Zna se, ZA OBAMU

SVIJET: Amerika bira predsjednika

Uoči predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama demokratski kandidat Barack Obama ubjedljivo vodi ispred republikanskog konkurenta Johna McCaina. Ipak, analitičari smatraju kako su „demokrate profesionalni gubitnici“ koji „gube čak i onda kad pobjeđuju!“. Ako bi se pitali Bosanci, a posebno Bošnjaci, Obama bi sigurno zasjeo u Bijelu kuću jer njihova srca je osvojio Barackov potpredsjednik Joe Biden koji je Miloševiću najavio odlazak u Haag kada Haški tribunal nije ni postojao

Piše: Muhamed Jusić (Start)

Sjedinjene Američke Države imaju dvije vodeće političke stranke, demokratsku i republikansku. U novembru će se Amerikanci morati odlučiti kome će prepustiti vođenje ekonomski i politički posrnule velesile u iduće četiri godine: hoće li to biti kandidati demokrata Barack Obama i Joe Biden ili republikanski duo John McCain i Sarah Palin.
Izborni koledžMeđutim, manje je poznato da tamo djeluju i druge političke opcije kao što su Stranka zelenih, Socijalistička stranka i Liberali. Zbog izbornog zakona na osnovu kojeg se bira predsjednik, tačnije zbog tzv. izbornog koledža (electoral college), nikada niti jedna od ovih političkih opcija nije uspjela progurati svoga kandidata u Bijelu kuću. Izborni koledž je 200 godina stara institucija biranja predsjednika prema čijim pravilima Amerika ne bira svog predsjednika direktno. Prema tom sistemu, ne postoje jedni izbori, nego 50 predsjedničkih izbora u saveznim državama koji se održavaju na isti dan. Ustvari, radi se o tome da se izbori organizuju u svakoj saveznoj državi kako bi se odlučilo ko će osvojiti predviđene glasove izbornog koledža te države Unije. U svakoj državi, izborni koledž daje sve svoje glasove, obično kandidatu koji dobije najviše glasova u toj saveznoj državi. Broj tih glasova počiva na broju poslanika koje država šalje u kongres i u osnovi se bazira na broju stanovnika. Sve države imaju minimum od tri glasa i ukupan broj od 538 glasova izbornog koledža za raspodjelu. Neke od država imaju značajniji broj glasova zbog čega se smatraju ključnim za pobjedu svakog od kandidata. Predsjednički kandidat koji osigura većinski dio izbornih glasova završava u Bijeloj kući. Na dan pisanja ovog teksta, prema CNN-ovom istraživanju, Obama je prikupio 277 glasova, a McCain 174.
Ponovo NaderU ovakvom sistemu bez proporcionalnog predstavljanja male stranke nemaju skoro nikakve šanse i upravo zato skoro da niko ne zna kako i ove godine u utrci za Bijelu kuću učestvuje i nezavisni kandidat Ralph Nader. Inače Ralph Nader je već bio kandidat za predsjednika Amerike ispred Stranke zelenih i to 1996. i 2000. godine. Nepokoleban nikakvim značajnijim rezultatima u prethodnim kandidaturama i svjestan manjkavosti sistema koji ne podstiče razvoj višestranačja, on se ponovo 2000. godine kandidovao kao nezavisan kandidat.
U početku je ova njegova tvrdoglavost bila simpatična većini Amerikanaca koji ga nikada nisu shvatali ozbiljno, ali su cijenili njegovu upornost. Međutim, stvari su se promijenile nakon izbora 2000. kada su mediji Nadera optužili za narušavanje rezultata. Ulazak George W. Busha u Bijelu kuću je, kako je poznato, ovisio o broju glasova sa Floride. Bush je u toj, prema sistemu izbornog koledža, ključnoj državi, pobijedio svog demokratskog rivala Ala Gorea za samo 537 glasova. Kada se ispostavilo da je Nader dobio više od 97 hiljada glasova na Floridi i da su to po pravilu glasovi nezavisnih i stranački neopredijeljenih birača koji su prema svim analizama bili bliži Alu Goreu nego Bushu, Amerikanci su ga optužili da je doveo Busha na vlast. I ova nova realnost nije spriječila Nadera da se ponovo kandiduje i uđe u još jednu izgubljenu bitku.
Fulanje čistih ziceraSva istraživanja javnog mijenja u Americi daju prednost demokratskom kandidatu za predsjednika Baracku Obami nad njegovim rivalom republikancem Johnom McCainom. To ni u kom slučaju ne znači da je sve gotovo. Da su rezultati predstojećih izbora zakazanih za 4. novembar daleko od izvjesnih upozorava i liberalna ikona i autor kontroverznih dokumentaraca o američkoj stvarnosti Michael Moore u odlomku iz njegove zadnje knjige Michaelov vodič kroz izbore kojeg je prvo objavio The Guardian (09.08.2008.), a zatim i magazin Rollingstone (21.08.2008)- isti prilog je emitiran i u nedjeljnoj radioemisiji Peščanik Radia B92. U tom svom tekstu Moore nas upozorava na to kako su demokrati već tradicionalno eksperti za gubljenje izbora i fulanje čistih zicera.
Već godinama gotovo svako istraživanje javnog mnijenja pokazuje da se američki narod slaže sa platformom Demokratske stranke. Podržavaju zaštitu životne sredine, ženska prava, pravo na abortus, ne vole rat, žele da poraste minimalac i žele dobar sistem zdravstvene zaštite. Američka javnost se sa Republikanskom strankom slaže samo u jednom važnom pitanju: podržava smrtnu kaznu.
Zbog svega ovoga mogli biste pomisliti da će sa više od dvjesta miliona glasača na raspolaganju demokrate razbijati republikance iz izbora u izbore. Očigledno nije tako. Izgleda da su demokrate profesionalni gubitnici. Toliko su nesposobni na izborima da gube čak i onda kad pobjeđuju! Al Gore je pobijedio na izborima 2000., ali iz nekog čudnovatog razloga nije postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država - upozorava Moore.
Upozorenja Michaela MooreaPokušavajući da svoje favorite demokrate sačuva još jednog poraza, Michael Moore upozorava Obamine stratege kojih grešaka se trebaju čuvati: Nakon debakla u Iraku, uragana Katrine, astronomskih cijene benzina, propasti hipotekarnih banaka, narušenog rejtinga u svijetu, propalih pokušaja hapšenja Bin Ladena, moglo bi se učiniti da je Baracku Obami otvoren put ka pobjedi, da bi mogao da prespava ostatak kampanje.
Ha! Razmislite ponovo. Koliko je demokrata potrebno da se izgube najlakši izbori u američkoj historiji? Ne mnogo. Samo nekoliko „bliskih savjetnika“ Baracka Obame koji mu govore gomilu gluposti, a on na kraju počne da sluša njih umjesto svoje srce. Kao što su porazi partije na prethodnim izborima pokazali, kada oni jednom zauzmu kandidatovo uho, mi ostali možemo samo da naručimo picu i da ostanemo kod kuće naredne četiri godine.
Upravo zbog ove aljkavosti po kojoj je Demokratska partija poznata, a o kojoj Moore govori, teško je reći da je Obama siguran pobjednik. Naročito ako se uzme u obzir da je u svim anketama postotak onih koji se još nisu odlučili za koga će glasati veći od procenta s kojim Obama vodi ispred McCaina. Ovome treba pridodati i opravdane strahove da znatna većina bijelih Amerikanaca kada uđu u kabinu za glasanje ipak neće moći savladati sve rasne predrasude i da će ipak svoj glas dati McCainu. Od ovoga strahuju i u Obaminoj kampanji jer znaju da je mali broj onih koji će javno istupiti i kazati da neće glasati za demokratskog kandidata samo zbog njegovog porijekla.
Šta kaže svijet?Za razliku od američke javnosti koja još nije nedvosmisleno odabrala ko će biti novi predsjednik SAD-a, stanovnici skoro svih zemalja svijeta, barem tako pokazuje istraživanje časopisa The Economist, radije bi u Bijeloj kući vidjeli mladog, liberalnog i neratobornog Obamu nego starog, konzervativnog ratnog veterana McCaina za kojeg se plaše da će samo nastaviti Bushovu unitarističku globalnu politiku. Ovome u prilog govori i Obamin govor u junu ove godine pred oko 200.000 okupljenih oko Spomenika pobjede, nedaleko od Brandenburških vrata u središtu Berlina. Odavno nismo mogli vidjeti toliko ljudi negdje u svijetu okupljenih oko američke zastave, bez namjere da je zapale. Za većinu stanovnika globalnog sela Obama je personifikacija svega onoga suprotnog onoj Americi koju je stvorila Bushova administracija i neokonzervativna ideologija. Da li će on opravdati ta očekivanja ostaje da se vidi u slučaju da bude izabran. Na osnovu onoga što smo od njega čuli do sada, sve je manje onih koji su spremni vjerovati kako će Obama ispuniti očekivanja miliona ljudi u Americi i širom svijeta koji su njegovu kampanju pretvorili u pokret za promjenu. Washington melje i malo je onih koji vjeruju da iko može napraviti bilo kakvu značajniju promjenu u unutrašnjoj i vanjskoj politici Amerike koju već godinama kreiraju lobističke kuće i globalne korporacije.
Podrška BidenuŠto se tiče Bosne i Hercegovine još niko nije proveo posebno istraživanje koje bi pokazalo koga bi bh. javnost i njeni političari radije vidjeli u Bijeloj kući. S obzirom na ulogu koju Sjedinjene Države imaju u BiH, to je pitanje koje bi se građana BiH trebalo ticati više nego što je to sada slučaj. Prema istraživanju kojeg je proveo časopis The Economist, BiH je među državama koje bi radije vidjele Obamu u Bijeloj kući. Nekoliko nezavisnih internet portala koji su ostavili mogućnost građanima svijeta da glasaju za svoje favorite (http://www.iftheworldcouldvote.com/ i http://www.whowouldtheworldelect.com/) također pokazuju da onaj mali broj građana iz BiH koju su glasali na tim stranicama ipak favorizuju mladog Obamu.
Ako se pogledaju neki od naših najposjećenijih internet foruma postaje jasno da su razlozi zbog kojih Bosanci i Hercegovci, prvenstveno mladi koji posjećuju ovakve stranice, podržavaju Obamu isti oni ideali i nada u jednu drugačiju Ameriku i svijet koje je pokrenuo karizmatični demokrata sa svojim nadahnutim govorima.
Kada je riječ o bh. političarima i intelektualcima, čini se da bi, barem kada je riječ o onim od njih iz Sarajeva, radije vidjeli Obamu u Bijeloj kući, ali iz onoga što se može čuti u privatnim razgovorima sa njima, iz sasvim drugih razloga. Naime, glavni razlog njihove podrške Obami je ustvari njegov kandidat za potpredsjednika Joseph Biden. Ovaj senator iz Delawerea je omiljen kod velikog broja građana BiH (tačnije njenog federalnog dijela) zbog toga što je ostao upamćen kao neko ko je zajedno sa bivšim republikanskim senatorom Bobom Dollom, u vrijeme rata na ovim prostorima u Senatu, gromoglasno zagovarao podizanje embarga na oružje Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj. Poznat je po tome kako je prema vlastitom svjedočenju bio prvi američki političar koji je Slobodana Miloševića tih godina nazvao ratnim zločincem. Samo ovu detalji iz njegove biografije su dovoljan razlog za mnoge da priželjkuju Obaminu pobjedu i dolazak Bidena na vlast.
Zasluge i simpatijeKada je riječ o građanima naše zemlje u Americi među Bošnjacima, najbrojnijoj useljeničkoj populaciji iz BiH u Americi, stiče se dojam da ni oni nemaju sumnje koga podržati.
U razgovoru za Start Haris Alibašić, glasnogovornik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike - KBSA kaže:- KBSA se kao neprofitna organizacija registrirana na nivou SAD-a ne može izjasniti po pitanju favoriziranja kandidata za predsjednika i potpredsjednika SAD-a. Međutim, KBSA je pozivao sve američke i kanadske Bošnjake da glasaju na izborima ove godine u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi i tako pokažu nacionalno-političko-demokratsku zrelost američke i kanadske bošnjačke zajednice, zainteresiranost za aktivno učešće u američkom i kanadskom političkom i demokratskom procesu i spremnost ove zajednice da utiče na rezultate izbora u SAD-u i Kanadi...
Uz to, on dodaje kako se među Bošnjacima stiče dojam da ih se većina slaže oko toga ko je više od ponuđenih kandidata učinio za Bosnu, ali KBSA o tome ne želi iznositi bilo kakav javni stav niti imputirati ko bi to mogao biti.
U prilogu Erola Avdovića, dopisnika DW-a iz New Yorka, Elmina Kulašić, izvršna direktorica neprofitne organizacije Bošnjačko Savjetodavno Vijeće (Bosniak American Advisory Council for Bosnia and Herzegovina- BAACBH), čiji su predstavnici, prema riječima autora priloga, vrlo aktivni pod Capitol Hillom, kaže da je Joe Biden, ovogodišnji dobitnik nagrade Srebrenica, itekako tu nagradu zaslužio: Dugi niz godina vrlo je principijelno djelovao u Kongresu, oslovljavajući na pravi način agresiju i genocid u BiH i Srebrenici. Biden je jednostavno stalno bio prisutan na bosanskom pitanju u Kongresu, a kasnije je pomogao i kod usvajanja rezolucija o BiH, kaže 22-godišnja Kulašić.(prema Radio DW na bosanskom jeziku)
Kada je riječ o srpskim useljenicima iz BiH u Ameriku među njima je mišljenje podijeljeno. Poznato je da već godinama znatan broj njih nije zadovoljan američkom politikom na Balkanu, ali i da ne tako mali broj njih održava dobre odnose sa krajnje desnim elementima unutar republikanske baze s kojim ih povezuje antiislamska euforija i islamofobični stavovi. Naime, dio srpske emigracije upravo u tome vidi potencijalnu mogućnost za promjenu američke politike na Balkanu, naročito na Kosovu i u BiH. Iako je gledanje na balkansku realnost i protekli rat na ovim prostorima iz tzv. perspektive rata civilizacija još uvijek daleko od zvanične američke politike, to brojne srpske organizacije i pojedince motiviše da daju podršku McCainu i njegovoj desničarskoj bazi.

http://www.startbih.info/Default.asp?broj=258&ID=352

UPOZNAVANJE SA TOLEDO PRINCIPIMA PODUČAVANJA O RELIGIJAMA U ŠKOLSKOM CURRICULUMU

U srijedu, 22. oktobra 2008. godine u zgradi Sekretarijata Rijaseta, ul. Zelenih beretki br. 17. Saborskoj sali, II sprat u vremenu od 10,00 do 12,45 sati prisustvovao sam jako zanimljivom seminaru na temu "UPOZNAVANJE SA TOLEDO PRINCIPIMA PODUČAVANJA O RELIGIJAMA U ŠKOLSKOM CURRICULUMU". Seminar je organizovan na inicijativu Reisu-l-uleme, a organizator je bila Vjerskoprosvjetna služba Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Prezentaciju na ovu temu održao je dr. Šabir Mansuri (Shabbir Mansuri), stručnjak iz oblasti izučavanja religija u školama u SAD-u. Drago mi je bilo da sam upoznao gospodina Mansurija, osnivača Institute on Religion and Civic Values (IRCV). Inače, Institut kojeg predvodi izradio je nekoliko jako kvalitetnih priručnika za izučavanje islama u državnim školama SAD-a koje možete pogledati ovdje.
Priručnik pod naslovom „Vodeća načela o podučavanju o religijama i vjerovanjima u državnim školama“ priredilo je Savjetodavno vijeće stručnjaka ODIHR-a za slobodu vjeroispovijesti i vjerovanja OSCEA-a i preveden je na bosanski. Ovdje možete naći englesku verziju English (826 KB),. Vjerovatno će i bosanska verzija biti dostupna u digitalnoj formi. Ostaje da se vidi da li će se i u kojem obliku ovi principi realizovati u našim školama, ali je u svakom slučaju zanimljivo upoznati se sa posljednjim trendovima u ovoj oblasti.

Publications related to tolerance and non-discrimination

Je li Amerika spremna za crnog predsjednika, a tek muslimana?

Predizborna kampanja za predsjednika SAD-a ulazi u sami finiš. Obama vodi i ima sve izglede za pobjedu. Ali ništa još nije gotovo. Kako sada stvari stoje rasa će ipak igrati ključnu ulogu u izboru novog američkog predsjednika.

Ovo je prilika da se podsjetimo kako je Obamino porijeklo od samog početka bilo izvor kontraverzi. Evo kako je sve počelo:

Piše. Muhamed Jusić

I dok se zahuktava kampanja za preliminarne izbore demokratskog i republikanskog kandidata za predsjednika SAD-a, sve očitije postaje da Amerika ima ozbiljne izglede da za predsjednika po prvi put dobije crnca ili ženu. Ova mogućnost je u američkoj javnosti pokrenula čitav val natpisa naslovljenih sa: Je li Amerika spremna za svog prvog crnog predsjednika. Sa ženom bi se valjda nekako mogli i pomiriti. Ti naslovi koji se ovih dana sve češće sreću čak i u respektabilnim medijskim glasilima ako nam govore išta, onda je to da je rasno pitanje u Americi još uvijek neprevaziđen problem, te da rasna pripadnost u „najrazvijenijoj demokratiji na svijetu“ još uvijek igra bitnu ulogu.
Američka i svjetska javnost računa da nakon dva mandata republikanskog predsjednika Georga Busha koji se primiču kraju sa najnižom stopom zadovoljstva javnosti njegovim radom (samo su bili nezadovoljniji sa Nixonom kojeg su opozvali), demokrate imaju više nego dobre šanse da ponovo zagospodare Bijelom kućom. Takve prognoze su ojačane i činjenicom da su u nedavnim izborima za američki Kongres demokrate ponovo povratile svoju kontrolu nad ovom zakonodavnom institucijom. Sudeći prema dosadašnjem raspoloženju članova demokratske stranke, oni su se skoro odlučili da će izbor za njihovog kandidata za predsjednika, iako ih ima više, pasti ili na Obamu H.Baracka ili bivšu stanovnicu Bijele kuće Hillary Clinton. Dok je Hillary Clinton dobro poznata američkoj ali i svjetskoj javnosti, mladi senator iz države Illinois među nacionalne političke zvijezde vinuo se munjevito, tek nakon svog nadahnjujućeg govora na Konvenciji demokratske stranke 2004.godine. O njemu se zna još i to da je diplomirao pravo na Harvardu, a potom je svoju profesionalnu karijeru nastavio u problematičnom američkom gradu Čikagu kao socijalni radnik u jednom od njegovih najgorih geta. Ubrzo nakon političkog angažmana izabran je za lokalnog senatora u Kongresu države Illinois. Međutim, najčešće raspravljana karakteristika mladog i konfliktima nesklonog političara, pored njegovog navodnog neiskustva u političkim vodama Washingtona, ostala je boja njegove kože. Iako Obama nije čisti Afroamerikanac, jer mu je majka bjelkinja iz Kanzasa, njegova tamna put postala je simbol mogućeg iskoraka američke demokratije u pravcu potpunog ostavljanja rasne segregacije iza sebe.

Predsjednik Amerike musliman!?

Ispostavilo se, međutim, da će desničarskim krugovima u Americi daleko teže od Obamine rasne pripadnosti pasti vjersko porijeklo jednog njegovog roditelja. Ovo je pokazalo da je u SAD-u danas od tihe rasne diskriminacije jedino jači islamofobičan odnos prema svemu što jeste ili bi moglo biti muslimansko. Kao rijetko kada jedno misteriozno H u Obaminom imenu (Barack H.Obama) postalo je predmetom javne rasprave. Naime, kada su mediji doznali da se radi o srednjem imenu koje je prvo slovo imena Obaminog oca Husseina, nastala je prava pometnja. Ratoborni američki urednici web stranica su se već poigrali s njegovim imenom koje je sad postalo Osama. Nisu izostale ni slikovite ilustracije u kojima se mladi predsjednički kandidat prikazuje kao Osama bin Ladin. Tako je Obamin otac, musliman iz Kenije, postao za neke nepremostiva prepreka u njegovom pohodu na Bijelu kuću, daleko veća od njegove boje kože. U metrima dugim esejima o njegovom porijeklu doznali smo vrlo brzo i to kako mu se majka preudala za jednog Indonežanina, za kojeg se također pretpostavlja da je bio musliman. Fox News je čak napravio i reportažu o tome kako je Obama jedno vrijeme živio u Indoneziji, gdje je kao šestogodišnjak čak pohađao i islamsku školu- medresu (Fox News 19.01.2007.). U prilogu se moglo čuti i to kako zbog toga što se školovao u „vehabijskoj medresi“ Obama ne vidi da su „teroristi neprijatelji Amerike“, te kao takav predstavlja opasnost za Ameriku. Nisu pomogle ni podcrtane napomene u njegovoj biografiji koje su dolazile iz njegovog tima za kampanje u kojima se naglašava da je Barack aktivni član čikaške Trinity United Church of Christ. Sama pomisao da bi predsjednik Amerike mogao u sebi imati muslimanske krvi, makar se i sam tako ne osjećao, čini se, ledila je krv u žilama ratobornim južnjacima.
I pored toga, čini se da će Obama imati daleko veće probleme, barem kada je riječ o većini Amerikanaca, da ih uvjeri kako nije politički žutokljunac sa nedostatkom državničkog iskustva, nego što će ikada uspjeti uvjeriti desničarske usijane glave da njegovo porijeklo ne može biti prednost, ali ni hendikep u njegovom vođenju najveće svjetske sile. Mnogo će zavisiti od toga da li će simpatizerima demokratske stranke njegovih 45 godina životnog vijeka u kojima je bio profesor ustavnog prava, advokat koji je branio ljudska prava, te osam godina političar na nivou federalne države, biti dovoljno da ih uvjeri kako će biti sposoban izdržati intrige vašingtonskih političkih krugova. Dosad je najviše poena dobio na svom dosljednom protivljenju ratu u Iraku, jer je bio jedan od rijetkih koji je od samog početka govorio kako se radi o opasnoj pustolovini. Svima je jasno da mu neće biti lahko pobijediti svog najvećeg oponenta unutar Demokratske partije- prodornu i iskusnu Hillary, koju ovih dana svestrano podržava njen harizmatični suprug Bill Clinton. Obama se, između ostalog, nada da će dobiti podršku i onih birača koje muči pomisao da bi SAD u neprekidnom nizu od 36 godina mogle imati članove porodice Bush i Clinton u Bijeloj kući.

I

Ko god da došao za novog predsjednika Amerike teško je povjerovati da će biti prave promjene, bez promjene sistema u kojem politiku diktira vojno-industrijska interesna grupa. Zato ćete čuti velik broj Amerikanaca koji su spremni ustvrditi kako je izbor između dvije dominantne političke opcije samo puka formalnost, te da se radi o „dvije strane istog hrđavog novčića“. Polazeći od te osnove, Obama ima dodatnu prednost jer njegovo neiskustvo mnogi doživljavaju ko neistrošenost u političkim krugovima Washingtona, te se samim tim nudi kao potencijalna alternativa decenijskom načinu vođenja politike, koju kreiraju poslovne korporacije i lobistički krugovi. I upravo je to karta na koju igra tim koji vodi Obaminu kampanju, nudeći svoga kandidata kao promjenu. Međutim, malo ko duboko vjeruje da će Obama ukoliko se dočepa Ovalnog ureda moći iskočiti iz ustaljenih šablona i trasirati američku politiku na principima temeljite promjene, kao što to zagovara u svojoj kampanji. Većina Amerikanaca se plaši da će se onoga momenta kada iz Bijele kuće protjeraju usijane glave Bushovih neokonzervativaca, vrlo brzo podsjetiti na sve manjkavosti demokrata, pa tako i mogućeg kandidata, pa i predsjednika Obame. Najčešći strahovi kod prosječnog američkog birača od demokratskog predsjednika, Kongresa i Senata, ogledaju se u njihovoj neodlučnosti i nespremnosti na konfrontaciju, te često utopijski liberalizam koji američkom društvu sve više postaje stran, kao i tradicionalno slabim pokazateljima rasta američke ekonomije, tipičnim za vladavinu demokrata. Brojni ugroženi narodi u svijetu i nestabilne države koje zavise od američke političke podrške dijele strahove sa američkim biračima, jer se plaše da će dolaskom demokrata ponovo biti prepušteni sami sebi i nasilnim i nesređenim odnosima u zemlji i regionu. Takvim državama i pojedinim nacionalnim zajednicama daleko više odgovara čvrsta ruka neokonzervativaca koji se ne libe upotrebe američke moći i vojne sile u igranju uloge svjetskog policajca. Deklarativno zalaganje demokrata za poštivanje ljudskih prava, kao i međunarodnog prava uz jalove mirovne inicijative, jeste ono čega se pribojavaju mnogi stanovnici Libana, Tajvana, zemalja koje su se ponovo našle pred špiljom ponovo probuđenog ruskog medvjeda, kao i mnoge druge. Ne trebamo tajiti da se takvi strahovi mogu osjetiti čak i kod nas u Bosni, posebno među nekim bošnjačkim političarima, koji se sve otvorenije plaše ruskog utjecaja u regionu i stavljanja na stranu srpske politike.
Zato, dok mnogi u Obami vide promjenu koja je toliko potrebna američkoj unutrašnjoj i vanjskoj politici, niko ne može garantovati da li bi ta promjena bila na bolje ili na gore.

II

Kako su predsjedničke kampanje u Americi čak i u svojim prvim fazama okrutne, i koliko daleko se ide u kompromitovanju suparnika najbolje nam govori i činjenica da su protivnici Baracka Obame pokrenuli čitavu medijsku kampanju kako bi dokazali da on i nije pravi predsjednik crne Amerike, jer ne potječe od američkih crnaca, nego mu je majka bjelkinja, a otac crnac rodom iz Kenije. Ta kampanja je išla istovremeno sa kampanjom s druge strane koja je postavljala pitanje da li je Amerika spremna za crnog predsjednika i to onog muslimanske krvi. A onda je američki stručnjak za genealogiju William Addams Reitwiesner objavio vjerovatno naručenu studiju prema kojoj su Obamini preci bili robovlasnici. Ovaj stručnjak koji istražuje porodične korijene poznatih ljudi na temelju dokumenata u biblioteci američkog Kongresa, je ustvrdio kako je jedna od Obaminih pra pra pra pra pra prabaka Mary Duvall sredinom 19. stoljeća posjedovala dva crna roba, a da mu je jedan stariji predak krajem 17. stoljeća u Marylandu imao 18 robova. U Obaminom izbornom štabu nisu htjeli rizikovati, te su ove navode, kao da je to uopšte bitno i relevantno, oštro negirali. U zvaničnom saopštenju se moglo pročitati kako taj „podatak samo govori o američkoj raznolikosti“. U saopštenju je naglašeno i to kako je Obamin prapradjed Christopher Columbus Clark bio sjevernjački vojnik i u ratu se toliko isticao da je dobio nekoliko odlikovanja, što pokazuje da je “za oslobađanje američkih crnaca od ropstva stavio vlastiti život na kocku“.

Evo ovako je FENA izvijestila o Konferenciji u Blagaju

Radni dio međuvjerske konferencije "Gradeći mir, slavimo Boga" koja se već treći dan održava u Blagaju kod Mostara završit će večeras, potvrdila je za Fenu članica Organizacijskog odbora ove konferencije Amra Pandžo. Na konferenciji sudjeluju vjernici protestantske, pravoslavne, katoličke, islamske i judaističke religije iz Hrvatske, Srbije, Makedonije, Kosova i Bosne i Hercegovine, a njen cilj je potaknuti vjernike na gradnju mira i stvaranje nove kulture mira kroz konkretne društvene akcije.

Amra Pandžo je istakla kako je na konferenciji najviše tretirana tema "Kako živjeti zajedno", odnosno "Šta vjernici i vjernice mogu da poruče svijetu iz svojih religija i na koji način one mogu da grade suživot i jedan svijet nenasilja".

"Naši uvodničari su bili Ivica Todorov iz Makedonske pravoslavne crkve koji je govorio o pravoslavnoj duhovnosti u kontekstu nenasilja i mira, Snježana Kovačević, diplomirana teologinja protestantske provenijencije iz Osijeka koja je govorila svoje vlastito iskustvo i iskustvo organizacije u kojoj radi o tome kako kršćani mogu i treba da djeluju aktivno i nenasilno u društvu u pravcu izgradnje mira te efendija Muhamed Jusić iz Bugojna koji je govorio o tome koji je to islamski kontekst nenasilja i mira, navodeći brojne primjere iz povijesti islama o tome kada je zapravo islamska duhovnost služila kao osnov nenasilnog, ali aktivnog otpora raznim nasilnim situacijama u životu.

Dakle, nasuprot stereotipima da je islam vjera nasilja, terorizma, on je ponudio niz dokaza o tome kako islamska duhovnost može služiti zapravo za građenje mira", kazala je Pandžo.

Danas se, kako je kazala, govorilo o konkretnim idejama i projektima na prostoru Balkana, među kojima su: izgradnja mira kroz nastavu vjeronauka, antimilitarizam, interreligijska edukacija, rad u zajednici, suočavanje sa prošlošću i dr.

"Mnogo se govorilo o tome kako mi kao vjernici i vjernice smo obvezni u svojim sredinama aktivno živjeti pozitivne, univerzalne, zajedničke principe vjere, kao što su pravda, mir, dobro i kako mi prvi moramo izaći s tim", kazala je Pandžo.

(Fena)

Konferencija „Gradeći mir, slavimo Boga“

Imao sam čast govoriti na konferenciji koja je održana u Buni kod Mostara u periodu od 8. – 12. oktobra 2008. Bila je to regionalna mirovna konferencija „Gradeći mir, slavimo Boga“ koja okuplja vjernike/ce angažirane u izgradnji mira i međureligijskog suživota i koja se održava po drugi put. Učešće u ovoj četverodnevnoj konferenciji uzeli su sudionici iz skoro svih zemalja regije od Makedonije, Srbije, Hrvatske, Kosova, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a bilo je i gostiju iz zemalja Zapadne Evrope.
Prema riječima organizatora, konferencija okuplja osobe kojima je vjera važan dio života i koje prepoznaju šansu za mir i nenasilje u poticajima svoje vjere. Oni se angažiraju u izgradnji mira i pomirenja temeljeći svoje djelovanje na principima nenasilja na što ih potiče i osnažuje vlastita vjera.
Uvodničar na skupu bio je Fra Ivo Marković. O temi „Načela objave koja me ohrabruju na odricanje od nasilja i potiču na suživot“ govorili su iz pravoslavne perspektive mr Ivica Todorov. Snježana Kovačević, dipl.teologinja dala je poticaj temi iz protestantskog konteksta. Meni je pripalo zadovoljstvo da se obratim skupu i da otvorim diskusiju o ratu, miru i nenasilju iz islamske perspektive. Za mene je to bilo jedno novo iskustvo i pravi izazov. Diskusija je, barem za mene, bila izuzetno zanimljiva i definitivno me je inspirisala da se ovom temom pozabavim i u budućnosti.
Regionalnu mirovnu konferenciju „Gradeći mir, slavimo Boga“ organizirala je jedanaestočlana interreligijska grupa pojedinaca iz organizacija: Ravangrad ( Sombor , Srbija), TABITA ( Novi Sad, Srbija), CNA (Sarajevo, Bosna i Hercegovina ), Mali Koraci ( Sarajevo, BiH ), Hajde da…( Beograd, Srbija), KIFA ( Skopje, Makedonija ), RAND ( Sesvete,Hrvatska), te MCC ( Sarajevo,BiH).
Nositelji konferencije su: RAND – Regionalna adresa za nenasilno djelovanje, MCC- Menonitski mirovni centar te Church & Peace , Evropska mirovna mreža kršćana za mir. Koordinatori za BiH su mr. Amra Pandžo iz organizacije Mali koraci i Adnan Hasanbegović iz Centra za nenasilnu akciju.
Ovim putem se još jednom se zahvaljujem svim učesnicima i organizatorima koji su mi dali priliku da sretnem neke stare prijatelje i da upoznam jedan čitav novi krug ljudi koji očito imaju zanimljive stavove i jednu novu viziju svijeta s kojima je uvijek interesantno razmijeniti mišljenje.

Smrt lidera Nacije islama

U kom pravcu će krenuti Nacija islama nakon smrti W. D. Muhameda
Piše:Muhamed Jusić
Početkom septembra u Americi je umro imam W. D. Muhamed (Mohammed) čovjek koji je naslijedio svog oca Elijah Muhameda u vođenju kontraverznog crnačkog pokreta Nacija islama. U novijoj afroameričkoj historiji ostat će zapamćen kako još jedan borac protiv rasizma i društvene segregacije, ali i kao neko ko je dobrim dijelom uspio izmijeniti učenje svoga oca i Naciju islama približiti doktrinama mainstream sunitsko- muslimanskog učenja.

Muhamed je umro u svome domu u Markhamu u 74. godini života. Njegov amidžić Sultan Muhamed izdao je saopštenje u ime porodice u kojem se ne spominju detalji, niti uzrok smrti nego se od njegovih sljedbenika i prijatelja traži da se mole za „njihovog oca i lidera“. Zajednica Amerikanaca afričkog porijekla bila je šokirana viješću, svi relevantni svjetski mediji su objavili prilog o njegovom životu i smrti. Kod nas u Bosni, čak i u muslimanskim vjerskim krugovima, vijest je prošla nezapaženo. O samom pokretu Nacija islama (Nation of Islam) kod nas se jako malo zna iz prostog razloga što se vrlo malo pisalo o ovom autentičnom crnačkom pokretu koji se poziva na islam. Kuriozitet neakademske javnosti je postojao zbog činjenice da u BiH živi znatan broj muslimana. Bilo je to očito svaki put kada bi u javnost procurile vijesti kako je neka od afroameričkih zvijezda odlučila prihvatiti islam, kada je saopšteno kako se Michael Jackson stavio pod zaštitu Nacije islama ili kada bi, naročito među mlađom populacijom procurile pjesme repera umjetničkog imena Allah. Posebnu znatiželju prema Naciji islama bh javnost je pokazala nakon što je FTV počela prikazivati igrani serijal Oz kojeg je producirao HBO u kome se među brojnim grupacijama u zatvoru Emerald City ("Em City") pojavljuju i crni muslimani koje predvodi karizmatični imam Kareem Said. U danima nakon što se serija počela prikazivati skoro redovna tema na kafi u Bugojnu bio je imam Said uz pitanje: kakva su ono mraka oni Saidovi muslimani, je li ono stvarno ima u Americi?
Iako Said svojim ponašanjem, odijevanjem, stavovima i izjavama (izgovaranjem šehadeta u kome se Muhameda, as., priznaje kao posljednjegi Božijeg poslanika u jednoj od epizoda) teško da se može uklopiti u viziju pripadnika početnog učenja Nacije islama, on je u stvari personifikacija promjene koju je u pokret unio sada već preminuli W.D. Muhamed približavajući Naciju bliže oficijelnoj interpretaciji islama.

Nacija islama je pokret kojeg je utemeljio misteriozni lutalica Muhamed Farad (poznat kao Weli Farad ili samo Farad), koji je migrirao u Ameriku 1930. i godinu dana kasnije uspostavio u Detroitu prvi hram pokreta koji je svojim učenjem bio mješavina crnačkog rasizma, protestantske armagedonske teologije i islamske vjerske terminologije.
Njegovi su sljedbenici bili siromašni Afroamerikanci koji su vjerovali da je Farad otjelovljeni bog, koji je došao da oslobodi, kako je on nazvao, "posljednju pronađenu naciju islama na Zapadu" ili kako je tvrdio da mu je sam Bog objavio „posljednje potomke crnih Azijaca iz plemena Šabaz“.
Godine 1934., Farad je misteriozno nestao ostavljajući iza sebe Elijaha Muhameda (koji se prije zvao Robert Pol) za svoga nasljednika. U to vrijeme pokret teško da je imao išta zajedničkog, osim imena, sa zvaničnom islamskom ortodoksijom. Elijah Muhamed je za nestalog Farada tvrdio da je utjelovljenje boga koji je i sam crnac, dok je sebe proglasio poslanikom što je u suprotnosti sa islamskim vjerovanjem u Muhameda kao posljednjeg Božijeg poslanika. Prema Elijahovom učenju bijelci su, za razliku od ljudi afričkog porijekla, demonska stvorenja koja su pod kontrolom Satane. Bog im je dozvolio da privremeno vladaju zemljom, što objašnjava kolonijalizam i robovlasničke odnose i siromaštvo kome su izloženi crnci. Faradovim dolaskom nagoviješten je bliski trenutak u kome će Bog sa lica zemlje uništiti bijele đavole i to u „apokaliptičnoj vatri koja će zahvatiti čitav svijet“. Nadalje, suprotno islamskom učenju on je podučavao kako ne postoji džennet niti džehennem. „Poznavanje svog porijekla, svog Boga, svoje vjere i svoga neprijatelja jeste raj, a nepoznavanje jeste pakao“- naučavao je Elijah. Među još nekim kontraverznim naučavanjima je i ono o tome kako se Farad (utjelovljeni bog) rodio 1877. godine i kako i sada živi u Meki gdje će živjeti još 444 godine.


Wallace Delaney Muhamed (koji će promijeniti svoje ime u Warith Deen) je rođen u Hatramcku u Michiganu kao sedmo dijete Elijaha i Clare Muhamed. Nakon što je završio srednju školu na University of Islam, obrazovnoj instituciji u vlasništvu Nacije islama, služio je u paravojnim formacijama pokreta poznatim kako Fruit of Islam (FOI ili Plodovi islama). Nakon toga, prema njegovoj biografiji dostupnoj na stranicama pokreta, služio je kako sveštenik pokreta u jednom od hramova u Philadelphiji. Godine 1961. osuđen je na tri godine zatvora jer je odbio da se odazove obaveznoj vojnoj mobilizaciji. Prema istom izvoru upravo je u zatvoru, gdje je provodio više vremena čitajući i izučavajući učenje svoga oca usporedo sa onim islamskim, zaključio kako učenje Nacije islama nema skoro ništa zajedničko sa zvaničnim učenjem islama.
Prema pisanju britanskog The Guardiana nakon izlaska iz zatvora, odvojio se od očevog pokreta i oformio svoju vlastitu grupaciju nazvanu The Afro-Descendant Upliftment Society s ciljem da Naciju približi sunitskom učenju islama. Nakon što je 1965. ubijen karizmatični Malcolm X koji je iz istih razloga napustio Naciju W. D. se vratio pod očevo okrilje.
Ni nakon toga Warith Deen nije odustao od svoga nauma zbog čega je dva puta i suspendiran iz članstva zbog svojih disidentskih stavova. Međutim, to ga nije spriječilo da bude izabran za nasljednika svoga oca nakon njegove smrti u vođenju Nacije. U februaru 1975. pred dvadeset hiljada sljedbenika koji su se bili okupili u Chicagu da obilježe rođendan Master Farada, inauguriran je za novog lidera u to vrijeme vrlo razgranane i brojne organizacije.
Nakon što je preuzeo vodstvo, W.D. Muhamed nije gubio vrijeme i odmah je počeo raditi na zauzimanju novog kursa. Juna 1975. omogućio je članstvo svim vjernicima, bez obzira na rasu. Da bi spriječio stvaranje organizirane opozicije i izbjegao rizik od prevrata raspustio je paravojni FOI. Umjesto posta na Božić, što su do tada praktikovali članovi Nacije, uveo je post mjeseca ramazana.
U procesu islamizacije pokreta W. D. Muhamed je pokazao zavidnu vještinu reinterpretacije tradicije i teoloških tekstova na kojoj bi mu pozavidio svaki teolog. Svojim podanicima je objašnjavao kako je poruka koju je njegov otac naučavao bila jedina adekvatna s obzirom na kontekst i na poziciju u kojoj su se u to vrijeme Amerikanci afričkog porijekla nalazili. Nakon što je takva doktrina polučila svoje rezultate, sada kada je svijest Afroamerikanaca na sasvim novom nivou treba je zamijeniti novom, boljom i adekvatnom za novi kontekst koja će dodatno nastaviti proces prosvjetiteljstva unutar crnačke populacije. Na sličan način on je reinterpretirao pojam „bijeli đavo“ koji za njega nije bio nikakav rasistički pojam nego termin za osudu stanja svijesti u kojem su se neki ljudi nalazili za vrijeme segregacije i izrabljivanja njegovog naroda. Demonizacija bijelog čovjeka nije bila ništa drugo do dio procesa oslobađanja crnaca i ponovnog vraćanja samopouzdanja i potiranja osjećaja niže vrijednosti. Na identičan način W.D. Muhamed je redefinisao skoro sve postulate učenja Nacije islama kako bi joj dao sasvim novo lice.
U slučajevima kada mu sunitska tradicija nije davala dovoljno prostora za islamizaciju on nije prezao ni od zalaska u šiitsku interpretaciju islama kako bi postigao svoj cilj. Tako je učenje Nacije islama o misterioznom nestanku osnivača pokreta, Faradu i njegovom navodnom vanvremenskom postojanju i besmrtnosti poistovjetio sa šiitskim učenjem o skrivenom imamu Mehdiju (Mehdi Muntazar) koja se suštinski i ne razlikuju.
Proces islamizacije pratila je i promjena imena organizacije. 1976. godine Nacija islama (NOI) je postala Svjetska zajednica islama (World Community of al-Islam in the West -WCIW). Nedugo zatim organizacija je preimenovana u Američku muslimansku misiju (American Muslim Mission) da bi na poslijetku dobila naziv Muslimansko američko društvo (Muslim American Society -MAS). S promjenom imena mijenjala se i prateća terminologija; hramovi su postajali džamije ili mesdžidi (arapski naziv za džamiju), sveštenici su postajali imami i sl.


Prema tekstu kojeg je u britanskom The Guardianu (petak, 12. septembar 2008.) objavio škotski historičar i pisac Malise Ruthven, ekspert za islam, islamističke fundamentalističke pokrete i BBC-ev saradnik novi pravac kojeg je W.D: Muhamed zacrtao pokretu donio mu je brojne političke i ekonomske koristi. Godine 1975. W.D. Muhamed se susreo sa egipatskim predsjednikom Enverom Sadatom u Chicagu. Godinu dana nakon tog susreta, Nacija islama je od emira emirata Sharjah (Ujedinjeni Arapski Emirati) dobio donaciju od, u to vrijeme daleko vrednijih, šesnaest miliona dolara za kupovinu džamija i školskih prostora.
Međutim, u isto vrijeme njegova vizija islamizacije nije prošla bez protivljenja i opozicije.1977. jedan od vodećih lidera Nacije Louis Farrakhan se, nezadovoljan novim kursom, sa malom grupom istomišljenika otcijepio od matičnog pokreta i osnovao „obnovljenu“ Naciju islama. Farrakhan je tvrdio kako je W.D. iznevjerio učenje svoga oca i da on, Farrakhan i sada komunicira sa Elijah Muhamedom koji nikada nije umro kao ni Farad. Vremenom je i odmetnuto krilo NOI-a približilo svoje stavove islamskom učenju, ali je to još uvijek daleko od islamske ortodoksije. Farrakhan i Muhamed su se zvanično pomirili dvijehiljadite godine kada su viđeni zajedno na džumi u Chicagu. I pored toga W.D je ostao izrazito kritički raspoložen prema znatnom broju lidera odmetnutog krila kao i prema njihovoj interpretaciji očevog učenja. Ni „obnovljena“ Nacija islama nije umirala od ljubavi za W.D. Muhamedom. Na njihovoj oficijelnoj web stranici nije se našlo prostora za Muhameda čak ni nakon vijesti o njegovoj smrti.

I pored procesa islamizacije kojeg je provodio prema vlastitoj viziji, Nacija islama još uvijek nije prihvaćena kako integralni dio ummeta (zajednice muslimanskih vjernika). Postoje još uvijek dijelovi učenja koje islamska ortodoksija smatra spornim. Možda je baš zato rijetkost da druge etničke zajednice muslimana uzimaju učešće u aktivnostima džemata koje vodi Nacija. Jedno je sigurno: nijedan drugi član Nacije islama nije učinio više na oplemenjivanju učenja ovog u početku vrlo militantnog i rasizmu sklonog pokreta. Na tome su mu odali priznanje skoro svi zvaničnici drugih vjerskih zajednica sa kojima je redovno učestvovao u zajedničkim projektima.
Još uvijek nema indicija ko bi mogao naslijediti W.D. Muhameda u vođenju nacije i da li će se proces islamizacije nastaviti, te da li će on ikada biti dovršen ili će fenomen crnog islama u Americi ostati




Anterfile I
Malcolm X
I prije W D Muhameda u pokretu je bilo pokušaja revidiranja stavova o crnačkoj dominaciji i pokušaja približavanja islamskoj ortodoksiji. Najpoznatiji slučaj je onaj Elijahovog glasnogovornika Malcolma X. Malcolm je rođen kao Malcolm Little u mjestu Omaha (Nebraska) 19. maja 1925. godine kao dijete Earla i Louise (rođ. Norton) Little. Unutar Nacije islama kruži predanje prema kojem su njegovog oca, baptističkog propovjednika, zaklali pripadnici bjelačke rasističke udruge Crni legionari. Godine 1939. godine Malcolmova je majka proglašene mentalno nestabilnom osobom i hospitalizirana nakon čega se o Malcolmu i njegovoj braći i sestrama brinu različiti skrbnici. Nakon burnog djetinjstva i mladosti tokom kojih je često dolazio u sukob sa zakonom Malcolm ulazi u okvire Nacije islama. Tada uzima novo ime Malcolm X u kojem ono X simbolizira odbacivanje svog ropskog imena. S obzirom da je bio vrlo vješt govornik brzo je napredovao unutar Nacije islama. Vremenom je postao toliko popularan među sljedbenicima Nacije islama da je došlo do raskola između njega i Elijaha Muhameda. Izvori Nacije islama tvrde kako je do raskola došlo jer je Elijah kritikovao Malcolmovu sklonost ka ženama i promiskuitetno ponašanje. Kakogod, 8. marta 1964. godine Malcolm je obznanio da istupa iz Nacije islama i osniva zasebnu organizaciju- Muslimansku džamiju. Iste je godine odlučio poći na hadž u Meku gdje se susreo sa saudijskim kraljem Fejsalom. S hadža će se vratiti s novim imenom - El-Jajj Malik El-Shabazz i odlučan da ispravi učenje Nacije islama i da ga dovede u sklad sa izvornim islamskim učenjem. Malcolomova popularnost je vrtoglavo rasla i njegovoj viziji islamizacije se odazivalo sve više starih pripadnika Nacije islama, ali i novih članova. To se nije svidjelo liderima Nacije. Godine 1965. (21. februara) Malcolm X je ubijen u atentatu dok je u plesnoj dvorani Audubon na Manhattanu držao govor pred 400 ljudi. Proces islamizacije je time samo privremeno zaustavljen, dok je Malcolmov aktivizam ostao simbol crnačke borbe za prava Amerikanaca afričkog porijekla.