Ko su „vehabije“ uhapšene u Gornjoj Maoči - Preporod

Ko su „vehabije“ uhapšene u Gornjoj Maoči - prilog za prošli broj Preporoda
U svim tim analizama primarni fokus bio je na činjenici da su uhapšeni pripadnici skupine kojima su se na teret stavljale ozbiljne optužbe - kao što su ugrožavanje teritorijalne cjeline BiH, napad na ustavni poredak BiH i izazivanje narodnosne, rasne... Više...

Tekfirom protiv demokratskog društva

Selefije u BiH

Tekfirom protiv demokratskog društva

Evidentno je da u BiH egzistiraju i drugi ogranci selefijskog pokreta koji nisu dosegli stepen radikalizacije skupine iz Gornje Maoče i koji su već dugo u otvorenom ideološkom sukobu sa uhapšenim duhovnim vođom maočanske zajednice Nusretom Imamovićem
Stranice, poput http://www.kelimetul-haqq.org bombarduju saopštenjima u kojima se Islamska zajednica BiH proglašava nevjerničkom, a namaz (molitva) koji predvodi imam koji zagovara ili poziva na učešće vjernika u demokratskim izborima ili civilnom društvu neispravnim

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Nakon što su 2. februara 2010. skoro sve sigurnosne agencije u BiH u koordiniranoj akciji kodnog imena „Svjetlost“ izvršile raciju u selu Gornja Maoča i tom prilikom uhapsile osam osoba, uslijedili su brojni medijski napisi, kako u BiH tako i u regionu, u kojima se ova akcija analizirala iz različitih uglova.

Svi su bili budni
Najviše pažnje je, opravdano, odmah nakon što je objavljena vijest da je akcija počela, izazvala činjenica da je u akciji bilo uključeno preko 650 specijalaca i policajaca iz čitave BIH. Odmah je bilo jasno da će učešće tolikog broja policajaca u akciji na jedno selo sa tridesetak domaćinstava izazvati oprečne reakcije.
Na jednoj strani će biti oni koji će tvrditi kako se radi o pretjeranoj upotrebi sile kako bi se pokupili politički poeni ili pak preuveličala opasnost od tzv. vehabijskog pokreta, dok će na drugoj biti oni koji će u tom broju vidjeti dokaz više za to o kakvoj se opasnosti radilo te da je bilo nedopustivo da se jedan tako ozbiljan problem ignoriše cijelo ovo vrijeme. I dok su policijske agencije objašnjavale kako je toliki broj policajaca bio neophodan s obzirom na nepristupačnost terena i prostor koji se trebao blokirati, kontraverze se nisu smirivale. Prvi podaci koji su stizali iz Tužiteljstva o tome šta je policija zaplijenila u Gornjoj Maoči, a koji teško da su korespondirali sa opsegom akcije, naveli su dežurne analitičare i eksperte poput Domagoja Margetića, člana samozvanog Ekspertnog tima jugoistočne Evrope za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala, da ustvrdi kako su Vehabije u Gornjoj Maoči bile upozorene na dolazak policije tako da su imale dovoljno vremena da na sigurno sakriju sve ono što bi ih moglo skupo koštati. Sumnju su povećale izjave svjedoka koje su procurile, a prema kojima su stanovnici Gornje Maoče bili budni kada je akcija počela, iako je to bilo u četiri sata ujutro.
U audio-snimku obraćanja Izeta Hadžića, jednog od sljedbenika učenja uhapšenog duhovnog vođe gornjomaočanske zajednice - Nusreta Imamovića, koje je postavljeno na jednoj od selefijskih stranica, a u kojem se iznosi njihova verzija događaja, objašnjava se, između ostalih detalja same akcije, i to kako su stanovnici ove enklave bili budni kada je akcija počela jer su po svom običaju tek bili obavili uobičajeni noćni namaz (molitvu- ar. kijamul- lejl). U saopštenju koje su u povodu policijske akcije u Maoči Gornjoj trojica imama iz džemata Gornji Rahić, Maoča Nova i Maoča Stara poslali muftiji tuzlanskom i reisu-l-ulemi, a koje je nekoliko dana kasnije (7. februara 2010.) objavila Muslimanska informativna novinska agencija -(MINA) navodi se: Već mjesec dana ranije dalo se primjetiti pojačano prisustvo policije na ovim prostorima, naslućivalo se da će se nešto dogoditi… Primjetno je takođe bilo da u posljednje vrijeme niko nije mogao ni ući ni izaći iz Gornje Maoče a da nije bio detaljno pretresen, i on i auto. Također je u posljednje vrijeme pored džamije u Staroj Maoči, svakodnevno 24 sata dežurala policija. Već dana 01.02., prije ponoći, pored džamije Maoča Stara bile su postavljene novinarske ekipe koje su vjerovatno znale šta će se dogoditi.
Kakogod, sigurnosne agencije u BiH su za ovu akciju dobile pohvalu svih relevantnih domaćih i stranih institucija od Američke ambasade u Sarajevu do nadležnog Ministarstva sigurnosti BiH. Sada je na Tužiteljstvu i Sudu BiH da pokaže i dokaže šta se uistinu dešavalo u zabačenoj Maoči Gornjoj.
Raslojene selefije
Ono što je primjetno u svim dosadašnjim analizama dešavanja u i oko Maoče jeste da je fokus bio na činjenici da su uhapšeni pripadnici skupine kojima su se na teret stavljale ozbiljne optužbe - kao što su ugrožavanje teritorijalne cjeline BiH, napad na ustavni poredak BiH i izazivanje narodnosne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti - bili pripadnici selefijske (tzv. vehabijske) zajednice. Ono što je izostalo u čitavoj javnoj raspravi o fenomenu selefizma u BiH jeste analiza učenja i ideologije koja je ovu skupinu muslimana dovela u konflikt sa državom i njenim pravnim poretkom. Većina izvještaja se zaustavljala na konstataciji kako su stanovnici Gornje Maoče i oni koji su se tu okupljali zavedeni vehabijskom interpretacijom islama, a šta to konkretno znači niko nije pojašnjavao. Magazin Start BiH je jedan od rijetkih listova koji je i ranije tretirao temu raslojavanja unutar selefijskog pokreta u BiH i koji je otvoreno pisao o fenomenu tekfira. Naime, za one koji prate situaciju u ovoj zajednici, evidentno je da u Bosni i Hercegovini egzistiraju i drugi ogranci selefijskog pokreta koji nisu dosegli stepen radikalizacije skupine iz Gornje Maoče i koji su već dugo u otvorenom ideološkom sukobu sa uhapšenim duhovnim vođom maočanske zajednice Nusretom Imamovićem.
To nas dovodi do vrlo bitnog zaključka koji se često zanemaruje kada se analizira čitav fenomen selefijskog pokreta, pa i islamizma uopće, kako kod nas tako i u svijetu, a to je da se ne radi o monolitnoj zajednici. Iako se selefije doživljavaju kao jedinstvena i monolitna zajednica, oni to danas nisu. Naprotiv, radi se o jednom od islamističkih pokreta sa najvećim brojem sukobljenih frakcija - o čemu je Start ranije pisao.
I upravo se u transformaciji kroz koju je selefjski pokret u BiH prošao od kraja rata do današnjih dana krije odgovor na pitanje ko su ljudi uhapšeni u ovoj akciji i zašto su se ponašali tako kako su se ponašali prije, tokom i nakon akcije.
Naime, većina selefija u BiH danas pripadaju pravcu tzv. selefija reformista (selefijetus-sahva) koji vjeruju u islamizaciju društva kroz društveni angažman, a ne kroz izolaciju i konfrontaciju sa državom i demokratskim poretkom.
Međutim, vremenom su se pojavljivale manje skupine nezadovoljnih selefija koje su sve otvorenije ukazivale na ono što su smatrali nedopustivim skretanjem ulijevo od stavova koje su bivši pripadnici Odreda El-Mudžahidin zastupali tokom rata i kojima se takva liberalizacija stavova većine selefijskih autoriteta nije sviđala. Oni se vremenom okupljaju oko novih autoriteta, poput spomenutog Nusreta Imamovića, Ebu Muhameda i čitave plejade mladih, do tada nepoznatih daija (misionara), i pokušavaju u selefijsku ideju ponovo udahnuti džihadski duh, ali ovaj put ne onog džihada koji se borio u okvirima vojske jedne demokratske države, nego duh internacionalnog džihada koji sva društva uređena na demokratskim principima smatraju odmetničkim. Kao reakcija na proces dedžihadizacije bh. selefija uslijedilo je organizacijsko-ideološko jačanje odmetnutih selefija koji zagovaraju nespojivost islama i demokratskog uređenja društva, a koji su u nekoliko zadnjih godina našli simpatizere među novom generacijom mladih selefija ne samo u BiH, nego i u regionu. Tako smo na stranicama, poput http://www.kelimetul-haqq.org, koje sa nepoznatih lokacija uređuju oni koji za sebe tvrde da su jedine ispravne selefije počeli bivati bombardirani saopštenjima u kojima se Islamska zajednica BiH proglašava nevjerničkom, a namaz (molitva) koji predvodi imam koji zagovara ili poziva na učešće vjernika u demokratskim izborima ili civilnom društvu neispravnim.
Njihova argumentacija je teološki vrlo jednostavna i izrazito simplistički postavljena: islam naučava da je Bog jedan, apsolutni vladar i gospodar, koji jedini propisuje šta je dobro, a šta zlo (halal i haram). Biti musliman znači biti predan Božijoj volji i uskladiti svoj život sa normama dobra i zla koje Bog propisuje. Ovo usklađivanje nije samo na nivou ličnog i privatnog, nego i kolektivnog života, što podrazumijeva ustroj društva tj. države u skladu sa normama šerijata. Iz ovog proizilazi da svaki musliman koji je zadovoljan da živi u društvu uređenom na normama drugačijim od onih koji oni vide kao islamske, prestaje biti musliman, jer je odabrao sistem vrijednosti koji nije muslimanski. Takav je prihvatio da mu neko drugi pored Boga propisuje norme dobra i zla, što je ravno herezi. Istovremeno, svako učestvovanje u demokratskim i političkim procesima, bilo kroz nominovanje u političkim partijama ili puko podržavanje sistema kroz glasanje, predstavlja uzurpiranje Božijeg prava da propisuje šta je dobro, a šta zlo (što se čini u parlamentarnoj proceduri kroz donošenje zakona o tome šta građani smiju a šta ne smiju raditi). To objašnjava istupe koji su se mogli čuti u Gornjoj Maoči o kojima ovih dana čitamo, a u kojima se muslimani pozivaju da ne glasaju na izborima. Iz istih razloga, oni na prvom pojavljivanju pred sudijom nisu htjeli pokazati da poštuju sud, jer bi to za njih bilo djelo koje ih izvodi iz vjere (ar. mukefirat).
Ovo učenje o tome da samo Bog može propisivati zakone i da pravi vjernik može živjeti samo u društvu koje počiva na tim normama, te da je obavezan zanijekati svaki drugi sistem vrijednosti, poznato je u islamskim teološkim krugovima kao doktrina o hakimijjetu (ar. Božijoj vlasti). Upravo je ovakvo razumijevanje društva i države dovelo sljedbenike tekfira do druge specifičnosti njihovog učenja, učenja o obavezi hidžre. Zbog njihovog insistiranja na tome kako su muslimanska društva današnjice ustvari nevjernička, jer ne sude po Božijim zakonima, kao i svi oni koju su zadovoljni da žive u takvom društvu i koji su zadovoljni da im se sudi po zakonima koji nisu Božiji, te učenja da se istinski vjernici moraju iseliti u zajednice koje su uređene prema volji Božijoj po uzoru na iseljenje Božijeg poslanika iz Mekke u Medinu (ar. hidžra), oni moraju napustiti takva društva. S obzirom da danas ne postoji niti jedna država u svijetu u kojoj se primjenjuju zakoni šerijata onako kako ih shvataju sljedbenici tekfira, njima preostaje jedino da se povuku (učine hidžru) iz društva u kojem žive i da pokušaju osnovati vlastite komune daleko od očiju javnosti gdje bi živjeli u skladu sa zakonima šerijata kako ih oni tumače, sve do dana kada će dovoljno ojačati i vratiti se u zajednicu kao pobjednici. To je ono što je ova skupina pokušala organizovati u Gornjoj Maoči, i u čemu ih država pokušava omesti i zbog čega su vjerovatno i izvedene optužbe o ugrožavanju teritorijalne cjeline BiH i napadu na ustavni poredak BiH.
Skupina uhapšena u akciji u Gornjoj Maoči se smatra (a istraga bi trebala dokazati da li je to tačno) pripadnicima ove tvrdolinijaške struje koja, iako još nije pokazala znakove otvorenog militantizma, jeste, sudeći prema izjavama i audio-zapisima njihovih predavanja, zauzela jasan stav prema državi i društvu ustrojenom prema demokratskim normama. Sudeći prema prvim reakcijama koje su uslijedile nakon hapšenja Nusreta Imamovića i njegovih sljedbenika od strane njegovih simpatizera koji nisu privedeni tog dana, a koji između ostalog za sve što se desilo okrivljuju i redakciju magazina Saff za koje tvrde da su vodili hajku protiv njih, ovaj sukob unutar selefija će se nastaviti bez obzira na to šta će zvanična Islamska zajednica, bh. društvo ili država (ne)poduzeti.

Kijamet 2012. godine ?

U pretprošlom broju Starta sam pisao o sve češćim teorijama i predviđanjima o kraju svijeta 2012. S obzirom da se o ovoj temi piše i priča, napisao sam osvrt na historiju sličnih predskazanja kroz historiju, kao i sve sulude scenarije koji se mogu čuti o tome kako će svijet skončati baš 21.12.2012.....

Kijamet 2012. godine ?

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, brj 290)

Apokaliptična vjerovanja i učenja o neminovnom smaku svijeta su vjerovatno stara koliko i ljudska religioznost i skoro da nema niti jedne religije koja ne naučava neki oblik kraja ovog i početka nekog drugog svijeta. Ono što je novitet u posljednjih nekoliko stoljeća u apokaliptičnim predskazanjima, naročito kada je riječ o novim religioznim pokretima, jeste pokušaj da se ne samo odredi njihov tačan datum, nego i pokušaj da se ti događaji ubrzaju i da se stvore uslovi za njihovo ispunjavanje prema tradicionalnim proročanstvima. I dok tradicionalne vjerske zajednice (barem one abrahamovske) naučavaju dolazak Sudnjeg dana, one svoje sljedbenike uče kako znanje o kraju svijeta ima samo Bog i da trenutak kada će se on desiti zavisi samo od Njegove volje. Ljudi u tom smislu Sudnji dan ne mogu niti ubrzati, niti odgoditi.
Tako u islamskoj tradiciji (hadisu) prostoji predaja prema kojoj je melek Džibril došao poslaniku Muhamedu u liku čovjeka na kojem se nisu vidjeli tragovi puta i pitao ga o najosnovnijim postulatima vjere kako bi Poslanik kroz odgovore podučio prisutne. Posljednje u nizu Džibrilovih pitanja bilo je o Sudnjem danu, na što je Poslanik odgovorio da o tome „upitani ne zna više od onoga koji pita“. Kur`an na brojnim mjestima naglašava kako niko ne može znati kada će se smak svijeta desiti. Slično učenje je i u drugim religijama.

I 2000-ta bi i prođe
Međutim, takvo učenje zvaničnih vjerskih zajednica nije spriječilo ljude da kroz povijest predskazuju tačne godine i dane kada će se taj kraj desiti. Najčešće su se osnivači novih sekti i kultova razilazili sa tradicionalnim vjerskim učenjima upravo na ovom pitanju, jer su insistirali na tačnom datumu tog kraja nerijetko uvjeravajući svoje sljedbenike da je njihova obaveza da stvore uslove za „ponovni dolazak“ (Mesije) ili postave temelje novog, boljeg svijeta.
Jedan od nedavnih datuma koji je u svijetu nove religioznosti na velika vrata najavljivan kao potencijalni kraj svijeta bio je početak novog milenija. Sjećam se da sam tada, kada se čekala nova dvijehiljadita, živio nedaleko od možda najosjetljivije tačke na svijetu kada je riječ o apokaliptičnim učenjima, u Hašimitskoj Kraljevini Jordan koja graniči sa Svetom zemljom, Palestinom ili Izraelom. Sjećam se kako su izraelske, palestinske i jordanske službe bezbjednosti kako se bližila nova godina skoro svakodnevno hapsile desetine fanatika različitih kovova koji su bili sigurni kako će tih dana u svetoj zemlji izbiti bitka na Armagedonu, konačna bitka između sila dobra i zla koja će nagovijestiti početak kraja. Neki su išli čak i toliko daleko da su planirali u zrak dići džamiju El-Aksa i Kupolu na Stijeni kako bi isprovocirali sukob između muslimana- Arapa i Izraelaca kojima bi u pomoć pritekli kršćanska Amerika i Evropa. Ova grupa je uhapšena u zadnji čas.
Ali da uzimanje okruglih brojeva godina kao trenutaka kada će se desiti Smak svijeta nije ništa novu u ljudskoj historiji, postaje nam očito čim zavirimo u bilo koju stručnu teološku knjigu koja tretira ovu tematiku ili ako samo „zagooglamo“ pojam na internetu. Tako ćemo naći da su još 634. godine prije Nove ere, Rimljani očekivali da će njihov grad biti sravnjen sa zemljom jer je to bila 120. godina od osnivanja Rima (1. godina AUC, ab urbe condita, isto je što i 753. godina prije Krista). Oni su to svoje predskazanje temeljili na mitu po kome je 12 orlova otkrilo čarobni broj u kome se krije tajna trajanja njihovog grada, a svaki orao, po tumačenju ondašnjih mistika, predstavljao je po 10 godina. Kad se to pokazalo kao lažna uzbuna, smak svijeta je najavljen godine 365. AUC (389. prije Krista) jer toliko dana ima u godini, pa 1000. AUC (247. poslje Krista) i tako dalje. Zatim je kraj svijeta po različitim osnovama najavljivan za 500. Nove Ere, 793, 1000, 1524, 1555, 1666, 1688, 1814, 1843, 1900, 1910, 1962, 1967, 1978. itd.

Kraj vremena
Najnovije u nizu predskazanja o „sigurnom“ kraju svijeta koje ovih dana puni stupce ozbiljnih i manje ozbiljnih novina i magazina je 21.12.2012. Na ovu temu su već napisane brojne knjige, snimljen je blockbuster film, a nekoliko ne tako neozbiljnih ljudi je javno izjavilo kako im „nije baš svejedno“ kako se 2012. približava.
Priča o 2012. kao godini kijameta datira još od 1987. kada je američki profesor povijesti umjetnosti Jose Argüelles objavio mističnu knjigu o kalendaru Maja, Faktor Maja.
U toj planetarno popularnoj knjizi Argüelles je tumačeći komplikovani, ali precizni kalendar koje su koristile drevne Maje, po prvi put ustvrdio kao će 21. decembra 2012. svijet zadesiti apokaliptična kataklizma, jer s tim datumom završava njihovo računanje vremena.
Iako je kasnije sam autor u više navrata revidirao svoje stavove i osporio ovakvo shvatanje kalendara, najavljujući zapravo preporod ili novi početak, duh je pušten iz boce i dežurni proroci apokalipse su se uhvatili ove teorije kao pijan plota. Svako od njih je imao vlastitu teoriju kako će se smak svijeta desiti, odnosno šta će ga uzrokovati, ali su nakon što svijet nije nestao dvijehiljadite, skoro svi proroci skorog kraja svijeta ujedinili oko novog datuma u decembru 2012. Neki su čak pokušali dokazati kako je i Nostradamus u istoj toj godini predvidio stravičnu apokalipsu. Astrolozi imaju vlastitu teoriju prema kojoj se 2012. završava razdoblje Riba i započinje, u njihovom svijetu dugo očekivano, razdoblje Vodenjaka, kada će zapravo „sve materijalno početi propadati i gubiti na važnosti“. Međutim, ni oni nisu jedinstveni da li bi ta promjena trebala biti nabolje ili nagore.

Iscrpljeni zapadnjački mitovi
Ipak, kako vrijeme odmiče, između svih crnih scenarija za nestanak svijeta 2012. najviše pobornika skuplja teorija po kojoj ćemo 2012. biti svjedoci vrlo rijetkog astronomskog događaja u kojem će se naš sunčev sistem po prvi puta nakon 230 miliona godina izravnati sa mliječnom stazom što bi, prema njihovom mišljenu, moglo imati nesagledive posljedice po Zemlju i život na njoj. Oko toga koje tačno posljedice proroci opet nemaju jedinstven stav. Jedni vjeruju kako će doći do pomjeranja Zemljine osi što će dovesti do promjene klimatskih uslova na Zemlji i neminovno sveopće gladi i ratova oko oskudnih izvora hrane.
Drugi su sigurni kako će ovo astronomsko poravnanje uzrokovati promjenu magnetnih polova. Mnogi promovišu teoriju prema kojoj će zbog toga Zemlja proći kroz polje posebno jakih elektromagnetskih zračenja koja će biti prouzročena fotonima. To zračenje bi trebalo u trenutku poremetiti djelovanje elektromagnetnog polja i uništiti sve elektronske uređaje na zemlji. Šta bi se desilo da samo na tren ostanemo bez svih elektronskih pomagala ne treba biti posebno maštovit.
Ima i onih koji upozoravaju na navodno ubrzavanje "srca Zemlje". Naime, oni tvrde kako su naučnici ustanovili da kako je tzv. "Schumanova rezonancija" (elektromagnetski valovi koji se kreću zemljom u određenoj frekvenciji) iznosili do nedavno 7,83 Hertza, a da oni danas u dijelovima srednje Europe dostižu već 20 Hertza, u Kaliforniji 30, a na pojedinim dijelovima zemlje premašuje čak i te brojke. Za njih će se vrhunac tog procesa desiti, pogađate, 21.12.2012.Mislim da nema potrebe ići dalje sa nabrajanjima, jer se nova pojavljuju svakodnevno.
Uzalud i sami predstavnici današnjih Maja, kao i većina respektabilnih stručnjaka za ovu drevnu civilizaciju, upozoravaju kako je sva priča o kraju svijeta i majanskom kalendaru u najblažu ruku prenategnuta i da je apokalipsa "veoma zapadnjačka, hrišćanska" ideja pripisana Majama zbog toga što su zapadnjački mitovi "iscrpljeni". Ništa od toga nije zaustavilo bujanje proročanstava, proroka i knjiga. Jednostavno, ljudima je oduvijek takva priča, čini se, bila privlačna, a i sama pomisao da možda neće morati vratiti sve rate kredita i da će baš oni biti svjedoci velikog prevrata koji je opsjedao ljudsku podsvijest i maštu od postanka čovjeka djeluje isuviše uzbudljivom.

Osvrt na Godišnjak muslimana u Evropi objavljen u rubrici Dobre Knjige Radioactiva

Moj osvrt na Godišnjak muslimana u Evropi objavljen je u rubrici Dobre Knjige Radioactiva.

Radioactiv je nezavisni Internet magazin i projekat njemačke kompanije JC-Technology GmbH, čiji je vlasnik gospodin Stipo Jelica. Koncipiran je kao portal koji posebnu pozornost posvećuje kulturi, ekonomiji, sportu, ekologiji i kritičkom sagledavanju aktualnih zbivanja u svijetu, Evropi, Njemačkoj i na Balkanu, nastojeći promicati civilizacijske vrijednosti savremenog društva.

Prilog je preuzet sa H-Alter-a.

Evo i čitavog osvrta:

Godišnjak muslimana u Evropi Prestižne izdavačke kuće Brill iz Holandije

Osim što ne postoje relevantne i svježe informacije o stvarnom stanju unutar muslimanskih zajednica u centrima odlučivanja u EU, ali i drugim zemljama u Evropi, činjenica je da islamske zajednice u Evropi jako malo znaju jedna o drugoj. Zato će im ovaj Godišnjak pomoći da sagledaju situaciju u kojoj se nalaze, piše Muhamed Jusić za H-ALTER.

Urednici: Jørgen S. Nielsen, Samim Akgönül, Ahmet Alibašić, Brigitte Maréchal, Christian Moe

Prestižna izdavačka kuća Brill iz holandskog grada Leidena sa 325 godine tradicije u štampanju naučnih radova ovih je dana u distribuciju pustila prvi broj Godišnjaka muslimana u Evropi (Yearbook of Muslims in Europe).

Za bosanskohercegovačku javnost posebno je bitno napomenuti kako je jedan od partnera na ovom, za muslimane u Evropi izrazito značajnom projektu, bio i Centar za napredne studije iz Sarajeva.

Korijeni ovog projekta mogu se pratiti još od prvih pokušaja da se izradi sveobuhvatan pregled stanja u muslimanskim zajednicama u Evropi koji je, prema svjedočenju urednika Godišnjaka, napravljen prije skoro deset godina nakon hitnog zahtjeva Predsjedništva Evropske Unije. Tada prikupljen materijal kasnije je proširen i objavljen, a obuhvatio je, kako pregled terenskih istraživanja, tako i dostupnih podataka. To izdanje je također štampao Brill i to 2003. pod naslovom Muslimani u proširenoj Evropi; Religija i društvo (Muslims in Enlarged Europe: Religion and Society), a urednici su bili Marechal, B, S. Allievi, F. Dassetto i J.S. Nielsen. Podaci o svim državama naknadno su sabrani i štampani kao zasebno izdanje koje je kasnije dorađeno za potrebe Evropskog Parlamenta.

Očito da je već tad bilo jasno da čak i najozbiljnije evropske institucije koje donose odluke nemaju čak ni osnovne podatke o stanju u muslimanskim zajednica u Evropskoj Uniji. Kada su se ranije spomenuta izdanja pojavila i kada su postala dostupna, kako evropskim institucijama, tako i široj publici, postalo je izvjesno da je, zbog toga što se realnost na terenu konstantno mijenja i prikupljeni podaci i pregledi stanja jako brzo zastarijevaju, neophodno pokrenuti projekat koji bi pratio te promjene i blagovremeno o njima izvještavao.

U predgovoru Brillovom Godišnjaku urednici su također primijetili i to kako su tada rađene publikacije imale previše informacija koje su interpretirane bez osvrta na kontekst kojem pripadaju. Odnosno, kao što sami kažu: „Previše je pažnje (doslovno: autoriteta) bilo posvećeno statistici na koju se, zbog same njene prirode, ne možemo pouzdati". Tada se u Brillovom uredništvu rodila ideja da se pokrene Godišnjak muslimana u Evropi. Oformljen je novi uređivački tim kojeg su činili: Jørgen S. Nielsen, Samim Akgönül, Ahmet Alibašić, Brigitte Maréchal i Christian Moe. Zahvaljujući njihovom predanom radu, danas imamo prvi sveobuhvatni pregled stanja muslimanskih zajednica u Evropi.

Prema riječima uredništva, planirano je da Godišnjak nastavi izlaziti i u godinama koje predstoje i da na godišnjoj bazi nudi ažurirane podatke o situaciji u muslimanskim zajednicama širom Evrope. Prvi broj Godišnjaka sadrži tri zasebne cjeline, a na posebno kreiranoj web stranici će se moći naći i dodatni materijali koji nisu uvršteni u printano izdanje. Prvi dio sadrži unificirane izvještaje o stanju muslimanskih zajednica iz 37 država zapadne, centralne i jugoistočne Evrope, među kojima su sadašnje i potencijalne članice EU (osim Islanda). U narednom izdanju Godišnjaka priređivači planiraju proširiti ovaj izvještaj tako da obuhvati sve članice Savjeta Evrope čime bi bili obuhvaćeni i muslimani koji žive istočno prema Ruskoj Federaciji i na teritoriji južnog Kavkaza.

Ovaj dio po prvi put na jednom mjestu daje sistematski pregled stanja muslimanskih zajednica kroz petnaest parametara, i to kroz davanje podataka o muslimanskom stanovništvu, odnosu islama i države, glavnim muslimanskim organizacijama, džamijama i mjestima za obavljanje namaza, obrazovanju djece, visokom i profesionalnom obrazovanju, pokopu umrlih i grebljima, „kaplanstvu" u državnim institucijama, vjerskim blagdanima i festivalima, dostupnosti halal- hrane, odijevanju, izdavaštvu i medijima, porodičnom pravu, javnom mnijenju i debatama, te glavnim kulturnim događajima.

Prilog o islamskoj zajednici u BiH napisao je Mirnes Kovač, dok je Ahmet Alibašić uradio prilog o muslimanima u Srbiji, Omer Kajoshaj o Crnoj Gori, Jasmin Džaferović o Hrvatskoj, o Sloveniji je izvještavao Cristian Moe, Muharem Jahja o Makedoniji, a Xhabir Hamiti o Kosovu.

U predgovoru ovom poglavlju Nadia Jeldtoft iz Centra za evropsku islamsku misao sa Univerziteta u Kopenhagenu je napisala prilog o problemu definisanja samog pojma musliman. Dileme koje je autorica iznijela u svom uvodu, a s kojim su se autori izvještaja suočili, ustvari govore o svoj kompleksnosti tzv. muslimanskog pitanja u Evropi, kako i o svim potencijalnim „opasnostima" koje vrebaju u samom pristupu toj problematici. Od potrebe da se naglasi razlika između „samodeklarisanja" i „klasifikacije" posmatrača do potrebe da se pokuša napraviti razlika između „muslimana praktičara" i „kulturoloških muslimana".

Tek i letimičan pregled stanja u kojem se nalaze muslimanske zajednice u EU odaje nevjerovatno šarenilo i ukazuje na brojna nesređena pitanja sa kojima se muslimani u Evropi, kako u zemljama EU tako i van nje, susreću.

Drugi dio, čiji su uređivači bili Samim Akgönül i Christian Moe, sadrži analize i istraživačke studije eksperata o aktuelnim temama iz muslimanskih zajednica u Evropi. Prvi prilog napisao je dr. Ayhan Kaya, predavač na odsjeku za međunarodne odnose na Bilgi Univerzitetu u Istanbulu i direktor Evropskog instituta na istom Univerzitetu. Dr. Kaya se bavi pitanjem odnosa na relaciji Turska- EU i utjecajem islama u Evropi.

Dr. Miriam Gazzah sa amsterdamske Škole društvenih nauka analizirala je utjecaj muzike (u širem smislu riječi) na holandsko-marokansku omladinsku kulturnu scenu i to kako mladi muslimani u ovoj evropskoj državi kroz muziku izražavaju dio svoga identiteta.

O jednoj od neurotičnih tačaka „muslimanskog pitanja" u Evropi, pitanju pokrivanja žena, govori Dominic McGoldrick u svom prologu o kontraverzama oko pokrivanja muslimanskih žena u Evropi. Isabelle Rigioni pokušava da rasvijetli ulogu medija u prezentaciji muslimana u Evropi.

O balansu između slobode izražavanja i slobode vjeroispovijesti u svjetlu kontraverzi oko danskih karikatura Poslanika Muhameda (a.s.), a iz perspektive Evropske konvencije o ljudskim pravima (ECHR) i presuda Evropskog suda za ljudska prava piše Niraj Nathwani.

Zadnji dio Godišnjaka nudi pregled relevantnih knjiga koje su izdate u protekloj godini. Između ostalog, tu su osvrti na knjigu Aziza Al-Azmeha i Effie Fokasa Islam i Evropa; različitost, identitet i utjecaj, Izučavanje religije i obuka muslimanskog klera u Evropi: naučne i vjerske slobode u 21. stoljeću, čiji su urednici bili W.B. Drees i P. J. van Koningsveld, Ukradena čast: stigmatiziranje muslimanskih muškaraca u Berlinu autorice Katherine Pratt Ewing, te još nekoliko značajnih naslova koji su obilježili godinu iza nas.

Osim što je već neko vrijeme primjetno da ne postoje relevantne i svježe informacije o stvarnom stanju unutar muslimanskih zajednica u centrima odlučivanja u EU, ali i drugim zemljama u Evropi, činjenica je da islamske zajednice u Evropi jako malo znaju jedna o drugoj. Zato će ovaj Godišnjak pomoći i muslimanskim zajednicama da sagledaju situaciju u kojoj se nalaze, da uporede stanje, preciziraju ključne probleme, ali i prenesu korisna iskustva. U tom smislu ova knjiga, i njoj slične studije, trebala je biti dostupna i ranije. Ali bolje ikada nego nikada.

Godišnjak muslimana u Evropi se može poručiti od izdavača (više podataka preko web stranice http://www.brill.nl/yme), ali zbog cijene od 129 eura i jezičke barijere (Godišnjak je na engleskom) teško da će direktno biti dostupan široj publici.

Muhamed Jusić, H-ALTER

Promocija u Gimnaziji Bugojno

Promocija: Šta učenici srednjih škola u Bugojnu znaju o vjeri „drugog“?

U Bugojnu je, 8.2.2010. god., u prostorijama Gimnazije upriličena promocija priručnika „Međureligijski vodič za srednjoškolce- Koliko učenici srednjih škola u Bugojnu (ne)znaju o vjeri drugoga i šta bi htjeli znati“ koji je priredila Mersiha Jusić, diplomirani psiholog. Priručnik je štampan u sklopu projekta kojeg je finansira Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, a koji je za cilj imao ispitati šta srednjoškolci, pripadnici dvije najbrojnije vjerske konfesije u Bugojnu, muslimani i katolici, znaju jedni o „drugima“ i da im se da prilika da dobiju odgovore na pitanja o drugim religijama koja ranije nisu imali priliku postaviti.
Promotori Vodiča su bili Vehid ef. Arnaut- glavni imam Medžlisa IZ Bugojno, fra Ivo Marković iz Interreligijske službe „Oči u oči“ iz Sarajeva, mr. Amra Pandžo- direktorica Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali koraci iz Sarajeva, te Haris Mujić- predsjednik Medžlisa IZ Bugojno i profesor islamske vjeronauke u bugojanskoj gimnaziji. Moderator promocije bila je koordinatorica projekta i predstavnica neformalne grupe Albedo, Mersiha Jusić. Prisutni su bili učenici iz obje škole koje, katolici i muslimani, koje u istim prostorijama djeluju po principu dvije škole pod jednim krovom.

Priručnik je priređen u okviru istraživanja o tome šta učenici srednjih škola u Bugojnu različitih konfesija znaju o „drugima“. Između ostalog, rezultati provedene ankete su pokazali kako znatan broj učenika ne posjeduje ni osnovna znanja o vjerovanju svojih komšija, a ona koja imaju su površna i utemeljena na stereotipima.
Rezultati i analiza ankete uz kratak uvod o islamu, katoličanstvu, pravoslavlju i judaizmu, glosari religijskih pojmova četiri konfesije i odgovori teologa na pitanja učenika o vjerovanju „drugih“ objedinjeni su i objavljeni u izdanju Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali koraci iz Sarajeva.
Prikaze abrahamovskih monoteističkih religija napisali su fra Ivo Marković, Muhamed Jusić- islamski teolog, Danilo Boro- pravoslavni sveštenik, te rabin Seymour Rossel iz Texasa. Kratke glosare religijskih pojmova koji mogu poslužiti kao jednostavni i brz orijentir za mlade ljude suočene sa nepoznatim pojmovima iz druge religije napisali su fra Ivo Marković, Olivera Jovanović, Haris Mujić i dr.Eliezer Papo.
Priručnik sadrži i odgovore islamskog teologa na pitanja učenika katolika o islamu, kao i odgovore katoličkog teologa na pitanja o katoličanstvu koja su postavili učenici muslimani u bugojanskim srednjim školama.
Za više informacija o Međureligijskom vodiču za srednjoškolce obratite se na e-mail: albedob@gmail.com.

Izvor: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=8209&Itemid=1

Stanje nacije RELIGIJA: BiH - zemlja pobožnih ljudi

Nedavno sam odgovarao na pitanja novinara magazina http://www.zurnal.info/ koji su radili istraživanje o Stanju nacije RELIGIJA: BiH - zemlja pobožnih ljudi.

Čitav prilog možete pročitati ovdje, a Gallupovo istraživanje o kojem smo diskutovali u intervjuu je ovdje.

Stanje nacije RELIGIJA: BiH - zemlja pobožnih ljudi
Autori: Dražen Simić i Alen Mujkanović

Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.
U regiji veći stepen religioznosti pokazali su samo žitelji Kosova gdje je za čak 90 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života. Zanimljivo je da za razliku od Kosova, samo za 39,3 posto građana Albanije religija jako bitna u svakodnevnom životu, što je ujedno i najniži procenat od svih zemalja u regionu.
U Hrvatskoj, koju prati imidž katoličke zemlje, taj procenat je 69,7 posto dok građanima Srbije religija igra nešto manju ulogu u svakodnevnom životu jer se 54 posto ispitanika složilo sa tvrdnjom o važnosti religije za njih lično.

Želja za pripadanjem važnije od same religije
-BiH je društvo koje funkcioniše isključivo na principu kolektiviteta i to može biti razlog što imamo veću stopu religioznosti nego u susjednim zemljama. Tu je i činjenica da su bh identiteti duboko ukorijenjeni u vjerskom, te i to možda igra ulogu. Ostaje opet činjenica da je stepen religioznosti u skoro svim bivšim komunističkim zemljama, Češka je drastičan izuzetak, nešto viši u poređenju sa možda nekim drugim evropskim zemljama,ali ne i sa SAD-om,, te ni taj faktor ne treba isključiti, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog.
Objašnjenje za probuđenu religioznost građana BiH dio analitičara objašnjava i višedecenijskim prethodnim iskustvima “dirigovane religije” koja je bila, u većoj ili manjoj mjeri, direktno zavisna od vladajućeg režima.

Otkrivanje religije
-Svaki društveni ambijent, od ovih ispitivanih, ima svoje posebnosti i goli statistički pokazatelji ne daju punu sliku stanja. U BiH građani svoju religijsku baštinu, ne nužno i osobni duhovni identitet, vezuju za sve javne segmente identiteta, pogotovo kolektivnih identiteta. Osim nekolicine postotaka nereligioznih, ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine tek proživljava svoj prvi, istinski, nepatvoreni susret sa slobodnom religioznošću, religioznošću koja nije produkt režima, koja nije pod skutom carske, imperijalne sile, koja nije "opako sredstvo mrskih klasnih neprijatelja". Ta slobodna religioznost je neotkriveno more potencijala, kako duhovnih, tako i društvenih, pa i političkih, zašto ne. Razlika u odnosu na zemlje regije je jasna, ni u jednoj susjednoj zemlji ne postoje ozbiljne društvene napetosti koje uključuju religiju kao važan segment kolektivnih identiteta, religiju ponekad kao žrtvu, ponekad kao motivaciju, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Stoga sam spreman zaključiti da u Europi, a malogdje još u svijetu, uz Izrael i Palestinu, religija igra tako važnu ulogu u društvenim odnosima kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, smatra Marko-Antonio Brkić, direktor Inter-religijskog Instituta u BiH.
U slučaju BiH, visok stepen javno iskazane religioznosti objašnjava se i činjenicom da je poslednjih 20 godina na sceni prisutan proces etničke homogenizacije uz često poistovjećivanje religijske i nacionalne pripadnosti.
-Rekao bih da je građankama i građanima BiH važnije “pripadanje” od same religije i izražavanja religijskih osećanja. Potreba za “pripadanjem” zamagljuje zaista stvaran odnos bh. građana i građanki prema religiji. Pomalo iznenađuje visok procenat kosovskih Albanaca koji su religiji dali visok značaj, znajući da kod Albanaca religijski identitet nije priman, i u odnosu na nacionalni potpuno je irelavantan i nevažan. No, Kosovo je specifičan kontekst, i ovakvo izjašnjavanje Kosovara tumačim kao jedan od rezultata “islamofobične” manije koja je kreirana 90-ih u Beograda spram svih koju jesu ili nisu nužno vernici a nominalno pripadaju narodima koji u sebi imaju islamsku tradiciju , stav je koji zastupa Davor Marko, analitičar medija i religije.

Podjednako religiozni i mladi i stari
Podjela bh. društva na ruralno i urbano, mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, kada je riječ o važnosti religije za pojedinca nema bitnu ulogu. Kako pokazuju rezultati Gallupovog istraživanje, religija je podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4 posto) kao i sredovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1 posto).
Ni stepen obrazovanje ne igra bitnu ulogu jer je je religija važna u njihovom svakodnevnom životu i za 70,7 posto visokobrazovanih građana. dok su jako male razlike između onih koji žive na selu (74 posto) ili u velikim gradovima (68,3 posto).
Osim odgovora da im je religija bitan dio njihovog svakodnevnog života čak 51,1 posto ispitanika iz BiH potvrdilo je da je u poslednjih sedam dana učestvovala u nekom vidu vjerske službe, što je najveći procenat među zemljama regije. Puno manje revnosni u obavljanju vjerskih dužnosti bile su naše komšije. U Hrvatskoj je taj procenat iznosio 37,2 posto a u Srbiji tek 25 posto ispitanika.

-Učešće u vjerskim obredima ljudima daje osjećaj pripadnosti, a to je nešto što nedostaje u društvu kakvo je naše koje ima, osim porodice i vjerske zajednice, izrazito nizak društveni kapital i alternativni oblik društvenog umrežavanja, kaže Muhamed Jusić.
Brojka o redovnom posjećivanju bogomolja i učešću u vjerskim obredima dovodi u pitanje iskrenost ispitanika kod davanja odgovora.

Nevidljivi vjernici
-Nisam siguran ni da su ovi statistički pokazatelji pouzdani. Ukoliko bismo se vodili ovim rezultatima, to bi značilo da je u prošlih tjedan dana dva milijuna ljudi posjetilo neki vjerski objekt uz određeni vjerski obred. Ne mislim da je takvo nešto moguće. Ipak, iz svakodnevnog iskustva, iz razgovora s religijskim službenicima, jasno je da je obredna religioznost u Bosni i Hercegovini dosta življa nego u susjednim zemljama. Razlozi su brojni. Od istinske vlastite duhovnosti koja predstavlja duhovnu hranu mnogim vjernicima diljem Bosne i Hercegovine, pa do običajnih gesti, gdje su crkve i džamije u nekim selima i naseljima najvažnije, ako ne i jedine socijalne institucije gdje se ljudi sreću ili kojima se obraćaju. Najbolji primjer su povratnička naselja, gdje se u mnogima život vrti i događa oko lokalnog svećenika ili imama, crkve ili džamije. Ja bih htio vjerovati da je visok postotak obredne religioznosti u Bosni i Hercegovini znak duhovne gladi i obraćanja Bogu, a ne socijalno poželjno ponašanje koje pojedinci koriste kako bi zadovoljili isključivo osobne potrebe, ili ne daj Bože, ciljeve svoje stranke, kaže Mario-Antonio Brkić.
Drugo pitanje koje se nameće je motiv za redovne odlaske u crkvu ili džamiju, da li je u pitanju samo zadovoljenje vlastitih duhovnih potreba ili je riječ o običnim, ovozemaljskim motivima vezanim za napredovanje u poslovnoj ili političkoj karijeri .

Važno je biti viđen
-Ovo je isti slučaj i sa rezultatima koje je dalo istraživanje o političkim elitama, koje je vodio profesor Nerzuk Ćurak, sa grupom svojih mladih saradnika iz Sarajeva i Banja Luke. Od 22 intervjuisana politička lidera u BiH, tek ih je 13 ili 59,1 posto reklo da je religiozno, ali zato na drugo pitanje, koliko često posećuju crkve ili džamiju, niko nije rekao da to ne čini. Čak 40,9 posto to čini makar jednom sedmično, po devet posto jednom mesečno ili za verske praznike, dok 41 posto to radi vrlo retko, ali ne kaže da ne ide. Neophodno je ovde istražite ne samo učešće i to izraziti procentima, već same motive učešća kako bi mogli iskreno i precizno reći, eto toliko je ljudi religiozno i zaista ide jer veruje, toliko ide da bi bilo u komunikaciji sa svojim istomišljenicima, toliko ide da bi saslušalo svog lidera, onoliko ih je bilo jer je bilo važno da ga vide, naglašava Davor Marko.
I ovdje se pokazalo da praktično nema razlike među ispitanicima koji žive na selima ili u velikim gradovima, između mladih i starijih, između onih sa mo sa osnovnom školom i onih sa fakultetskom diplomom.
U odmjeravanju snaga između religije, medija i politike, barem kada je riječ o povjerenju koje u njih imaju građani BiH, vjeska zajednice izašle su kao pobjednik.
Više se vjeruje vjerskim zajednicama nego medijima i političarima
Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao instituciju, ima 27,5 posto građana BiH, u medije 7,8 posto dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek 1,6 posto građana. Stoga ne ćudi da se političari na sve načine trude pridobiti naklonost vjerskih zajednica i njihovih lidera kojima njihovi birači očigledno vjeruju puno više.
-Za razliku od političkih partija, pa i sudija i policijskih činovnika, crkvene organizacije o kojima govorimo su dugotrajnije, nesmenjive i neupitne. Sve tri religijske tradicije koje dominiraju u BiH ne dozvoljavaju da se u pitanje dovedu istine koje njihovi dužnosnici propagiraju, pa bile one i nisko-političke prirode, smatra Davor Marko.

Za veće povjerenje koje vjerske zajednice u odnosu na političare imaju među običnim smrtnicima dobrim dijelom je zaslužna činjenica da su vjerski službenici sa njima svaki dan a političari u najboljem slučaju jednom u četiri godine.

-Mislim da značajnu ulogu igra činjenica što su za razliku od većine državnih i nevladinih organizacija i institucija, vjerske zajednice često jedine organizovane institucije u velikom dijelu BiH. Tako ćete ako odete u neko od, recimo, bošnjačkih povratničkih naselja u zabačenim dijelovima BiH naići na situaciju u kojoj je IZ jedina organizovana institucija koja se, na ovaj ili onaj način, brine o tim ljudima. Zato smo često svjedoci kako „iz džamije“ polaze akcije koje su usmjerene ne samo na poboljšanje vjerskog života nego i opće uslove života. Nisu rijetki slučajevi da se tu pokreću akcije za asfaltiranje puteva, izgradnju mostova i slično. Istovremeno, većina političkih partija se među tim ljudima pojavljuje samo pred izbore. Istovremeno, predstavnike svih silnih NGO- a većina ljudi u BiH može vidjeti samo na TV ekranima, kako izmišljaju toplu vodu i po pravilu rješavaju one probleme za koje su donatori spremni izdvojiti sredstva. A i kad ih “rješavaju“ sve se svede na pompozne tribine, diskusije, javna zagovaranja, od kojih najčešće korist imaju samo organizatori i stalni predavači i eksperti, objašnjenje je Muhameda Jusića.
Za razliku od političara čiji je autoritet, najblaže rečeno upitan, s obzirom da se na ovim prostorima politika nikada nije smatrala časnim i poštenim zanimanjem, vjerske zajednice imaju mnogo duži “minuli rad”, što im u čima građana daje i veći kredibilitet i autoritet.
-Nije teško proniknuti u razloge ovakvog izjašnjavanja građana Bosne i Hercegovine. U svim zemljama regije Jugoistoka Europe, gotovo bez izuzetka, građani najviše povjerenja imaju ili barem tako iskazuju, u crkve i vjerske zajednice. Razlog je jednostavan i trostruk. Prvo, povijesno-tradicijski gledano, crkve i vjerske zajednice su najstarije ustanove i organizacije u svim zajednicama i baštine najduže duhovno pamćenje, stoljećima je religijski establishment bio najobrazovaniji i najpozvaniji segment u svakoj zajednici, pa otud taj, rekao bih, naslijeđeni autoritet koji se teško gasi. Drugo, socio-ekonomski gledano, crkve i vjerske zajednice su za veliku većinu ljudi, pogotovo religioznih, institucije stabilnih pozicija i s osjećajem za potrebe, pogotovo onih najugroženijih. Primjerice kroz karitativna i dobrotvorna društva koja djeluju u sklopu crkava i vjerskih zajednica ili u tijesnoj suradnji s njima. Treće, usko politički gledano, religijski poglavari nisu osobe koje će biti pozvane na političku odgovornost zbog bilo kakve krize, zbog bilo kakve pojave, zbog bilo kakve njihove izjave, i njihov politički integritet nije predmet svakodnevne kritike prosječne osobe. Međutim, uz sve ovo čini mi se da je prisutna i jedna duhovna dimenzija. Naime, ljudi možda podsvjesno imaju povjerenja ili strahopoštovanja, u Onostranost, čiji su izaslanici na Zemlji upravo religijski lideri. Kod nas u Bosni i Hercegovini se nije dogodila raščlamba religioznosti na njezine dvije ključne sastavnice: izvanjsku, pojavnu i unutarnju, dubinsku religioznost. Uvjeren sam da je kronični nedostatak autentično življene religioznosti i duhovnosti pridonio umnogome okoštalim pristupom bavljenja religijom, kaže Mario-Antonio Brkić.
(zurnal.info)

Šta srednjoškolci u Bugojnu znaju o vjeri „drugog“?

Šta srednjoškolci u Bugojnu znaju o vjeri „drugog“?


U još uvijek duboko podijeljenom Bugojnu neformalna grupa Albedo uz podršku Ekumenske inicijative žena Omiš provela je prvo istraživanje u srednjim školama, od kojih neke još funkcionišu po principu „dvije škole pod jednim krovom“, o tome šta učenici različitih konfesija znaju o „drugima“. Rezultati ankete su pokazali kako znatan broj učenika ne posjeduje ni osnovna znanja o vjerovanju svojih komšija, a ona koja imaju su površna i utemeljena na stereotipima.
Analiza ankete uz kratak uvod o islamu, katoličanstvu, pravoslavlju i judaizmu, glosari religijskih pojmova četiri konfesije i odgovori teologa na pitanja učenika o vjerovanju „drugih“ objedinjeni su i objavljeni u izdanju Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali koraci iz Sarajeva pod naslovom Međureligijski vodič za srednjoškolce- Koliko učenici srednjih škola u Bugojnu (ne)znaju o vjeri drugoga i šta bi htjeli znati.
Prikaze abrahamovskih monoteističkih religija napisali su fra Ivo Marković iz Interreligijske službe „Oči u oči“ iz Sarajeva, Muhamed Jusić- islamski teolog, Danilo Boro- pravoslavni sveštenik iz Mostara, te rabin Seymour Rossel iz Texasa. Kratke glosare religijskih pojmova koji mogu poslužiti kao jednostavni i brz orijentir za mlade ljude suočene sa nepoznatim pojmovima iz druge religije napisali su fra Ivo Marković, Olivera Jovanović, Haris Mujić i dr.Eliezer Papo.
„Bez obzira govorimo li općenito, na nivou svijeta, ili lokalne zajednice Bugojno, vjera može biti razlog za podjelu i temelj za sukobe, ukoliko se o drugome ne bude znalo ništa ili se o njemu budu imale predrasude, ili pak može biti temelj suživota kroz saznanje i prihvaćanje da svaka vjera u svojoj osnovi jeste snaga kroz predanost Bogu, ljubav i oprost“.- napisala je koordinatorica projekta i urednica izdanja Mersiha Jusić u predgovoru knjige. U narednim danima slijedi promocija knjige među bugojanskim srednjoškolcima. (Izvor: Magazin Start BiH)

U Gornjoj Maoči uhapšeno sedam osoba- Radio Slobodna Evropa

U Gornjoj Maoči uhapšeno sedam osoba

Autor: Mirna Sadiković (Radio Slobodna Evropa)

Oko 600 policajaca, pripadnika državnih i entitetskih sigurnosnih agencija u BiH, jutros je blokiralo "vehabijsko" selo Gornja Maoča u blizini Distrikta Brčko. Uhapšeno je sedam osoba koje se sumnjiče za ugrožavanje teritorijalnog integriteta i potpirivanje vjerske i nacionalne mržnje. Gornja Maoča je već godinama zatvorena vehabijska zajednica u kojoj važi samo šerijatski zakon, koja ne priznaje Islamsku zajednicu BiH, niti poštuje zakone države u kojoj je. Ni policijske patrole u ovom selu nisu se osjećale sigurno, a do nedavno je i škola bila organizovana po jordanskom planu i programu. Tamošnje vehabije, iako pripadaju radikalnijem ogranku selefizma, za sada nisu okarakterizirane kao potencijalni teroristi, kažu u Tužilaštvu BiH. Selo Gornja Maoča, koje se nalazi u blizini Brčkog, a pripada Tuzlanskom kantonu, od ranije je poznato kao najveće uporište vehabija, odnosno selefija, kako ih zovu u naučnim krugovima.Najopsežnija policijska akcija u kojoj je učestvovalo 600 policajaca, državnih, entitetskih, kantonalnih rezultirala je hapšenjem nekoliko osoba koje se sumnjiče za ugrožavanje teritorijalnog integriteta BiH, te potpirivanje vjerske i nacionalne mržnje.
„Lišeno je slobode ukupno sedam osoba. Od toga šest će biti predato tužiteljskim i policijskim strukturama BiH, a jedna osoba Službi za poslove sa strancima budući da se ne radi o državljaninu BiH. Zaplijenjena je određena količina dokaznog materijala vezanog za ovu istragu, koja uključuje vatreno oružje dugih i kratkih cijevi, zatim hladno oružje, DVD i video materijale, računarsku opremu, kao i određena sredstva za vezu i komunikaciju,“ rekao je portparol Tužilštva BiH, Boris Grubešić.

TEKFIR (u izvoru RFE/RL-a: TEKVIR)

U Gornjoj Maoči živjeli su ranije takozvani Karavlasi, od kojih su vehabije iz BiH ali i sa Kosova, Sandžaka i iz Makedonije pokupovali kuće i naselili ovo selo. Zakone ove države ne priznaju, niti Islamsku zajednicu u BiH.

Esad Hećimović, autor knjige o mudžahedinima u BiH, kaže kako pripadaju regionalnoj mreži: „Ova grupa je insitirala na tome da je taj islamski dio identiteta važniji od nacionalnog dijela identiteta - i nastala je tako jedna grupa koja je bila izolirana od glavnih islamskih tokova u BiH i povezana na jednom, širem regionalnom prostoru. Radi se o pojedincima iz razlilčitih zemalja regiona i šire - od Makedonije, do Austrije i Njemačke. Ta grupa je razvijala jedno tumačenje islama koje jeste konfliktno, ali koje je bilo izolirano i marginalno u odnosu na glavne islamske tokove u BiH.“

Muhamed Jusić, islamski teolog, napominje kako u svijetu postoji više ogranaka selefizma - od militantnih, koji su povezani sa Al Kaidom, do mirnodopskih, čija je misija pomaganje drugima. Selefije Gornje Maoče pripadaju radikalnijoj struji, kaže Jusić: „Ti problemi jesu krenuli kada su se počeli u toj selefijskoj zajednici u Gornoj Maoči pojavljivati ljudi koji su untar tog selefijskog miljea bliže teologiji tekfira. Uz taj tekfir nerijetko ide i militantizam. Ne u svakom slučaju, ali je često tekfir bio ustvari prvi korak ka toj radikalizaciji koja je onda dovodila do konflikta.“

Grubešić nije mogao potvrditi da među uhapšenima ima onih koji se sumnjiče za eventualno planiranje terorističkih akata: „Naredbe suda koje se odnose na ovu akciju odnose se na ona kaznena djela koja sam vam nabrojao. A što će se sve pronaći, o tome sad je prerano govoriti dok se akcija ne završi.“

ZAKONIN

No, ova zatvorena vehabijska zajednica nije jedina u postdejtonskoj BiH. Jedna od njih bila je i vehabijska zajednica u Bočinji, u Zeničko-dobojskom kantonu, koja je prije nekoliko godina rasformirana, a vehabije iz nje raseljene. Islamska zajednica do sada nijednom nije reagovala na pojave radikalnog prakticiranja islama, što je u suprotnosti sa izvornim islamom u BiH. Hećimović to objašnjava ovako: „Najvažniji dio odgovora nalazi se u tokovima novca. Od 1992. u tokovima novca koji je dolazio iz islamskih zemalja, dolazio je i dio novca od ljudi koji su ili povezani s ovim radiklanim grupama, ili su njihovi pokrovitelji. I zbog toga je teško razlučiti šta je stvarni motiv nečije pasivnosti.“

U Gornjoj Maoči novinari nikada nisu bili dobrodošli, a pokušaji da se uđe u selo bili su godinama uzaludni. Tamo je do 2006. godine postojala škola koja je radila po jordanskom nastavnom planu i programu, mimo pravila zvaničnih obrazovnih institucija u BiH. U nadležnom Ministarstvu obrazovanja Tuzlanskog kantona kažu kako je situacija ipak danas nešto bolja.
„Pa jeste bilo neslaganja i pružanja otpora. Ali ono što je nama bitno je to što smo svojim stalno nastojali i stavljali do znanja da je jedini način funkcionisanja bilo kakve vrste škole na području Tuzlanskog kantona ukoliko je ona u zvaničnom sistemu obrazovanja. I danas imamo školu koja radi po odobrenom nastavnom planu i programu,“ kaže Albina Vicković, glasnogovornica Ministarstva.

Kako god se završila današnja akcija u Gornjoj Maoči, važno je da bh. vlast konačno prestanu ignorisati postojanje ovakvih zajednica u BiH, a prevencija je prvenstveno na Islamskoj zajednici, prema mišljenju Hećimovića.

„I mislim da je dobar primjer dao nedavno glavni imam Bošnjačke islamske zajednice u Norveškoj kada je jasno rekao da muslimani u Norveškoj treba da poštuju i prihvataju norveške zakone. Na sličan način je potrebno i u BiH u različitim područjima, posebno seoskim ili planiskim, pokazati ljudima da na području BiH mogu biti primjenjivani prije svega i isključivo zakoni BiH,“ smatra Hećimović.

Preuzeto sa:

http://www.slobodnaevropa.org/articleprintview/1946113.html