Druga godišnjica Saddamovog pogubljenja

Ko se sjeća dželata još

Piše: Muhamed Jusić (Start- br. 264.)

Ove godine, za razliku od prošle, godišnjica pogubljenja iračkog predsjednika Saddama Huseina je prošla skoro neprimijećeno. Prošle godine, kada se obilježavala prva godišnjica bilo je sasvim drugačije. Svi svjetski mediji su prenijeli vijest kako su stotine Saddamovih pristaša položile cvijeće na njegov grob i organizovale proteste širom Iraka. Izraza podrške i sjećanja na Saddama nije nedostajalo ni u nekim drugim arapskim zemljama, a naročito na palestinskim teritorijama i u njihovim izbjegličkim kampovima, gdje ga je većina još uvijek smatrala arapskim herojem.
Međutim, ova godina je pokazala da nije trebalo dugo da i kod najtvrdokornijih pristaša splasne euforija i da napokon većina njih shvati o kakvom monstrumu se radilo. Tome su u dobroj mjeri pomogli javni sudski procesi koji su se vodili, i koji se vode, protiv prvih Saddamovih saradnika iz Bas partije tokom kojih su isplivali detalji o nekim od najstravičnijih pokolja nad nedužnim civilima u historiji Iraka. Istinskoj valorizaciji lika i djela Saddama Huseina doprinijelo je javno medijsko svjedočenje njegovih žrtava, ali i najbližih saradnika, o tome šta se zaista dešavalo u vrijeme njegove vladavine. Među najmarkantnijim svjedočenjima bilo je ono Hamida el-Džaburija, bivšeg ministra informisanja, vanjskih poslova i u jednom periodu šefa Saddamovog kabineta koji je na satelitskoj televiziji El-Džezira u nekoliko nastavaka svjedočio o okrutnosti Saddama prema neistomišljenicima, ali i prema njemu najbližim ljudima.

Strah i trepet arapske ulice
Prije nego što je svrgnut s vlasti o zločinima basističkog režima u Iraku se malo znalo. Bila je to neka vrsta urbane legende na arapskoj ulici. O Saddamu sam od iračkih prijatelja u kafani pored Jordanskog univerziteta slušao priče koje su graničile sa zdravim razumom. Tada sam po prvi put čuo detalje o njegovom djetinjstvu, mladosti i dolasku na vlast, za koje ću kasnije u tekstovima ozbiljnih analitičara saznati da ih je sam artikulisao i suptilno promovisao, jer su se uklapale u njegovu viziju sebe kao po svemu posebnog vladara. Čuo sam kako je u Tikritu još u ranom djetinjstvu ostao bez oca i kako ga je očuh zlostavljao, kako je živio u maloj kući od blata, privređujući prodavanjem voća na željezničkoj stanici pruge koja je vodila za Bagdad, kako je kao dječak pobjegao od kuće ukrcavši se na voz, koji ga je odveo njegovom dajdži u Bagdad o kojem mu je majka toliko pričala. Upravo će njegov dajdža, tada visoki dužnosnik ilegalne Bas partije ostaviti neizbrisiv trag na budućeg neupitnog lidera Iraka. Pričalo se kako je, još kao dječak, od dajdže dobio zadatak da pogubi lokalnog vođu komunističke partije, koji je predstavljao prepreku utjecaju Basa. U to vrijeme samo dječak, Saddam je hicima iz pištolja iz mase, kako se kasnije sam hvalio, u smrt poslao prvog svoga neistomišljenika. Niko nije sumnjao na njega, i on je za svoj prvi zločin prošao nekažnjen.
U tada nestabilnom Iraku Saddam će nastaviti svoju borbu za vlast i ideale arapskog socionacionalizma, odrađujući najprljavije poslove za svoga dajdžu i Bas partiju. 1959.godine mladi Saddam je lično učestvovao i bio čak i ranjen u neuspjelom pokušaju atentata na generala Abdulkerima Kasima, prvog predsjednika Iraka nakon svrgavanja monarhije. Zbog ovoga je u odsustvu bio osuđen na smrt, te je spas našao u Egiptu i njegovom režimu koji mu je dao azil i stipendiju, prvo da završi srednju školu, a zatim i da upiše studij prava na Kairskom univerzitetu .
Da su tačne predstave o tome da je Saddam smišljeno gradio mit o sebi kao nepokolebljivom i beskrupuloznom borcu za svoje ideale, govori i činjenica da je od svoga učešća u neuspjelom pokušaju atentata napravio čitav ep. Čak je unajmio i poznate režisere holivudskih akcionih filmova kako bi na filmskom platnu ovjekovječio taj, po svim mjerilima zdrave logike, teroristički čin. Priču o tome kako je u bijegu od progonitelja ranjen preplivao Tigris, pretvorio je u redovni godišnji sportski ritual. Spomenuta patetična farsa od filma se redovno vrtjela na nacionalnoj iračkoj televiziji do same američke okupacije zemlje, a i danas se nerijetko mogu vidjeti snimci Saddama koji pliva u nabujaloj rijeci, dok ga nekoliko desetina metara iza prate svi oni koji nešto znače u Iraku a znaju plivati.
O njegovom boravku u Egiptu ispredane su ništa mane pompezne priče.

Njegovih pet minuta
Nakon što je Bas partija u revoluciji 1968. preuzela vlast, Saddam je postao potpredsjednik vladajućeg Revolucionarnog komandnog vijeća. U tom periodu uspio je kao šef tajne obavještajne službe instalirati paralelan sistem upravljanja državom, a kada je 1979. odlučio da je došlo vrijeme da i formalno preuzme vlast u svoje ruke, bilo je dovoljno da tadašnjem predsjedniku Iraka kaže da se povuče, što je ovaj, svjestan činjenice da već odavno Saddam de facto upravlja Irakom, i učinio.
U historiji političke diktature ostat će zabilježene video snimke koje je emitovala iračka državna televizija, na kojima u direktnom TV prijenosu Saddam postavlja nova pravila igre i otpočinje ono što je i dotada već bila vladavina željeznom rukom nad iračkim narodom. Na kongresu Bas partije, nakon što je bio potvrđen za predsjednika države i partije, Saddam pravi spektakularan uvod u period njegove tiranije koji prenosi nacionalna televizija. Apsurdno je da će i posljednji čin Saddamove predstave biti emitovan preko TV signala iste te televizije. Naime, tog dana koji će se duboko urezati u sjećanje svih Saddamovih savremenika, dana kada je postao neprikosnoveni vladar nad svakim Iračaninom, ovaj četrdesetdvogodišnjak će, teatralno pušeći kubansku cigaru, neumoljivim glasom čitati spisak onih koji predstavljaju opasnost po iračku državu. Na toj crnoj listi se odreda nalazila krema iračkog društva, među kojom i mnogi dotadašnji Saddamovi najbliži stranački saradnici i prijatelji. U isto vrijeme, mišićavi obavještajci odvodili su jednog po jednog prozvanog „državnog neprijatelja“. Nakon toga, Saddam prelazi na imena onih koji su mu „sumnjivi“, istovremeno tražeći od prisutnih da se izjasne o cijeloj stvari. Oni su, nesumnjivo prestrašeni, odobravali i klicali njegovo ime, u strahu da ne budu prozvani. Tako se scena proglašenja predsjednikom pretvorila u mučno i od straha gromoglasno skandiranje Saddamovog imena. Većina onih koji su udaljeni iz sale nikada više nije viđena, a preživjeli su samo malobrojni, koji su, po već oprobanom receptu sijanja straha među iračkim masama, pušteni na slobodu da svjedoče o stravičnoj torturi iz Saddamovih kazamata. Taktika zastrašivanja masa kroz smišljeno doziranje glasina o nemilosrdnosti Saddamovih isljednika i njega lično, stvarala je mučnu atmosferu straha koja je u šoku i paralizi držala čitavo iračko društvo. Tako su se dugo nakon pogubljenja istaknutog šiitskog autoriteta Ayatollaha Mohammad Baqir As-Sadra po svim džamijama, ne samo Iraka, nego i susjednih zemalja, kružile priče o brutalnoj torturi i smrti kojoj je bio izložen tada već ostarjeli i neprikosnoveni autoritet iračkih šiita. Kasnije će se ispostaviti da su te priče planski plasirane od strane iračke obavještajne službe. Pričalo se kako su u istražni zatvor doveli njegovu sestru, Aminu Sadr bint al-Huda, koja je silovana i obješena pred njim. Nakon što je i sam bio fizički zlostavljan i maltretiran, naposljetku je zakovan za pod i usmrćen tako što mu je zapaljena duga staračka brada. Jedina njegova krivica je bila što je svojim autoritetom predstavljao potencijalnu konkurenciju Saddamovoj apsolutističkoj vlasti, a njegova smrt je poslužila da se pod kontrolom i daleko od javnog i političkog života drže većinski irački šiiti. Ta kolektivna trauma i kult nemilosrdnog vođe je omogućavala Saddamu da neprikosnoveno vlada Irakom okružen, ne kako se to danas kaže manjinom arapskih sunita, nego skupinom slijepih egzekutora iz najbliže porodice i uboge sirotinje iz rodnog Tikrita koji su preko noći postajali gospodari života i smrti. Čak ni oni, uključujući i najbliže članove njegove porodice, nisu bili sigurni da će ostati van domašaja paranoidnog Saddamovog straha koji je u korijenu gušio bilo kakve naznake nečega što bi mu moglo predstavljati konkurenciju. Priče o tome kako je kažnjavao neposlušnost svojih sinova, zetova, najbližih saradnika od kojih su mnogi bili javno pogubljeni ili stradavali pod nerazjašnjenim okolnostima, još više su podgrijavale strah iračkih masa od sveprisutnog i okrutnog Saddama.

Duga lista zločina
Da je kojim slučajem bilo moguće da Saddam odgovara za suludi rat kojeg je, uz svestranu podršku SAD-a, zemalja Perzijskog zaljeva i nekih drugih arapskih lidera, vodio protiv Irana, vjerovatno bi i to bilo dovoljno za još jednu smrtnu kaznu. Međutim, Saddamu je glave došao zločin nad šiitima kojeg je 1982. godine počinio u gradu Dudžejl. Tada je u odmazdi za pokušaj atentata na njega ubijeno 148 šiitskih dječaka i muškaraca.
Također, Saddam je trebao odgovarati i za brojne druge dosad evidentirane zločine počinjene za njegove vladavine, među kojima su hiljade pobijenih šiita na jugu Iraka, koji su stradali u pobuni nakon Zaljevskog rata 1992. Jedan od najstravičnijih zločina koji mu se stavlja na teret, a za koji nije odgovarao, je trovanje bojnim otrovima oko 5 000 Kurda, većinom žena i djece u gradu Halebdža na sjeveru Iraka. U ovom smrtonosnom pohodu iračke avijacije na bespomoćna kurdska sela ranjeno je oko 10 000 ljudi. Tu je i jeziva operacija El-Enfal u kojoj je između 1987. i 1988. ubijeno, prema evidenciji obje strane, preko stotinu hiljada Kurda, a daleko više raseljeno. Tu je i agresija na Kuvajt i zločini koje su Saddamove trupe počinile u ovoj susjednoj zemlji. Pojedinačne i individualne tragedije brojnih neistomišljenika režima, ali i onih koji su se jednostavno našli na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme niko nije sistematski evidentirao.
Kada znamo za Saddamove manipulatorske sposobnosti i činjenicu da mu u cilju ostanka na vlasti ništa nije bilo sveto, kao ni zabranjeno, ne možemo a da ne posumnjamo u iskrenost njegovog pokliča pred samo pogubljenje: „Allah je najveći. Nacija će pobijediti. Palestina je arapska.“
Da kojim slučajem bezbroj puta nije posezao za sličnim manipulatorskim potezima, ova rečenica koja je očito bila namijenjena historiji vjerovatno bi ostavila dubok trag na arapskoj ulici. Ali, kada se prisjetimo da je lično, iako do tada otvoreni ateista, vlastitom rukom dopisao Allahu ekber na državnu zastavu, kada je shvatio da mu i vjera može poslužiti da učvrsti svoju poziciju na vlasti, tada njegova posljednja izjava gubi svaki kredibilitet. Sličnih primjera iz njegovog života ima napretek. Od toga da je dao ispisati tekst Kur`ana krvlju, što je prema islamskoj tradiciji bogohulno, jer se krv smatra nečistom, do toga da je, prvi put kada je ušao u džamiju da javno obavi molitvu, unio nejasnoće u muslimansku javnost, koja je, zbog načina na koji ju je obavio, pomislila da je Saddam šiit, dok je on zapravo samo oponašao ostale učesnike u molitvi.

Ukoliko izostavimo možda i najbitniji dio njegove prošlosti, a to je njegova neposlušnost gospodarima iz Washingtona, što ga je u konačnici i koštalo glave, možemo Saddamov život sumirati u nešto izmijenjenoj staroj poslovici „Ko se mača hvata, od mača i gine“ , koja bi u ovom slučaju glasila: „Ko na vlast dolazi vješajući svoje oponente, na vješalima i završi, i to, kao i oni, na državnoj televiziji.“ Ili „Ko progoneći svoje neposlušnike od toga pravi reality show, i sam skonča u jednom takvom“. Danas kada je budućnost Iraka i čitavog regiona neizvjesnija nego ikada, Saddam Husein je ostao samo još jedno tamno poglavlje kojeg se niko više ne želi ni sjećati. Sa njegovim odlaskom sa vlasti i razotkrivanjem zločina koje je činio, zadat je žestok udarac ideji arapskog jedinstva i arapskog nacionalizma koju je on predstavljao (ili se barem trudio). Taj slobodan prostor danas popunjava jedna nova ideologija, ona mladih islamista i niko nije siguran u šta će se ona pretvoriti.
Još jedan megalomanski projekat „Saddama vjernika“- ogromna džamija u Bagdadu koju nije uspio dovršiti zbog američke invazije

Otvorena vrata džehenema

Rat u Gazi

Dok je većina stanovništva na planeti još bila omamljena novogodišnjim slavljem, svjetski mediji su slali vijesti i slike o izraelskim napadima na Gazu. Vijesti o raketiranjima civilnih ciljeva u Gazi i slike ubijene palestinske djece smjenjivale su se sa vijestima o proslavama novogodišnjih praznika, ali i sve većim i masovnijim protestima protiv izraelske agresije na pojas Gaze. Kao i svaki put dosad, geostrateški analitičari su pokušavali da odgovore na pitanje šta se ovaj put krije iza izraelske invazije. Naš saradnik analizira dva osnovna pitanja koja se nameđu: zašto sada i zašto šuti arapski svijet?

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 263 )

Na dan kada je ovaj tekst nastao, izraelski napad na Gazu se nastavio, kako i diplomatski napori da se osigura bilo kakvo primirje. Broj ubijenih palestinskih civila je dosegao cifru od preko 600, a preko 2 800 je ranjenih. Svi međunarodni faktori osim Izraela i SAD-a se slažu kako se u Gazi dešava „humanitarna katastrofa nesagledivih razmjera“. Bolnice su pretrpane ranjenima. Manjka hrane, vode, goriva i električne energije. A stanovništvo najgušće naseljene regije na svijetu nema gdje bježati pred konstantnim napadima vojne mašinerije pete svjetske sile.

Izrael ni sam više nije siguran šta mu je cilj. Britanski Guardian piše kako „izraelski obavještajni i vojni oficiri, ohrabreni početnim uspjesima, zahtijevaju da se vojne operacije u Gazi nastave sve dok se ne sruši Hamas, koji je, po njima, značajno oslabljen i sve više izoliran, kako na međunarodnom planu, tako i među Palestincima“. Međutim, političko vodstvo iz Jerusalema nije sigurno kako bi svjetskoj javnosti moglo objasniti promjenu svog cilja s obzirom da su od početka insistirali na tome kako ne žele „promjenu režima“ (jer Hamas je ipak u Gazi izabran voljom palestinskog naroda) nego zaustavljanje raketnih napada na Izrael. Ovi navodi Guardiana idu u prilog tvrdnjama skeptika koji su od početka tvrdili kako je krajnji cilj Izraela (naravno uz blagoslov SAD-a, ali i brojnih arapskih režima u regionu) uklanjanje proiranskog Hamasa sa vlasti u Gazi. Jer da je Izrael htio da zaustavi raketne napade Hamasa na gradove na jugu bilo je dovoljno da ispoštuje tačke nedavnog primirja sa Hamasom, što nije učinio. Naime, Izrael i Hamas su bili pristali na šestomjesečnu obustavu borbenih dejstava u Gazi. Prema tom dogovoru, Hamas se obavezao da neće improvizovanim projektilima Kasam gađati izraelske gradove, dok je Izrael preuzeo obavezu postepenog otvaranja svih graničnih prijelaza pod svojom kontrolom kako bi u Gazu nesmetano mogla ulaziti osnovne životne namirnice. Međutim, Izrael nikada nije ispoštovao svoje obaveze. Prijelazi nikada nisu bili otvoreni, naprotiv, blokada je pooštrena tako da se stanovništvo Gaze i prije eskalacije nasilja već osamnaest mjeseci nalazilo skoro u potpunoj izolaciji. Čak štaviše, Izrael je suprotno dogovoru izvršio nekoliko zračnih napada. U samo jednom od njih ubijeno je šest Hamasovih boraca. U međuvremenu, Izrael je uspostavio tzv. sigurnosnu zonu nekoliko stotina metara u dubini Gaze nakon što se iz nje povukao, tako da ne samo da nije otvorio prijelaze, nego je nametnuo i hermetičku izolaciju enklave. U nekoliko navrata su čak pucali i na ribare koji su svojim malim brodicama pokušali uloviti nešto ribe uz samu obalu. Kada je primirje isteklo, Hamas je odlučio da ga pod ovakvim uslovima, gdje se, prema njihovom viđenju, samo oni pridržavaju dogovorenog, ne žele produžiti. Onda su ispalili nekoliko od vještačkog gnojiva napravljenih projektila na gradove u Izraelu i time dali povoda Izraelu da otvore vrata džehennema nad stanovništvom Gaze.

Zato je argumentacija o zaustavljanju Hamasovih projektila samo priča za svjetsku javnost, jer Izraelu nije stalo do mira sa Hamasom kojeg podržava Iran. Do mira sa Izraelom nije stalo ni Hamasu, koji ne želi da prizna pravo „cionističke tvorevine“ da postoji „na arapskoj zemlji“i koji se, za razliku od Abasovog Fetaha, ne zalaže za soluciju od dvije države koje žive jedna do druge u miru. Zato su Izrael i Hamas osuđeni na rat do istrebljenja, samo što, čini se, ni sam Izrael ne zna kako provesti američki patent nazvan smjena režima. Da li bi to značilo da neka nova palestinska administracija u Gazu dođe na „leđima izraelskih tenkova“? Niko ozbiljan ne misli da bi vlada lojalna predsjedniku Mahmudu Abbasu ili bilo ko drugi kome je stalo do političke budućnosti među Palestincima pristao na takav način preuzeti poziciju Hamasa.
Izrael ne može popuniti tu administrativnu, političku i pravnu prazninu. Nadalje, oni su više puta ponovili kako im nije cilj ponovna okupacija Gaze jer su se već nekoliko puta u skorijoj historiji uvjerili kakvo to živo blato može biti za izraelsku vojnu mašineriju.
Hamas zna da ne može izvojevati vojnu pobjedu, zato je za njega pobjeda sam opstanak na vlasti u Gazi i da dočekaju dan kade će se Izrael povući, kako bi oni ponovno pokušali obnoviti svoj raketni arsenal i iznova nastaviti zabadati prst u oko „izraelskom okupatoru“. Njihova jedina vojna taktika i strategija je sažeta u onoj Halid Mišalovoj: „Ne mogu nas sve pobiti“.
Zato je najvjerovatnija solucija ipak neka vrsta primirja uz međunarodno i regionalno posredovanje (egipatsko-francuska inicijativa za sada ima najviše izgleda za uspjeh) koje bi čak moglo podrazumijevati prisutstvo međunarodnih promatrača ili mirovnih snaga. S tim da treba imati na umu da se do sada Hamas protivio bilo kakvom stranom prisustvu u Gazi, jer su se plašili da bi oni imali mandat da prate i spriječe njihove operacije krijumčarenja oružja i eksploziva kroz mrežu tajnih tunela ispod egipatske granice. I dok Izrael tvrdi pazar kako bi što više razorio Hamasovu infrastrukturu i kako bi osigurao uslove primirja koji neće dozvoliti Hamasu da ponovo ojača i predstavlja sigurnosnu opasnost, stradanja civila u Gazi se nastavlja.

Zašto sada?
Trenutak u kojem je došlo do eskalacije sukoba u Gazi nije slučajan. Sam odabir dana za početak napada je toliko očit da je začuđujuće kako su uspjeli iznenaditi Hamas (što prema svim pokazateljima jesu). Naime, Izrael je u smišljenom diplomatskom potezu danima ranije najavio u UN-u da sprema operaciju protiv Hamasa protestujući protiv Hamasovih napada na izraelske gradove. A sama realizacija prijetnji je počela sa početkom praznične sezone u Americi i Evropi, ali i drugim zemljama. Već neko vrijeme je postalo skoro pa pravilo da svjetski moćnici kada žele da naprave bilo kakav belaj, onda to čine u vrijeme medijske „zakrčenosti javnog prostora“. Sjetimo se nereda u Gruziji koji su se, kao slučajno, desili za vrijeme Olimpijade u Pekingu. Invazija gruzijskih snaga je počela na sami dan otvaranja. I u Gazi Izrael je bio svjestan okrutnosti svoje akcije i siguran u to da će se svjetska javnost okrenuti (što se i desilo) protiv Izraela nakon što počnu pristizati slike stravičnog masakra nad civilima. Zato su računali da će, počnu li sa akcijom u vrijeme praznika, dobiti najmanje pet do sedam dana da obave najgori dio posla dok su ljudi još uljuljkani prazničnom atmosferom i kada ne žele sebi kvariti odmor stravičnim slikama rata iz konfliktnog Bliskog istoka.
Osim toga, Izraelci su bili prisiljeni da požure sa ovom akcijom dok je Bush još u Bijeloj kući. Jednostavno nisu mogli rizikovati sa Obamom, jer nisu sigurni da će im, iako je u predizbornoj kampanji više puta naglasio kako je prijatelj Izraela, dati neupitnu podršku za sve što čine kao što to radi sadašnja administracija Georgea Busha. Osim toga, i Obami je drago da se to završi prije njegovog ulaska u Bijelu kuću, jer je jedno od njegovih osnovnih predizbornih obećanja na međunarodnom planu bilo poboljšanje imidža Amerike u arapskom i muslimanskom svijetu. Ako bi on nastavio tolerisati i podržavati izraelski zločin nad Palestincimam od njegove promjene imidža Amerike ne bi bilo ništa. I ovako ga već ozbiljno kritikuju u muslimanskim zemljama, ali i u liberalnim zapadnim krugovima zbog njegove šutnje o Gazi. Ali zasad, Obama ima opravdanje, a to je da Amerika može imati samo jednog predsjednika u isto vrijeme i da američka vanjska politika ne može slati dvosmislene signale. Ustvari, Obama vjerovatno samo moli Boga da prljavi posao uklanjanja Hamasa ili barem slabljenja njegovog utjecajam bude završen prije nego što on preuzme predsjedničku poziciju i da bude samo još jedna crna mrlja na ionako ukaljanom licu Bushove međunarodne politike.
U razumijevanju timinga izraelske operacije ne smijemo zapostaviti ni unutrašnju političku situaciju u Izraelu. Povlačenje dosadašnjeg premijera Ehuda Olmerta sa vlasti zbog skandala o korupcijim stvorilo je politički vakuum koji na predstojećim izborima mnogi žele da popune. Nakon što se prije dvije i po godine strahopoštovanje prema izraelskoj vojnoj mašineriji nakon sukoba sa Hezbollahom u južnom Izraelu pretvorilo u prah, svi se političari natječu u tome ko će biti taj ko će u izraelskoj javnosti, ali i u očima neprijatelja Izraela ponovo povratiti imidž izraelske vojske kao nepobjedive sile. To objašnjava pretjeranu upotrebu sile u Gazi, jer Izrael radi svojih stanovnika, ali i političke dobiti sadašnjih predstavnika vlasti na predstojećim izborima, mora po svaku cijenu izvojevati pobjedu, bez obzira kako ona krvava i okrutna bila.


Zašto šute Arapi?
Najjače protivljenje izraelskoj intervenciji u Gazi se iskazuje na arapskim ulicama, dok se ne može reći da isti naboj nalazimo i kod arapskih režima. Razloga za to ima više. Od toga da većina njih podržava nacionalno orijentisani Fatah i Mahmuda Abbasa, a ne islamistički Hamas, kojeg optužuju za razbijanje palestinskog jedinstva i sabotažu palestinskog cilja. Osim toga, brojni arapski režimi su svjesni činjenice da je Hamas ideološki ogranak islamističkog pokreta Muslimanske braće, koji u velikom broju zemalja u palestinskom susjedstvu predstavlja jedinu ozbiljnu političku opoziciju despotskim režimima. Doda li se tome iranska podrška Hamasu u kojoj Arapi samo vide daljnje jačanje utjecaja perzijsko-šiitske dominacije nad Bliskim istokom, postaje jasno zašto nikome nije u interesu da Hamas uspješno vlada Gazom, pa ni njihovoj arapskoj braći. To objašnjava zbog čega Egipat ne želi da otvori jedini granični prijelaz (Er-Rafah), koji Gaza ima sa arapskim svijetom. Polazeći od ove političke realnosti neki neokonzervativni krugovi bliski odlazećoj neokonzrevativnoj administraciji Georgea Busha su na sto bacili ideju kako bi Egipat trebao biti taj koji će u slučaju potiskivanje Hamasa preuzeti upravljanje Gazom, jer su oni njom upravljali i ranije (1948-1967), dok bi Jordan trebao ponovo preuzeti administraciju Zapadne obale. Svima je jasno da se iza ovog prijedloga krije samo pokušaj sabotiranja ideje o palestinskoj državi, ali on još jednom podsjeća na svu odgovornost koju za patnju palestinskog naroda imaju susjedni arapski i islamski režimi koji već pedeset godina vode neke svoje ratove preko tijela palestinskih civila s Izraelom samo kao egzekutorom.

Činjenice su neumoljive

Zadnji trendovi u muslimanskim društvima u 2008.

Trećina siromašnih u svijetu koji žive sa manje od dva dolara dnevno su muslimani

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Dolazak nove hidžretske i gregorijanske godine u jako bliskom vremenskom razmaku odlična je prilika za muslimanski svijet da sagleda zadnje trendove unutar svojih zajednica, ali i šta drugi misle o njima . Nažalost, muslimanska društva, širom svijeta u velikom broju slučajeva, nisu pokazala spremnost za ozbiljnim analizama koje bi bile utemeljene na egzaktnim pokazateljima i istraživanjima javnosti. Iako je analiza situacije preduslov ozbiljnog rješenja svakog problema, pa i nezahvalne situacije u kojoj se muslimanska društva i države nalaze, u slučaju muslimanskih zemalja se obično moramo zadovoljiti globalnim istraživanjima javnosti koje provode internacionalne korporacije i u kojima prikupljaju podatke relevantne samo za njih. U muslimanskoj zajednici u Bosni i Hercegovini situacija nije puno bolja. Prava je rijetkost da se od džematlija, npr., traži „povratna informacija“ o hutbi ili da se napravi pregled ko su stvarni vjerski autoriteti bh muslimanima i koliko njih slijedi neke alternativne ideološke i duhovne pravce. Još uvijek kao zajednica nemamo tačne pokazatelje o stremljenjima i trendovima vjerničke populacije unutar naših džamija. Bez empirijske sociologije i studioznog pristupa javnom mnijenju ne može biti ni strateški osmišljene i planirane komunikacijske aktivnosti ili bilo kakvog drugog djelovanja, pa ni relevantne evaluacije postignutih rezultata, te samim time ni poboljšanja i unaprjeđenja postojećih aktivnosti.
Možda je ovo dobra prilika da za neku od idućih godina razmislimo o jednom ispitivanju naše javnosti (ako ništa onda one koja je stalno prisutna u džamijama- a o drugim sferama društvenog života ima ko da brine) kako bi barem mi presjekli lanac tipičan za muslimanske zajednice širom svijeta gdje se rješenja i predodžbe donose i kreiraju bez ikakve ozbiljne analize stvarnog stanja i empirijskih naučnih metoda.
U međuvremenu možemo se zadovoljiti nekim zanimljivim istraživanjima javnosti u muslimanskim zemljama koje će sigurno obilježiti godinu iza nas.
Nažalost, indikatori humanog razvoja, stanja ljudskih prava, političkih i ličnih sloboda skoro da nisu pokazali nikakav napredak u većini muslimanskih zemalja ne samo u prošloj godini, nego i u čitavoj deceniji. Ekonomski pokazatelji nisu ništa bolji sa izuzetkom nekoliko naftom bogatih zemalja koje su u proteklih nekoliko godina ostvarile enormne prihode od poskupjele nafte. Međutim, način na koji se ta sredstva troše i trend pada cijena nafte ne ulijeva puno povjerenja ni na tom planu. Gorka je činjenica da trećina siromašnih u svijetu koji žive sa manje od dva dolara dnevno su muslimani.

Povratak religioznosti
Istraživanja koje je proveo Pew centar iz Washingtona naslovljenog sa Pew Global Attitudes Project su otkrila još neke vrlo zanimljive trendove unutar muslimanske zajednice na nivou svijeta, ali i zanimljiva zapažanja glede religioznosti uopće.U većini zemalja koje su bile obuhvaćene istraživanjem, religija se smatra centralnim pojmom u životu. Ovo je, međutim, manje tačno kada je riječ o mladim ljudima. U brojnim nacijama, među kojima su i SAD, manja je vjerovatnoća da ljudi mlađi od 40 godina izjave kako je religija jako bitna u njihovom životu. Također, postoji značaja spolna razlika u mnogim nacijama kada je riječ o religioznosti. Naime, žene su te koje će daleko češće odgovoriti kako religija igra značajnu ulogu u njihovom životu nego što je to slučaj sa muškarcima. Najveća razlika među spolovima je zabilježena u Americi gdje se čak 65% žena izjasnilo kako religija igra vrlo bitnu ulogu u njihovom životu naspram samo 44% američkih muškaraca.

Muslimanski stavovi o terorizmu

Istraživanje je pokazalo i to kako opada podrška terorizmu među muslimanima u Nigeriji, Turskoj i Pakistanu. U drugim zemljama obuhvaćenim istraživanjem skoro da nije bilo nikakvih promjena izuzev Egipta gdje je čak zabilježen neznatan porast podrške terorističkim aktivnostima. Ankete koje su provođene u većinski muslimanskim zemljama od 2002. do danas pokazuju znatan pad podrške nasilju nad civilima i samoubilačkim napadima u cilju odbrane islama. Npr. u Libanu su 2002. tri od četiri ispitanika (74%) smatrala kako takvi napadi ponekad mogu biti opravdani, dok to danas tvrdi 32% građana ove bliskoistočne zemlje. Mišljenja o Osami bin Ladenu slijede isti trend. Tako npr. samo tri godine ranije, šest od deset (61%) jordanskih muslimana je iskazivalo neku vrstu povjerenja prema lideru Al-Kaide. Danas, samo 19% njih ima pozitivno mišljenje o Bin Ladenu. 2003. godine, 20% libanskih muslimana i 15% turskih je imalo pozitivno mišljenje o vođi ove terorističke organizacije. Danas, sedam godina nakon 11. septembra, podrška Bin Ladenu u obje ove države je pala na jednocifreni broj (Turska 3%, Liban 2%). I pored ovog PR fijaska, Bin Laden uživa još uvijek zabrinjavajuće visoku stopu podrške u nekim muslimanskom zemljama kao što su Nigerija (58%), Indonezija (37%) i Pakistan (34%).