Završen još jedan edukacioni seminar za hadžije- javlja Zulhulejfa.ba

Sastanak sa hadžijama Zeničkog muftijstva je upriličen u Zenici u Ensar džamiji, jučer, 25.09.2011. godine, poslije podne namaza. Sastanku ispred organizatora su prsustvovali Rasim ef. Brković, sekretar Ureda za hadž, dr. Abdulah Fazlić, Muhamed ef. Jusić, te vodiči Mensur ef. Valjevac i Fuad ef. Omerbašić, a u ime domaćina ovog skupa, Edin ef. Kavazović, te ispred prijevoznika Centrotransa - Ibrahim Kerla. Ispred naše Asocijacije sastanku je prisustvovao hadžija Sabahudin ef. Čehajić.
Skup je poselamio i hadžijama se obratio hafiz Mevludin ef. Dizdarević, imam džamije, te je proučen odlomak iz Časnog Kur'ana.
O provedenim i trenutnim aktivnostima Ureda za hadž, o obavezama hadžija, načinu pripreme i drugim važnim pitanjima govorio je Rasim ef.
Dr. Abdulah je skrenuo pažnju hadžijama na obaveze čuvanja zdravlja i potrebnih radnji za dobru pripremu za ovaj put. Prezentaciju o obredima hadža i umre, načinu obavljanja istih, uz prikaz preko projektora, vrlo kvalitetno je predstavio Muhamed ef., a prezentaciju o načinu prijevoza, kvalitetu usluge i dr. ispred prijevoznika je predstavio Ibrahim Kerla.
Značajnu pažnju prisutnih je privukla prezentacija o Tehničkoj podršci za hadž 1432/2011. koju je prestavio Sabahudin ef.
Na kraju se prisutnima obratio Edin ef., zaželio da ovaj mubarek put protekne u najboljem redu, a zatim je proučena ikrar dova za sve hadžije.
Kompletan sastanak je protekao u izuzetnoj atmosferi.
Ostali seminari će se održavati po slijedećem rasporedu:
Goraždansko muftijstvo: U Goraždu u prostorijama muftiluka, dana 28. septembar 2011. godine poslije podne namaza.
Sarajevsko muftijstvo: U Sarajevu u Istiklal džamiji, dana 01. oktobra 2011. godine sa početkom u 10:00 sati.
Tuzlansko muftijstvo: U Tuzli u džamiji Princa Abdullaha, dana 02. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Mostarsko muftijstvo: U džamiji Bosanski mudžahidi - Sjeverni logor, dana 05. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Bihaćko muftijstvo: U Bihaću u prostorijama muftiluka, dana 08. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Banjalučko muftijstvo: U prostorijama koje muftiluk odredi, dana 09. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Ured vojnog muftije: U prostorijama i mjestu koje Ured vojnog muftije odredi.
Prema: zulhulejfa.ba

Leži li plin u korijenu sukoba?

Turska i Izrael

Leži li plin u korijenu sukoba?
 Piše: Muhamed Jusić (Start 20.9.2011.)
Od osnivanja Republike Turske i nastanka države Izrael odnosi između ove dvije donedavno savezničke zemlje sa visokim stepenom vojne i ekonomske saradnje nikada nisu bili na nižem nivou. I ne samo to, nego je u posljednjih nekoliko sedmica došlo do razvoja događaja koji prevazilaze fazu zahlađenja odnosa i prijete eskalacijom napetosti sa nesagledivim posljedicama po taj ionako trustan region.

Iako su i ranije bili vidljivi znakovi postepenog udaljavanja na relaciji Ankara - Tel Aviv (odnosno Jerusalem) zbog toga što je nova AKP vlada, neki kažu zbog svojih islamskih korijena, prestala zatvarati oči pred zločinima koje je Izrael činio nad Palestincima i okupacijom njihove zemlje, do sloma odnosa je došlo nakon što je devet turskih državljana ubijeno na brodu Mari Marmara 2010. godine prilikom napada izraelskih vojnika na međunarodne humanitarne brodove u međunarodnim vodama, koji su krenuli da razbiju izraelsku pomorsku blokadu pojasa Gaze. Turska je već tada povukla svoga ambasadora u Izraelu i zatražila UN-ovu istragu, čemu se Izrael protivio. Ipak, UN je odlučio provesti istragu, ali se sa objavljivanjem izvještaja odugovlačilo. Postoje oni koji tvrde kako su obje strane, koje su u međuvremenu daleko od očiju javnosti vodile pregovore o prekidanju diplomatskog rata i lobirale da se izvještaj ne objavi, jer nisu bile zadovoljne njihovim sadržajem i jer su bile svjesne da će, kako bi sačuvali svoj obraz nakon što bude dostupan javnosti morati reagovati i zauzeti čvršće pozicije. Onda je američki dnevni list New York Times objavio detalje izvještaja u kojem je tzv. Palmerova komisija zaključila „da je pomorska blokada Gaze legitimna, ali da su izraelski specijalci primijenili prekomjernu silu tokom racije”. Šef turske diplomatije Ahmet Davutoglu je dan kasnije na press-konferenciji zaključio kako su "neprihvatljivi" pojedini zaključci iz izvještaja koji je prenio New York Times, istovremeno je osudivši činjenicu da je izvještaj procurio u medije prije nego što ga je predstavio generalni sekretar UN-a. Ipak, turska strana nije odmah išla na eskalaciju odnosa nego je ponudila da se Izrael izvini i isplati odštetu porodicama poginulih . Do toga nije došlo, kako smatraju bolji poznavaoci prilika, zbog pritiska desnog krila izraelske vlade na premijera Benyamina Netanyahua koji je otvoreno poručio da se njegova vlada desnog centra i krajnjih desničara nikada neće izvinuti Turskoj, jer za to nema valjanog razloga. Nakon toga Turska je uskratila gostoprimstvo izraelskom ambasadoru i objavila da prekida svu vojnu saradnju sa Izraelom, te obustavlja sve vojne sporazume koji su do tada bili na snazi. I kada su svi pomisli da će se sve završiti na zahlađenju diplomatskih odnosa obje strane su krenule u zaoštravanje odnosa koji, a vidi se to po reagovanju svjetskih moćnika od američke administracije do evropskih prijestonica pa sve do UN-a, ne sluti na dobro.

Naime, turski premijer, nakon što je postalo izvjesno da se Izrael neće izvinuti žrtvama a kamoli prekinuti opsadu Gaze, Recep Tayyip Erdogan izjavio je kako će njegova zemlja u budućnosti osigurati pratnju (ratne brodove) za brodove koji putuju u pojas Gaze. Nešto takvo bi zasigurno dvije moćne vojne sile dovelo do sukoba, ako ne i rata, jer je Izrael upozorio kako je i UN-ov izvještaj potvrdio da je njihova pomorska blokada legalna i da će oni na sve načine spriječiti svakog ko bi je pokušao probiti.

Nije trebalo dugo da iz Izraela stigne još zloslutniji odgovor i to naravno iz usta dokazanog radikala izraelske politike, ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana koji je za izraelski dnevnik Yediot Aharonot izjavio kako "Turska mora biti kažnjena zbog svojih postupaka". Svoju opću tezu nadopunio je nizom prijedloga i osvetničkih mjera protiv Turaka. Lieberman je svim Izraelcima sugerirao da više ne posjećuju Tursku, a najavio je i jačanje kooperacije s kurdskim pobunjenicima u Turskoj i njihovom terorističkom PKK organizacijom , napomenuvši kako to podrazumijeva i opskrbu oružjem, kao i jačanje veza s Armencima, tradicionalnim turskim rivalima. Za kraj je zaprijetio i pokretanjem lobističkog rata protiv Turske na međunarodnom nivou. Međutim, ubrzo su premijer i drugi izraelski zvaničnici požurili da se ograde od ovih teških riječi ministra Liebermana, inače dobrog prijatelja Milorada Dodika i „nezvanično“ čestog gosta u Banja Luci (ko je od koga učio zanat raspirivanja sukoba teškim riječima, teško je znati) kako ne bi dolijevali ulje na vatru. Tako su iz ureda premijera Netanyahua poručili kako Izrael želi spriječiti narušavanje veza sa Turskom i smiriti tenzije koje su nastale između zemalja. "Ne želimo ni razmišljati o eventualnoj eskalaciji sukoba. Ponašat ćemo se odgovorno, a nadamo se da će tako postupiti i Turci", stoji u izjavi.

Liebermanove riječi kritizirao je i opozicijski vođa Tzipi Livni, koji je kazao kako premijer Netanyahu mora spriječiti dolijevanje ulja na vatru. "Između izvinjenja na koje nećemo pristati i potpunog sloma odnosa postoji veliki prostor za djelovanje, koje treba biti promišljeno, praktično i balansirano. Takmičenje s Turcima u tome ko je spreman ići dalje u prijetnjama nije dobro za Izrael", kazao je Livni, a prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji.

Sličnog je mišljenja i Netanyahuov zamjenik Dan Meridor koji je za izraelske medije izjavio: "Turski premijer Erdogan izrekao je neke teške i okrutne riječi, ali mislim da se ne bi trebalo upuštati u verbalni sukob s njim. Mislim da je najbolje da šutimo. Nadam se da će ova netrpeljivost proći".

Analitičari vjeruju kako je Izrael prvi povukao ručnu kočnicu, jer se ova, na Bliskom Istoku ionako izolovana zemlja, iz dana u dan nalazi u sve težoj poziciji, kako zbog demokratizacije susjednih arapskih zemalja u kojima glas naroda igra sve veću ulogu i koji, pokazale su to nedavne demonstracije pred izraelskom ambasadom u Kairu nakon što je Izrael ubio petoricu egipatskih graničara, neće trpiti silničko ponašanje Izraela prema Arapima, tako i zbog palestinske inicijative u UN-u za priznavanje nezavisne države u granicama iz 1968. koju Izrael, dođe li pred Generalnu skupštinu, teško može zaustaviti. Tu je i izrazito teška ekonomska situacija s kojom se Izrael susreće i opće nezadovoljstvo kvalitetom života koje je na ulice izraelskih gradova izvelo do sada neviđeni broj nezadovoljnika. Uz sve to i brojne druge izazove Izraelu ne treba i sukob sa sve moćnijom Turskom, koja je bila njihov posljednji saveznik u regionu.

Uostalom i Izraelcima, a i čitavom svijetu je jasno da otvoreni sukob dvije tako moćne sile kakve su Izrael i Turska, od koji je jedna strateški partner Amerike i EU, a druga članica NATO-a, nije nešto s čim se tek tako treba igrati. Za razliku od Hamasa, Hezbolaha i susjednih arapskih vojski s kojima je Izrael ratovao u drugoj polovini prošlog stoljeća, Turska je daleko ozbiljniji neprijatelj. Osim toga, ni Sjedinjene Američke Države u takvom sukobu ne bi mogle stati na stranu Izraela, kao što je to bio slučaj do sada, a da u pitanje ne dovedu sam NATO savez.

Ipak, treba imati na umu i one glasove koji govore da je pozadina čitavog sukoba daleko dublje prirode i da se radi o crtanju novih strateških granica utjecaja.

Naznake da čitav sukob ima jednu drugu dimenziju mogli su primjetiti svi oni koji su pažljivo slušali razgovor sa premijerom Erdoganom koji je izjavio da je Turska poduzela „korake kako bi se spriječilo da Izrael jednostrano iskorištava prirodne resurse u istočnom Mediteranu“.

O čemu se tu, ustvari, radi možda naslućuje BBC-jev dopisnik iz Istanbula koji u svom prilogu tvrdi „kako turska odluka da poveća svoje prisustvo u vodama istočnog Mediterana nije nimalo naivna“. To se, navodi dopisnik, neće dogoditi samo kako bi se zaštitili turski humanitarci, već i zbog toga što je Turska protiv istraživanja pod pokroviteljstvom Vlade Kipra u vezi s postojanjem plina na ovom području, koje Turska ne priznaje kao teritorijalne vode Kipra. Izrael, međutim, očekuje da tu pronađe izvor plina za budućnost, što bi moglo dovesti do još jednog problema uz spor koji traje 50 godina, između Turske i Grčke, u vezi s Kiprom.

Da i u korijenu ovog, kao i brojnih drugih sukoba u svijetu, počiva želja za dominacijom i kontrolom prirodnih resursa, možda potvrđuje i nastavak Erdoganove izjave u kojoj je rekao kako „Turci znaju da je Izrael počeo s izjavama da ima pravo djelovati u ekskluzivnom privrednom području u Sredozemlju. Vidjet ćete da neće imati to pravo jer je Turska, kao jamac Turske republike sjeverni Kipar, poduzela korake u tom području",

Jesu li životi civila vrijedni samo kada pod njihovim nogama teče nafta?!

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.9.2011.)

Nakon Tunisa i Egipta, čini se da je na pomolu i konačan slom još jednog diktatorskog režima, ovaj put onoga u Libiji koji je pokazao nevjerovatnu brutalnost prema vlastitom narodu. I dok jedni u svemu što se u tom dijelu svijeta vide nadu u konačno oslobođenje tamošnjih naroda od dugogodišnjih despotskih vladara, drugi se s razlogom plaše onoga što bi budućnost mogla donijeti i da li bi se arapska izreka o tome kako je „jedna godina bezvlašća gora od sedamdeset godina diktature“ mogla ponovo obistiniti. Zato svi u svijetu, ali i sami građani arapskog svijeta na sve što se dešava gledaju i sa strahom i sa nadom.

Naročito je neizvjesna situacija u Libiji u kojoj još uvijek vlada haos i koja za razliku od Tunisa i Egipta nije sačuvala svoje državne, vojne niti sigurnosne institucije koje bi provele koliko-toliko mirnu transformaciju vlasti. Niko danas, pa ni sami pobunjenici među kojima već sada bjesne sukobi i ideološka trvenja, ne mogu garantovati da Libija neće skliznuti u nekontrolisani haos i bezvlašće. Ipak, većina ljudi u arapskom svijetu s kojima razgovarate će vam reći da je to rizik koji su jednom morali preuzeti i kako je u slučaju Egipta, Tunisa i Libije, najgore iza njih. Istovremeno, širom arapskog svijeta se osjeti nezadovoljstvo relativno pasivnim odnosom prema svemu što se ovih dana dešava u Siriji. Nekima se čini kao da se i arapska ulica zamorila od revolucija, a da ne govorimo o onim vladama i organizacijama iz arapskog i muslimanskog svijeta koje su zdušno podržale promjene u Libiji. Mnogi su spremni primijetiti kako se i zapadne sile ne odnose prema Siriji na način kako su se odnosili prema Libiji. Zato ne čude sve češći istupi svjetskih i arapskih kolumnista koji tvrde da se razlog duplih aršina krije u činjenici da Sirija, za razliku od Libije, nema naftu. Stradanje civila i tortura nad neistomišljenicima koju provodi režim Bešara Eseda i nesumnjivi strateški značaj koji Sirija, naročito zbog savezničkih odnosa sa Iranom i šiitskim pokretom Hizbullah na jugu Libana ima, ipak nije dovoljno da se poduzmu iste mjere kakve su poduzete u Libiji kako bi se tamošnji civili zaštitili. Čini se da životi civila vrijede spašavanja samo onda kada ispod njihovih nogu teče nafta.

Režim u Siriji je u proteklih pet mjeseci otako su počeli protesti, pokazao daleko veću brutalnost prema mirnim protestima i pozivima za promjenu nego je to slučaj u bilo kojoj drugoj arapskoj državi zahvaćenoj nemirima Arapskog proljeća, koje je, evo, već preraslo u Arapsko ljeto. Zanimljivo je da ni na medijskom planu nema značajnijih reakcija svjetske javnosti. Iako je tačno da je režim Bešara Eseda medijski skoro potpuno odsjekao Siriju od ostatka svijeta i da je stranim novinarima zabranjeno da slobodno izvještavaju o tome šta se u toj zemlji dešava, oni koji žele znati to mogu. Demonstranti konstantno zaobilazeći blokadu izvještavaju putem interneta i nekoliko privatnih satelitskih kanala sa sjedištem van Sirije o svemu što se tamo dešava, uključujući i šokantne snimke iživljavanja i mučenja nad uhapšenim demonstrantima koje provodi Bešaru odana vojska i policija. Nerijetko takve snimke postavljaju sigurnosne agencije kao još jedan oblik psihološkog rata koji za cilj ima zastrašiti građane Sirije. Naposljetku, ni u Libiji nije bila bolja situacija sa medijskim slobodama, pa je opet El-Džezira i drugi svjetski mediji priču držala u fokusu svjetske javnosti hrabreći pobunjenike da istraju. Prosto je sramotna pasivnost svjetskih političkih ali i medijskih moćnika prema stravičnim zločinima koje Bešarova vojska i njegovih 18 sigurnosnih agencija koje su zadužene za održavanje režima, provode nad svima onima koji zagovaraju veće slobode. Pa čak ni u BiH nema tolikog interesovanja i empatije prema tome šta se u Siriji dešava, ne čak ni u mjeri u kojoj je to bilo kada su se slični događaji dešavali u Libiji. Jasno je i zašto, naše firme nemaju unosne poslove na njihovom tržištu, pa i nas kao i ostatak svijeta malo brine patnja sirijskog naroda, osim ako su naši interesi ugroženi. Treba li još jednom napomenuti da je BiH trenutno članica Savjeta bezbjednosti tako da nije baš nebitno šta mi kao mala država mislimo i poduzimamo glede svega što se u Siriji dešava.

Nisam zagovornik teorije zavjere i sa skepsom sam gledao na pisanja svjetskih medija o tome kako je Gadafi sebi presudio kada je nakon što je ponovo odledio odnose sa zapadnim silama pokazao da će se u budućnosti s njim morati poslovati na drugačijim osnovama od onih na koje su globalne sile navikle da se odnose prema zemljama trećeg svijeta. Ali sada kada vidim kako se svi odnosimo prema onome šta se dešava u Siriji ponovo se počinjem pitati da li bi još jednom trebali razmisliti o stvarnim razlozima angažmana NATO-a u Libiji. Naime, Wall Street Journal je još u aprilu pisao o tome kako su svjetske naftne kompanije nezadovoljne onim što smatraju nepovoljnim uslovima za koncesiju za eksploataciju nafte koje su Libijci nametnuli. List je tad podsjetio kako je nakon ukidanja sankcija 2003. godine došlo do prave trke u obezbjeđivanju koncesija za libijsku naftu. Interesovanje je bilo tako veliko da je državna firma „Nacionalna naftna korporacija“ mogla da uspostavi strog sistem poznat kao EPSA-4. Ukratko, Libijci su uzimali 90 procenata zarade, a naftne kompanije su morale platiti milione za takse i dozvole za istraživanje nafte. Dio proizvodnje koji su mogli da zadrže je bio 11 procenata, što su oni smatrali skromnim. Možda ekonomski interes zapadnih kompanija nije bio jedini razlog zbog kojeg su Francuska i saveznici krenuli u misiju zaštite libijskih civila, ali sigurno jeste ključni jer bi u protivnom već sada isti ti avioni bombardovali Esadove trupe koje pod opsadom drže čitave gradove, uništavajući teškom artiljerijom stambena naselja i džamije, te pucajući iz snajpera na nenaoružane demonstrante.