Dan nama, dan njima

Muhamed Jusić (Start BiH)

Arapska revolucija je između dva broja Starta dobila sasvim novu dimenziju potencijalno prerastajući u međudržavni konflikt po davno izvučenim linijama neprijateljstva među starim političkim, vjerskim, idološkim, ekonomskim i nacionalnim rivalima.

Klub bogatih ili...
U procesu sveopće destabilizacija i izljeva nezadovoljstva na arapskoj ulici i situacije u kojoj su se preko noći otvorili skoro svi dugo potiskivani problemi brojnih zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike došlo je do eskalacije brojnih zaleđenih konflikata koji prijete da čitav region povuku u vrtlog otvorenog sukoba, ne samo režima sa nezadovoljnim masama, nego i nekih od najmoćnijih suparnika kao što su Iran i Saudijska Arabija ili SAD-a, odosno NATO-a i Gadafijevog režima.
Možda najbitniji prevrat desio se kada je u malu zaljevsku ostrvsku kraljevinu Bahrein ušlo oko hiljadu saudijskih vojnika u oklopnim vozilima kako bi zaštitili objekte sunitske vlade nakon što su uglavnom šiitski protestanti nadvladali policiju i blokirali ceste. Trupe su raspoređene na poziv bahreinskog kralja u prošli ponedjeljak kao dio snaga Vijeća za saradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC). GCC ili u arapskom originalu Medžlis et-Teavun el-Halidži je politička, ekonomska i djelomično sigurnosna organizacija šest naftom bogatih zemalja Arapskog zaljeva nastala još 1981. koja je sa manje ili više uspjeha radila na regionalnoj saradnji koja se kretala od pokušaja uvođenja zajedničke monete do formiranja zajedničke sigurnosne strategije i osnivanja zajedničkih interevntnih vojnih formacija. Upravo na osnovu tih sigurnosnih dogovora Saudijska Arabija je bila obavezna odazvati se pozivu članice Vijeća i priteći joj upomoć. Naravno, dok su jedni u Vijeću vidjeli jezgru koja bi po modelu integracije EU jednog dana mogla biti osnova za uspostavu unije arapskih, pa i muslimanskih, zemalja o kojem se tako dugo govorilo i sanjalo u tom dijelu svijeta, drugi su smatrali da je Medžlis uski klub bogatih zaljevskih despota koji su se udružili samo kako bi dodatno učvrstili svoju vlast i kako bi stvorili ekonomsku, političku i vojnu protutežu regionalno sve jačem i utjecajnijem Iranu. Zagovornici ovog drugog mišljenja dokaz za svoje stavove nalaze upravo u potezima poput trenutno aktuelne intervencije saudijske vojske u Bahreinu.
Gulf Daily News, list blizak bahreinskom premijeru, objavio je u prošli ponedjeljak da će snage GCC-a u kojima su vojnici Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara i Omana, štititi strateške objekte u Bahreinu, ali su do sada raspoređene samo saudijske trupe. Dan nakon ulaska saudijskih trupa u zemlju preko jednog od najdužih mostova na svijetu koji spaja Saudiju i Bahrein, a koji nosi ime saudijskog kralja Fahda, bahreinski kralj Hamad Ben Isa Al-Kalifa proglasio je izvanredno stanje u zemlji na razdoblje od tri mjeseca te izdao naređenje glavnokomandujućem oružanih snaga da uvede red. Govoreći na državnoj televiziji on je pozvao glavnokomandujućeg vojske da ponovo uspostavi vlast i da ima pravo koristiti vojsku, policiju, jedinice Nacionalne garde i "sve druge snage, ako se to pokaže potrebnim". U vrijeme kada je ovaj tekst nastajao trajale su sigurnosne operacije razbijanja manjih skupina demonstranata i sprovođenja zabrane okupljanja širom zemlje.
Ustvari, dešavanja u Bahreinu su još jednom pokazala da iza svake revolucije uvijek postoje najmanje dva faktora: i to onaj unutrašnji i vanjski. U ovom slučaju unutrašnji faktor je nezadovoljstvo većinskog šiitskog stanovništva, kojim vlada sunitska kraljevska porodica i uska elita, koje se godinama žali na diskriminaciju i manjak političkih sloboda, dok se vanjski krije u sumnjama da iza brojnih političkih, vjerskih i studentskih organizacija koje su organizovale antivladine i antimonarhijske demonstracije stoji šiitski Iran koji sebe doživljava zaštitnikom šiita ma gdje živjeli i koji ih, prema mišljenju njihovih kritičara, samo koristi za vlastite geostrateške ciljeve.

Američka pozicija
Zato i ne čudi da je Iran žastoko osudio saudijski potez nazvavši ga „uplitanjem stranaca u gušenje narodnih demonstracija u Bahreinu“. Iranski mediji su saopštili da je zvanični Teheran stava kako je „neophodno davanje prava i ostvarenja narodnih zahtjeva u Bahreinu“. Ramin Mehmanparast, glasnogovornik Ministarsva inostranih poslova Irana, u razgovoru za iranski kanal na engleskom jeziku Press TV je dodao, da je Islamska Republika Iran od ranije saopštila da vlada u Manami treba obratiti i posvetiti veću pažnju zahtjevima naroda. Glasnogovornik iranskog MIP-a također je zatražio od bahreinske vlade da ispita i analizira zahtjeve naroda, te da ne pribjegava upotrebi brutalnosti i reperesije protiv istih. Istovremeno Ramin Mehmanparast poručio je Americi da se, umjesto slanja svojih vojnih zvaničnika u region i nastojanja da uguši pokrete naroda, okrene poštivanju demokratije. Mehmanparast je izrazio zabrinutost zaoštravanjem krize u Bahreinu, koja je eskalirala nakon brutalnih postupaka prema narodu. On je dodao: ''Ovo se desilo istovremeno sa dolaskom američkog ministra odbrane u Manamu“- saopštila je iranska novinska agencija IRIB na bosanskom jeziku. Kao reakciju na ovakve izjave Bahrein je u prošli utorak povukao svog veleposlanika iz Teherana.

Naravno, svima je jasno da Saudijska Arabija, jedan od najbližih američkih saveznika u regionu, sigurno nije donijela odluku o raspoređivanju svojih trupa u Bahreinu bez barem prešutne saglasnosti Washingtona. Amerikanci u Bahreinu imaju usidrenu svoju V flotu i ne smiju ni sanjati da Bahrein prepuste svom zakletom neprijatelju Iranu. Zato i ne čude reakcije iz Washingtona koji je više puta pozvao vladu u Manami da se suzdrži od nasilja i da započne pregovore sa demonstrantima i opozicijom, ali nisu osudile saudijsku intervenciju. „Vidjeli smo izvještaje. To nije invazija zemlje“, rekao je glasnogovornik Bijele kuće Jay Carney na brifingu za novinare, te još jednom pozvao vladu u Bahreinu, ali ovaj put i druge u Vijeću za saradnju u Zaljevu, na suzdržanost. I uistinu američka pozicija nije jednostavna s obzirom da u isto vrijeme vrši pritisak na svjetske sile da se u Savjetu bezbijednosti isposluje saglasnost za neku vrstu intervencije protiv Gadafijevih snaga kako bi se pomoglo pobunjenicima, dok u Bahreinu čine sasvim suprotno.

Ahmežadinejadovi problemi
Bez obzira na kopleksnu poziciju u kojoj se nalazi Amerika, drugi ključni akter dešavanja u regionu, Iran, ne nalazi se u ništa manje komplikovanoj poziciji. Jer osnovno pitanje ovih dana jeste da li će i na koji način Iran reagovati na pokušaj slamanja šiitskog ustanka u Bahreinu i eventualno odgovoriti na saudijsku intervenciju. Realno Iran nema mnogo opcija. Jer upravo je nastojanje Irana da proširi svoju utjecaj u regionu (nerijetko i kroz destabilizaciju proameričkih režima i vlada), a ipak izbjegne otvorenu konfrontaciju sa ključnim regionalnim silama, bio je jedan od strateških ciljeva koji je ulaskom saudijske vojske u Bahrein dobrim dijelom kompromitovan.
Prema mišljenju Georgea Friedmana iz Stratfora „lopta je sada na iranskoj strani, ali ne i vrijeme“. Iran bi mogao iskoristi svoj utjecaj u Iraku i ponovo zaokupiti pažnju Amerike i eventualno pojačati svoju poziciju u nekim zakulisnim pregovorima, ali bi to samo dalo povoda Amerikancima da se u Iraku zadrže još duže što nije iranski interes. Spominje se i mogućnost da Iran aktivira Hizbullah u Libanu ali nikome nije jasno kako bi to pomoglo njihovoj poziciji. Naravno, tu je i varijanta dodatne eskalacije nasilja u Bahreinu i pokretanja neke vrste gerilske borbe protiv saudijskih i vladinih trupa, ali je malo vjerovatno da su bahreinski šiiti spremni platiti toliku cijenu. Da saudijska intervencija u Bahreinu neće biti šetnja po mjesečini i da je ozbiljna konfrontacija otvorena mogućnost svjedoči i činjenica da je već u prvim danima stradao jedan saudijski vojnik u sukobima sa demonstrantima.
Dodatni pritisak na vladu u Teheranu da poduzme mjere kako bi zaštitila šiitsku manjinu u Bahreinu i nastavila sa strategijom širenja utjecaja u Perzijskom zaljevu jeste i to što glasovi nezadovoljstva vladavinom režima Mahmouda Ahmadinejada u samo Iranu postaju sve glasniji, a upravo je njegova beskompromisna vanjska politika glavni njegov adut u pridobijanju popularnosti među tzv. antiimperijalističkim krugovima.
I dok Iranci smišljaju kao reagovati u novonastalim okolnostima Saudija je rasporedivši svoje trupe u Bahreinu postigla dvostruki cilj: stvorila je proksi prema iranskom utjecaju u svom okruženju i poslala odlučnu poruku šiitskim nezadovljnicima koji su u prošlim sedmicama pokušali organizovati antivladine demonstracije u naftom bogatom, većinski šiitskom regionu, Šerkije da će bilo kakav oblik pobune neće tolerisati.
Kako god, ovaj novi zaplet situacije oko Bahreina u kojem su saudijskom intervencijom usložnjeni odnosi i izgledi za mirnu demokratizaciju države uz postepeno ovladavanje snaga lojalnih vođi libijske revolucije Muameru El-Gadafiju odmetnutim gradovima umrtvilo je početni entuzijazam i polet arapske revolucije koji se mogao osjetiti nakon odlaska sa vlasti predsjednika Tunisa i Egipta. Igra izdržljivosti i istrajnosti između naroda i režima se nastavlja sa onom arapskom jamun lena ve jaumun alejna ili „dan nama dan njima“.

Novi teksts u Startu BiH o najmanjem zajedničkom imenitelju dešavanja od Libije do Hrvatske

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Kao i uvijek kroz historiju ljudi na ulici izlaze tražiti svoja prava i tamo iznose svoje zahtjeve samo onda kada političke elite, ili u slučaju višestranačkih demokratskih društava, postojeće političke opcije, prestanu artikulisati njihove stvarne stavove i interese. I upravo je to najmanji zajednički imenitelj „dešavanja naroda“ koja se ovih mjeseci viđaju na ulicama i trgovima od onog Zelenog u Tripoliju do Markovog u Zagrebu. Otuđenost onih koji u ime naroda obnašaju vlast i njihova nesposobnost da iznađu kvalitetne politike koje bi se adekvatno nosile sa problemima generisanim globalnom recesijom, te drugim lokalno ukorijenjenim problemima svakog društva i države ponaosob, kod građana širom svijeta stvaraju bunt i sve glasnije zahtjeve za radikalnim promjenama. Očekivanja „narodnih masa“ su u većini zemalja nadrasla sposobnost političkih elita da im ostvare politička obećanja o stalnom ekonomskom rastu i boljem i lagodnom životu. Taj gnjev i revolucionorni duh koliko ulijeva nadu da će se stvari širom svijeta početi kretati u pravcu veće demokratizacije, istovremeno i plaši jer u vremenima općeg nezadovoljstva i sveopšte društvene krize najčešće profitiraju ekstremne ideologije. O strahu da bi arapska revolucija na vlast mogla dovesti još rigidnije diktatorske režime se ovih dana u političkim centrima moći nadugo i naširoko razglabalo. Taj strah da se na političkoj sceni pojave ekstremne političke snage koje će zagovarati radikalna rješenja i pokupiti glasove razočaranih, ovih se dana kao bauk nadvija nad Evropom u kojoj iz godine u godinu krajnja desnica sve više jača. Isti bauk je došao i do našeg susjedstva i prvih nam komšija, Hrvata. Inspirisana „arapskim proljećem“ ili ne, vrlo heterogena grupa nezadovoljnika je demonstrirala širom „Lijepe naše“. Na ulicama su se našli demobilisani borci ili branitelji, neformalna skupina mladih organizovana preko internet društvene mreže Facebook, te malobrojna skupina huligana koji su, čini se, došli samo s ciljem da se „pomarišu sa murijom“ (što su naravno i uradili).
Ono što brine brojne u Hrvatskoj jeste to što su demonstranti podjednako nezadovoljni i pozicijom i opozicijom, tj čitavim sistemom i pravcem u kojem se Hrvatska kreće, te što se sve češće čuju glasovi za artikulisanje sasvim nove i drastično radikalne političke opcije. Skoro pet hiljada nezadovoljnika je u Gundulićevoj ulici pokušalo spaliti zastavu HDZ-a, koja se pokazala otpornom na palež, ali su malo kasnije na Iblerovom trgu ipak uspjeli spaliti zastave SDP-a i Europske unije.
Među prvima koji su primjetili da bi se iz nezadovoljstva „hrvatske ulice“, baš kao i iz one arapske, mogla uzdignuti jedna nova, krajnje radikalna, politička opcija koja bi bila spremna u pitanje dovesti i sam model demokratske i građanske države je Vesna Pusić, potpredsjednica HNS-a i šefica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU. Za više hrvatskih medija ona je izjavila kako su oni koji su organizovali demonstracije branitelja artikulirali, ono što gospođa Pusić smtra da je „vrlo opasan program“. Ona podsjeća hrvatsku javnost kako se predstavnici branitelja prvo zalažu za to da Hrvatska ne treba ući u EU, te da to ide naruku jedino lovcima u mutnom kojima je cilj da institucije ne funkcionišu. Zatim, oni se pozivaju na slučaj Purda, a da su institucije funkcionisale slučaj Purda, smatra gospođa Pusić, bi se riješio u Hrvatskoj još 2007. i nikad ne bi došlo do ovoga.
Drugi opasan zahtjev je da se odustane od borbe za neovisno pravosuđe. „Bila sam zgranuta“, izjavila je Pusić za Jutarnji list, „tim zahtjevom u kojem stoji da bez obzira na optužnicu ili sumnju, ako je netko branitelj, ne smije ga se procesuirati. To je apsurdno. Nadalje, tu je zalaganje za lustraciju čija je glavna karakteristika da kriterij po kojem ćemo izbaciti nekog iz prava da se javno angžaira u politici ili dobije posao u državnoj službi, određuje onaj tko je na vlasti. I konačno, zahtjev o dokidanju zakona o amnestiji. To znači `raskopavanje` Slavonije. Zakon o amnestiji je omogućio povratak i postepenu stabilizaciju odnosa u Istočnoj Slavoniji. A sada se zahtjeva da se to poništi i krene u destabilizaciju zemlje. Respektiram da oni imaju takve stavove, ali sam apsolutno protiv njih. Želim jasno reći da ćemo stajati na braniku većinske građanske Hrvatske, koja želi na izborima izabrati drugačiju vladu i koja želi pristojnu civiliziranu zemlju“.

U još uvijek uzavrelom arapskom i muslimanskom svijetu takođe postoji identičan strah da će revolucija izroditi radikalne politike i da će neko revoluciju „kidnapovati“.
Tako se na iste događaje u tim zemljama, ali i širom svijeta, gleda iz različitih uglova i u iznenadnim smjenama režima različiti ideolozi slijeva i zdesna vide dokaze za vlastitu teoriju društvenih procesa, ali i priliku da nezadovoljstvo masa instrumentaliziraju za vlastiti interes i da ga zarad vlastitih ciljeva ideologiziraju. Tako je zanimljivo vidjeti kako npr. ljevičari širom Evrope, pa i našeg regiona, u tome šta se dešava u arapskim zemljama vide pobunu proleterijata protiv „omražene buržoazije“ i „američkog imperijalizma“, dok istovremeno radikalni islamisti na internet stranicama i forumima u istim događajima vide konačan slom taguta (silnika koji uzurpiraju Božije pravo i umjesto Njega vladaju ljudima), treći, pak, u svemu vide još jedan dokaz superiornosti neoliberalne ekonomije i demokratije koja je kroz otvorene granice i slobodnu trgovinu „izvezla“ i „our way of life“ uz prateće vrijednosti demokratskog društva.
Realnost na terenu i struktura demonstranata, te razlozi zbog kojih su se oni našli na ulicama teško da idu u prilog bilo kojoj od barem ove tri spomenute ideologije. Malo koji seljak (arapski felah) ili stanovnik predgrađa koji je u Kairo, Aleksandriju, Bengazi ili bilo koji drugi grad došao da svrgne „faraona novog doba“ zna išta o sukobljenim ideologijama i vizijama svijeta o kojima naglabaju arapske i svjetske elite. Tim ljudima je dosta nesloboda, besperspektivnosti, korupcije koja se uvukla u sve pore života, nezaposlenosti i siromaštva. Oni ne znaju kako to riješiti i, prema prvim istraživanjima, nisu ni sigurni ko bi to mogao znati, ali oni od vlasti žele više i žele priliku da se i oni pitaju o tome šta se s njihovim životima dešava. I upravo je to najbitniji iskorak koji su ova društva napravila, iako je teško predvidjeti koliko će ti procesi trajati i koju ideološku ili drugu formu će u konačnici poprimiti, te da li će neko te revolucije uistinu „kidnapovati“.