u zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu podrazumijeva i pravo da se uvrijedi i šokira, to ne znači da se uvreda i provokacija bezuvjetno smatraju dozvoljenim. Ali to više zavisi od onoga kako je nešto rečeno, nego šta je rečeno.

Kada je pak riječ o pravnoj dilemi o tome gdje povući jasnu granicu između ova dva prava, odnosi ne mogu biti tako labilno postavljeni i tu još uvijek ne postoji pravna dosljednost. Tako je sloboda izražavanja već na neki način ograničena zabranom „govora mržnje“ i širenja netolerancije i neprijateljstva. O pravnoj dilemi koja se veže za pitanja slobode izražavanja i vjerskih sloboda, barem u evropskom kontekstu i iz perspektive pravne prakse Evropskog suda za ljudska prava i Evropske konvencije o ljudskim pravima (European Covention on Human Rights- ECHR) preporučujem rad Sloboda izražavanja i vjerska osjećanja autorice Niraj Nathwani objavljen u prvom Godišnjaku muslimana u Evropi.



Pravo da se odgovori

Vjerske zajednice moraju biti spremne da čuju kritiku na svoj račun, bez obzira da li ta zapažanja dolaze iz vlastitih redova ili, uslovno rečeno, izvana. I vjernici moraju biti spremni da budu kritikovani zbog svojih stavova i postupaka, pa makar oni za njih bili inspirisani vjerom, jer niti jedna religija, pa tako ni islam, ne amnestira svoje sljedbenike od odgovornosti za vlastite postupke samo zato što nastupaju u Božije ime. Oni muslimanski autoriteti koji naglašavaju ovu samokritičnost u odnosu vjernika prema vlastitoj religioznosti smatraju kako islam, a vjerovatno je situacija slična i sa drugim religijama, od svojih sljedbenika konstantno traži da preispituju da li, i u kojoj mjeri, je to što čine u skladu s voljom Božijom. I dok većina religija drži da su njihova učenja apsolutne istine i izrazi Božanskog savršenstva, te samim time nisu podložni kritici, ostaje da ljudsko razumijevanje tih istina, zbog ljudske nesavršenosti, nikada nije savršeno i zato ostavlja prostora za kritiku, preispitivanja i drugačije promišljanje, a sve to zahtjeva uspostavu institucije slobode govora kao preduslova da se vjera stalno i iznova preispituje.

Ako bismo zavirili u svetu knjigu muslimana Kur’an ne bismo mogli ne primijetiti kako je sveti tekst daleko „tolerantniji“ prema onome što bi danas mnogi opisali kao blasfemične stavove, nego su to vjernici koji se na njega pozivaju. Možda će zvučati grubo, ali sudeći prema do sada izrečenim stavovima po određenim spornim temama koje su isplivale u svjetskoj javnosti proteklih godina, čini se da Kur’an ne bi prošao šerijatsku recenziju određenih krugova vjerskih puritanaca koji bi u njemu sigurno našli puno „uvredljivih i blasfemičnih stavova“. Jer, u Kur’anu mi nalazimo da Uzvišeni navodi argumente svih onih koji su se Njemu ili Njegovim poslanicima kroz povijest suprotstavljali. Tako u Kur’anu balazimo da Bog prenosi riječi onih koji su govorili kako je „Božija ruka stisnuta, tj da Bog ne udjeljuje ljudima dovoljno“ (El- Maide: 64) ili onih koji su se suprotstavljali poslaniku i govorili "Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika“. (Es-Safat: 36). A ovakvih i sličnih primjera je napretek.

U ovome su brojni liberalni islamski autori vidjeli dokaz da oni koji danas u ime islama burno reaguju na svaki oblik blasfemije teško da u Kur’anu mogu naći uporište za svoje postupke.

Međutim, ono što je evidentno iz iščitavanja svih tih kur’anskih primjera na koje se ovi liberalni autoriteti pozivaju, jeste da Bog sebi „zadržava pravo“ da na svaku od prenesenih tvrdnji neprijatelja vjere i odgovori. Tako npr. kada je riječ o gore dva spomenuta primjera čitavi ajeti glase: „Jevreji su govorili: `Allahova ruka je stisnuta!` Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće! A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačaće kod mnogih od njih zabludu i nevjerovanje...“ (El- Maide: 64).

Dok drugi ajet dolazi u slijedećem kontekstu: „ Kad im se govorilo: "Samo je Allah Bog!" – oni su se oholili i govorili: `Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika. ` A nije tako, on Istinu donosi i tvrdi da su svi poslanici istinu donosili, a vi ćete sigurno bolnu patnju iskusiti, kako ste radili, onako ćete kažnjeni biti!“ (Es-Safat: 36-39.)

Zanimljivo je kako u istim ajetima na koje se pozivaju liberalni muslimanski autori da opravdaju neograničenu slobodu izražavanja, konzervativci nalaze svoje argumente za osudu. A ajeti uistinu daju argumente i jednim i drugim. Ali ostaje da Kur’an time što u svetoj knjizi prenosi neke od najbogohulnijih izjava sviju od Šejtana do drevnih neprijatelja poslanika, šalje poruku da svako ima pravo da iznese svoj stav, ali da takvo pravo mora biti zagarantovano vjernicima koji su pozvani da na argumentovan način brane ono što smatraju da su njihove vrijednosti i svetinje.

I kao što se pravo da se iznese suprotan stav kada je uvredljiv za nekoga osporava, tako se, sve češće osporava i pravo da se osudi uvreda i da se iznese odgovor. Tako smo za vrijeme famozne kontraverze oko danskih karikatura mogli čuti stavove kako muslimani, ako žele da žive u Evropi, moraju prihvatiti da ih neko vrijeđa i da na to ne smiju reagovati, čak i nenasilnim metodama.

Kada govorimo iz perspektive modernog uređenja društva koje podjednako slobodu govora smatra „svetom“ kao i slobodu religije, onda bi trebali biti spremni da vjerske zajednice i pojedinci koji sebe smatraju vjernicima imaju pravo da brane svoje stavove i da odgovore na javno izrečene kritike ili osude. Međutim, u našem društvu smo nerijetko svjedoci kako se reakcije vjerskih zajednica na javno izrečene stavove za koje te zajednice smatraju da su neutemeljeni ili pogrešni, kvalificiraju kako napadi na slobodu izražavanja. Tome, nerijetko doprinose i same zajednice, koje umjesto da ospore izrečene stavove i da na njih argumentovano odgovore osporavaju samo pravo kritičara da se bave temama koje se dovode u vezu sa vjerom ili njenim predstavnicima ili da imaju drugačiji stav od zvaničnog.



Ka muslimanskom koncenzusu

I pored svega, unutar zvaničnih muslimanskih vjerskih krugova još uvijek prevladava stav prema kojem, iako „islam garantuje slobodu izražavanja“ ona bi trebala biti ograničena samo na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku, a nikako da bude sredstvom blasfemije ili vrijeđanja bilo čega svetog.

Tako nalazimo da je ovo pitanje razmatrala Internacionalna akademija islamskog prava čiji je osnivač Organizacija islamske konferencije i to na svom devetnaestom redovnom zasjedanju u emiratu Šarika (Ujedinjeni Arapski Emirati) u periodu od 26. do 30. aprila 2009. Na tom sastanku Akademija je donijela slijedeće zaključke koji s obzirom na značaj institucije predstavljaju mainstream stajališta muslimanske uleme po ovom pitanju. Ti zaključci su:

- Pod slobodom izražavanja se podrazumijeva: potpuno pravo čovjeka da javno iskaže ono što smatra da je ispravno od onog što bi moglo biti korisno za njega kao individuu ili društvo u cjelini.

- Sloboda izražavanja je pravo zagarantovano islamom, ali u okvirima šerijata.

- Neki od najbitnijih okvira, prema zaključcima Akademije, koje šerijat postavlja kada je riječ o slobodi izražavanja su:

- Nevrijeđanje drugog na način koji bi mogao povrijediti njegov život, čast, ugled ili društvenu poziciju kroz omalovažavanje, podcjenjivanje, ismijavanje, te zabrana širenja takvih stavova na bilo koji način.

- Pridržavanje principa objektivnosti, istinitosti, nepristranosti i nepodlijeganja emocijama.

- Pridržavanje principa odgovornosti i obaveze čuvanja interesa društva i njegovih vrijednosti.

- Da sredstvo prijenosa mišljenja i stava bude legalno (u skladu sa šerijatom). Nije dozvoljeno iznositi mišljenje pa makar ono bili i ispravno na način koji promoviše nered ili je u suprotnosti sa principima (islamskog) morala i društvenim vrijednostima, jer u šerijatu cilj ne opravdava sredstva.

- Da cilj iznošenja mišljenja bude Božije zadovoljstvo, te da bude u individualnom ili kolektivnom interesu muslimana ili njihove zajednice.

- Da se sagledaju posljedice koje iznošenje mišljenja može imati i da se uvijek ima na umu pravilo o odnosu štete i koristi i da se ne čini nešto što će proizvesti veću štetu negoli korist.

- Da se mišljenje temelji na pouzdanim izvorima kako se ne bi širile dezinformacije u skladu sa kur’anskom instrukcijom: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Kur’an, sura El-Hudžurat: 6)

- Da slobodno izražavanje ne sadrži bilo kakvu uvredu vjerskih učenja i njegovih propisa ili svetinja

- Da slobodno izražavanje ne bude razlogom narušavanja reda u naciji (ummetu ili zajednici vjernika) ili stvaranja razdora među muslimanima.

Iako ovi zaključci za cilj imaju prvenstveno da vjernicima muslimanima, koji drže do stavova ove institucije, daju smjernice kako da se odnose prema pravu na slobodu izražavanja i u kojem kapacitetu da je koriste, oni govore o tome kako bi ovi muslimanski autoriteti željeli vidjeti da se pravo na slobodu profilira i u međunarodnim odnosima. To se da zaključiti i na osnovu preporuka koje su donesene na istom zasjedanju Akademija:

- Treba osigurati garancije kako bi se zaštitile sloboda govora i izražavanja koje su u skladu sa šerijatom i koje u obzir uzimaju ličnu odgovornost za iznesene stavove i to kroz propisivanje adekvatne zakonske legislative i uspostavljanje pravednog sudstva.

- Poduzimanje svih sredstava koja su na raspolaganju da bi se spriječila zloupotreba slobode govora s ciljem skrnavljenja vjere i njenih svetinja, ili sijanja smutnje među muslimanima.

- Rad na primjeni međunarodnih konvencija kojima se zabranjuje vrijeđanje vjerskih osjećanja pojedinaca i zajednica i osudi duplih standarda međunarodne zajednice u tretiranju pitanja islama i nekih drugih identičnih pitanja

- Angažman muslimanskih zemalja na donošenju međunarodne legislative kojom se zabranjuje vrijeđanje religija i traži zaštita vjerskih osjećanja i svetinja svih religija



Ustvari, većinski muslimanske zemlje već neko vrijeme pokušavaju progurati kroz institucije UN-a neku vrstu rezolucije kojom bi se sve zemlje svijeta pozvale da blasfemiju i vrijeđanje nečijih vjerskih osjećanja osude i da sankcionisanje takvih postupaka ne smatraju nasrtajem na slobodu izražavanja.

Ali nastojanja Organizacije Islamske konferencije da kroz Ujedinjene narode nametne rezoluciju koja brani uvredljiv rječnik ili slike protiv neke religije, naišla su na protivljenje kako američke administracije, tako i nekih drugih, većinom evropskih, država. Govoreći o stanju vjerskih sloboda u 198 zemalja svijeta, državna tajnica Hillary Clinton se usprotivila pokušajima 56 islamskih zemalja da rezolucijom te svjetske organizacije difamaciju religije i bogohuljenje u najširem smislu riječi proglase krivičnim djelom.

Jamstvo vjerskih sloboda na vrhu je popisa sloboda američke Deklaracije Prava – podsjetila je gospođa Clinton – ali je naglasila da najbolji odgovor na netoleranciju nije zabrana ili kažnjavanje uvredljivog govora i difamacije, već naprotiv, kombinacija snažne pravne zaštite protiv diskriminacije i zločina iz mržnje, te energična odbrana slobode vjere i izražavanja .

Kao i američka administracija i većina od 56 zemalja Vijeća Europe protivi se zakonima protiv bogohuljenja ističući da je poticanje na vjersku mržnju krivično djelo, ali da bogohuljenje potpada pod slobodu govora.

Očito je mala vjerovatnoća da će se stavovi po ovom pitanju približiti barem među glavnim akterima ove dileme. U međuvremenu ćemo morati nastaviti sa balansiranjem između prava na slobodu izražavanja i prava na slobodu religije.

Izazovi turskoj vanjskoj politici

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Turska republika je jedna od rijetkih zemalja svijeta koja još uvijek uspijeva odoljeti globalnoj recesiji i kojoj ne samo da ne prijeti bankrot ili rigidne mjere štednje koje pogađaju najsiromašnije i radničku klasu, nego čija ekonomija bilježi i stabilan rast.  Pravdi na volju, većina ekonomskih stručnjaka smatra kako će, potraje li globalna recesija, i Turska u manjoj ili većoj mjeri platiti cijenu globalnog zastoja ekonomije. U međuvremenu, vladajuća Stranka prava i pravde –AKP, nakon što je nedavno izvojevala pobjedu, u kojoj joj mnogi nisu davali velike šanse, nad vojnim establišmentom, de facto vladarima Turske, i stavila ih u ustavne okvire, te se razmahala svojom regionalnom diplomatijom pretvarajući se u ključnog regionalnog faktora, samo u nekoliko posljednjih dana je suočena sa problemima koje je teško mogla predvidjeti. Prvo su kurdski pobunjenici iz terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK) koji se kriju u pograničnom području u sjevernom Iraku ubili dvadeset četiri turska vojnika i gurnuli Tursku u još jedan rat na svojoj teritoriji, ali i teritoriji susjednog Iraka. Onda je u razornom zemljotresu koji je pogodio jugoistočnu Tursku poginulo 432 osobe, a više od hiljadu građana je povrijeđeno.

Ova dva događaja su još jednom pokazala kako se Turska nalazi još uvijek na trusnom tlu, doslovno onom seizmološkom, ali i onom političkom. Pridodaju li se tome i zategnuti odnosi sa Izraelom i prijetnje mogućim sukobom sa ovom regionalnom silom i Kiprom oko prava na eksploataciju plina u Mediteranu,  postaje očito da vladajuća AKP partija sa svojim „islamističkim korijenima“  u novi mandat ulazi sa brojnim izazovima koji nadilaze ustaljenu paradigmu sukoba između njih i onih koje nazivaju radikalnim kemalistima ili sekularistima iz turske političke i vojne elite.

Ustvari, već neko vrijeme turska vanjska politika nailazi na ozbiljnije izazove. Istrajavanje režima Bešara Eseda u nasilnom gušenju demonstracija u Siriji dovelo je Tursku u otvoren sukob sa režimom s kojim su ne tako davno pravili prve korake ka rješavanju desetljećima starih otvorenih pitanja i normalizaciji odnosa koji nikada nisu bili na zavidnom nivou. Zamjeranje režimu u Damasku je zamjeranje i Iranu kao njihovom jedinom savezniku. Iran je, vidjelo se to i iz nedavne izjave vojnog savjetnika vrhovnog lidera Irana ajatolaha Hamneija, general-majora Jahja Rahim Shfavija, ljut na Tursku i zbog njihove podrške demokratskim promjenama u drugim arapskim državama i poziva nove vlasti da prihvate turski sekularni model umjesto iranskog kojeg  oni nazivaju islamskim. Naime, general-major Shfavi je u izjavi iranskoj novinskoj agenciji Mehr okarakterisao poziv turskog premijera Tajipa Erdogana arapskom svijetu da prihvati turski sekularni ststem demokratije kao "neočekivan i nezamisliv“.
"Ponašanje turskih državnika prema Siriji i Iranu je pogrešno i ja verujem da oni rade u skladu sa ciljevima Amerike", istakao je tom prilikom Rahim-Shfavi, ali i otvoreno zamjerio Ankari što je "okrenula leđa" sadašnjem režimu u Siriji. "Ukoliko se Turska ne distancira od ovakvog ponašanja (premijera Erdogana) to će učiniti narod te zemlje, dok će susjedne zemlje Sirija, Irak i Iran preispitati njihove političke veze sa Ankarom", rekao je tom prilikom vojni savjetnik Hamneija. U Teheranu takođe kritikuju odluku Ankare da na svojoj teritoriji primi i instalira dijelove radarskog NATO sistema, jer se na to gleda kao na američku igru s ciljem zaštite Izraela.

Mnogi analitičari kako u svijetu tako i u Turskoj vide posljednje događaje kao ozbiljan udar, ako ne i fijasko, pokušaja implementacije doktrine i strategije koju je kreirao tvorac trenutne turske vanjske politike, univerzitetski profesor i ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu nazvane „nula problema“ sa susjedima.

I ranije su turski kritičari AKP partije isticali kako je nemoguće postati regionalnom silom a u isto vrijeme ne zamjeriti se bilo kome od susjeda te preko noći riješiti sve probleme u jednom od najkomleksnijih geostrateških područja. Tako je kolumnist turskog dnevnog lista Daily News Burak Bekdil još u avgustu ove godine napisao kako se startegija  „nula problema“ sa susjednim Iranom i Sirijom ne može ostvariti ni  u snovima. On je kritikujući takav pristup napisao kako je Davutoglou svoju doktrinu i strategiju trebao ustvari nazvati doktrinom „prividno-nula-problema, a u stvari „stotinu problema- gurnutih-ispod postekije“

„Politika konstantnog napada na Izrael svaki put kada izraelska država disproporcijalno odgovori na terorizam i ubije nekoliko, ili više od nekoliko, ponekad nevinih, muslimana, a nereagovanja u slučajevima kada muslimanske države ubijaju većinom nevine muslimane u hiljadama, od početka je trebala biti neodrživa da je Turska moderna demokratija. Kada imaš problematične komšije onda imaš problematične granice i ne možeš imati `nulu problema` sa njima samo zato što pripadate istoj vjeri“-tvrdi Bekdil.

Zašto napadi baš sada?

Uz komplikovanje odnosa sa Iranom i Sirijom, ponovno uvlačenje Turske u sukob sa kurdskim pobunjenicima bi se moglo pokazati ne samo kao najveći izazov politici „nule problema“ nego i kao najveći izazov cjelokupnoj turskoj vanjskoj politici.

Ubistvo dvadeset i četiri vojnika je prema mišljenju brojnih analitičara udarac prije svega na inicijativu vladajuće AKP partije da se otvoreno i u skladu sa demokratskim normama i na principima poštivanja ljudskih prava i prava manjina počne baviti „kurdskim pitanjem“, ali sa potencijalno daleko složenijim implikacijama. Još prije izbora je turski premijer Recep Tayyip Erdogan najavio kako „Turska priprema veliku akciju usmjerenu na rješavanje kurdskih pitanja i okončavanje višedecenijske napetosti i nasilja. Njome se za cilj ima proširenje kulturnih prava etničkih Kurda u zemlji i osiguranje kraja terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK)“.  Sličnu inicijativu je predlagao i osuđeni bivši lider PKK Abdullah Öcalan, koji se već deset godina nalazi u turskom zatvoru na otoku Imrali kod Istanbula, a koji je preko svog advokata predložio početak pregovora između Kurda i Turske republike. 

Već tada su mnogi bili skeptični da će se tako lako pronaći rješenje za ovaj dugogodišnji problem. Vidjelo se to i po tome što su se ovoj inicijativi od početka usprotivili ne samo radikalni elementi iz  PKK-a, nego i turski nacionalisti koji nisu spremni činiti bilo kakve „ustupke Kurdima“ ili razgovarati o ponovnom definisanju pojma turske nacije i idejama građanstva.

Samo Bog zna kome još od regionalnih, svjetskih, ali i lokalnih centara moći odgovara nastavak tursko-kurdskog rata baš u ovom trenutku, ali je jedno izvjesno: to sigurno nije interes ni Turaka ni Kurda.  Već dugo vremena je svima u tom dijelu svijeta jasno da se problemi u kurdskim pokrajinama ne mogu riješiti silom i da će se prije ili kasnije stvari morati rješavati iskrenim razgovorom o svim otvorenim pitanjima.

O tome kome bi eskalacija sukoba mogla ići u prilog se uveliko spekuliše. Neki su već primijetili kako se novi val napada PKK-a na tursku vojsku poklopio sa pogoršanjem tursko-sirijskih odnosa i pritisaka Istanbula na režim Bešara Eseda da prestane sa krvavim gušenjem demonstracija, što oni ne smatraju slučajnošću. Ne treba zaboraviti da je ne tako davno ministar vanjskih poslova Izraela Avigdor Lieberman za izraelski dnevnik Yediot Aharonot izjavio kako, kao odgovor na to što je Turska udaljila izraelskog ambasadora iz Ankare nakon što se Izrael odbio izvinuti zbog ubistva turskih humanitaraca na brodu Mari Marmara 2010. godine, "Turska mora biti kažnjena zbog svojih postupaka". Tada je nabrajajući osvetničke mjere koje Izrael može i treba poduzeti spomenuo i „jačanje kooperacije s kurdskim pobunjenicima u Turskoj i njihovom terorističkom PKK organizacijom , napomenuvši kako to podrazumijeva i opskrbu oružjem, kao i jačanje veza s Armencima, tradicionalnim turskim rivalima. Lista onih kojima destabilizacija prilika u Turskoj ide u prilog je duga i ovih dana se u Istanbulu i Ankari prst upire u brojnim pravcima. Ipak, većina smatra kako ni turska strana i vladajuća AKP ne bi trebali krivca tražiti nigdje oko sebe nego se podsjetiti na brojne propuste nakon što su prije izbora bombastično najavili kampanju „otvaranja prema Kurdima“. Tada su najavljivali strategiju rješavanja zahtjeva Kurda za kulturnom autonomijom koja bi se sastojala od davanja nekih prava i unaprjeđenja ekonomije u njihovim područjima, s istovremenim gušenjem kurdskih stranaka. Većina dobronamjernih je tada sa nadom slušala vijesti o tome kako su se neki pripadnici zabranjene PKK vratili u zemlju. I dok su jedni slavili, Erdoganovi protivnici su uzvratili optužbama da podržava teroriste. Oni koji za novi val nasilja krive upravo AKP partiju tvrde da je Erdogan tada, s obzirom da se radilo o predizbornoj kampanji, kalkulisao i jednostavno shvatio da mu takva inicijativa odnosi više glasova nego što donosi. Prema njima on  je odustao bojeći se političkih rizika, zbog čega je izgubio kurdske glasove na jugoistoku zemlje, koje je kasnije nadoknađivao nacionalističkom retorikom kako bi pridobio glasove MHP-a. Odnosi su se ponovno zaoštrili, a u brutalnoj kampanji uhapšeno je oko 2000 kurdskih lokalnih političara. Sukobi su kulminirali nakon izbora, kada je izborno vijeće oduzelo mandat neovisnom kurdskom kandidatu, advokatu Hatipu Dicleu, nakon što je on izgubio žalbu na presudu da je 2007. širio terorističku propagandu izjavom da se “PKK ima pravo braniti od napada turske vojske”. Iako je isto to vijeće ranije dozvolilo njegovu kandidaturu, Dicleov mandat dodijeljen je AKP-u. Uslijedile su masovne demonstracije i teroristički napadi PKK-a u kojima je poginulo četvero ljudi, a 36 BDP-ovih zastupnika odlučilo je bojkotirati rad parlamenta.

Kakogod, prije ili kasnije neko će morati preuzeti politički rizik i postaviti pitanje odnosa Turske prema svojim građanima kurdske nacionalnosti i stvarne spremnosti da se kao država i društvo uhvate ukoštac sa tim izazovom. Zato će „kurdsko pitanje“ i način na koji će se AKP partija nositi s njim definisati ne samo stabilnost Turske i Bliskog istoka, nego i ulogu koju će Turska igrati u tom dijelu svijeta, a koju bi brojni protivnici jačanja turskog utjecaja u arapskom svijetu, rado na ovaj način kompromitovali. 

Mekanska sahat-kula- odlomak iz teksta u Oslobođenju

Jedna od najmarkantnijih i najkontraverznijih građevina koje su nikle nadomak Kabe je ogromni stambeni toranj sa satom na vrhu čija gradnja se ovih dana privodi kraju. Ova građevina je najveća sahat-kula na svijetu. Sat se nalazi na visini većoj od 400 metara, a prečnik mu je 40 metara. Čitav stambeni toranj sa satom i velikim alemom ima visinu od 601 metar. Na projektovanju i izgradnji ove nove mekanske znamenitosti angažovani su stručnjaci iz Njemačke, Švicarske i brojnih drugih zemalja, a jedan od glavnih inženjera je Bosanac angažovan u njemačkoj firmi. Iznad sata nalazi se nekoliko levhi, a na onoj okrenutoj prema Kabi ispisana je riječ Allah,  sam elif, prvo slovo, je visine 23 metra. I dok se jedni dive ovom građevinskom čudu, kritičari spominju vrijeme prvih generacija muslimana kada halife nisu dopuštale da ijedna građevina u Meki bude veća od Kabe iz poštovanja prema Bejtullahu. Ono što svi koji učestvuju u obredima mogu primjetiti jeste da ljudi koji obilaze oko Kabe, tj. koji čine ritualni tavaf, sve češće gledaju prema mega-građevini koja se diže nebu u oblake, nego prema Kabi.