Iran: Revolucija je još uvijek gladna

Moj tekst o Iranu možete čitati na Startovoj stranici sa novim dizajnom:

http://www.startbih.info/Tekst.aspx?id=67

Iran: Sukob konzervativaca

Revolucija je još uvijek gladna

Politički sukob u Iranu nije između reformista i konzervativaca, nego između ultrakonzervativaca i pragmatičnih konzervativaca. Mir Musavi svojom kampanjom i predizbornim obećanjima samo je uspio na svoju stranu pridobiti reformističke struje unutar iranskog političkog spektra koji bi radije njega vidjeli na čelu države nego Mahmuda Ahmadinedžada

Piše: Muhamed Jusić
U posljednjim danima dosta tinte, ali i krvi, prosuto je zbog sporenja oko regularnosti nedavnih predsjedničkih izbora u Iranu. Iako se izljev nezadovoljstva koje na ulicama Teherana i nekih drugih većih gradova pokazuju pristaše, barem prema zvanično objavljenim podacima, poraženog predsjedničkog kandidata Mir Hosein Musavija prikazuje, naročito u nekim američkim medijima, kao kontrarevolucija koja će, ako uspije, za sva vremena iz Irana protjerati tekovine Homeinijeve islamske revolucije, situacija na terenu je sasvim drugačija.
Prije će biti da veća opasnost stabilnosti Irana i poretku Islamske Republike prijeti od insistiranja Mahmuda Ahmadinedžada da po svaku cijenu osigura još jedan mandat, nego od njegovih političkih protivnika koje trenutno simbolizuje Mir Hosein Musavi.
Pometeni modernisti i reformisti
Treba imati na umu da politički sukob u Iranu nije između reformista i konzervativaca nego između ultrakonzervativaca i pragmatičnih konzervativaca. Tačno je da je Mir Musavi uspio svojom kampanjom i predizbornim obećanjima na svoju stranu pridobiti reformističke struje unutar iranskog političkog spektra koji bi radije njega vidjeli na čelu države nego Mahmuda Ahmadinedžada, ali reformisti nisu uspjeli istaknuti svog kandidata nakon što je bivši predsjednik Mohamad Katami odbio kandidaturu na proteklim izborima. Razlog zbog čega modernisti i reformisti više nisu značajan faktor u iranskoj politici, iako uživaju značajnu podršku naročito među mladim i dobro obrazovanim Irancima, krije se prvenstveno u pravu veta na kandidovanje za mjesto u parlamentu i drugim državnim pozicijama koje ima Savjet čuvara revolucije. Ovo tijelo koje obnaša funkciju najsličniju onoj ustavnog suda u drugim državama samo sa daleko većim ovlaštenjima je godinama sistematski istinskim reformistima, a o sekularnim ili antislamističkim elementima da i ne govorimo, uskraćivalo pravo kandidovanja na izborima, zbog čega su ovi pometeni sa iranske političke scene.
Represivnom kontrolom medija i javnosti onemogućeno je stasavanje bilo kakve ozbiljne opozicije koja bi u pitanje dovela same principe islamske republike. I dok je antiislamističke političke elemente bilo lako držati van političkih tokova jer ih se u javnosti moglo lako satanizirati, proglasiti neustavnim i kontrarevolucionarnim, pravi izazov su bili i ostali modernisti i reformisti koji se nisu borili protiv islamskog poretka nego su bili njegovi strastveni zagovornici, ali na sasvim drugačijim principima od onih koje su naučavali konzervativni ajatullasi.
Prema priznanju brojnih režimskih autora, sukob konzervativnog i modernističkog islamističkog modela je u Iranu aktuelan od prvih dana revolucije i on je bio istinski izazov čak i za imama Ruholaha Homeinija. Tako u specijalnom izdanju časopisa Beharistan povodom 30. godišnjice Islamske revolucije kojeg izdaje Kulturni centar Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu u prilogu autora Jahje Fevzija čitamo kako su imam Homeini i mnogi vodeći šiitski autoriteti i fakihi (pravnici), zagovarajući ideju islamske republike ušli u spor s modernistima odmah nakon svrgavanja šaha sa vlasti.
U vezi s tim, autor u kontekstu rasprave o tome da li je moguća islamska republika (značajan broj modernista u to vrijeme je smatrao da se radi o sumnjivoj konstrukciji, kovanici jedne tradicionalne i jedne moderne riječi koje su po smislu posve oprečne i međusobno suprotstavljene) prenosi riječi Homeinija koji je kritikujući stavove modernista koji nisu dijelili njegovu viziju postrevolucionarnog Irana rekao: Oni žele da u republici koju ovdje uspostavljaju ne bude islama; žele demokratsku republiku u kojoj opet neće biti mjesta islamu, ili islamsku demokratsku republiku koja će opet biti posve zapadnjački obojena.
Nakon što je revolucija pojela sve one iz reda prozapadne inteligencije koji su bili protiv uređenja države po modelu vilajetu-l-fekih ili vladavine vjerskih pravnika, ona se razračunala sa modernistima koji su bili za islamski model uređenja države, ali na nekim principima koji su bliži savremenom poimanju države i individulnih sloboda, na red su došli reformisti koji su taj sistem pokušali popraviti iznutra, a ovo što vidimo danas je razračunavanje i sa samom djecom revolucije iz reda konzervativaca koji su nezadovoljni trenutnim stanjem, a koji su u potpunosti odani tekovinama revolucije, ali se ne slažu sa onim što smatraju da je radikalna i kontraproduktivna politika Mahmuda Ahmedinedžada. I kao toliko puta u historiji ponovo se pokazala tačnom ona tvrdnja o tome kako svaka revolucija jede svoju djecu.
Inflacija izborni adut
A Mir Hosein Musavi je, bez sumnje, dijete revolucije. On je bivši iranski premijer (dok je ta funkcija još postojala) i to za vrijeme iračko-iranskog rata, i iako je izvan političke scene bio dvije decenije, smatra se veteranom iranske politike.
Prema njegovom profilu kojeg je sačinio Glas Amerike on se odmah po završetku univerziteta pridružio vjersko-nacionalističkoj političkoj organizaciji koja se suprotstavljala šahu, koji je nakon što 1979. islamskom revolucijom zbačen, pobjegao iz zemlje. Neposredno nakon toga je osnovana Stranka Islamske Republike. Musavi je bio urednik novina te stranke, sve dok nije imenovan za ministra vanjskih poslova. Kada je predsjednik Mohamad Ali Raji ubijen 1981. u bombaškom napadu, Ajatolah Ali Khamnei je postao predsjednik, a Mir Hosein Musavi je imenovan za premijera. On je obavljao tu funkciju tokom osam godina dugog iransko-iračkog rata. Borio se da ojača ekonomiju i smanji inflaciju, nacionalizirajući najveći dio privatnog sektora. Godine 1988. Iran je prihvatio primirje kojem su posredovali Ujedinjeni narodi. Godinu dana kasnije Ajatolah Homeini je umro, a Ajatolah Khamnei je postao vrhovni lider. Pozicija predsjednika i premijera je ujedinjena, a Ali Akbar Hašemi Rafsandžani je izabran za predsjednika. Nakon toga je Musavi napustio politiku sve do ovih izbora kada se uz podršku i na nagovor značajnog broja drugih bivših revolucionara i umjerenih ajatullaha odlučio sa Ahmedinedžadom podijeliti mejdan.
Apsurdno je da se danas sa njim i onima koji ga u vjerskim i političkim krugovima podržavaju obračunavaju na isti način i istim metodama kojima su neki od današnjih lidera opozicije gušili glasove reforme i modernizacije u vrijeme kada su oni bili na vlasti (a neki od njih, poput Ali Akbar Hašemi Rafsandžanija, još uvijek i jesu na ključnim pozicijama). Ako ovaj proces bude zaustavljen, uslijedit će dalje odvođenje Irana u izolacionizam, zatvaranje i ideologizaciju čitavog društva, što će neminovno dovesti do slabljenja procesa demokratizacije koji je u Iranu daleko ispred većine zemalja u okruženju.
I upravo se toga mnogi analitičari pribojavaju, jer, iako postoji velika vjerovatnoća da su neki elementi unutar iranske opozicije instruirani, pa čak i finansijiski i organizaciono podržani prije svega od Amerike kako bi iznutra destabilizovali Iran, ipak ostaje činjenica da se može raditi samo o malim skupinama, dok najveći broj nezadovoljnika ipak dolazi iz reda iranskih konzervativaca, koji se ne mogu optužiti da rade za strane sile protiv svoje domovine. Međutim, proces slamanja opozicije i uvođenje reda na ulicama Teherana neće spriječiti vanjsko uplitanje imperijalističkih sila u unutrašnja pitanja Irana, kako tvrdi Ahmedinedžad, nego će možda za sva vremena ugušiti proces demokratizacije iranskog društva, koji će neminovno voditi stvaranju totalitarnog režima. A historija nas uči da takvi režimi, bez obzira koliko spremni bili da koriste represivne mjere u gušenju volje naroda, prije ili kasnije bivaju svrgnuti u nekim novim revolucijama.
Mir Hosein Musavi je svoju predizbornu kampanju prije svega temeljio na lošoj ekonomskoj situaciji u koju je Iran zapao u vrijeme vladavine Ahmedinedžada (inflacija u Iranu iznosi 24 posto i 15 posto je veća nego kada je Ahmedinedžad došao na vlast), ali i na onome što je on smatrao da je Ahmedinedžadova iracionalna politika zaoštravanja odnosa sa svijetom i nepotrebna eskalaciji napetosti na međunarodnom planu (negacija razmjera holokausta i tvrdnje o potrebi brisanja Izraela sa lica zemlje), čime je, prema autorima Mirove izborne strategije, samo skretao pažnju sa svog nekompetentnog upravljanja iranskom ekonomijom. Ahmedinedžadovi kritičari kao dokaz (ali i vrhunac) njegovog iracionalnog i ultrakonzervativnog metoda vođenja iranske politike navode njegov navodni mehdizam kojem je podredio čitavu iransku naciju.
Ahmedinedžad - Bush idealan tim
Od osnivanja Islamske Republike 1979. do dolaska Ahmedinedžada na vlast u augustu 2005. mehdizam je bio samo vjerska doktrina koja se naučavala u husejnijama (šiitski ekvivalent za džamiju) i on nije imao svoju političku manifestaciju. Čitav politički sistem, iako duboko ukorijenjen na šiitskoj tradiciji, ipak je funkcionisao daleko od mesijanskog učenja o ponovnom dolasku Mehdija (Mejsije). Najdalje što je Homeini otišao u oživljavanju mehdijanskog učenja je u njegovoj instrukciji šiitima da ne trebaju samo pasivno čekati dolazak Mehdije, nego aktivno pripremati uslove za njegov dolazak kroz stvaranje države i društva utemeljene na šiitskoj tradiciji.
Međutim, prema mišljenju Y. Mansharofija iz Iran Presss Servicea, sve se promijenilo sa dolaskom Ahmedinedžada na vlast. On tvrdi kako je od tada ta vjerska doktrina postala politička filozofija zauzevši centralno mjesto u njegovoj politici. On je, prema citatima iz dnevne iranske štampe koje A. Savyon i Y. Mansharofij navode u svom zajedničkom tekstu, čak više puta javno izjavio kako predviđa njegov skori dolazak. Tako oni citiraju navode iz iranske štampe (Aftab, 16. novembar 2005. prema citatu iz Rooz, 12. decembar 2005.) prema kojima je Ahmedinedžad navodno na sastanku sa ministrima vanjskih poslova muslimanskih zemalja izjavio kako kriza u Iranu najavljuje skori dolazak Skrivenog Imama, koji će se pojaviti u iduće dvije godine.
Oni su se u ovom kontekstu prisjetili i njegovih navodnih tvrdnji koje je izrekao po povratku u Iran 2005. godine nakon što je održao govor Generalnoj Skupštini UN-a, kako je dok je govorio osjetio da je okružen blistavom svjetlošću. U nastavku svoje analize oni tvrde kako i njegova vanjska politika počiva na istim principima mehdizma za koje oni tvrde da dolaze od Ahmedinedžadovog mentora, ultrakonzervativnog ajatullaha Muhameda Tagi Mesbah Yazdija. Inače, Ahmedinedžadovi kritičari tvrde kako je on pod prevelikim utjecajem ajatullaha Yazdija i da je to glavni razlog zbog čega uživa podršku vrhovnog lidera ajatullaha Alija Hameneija (koji se, opet, plaši da izgubi podršku ovog utjecajnog ajatullaha i ljudi oko njega), ali zbog čega je protiv sebe okrenuo veliki broj šiitskih vjerskih autoriteta koji se oštro suprotstavljaju Yazdijevom radikalnom učenju.
Oni koji povlače paralele između američke politike i one iranske tvrde kako je ajatullah Yazdi nešto kako iranski Dick Cheney dok je Ahmedinedžad ekvivalent Georgeu Bushu. Isti ti analitičari tvrde kako su Ahmedinedžad i Bush Mlađi bili idealan tim i kako su (sjetimo se samo Bushovih izjava o križarskim pohodima i Božijoj volji u njegovim odlukama) i pored svih sukobljenosti njihovi pogledi na svijet bili jako slični samo sa suprotstavljenih pozicija. Odlaskom Busha i nakon Obamine pružene ruke Irancima, bilo je za očekivati da dođe i do promjene u Iranu i da i tamošnju politiku počne voditi neko ko neće vjerovati u neku svoju mesijansku ili mehdijansku misiju, nego će raditi u interesu svog naroda i države ovdje i sada, a ne u nekoj svetim tekstom obećanoj budućnosti u kojoj će Mejsije i Mehdi riješiti svijet svih problema i zala.
Dvanaesti imam Muhamed el-Mehdi

Mehdizam

Prema šiitskoj tradiciji, dvanaest imama (vođa), direktnih potomaka poslanika Muhameda su od Boga odlikovani bezgrešnošću i odlikama koje su stvorile predispozicije da samo oni mogu biti vođe pravovjernih i samim time halife, vjerski i svjetovni vladari muslimanske države, odnosno Božiji namjesnici na Zemlji. Međutim, šiiti vjeruju kako je dvanaesti u nizu imama Muhammed el-Mehdi misteriozno nestao 941. godine, te da će se on vratiti pred sami sudnji dan. Naime šiiti vjeruju da će se Dvanaesti imam ponovo pojaviti iz `potpune skrivenosti` da bi osnovao državu općenito zasnovanu na islamskim načelima. U odsutnosti Dvanaestog imama šiiti su odbacili vlast svjetovne države. Tokom cijele historije šiizma, šiiti su na temelju doktrine imamata vlast svjetovnih vladara nad Ummetom (zajednicom vjernika) bez ikakvih razlika smatrali ilegalnom (s izuzetkom šiitskih dinastija Bujida i Safavida). Budući da je upravljanje Ummetom isključivo pravo Dvanaestog imama, koje mu je podareno od Allaha, svi drugi vladari se mogu smatrati samo uzurpatorima Božanskog prava odsutnog Imama. Prema tome, ustanovljavanje bilo koje svjetovne vlasti osim vlasti Imama bila je uzurpacija. I pored toga Ajatullah Homeini se uspio postaviti za vođu Ummeta (šiitske zajednice) postavši tako prvim šiitskim pravnikom (bar među sljedbenicima džaferijske pravne škole) koji je preuzeo sve duhovne i političke funkcije Dvanaestog imama. On je ovu doktrinu nazivao vlašću pravnika (vilajetu-l-fakih) detaljno je razradivši u svom radu pod istim naslovom.
Iranska islamska revolucija (1978.) težila je ka ostvarenju upravo ovog obrasca i on i danas daje žilav otpor reformama koje zahtijevaju iranske mase.

Naručite knjigu Islamistički pokreti- reprezentativan pregled Muhameda Jusića

Naručite knjigu Islamistički pokreti- reprezentativan pregled Muhameda Jusića

Emanet- Zenica, 2005. br. stranica 196 (ISBN: 9958-9533-2-3)

O knjizi:
Knjiga „Islamistički pokreti- reprezentativan pregled“ (Emanet- Zenica 2005.) govori o kompleksnom fenomenu pokreta koji djeluju, ili su djelovali, u muslimanskom svijetu. S obzirom da se radi o izrazito širokom spektru različitih ideologija i utjecaja koje objedinjuje jedino korištenje islamske tradicije u svrhu promovisanja vlastite vizije islamskog preporoda ili osnivanja islamske države, autor o pokretima ne govori kao o jednoličnoj društvenoj pojavi. On pojedinačno analizira najznačajnije organizacije koje u muslimanskim društvima koriste islam kao osnovu za političko ili ideološko djelovanje. Traga za korijenima selefizma (danas u medijima poznatog kao vehabizam), analizira političko i reformističko djelovanje Muslimanske braće. Također razmatra i korijene islamističkog militantizma, danas oličenog u terorističkoj organizaciji El- Kaida. U knjizi možete pratiti genezu razvoja ideja tekfira prema kojima su sva muslimanska društva i države današnjice, ustvari, „nevjerničke“ jer ne sude po Božijim zakonima. Dio knjige je posvećen i onim pokretima čije se djelovanje svodi isključivo na islamski aktivizam sa nimalo, ili jako malo, ideoloških primjesa.
Autor ne daje svoj sud o tome koliko neki od pokreta koristi ili zloupotrebljava islam ili pak radi za dobrobit islama i muslimana. Naprotiv, ovo štivo je vodič kroz islamističku ideologiju koje će svakom prosječnom čitaocu dati osnovne informacije o najznačajnijim ljudima, sistemima mišljenja, te okolnostima u kojima su takvi pokreti nastali.
Knjiga bi, u svakom slučaju, trebala pomoći u razlikovanju islama i islamizma; islama kao posljednje Božije objave i ljudske želje da svoj život uskladi sa voljom Božijom i islamizma kao još jednog u nizu „-izama“ koji islam koristi samo kao sredstvo za ostvarivanje vlastitih političkih ili ideoloških ciljeva.

Ukoliko se želite uključiti u distribuciju nazovite: 061- 768 -717

Knjiga u BiH možete naručiti na e-mail autora jusicm2000@yahoo.com
Cijena je 10 KM + poštarina (5 KM)

Postoji li „muslimanski svijet“ kojem se Obama obratio?

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start)

Obamina diplomatska ofanziva u arapskom i muslimanskom svijetu se nastavlja. Nakon osam godina narušenih odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i onog što se naziva muslimanskim svijetom, Barack Hussein Obama je, rukovodeći se novom strategijom u odnosu sa tim dijelom svijeta, poduzeo čitav niz diplomatskih poteza kojima želi okrenuti novu stranicu međusobne saradnje.
Samo osam dana nakon inauguracije, Obama je dao svoj prvi zvanični televizijski intervju arapskoj satelitskoj TV mreži Al-Arabiya. Već tada je poručio da je njegov glavni cilj u odnosima sa muslimanskim svijetom „uvjeriti ih da Amerikanci nisu njihovi neprijatelji.”
Dva i po mjeseca kasnije, američki predsjednik je otputovao u prvu međunarodnu posjetu preko Atlantika i to nigdje drugo nego u Tursku, gdje je u parlamentu u Ankari poručio: „Amerika nije i nikada neće biti u ratu s islamom“.
Ako i nije popravio imidž Amerike u muslimanskom svijetu, svoj sigurno jeste. Tako su nedavna američka ispitivanja javnog mnijenja u arapskim zemljama pokazala da oko 77 posto građana i dalje ima negativno mišljenje o SAD-u dok, u isto vrijeme, 45 posto njih ima pozitivno mišljenje o američkom predsjedniku Obami. Ovim je Obama pokazao da u ovoj fazi svoga predsjednikovanja uistinu uživa imidž lidera koji može da inspiriše i otvori nove perspektive u rješavanju starih konflikata. Da li će isto tako biti uspješan i u kovanju novih politika, naravno, ostaje da se vidi.Na kairskom univerzitetu Obama je, prema mišljenju većine, održao još jedan historijski govor kojih mladom i karizmatičnom Obami ne nedostaje u njegovoj biografiji. Njegov dugo najavljivani govor u kome će se „obratiti muslimanima iz jedne od njihovih prijestolnica“ je samo nastavak kampanje koju je izradilo nekoliko nevladinih organizacija u SAD-u poznate pod nazivom „Promjena kursa: nova uputstva za američke odnose sa muslimanskim svijetom" (Changing Course: A New Direction for U.S. Relations with the Muslim World) i Obama nije rekao ništa novo u odnosu na ranije govore. Bio je to bez sumnje nadahnut, smion i odmjeren govor, ali, kao i obično, nije bilo najava konkretnih političkih poteza.
Sam predsjednik SAD-a je na početku rekao da je svjestan da nijedan govor ne može da otkloni godine nepovjerenja i odjednom promjeni odnose, ali je pokazao da veliki govor može da ulije velike nade i optimizam i to je ono što je potrebo današnjem svijetu.

Jedini konkretan politički potez koji se mogao iskopati u Obaminom govoru tiče se upravo najtežeg pitanja koje desetljećima opterećuje odnose SAD-a i arapsko-muslimanskog svijeta, tj. pitanje neupitne američke podrške Izraelu. Obama je nedvosmisleno podržao ideju o rješenju palestinskog pitanja kroz dvije države, izraelskoj i palestinskoj, koje žive u miru i saradnji. Poznato nam je da je ovakva vizija rješenja neprihvatljiva za trenutnu desničarsku vladu u Tel Avivu koju predvodi Benjamin Netanyahu. Čak štaviše, Obama je otišao korak dalje i ne samo da je pozvao Izrael da prestane sa širenjem jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama nego je po prvi put u pitanje doveo njihovu legitimnost. Prema njegovim riječima: „Kako bi palestinski narod krenuo ka ispunjenju težnji, kako bi se ujedinio palestinski narod, Hamas mora prestati s nasiljem, priznati prošle dogovore i priznati pravo Izraela na postojanje. U isto vrijeme Izraelci moraju shvatiti da, isto kao što izraelsko pravo na postojanje ne može biti osporeno, ne može ni palestinsko. Sjedinjene Države ne prihvaćaju legitimnost širenja izraelskih naselja na palestinskim teritorijama. Gradnjom tih naselja krše se prijašnji dogovori i narušavaju napori za postizanjem mira. Vrijeme je da izgradnja naselja prestane.“
Ovakvim stavovima Obama je protiv sebe okrenuo moćni izraelski lobi kod kuće, ili barem onaj dio koji podržava politiku stranke Likuda.
Ali to nije ništa u poređenju sa bijesom konzervativaca i američkih desničara koju je na sebe privukao priznajući pogreške koje je Amerika činila o odnosu sa islamskim svijetom u prošlosti.

Apsolutna većina u „muslimanskom svijetu“ oduševljena je govorom u kojem je Obama citirao ajete iz Kur`ana, podsjetio na „slavnu historiju islama“, i dugi period vjerske tolerancije u Andaluziji, kada su Jevreji, muslimani i kršćani živjeli zajedno i u miru pod islamskom vladavinom, te na neprocjenjiv doprinos muslimanske civilizacije nauci, filozofiji, poeziji, muzici, naglašavajući tako kroz svaki paragraf ideju vodilju svog govora – poštovanje za arapski i muslimanski svijet. Naravno, nikada se svima ne može ugoditi. Neki su odmah predsjedniku zamjerili što nije spomenuo nedavne patnje naroda Gaze, niti loše stanje ljudskih prava u zemlji domaćinu, te što nije osudio apsolutističku vladavinu Hosnija Mubareka.
Međutim, najozbiljnije kritike dolaze od onog dijela intelektualaca iz tzv. muslimanskog svijeta koji smatraju da je prihvatanje podjele svijeta na „svijet islama“ i Zapad ustvari nasijedanje na Hungtintonovu podjelu svijeta prema paradigmi sukobljenih civilizacija. Za te kritičare „muslimanski svijet“ jednostavno ne postoji, kao što ne postoji niti jedan jedinstven Zapad. Ne dijele svi ljudi koji žive na Zapadu isti sistem vrijednosti, ista uvjerenja niti identičan svjetonazor.
Tako npr. Endy Bayun, urednik indonežanskog lista The Jakarta Post, smatra kako i sam Obama priznaje da je „upravo islam, i to na mjestima kakav je Al Azhar, nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetljenju“, što dokazuje da je islam bio kontinuirano dio savremene civilizacije i da se njegov doprinos nalazi u korijenima evropske renesanse i prosvjetiteljstva koje je stvorilo današnji tzv. Zapad. Islam je i dio Zapada koji ga je djelomično oblikovao, a ne nešto njemu strano ili vanjsko.
Geografski gledano muslimanski svijet ne postoji, jer se on ne može ograničiti samo na zemlje Bliskog istoka- tvrdi Bayun. Šta je sa Indonezijom, Indijom pa ako hoćete i sa rastućom populacijom muslimana u Americi i Evropskoj Uniji? Muslimanski svijet se također ne može definisati kroz rasu niti kulturu. Velikom broju ne-Arapa muslimana, kao i ne tako maloj zajednici Arapa nemuslimana, smeta stalno izjednačavanje islama sa arapskom nacijom. Isto tako je nekorektno pretpostavljati kako više od milijardu muslimana širom svijeta pripadaju jednoj te istoj kulturi. Tzv. muslimanski svijet je izrazito kulturološki raznolik, a i u vjerskom smislu među muslimanima postoje izrazite sektaške, teološke i vjersko-pravne razlike.
On, nadalje, smatra kako generalizacija pitanja kao što su sloboda, demokratija, vjerska tolerancija i tzv. gender jednakost o kojima je Obama govorio kao o glavnim izvorima tenzija između muslimanskog svijeta i Amerike na čitav muslimanski svijet može biti jako problematična. „Muslimanski svijet“, danas, čine stasavajuće demokratije kao što je, prema Bayunovom mišljenju, Indonezija i Turska, gdje sloboda i jednakost postaju temeljne vrijednosti, ali ga isto tako čine i brojne vojne diktature i apsolutističke monarhije. Gdje u tzv. muslimanski svijet uvrstiti muslimanske manjine u Indiji, Kini, Evropi i Americi koje su prisvojile brojne univerzalne i lokalne vrijednosti naroda i kultura u kojima žive?
Sagledaju li se stvari ovako, onda je očito da ne postoji jedan „muslimanski svijet“ i zato ne bi trebala postojati niti jedna američka politika prema svim muslimanima nego više njih. Iako niko ne sumnja u dobronamjernost Obaminog govora i iako on predstavlja hvale vrijedan iskorak od huškačke i ratoborne politike neokonzervativaca koji su od islama i muslimana pravili „barbare pred zidinama civilizacije“ kako bi strahom vladali nad svojim narodima i dali vlastitoj civilizaciji motiva da idu dalje, ne tako mali broj muslimana ipak vjeruje kako je bolje sačuvati se svake generalizacije. Oni su mišljenja kako je došlo vrijeme da se izdignemo iznad Huntingtonove vizije svijeta i da odnose među narodima i državama počnemo prihvatati onakvim kakvi oni jesu; kompleksni i nesvodljivi na bilo kakve simplicističke modele crno-bijele vizije svijeta.

Anterfile
O Bosni u Kairu
Mnogi kod nas su naročito važnim smatraju činjenicu da je Obama u svom govoru spomenuo Bosnu i stradanje njenih građana. Za njih je to dokaz da nova američka administracija nije zaboravila na Bosnu i Hercegovinu i na to što se ovdje dešavalo, pa će je valjda nastaviti zanimati šta se to danas dešava u toj balkanskoj zabiti. Međutim, prije će biti da je Obama spomenuo Bosnu zajedno sa Darfurom kako bi poslao jednu sasvim drugačiju poruku muslimanskom svijetu, a to je da američka vanjska politika nije uvijek protiv muslimana jer, eto, i u Bosni i u Darfuru su ginuli nevini muslimani i Amerika je stala u njihovu zaštitu. Ranije se najavljivalo kako će Obama uz BiH i Darfur spomenuti i Kosovo, ali su očito pisci govora osjetili da bi to bilo primitivno nabijanje na nos, a osim toga u velikom broju arapskih i muslimanskih zemalja koje još nisu priznale Kosovo ne vlada baš oduševljenje oko činjenice da je Amerika podržala nezavisnost jednog većinski muslimanskog naroda i da ga je zaštitila od genocida.

Kada Saudijcu povrijede privatnost

Danas sam u arhivi tražio jedan stari tekst koji mi je zatrebao i nabasam na folder sa starim slikama iz Saudije. Rekoh, da se podsjetim i počnem listati, kad tamo i ove dvije slike iz Džide. Čovjek je napravio vilu; tačnije više njih, u centru grada. Kada su mu u komšiluku sagradili zgrade, on nije htio da se seli nego je za shodno našao da sagradi ovaj ogromni krov kako bi sebe i svoju porodicu zaštitio od pogleda znatiželjnika. Eto da podijelim sa Vama na šta je Saudijac spreman kada mu povrijede privatnost.

Program 499. dana Ajvatovice

Evo i ovogodišnjeg programa Ajvatovice:

U srijedu 10. juna 2009. godine Organizacioni odbor manifestacije Dani Ajvatovice organizuje press konferenciju na kojoj će upoznati javnost sa pripremama i programskim sadržajima 499. dana Ajvatovice. Press konferencija će biti organizirana na platou Hasan Kafijine džamije u Pruscu sa početkom u 11:00 sati.

PROGRAM 499. DANA AJVATOVICE

Ponedjeljak, 15. juni 2009. god.
17:30 PRUSAC, Srt, Medresa ''Hasan Kafija Pruščak''; Svečano otvaranje manifestacije'‘Dani Ajvatovice 2009''18:30 PRUSAC, Brdo, Promocija projekta ''Konak – Saray''

19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka, Promocija ''Info ureda''

20:00 PRUSAC, Stari grad, Predstava ''Ajvaz dedo''

Utorak, 16. juni 2009. god.
19:00 BUGOJNO, KSC Pozorišna dvorana; Medžlis IZ-e Bugojno, Kolažni program – modna revija za žene

20:00 TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa; Tribina ''Uloga i značaj muftije sa posebnim osvrtom na travanjske muftije''

Srijeda, 17. juni 2009. god.
17:00 TRAVNIK, Centar za kulturu; Sarajevska filharmonija, Opera ''Aska i vuk''

19:30 TRAVNIK, Kazamat; Promocija knjige prof. dr. Dubravka Lovrenovića ''Stećci''

20:00 BUGOJNO, ul. Zlatnih ljiljana; Sarajevska filharmonija

Četvrtak, 18. juni 2009. god.
19:00 TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa; El-Kalem, Promocija Izabranih djela Rešada Kadića

20:00 BUSOVAČA, Gradski trg; Institut sevdaha – Omer Pobrić''Prođoh Bosnom kroz gradove''

Petak, 19. juni 2009. god.
10:30 DONJI VAKUF, Hotel Vrbas; Otvoreni kup BiH u Perzijskoj tavli

13:00 PRUSAC, Handanagina džamija; džuma-namaz

14:00 PRUSAC, Musalla; Završetak izgradnje šehidskog obilježja

17:00 GORNJI VAKUF, Bistrica; Kapija šehidsko obilježje, Početak radova

20:00 TRAVNIK, Centar za kulturu; Narodno pozorište Sarajevo, Predstava ''Omer i Merima''

Subota, 20. juni 2009. god.
10:00 BUGOJNO, Kulturno-sportski centar; XI Internacionalni karate kup ''Dani Ajvatovice 2008''

19:00 PRUSAC, Stari grad; Nijaz Alispahić ''Pjesmovite priče''

Nedjelja, 21. juni 2009. god.
20:30 DONJI VAKUF, Plato Hotela Vrbas; Turnir u košarci ''Street Ball''

20:00 GORNJI VAKUF, Vrse; Tribina ''Ahmed ef. Burek i njegov doprinos islamskoj znanosti''

Ponedjeljak, 22.juni 2009. god.
19:00 DONJI VAKUF, Dom kulture; Promocija romana Isnama Taljić ''Sablja šejha Hasana Kaimije, Put iz Mekke''

20:00 JAJCE, Dom kulture; Gosti iz Irana, Večer ilahija i kasida ''Salavat tebi ja resullallah''

Utorak, 23.juni 2009. god.
19:30 BUGOJNO, Sala Medžlisa IZ-e Bugojno; Promicja radija Islamske zajednice ''BIR''

20:00 TRAVNIK, Zavičajni muzej Travnik; Izložba ''Pečati sa bujuruldija bosanskih i hercegovačkih namjesnika'' i promocija knjige dr. Vesne Miović ''Dubrovačka republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka''

Srijeda, 24. juni 2009.god.
19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka; Agencija CMC,''Prusac u potrazi za identitetom''

19:00 LIVNO, Stari grad; Večer ilahija i kasida ''Dertom duše ja govorim''

21:00 TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa; Projekcija dokumentarnih filmova Rasima Kadića i Kadira Plećana ''Rudari'' i ''Furmani''

Četvrtak, 25. juni 2009. god.
16:00 TRAVNIK, Gornja čaršija; Biciklistički kup ''Ajvatovica 2009''

16:30 VITEZ, Kruščica; Hor Ak-Saray, Kulturno-zabavni program, Ispraćaj konjanika

18:30 BUGOJNO, Plato KSC; IX Internacionalna smotra folklora

19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka; Tugra, dr. Enes Karić, Promocija romana ''Pjesme divljih ptica''

21:00 DONJI VAKUF, Plato hotela Vrbas; Horovi BZK Preporod, Večer ilahija i kasida''Aškom duše da ti zborim''

Petak, 26. juni 2009. god.
13:00 DONJI VAKUF, Baš-džamija; Džuma-namaz

18:00 BUGOJNO, Ždralovići; BZK Preporod – Bugojno, Otkrivanje spomen ploče Muhamedu Ždraloviću

19:00 BUGOJNO, Kulturni centar Princeze Dževhere; Omage ''Muhamed Ždralović, život i djelo''

20:00 KARAULA; Institut sevdaha – Omer Pobrić, Kulturno-zabavni program

Subota, 27. juni 2009. god.
07:00 KARAULA, Plato ispred džamije; Ispraćaj konjanika

12:00 OBORCI, Šeherdžik; Doček konjanika

13:00 OBORCI, Šeherdžik; Podne-namaz

13:30 OBORCI, Šeherdžik; Spomen obilježje šehidima, Dova

16:00 DONJI VAKUF; Istanbul Tarihi Turk Muzigi, Doček i prolazak konjanika

17:30 PRUSAC; Doček konjanika

18:30 DONJI VAKUF, Stadion ''Radnik''; Vetererani SBK i SK, Revijalna utakmica

20:45 PRUSAC, Srt, Plato džamije Hasan Kafije Pruščaka;Akšam-namaz, Iranska organizacija za kulturu i islamsku komunikaciju, Prigodanmevludski program, predavanje i zikr

22:45 PRUSAC, Srt, Plato džamije Hasan Kafije Pruščaka; Jacija-namaz

23:30 PRUSAC, Srt, Plato džamije Hasan Kafije Pruščaka; Tarikatski centar, Zikr

Nedjelja, 28. juni 2009. god.
08:00 PRUSAC; Prolazak konjanika ispred Handanagine džamije

08:30 PRUSAC; Prozivka bajraka ispred Handanagine džamije

08:45 PRUSAC; Polazak ka Ajvatovici09:30 HAN; Odmor na Hanu

10:30 STIJENA; Prolazak kroz stijenu i dova

11:00 PLATO AJVATOVICE; Vjersko-kulturni program

12:15 PLATO AJVATOVICE; Obraćanje Muftije travničkog

12:30 PLATO AJVATOVICE; Poruka Reisu-l-uleme

13:00 PLATO AJVATOVICE; Podne-namaz i dova

13:00 PRUSAC, Srt, Plato džamije Hasan Kafije Pruščaka; Podne-namaz, Mevlud – program za žene

Svijet nakon Amerike?

Svjetski policajac postaje „globalni broker“

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH- br. 273. 2.6.2009.)

Nedavna posjeta potpredsjednika SAD-a Josepha Bidena našoj zemlji i regionu je trebala biti u duhu nove američke strategije u vanjskoj politici koju je nagovijestio predsjednik Barack Obama i njegova administracija. Prema toj strategiji, Amerika je odlučila raskrstiti sa neokonzervativnom doktrinom intervencionalizma koju su pratili ultimatumi, diktati i, ako je potrebno, korištenje sile. Amerika bi od sada, i to je i sam Biden više puta ponovio, trebala više slušati, a manje izdavati naređenja, više se konsultovati sa svojim saveznicima i graditi međunarodni koncenzus za svoju politiku. Međutim, već na Balkanu je postalo očito kako taj novi pristup međunarodnoj politici nije nimalo lako primijeniti i kako, čini se ni zvaničnicima SAD-a, nije jasno da li će on uspjeti. Svijet je jednostavno naučio da Amerikanci „završavaju stvari“ (get things done) i da ih završavaju upravo zato što su, za razliku od drugih (EU, na primjer) spremni zavrtati ruke i kloniti se jalovih nadmudrivanja sa svim bitnim i umišljenim faktorima globalne politike sa svim njihovim parcijalnim interesima. Hoće li svijet moći bez Amerike u ulozi svjetskog policajca kako smo navikli ili je posrijedi samo promjena taktike i javnog diskursa nove administracije kako bi američka vanjska politika bila manje iritantna za razliku od one koju je vodio Bush i ljudi oko njega, ili će sve ostati po starom barem kad je riječ o malim zemljama poput Bosne i Hercegovine, teško je znati. To u slučaju naše zemlje vjerovatno znaju samo Haris Silajdžić i Milorad Dodik koji su bili na peglanju od po sahatak vremena. Oni znaju je li Biden stvarno više „slušao“ ili „izdavao naređenja“.

Početak kraja?
Koliko god novi američki pristup vanjskoj politici bio suštinski ili ne, on je već pokrenuo čitav niz rasprava u akademskim, političkim i naročito analitičkim krugovima u svijetu. Rekli bi, ništa novo s obzirom da je godinama omiljena zanimacija brojnih teoretičara razrada različitih paradigmi po kojima se trebaju, ili se već, odvijaju međunarodni odnosi.
Danas, najaktuelnija teorija koja objašnjava zašto se Amerika odlučila na ovaj novi pristup je ona koja se, pravdi na volju, mogla čuti i toliko puta ranije (ali se nikada nije obistinila) a prema kojoj su Sjedinjene Američke Države jednostavno bile prisiljene smekšati svoje stavove jer su doživjele svoj vrhunac. Prema ovoj teoriji pred nama je početak kraja američke globalne dominacije, a nove sile, kako što su Kina, Indija i Rusija, preuzet će primat.
S obzirom da su se ovakva predviđanja mogla čuti i ranije, ali da se još uvijek nisu obistinila, Ian Buruma u svom eseju „Nakon Amerike“ u aprilskom izdanju The New Yorker-a s pravom primjećuje kako „sve velike imperije opravdavaju punjenja skladišta predskazanjima svoje neminovne propasti. On se prisjeća grčkog pjesnika Constantine Cavafya koji u svojoj pjesmi „Čekajući barbare“ ukazuje na tu potrebu imperija da stvaraju osjećaj opasnosti kako bi opstale. Pjesnik se, naime, pita zašto trošiti toliko novca i ulagati toliki trud ako ne da se barbari zaustave na prilazima gradu?“
Poznato je da u totalitarnim i posrnulim društvima i državama sve uvijek funkcioniše besprijekorno i da samo“ izdajice i neprijatelji države i naroda“ govore o navodnim problemima, dok demokratska i otvorena društva prolaze kroz stalne krize i sučeljavanja sa stalno novim problemima što je glavni znak njihove vitalnosti. Zato i na ova predskazanja o „propasti američke globalne dominacije“ mnogi ne gledaju baš ozbiljno.
Ali i sam Buruma ukazuje na neke pokazatelje koji se ne smiju zapostaviti i nad kojima bi se moćnici iz Washingtona trebali dobro zamisliti. Tako, npr, znamo da je već neko vrijeme američka ekonomija prinuđena održavati se finansijskim injekcijama iz Kine, Singapura i bogatih zemalja Perzijskog zaljeva. Analize Svjetske banke predviđaju da bi Kina i Indija mogle utrostručiti svoj ekonomski output za otprilike deset godina. Do 2020. oni predviđaju da bi Kina mogla od Amerike preuzeti poziciju najveće svjetske ekonomije.
Evidentno je, kako tvrdi Burum, da ovakve procjene i spektakularni kineski turbo-kapitalizam kod nekih zapadnih komentatora inspirišu strahopoštovanje prema Kini kakvo se moglo osjetiti samo u pričama Marka Pola. Kao primjer on navodi Marka Leonarda koji u svojoj knjizi „Šta Kina misli?“ tvrdi, vjerovatno sa više entuzijazma nego vjerovatnoće, kako „grad veličine Londona nikne u Kini svake godine u delti Pearla“. Američku zabrinutost povećava i povratak Rusije, ojačane prihodima od nafte i gasa, na globalnu političku scenu, ali i jačanja čitavog niza manjih država i saveza koji, ako već nisu globalni igrači, onda sigurno jesu regionalni i bez njih se bilo kakva značajnija odluka već sada ne može donijeti.
Problemi čekaju u zasjedi
Tačno je da na umu treba imati i to kako ekonomski pokazatelji autokratija kakva je Kina obično nisu pouzdani, te da mnoge od tih novostasajućih nacija imaju čitav niz unutrašnjih problema koji mogu biti opasnost za ekonomsku, društvenu i političku stabilnost; problemi koje je SAD davno riješila ili ih je preduprijedila. Tako Kinu, kao u zasjedi, čekaju problemi sa nezadovoljnim manjinama i separatističkim težnjama stanovnika pokrajina Xinjang i Tibet, neuravnotežen priraštaj sa daleko većim brojem muške populacije nego ženske (zbog politike jednog djeteta po porodici), nekontrolisano ekološko zagađenje zemlje i sl. Ruska ekonomija još uvijek počiva na prihodima izvoza prirodnih resursa što je vrlo riskantna osnova za uravnotežen i stabilan ekonomski rast. Ni druge stasavajuće sile nisu ništa u boljoj poziciji.
Zato možda najodmjereniju analizu nove američke strategije, ali i opis realnosti u kojoj se svijet našao daje urednik Newsweek International-a i voditelj CNN-ovog showa Fareed Zakaria GPS u svojoj novoj knjizi „The Post-American World“ (Post-američki svijet). The New York Times, na čiju listu bestselera je ovih dana dogurala Fareedova knjiga, objavio je pregled knjige Michikoa Kakutanija u kojem on ukazuje na to kako se svijet i pozicija Amerike u njemu brzo promijenila u nekoliko zadnjih godina.

Mali vazali
U svom članku u Newsweeku iz 2003, napisanom uoči same invazije na Irak, Fareed Zakaria, kolumnist ovog magazina i urednik njegovog međunarodnog izdanja, je napisao: „ Sad je jasno da ovo razdoblje može dobiti samo jedno ime, unipolarni svijet- doba sa samo jednog globalnom silom. Pozicija Amerike danas je bez presedana. „ Dalje navodi da „američka dominacija nije tek vojna. Američka ekonomija je velika kao japanska, njemačka i britanska zajedno.“, kao i to da je ona „ekonomski dinamičnija, demografski podmlađenija i kulturalno fleksibilnija od svih ostalih dijelova svijeta.“ Ono što zabrinjava ljude širom svijeta je prije svega, kako on navodi „život u svijetu koji oblikuje i kojim dominira jedna zemlja- Sjedinjene Američke Države.“- podsjeća čitaoce The New York Timesa Kakutani.
U svojoj novoj knjizi „Post-američki svijet“, Zakaria danas piše da je Amerika i dalje ostala političko-vojna supersila, ali da se „u svakoj drugoj dimenziji- industrijskoj, finansijskoj, obrazovnoj, društvenoj, kulturnoj- raspodjela moći mijenja u smjeru sve manje američke dominacije“. Usponom Kine, Indije i ostalih narastajućih tržišta, ekonomskim rastom koji zahvata skoro cijeli svijet, i njegovom sve većom decentralizacijom i međupovezanošću, Zakaria tvrdi da „prelazimo u post-američki svijet, kojeg određuju i kojim upravljaju više mjesta i više naroda.“
U tom smislu, Zakaria tvrdi da se trenutno nalazimo usred trećeg velikog tektonskog pomjeranja moći u posljednjih 500 godina: prvo je bilo uspon Zapada, koji je rezultirao „modernošću kakvu danas poznajemo: naukom i tehnologijom, komercijalnošću i kapitalizmom, poljoprivrednim i industrijskim revolucijama“; drugo je bilo uspon SAD-a u 20. stoljeću, a treće naziva „uspon ostalih“, u kojem Kina i Indija postaju „ sve jači igrači u svom okruženju i šire“, Rusija postaje agresivnija, a Evropa nastupa sa „beskrajnom snagom i svrhom“ kad je riječ o pitanjima ekonomije i trgovine.
Što se tiče nove uloge koju će Amerika zbog novonastale globalne realnosti od sada igrati u svijetu Zakaria tvrdi da bi ona trebala, i da će, postati neka vrsta „globalnog brokera“ koji će samo pokretati inicijative, ali više ništa neće moći završavati sama i bez pristanka novih centara moći. Od sada će se svi svjetski problemi rješavati kroz duge, komplikovane i zbog različitih interesa vjerovatno često konfliktne procese multilateralnih pregovora koji će morati zadovoljiti brojne moćnike. I upravo je to ključni detalj čitave priče jer će faktori globalnih dešavanja postati samo moćni i nova pravila u odnosu Amerike sa Svijetom će važiti samo za njih dok se mali i dalje neće ništa pitati. Njima ostaje da se priklanjaju jačima nudeći svoje prirodne resurse i vazalski odnos (vidi pod odnos RS i Rusije, te „bošnjačke politike“ i SAD) za njihovu podršku što će vremenom dovesti do novih blokovski podjela i nekog novog crtanja interesnih sfera.