Hutba koja je danas čitana u svim džamijama u Bosni i Hercegovini

Hutba: Sveti mjesec redžeb, mjesec mira: Na zlo ne odgovorite zlom, niti na mržnju mržnjom

Hvala Allahu koji nas je u ovom svetom mjesecu redžebu obasuo brojnim blagodatima i nimetima.

Mir i blagoslov neka su na našeg uzora Muhameda, a.s., njegovu porodicu, ashabe i one koji ga u dobru slijediše i slijede do Sudnjega dana.

Draga braćo,

Danas je mubarek petak, 6. redžeba 1447. godine od Hidžre Mustafine, a.s., odnosno 26. decembar 2025. godine od rođenja Isaa. a.s. Sinoć smo obilježili mubarek noć Lejletul-regaib.

Sa ovog časnog mjesta ja za sebe i vas molim Božiji oprost i Njegovu milost.

Podsjećam sebe i vas da je u islamskoj tradiciji mjesec redžeb jedan od četiri sveta mjeseca.  Tako nam se prenosi u vjerodostojnim predajama od Pečata vjerovijesnika, mir i spas neka su s njim. Svetost ovog mjeseca i sigurnost koja je dio njega, propisana još u ranijim objavama, bila je poštovana među predislamskim Arapima čak i prije dolaska Posljednjeg Allahovog pejgambera Muhameda, alejhiselam.

Tako su stanovnici predislamske Arabije mjesec redžeb nazivali mensalul-esinneti ili mjesec u kojem su odvajane strijele od lukova, u kojem se oružje nije smjelo potezati radi borbe. Bio je poznat i kao el-esam ili gluhi, mjesec u kojem se nije smio čuti zvuk gvožđa i željeza. Mjesec je to u kojem se nije kovalo oružje kao prijetnja ratom. Stari Arapi su govorili da u tom mjesecu ne treba kovati ni rahtilo ni alatke od željeza, kako ništa ne bi podsjećalo na rat i sukobe.  

Nažalost, u ovom svetom muslimanskom mjesecu mira, širom svijeta se čuje zveckanje oružja i zavijanje vukova koji pozivaju na novo prolijevanje krvi. Zlo se uzgoropadilo i sve su glasniji oni koji nose poruke mržnje, dominacije sile i neprijateljstva prema svemu što je drugačije. Dobri i plemeniti, otvorenog duha su sve tiši i nerijetko se povlače pred onima koji svijet guraju u nove sukobe i ratove.

Genocid u Gazi kojem čitav svijet više od dvije godine svjedoči ostaće mrlja na savjesti čovječanstva. Nezapamćena patnja palestinskih civila, nažalost, traje i danas. Stradanje nevinih ljudi u Ukrajini, Sudanu i brojnim drugim žarištima opominje nas da zlo rata i dalje prijeti ljudskom rodu. Poruka je to da, iako nas sve Božije objave pozivaju u kuću mira i uspostavljanje pravde i sigurnosti, sinovi i kćeri Ademovi i Havini još nisu prihvatili Božiju uputu niti su iz historije naučili kuda vodi sijanje neprijateljstva i razdora među ljudima.

Poštovani džematu,

U godini koju ispraćamo obilježili smo tridesetu godišnjicu genocida nad našim narodom u Srebrenici i trideset godina od postizanja mira u Dejtonu. Mi koji smo bili žrtve agresije i genocida, s razlogom cijenimo mir i razumijevamo poruke svetog mjeseca redžeba. Zato nas s pravom brine očita kampanja kojoj smo svjedočili ovih dana kojom u svjetskim sjedištima moći i medijima kleveću Bošnjake zbog njihove pripadnosti islamu. Uvrede naše vjere i našeg identiteta te sijanje nepovjerenja prema našem narodu i našoj domovini ne mogu postati „novo normalno“ i nešto na šta ćemo se naviknuti. Veličanje i slavljenje ratnih zločinaca i njihovih politika, prizivanje nekih novih Srebrenica i plaćenog lova na našu djecu sa sarajevskih brda, te osporavanje Bošnjaka kao suverenog političkog evropskog naroda i njegovog prava da slobodno živi siguran od novih zločina u svojoj domovini Bosni i Hercegovini, nisu put u stabilnost i bolju budućnost ovih prostora. To je očita prijetnja miru. Zato se ne smijemo umoriti od potrage za saveznicima i prijateljima u domovini, regionu i svijetu koji shvataju da ove ideologije zla nisu samo naš problem, nego izazov kojem se zajedno trebamo suprotstaviti.

Ako cijenimo mir, i ako smo ga spremni braniti, ne možemo nezainteresovano posmatrati kako se nekažnjeno šire najgori oblici govora mržnje prema islamu i muslimanima. Svakom zločinu prethodi stvaranje slike o Drugome kao opasnosti, onome ko ne pripada „našem“ prostoru „našoj“ vjeri kulturi ili civilizaciji. Uvrede, omalovažavanja, potcjenjivanje i diskriminacija imaju za cilj normalizaciju ovakvog odnosa i navikavanje javnosti, ali i žrtava, na prihvatanje takvog odnosa koji ih ponižava i pretvara u metu. Nakon toga slijedi dehumanizacija kao posljednji korak prije opravdavanja svakog oblika nasilja i agresije. Na nama je da ovo zlo prepoznamo dok nastaje i raste, da na njega upozoravamo i da mu se na sve načine suprotstavimo.

Neprihvatljivo je da se Bošnjacima pokušava osporiti pravo da glasaju na izborima, da kupuju stanove, da koriste svoj jezik na velikom dijelu bosanskohercegovačke teritorije.

Slobodu i mir koje uživamo mi smo skupo platili da bismo nijemo posmatrali kako se ovdje sije neko novo sjeme razdora i sukoba.

Zato kao Islamska zajednica i kao ljudi vjere svjesni svetosti slobode i mira pozivamo sve one koji su odgovorni i koji imaju instrumente da na vrijeme zaustave ove politike, institucije i pojedince koji svojim postupcima prijete miru. Odgovorni političari, mediji, akademska zajednica ali i naša dijaspora i prijatelji u svijetu imaju obavezu suprotstaviti se ovim narativima i učiniti sve kako bi se čula istina o nama i našoj domovini.

Draga i poštovana braćo.

Istovremeno podsjećam nas na opasnost od toga da na zlo odgovorimo zlom ili na mržnju mržnjom.

Uzvišeni Allah nam u Kur'anu poručuje:

„O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas neprijateljstvo i mržnja nekog naroda nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite. “ (El-Ma’ida, 8)

Naš istinski poraz bi bio kada bismo odustali od svojih vrijednosti i svoje vjere, kada bi postali poput onih na čije zlo upozoravamo i protiv kojih se borimo. To nije put muslimana niti vjernika.

Mi ćemo ostati ustrajni na principima naše vjere i dostojni branitelji našeg učenja, tradicije i otvorenog duha, uvjereni da u svijetu i ljudima ima više dobra nego zla i da je jedino što je na nama da pozivamo u Božiju kuću mira - Darus-selam - uvijek budni i oprezni da nam se zlo ne ponovi.

Na kraju, u mjesecu u kojem se duhovno pripremamo za dolazeći mubarek ramazan molim

Uzvišenog Allaha dovom Njegovog miljenika Muhameda, a.s., koju je učio u ovim danima:

اَللَّهُمَّ بَارِكْ لَنَا فِي رَجَبٍ وَشَعْبَانَ، وَبَلِّغْنَا رَمَضَانَ

„O Allahu, blagoslovi nas u mjesecu redžebu i ša’banu i daj nam da dočekamo ramazan“

Amin, ja Rabbel-alemin.

Autor hutbe: Muhamed Jusić, direktor Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

Jusić: Pope Leo XIV’s Visit to Turkey and Lebanon Is Symbolic, and It Is Not Good That the Messages Were Not Heard in Bosnia and Herzegovina

Foto: Anadolija - Papa Lav XIV posjetio i Sultanahmetovu džamiju tokom posjete Turskoj

The recent visit of Pope Leo XIV to Turkey and Lebanon passed almost unnoticed in Bosnia and Herzegovina. Apart from agency news reports, there were hardly any serious analyses of the significance of this apostolic journey and the messages conveyed during it.

On this occasion, Preporod interviewed Muhamed Jusić, Director of the Department of Foreign Affairs and Diaspora of the Riyasat of the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina, a member of the Executive Board of the Interreligious Council in Bosnia and Herzegovina, and former Ambassador of Bosnia and Herzegovina to the Kingdom of Saudi Arabia, Yemen, the Sultanate of Oman, and the Organisation of Islamic Cooperation.

Riyasat member Jusić agreed with Preporod’s observation that this visit did not receive the attention it deserved in the Bosnian public, adding that it is highly significant that Pope Leo XIV chose two predominantly Muslim countries for his first foreign visit.

“The message is extremely symbolic, and it is not good that these messages were not heard in Bosnia and Herzegovina, if we are not to conclude that they may have been deliberately ignored.

The messages about the mutual interdependence of Muslims and Christians and the necessity of mutual respect, which were voiced during the Pope’s apostolic journey, are today perhaps more necessary than in some earlier periods, when the world was not globalised to the extent it is today and when Muslims and Christians did not live together in so many shared, multi-confessional societies as they do now. Messages about the importance of strengthening ties between Eastern and Western Christianity also deserve serious attention. At a time when there are clear efforts by certain circles to ensure that Islam and Christianity are less and less religions, and increasingly markers of culture and political dominance, it is crucial to have a Pope who is aware of these dangers and who equally reminds both Christians and Muslims of the risks of such an attitude toward the sacred and the meaning of faith and life,” Jusić said.

Seeking to Legitimize Exclusivism

Asked about the global context in which this visit took place, Jusić stated that the rhetoric of a “clash of civilizations,” often artificially constructed without grounding in everyday reality, is increasingly being used worldwide to target Muslims, especially in environments where they are minorities or immigrants.

“It is evident that across Europe and America an image is spreading that Christianity is under threat from an ‘Islamic danger’ and that mobilisation is necessary to defend the Christian world. This polarises and destabilises societies, leading to a general sense of insecurity, uncertainty, and mistrust. In this process, there is no hesitation in resorting to dehumanisation, violations of basic human rights, and the spread of hatred toward Muslims, developments that increasingly resemble the period preceding the rise of fascism.

For the success of these intolerant and exclusionary ideologies, the support of the Church, especially the Catholic Church as the largest in the world, would be decisive. A Church blessing for such rhetoric and for policies that claim to defend Christian values would amount to their legitimisation. That is why all eyes are on the Pope and his stance toward such interpretations of Christianity and social reality. Among other things, through this visit and the messages conveyed during it, Pope Leo XIV sent a clear message to the proponents of such ideas and policies who seek to instrumentalise religion for political goals,” Jusić explained.

Muslims and Christians Share More Values Than Differences

At the same time, Jusić pointed out that what is happening in the West has its counterparts in the East, and that the world functions according to the principle of interconnected vessels, with reciprocal radicalisation and de-radicalisation.

“The Muslim world has for some time been following a path that some Western societies are now embarking upon. Its own weaknesses were always blamed on others. In public discourse, it has become normal to blame the ‘colonial’ West, often equated with Christianity, for all problems. The fact that the empires which exported conflicts into predominantly Muslim regions and plundered their resources had long ceased to be Christian in their homelands had no effect on radical groups and ideologies ceasing to spread hatred toward minorities and undermine their own societies from within. This has led to a situation in which Christian communities throughout the Muslim world have become targets of radical groups and policies,” Jusić noted.

He reminded that some of these persecuted and discriminated Christian communities belong to denominations that survived only within multi-confessional Muslim societies.

“Even this was not enough for radical elements to stop seeing them as agents of a global conspiracy against Muslims, rather than as their neighbours and friends, often members of the same people with whom they have lived for centuries.

That is why the messages voiced by Pope Leo XIV, as well as by his Muslim hosts, are so significant, messages emphasising the need to preserve traditional Christian communities throughout the Muslim world, to guarantee their freedoms and rights, and to reaffirm the determination of Muslim and Christian believers worldwide to continue their shared historical journey.

Muslims and Christians, as genuine believers and as institutions representing them in today’s world, share more common values and challenges than differences and conflicts. This should serve as an incentive to open new horizons of cooperation, rather than to deepen divisions,” Jusić said.

We Have a Pope Who Understands the Traps

Jusić further believes that the coming century will, among other things, be shaped by the relationship of the Pope and the Catholic Church toward the phenomenon of militant and nationalist religiosity.

“The desire to protect one’s own identity, religious or national, must not become a justification for hatred and intolerance toward the Other. Neither in the East nor in the West is it a good path to mobilise collective identity by spreading distrust toward others and inventing enemies.

It is therefore encouraging that, after Pope Francis, we once again have a Pope who understands the traps of promoting the concept of a clash of civilizations. This indicates that the Catholic Church, in its mainstream, is aware of the dangers of creating new global conflicts along religious, cultural, and civilisational fault lines, and that it will continue to seek partners around the world, including among Muslims, who recognise the same challenges and are willing to stop new fascisms, genocides, holocausts, pogroms, and holy wars while there is still time.

That is why we can rightly say that we are encouraged by the Pope’s first foreign visit,” Jusić concluded.

It should be recalled that nearly seven months after his election as a Pope, Leo XIV embarked on his first international trip.

From 27 to 30 November, he visited the Republic of Turkey, followed by a visit to Lebanon until 2 December. In doing so, the head of the Catholic Church, originally from the United States of America, continued the international engagement of his predecessors and, it seems, the open policy of dialogue with Muslims pursued by Pope Francis.

(IIN Preporod)

Jusić: Posjeta pape Leona XIV Turskoj i Libanu je znakovita i nije dobro da se poruke nisu čule u Bosni i Hercegovini

Nedavna posjeta pape Leona XIV Turskoj i Libanu prošla je skoro nezapaženo u Bosni i Hercegovini. Osim agencijskih vijesti skoro da nije bilo ozbiljnijih osvrta na značaj ovog apostolskog putovanja i poruka koje su odaslane tom prilikom.

INN Preporod je ovim povodom zatražio komentar Muhameda Jusića, direktora Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i člana Izvršnog odbora Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini, te bivšeg ambasadora Bosne i Hercegovine u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Sultanatu Oman i Organizaciji islamske saradnje.

Član Rijaseta Jusić složio se sa zapažanjem Preporoda kako ova posjeta nije u bosanskohercegovačkoj javnosti dobila pažnju koju zaslužuje, dodavši kako je itekako značajno da je papa Leon XIV za svoje prvo putovanje u inostranstvo odabrao dvije većinski muslimanske zemlje.

Poruka je itekako znakovita i nije dobro da se poruke nisu čule u Bosni i Hercegovini, da ne ustvrdimo kako su možda svjesno prešućene.

– Poruke o upućenosti muslimana i kršćana jednih na druge i nužnosti uzajamnog poštovanja, koje su se čule tokom papinog apostolskog putovanja, danas su potrebnije nego možda u nekim ranijim periodima, kada svijet nije bio globaliziran u mjeri u kojoj je to danas i kada muslimani i kršćani nisu živjeli u toliko zajedničkih multikonfesionalnih društava kao što je to slučaj danas. Poruke o značaju jačanja veza između istočnog i zapadnog kršćanstva također zaslužuju ozbiljnu pažnju. U vremenu kada su očita nastojanja nekih krugova da islam i kršćanstvo sve manje budu vjere, pa i religije, a sve više markeri kulture i političke dominacije bitno je imati papu koji je ovih opasnosti svjestan i koji podjednako podsjeća i kršćane i muslimane na opasnost takvog odnosa prema svetom i smislu vjere i života – kazao je Jusić.

Žele legitimizirati svoju isključivost

Na pitanje u kakvom globalnom kontekstu dolazi ova posjeta, Jusić kaže kako se retorika sukoba civilizacija, koja se čak i na silu konstruiše bez utemeljenja u svakodnevnici, koristi se sve češće kako bi se širom svijeta targetirali muslimani, naročito u onim sredinama gdje su manjina ili useljenici.

– Vidno je kako se širom Evrope i Amerike širi slika o tome kako je kršćanstvo ugroženo od "islamske opasnosti" i da je nužna mobilizacija kako bi se kršćanski svijet odbranio. Na taj način se polariziraju i destabilizuju društva, što dovodi do općeg osjećaja nesigurnosti, neizvjesnosti i nepovjerenja. U tom procesu se ne preza od dehumanizacije, kršenja osnovnih ljudskih prava i širenja mržnje prema muslimanima što sve više podsjeća na vrijeme pred uspon fašizma. Za uspjeh ovih netolerantnih i isključivih ideologija presudna bi bila naklonost crkve, naročito one Katoličke kao najveće u svijetu. Blagoslov crkve za takvu retoriku i politike koje su same sebi dale u zadatak da navodno brane kršćanske vrijednosti značio bi njihovu legitimaciju. Zato su sve oči uprte u papu i njegov stav prema takvim interpretacijama kršćanstva i društvene stvarnosti. Između ostalog, ovom posjetom i svim što se moglo čuti tokom nje, papa Leon XIV poslao je poruku i nosiocima takvih ideja i politika koji bi da instrumentaliziraju religiju za svoje političke ciljeve – pojasnio je Jusić.

Muslimani i kršćani imaju više zajedničkih vrijednosti nego razlika

Istovremeno, on skreće pažnju kako ono što se dešava na Zapadu ima svoje inačice na Istoku i da svijet funkcioniše po principu spojenih posuda i recipročne radikalizacije i deradikalizacije.

– Muslimanski svijet već neko vrijeme prolazi put kojim kreću neka zapadna društva danas. Za svoje slabosti uvijek su krivili druge. U javnom diskursu je postalo normalno za sve probleme kriviti "kolonijalni" Zapad koji je poistovjećivan sa kršćanstvom. To što imperije koje su izvozile sukobe u većinski muslimanski svijet i pljačkale njihove resurse već dugo u svojim maticama nisu bile kršćanske, nije imalo nikakvog efekta na to da radikalne skupine i ideologije prestanu širiti mržnju prema manjinama i iznutra razarati ta društva. Tako se došlo u situaciju da su kršćanske sljedbe širom muslimanskog svijeta postale mete radikalnih skupina i politika – naveo je Jusić.

Podsjetio je da neke od tih progonjenih i diskriminiranih kršćanskih skupina pripadaju sljedbama koje su preživjele samo u multikonfesionalnim muslimanskim društvima.

– Ni to nije bio dovoljan argument da radikalni elementi u njima ne vide nosioce globalne zavjere protiv muslimana, nego svoje komšije i prijatelje, nerijetko i pripadnike istog naroda s kojima žive stoljećima. Zato su značajne poruke koje su se čule od pape Leona XIV, ali i njegovih domaćina među muslimanskim liderima, o potrebi očuvanja tradicionalnih kršćanskih zajednica širom muslimanskog svijeta i garantiranja njihovih sloboda i prava, te odlučnosti da vjernici muslimani i kršćani širom svijeta nastave svoj zajednički historijski hod. Muslimani i kršćani kao istinski vjernici, ali i kao institucije koje ih predstavljaju u današnjem svijetu, imaju više zajedničkih vrijednosti ali i izazova nego razlika i sukoba. To treba biti poticaj za otvaranje novih vidika saradnje, a ne produbljivanje podjela – poručio je Jusić.

Imamo papu koji razumije zamke

Nadalje, Jusić smatra da će stoljeće pred nama zasigurno između ostalog odrediti i odnos pape i Katoličke crkve prema fenomenu militantne i nacionalističke religioznosti.

– Želja da se zaštiti vlastiti identitet pa i onaj vjerski i nacionalni ne smije postati opravdanje za mržnju i netrpeljivosti prema Drugome. Nije dobar put ni na Istoku ni na Zapadu da se vlastiti kolektivni identitet mobilizira preko širenja nepovjerenja prema drugome i izmišljanja neprijatelja. Zato svakako ohrabruje kada i nakon pape Franje opet imamo papu koji razumije zamke promocije koncepata sukoba civilizacija. To govori da je Katolička crkva u svom glavnom toku svjesna opasnosti kreiranja novih globalnih sukoba na vjerskim, kulturnim i civilizacijskim polarizacijama i da će nastaviti tražiti partnere širom svijeta pa i među muslimanima koji su svjesni istih izazova i koji su spremni zaustaviti neke nove fašizme, genocide, holokauste, pogrome i svete ratove dok još nije kasno. Zato s pravom možemo reći da smo ohrabreni prvom papinom posjetom inostranstvu – kazao je Jusić.

Podsjetimo, skoro sedam mjeseci nakon što je izabran za papu, Leon - Lav XIV je krenuo na svoje prvo putovanje u inozemstvo.

Od 27. do 30. novembra boravio je u Republici Turskoj, a zatim do 2. decembra u Libanu. T

ime je poglavar Katoličke crkve, porijeklom iz Sjedinjenih Američkih Država, nastavio međunarodni angažman svojih prethodnika i, čini se, otvorenu politiku dijaloga sa muslimanima koju je vodio papa Franjo.

(IIN Preporod)

UMJESTO UVODNIKA: A šta je s “bošnjačkim pitanjem” u Bosni i Hercegovini?

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Stvorena je slika o tome da su implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i reforme, provođene s ciljem formiranja funkcionalne države sposobne da se pridruži EU i NATO, činjene u interesu Bošnjaka. Posljedično, skoro je ustaljen dojam da su Bošnjaci uzurpatori prava druga dva konstitutivna naroda i da im se, na neki način, pogodovalo. Zato je bitno dekonstruisati ovaj narativ i, pod hitno, nametnuti “bošnjačko pitanje”, ne s ciljem pristajanja na nacionalne podjele i odustajanja od borbe za ravnopravnost svih naroda i građana u BiH na svakom dijelu njene teritorije, nego da pomenuta, iskrivljena, slika realnosti ne bi postala osnova za neka nova rješenja i dogovore u Bosni i Hercegovini i regionu

Gotovo je neupitna procjena da Bosna i Hercegovina prolazi najtežu ustavnu i političku krizu od Dejtona. Izlaz iz krize, koja prijeti da preraste i u sigurnosnu, se ne nazire. Na međunarodnom planu je kreirana slika o tome kako je izvor krize nerješavanje srpskog i hrvatskog “pitanja” u Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu. Ovim narativom stvorena je slika o tome da su implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma i reforme, provođene s ciljem formiranja funkcionalne države sposobne da se pridruži EU i NATO, činjene u interesu Bošnjaka. Posljedično, skoro je ustaljen dojam da su Bošnjaci uzurpatori prava druga dva konstitutivna naroda i da im se, na neki način, pogodovalo.

Zato je bitno dekonstruisati ovaj narativ i, pod hitno, nametnuti “bošnjačko pitanje”, ne s ciljem pristajanja na nacionalne podjele i odustajanja od borbe za ravnopravnost svih naroda i građana u BiH na svakom dijelu njene teritorije, nego da pomenuta, iskrivljena, slika realnosti ne bi postala osnova za neka nova rješenja i dogovore u Bosni i Hercegovini i regionu.

Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio delikatan balans između tri konstituentna naroda, odnosno u percepciji jednog dijela tadašnjih međunarodnih političkih zvaničnika, tri zaraćene strane. Vašingtonskim sporazumom kompromisno je riješeno tzv. “hrvatsko pitanje”, jer se hrvatskom političkom faktoru izašlo ususret podjelom Bosne i Hercegovine na kantone sa širokim nadležnostima, što je od Bosne i Hercegovine stvorilo jednu od najdecentraliziranijih država na svijetu.

U Dejtonskom mirovnom sporazumu otišlo se korak dalje i dozvolilo da RS, s imenom jednog naroda, ostane kao zaseban kanton koji je uzeo još veće ovlasti u formi nikada jasno definisanog entiteta. Bošnjaci su sa drugim probosanskim opcijama, zauzvrat, dobili prestanak rata i ubijanja, jer su oni bili najveća žrtva agresije, naoružavanje tadašnje Vojske Federacije kroz program “Opremi i obuči” (što je trebao biti garant njihove sigurnosti i opstanka, te da im se u budućnosti neće moći ponoviti genocid i progoni) i „dobili“su nastavak državnosti međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine koja će od tada imati kompleksno decentralizovano uređenje. Ustvari, dobili su garanciju da će kroz ustavni okvir države Bosne i Hercegovine moći zaštititi svoja kolektivna i građanska prava na onim područjima na kojima je počinjen genocid i s kojih su protjerani. Značajan “ustupak” za Bošnjake bila je ostavljena ustavna mogućost da Bosna i Hercegovina vremenom preuzima one nadležnosti koje su neophodne za njeno funkcionisanje kao nezavisne i suverene države. I, naravno, tu je i natkrovljujuća pozicija Evropske povelje o ljudskim pravima koja je predviđena Dejtonskim mirovnim sporazumom, a koja je trebala zagarantovati da će Bosna i Hercegovina, prisustvom sudija suda iz Strazbura u njenom Ustavnom sudu i presudama ovog suda, biti uređena na evropskim vrijednostima, kao i sve druge evropske države.

Sada se sve to pokušava osporiti – i duhom i slovom. Upravo je svaka od ovih garancija i “dobitaka”, koje je bošnjačka i probosanska strana dobila kako bi pristala na Dejtonski mirovni sporazum, sistematski napadnuta od nacionalističkih politika okupljenih oko SNSD-a i HDZ-a . Zato ne postoji toliko neriješeno srpsko ili hrvatsko pitanje koliko postoji bošnjačko, a koje bošnjačke i probosanske strane ne uspijevaju artikulisati ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti.

U trenutnoj krizi treba imati na umu da sve ukazuje na to da, ukoliko ne uspije potpuna secesija, odnosno izvođenje entiteta RS iz ustavnopravnog okvira Bosne i Hercegovine, cilj Milorada Dodika je, nekom vrstom “kompromisa” s međunarodnom zajednicom, izdejstvovati ukidanje Ureda visokog predstavnika (bilo kroz izbor novog kandidata koji bi bio izabran na određeni kraći period bez bonskih ovlasti ili kroz poništenje dosadašnjih odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta). Na ovaj način, i insistiranjem na povlačenju sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koje imenuje Evropski sud za ljudska prava, Dodik planira ukloniti i posljednje dvije prepreke na putu “legalne” disolucije; odnosno uklanjanje mehanizama koji u budućnosti, u slučaju neke nove krize, mogu spriječiti otcjepljenje entiteta RS. Bez ove dvije institucije Dodik proizvoljno može interpretirati Dejton kako želi i za sve antidejtonske aktivnosti tvrditi da su, ustvari, odbrana izvornog Dejtonskog mirovnog sporazuma. A upravo to čini, već sada.

Nadalje, Dodik pokušava stvoriti klimu u kojoj će o Bosni i Hercegovini, a možda i Balkanu, odlučivati administracija predsjednika Trumpa i Ruske Federacije bez Evrope, odnosno država za koje Dodik smatra da nemaju razumijevanje za njegovu poziciju. Ovo je i cilj Ruske Federacije i ovo su pokušali postići i u slučaju rata u Ukrajini. S tim ciljem je i “protjerivanje” njemačke ministrice iz Banje Luke. Teško da će EU odnosno njene članice, ali i Velika Britanija i drugi, prihvatiti takav pristup i teško da on može donijeti dugoročnu stabilnost Balkanu.

U konačnici, Dodik pokušava, donošenjem zakona kojima poništava odluke Visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji RS-a, i zabranom djelovanja državne policijske agencije SIPA-a (ali i najavom zabrane djelovanja državnih Oružanih snaga i Obavještajne agencije), stvoriti teritoriju u srcu Evrope koja je izvan ustavnih okvira države Bosne i Hercegovine, ali i njenih međunarodnih obaveza i postignuća na evropskom putu. To je već sada teritorija u srcu Evrope na kojoj se donose zakoni po uzore na one u Ruskoj Federaciji i Bjelorusiji, to je teritorija pod direktnom kontrolom Rusije koja ne poštuje nikakve evropske vrijednosti niti je išta od međunarodnih normi i konvencija, koje je potpisala država BiH i koje su ugrađene u njen ustav, obavezuje.

Najava novog ustava entiteta i ukidanja Vijeća naroda u entitetu RS ukazuje da će to biti političko-pravni sistem u kojem Islamska zajednica, Bošnjaci i preživjele žrtve genocida neće imati nikakve mehanizme zaštite i u potpunosti će ovisiti od volje većinskih nacionalističkih srpskih stranaka.

I na kraju, pored “bošnjačkog pitanja” u Bosni i Hercegovini je, ne samo zbog presuda Evropskog suda za ljudska prava, aktuelno i “bosanskohercegovačko pitanje”, odnosno pitanje ravnopravnosti svih građana i državljana Bosne i Hercegovine na svakom njenom dijelu.

What Can MAGA Learn from the Muslim World?

Muhamed Jusić- Preporod 1278 / 04 • February 15, 2025

Under the slogan “Make America Great Again - MAGA,” President Donald Trump secured his first term in the White House, followed by a defeat by the Democrats and his refusal to accept the result and ensure a peaceful transfer of power. Just when it seemed that Trump’s four-year mandate was merely an incident in the U.S. political life, the MAGA movement evolved into a serious political and ideological movement with intentions to shape the world according to its vision, far beyond the borders of the United States of America. Failures of President Joseph Biden’s administration, controversies surrounding his age and late withdrawal from the race, as well as his flirtation with radical leftist and liberal ideas and individuals from the “woke” movement, and ultimately, the inconsistency and lack of principle regarding the events in Gaza, have contributed to the impression that President Trump, along with the MAGA movement, enjoys broad support and a mandate from the American people.

The MAGA movement - supported by the controversial billionaire and newly close Trump associate Elon Musk, along with his platform X, as well as a network of donors, media, and institutes - is attempting to export its ideas, primarily to Europe. That is why, in recent weeks, we have seen Musk trying to interfere in elections in several European countries, now under the slogan “Make Europe Great Again - MEGA.”

How Did Others Lose Their Power?

As it appears that the dominant political force in what is called the Western world is becoming MAGA and MEGA, it might be useful to recall how another part of the world - another civilization and its political projects - responded to its own accumulated problems and inability to lead global initiatives by choosing isolation, militarism, the creation of domestic and foreign enemies, and dreams of returning to a golden age through mere repetition of past solutions that once “made us great.”

Of course, I am referring to the experience of the Arab and much of the Muslim world, where opinion-makers - realizing that their societies and states had lost primacy in science, technology, economics, and political governance, when they stopped drawing inspiration from their past to create new visions for a better future - they began to see themselves as a defeated, endangered, and disenfranchised world, blaming others for their problems.

That world failed to see that its source of strength lay in openness, the values of justice, the rule of law, freedom, tolerance, and inclusivity, which societies were built on, at the time, were superior to their surroundings. This made them powerful. Their influence extended far beyond the borders they controlled through military power. Many peoples, even those of different faiths and civilizational perspectives, felt they would prosper and even be freer under the umbrella of Muslim civilization than under rulers of their own faith. Scientists fled to Baghdad and Toledo because they found freedom and opportunities there. Arabic was the language of science, not because it was imposed by military force, but because scholars could only access and disseminate knowledge through it.

The Powerlessness of Old Solutions

At a time when the majority in the Muslim world were confident in the strength of their civilization, Qadi Abu Qasim Said ibn Ahmad al-Andalusi al-Qurtubi (1029–1070) in Islamic Spain wrote the book Tabakat al-Umam, in which he discussed why Muslims were advancing while other nations were declining. He emphasized a historical fact proven many times that progress cannot be achieved through force, repression, and the suppression of critical thinking; that truths and ideas cannot be restrained, and those who have the courage to embrace progress in all fields - who are not afraid to compete in an open world not from a position of force but intellectual and scientific superiority - are the ones who prosper. Centuries later, one of the pioneers of reform and renewal in the Muslim world, aiming for its unity and power, Shakib Arslan (1869–1946), wrote the book Why Have Muslims Fallen Behind While Others Have Advanced?. Since then, Arabs and Muslims have made little progress in regaining their former international standing. Increasingly, out of frustration over this failure, they have begun producing movements and ideas that seek to restore a perception of past power through sheer force.

The first sign that a civilization has exhausted itself and has nothing left to offer the world is when the majority within it believes that its best days are behind and resorts to old solutions to address new problems. This could be a valuable lesson for the West from the Muslim world.

For the experiences of Arabs and Muslims, who have had a similar understanding of the causes of crisis and visions of solutions as those rallying under the MAGA and MEGA banners, have led this world into even greater difficulties, further complicating a situation that has persisted for centuries.

Decadence and (Not) Learning from Others’ Mistakes

There are numerous examples of why such an approach should be fundamentally reconsidered, but for now, I will focus only on the inconsistency and confusion in determining the reference years when we were “great” and “powerful.” When was the golden age? The answer to this question is full of absurdities in the cases of America, Europe, and the Muslim world alike. First, few proponents of “make great again” actually know or agree on when this golden reference period occurred. In America’s case, for some, the time when America was great coincides with the period of slavery and racial segregation, while the defeat of the Nazis and everything that followed is seen as an era of decadence and the rise of values that they blame for America’s decline.

The same applies to Europe. For many of the extreme radical political movements mobilizing these days under the MEGA slogan, Europe that, at certain times, produced religious intolerance, inter-Christian exterminations, crusades, colonial domination, fascism, and communism is the Europe of deep roots that must be restored. The aggressive sovereignism that led to two world wars is, for them, the golden age. The period of economic prosperity and peace remembered by their voters is the result of projects they now seek to destroy, blaming them for Europe’s decline. 

Among radical conservative Muslims who dream of restoring Muslim power, the confusion is no less significant. Advocates of a utopian Islamic state, which supposedly has divinely revealed solutions for all problems, do not agree on when it actually existed. Most will claim it was during the Prophethood, but since Muslims at that time were directly guided by the Prophet (peace be upon him) and Divine Revelation, this period is not considered replicable - except at the level of values, which is undisputed. Everything afterward is problematic for some: the era of the four caliphs, during which the first intra-Muslim conflicts and divisions emerged; the Umayyad period, accused of imitating other cultures and introducing dynastic rule. Although most of those who seek to restore past Muslim glory refer to the time of great Muslim conquests during the Umayyad and Abbasid states, they simultaneously emphasize that this was a period of decadence, as ancient, Eastern, and other foreign ideas that corrupted Islamic thought were introduced. Almost everything produced by Islamic Spain, from its religious and political thought to its art, science, and culture, is considered controversial and „un-Islamic“. Yet, those who hold these views readily refer to the „power of Muslims“ who ruled there.

This ideological blindness has repeatedly led the Muslim world to repeat the mistakes of the past in an effort to return to its roots, solutions, and “values” that once made us great and powerful. That is why it would be wise for advocates of the “make great again” movement to learn from the mistakes of others - so they do not have to learn from their own.

 

Šta MAGA može naučiti od muslimanskog svijeta?

Muhamed Jusić- Preporod 1278 / 04 •15. FEBRUAR 2025.

Pod sloganom “Make America Gre at Again – MAGA” (Učinimo Ameriku velikom ponovo), predsjednik Donald Trump je osigurao svoj prvi mandat u Bijeloj kući, nakon kojeg je uslijedio poraz od demokrata i njegovo odbijanje da prihvati rezultat i mirnu primopredaju vlasti. I kada se učinilo da su četiri godine Trumpovog mandata tek incident u političkom životu SAD-a, MAGA pokret je prerastao u ozbiljan, ne samo politički nego i ideološki pokret koji ima intencije da oblikuje svijet po svom naumu, daleko od granica Sjedinjenih Američkih Država. Neuspjesi administracije predsjednika Josepha Bidena, kontroverze s njegovom starošću i kasnim provlačenjem iz utrke, kao i koketiranje s radikalnim lijevim i liberalnim idejama i pojedincima iz “woke” pokreta, te u konačnici nedosljednost i neprincipijelnost u slučaju svega što se dešavalo u Gazi, pomogli su da se stekne dojam kako predsjednik Trump, kao i pokret MAGA, imaju široku podršku i mandat od američkog naroda.

MAGA pokret – potpomognut kontroverznim milijarderom i odnedavnim Trumpovoim bliskim saradnikom Elonom Muskom i njegovom platformom X te mrežom donatora, medija i instituta – pokušava izvesti svoje ideje, prije svega, u Evropu. Zato u posljednjim sedmicama vidimo pokušaje Muska da se uplete u izbore u više evropskim država, sada pod sloganom “Make Europe Great Again – MEGA”.

Kako su drugi prestali biti moćni?

Budući da se stiče dojam da dominanta politika onoga što se naziva Zapadni svijet postaje MAGA i MEGA, možda bi bilo korisno podsjetiti kako je drugi dio svijeta – druga civilizacija, pa i njegovi politički projketi – na vlastite nagomilane probleme i nesposobnost da budu lideri globalnih projekata, odgovorio zatvaranjem u sebe, militantizmom, generisanjem domaćih i stranih neprijatelja i sanjanjem o povratku u zlatno doba kroz puko ponavljanje rješenja iz prošlosti koja su “nas nekada napravila velikim”.

Naravno da mislim na iskustvo arapskog, pa i velikog dijela muslimanskog svijeta u kojem su kreatori javnog mnijenja – shvativši da su njihova društva i države izgubili primat u nauci, tehnologiji, ekonomiji i modelu političkog uređenja države i društva, kada su iz svoje prošlosti prestali crpiti inspiraciju za nove vizije bolje budućnosti –  počeli stvarati predstavu o sebi kao poraženom, ugroženom i obespravljenom svijetu za čije probleme su uvijek krivi drugi.

Taj svijet nije htio vidjeti da je izvor njegove snage bio u otvorenosti, vrijednostima pravičnosti, vladavine prava, slobode, tolerancije i inkluzivnosti na kojima su gradili društva koja su, u tom vremenu, bila superiornija od svog okruženja. To ih je činilo moćnim. Njihov utjecaj se širio daleko od granica koje su kontrolisali vojnom silom. Brojni narodi, čak i drugih vjera i civilizacijskih svjetonazora, su osjećali da će bolje prosperirati i čak biti slobodniji pod okriljem muslimanske civilizacije nego pod vladarima koji su iste vjere kao i oni. Naučnici su bježali u Bagdad i Toledo, jer su tamo nalazili slobodu i priliku da se ostvare. Arapski je bio jezik nauke, ne zato što je nametnut vojnom silom nego zato što su naučnici samo preko njega mogli doći do znanja i diseminirati ga.

Nemoć starih rješenja

U vrijeme dok je većina u muslimanskom svijetu bila sigurna u snagu vlasti te civilizacije, kadija Ebu Kasim Said bin Ahmed el-Endalusi el-Kurtubi (1029 1070) u islamskoj Španiji piše knjigu „Tabakat el-Umem“ u kojoj diskutuje o tome zašto su muslimani napredovali, a drugi narodi nazadovali. Naglašava upravo ovu, više puta u historiji potvđenu činjenicu, da se silom, represijom i zatiranjem kritičkog mišljenja ne može ostvariti progres, da se istine i ideje ne mogu sputati i da prosperiraju oni koji imaju hrabrosti prihvatiti ideje progresa na svim poljima, koji se ne plaše natjecati u otvorenom svijetu s drugima, ne s pozicija sile nego superiornosti ideja i znanja. Stoljećima kasnije, jedan od otaca pokušaja reforme i obnove muslimanskog svijeta i njegovog jedinstva i moći Šekib Arslan (1869–1946) piše knjigu „Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali“. Od tada Arapi i muslimani nisu napravili baš velik iskorak u povratku na mjesto koje su nekada imali na međunarodnoj sceni, a sve češće su, iz frustracije zbog tog neuspjeha, počeli proizvoditi pokrete i ideje koje pukom silom pokušavaju povratiti predstavu o nekadašnjoj moći.

Prvi znak da se neka civilizacija iscrpila i da nema više ništa ponuditi svijetu jeste trenutak u kojem većina u njoj prihvati da je najbolje vrijeme iza nje i da moraju potezati za starim rješenjima, kako bi odgovorili na nove probleme. Mogla bi ovo biti dobra lekcija Zapadu od muslimanskog svijeta.

Jer iskustva Arapa i muslimana, sa sličnim razumijevanjem uzroka krize i vizija rješenja poput onih koji staju ispod zastava MAGA ili MEGA, su ovaj svijet uvela u još veće probleme i dodatno zakomplikovali stanje u kojem se već stoljećima nalaze.

Dekadenca i (ne)učenje na tuđim greškama

Brojni su primjeri zašto bi ovakav pristup trebao biti temeljno preispitan, a ovaj put ću se osvrnuti samo na nedosljednost i konfuziju u utvrđivanju referentnih godina kada smo bili “veliki” i “moćni”. Kada je bilo to zlatno doba? I u slučaju Amerike, Evrope i muslimanskog svijeta, odgovor na ovo pitanje je pun apsurda. Prvo, teško da iko od zagovornika “make great again” zna i slaže se u tome kada se to zlatno referentno doba desilo. U slučaju Amerike, za neke se vrijeme kada je Amerika bila velika podudara s periodom robovlasništva, rasne segregacije, dok je period poraza nacista i sve ono što je uslijedilo nakon toga, period dekadence i uspon snaga i vrijednosti koje krive za propast Amerike.

I u Evropi je isto. Za brojne ekstremno radikalne političke opcije, koje se ovih dana mobiliziraju ispod slogana MEGA, Evropa koja je u određenim periodima izrodila vjersku netoleranciju, međukršćanska istrebljenja, križarske ratove, kolonijalnu dominaciju, fašizam i komunizam, je Evropa dubokih korijena koju valja obnoviti. Agresivni suverenizam koji je doveo do dva svjetska rata za njih je zlatno doba. Period ekonomskog blagostanja i mira koji pamte njihovi glasači je rezultat projekata koje oni žele uništiti jer ih optužuju da su uzrok propasti.

Ni kod muslimanskih radikalnih konzervativaca, koji sanjaju o povratku muslimanske moći, konfuzija nije ništa manja. Zagovornici utopijske islamske države, koja ima od Boga objavljena rješenja za sve probleme, ne slažu se kada se ona ostvarila. Većina će ih reći da je to period poslanstva, ali da su tada muslimani vođeni Poslanikom, a. s., i sa mom Objavom, te se ne može smatrati mogućim za obnovu, osim na nivou vrijednosti, što nije sporno. Sve nakon toga je, za neke od njih, problematično: od perioda četverice halifa, kada povijest bilježi prve unutarmuslimanske sukobe i podjele koje traju i danas, do perioda Emevija koje optužuju za oponašanja drugih kultura i uvođenje dinastijske vlasti. Iako se većina onih koji bi obnavljali muslimansku slavu iz prošlosti referira na vrijeme velikih muslimanskih osvajanja Emevijske i Abasijske države, oni istovremeno jasno naglašavaju da je to period dekadence jer su tada u muslimansku misao uvedene antičke, istočnjačke i one ideje koje su je iskvarile. Skoro sve što je produkt islamske Španije, od njene vjerske i političke misli do umjetnosti, nauke i kulture, sporno je i “neislamsko”, ali se oni koji podržavaju ove tvrdnje rado referiraju na “moć muslimana” koji su tamo vladali.

Ova ideološka sljepoća je, ne samo muslimanski svijet dovodila do toga da se, iz želje za vraćanjem korijenima, rješenjima i “vrijednostima” zbog kojih smo nekad bili veliki i moćni, ponavlja ju greške iz prošlosti. Zato bi bilo dobro da zagovornici “make great again” pokreta nauče ne što iz grešaka drugih, kako ih ne bi učili na svojoj koži.

Preokret u Siriji i nova raelnost za Bliski istok

 

Pisano noć nakon pada režima porodice Asad na marginama Doha foruma

Preokret u Siriji i nova raelnost za Bliski istok

Objavljeno: Preporod, 1274/24. 15. decembar

U subotu i nedjelju, 7 i 8. 2024. godine u Dohi, glavnom gradu Države Katar, održavao se 22. po redu Doha Forum. Na forumu koji postaje jedan od najznačajnijih godišnjih skupova koji okuplja svjetske lidere, kreatore politika i mislioce, kako bi, kako su najavili organizatori, razgovarali o inovativnim rješenjima za najveće svjetske izazove, od globalne bezbjednosti i rješavanja sukoba, do ekonomskog razvoja i tehnološkog napretka.

Neočekivan brzina kolapsa režima u Siriji

Međutim, ovaj forum će po mnogo čemu ostati poseban i zapamćen. Kao niotkuda u danima prije početka skupa u Dohi ubrzano se počeo urušavati režim Bešara Asada kojeg su godinama u životu održavali saveznici, prije svega Iran i Rusija, ali i šiitski paravojni pokreti dobrovoljaca iz Afganistana poznati kao Fatimijun, te libanski Hizbullah. Zaokupljenost Rusije ratom u Ukrajini i izraelski pritisak na Hizbullah i njegove saveznike pa i direktan ograničeni sukob sa Iranom stvorio je priliku koju su pobunjenici i narod Sirije iskoristili.

Na jednoj od prvih sesija Foruma, moderatorica, CNN-ova voditeljica Christian Amanpour je pitala svoje sagovornike, ministra vanjskih poslova Katara, Norveške i Indije kako to da ništa nije naslućivalo ovakav razvoj situacije u Siriji, kako to da na to nije upozorila nijedna obavještajna služba. To je bilo u danu kada je Haleb/Alepo već bio pod kontrolom pobunjenika, kao i Hama i očito je bilo da režim ne kontroliše ni Homs. Svi su govorili kako nije baš bilo neočekivano, ali da svi jesu iznenađeni brzinom kojom se urušila Sirijska arapska vojska i odsustvom bilo kakvog ozbiljnijeg otpora režima i njegovih sigurnosnih agencija. Ipak niko naglas nije izgovarao mogućnost da već sutra padne i sam Damask. Kasnije će se u kuloarima čuti kako su upravo taj dan i noć vođeni razgovori u Dohi u kojima se pokušavao nađi neki prijelazni dogovor između pobunjenika i režima. Ključnu riječ su imali ministri vanjkih poslova Turske, Irana i Rusije uz katarsko posredovanje. Već u subotu navečer se čulo da pregovori nisu uspjeli. U satima koji su uslijedili Damask je pao u ruke pobunjenika, odnosno režim se urušio i ostavio vakuum koji su popunjavali nerijetko sami građani. Čak se i u posljednjem uporištu režima na obali Sredozemlja njegova baza iz reda Alevita ili Nusejrija počela okretati protiv režima. Drugi dan Foruma je bilo jasno da je svijet i ne samo Bliski istok osvanuo u novoj realnosti. Ali neizvjesnost oko budućnosti Sirije nije ništa manja i to se iz obraćanja izlagača moglo osjetiti. I ne samo u visokim diplomatskim krugovima vlada neizvjesnost oko toga kako će brojni „igrači“ u Siriji odgovoriti na ovu novu relanost.

U nedjelju naveče na ulicama Dohe Sirijci su slavili u kolonama automobila. Niko ne želi da umanji radost zbog propasti jednog brutalnog i okrutnog režima jedne porodice, ali strah od onoga što donosi budućnsot se ne može sakriti  i kod brojnih Sirijaca koji slave ovaj dan.

Sudbina je htjela da budem prisutan na ovogodišnjem Doha Forumu i da makar iz kuloara i sesija koje su dostupne i na društvenim mrežama osjetim dio atmosfere koja je vladala u ovim zasigurno historijskim trenucima. Prisjetio sam se onda kako sam u Dohi boravio 4. do 6. maja sada da ne pretjerujem davne 2015. godine na tada devetom Al Jazeera Forumu kao jedan od panelista. Sesija na kojoj sam ja učestvovao trebala je dati odgovor na pitanje može li se u Siriji ponoviti bosanski scenario, odnosno šta Sirija može naučiti od Bosne. Panelisti su bili: dr. Haris Silajdžić- bivši član predsjedništva BiH, premijer i ministar vanjskih poslova, Roy Gutman, urednik američkog lista McClatchy i dobitnik Pulitzerove nagrade za otkrivanje srpskih koncentracionih logora u kojima su bili zarobljeni Bošnjaci i Hrvati tokom agresije na BiH i prof. dr. Louay Safi- predsjednik Sirijskog nacionalnog savjeta. Fokus je bio na tome da li će nakon  što su se u konflikt uključile Rusija i Iran i nakon što su SAD i Zapad pokazao neodlučnost i pustile režim u Damasku da pređe sve crvene linije koje je prije toga postavljala administracija Baraka Obame doći do postizanja neke vrste nepravednog mira i podjele vlasti. Ja sam bio mišljenja da je to moguće ukoliko to bude volja sponzora svake do sukobljenih frakcija u sirijskom sukobu. Ali da je to vrlo teško postići s obzirom udaljenost interesa svih mentora koji su u Siriji imali svoje proksije. Kasnije će se kroz pregovore u Astani postići neka vrsta zaleđenog konflikta koji je sada odleđen.

Budućnost Sirije: Neizvjesnost i izazovi pred novim liderima

Sjećam se da sam tada rekao prof. Safiju da će po mom skromnom mišljenju mnogo toga zavisiti od opozicije koju je on formalno predstavljao na međunarodnom planu. Rekao sam da se plašim oko potencijala revolucionara, kako su sebe nazivali, da izgrade nacionalne institucije, da oforme funkcionalnu vojsku i sigurnosne agencije. Rekao sam kako je to u slučaju Bosne bilo presudno. Kako su i kod nas bili pokušaji da se agresija pretvori u neki sektaški sukob ili vjerski rat i da se ubace igrači sa vlastitim agendama kojima upravlja neko drugi. Pitao sam ga da li je moguće da se oni pojave kao zaštitnici manjina, a ne da ih guraju u ruke režima. Rekao sam da im je ne samo na međunarodnom planu bitno da osiguraju sebi legitimitet. Nakon sesije mi je rekao nešto što mi je u tom trenutku pomoglo da shvatim stvarnu tadašnju situaciju na terenu koja još nije bila očita. Rekao je: „Slažem se sa svim što si rekao i svjestan sam toga ali nažalost ljudi koji su na terenu koji nose oružje ne misle tako. Mi nemamo načina da ih uvjerimo ili da bilo šta kontrolišemo. One snage koje dijele takvu viziju su u manjini i ginu u sukobima sa režimom dok se u pozadini radikalne skupine koje su strane sirijskom narodu otimaju oko logističkih ruta i na oslobođenim teritorijem uspostavljaju neku utopijsku islamsku državu.“ Bila je to država ISIL-a u nastajanju. Sve mi je bilo jasno i sve što je uslijedilo je potvrdilo ono što mi je profesor govorio. Borba sirijskog naroda je usporena i skoro dokinuta uplitanjem sa strane i nezrelošću onih koji su nosili oružje i odlučivali o onome što se na terenu dešava. Na neki način ključna pitanja iz ovog panela iz 2015. vođenog u Dohi su i danas kada ovo pišem aktuelna i analiziraju se na istom mjestu. Samo Bešara više nema, pa su neki odgovori utoliko urgentniji.

Ništa u Siriji nije gotovo, a mnogo toga će zavisiti od ljudi koji su iznijeli ovu revoluciju iako se ne radi ni izbliza o monolitnoj niti jedinstvenoj skupini, kao ni vojnoj ili političkoj sili. Ono kako govori El-Golani kao lider jedne od jačih frakcija pokazuje da su makar u rječniku naučili neke od lekcija koje su mnogima bile jasne i 2015. Čak je u intervju CNN u priznao neke greške koje je, kako je rekao, i sam pravio na početku zbog čega se razišao sa matičnim pokretom. Da li će njihova djela pratiti njihove riječi pokazat će se vrlo brzo kao i to da li će imati snage da sačuvaju državne institucije i izgrade Siriju kao modernu, građansku, multietničku  i uređenu državu koja uvažava sve posebnosti sirijskog naroda i njegove vrijednosti, pa i one vjerske. Njihova sposobnost i odlučnost da to urade je uslov svih uslova ali nije dovoljna jer će tek onda morati naći odgovor na planove koji imaju brojni regionalni i svjetski igrači koji teško da će tek tako dići ruke od Sirije.

Izrael je već okupirao novu teritoriju u Siriji, tiho. Zauzeo je stratešku planinu Džebel eš-Šejh, mitsku planinu Hermon i teško je vjerovati da će oni ali i Iran, Rusija, Turska, SAD-a i drugi zapadni centri moći i brojni drugi prepustiti Sirijcima da sami urede svoje odnose bez da se išta pitaju i osiguraju svoje interese,  iako su to jednoglasne poruke zvaničnika ključnih zemalja izrečene i danas u Dohi.

Zbog svega što je sirijski narod preživio pod režimom porodice Asad ali i kasnije pod ISIL-om i drugim paravojnim šiitskim formacijama samo se možemo nadati da njihova radost neće biti kratkotrajna.

 

Zabilješke iz Arabije: Šta simbolizira nova (stara) zastava Sirije

Nova zastava države Sirije koja je postala sveprisutna nakon sloma režima porodice Asad ima duboku historiju i simbolizam. U Siriji je postala aktuelna nakon početka Sirijske revolucije (15. mart 2011 – 8. decembar 2024.), osporavana od različitih militantnih skupina među pobunjenicima i od režima, danas je nadomak novog početka. Ali kako ništa u ovom dijelu svijeta nije jednostavno tako ni historija ove zastave i njena simbolika nisu jednoznačni. Ali krenimo redom.

Godine 1917. Hussein ibn Ali, kralj Hidžaza (sada u Saudijskoj Arabiji) usvojio je zastavu Arapske pobune, koja je trebala da predstavlja sve arapske zemlje u borbi protiv okupacije i kolonizacije. Njegov san kojeg su hranili Britanci i drugi bio je da nakon sloma Osmanske države ispod nje, a oko sebe, okupi sve Arape.

Zastava Arapskog ustanka/ pobune usvojena 1917. poznata kao zastava Hidžaza

Ta zastava je imala tri vodoravne crne, zelene i bijele pruge sa crvenim trouglom uz jarbol. Četiri boje su podsjećale na glavne dinastije arapske historije – crna na Abaside, zelena na Pravedne halife (prema nekima na Fatimije), bijela Emevije i crvena Hašemite.

U martu 1918. u Damasku je podignuta ova zastava Arapske pobune kada je proglašena nezavisnost „prirodne Sirije- Šama“ (današnje Sirija, Liban, Palestina,  Jordan i Izrael). Jedna bijela zvijezda na trouglu je dodana kako bi označila prvu nezavisnu arapsku državu nakon Hidžaza. Nakon četiri mjeseca, međutim, Francuska je preuzela kontrolu nad Sirijom, a arapska zastava pobune je kasnije korištena samo u gerilskom ratu protiv francuskih vlasti.

U periodu 1920-ih i 30-ih Francuzi su kao dio politike "zavadi pa vladaj" osnovali više malih podijeljenih i sukobljenih država. Na kraju je proglašena ujedinjena sirijska država pod modifikovanom panarapskom zastavom horizontalnih zeleno-bijelo-crnih pruga s tri crvene zvijezde u sredini. To je zastava kojoj se Sirija vraća ovih dana i koju vidimo na svakom koraku.

Nakon potpune nezavisnosti 1940-ih Sirija je nastavila da se bori za arapsko jedinstvo, a 1958. pridružila se Egiptu u zajedničkoj državi nazvanoj Ujedinjena Arapska Republika. Njena zastava, zasnovana na zastavi arapskog oslobođenja iz egipatske revolucije 1952. godine imala je horizontalne pruge crveno-bijelo-crne boje sa dvije zelene zvijezde za konstitutivne države. 1961. godine Sirija je istupila iz unije. U narednim godinama imala je dvije različite zastave koje su odražavale politiku tog doba, staru zastavu iz perioda antikolonijalne borbe i zastavu propale panarapske unije. Konačno, 29. marta 1980. Sirija je ponovo prihvatila zastavu Ujedinjene Arapske Republike kao svoj nacionalni barjak. Ovo je zastava Arapske Sirijske Republike koja je u posljednjim godinama bila zvanična zastava Asadovog režima, iako je vladajuća stranka Bas u nekim prilikama prije sirijske revolucije i sama znala koristiti zastavu Arapske pobune (revolta).

Sve ove boje su u nekoj od svojih izvedbi simboli panarapskog pokreta i sve se vezuju za prvu zastavu kraljevine Hidžaza odnosno za Arapsku pobunu/ ustanak/ revoluciju (الثورة العربية) odnosno oružani ustanak Arapa Hidžaza predvođenih Hašimitima protiv Osmanskog carstva usred bliskoistočnih previranja povezanih sa Prvim svjetskim ratom.

Danas Sirijci rezolutno tvrde da zelena boja za njih ne simbolizira fatimijski hilafet nego onaj Pravednih halifa. Nastojanje je to da se odmakne od uloge nusejrijsko- alevitske prirode režima porodice Asad i uloge šiitskih milicija u slamanju posljednje sirijske revolucije. Ne znam da li historijskom ironijom ili kako nazvati i to što je današnja Turska pored sirijskog naroda, brojnih frakcija pobunjenika i stranih dobrovoljaca sa različitim motivima najzaslužnija da se danas vihori zastava čije boje vuku korijene u Arapskoj buni protiv Osmanlija. Zato će i ova zastava i njene boje dobiti neka nova značenja i zavisit će od budućnosti koju će narod Sirije imati u njenom hladu. Sada zvanično nova zastava ima sljedeću simboliku:

 Zelena boja: simbolizira period Pravednih halifa (hulefa-i-rašidun,: Ebu Bekra, Omera, Osman i Alija r.a.), islam i prosperitet

Bijela boja: simbolizira period Emevijskog hilafeta, mir i čistoću

Crna boja: simbolizira Abasijski hilafet i suprostavljanje opresiji

Crvena boja: simbolizira krv šehida koji su sve dali kako bi Šam i njegov narod ostali slobodni.

Tri crvene zvijezde simboliziraju tri velika sirijska grada Damask, Haleb (Alepo) i Deri-Zor koji su dali najveće žrtve u Velikoj sirijskoj buni- revoluciji (1925-1927.)  protiv kolonijalne vlasti Francuza. Nakon što je Sirija 1936. pripojila sandžak Lazikiju i Džebelu-Druz, tumačilo se kako prva zvijezda predstavlja ova tri grada, druga Džebelu-Druz, a treća Lazikiju.

Zabilješke sa starih stranica: O slugama vlasti kojima vlastite spletke dođu glave

Egipćani pamte vrijeme fatimijskih i memlučkih vladara među kojima je bio pozamašan broj, najblaže kazano, ekscentričnih vladara. Nije da nije „čudnih“ likova na pozicijama moći bilo i u drugim periodima i drugim narodima, ali su Egipćani zabilježili čitave tomove anegdota i historijskih događaja za koje se diskutuje da li su stvarni ili se radi o izrazu narodnog nezadovoljstva prema vlasti, odnosno konstrukcijama onih politika koje su ih nasljeđivale.

Među tim navodnim događajima je i sjećanje na memlučkog sultana El-Muejda Šejha koji je u usmenoj i pismenoj historiji ostao upamćen kao primjer vladara okrutnog srca. To je zato što je ostalo uvriježeno da je ubio vlastitog sina u strahu od njegove popularnosti i mogućnosti da mu preotme vlast.

U kazivanju o sumnji u to da je sultan  El-Muejd Ebu El-Nasr Šejh El-Mahmudi Eš-Šerkesi otrovao sina zapisana je anegdota o tome kako daleko može otići paranoja i strah od gubljenja vlasti, ali i kako prolaze oni koji slijepo služe takvoj zloj vlasti.

Kažu da se u sukobima sa Osmanskom državom i rivalima u Šamu zbog reumatizma sultan  El-Muejd morao povući iz borbi i predvođenja vojske i prepustiti tu ulogu svome sinu Ibrahimu koji je izvojevao više pobjeda i postao jako popularan među vojnicima i narodom. U svojoj paranoji vladar je počeo sumnjati da sin organizuje zavjeru protiv njega kako bi ga svrgnuo.

Tu sumnju mu je povećao, ako ne i usadio, njegov najbliži saradnik kadija Nasirudin bin El-Bariz za kojeg se prenosi kako je sultanu rekao: „Vojska želi da te svrgne sa vlasti a lojalni su našem gospodinu Ibrahimu“. Sultan je sina pozvao na dvor i u slatko mu stavio otrov. Nekoliko dana kasnije Ibrahim je umro, a na dvoru i u narodu se pročulo da ga je otrovao paranoični i ljubomorni otac. Došle su te informacije i do sultana i njegovog vjernog sluge kadije El-Bariza, koji je svojim autoritetom i vjerskim položajem bez dogovora sa vladarom požurio da ga zaštiti.

Već narednog petka kadija je u centralnoj džamiji u prisustvu sultana odlučio razbiti sve sumnje i špekulacije o smrti sultanova sina Ibrahima posvetivši hutbu kazivanju o Poslanikovom, a.s., tugovanju nakon smrti njegovog malodobnog sina Ibrahima. Spomenuo je predaju iz Buharijinog Sahiha kako je Enes, r.a, prenio da je Resulullah, a.s., ušao kod svog sina Ibrahima, a on je bio na izdisaju pa je zaplakao i suze prolio. Tada mu je Abdurrahman bin Avf rekao: “Zar i ti, o Allahov poslaniče?! – a on odgovori: ’O Ibn Avfe, zaista je ovo rahmet – milost Allahova,’ a zatim dodade:“Oko suzi a srce tuguje, ali nećemo izgovoriti ništa osim onog čime je zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo zbog rastanka s tobom ožalošćeni, o Ibrahime!” Rekao je kako i „naš sultan ovih dana isto tako pati“.

Sultana je ovo jako pogodilo i rastužilo. Pomislio je, prvo me navede da posumnjam u sina i da postanem ljubomoran, a sada hoće da mi srce prepukne od tuge za njim. Sve je to njegova zavjera protiv mene. Nakon džume je kadiju pozvao u svoj dom i zahvalio mu se na hutbi istim sultanskim slatkišem koji je dohakao Ibrahimu.

Tako je okončao kadija koji je možda i imao iskrenu namjeru da zaštiti vlast svog sultana. Ali vlast kvari i ljude stavlja u situacije koje ih mijenjaju i koje njima, njihovoj časti i vjeri nerijetko dođu glave.

A sultan El-Muejd Ebu El-Nasr  Šejh El-Mahmudi Eš-Šerkesi čiji je kismet bio da u memlučkoj kraljevini u kojoj su robovi postajali vladati sa 12 godina bude doveden iz Šama u Kairo.

Kažu da je bio posebno inteligentan i naočit pa ga je sultan Ferdž bin Berkuk postavo u sultanovu gardu a nakon toga za emira hadžija pa zamjenika emira Šama pa se on političkim previranjima u konačnici ispeo na poziciju sultana i vladara Egipta.

Osim što će u ćitabima i sjećanju Egipćana ostati zapamćen po ovom kazivanju o okrutnosti srca i strahu od gubljenja vlasti koji ide na dušu onih koji su ga zapisali iza njega će ostati brojne građevine među kojima su neke izgubljena ali ne i jedna od najljepših kairskih džamija koja i danas nosi njegovo ime, a narod je još zove i džamija Muejid ili Medija.

 

Wokeness – politike identiteta i kulturološki ratovi današnjice

Piše: Muhamed Jusić (Takvim 2024)

Posljednjih godina pojam “woke” ili “wokeness” ili “woke kultura” (budan, budnost ili kultura budnosti) postao je sve prisutniji, prije svega u javnom prostoru Sjedinjenih Američkih Država, odakle se počeo presipati u javne prostore širom svijeta. Neke od tema koje su povezane s ovim trendom se sve češće aktueliziraju i u Bosni i Hercegovini, naročito nakon žustrih javnih polemika oko organizacije različitih javnih skupova u glavnom gradu, a koji se svojim sadržajem i načinom na koji su predstavljeni u javnosti mogu povezati s ovom ideologijom i pokretom. Međutim, očito je da u javnom prostoru nedostaje čak i osnovna i sistematska analiza ili barem pregled ovog fenomena.

I dok u konceptu koji se odnosi na povećanu svijest o društvenim problemima – posebno onima koji se odnose na identitet, rasu, spol i društvenu pravdu – jedni vide društveni progres, drugi vide nasrtaj na tradicionalne vrijednosti i trend koji umjesto da donosi više prava, sloboda i jednakosti, zbog svoje isključivosti pa i agresivnosti, osnažuje radikalno desne ideologije i na specifičan način predstavlja prijetnju individualnim i kolektivnim slobodama.

Ali, krenimo redom. Očito će u našem javnom prostoru zaživjeti još jedna tuđica koju ćemo morati prije svega definisati, a onda i vidjeti šta ona sa sobom nosi, kao i kakav utjecaj će ideje, ideologija, ali i pokret koji se oko njih formirao, imati na naše društvo.

Definicije “woke” ili “wokeness” se razlikuju u zavisnosti izvora u kojima se pokuša naći odgovor.

Konzervativci i desničari ga koriste kao uvredljiv i pežorativan naziv za zagovornike “progresivnih vrijednosti”, dok liberali u njemu vide pokret koji je simbol budnosti na sve globalne nepravde te kršenja individualnih i kolektivnih prava ranjivih skupina.

Sa sigurnošću se može utvrditi da je koncept prvobitno osmišljen u krugovima progresivnih Afroamerikanaca i da je korišten unutar pokreta za rasnu ravnopravnost od početka do sredine 1900-ih. Biti politički “woke” ili biti budan u to vrijeme, unutar crnačke zajednice u Americi, značilo je biti informisan, obrazovan i svjestan društvenih nepravdi i rasnih nejednakosti. Barem tako stoji u Merriam-Webster rječniku, uz napomenu da riječ i dalje dobija nova značenja i da treba nastaviti pratiti razvoj ovog koncepta[1].

Uz pojam se spominje i to kako je njegovo najranije korištenje pronađeno u historijskim arhivima i tekstu protestne pjesme “Scottsboro Boys” koju je otpjevao poznati pjevač bluza i američkog folka Lead Belly. U ovoj pjesmi termin označava svijest i budnost na rasno nasilje protiv crnaca u Americi.

U ovom rječniku “woke” se danas definiše kao “svijest i aktivna pažnja prema bitnim činjenicama i pitanjima (naročito pitanjima rasne i socijalne pravde)” i zavedena je kao riječ iz američkog slenga[2].

Iako se još tada pojavila u afričko-američkom engleskom, masovnije se počela koristiti tek početkom 2014. kao dio pokreta “Black Lives Matter” koji je dobio na snazi nakon policijskog ubistva Afroamerikanca Michaela Browna u Fergusonu[3]. Slogan “stay woke” je tih dana dobio na popularnosti i aktivisti pokreta su ga koristili približno izvornom značenju s početka dvadesetog stoljeća tj. u značenju budnosti na nasilje i brutalnost policije prema ljudima drugačije boje kože u odnosu na bijelu.

Međutim, u godinama nakon ubistva Michaela Browna i popularizacije pojma “woke” kroz pokret “Black Lives Matter”, ovaj termin je evoluirao u riječ koja je postala sinonim za ukupnu ljevičarsku političku ideologiju, fokusiranu na društvenu pravdu i kritičku teoriju rase, a danas se kreće ka tome da postane naziv za radikalnu ideologiju ukupne ljevice i progresivne struje.

Činjenica je da je korištenje, pa i manipulacija konceptom “woke”, u slučaju SAD-a podjednako dvopartijska. Koristi ga ljevica kao sinonim za političku progresivnu ideologiju, ali i desnica da ocrni ljevičarsku kulturu i političku agendu. Slično je i u drugim zemljama gdje je ovaj pokret ojačao, pa je za očekivati da će se i u Bosni i Hercegovini odvijati slična polarizacija i instrumentalizacija koncepta.

Konzervativni odgovor

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje “woke” pokret ima korijene, sukob ovih ideja s oponentima prerasta u pravi kulturni rat koji se sve više širi svijetom. Otpor tzv. “wokenessu” je postao centralna tema političke debate, a naročito republikanskog političkog narativa. To se najbolje vidjelo početkom predstojeće 2024. predsjedničke kampanje.

Iako je početkom unutarstranačkih izbora za republikanskog kandidata bivši predsjednik i prvi koji je obznanio svoju ponovnu kanidaturu, Donald Trump, kritikovao svog tada glavnog oponenta, guvernera Floride Ron DeSantisa, zbog pretjerananog korištenja pojma “woke” i prenaglašenog suprotstavljanja ovom fenomenu, i sam je vodio kampanju ratnika protiv “woke kulture”. Ne treba zaboraviti da je još 2016. svoju kampanju predstavljao kao križarski pohod protiv “političke korektnosti” i sličnih koncepata.

Među demokratama i liberalima vlada konsenzus da je hajka oko suprotstavljanja  “wokenessu” izmišljeni problem koji generire desnica kako bi agitirala za svoj kulturološki rat te za njih “wokeness” nije ništa drugo do sinonim za rasnu i rodnu jednakost i ravnopravnost.

Međutim, sve više autora s lijevog spektra – i onih koji se predstavljaju kao nepristrasni istraživači i posmatrači – sve otvorenije govore o tome da je ljevica možda u krivu i da uistinu postoji problem koji se u ostrašćenom ideološkom sukobu previđa i zanemaruje. Tako će istraživačica kulturnih studija sa Cato Instituta, dr. Cathy Young, utvrditi da ovaj “problem postoji i kako je on štetan po demokrate, ali i po kulturu uopće”[4]. Naravno da argumenti i razlozi zbog kojih desničari i ljevičari kritikuju “woke” pokret nisu nepristrasni (ili neutralni) kao ni njihovi motivi. Samim tim ni njihove definicije pojave nisu iste.

Oni koji se suprotstavljaju “wokeness” pokretu ili ideologiji s oba spektra imaju problem kada trebaju da definišu sam termin i tačno odrede šta je to u njegovoj manifestaciji sporno. Mnogi s desnog spektra koriste ovu riječ kako bi označili dugu listu pojava koje ne vole, uključujući nepodržavanje Trumpa ili vjerovanje da je napad na Capitol Hill 6. januara bio napad na američku demokratiju, što je s pozicije desne ideologije, naročito one s pozicije bliske centru, itekako sporno.

S druge strane termin potekao iz progresivnih antirasističkih aktivističkih krugova, za njih se počeo odnositi na jasan set ideja i stavova, među kojima su i svjetonazor prema kojem su moderna liberalna društva prožeta ugnjetavanjem na osnovu rase, pola, seksualnih preferencija, invaliditeta, izgleda tijela i drugih identiteta. Oni tvrde da nam je potrebna revolucija socijalne pravde kako bismo razgradili ove opresije, odnosno da je potrebna revolucija za društvenu pravdu koja će rasformirati sve ove oblike opresije te da se međuljudski i društveni odnosi moraju stalno provjeravati kako bi se detektovale pristrasnosti i nejednakosti.

Polazeći od ovih premisa, Young tvrdi kako je malo onih koji će negirati da su posljedice historijskih nejednakosti – a to su prema njoj, rasizam, seksizam i homofobija – još uvijek prisutne u američkom društvu, kao što je malo onih koji će negirati da su kretanja ka jednakosti obično izazivala reakcionistički odgovor. Istovremeno, ona tvrdi da “woke” aktivisti “vrijedne ideje dovode do apsurdnih ekstrema”. Ona navodi nekoliko primjera stavova koje u javnom diskursu zastupa “woke” pokret, a koji su prema njoj dokaz ove ekstremne apsurdnosti. Tako navodi insistiranje npr. na tome da su svi bijeli Amerikanci u nekoj formi krivi za rasizam, makar i samo kroz uživanje u “bjelačkim privilegijama” (white privilege) ili tvrdnje da je muško seksualno i romantično interesovanje za žene inherentno toksično, da sve tvrdnje o transrodnom identitetu moraju biti prihvaćene i vrednovane, čak i ako to znači smještanje osoba s netaknutom muškom anatomijom u ženska skloništa ili zatvore. 

I ne samo to. S obzirom da je jedan od temeljnih postulata “woke” progresivizma onaj prema kojem jezik i kultura izražavanja igraju ključnu ulogu u održavanju opresivnih stavova, ne čudi da za njih nadzor (policiziranje) jezika i kulture nije “bug”, greška u sistemu ili programskom jeziku, nego budućnost koju vrijedi graditi i razvijati.

Iako prema mišljenju profesorice Young “wokeness” nije “rasprostranjena kuga” kako je desničari prikazuju, ipak ona smatra da postoje ozbiljni razlozi za brigu i to ilustrira primjerima iz američkog društva, kakve su npr. lekcije u državnim školama u kojima se od učenika traži da “mapiraju” sve svoje identitete i da ih klasificiraju kao one koji “imaju moć“ ili su “marginalizirani”. Takav je i primjer predloženog kurikuluma, u nekim progresivnim državama i gradovima, kojim se uvodi ideologija “društvene pravde” u većinu drugih nastavnih predmeta, pa čak i u matematiku i prirodne nauke, a prema kojima se od učenika traži da razmisle o tome kako “bijelost” (ili pripadnost bijeloj rasi) ili “moć” (koja proizlazi iz nekog od identiteta) operira u matematici. Ili famozni program “Raznolikost, jednakost i inkluzija” na radnom mjestu koji se nameće u kompanijama, a za koji sve veći broj njih priznaje da više promoviše polarizaciju, ogorčenost i osjećaj krivice nego li razumijevanje. Drugi zabrinjavajući trendovi uključuju osudu pojačanog prisustva policije kao “rasističkog” i “fašističkog”, iako sva istraživanja javnosti pokazuju da manjinske zajednice u velikoj većini žele više, ali kvalitetnije policijsko djelovanje i prisustvo u svojim zajednicama.

Na kraju profesorica Young zaključuje da, iako životna (bread‐​and‐​butter) pitanja, doslovno pitanja o onome od čega se živi, više zanimaju Amerikance, postoje dokazi da ono u šta se “woke” pokret pretvara ljude sve više gura u okrilje desnice. Možda najbolji dokaz tome je okretanje sve većeg broja, čak i građana države New York, republikanskoj stranci ili posljednja istraživanja koja ukazuju na jačanje konzervativnih stavova među mladim ljudima. Ona svoju kolumnu objavljenu i na stranici Cato Instituta završava opservacijom da “ako liberali i progresivci nastave odbijati da govore o ovim pretjerivanjima i nastave ih odbacivati kao mitove, to će samo ojačati desničarski anti-woke napad”[5].

“Cancel kultura”

Jedan od primjera radikalizacije, pa i banalizacije, stavova “woke” pokreta koji kritičari navode kada upozoravaju na isključivost, netoleraciju i nespremnost na debatu i dijalog dijela radikalnih ljevičara jeste nekontrolisanost i razuzdanost tzv. “cancel kulture”.

“Cancel kultura” je poznata i kao kultura odstranjivanja ili otkazivanja. Pojam se koristi za opisivanje pojave kada osoba, skupina ili društvena zajednica izbacuje ili “odstranjuje” pojedine osobe s društvenih mreža ili, u stvarnom životu, iz društvenih, kulturnih, obrazovnih ustanova te javnih institucija ili preduzeća. Kultura otkazivanja je fraza ustaljena u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. godine kada su postupci ili izjave poznatih osoba uzrokovali “ogorčenje javnosti” što je u konačnici dovodilo do toga da su “odstranjene” ili su postale persona non grata u javnom životu. Ova pojava je bila prisutna i ranije, ali ne u ovim razmjerama i ne pod jedinstvenim imenom.

Međutim, dometi “cancel kulture” se nisu zaustavili na odstranjivanju iz javnog prostora pojedinaca kojima je zbog njihovih nedjela, a kasnije i “retrogradnih”, “rasističkih”, “fašističkih”, “anti-woke” ili kakvih sve ne stavova uskraćeno pravo javnosti ili bilo kakve diskusije pa i polemike. Naprotiv, “cancel kultura” u SAD-u, ali i širom svijeta poseže za ponovnim pisanjem historije i umjetnosti. Dugi su spiskovi knjiga, filmova, pjesama od onih najozbiljnijih do onih dječijih, koji su zabranjeni u obrazovnim sistemima nekih progresivnih država i na čijim poništenju u javnom prostoru se intenzivno radi. Većina crtanih filmova koje smo gledali u svom djetinjstvu bi danas bila, po mjeri ovih novih liberala, zabranjena zbog promocije nasilja (Tom i Džeri), seksizma, toksične muškosti (Mornar Popaj). Ali na listama su i klasici svjetske kniževnosti, lektire, popularne pjesme...

Da ima razloga za zabinutost ukazuje i vijest koju je nedavno objavio BBC a prema kojoj su nekih 150 pisaca, akademika i aktivista – uključujući autore koji se smatraju simbolima progresivnog, feminističkog i liberalnog pokreta kao što su J. K. Rowling, Salman Rushdie i Margaret Atwood – potpisali otvoreno pismo, osudivši kulturu otkazivanja i “ograničavanje rasprave”. Potpisnici pisma priznali su da društvene mreže imaju izvjesnu snagu kad treba da se dođe do pozitivnih promjena, ali su istakli i rizik od prihvatanja kulture otkazivanja po cijenu otvorene rasprave.

U pismu se kaže da porast “javnog sramoćenja i izopštavanja” i “zaslijepljena moralna isključivost” nisu korisni po pravičnost ili diskusiju. “Slobodna razmjena informacija i ideja, žila kucavica liberalnog društva, svakodnevno se sve više sužava”, rečeno je u pismu.

“Već plaćamo cijenu manjom spremnošću na rizik među piscima, umjetnicima i novinarima koji se plaše za svoju finansijsku sigurnost ukoliko odstupe od konsenzusa ili čak ne pokažu dovoljnu revnost u slaganju.”

I dok “cancel kultura” može imati dobre strane u smislu slanja jasne osude javnosti prema pojedincima za koje se dokaže da su se ogriješili o zakon i principe ljudskosti – kao što bi bili osuda i javni bojkot ratnih zločinaca, promotora mržnje, apologeta zla ili dokazanih seksualnih prijestupnika među javnim osobama – ovaj fenomen, s obzirom da je postao spontan i razuzdan, prijeti da uvede novi oblik cenzure i isključivanja i to ne samo pojedinaca nego ideja i stavova koji se u ovom trenutku od nedefinisane i nereferentne mase okarakterišu kao nepodobni i neprihvatljivi. Sterilizacija historije, obrazovnih sistema, kulture, odnosno javnog prostora samo će sakriti više izazova nego ih otvoriti za javnu debatu. Uz to, netolerancija, isljučivost te nametanje normi i vrijednosti silom ili osudom većine će samo izroditi drugu, možda radikalno desnu ili ko zna koju tiraniju druge većine.

Treba imati na umu i to da je refleks ljevičarske ideologije na strani manjine, i to vuku još od svojih marksističkih korijena. Ali kritičari s pravom naglašavaju da u stvarnom svijetu, ne onom ideološki iskontruisanom, i većina može biti obespravljena, kao što može i ne mora biti u pravu, isto kao što ne mora nužno biti u poziciji moći. Iako je evidentno da su manjine najčešće obespravljene, odgovor ne može biti u tiraniji manjine nad većinom ili isključivanju i zabrani polemike o bilo kojim pitanjima, pa i onim vrijednosnim. Nekontrolisano posezanje za “cancel kulturom” prijeti da stvori jednu novu većinu koja će biti podjednako netolerantna prema neistomišljenicima i onima za koje stav većine, ili barem onih koji upravljaju javnim prostorom, utvrdi da su neprihvatljivi kao i njihovi stavovi. Teško da se takav razvoj događaja može nazvati progresom, a kamoli istinskom liberalnom vrijednošću.

Skretanje pažnje

Istovremeno, Marko Kostanić se na regionalnom portalu Bilten[6] osvrće na studiju historičara Garyja Gerstlea “The Rise and Fall of the Neoliberal Order: America and the World in the Free Market Era” (Uspon i pad neoliberalnog poretka: Amerika i svijet u eri slobodnog tržišta) koja je vrijedna pažnje jer na čitavu dilemu i kulturni sukob baca drugačije svjetlo. Tako on primjećuje kako se na ljevici ovaj tip savremenih ideoloških sukoba često odbacuje kao puka dimna zavjesa kojom desnica skreće pažnju s ekonomskih pitanja i klasne nejednakosti, onog kruha i putera o kojem govori i Young. Takav pristup, iako u sebi sadrži zrnce istine, pati, prema njemu, od dva problema. Prvi se tiče upitne hijerarhizacije političkih pitanja: zašto bi klasna nejednakost bila važnija od rodne ili etničke? A drugi je, možda nama zanimljiviji, vezan uz nedostatak uvjerljivijeg objašnjenja od “dimne zavjese” i “skretanja problema” – to jest od puke manipulacije. On tvrdi da se ustvari radi o prilagodbi globalnim ekonomskim trendovima.

Gerstle nudi prikladnu ulaznu tačku koja ne iscrpljuje objašnjenja nastanka i dinamike kulturnih ratova, ali nudi kvalitetan kompas za kretanje po tom delikatnom terenu. Njegova perspektiva nije sasvim nova, ali je vrlo jasna i politički operativna. Gerstle, naime kako to interpretira Kostanić, tvrdi da su se obje strane u kulturnim ratovima – konzervativci i lijevi liberali – zapravo ideološki prilagodile ekonomskim promjenama koje je sa sobom donio neoliberalizam.

Konzervativci, koje Gerstle naziva neoviktorijancima, su odgovor na neizvjesnost i rizike slobodnog tržišta pronašli u tradicionalnim porodičnim strukturama i patrijarhalnim vrijednostima koje u određenoj mjeri zamjenjuju iščezavajuću državu blagostanja. Te su ideološke pozicije, naravno, postojale i prije, ali u ovom specifičnom političko-ekonomskom kontekstu i trenutku zadobivaju i specifičnu funkciju i političku oštricu. S druge strane, njihovi protivnici, koje Gerstle naziva kosmopolitima, novonastalim okolnostima su se prilagodili veličanjem individualnih prava, hibridnih identiteta i slobodnog izbora na svim nivoima[7]. I te su orijentacije postojale i prije, ali u kontekstu afirmacije slobodnog tržišta, individualnog izbora i investitorske autonomije zadobivaju sasvim drukčiji politički značaj. Ono što garantuje ustrajnost kulturnih ratova i polarizaciju društva na tom tragu jest činjenica da su se obje strane na različite načine prilagodile ekonomskim promjenama i tako ekonomska pitanja izgnala iz političke sfere. Ali, politika se ne može izgnati iz ljudi kao ni ekonomski interesi koji su presudno počeli utjecati na nju te dominirati ukupnim društvenim odnosima.

Slični stavovi su se čuli i ranije, odnosno brojni su autori su ukazivali i ukazuju na moguće zamke koje se kriju iza forsiranja politika identiteta i kulturoloških ratova, bilo globalno ili u pojedinačnim društvima.

Oni, kada kritikuju nametanje “politika identiteta”, prije svega misle na pojam koji opisuje politički pristup u kojem ljudi određene religije, rase, socijalne pripadnosti, klase, seksualnosti ili drugog identifikujućeg faktora čine isključivi društveno-politički savez, udaljavajući se od široko zasnovane koalicione politike da bi podržali i slijedili političke pokrete koji dijele sa njima određeni identifikacioni kvalitet. Koncept je prvi put uveo Combahee River Collective 1977. tvrdeći da je njegov cilj “podržati i usredsrediti brige, programe i projekte određenih grupa, u skladu sa određenim društvenim i političkim promjenama”.[8]

Kritičari tvrde da grupe zasnovane na određenom zajedničkom identitetu (npr. rasa ili rodni identitet) mogu preusmjeriti energiju i pažnju s temeljnijih pitanja, slično strategiji zavadi pa vladaj. Američki novinar, autor i komentator Christopher Lynn Hedges kritikovao je politiku identiteta kao jednog od faktora koji čine oblik “korporativnog kapitalizma” koji se samo maskira kao politička platforma i za koji vjeruje da “nikada neće zaustaviti rastuću socijalnu nejednakost, nekontrolisani militarizam, urušavanje građanskih sloboda i svemoć organa bezbjednosti i nadzora” [9]. Sociolog sa Bostonskog koledža Charles Derber tvrdi da je čak i američka ljevica “uglavnom stranka identiteta i politike” i da “ne nudi široku kritiku političke ekonomije kapitalizma”. Fokusira se na reforme prava crnaca i žena i drugih marginaliziranih skupina. Ali ne nudi kontekstualnu analizu ili kritiku kapitalizma[10].

I on kao i brojni drugi autori smatraju da su ti usitnjeni i izolovani pokreti identiteta i prije apsurdizacije ovih stavova od pokreta “woke”, a koji prožimaju ljevicu, omogućili ponovni rast krajnje desnice. Sami su pristali da igraju na njihovom terenu i da banalizacijom svojih stavova daju prostor ne samo desnici nego i radikalnoj desnici i jačanju njihove inačice iskarikiranih stavova (kakvi su pokreti okupljeni oko teorija zavjere, vjerskog fanatizma, QAnon pokreta, ravnozemljaških ideologija, nasilnih ekstremnih suverenista, doomsday prepare-a i sl.).

U konačnici, možda je manje bitno da li je radikalizacija i apsurdizacija ljevičarskih stavova dovela do jačanja desnice i ko je prvi počeo, koliko je bitno primijetiti da po pravilu jedan ekstremizam hrani drugi i da isključivo netoleratni, na dijalog i otvorenu raspravu o svim svjetonazorima i “vrijednostima” nespremni pokreti i ideologije polariziraju društva i čine suprotno od onoga što tvrde da je njihov cilj.

Teško je naći objašnjenje izvan ovih ideološki polariziranih okvira zašto se ne tretiraju recimo jednako antisemitizam i islamofobija (antimuslimanska mržnja) ili zašto se toleriše spaljivanje muslimanske svete knjige, ali ne i simbola nekih rodnih ideologija, zašto bi svaki književnik ili autor bez obzira na svoju popularnost bio predmetom “cancel kulture” ako bi negirao Holokaust ili genocid ali to nije slučaj i s Peterom Handkeom koji je dobio Nobelovu nagradu, zašto kršenja prava muslimanki s hidžabom na radnom mjestu nikada nisu predmet interesovanja feminističkog pokreta i sl. Sve te nedosljednosti generišu dodatnu frustraciju i samo jačaju polarizaciju društva.

Instrumetalizacija kulturnih ratova

U multipolarnom, pa i policetričnom, svijetu koji se ratom u Ukrajini i nasilu pokušava stvoriti, ima još jedna pažnje vrijedna opservacija koja se tiče kulturnih ratova. Naime, polarizacija društava se pokazala kao vrlo efikasna metoda slabljenja država, pa čak i onih demokratskih sa slobodnim izbornim procesom. Ne treba zanemariti ni manipulativni potencijal ovog fenomena koji se koristi kao novi oblik hibridnog rata. Podsticana polarizacija jednog društva može dovesti ne samo do jačanja podjele unutar njega nego i do jačanja ideologija, društvenih pokreta i partija koji mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju ne samo društvenoj koheziji, slobodama, stabilnosti, nego i demokratskim institucijama. Polarizirana društva na vlast dovode ekstremne političke opcije koje jačaju reaktivne sile i nerijetko posežu – bez obzira na politički spektar iz kojeg dolaze – za nedemokratskim metodama nametanja vlastitog svjetonazora, pa čak i izmjena pravila igre, kroz institucije države i sudstva kako bi osigurali dominaciju “vlastitih vrijednosti” a time i ostanak na vlasti.

Bosanski kontekst

U Bosni i Hercegovini, u javnoj i političkoj sferi, dominira nacionalna/istička polarizacija, pa se možda samo na prvu ne primjećuju linije razdvajanja po rascjepima kulturnog rata koji se vodi u Evropi i svijetu. Ali to je samo na prvi pogled, jer i entnonacionalistička polarizacija ipak počiva na identitetskim politikama. Samo zato što je na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni evidentna atrofija političkog profiliranja do mjere da je skoro nemoguće utvrditi koje su to “lijeve” ili “desne” političke snage, ne znači da u bosanskohercegovačkom društvu ne tinja kulturni rat i da ideje i trendovi poput “woke” i “anti-woke” nisu evidentni iako se kao i mnogo šta drugo u društvenim tokovima odvija stihijski bez ozbiljne analize ili čak ozbiljne javne debate.

Ovi procesi, kao i javna debata o njima, se tek postepeno otvaraju, najčešće nakon organizacije javnih događaja koji se mogu povezati sa stavovima “woke” pokreta, ali je izvjesno da će i bosanskohercegovačko društvo morati dati odgovor na ove izazove te bi bilo dobro za početak razumjeti procese i pojave, a onda možda i nešto naučiti iz iskustva drugih.

Muhamed Jusić

---

[1] Merriam-Webster Dictionary, dostupan na linku https://www.merriam-webster.com/words-at-play/woke-meaning-origin  (Pristupljeno 24. 1. 2023)

[2] Ibid.

[3] German Lopez, “What were the 2014 Ferguson protests about?”, Vox, 27.1.2016. https://www.vox.com/2015/5/31/17937764/ferguson-missouri-protests-2014-michael-brown-police-shooting (Pristupljeno 24.01.2023)

[4] Young, Cathy, “The Pushback against ‘Wokeness’ Is Legitimate”, Newsday, 8.7.2023.

[5] Ibid.

[6] Kostanić, Marko „Sjeme kulturnih ratova“, Bilten, 05.07.2022. https://www.bilten.org/?p=42466 (Pristupljeno 03.05.2023)

[7] Gerstle, Gary „The Rise and Fall of the Neoliberal Order”, Oxford University Press, 2022.

[8] Smith, Barbara, (ur.) (1983). Home Girls: A Black Feminist Anthology. New York, NY: Kitchen Table: Women of Color Press. str. xxxi—xxxii. ISBN 0-913175-02-1.

[9] Hedges, Chris (5. 2. 2018). “The Bankruptcy of the American Left”. Truthdig. Arhivirano iz originala na datum 9. 2. 2018. (Pristupljeno 9. 2. 2018)

[10] Vidi: “Capitalism: Should You Buy it?- An Invitation to Political Economy”, Charles Derber i Yale R. Magrass, Routledge, New York, 2014.