Piše: Muhamed Jusić- PreporodIzvjesno je već sada da će jedan od najznačajnih događaja tekuće godine biti ubistvo najtraženijeg svjetskog bjegunca Usame bin Ladena, (nedjelja 1.5.2011.) u vili u pakistanskom ljetovalištu Abotabadu.
I dok su svjetski dužnosnici kako na Zapadu tako i u muslimanskom svijetu, sa izuzetkom malog broja ljevičarskih antiameričkih režima, pozdravljali i slavili ubistvo Usame, niko osim malog broja liberalnih organizacija i pojedinaca nije postavio pitanje legalnosti pogubljenja bez davanja prilike na pravedno suđenje. Naime, prvo je iz Bijele kuće došlo nekoliko oprečnih verzija o tome šta se uistinu dešavalo u Usaminoj vili-skrovištu. Kada se napokon ispostavilo da Usama nije davao otpor, kako je u početku saopšteno, već da je ubijen pred njegovom ženom i kćerkom pojavilo se nekoliko usamljenih glasova koji su, ne želeći da relativiziraju njegov zločin, počeli postavljati pitanje o tome koga to još teoretski Obamina administracija može pogubiti bez suđenja. Jer, tvrde oni, bez obzira što se radi o najtraženijem svjetskom teroristi, ovdje je riječ o ozbiljnom i opasnom presedanu u međunarodnom pravu.
Jedino je drugačije reagovao zvanični Vatikan čiji je glasnogovornik Federico Lombard izjavio kako ubistvo Usame bin Ladena nije povod za proslavu, već za razmišljanje. U vijesti koju je prenijela agencija CNS on je pojasnio kako je stav Katoličke crkve kako se ubistvo bilo kojeg čovjeka, čak ni kad se radi o opasnom međunarodnom teroristi, ne smije proslavljati. "Osama bin Laden je, kao što svi znamo, bio najodgovorniji za širenje podjela i mržnje među ljudima. Uzrokovao je smrt brojnih ljudi i manipulirao religijom u svoju korist", kaže Lombardi, ali ipak ističe kako se kršćani u trenutku smrti nikad ne vesele, već se osvrću na odgovornost koju svaka osoba ima pred Bogom i pred ljudima, prenosi kršćanska agencija CNS. Naravno, bilo kakvo slično reagovanje od strane nekog muslimanskog autoriteta ili zvaničnika moglo bi se protumačiti kao podrška terorizmu pa su zato vjerovatno i izostale bilo kakva ozbiljne analize samog događaja i onoga što on implicira, osim izljeva opće euforije.
Sada kada se euforija stišava pravo je vrijeme da se počnu postavljati neka ozbiljna pitanja oko toga šta će se desiti nakon što Usame više nema. Stručnjaci za međunarodni terorizam već odavno znaju da El-Kaida nije nikakva strukturirana i hijerarhijski uređena organizacija. Ona to danas sigurno nije, a veliko je pitanje koliko je ikada i bila. Ono što svjetski mediji nazivaju El-Kaidom prije je neka vrsta ideološkog kišobrana ili čak brenda ispod kojeg se okupljaju različiti pravci militantnih islamista nerijetko sa sasvim različitim ciljevima, neprijateljima i motivacijama. U tom smislu Usamina smrt neće značajno utjecati na razvoj događaja u El-Kaidi. On je već dugo u El-Kaidi samo inspirator i duhovni autoritet, a ne operativni komandant. Njegovi govori, pogledi i stavovi će ostati da žive i nakon njega samo još okrunjeni aureolom mučeništva. Zato je pravo pitanje šta će se desiti sa tom njegovom zaostavštinom, njegovim „tekovinama".
Jasno je iz prvih saopštenja simpatizera El-Kaide da će oni Usaminu smrt pokušati iskoristiti kako bi samo povećali njegovu karizmu i okrunili ga konačnim dokazom njegove požrtvovanosti za ideale, tačnije, počasnom titulom šehida. Osim toga, ako se analiziraju ta saopštenja vidi se da oni pokušavaju Usaminu smrt bez suđenja iskoristiti kao još jedan dokaz američkog zuluma i još jedan motivirajući argument za nove regrute što je, izuzmu li se ranije spomenuti problemi oko legalnosti takvog čina, sigurno značajan propust Obamine administracije u dugoročnom sukobu sa ovom ideologijom.
Međutim, prije otprilike deceniju svi oni koji su živjeli u arapskom svijetu ili su tamošnja dešavanja pratili iz prve ruke znaju da je Usama tada uživao potajnu podršku značajnog dijela arapske ulice, ali ne zbog njegovih metoda terorisanja nedužnih civila niti njegovog načina tumačenja vjere, nego prije svega zbog toga što je bio među rijetkima koji se javno uspostavljao tiranskim arapskim režimima i američkoj vanjskoj politici koja ih je neupitno podržavala. Danas, nakon što je arapska omladina pokazala da postoje i drugi načini da se suprotstave korumpiranim režimima, El-Kaida je marginalizirana. Tokom dešavanja u Egiptu, Tunisu i drugim arapskim zemljama njih nije bilo kao ni njihovih parola i povika. Tek tamo gdje stvari ne idu kako treba i gdje nada polako umire kao što je slučaj sa Libijom pojavljuju se naznake da se simpatizeri El-Kaidinih ideja pokušavaju infiltrirati u čitav proces zarad vlastitih ciljeva. Samo sloboda, pravda i nada u bolje sutra mogu iskorijeniti radikalne ideologije. Zato je bitno da Arapsko proljeće uspije i da ne krene u pogrešnom pravcu. Arapski bijes je Usamu učinio herojem kod nekih, a danas, kada ljudi vide nadu u drugima koji nude jednu drugačiju verziju svijeta, njegovo učenje postaje irelevantno.
Amerika možda jeste zadala težak udarac El-Kaidi ubistvom Usame bin Ladina, ali pravi udarac joj je ipak zadala arapska ulica koja je dala nadu mladima širom arapskog i muslimanskog svijeta da ne moraju posezati za nedozvoljenim metodama terorizma, nasilja i destrukcije kako bi skrenuli pažnju na svoje probleme i popravili stanje u kojem se njihova društva nalaze. Američki specijalci iz jedinica Foka možda jesu ubili Usamu ali samo sloboda i nada u boje sutra mogu u arapskom svijetu ubiti ideologiju i okolnosti koje su Usamu pretvorile u to što on jeste bio.
Za nas u BiH je kratkoročno skoro pa nebitno šta će se na globalnom planu uistinu dešavati sa El-Kaidom i njenom ideologijom, jer se tom pitanju kod nas nikada studiozno i ozbiljno nije pristupalo. Ono se u uzavrelom bosanskom političkom loncu koristilo u dnevnopolitičke svrhe u kojima se nije prezalo od gnusnih izmišljotina, pretjerivanja i konstrukcija, ali i minimiziranja i negiranja čitave opasnosti, a sve s ciljem postizanja zacrtanih nacionalnih ciljeva. U tom smislu nije za očekivati da oni koji su izmišljali bijelu El-Kaidu po bosanskim gradovima i koji su tvrdili kako u Srebrenici nisu pobijeni nedužni mladići nego opasni mudžahedini koji su prijetnja Evropi prestanu sa takvim konstrukcijama sve dok im to služi dnevnopolitičkim ciljevima.
I da, jedno je sigurno: najveću korist će od svega ipak imati Barack Obama kojemu je dobro poljuljana popularnost u američkoj javnosti pred nadolazeće izbore za samo jedan dan skočila za deset posto.
I dok su svjetski dužnosnici kako na Zapadu tako i u muslimanskom svijetu, sa izuzetkom malog broja ljevičarskih antiameričkih režima, pozdravljali i slavili ubistvo Usame, niko osim malog broja liberalnih organizacija i pojedinaca nije postavio pitanje legalnosti pogubljenja bez davanja prilike na pravedno suđenje. Naime, prvo je iz Bijele kuće došlo nekoliko oprečnih verzija o tome šta se uistinu dešavalo u Usaminoj vili-skrovištu. Kada se napokon ispostavilo da Usama nije davao otpor, kako je u početku saopšteno, već da je ubijen pred njegovom ženom i kćerkom pojavilo se nekoliko usamljenih glasova koji su, ne želeći da relativiziraju njegov zločin, počeli postavljati pitanje o tome koga to još teoretski Obamina administracija može pogubiti bez suđenja. Jer, tvrde oni, bez obzira što se radi o najtraženijem svjetskom teroristi, ovdje je riječ o ozbiljnom i opasnom presedanu u međunarodnom pravu.
Jedino je drugačije reagovao zvanični Vatikan čiji je glasnogovornik Federico Lombard izjavio kako ubistvo Usame bin Ladena nije povod za proslavu, već za razmišljanje. U vijesti koju je prenijela agencija CNS on je pojasnio kako je stav Katoličke crkve kako se ubistvo bilo kojeg čovjeka, čak ni kad se radi o opasnom međunarodnom teroristi, ne smije proslavljati. "Osama bin Laden je, kao što svi znamo, bio najodgovorniji za širenje podjela i mržnje među ljudima. Uzrokovao je smrt brojnih ljudi i manipulirao religijom u svoju korist", kaže Lombardi, ali ipak ističe kako se kršćani u trenutku smrti nikad ne vesele, već se osvrću na odgovornost koju svaka osoba ima pred Bogom i pred ljudima, prenosi kršćanska agencija CNS. Naravno, bilo kakvo slično reagovanje od strane nekog muslimanskog autoriteta ili zvaničnika moglo bi se protumačiti kao podrška terorizmu pa su zato vjerovatno i izostale bilo kakva ozbiljne analize samog događaja i onoga što on implicira, osim izljeva opće euforije.
Sada kada se euforija stišava pravo je vrijeme da se počnu postavljati neka ozbiljna pitanja oko toga šta će se desiti nakon što Usame više nema. Stručnjaci za međunarodni terorizam već odavno znaju da El-Kaida nije nikakva strukturirana i hijerarhijski uređena organizacija. Ona to danas sigurno nije, a veliko je pitanje koliko je ikada i bila. Ono što svjetski mediji nazivaju El-Kaidom prije je neka vrsta ideološkog kišobrana ili čak brenda ispod kojeg se okupljaju različiti pravci militantnih islamista nerijetko sa sasvim različitim ciljevima, neprijateljima i motivacijama. U tom smislu Usamina smrt neće značajno utjecati na razvoj događaja u El-Kaidi. On je već dugo u El-Kaidi samo inspirator i duhovni autoritet, a ne operativni komandant. Njegovi govori, pogledi i stavovi će ostati da žive i nakon njega samo još okrunjeni aureolom mučeništva. Zato je pravo pitanje šta će se desiti sa tom njegovom zaostavštinom, njegovim „tekovinama".
Jasno je iz prvih saopštenja simpatizera El-Kaide da će oni Usaminu smrt pokušati iskoristiti kako bi samo povećali njegovu karizmu i okrunili ga konačnim dokazom njegove požrtvovanosti za ideale, tačnije, počasnom titulom šehida. Osim toga, ako se analiziraju ta saopštenja vidi se da oni pokušavaju Usaminu smrt bez suđenja iskoristiti kao još jedan dokaz američkog zuluma i još jedan motivirajući argument za nove regrute što je, izuzmu li se ranije spomenuti problemi oko legalnosti takvog čina, sigurno značajan propust Obamine administracije u dugoročnom sukobu sa ovom ideologijom.
Međutim, prije otprilike deceniju svi oni koji su živjeli u arapskom svijetu ili su tamošnja dešavanja pratili iz prve ruke znaju da je Usama tada uživao potajnu podršku značajnog dijela arapske ulice, ali ne zbog njegovih metoda terorisanja nedužnih civila niti njegovog načina tumačenja vjere, nego prije svega zbog toga što je bio među rijetkima koji se javno uspostavljao tiranskim arapskim režimima i američkoj vanjskoj politici koja ih je neupitno podržavala. Danas, nakon što je arapska omladina pokazala da postoje i drugi načini da se suprotstave korumpiranim režimima, El-Kaida je marginalizirana. Tokom dešavanja u Egiptu, Tunisu i drugim arapskim zemljama njih nije bilo kao ni njihovih parola i povika. Tek tamo gdje stvari ne idu kako treba i gdje nada polako umire kao što je slučaj sa Libijom pojavljuju se naznake da se simpatizeri El-Kaidinih ideja pokušavaju infiltrirati u čitav proces zarad vlastitih ciljeva. Samo sloboda, pravda i nada u bolje sutra mogu iskorijeniti radikalne ideologije. Zato je bitno da Arapsko proljeće uspije i da ne krene u pogrešnom pravcu. Arapski bijes je Usamu učinio herojem kod nekih, a danas, kada ljudi vide nadu u drugima koji nude jednu drugačiju verziju svijeta, njegovo učenje postaje irelevantno.
Amerika možda jeste zadala težak udarac El-Kaidi ubistvom Usame bin Ladina, ali pravi udarac joj je ipak zadala arapska ulica koja je dala nadu mladima širom arapskog i muslimanskog svijeta da ne moraju posezati za nedozvoljenim metodama terorizma, nasilja i destrukcije kako bi skrenuli pažnju na svoje probleme i popravili stanje u kojem se njihova društva nalaze. Američki specijalci iz jedinica Foka možda jesu ubili Usamu ali samo sloboda i nada u boje sutra mogu u arapskom svijetu ubiti ideologiju i okolnosti koje su Usamu pretvorile u to što on jeste bio.
Za nas u BiH je kratkoročno skoro pa nebitno šta će se na globalnom planu uistinu dešavati sa El-Kaidom i njenom ideologijom, jer se tom pitanju kod nas nikada studiozno i ozbiljno nije pristupalo. Ono se u uzavrelom bosanskom političkom loncu koristilo u dnevnopolitičke svrhe u kojima se nije prezalo od gnusnih izmišljotina, pretjerivanja i konstrukcija, ali i minimiziranja i negiranja čitave opasnosti, a sve s ciljem postizanja zacrtanih nacionalnih ciljeva. U tom smislu nije za očekivati da oni koji su izmišljali bijelu El-Kaidu po bosanskim gradovima i koji su tvrdili kako u Srebrenici nisu pobijeni nedužni mladići nego opasni mudžahedini koji su prijetnja Evropi prestanu sa takvim konstrukcijama sve dok im to služi dnevnopolitičkim ciljevima.
I da, jedno je sigurno: najveću korist će od svega ipak imati Barack Obama kojemu je dobro poljuljana popularnost u američkoj javnosti pred nadolazeće izbore za samo jedan dan skočila za deset posto.
