Wall Street kao Sahat Tahrir

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start, 18.10.2011.)

Protesti protiv bankarske i korporativne pohlepe pod parolom „Okupirajmo Wall Street“ koji su počeli 17. septembra na Wall Streetu, simbolu američke globalne ekonomske moći i kapitalističke pohlepe, šire se cijelom Amerikom, ali i svijetom, pa čak i Bosnom i Hercegovinom.

U početku su svjetski mediji, politički moćnici kao i gospodari spekulativnog finansijskog carstva sa Wall Streeta na malu skupinu okupljenih pred njihovim uredima gledali sa podozrenjem i podsmijehom. Mislili su da se radi tek o maloj skupi anarhista i ekstremnih ljevičara koji su i ranije bez ikakvih efekata znali organizovati slična okupljanja i vezivanja za stubove i vrata korporativnih američkih privrednih divova. I sami demonstranti su činili mnogo da ih se ne shvata ozbiljno prije svega svojim redovnim sesijama skidanja do gola i i hipi stilom oblačenja većine prisutnih. Pridoda li se tome da u prvim danima protesta oni nisu imali vodstvo ni jasne političke ciljeve ili zahtjeve jasno je zašto je malo ko vjerovao da će ti protesti po bilo čemu biti značajni. Međutim, ovaj put se desilo nešto neočekivano. Broj onih koji su se, nakon što se za proteste pročulo u virtualnom svijetu, odazvali na pozive male jezgre „predanih aktivista“ bio je iznenađujuće velik do te mjere da je iznenadio i same organizatore.

Mnogi su u tome prepoznali nevjerovatnu sličnost između dešavanja u New Yorku i onoga što se naziva Arapskim proljećem. Tako su blogeri The New York Timesa već u prvim danima dešavanja na ulicama New Yorka usporedili sa buntom mladih na trgu Tahrir u Kairu, navodeći da su oba bunta nastala kao izraz nezadovoljstva grupe otuđenih mladih ljudi, koji su pristalice mobilisali putem socijalnih mreža.

"Apsolutno je trg Tahrir bio inspiracija. Morali smo da kažemo dosta", rekao je The New York Times Tajler Kombelik, dizajner iz Bruklina. Nekoliko sedmica kasnije identično poređenje je napravio i bivši američki predsjednik Bill Clinton.

I uistinu, i u Americi je kao i u Tunisu i Egiptu sve počelo sa nekoliko predanih pojedinaca koji su onda nezadovoljnu tihu većinu pokrenuli putem interneta i savremenih virtualnih društvenih mreža. I ovdje kao i širom arapskog svijeta malo ko od onih koji su izašli na ulice zna kako bi društvo i država trebali tačno funkcionisati i kako bi novi bolji sistem trebao izgledati, ali jedno sigurno znaju - da ovako više ne ide.

I još jedna sličnost nije za zanemariti, a to je nepromišljena reakcija policije i sigurnosnih agencija koje svojim pokušajima da zaštite poredak a ne sigurnost pojedinca u društvu (što bi trebalo da je njihova stvarna obaveza u svakom slobodnom društvu i državi) preliju čašu narodnog nezadovoljstva. Tako je po pravilu širom arapskog svijeta do omasovljenja protesta dolazilo odmah nakon što bi sigurnosne agencije ili vojska pokazale brutalnost prema demonstrantima. Isto se desilo i nakon što su se mirni protesti u New Yorku pretvorili u najveću operaciju hapšenja na tlu SAD-a u nekoliko posljednjih decenija. Američka, ali svjetska javnost, bila je šokirana kada se pročulo kako je 500 aktivista pokreta "Okupirajmo Wall Street", uhapšeno nakon što su se iz Brooklyna zaputili ka finansijskom centru Amerike. Naime, policija najvećeg američkog grada pustila je demonstrante da zauzmu dvije trake čuvenog Bruklinskog mosta i dođu na pola puta do Manhattna, da bi im zatim munjevitom akcijom presjekla odstupnicu i uhapsila stotine ljudi u već spremne marice i policijska kola.

 

Hapšenja su izazvala bijes među Njujorčanima, naročito nakon što su blogeri ponovo objavili do tada slabo zapaženu informaciju da je finansijska grupacija JP Morgan Chase nedavno donirala policiji najvećeg američkog grada 4,6 miliona dolara, što je protumačeno kao "kupovina zaštite".

Blogerima nije promakla ni nedosljednost globalnih korporativnih medija koji su izvještavali o ovom incidentu. Tako su mnogi od njih primijetili kako se komentar ispod slike na stranici The New York Timesa promijenio u samo 20 minuta, a sa njim i krivnja za čitav incident. Tako je, naime, uz fotografiju hapšenja na Bruklinškom mostu prvobitno pisalo „Nakon što im je dozvolila da se popnu na Bruklinški most, policija je presjekla put i uhapsila desetine demonstranata pokreta `Okupirajmo Wall Street“. Samo dvadeset minuta kasnije komentar ispod slike je glasio „Nakon intenzivnog naguravanja na East Riveru, policija je uhapsila stotine demonstranata pokreta `Okupirajmo Wall Street` nakon što su oni krenuli da marširaju preko Bruklinskog mosta“.

Zbog ovakvih i sličnih pristranosti moćnih medijskih konglomerata demonstranti i oni koji ih podržavaju ne kriju svoje nezadovoljstvo i bijes prema medijima koje smatraju bitnim stubom globalnog kapitalističkog poretka koji slijepo robuje profitu i koji je na oltaru lažnog božanstva Uspjeha spreman žrtvovati sve univerzalne vrijednosti humanizma i etike.

Nakon prvobitnog revolta zbog hapšenja i omasovljenja protesta, kad su se demonstracijama protiv ekonomske nejednakosti i moći američkih finansijskih institucija u New Yorku pridružile medicinske sestre, radnici javnog saobraćaja i drugi radnički sindikati i kada je broj demonstranata narastao na pet hiljada, organizatori su pokušali zadržati momentum. U tome su djelimično i uspjeli, ali i tu u prvi plan ponovo dolazi poređenje sa Arapskim proljećem. Naime, čini se da njujorškim demonstracijama nedostaje jedna Al-Jazeera koja bi održavala plamen narodnog nezadovoljstva da se ne ugasi. Korporativni američki i svjetski mediji su pokazali da nisu spremni igrati tu ulogu koju je Al-Jazeera dovela do savršenstva u slučajevima „dešavanja naroda“ u Tunisu, Egiptu i nekim drugim (ali ne i svim, što je priča za sebe) arapskim zemljama.

Zato organizatori koristeći blogosferu i društvene mreže pokušavaju održati zamah nezadovoljstva, te su na taj način uspjeli organizovati demonstracije podrške u još nekoliko američkih i svjetskih gradova. Oni preko svjetskih medija, kada za to dobiju priliku, šalju poruke s kojima se većina građana globalnom recesijom pogođenih država može poistovjetiti. Oni ih podsjećaju na ono što svi vide oko sebe tj kako je „u toku uništavanje srednje klase, da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji" te ih pozivaju da se pridruže „globalnom pokretu protiv bankarske i korporativne pohlepe“. Vremenom su svojim ciljevima pridodali i neke druge globalne nepravde koje more većinu obespravljenih. Tako se već može čuti kako neki među demonstrantima tvrde da protestuju zbog „lošeg postupanja sa manjinskim zajednicama, prije svega muslimanima, visoke nezaposlenosti, oduzimanja kuća zbog hipotekarnih kredita i odluke države da izbavi velike banke, čija je pohlepa bila glavni razlog nevolje u koju su zapale 2008. godine“.

Oni, kako kažu, pozivaju svih onih „99% građana svijeta koji ne odlučuju o toku svog života, ne upravljaju svojim životima i ne žive svoj život“ da im se pridruže kako bi promijenili trenutno stanje. S tim ciljem je pokret svjetske solidarnosti „Occupy world“ 15. oktobar proglasio danom solidarnosti sa demonstrantima sa Wall Streeta koji bi se trebao obilježiti demonstracijama podrške širom svijeta. Svoje istomišljenike su našli i među 99% obespravljenih Bosanaca i Hercegovaca, samo što oni u slučaju ove zemlje ne čine 99% stanovništva nego vjerovatno i malo više iza zareza.

Anterfile

Brojne poznate svjetske ličnosti i utjecajni intelektualci izrazili svoju podršku pokretu "Occupy Wall Street". Među njima su režiser Michael Moore i glumica Suzan Sarandon, a i predsjenik Amerike Barack Obama, koji je izjavio kako ima razumijevanje za nezadovoljstvo demonstranata. Nedavno ih je podržao i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Joseph Stiglitz. Ipak, kako se i očekivalo, najglasniji su u podršci bili ljevičarski orijentisani intelektualci poput univerzitetskog profesora Noam Chomskya,kod nas u Bosni i Hercegovini ne tako omiljenog zbog čestog protivljenja zapadnom intervencionizmu na području bivše Jugoslavije, koji je poslao "snažnu poruku podrške" organizatorima protesta. U toj poruci koju je objavio magazin Reflections on a Revolution (ROAR) a prenijeli brojni drugi portali, on između ostalog kaže:

"Svako ko ima otvorene oči zna da je kriminal Wall Streeta - financijskih institucija općenito prouzročio veliku štetu ljudima u Sjedinjenim Američkim Državama (i svijetu). I također bi trebali znati da se to događa više od 30 godina, za vrijeme kojih se njihova moć u ekonomiji radikalno povećala, a uz to i politička moć. To je pokrenulo začarani krug koji je koncentrisao ogromna bogatstva, a time i političku moć, u vrlo malom dijelu stanovništva, udjela od jedan posto, dok ostatak sve više postaje ono što se ponekad naziva `prekarijatom` - u potrazi za preživljavanjem u nesigurnoj egzistenciji. Oni također obavljaju te prljave aktivnosti gotovo potpuno nekažnjeno – jer oni su ne samo preveliki da propadnu, već su i `preveliki za zatvor`. Hrabri i časni protesti koji su u toku na Wall Streetu trebali bi poslužiti da ova nesreća izazove pažnju javnosti, te dovesti do predanih napora da se ista prevlada i usmjeri društvo na zdraviji put", napisao je Chomsky u poruci podrške koju je poslao organizatorima protesta.

SAD i Izrael na pogrešnoj stranui historije?

Tragom zajtjeva da Palestina u granicama iz 1968. postane članica UN-a


Piše: Muhamed Jusić (magazin Start, 4.10.2011.)

Otkada su Ujedinjeni narodi 1947. na teritoriju na kojem je živio palestinski narod osnovali državu Izrael kako bi se u njoj nastanili Jevreji koji su preživjeli holokaust, kao i prema cionističkom projektu svi drugi Jevreji koji su sanjali o povratku u Obećanu zemlju, Palestinci protjerani širom svijeta ili zbijeni u male enklave pod izraelskom okupacijom sanjaju nezavisnu palestinsku državu. Prvo su, uzdajući se u pomoć arapskih armija i podršku Istočnog bloka tokom hladnog rada, sanjali o ponovnom oslobođenju čitave Palestine ali su nakon više poraza koje su pretrpjele arapske vojske iz kojih su Palestinci, ali i druge arapske susjedne države izlazile sa sve manje teritorije, pristali da prihvate državu na dijelu teritorije koji je UN ostavio Arapima nakon formiranja Izraela, a koje je Izrael okupirao u ratu 1967. Ovih dana, a nakon godina bezuspješnih pregovora, Palestinci su se odlučili od UN-a zatražiti priznanje svoje državnosti upravo u tim granicama. Predsjednik Mahmud Abas je pretprošlog petka predao historijski zahtjev za prijem palestinske države u članstvo UN-a, na temelju granica iz 1967. godine, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom, a onda je kandidatura u prošlu srijedu proslijeđena Odboru za prijem Vijeća sigurnosti koji će se prvi put sastati u petak. Palestinci su u četvrtak dobili osam glasova od 15 članica Vijeća sigurnosti UN-a. Ova podrška je nedovoljna, jer je potrebno najmanje devet glasova kako bi njihov zahtjev mogao dobiti preporuku Vijeća sigurnosti i kako bi se zatim glasalo o njemu u Generalnoj skupštini UN-a. U tom glasanju bi glas Bosne i Hercegovine bio odlučujući, ali u našoj zemlji oko podrške palestinskom zahtjevu ne postoji koncenzus predsjedništva, tako da će Palestinci podršku poražiti od neke druge članice koja još javno nije iznijela svoj stav, kao što su: Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Nigerija, Gabon i Portugal. Amerika je već najavila da će uložiti veto na takvu odluku, i ako se to desi Palestinci će vjerovatno kao rezervnu varijantu, ukoliko osiguraju glasove većine u Generalnoj skupštini, tražiti priznanje Palestine kao „zemlje posmatrača“ koja nije član Organizacije. Takav status sada ima Vatikan.

Bez obzira na ishod palestinska inicijativa u Vijeću sigurnosti i Generalnoj skupštini, ako do nje stigne, sama je po sebi već uspjeh za palestinsku administraciju, jer pokazuje koliko je njihova diplomacija napredovala. Nije bilo tako davno kada ideja palestinske države nije uživala podršku ni u arapskom svijetu a kamoli u Washingtonu. Danas se skoro pa svi slažu, čak i administracija Baracka Obame, da je palestinska država u granicama iz 1967. jedino rješenje. Samo što se ne slažu oko toga da li se ona treba priznati prije postignutog mira sa Izraelom. Jedino se takvoj ideji protivi desničarska vlada Benjamina Netanyahua koja gradeći nelegalna naselja na okupiranoj teritoriji blokira sve izglede za mir i pokušava osujetiti ideju funkcionalne palestinske države sa Jerusalemom kao glavnim gradom.

Ako ništa ova inicijativa će Palestincima poslužiti kako pritisak na Izrael da zaustavi nelegalnu gradnju i da ga vrati za pregovarački sto, te da pokaže koliko su njihovi postupci na okupiranim teritorijima izolovani od međunarodne javnosti. A i Amerika koja će vjerovatno uložiti veto u Vijeću sigurnosti, mora brinuti o svome globalnom imidžu i neće moći do unedogled braniti beskompromisnu izraelsku politiku kojom dominiraju radikalni desničari poput ministra Avigdora Libermana, a suprotno volji većine članica UN-a. Ova inicijativa je dobar korak ka miru do kojeg, govori nam to dosadašnje iskustvo, neće doći bez pritiska na Izrael da počne poštivati Međunarodno pravo, rezolucije UN-a i odustane od okupacije palestinske teritorije. Dođe li pak palestinska incijativa do Generalne skupštine ona će tamo bez sumnje (vidjelo se i na posljednjem zasjedanju) dobiti podršku većine zemalja koje su javno iskazale potporu prestanku okupacije i osnivanju palestinske države.



Obraćanje izraelskog i palestinskog predsjednika pred Generalnom skupštinom UN analitičari su ocijenili kao najbolji primjer zašto većina članica ovog tijela podržava zahtjeve Palestinaca. Oni su izlaganje premijera Natanyahua ocijenili kao arognatno i silničko. Istovremeno predsjednik palestinske samouprave Mahmud Abas, zvani Ebu Mazin, govorio je o snovima njegovog naroda i željom da se oslobode okupacije i osiguraju svojoj djeci dostojanstven život, što je pobralo simpatije brojnih delegacija. Govoreći nešto prije izraelskog predsjednika on je rekao: „Došao sam danas pred vas, iz Svete zemlje, iz zemlje Palestine, da govorim u ime palestinskog naroda da nakon 63 godine patnje kažem: dosta je, dosta je!" Većina delegata ga je nakon toga kao i kada je tek ušao u salu pozdravila gromoglasnim aplauzom a neki su, naročito iz arapskih delegacija, stajali.

Nije se moglo ne primjetiti kako se atmosfera razlikovala kada se skupu trebao obratiti predsjednik Izraela. Brojne delegacije su napustile salu, a nije bilo ni burnih aplauza. I umjesto da svjetskoj javnosti objasni zašto Izrael godinama ne provodi rezolucije UN-a i ponaša se izvan svih okvira međunarodnog prava, Natanyahu je ovo najviše tijelo Ujedinjenih naroda nazvao „teatrom apsurda“. Zanimljivo je bilo primijetiti kako Natanyahu pokušava braniti izraelsku okupaciju i otimačinu palestinske zemlje. Tako je on onima koji „osuđuju Izrael za judizaciju Jerusalema“ rekao da je to kao da optužuju Ameriku za amerikanizaciju New Yorka“, jer eto on u svojoj kancelariji ima pečat svoga pretka koji je upravljao Jerusalemom hiljadama godina ranije. Tačnije je bilo da je rekao kako je optuživanje za judizaciju Jerusalema jednako zahtjevu za „indijanizaciju“ (ako koristimo pogrešan termin kojim su nazivani domorodački starosjedioci Sjeverne Amerike) New Yorka ili bilo kojeg dijela sadašnjih Sjedinjenih Američkih država. Jer pravdati progone Palestinaca i otimanje njihove zemlje, ne samo u Jerusalemu nego širom zemlje, time što je Bog u Starom zavjetu sinovima Izraelovim obećao tu zemlju i što su prije dvije hiljade godina njom vladali, podjednako je apsurdan i opasan presedan.

Ni drugi argument koji je Natanyahu iznio, a kojim opravdava zašto Izrael ne želi da se povuče sa okupiranih teritorija, nije ništa bolje prošao kod boljih poznavalaca prilika u Svetoj zemlji. Iako je on u svom izlaganju iznio dosta opravdanih strahova utemeljenih u, prije svega, sigurnosnim izazovima koje bi osnivanje palestinske države moglo predstavljati za Izrael i koji će se vjerovatno morati uzeti u obzir kada god bude postignut toliko očekivani konačni dogovor dvaju strana, ostaje da je svojom tvrdnjom o tome kako su kontrolu nad svim okupiranim područjima s kojih se Izrael povukao preuzeli radikalni elementi koji zagovaraju uništenje Izraela, „polupao lončiće“. Naime, on kao dokaz navodi primjer Južnog Libana iz kojeg se Izrael povukao nakon niza godina okupacije, a u kojem danas djeluje militantni prošiitski pokret Hizbullah i pojasa Gaze, gdje je kontrolu preuzeo islamistički pokret Hamas blizak Muslimanskoj braći koji ne želi priznati postojanje Izraela. Ali činjenice govore da se Izrael iz tih područja povukao tek nakon što su ovi pokreti toliko ojačali i dobili podršku širih masa upravo kao odgovore na rapresivne mjere i bezizlaznu situaciju uzrokovanu okupacijom i nakon što su izraelske trupe pretrpjeli brojne gubitke u gerilskim i terorističkim napadima, odnosno tek onda kada je cijena okupacije postala previsoka. Na taj način, svjesno ili ne, oni su poslali poruku da Izrael razumije samo argument sile i da je jedini način da se okonča okupacija oružana borba svim sredstvima ili kako je Palestinci nazivaju „el-mukaveme“. Odbijajući da priznaju nezavisnu Palestinu u granicama iz 1967. i da prihvate umjerenog Mahmuda Abasa i njegovu vladu kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda čime bi pokazali da njihove mirovne metode mogu dati rezultat, Izrael gura i Zapadnu obalu u proces radikalizacije i ponavlja iste greške iz Libana i Gaze.

Trenutna vlada u Izraelu koja je suočena sa sve većim nezadovoljstvom građana ekonomskom situacijom u državi i sve očitijim jačanjem desničarskih ideologija i stremljenja i u samoj vladi, teško da su svjesni da je prije svega u interesu Izraela da se u kontekstu trenutnih previranja na Bliskom istoku pitanje mira sa Palestincima ali i drugim arapskim državama riješi čim prije. To im savjetuju i brojni svjetski stručnjaci poput Garet Evansa bivšeg australijskog šefa diplomatije i državnog tužioca, koji je u svom autorskom tekstu poručio Sjedinjenim Američkim državama i Izraelu „da ne bi trebali biti na pogrešnoj strani historije“.

U tekstu kojeg su prenijeli brojni regionalni i svjetski mediji on Izraelu sugeriše da treba shvatiti da je „apsolutno u interesu samog Izraela (s tim da se taj problem razriješi jednom za svagda) priznanje da je palestinska država neophodan uslov dugoročnog mira i njegove bezbjednosti. U stvarnosti, Izrael se prema glasanju u UN mora odnositi kao prema mogućnosti za novi početak pregovora, a ne kao prema povodu za nove konfrontacije. Takav konstruktivni rezultat postao je aktuelniji nego ikada uzimajući u obzir novu geopolitičku realnost na Bliskom Istoku poslije Arapskog proljeća.“

Teško je, smatra Evans, zamisliti da će izraelsko rukovodstvo promijeniti kurs u ovoj etapi, i možda je prekasno da Obamina administracija izbjegne politički krug kojeg se po ovom pitanju drži.

„A stajanje na pogrešnoj strani historije nikada nije ugodna pozicija. I upravo će se u tom položaju naći SAD, Izrael i najbliži prijatelji – uključujući i moju zemlju, Australiju – ako budu proturječili današnjem talasu međunarodnog raspoloženja koje se kreće u pravcu priznanja palestinske države“- piše Evans.

Mladi za mir u Srebrenici- prilog DW

Srebrenica je ovih dana središte umjetnosti i kulture, međureligijskog dijaloga i tolerancije, zahvaljujući mladima iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice, te organizaciji CARE Int., koji provode projekat 'Mladi za mir.'


Mladi za mir je projekat gradnje mira koji se već tri godine provodi u regiji Srebrenice koja je obilježena izuzetno teškim iskustvima rata čije posljedice su i dalje prisutne u vidu podijela i teškoća u komunikaciji različitih nacionalnih grupa. Aktivnosti projekta su usmjerene na uključenost i saradnju mladih, promociju vrijednosti mira i ljudskih prava. . Finansiran je od EU a provodi ga organizacija CARE International. Menadžer projekta Cvijeta Novaković kaže da su ciljevi projekta su zapravo izgradnja kapaciteta mladih kroz podršku razvoju organizacija mladih na ovom području ali i uključivanjem mladih u aktivnosti zajednice.

Almir Salihović, jedan od mladih povratnika i podpredsjednik Savjeta mladih Srebrenice, kaže da je ovo prvi mirovni projekat koji provode sami aktivisti Omladinskih organizacija iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice. On kaže da je izgradnja mira dug proces koji tek slijedi ali je veoma bitno da se na ovome radi "Jer , ukoliko sve probleme, sve ono što ostaje čitave decenije nedorečeno, o čemu se ne razgovara, što nas tišti budemo gurali pod tepih, bojim se da će nas opet za nekih 20 ili 50 godina stići nesretna prošlost koja je pogodila ovaj kraj."

Upoznala pola Evrope ali ne i najbliži komšiluk: Srbiju

Mladi se druže i edukuju kroz brojne radionice, treninge ali i radne akcije kaže nam Čedomir Glavaš predsjednik omladinske organizacije Odisej iz Bratunca. "Mi smo kroz ovaj projekat pokazali da je izgradnja mira i neki međusobni razgovor ali i ispomoć lokalnim zajednicama da sami sebi napravimo ono što nemamo, znači dječija igrališta, autobuska stajališta , prostorije za mlade u selima i drugo."

Provedene su i brojne kampanje o poštovanju različitosti, ljudskim pravima, borbi protiv nasilja itd. Tako smo uvidjeli i mnoge apsurde , kaže Čedomir Glavaš. "Imali smo recimo djevojčicu iz sela Burnice koja nikada nije bila na Drini, nikada nije vidjela Srbiju, nije prešla u Srbiju. Uspjela je da ode u Francusku , Austriju i Švajcarsku, koje su hiljadama kilometara odavde ali nije bila u Srbiji koja je na samo 2 kilometra odavde."



Mladi Srbi prvi put u džamiji – Bošnjaci u crkvi

Ovih dana u toku je kampanja na unapređenju međureligijske tolerancije tokom koje su mladi iz ove tri opštine obišli i upoznali najznačajnije vjerske objekte tri religije iz ovog kraja.

Bili su u manastiru Lovnica kod Šekovića koji je po predanju zadužbina kralja Dragutina Nemanjića iz vremena (1284 - 1321), zatim u Musa pašinoj džamiji u Kasabi sagrađenoj 1642. godine. Obišli su srpski pravoslavni manastir Presvete Trojice u rudarskom naselju Sase, izgrađen 1242.godine a bili su i u spomen kapeli izgrađenoj na temeljima franjevačkog samostana i crkve Svete Marije u Srebrenici, koja datira iz 13. vijeka.

Franjevačka provincija «Bosna Srebrena» dobila je naziv po ovom prvom samostanu u Srebrenici gdje su franjevci došli 1291.godine. Mlada Srpkinja Anđela Đukić , na naše pitanje da li je nekada prije bila u džamiji, stidljivo kaže: "Pa nisam, bilo je divno stvarno , prvi puta sam ušla u džamiju i oduševila sam se kako je to sve lijepo uređeno.



Samo prostor na kojem se ljudi mole bogu

Njena drugarica Nevena Elez je pričljivija. "Dugo vremena je bilo nekih predrasuda i kada sam prvi put otišla vidjela sam da je to samo prostor na kojem se ljudi mole bogu. Tek tada sam uvidjela koliko zajedničkog a opet različitog imamo", kaže Nevena i dodaje. "Samo saznavanje o drugim vjerama i koliko su ustvari slične, samo se molitva odvija na drugi način, nekako je ostavilo najveći utisak na mene".

Bošnjakinja Sedina Muratović iz omladinske organizacije Bogumil puna je utisaka nakon prve posjete pravoslavnom manastiru.

"Bez obzira ko smo i šta smo treba da znamo o drugim vjerama.Treba da gradimo između sebe što više mostova kroz zajedničke aktivnosti a ne da se dijelimo nekim zidovima. Jer to što sam otišla u pravoslavni manastir ne mora ništa značiti mislim, jer ja imam svoju vjeru, oni svoju, lijepo je znati o svačijoj vjeri po nešto."

Baš tako, da bi o svačijoj vjeri naučili po nešto, u Srebrenici je proteklog vikenda za buduće mirovne aktiviste održano predavanje o četiri najveće religije u BiH.P redavači su bili eminentni teolozi Fra Ivo Marković, otac Danilo Boro, Muhamed Jusić i Elias Tauber. Održan je i koncert na kojem je međureligijski hor Pontanima iz Sarajeva izveo svoju Simfoniju religija koja svjedoči da sve religije imaju isti korijen.
Izvor: DW
Autor: Marinko Sekulić Kokeza
Odg. urednica Jasmina Rose

Četiri religije Bosne i Hercegovine u Srebrenici

Srebrenica je danas bila središte umjetnosti i kulture, međureligijskog dijaloga i tolerancije, a sve zahvaljujući mladima iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice, te organizaciji CARE International.

Danas je 60 mladih sa područja regije Birač, učestvovalo na radionici o temi „Četiri religije Bosne i Hercegovine“ koju su vodili eminentni teolozi iz Bosne i Hercegovine.
Projekt pod nazivom „Mladi za mir“, realizuje se tri godine na području regije Srebrenica.
Mladi su dosad imali niz radionica na kojima je isticana potreba dijaloga u cilju stvaranja bolje budućnosti i zajedništva.
„Meni je drago što mi se danas ukazala prilika da budem u Srebrenici u ovom simbolu stradanja i patnje i da baš sa ovoga mjesta pošaljemo mladima poruku da u svojoj vjeri svako može pronaći potencijal koji mu može pomoći da se ne samo nosi sa traumatičnom prošlošću i sa svim što smo prošli, već da i u samoj vjeri može naći poticaj za obnvu zajedničkog života “, izjavio je Muhamed Jusić.
„Žrtve ne bi trebalo dijeliti na ovu ili onu stranu. Za ovu omladinu koja se ovdje iskupila mi šaljemo poruku mira i suživota kao način prevazilaženja bilo kakvih nesuglasica“, rekao je Danilo Boro, sveštenik.
Elias Tauber je naglasio da je Srebrenica posebno mjesto.
„Kad se uđe u ovaj grad, osjeti se čudna jeza. Ovo je pravo mjesto da se mladima uputi poruka“, rekao je Tauber.
„Na ovim ružnim iskustvima koja su se dešavala u ovom gradu mladi mogu da nauče jednu lekciju iz istorije, da shvate da jedino povjerenje i jedan dobar odnos prema drugom i drugačijem, dobrom odnosu prema čovjeku s kojim živiš u okolini, da samo to može da ga održi u životu, da nastavi da ide pravim putem“, istakao je Tauber.
U okviru ovog projekta, priređena je likovna kolonija, a Srebreničani će večeras moći prisustvovati koncertu hora Pontanima koji će izvesti Simfoniju religija kojom će se pokazati da sve religije polaze iz istog korijena.
„Naš je cilj da uklonimo strah od komunikacije, da ljudi otkriju da su njihovi susjedi – , katolici, muslimani da su jako bliski, da su ljudi na istom putu, da nas povezuje jedan bog i da je puno više onoga što nas spaja, da nije opasno da komuniciramo, nego da kroz komunikaciju rastemo“, rekao je fra Ivo Marković.
(Fena)