Zabilješke sa starih stranica: O slugama vlasti kojima vlastite spletke dođu glave

Egipćani pamte vrijeme fatimijskih i memlučkih vladara među kojima je bio pozamašan broj, najblaže kazano, ekscentričnih vladara. Nije da nije „čudnih“ likova na pozicijama moći bilo i u drugim periodima i drugim narodima, ali su Egipćani zabilježili čitave tomove anegdota i historijskih događaja za koje se diskutuje da li su stvarni ili se radi o izrazu narodnog nezadovoljstva prema vlasti, odnosno konstrukcijama onih politika koje su ih nasljeđivale.

Među tim navodnim događajima je i sjećanje na memlučkog sultana El-Muejda Šejha koji je u usmenoj i pismenoj historiji ostao upamćen kao primjer vladara okrutnog srca. To je zato što je ostalo uvriježeno da je ubio vlastitog sina u strahu od njegove popularnosti i mogućnosti da mu preotme vlast.

U kazivanju o sumnji u to da je sultan  El-Muejd Ebu El-Nasr Šejh El-Mahmudi Eš-Šerkesi otrovao sina zapisana je anegdota o tome kako daleko može otići paranoja i strah od gubljenja vlasti, ali i kako prolaze oni koji slijepo služe takvoj zloj vlasti.

Kažu da se u sukobima sa Osmanskom državom i rivalima u Šamu zbog reumatizma sultan  El-Muejd morao povući iz borbi i predvođenja vojske i prepustiti tu ulogu svome sinu Ibrahimu koji je izvojevao više pobjeda i postao jako popularan među vojnicima i narodom. U svojoj paranoji vladar je počeo sumnjati da sin organizuje zavjeru protiv njega kako bi ga svrgnuo.

Tu sumnju mu je povećao, ako ne i usadio, njegov najbliži saradnik kadija Nasirudin bin El-Bariz za kojeg se prenosi kako je sultanu rekao: „Vojska želi da te svrgne sa vlasti a lojalni su našem gospodinu Ibrahimu“. Sultan je sina pozvao na dvor i u slatko mu stavio otrov. Nekoliko dana kasnije Ibrahim je umro, a na dvoru i u narodu se pročulo da ga je otrovao paranoični i ljubomorni otac. Došle su te informacije i do sultana i njegovog vjernog sluge kadije El-Bariza, koji je svojim autoritetom i vjerskim položajem bez dogovora sa vladarom požurio da ga zaštiti.

Već narednog petka kadija je u centralnoj džamiji u prisustvu sultana odlučio razbiti sve sumnje i špekulacije o smrti sultanova sina Ibrahima posvetivši hutbu kazivanju o Poslanikovom, a.s., tugovanju nakon smrti njegovog malodobnog sina Ibrahima. Spomenuo je predaju iz Buharijinog Sahiha kako je Enes, r.a, prenio da je Resulullah, a.s., ušao kod svog sina Ibrahima, a on je bio na izdisaju pa je zaplakao i suze prolio. Tada mu je Abdurrahman bin Avf rekao: “Zar i ti, o Allahov poslaniče?! – a on odgovori: ’O Ibn Avfe, zaista je ovo rahmet – milost Allahova,’ a zatim dodade:“Oko suzi a srce tuguje, ali nećemo izgovoriti ništa osim onog čime je zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo zbog rastanka s tobom ožalošćeni, o Ibrahime!” Rekao je kako i „naš sultan ovih dana isto tako pati“.

Sultana je ovo jako pogodilo i rastužilo. Pomislio je, prvo me navede da posumnjam u sina i da postanem ljubomoran, a sada hoće da mi srce prepukne od tuge za njim. Sve je to njegova zavjera protiv mene. Nakon džume je kadiju pozvao u svoj dom i zahvalio mu se na hutbi istim sultanskim slatkišem koji je dohakao Ibrahimu.

Tako je okončao kadija koji je možda i imao iskrenu namjeru da zaštiti vlast svog sultana. Ali vlast kvari i ljude stavlja u situacije koje ih mijenjaju i koje njima, njihovoj časti i vjeri nerijetko dođu glave..

A sultan El-Muejd Ebu El-Nasr  Šejh El-Mahmudi Eš-Šerkesi čiji je kismet bio da u  memlučkoj kraljevini u kojoj su robovi postajali vladati sa 12 godina bude doveden iz Šama u Kairo.

Kažu da je bio posebno inteligentan i naočit pa ga je sultan Ferdž bin Berkuk postavo u sultanovu gardu a nakon toga za imira hadžija pa zamjenika emira Šama pa se on političkim previranjima u konačnici ispeo na poziciju sultana i vladara Egipta.

Osim što će u ćitabima i sjećanju Egipćana ostati zapamćen po ovom kazivanju o okrutnosti srca i strahu od gubljenja vlasti koji ide na dušu onih koji su ga zapisali iza njega će ostati brojne građevine među kojima su neke izgubljena ali ne i jedna od najljepših kairskih džamija koja i danas nosi njegovo ime, a narod je još zove i džamija Muejid ili Medija.

 

Wokeness – politike identiteta i kulturološki ratovi današnjice

Piše: Muhamed Jusić (Takvim 2024)

Posljednjih godina pojam “woke” ili “wokeness” ili “woke kultura” (budan, budnost ili kultura budnosti) postao je sve prisutniji, prije svega u javnom prostoru Sjedinjenih Američkih Država, odakle se počeo presipati u javne prostore širom svijeta. Neke od tema koje su povezane s ovim trendom se sve češće aktueliziraju i u Bosni i Hercegovini, naročito nakon žustrih javnih polemika oko organizacije različitih javnih skupova u glavnom gradu, a koji se svojim sadržajem i načinom na koji su predstavljeni u javnosti mogu povezati s ovom ideologijom i pokretom. Međutim, očito je da u javnom prostoru nedostaje čak i osnovna i sistematska analiza ili barem pregled ovog fenomena.

I dok u konceptu koji se odnosi na povećanu svijest o društvenim problemima – posebno onima koji se odnose na identitet, rasu, spol i društvenu pravdu – jedni vide društveni progres, drugi vide nasrtaj na tradicionalne vrijednosti i trend koji umjesto da donosi više prava, sloboda i jednakosti, zbog svoje isključivosti pa i agresivnosti, osnažuje radikalno desne ideologije i na specifičan način predstavlja prijetnju individualnim i kolektivnim slobodama.

Ali, krenimo redom. Očito će u našem javnom prostoru zaživjeti još jedna tuđica koju ćemo morati prije svega definisati, a onda i vidjeti šta ona sa sobom nosi, kao i kakav utjecaj će ideje, ideologija, ali i pokret koji se oko njih formirao, imati na naše društvo.

Definicije “woke” ili “wokeness” se razlikuju u zavisnosti izvora u kojima se pokuša naći odgovor.

Konzervativci i desničari ga koriste kao uvredljiv i pežorativan naziv za zagovornike “progresivnih vrijednosti”, dok liberali u njemu vide pokret koji je simbol budnosti na sve globalne nepravde te kršenja individualnih i kolektivnih prava ranjivih skupina.

Sa sigurnošću se može utvrditi da je koncept prvobitno osmišljen u krugovima progresivnih Afroamerikanaca i da je korišten unutar pokreta za rasnu ravnopravnost od početka do sredine 1900-ih. Biti politički “woke” ili biti budan u to vrijeme, unutar crnačke zajednice u Americi, značilo je biti informisan, obrazovan i svjestan društvenih nepravdi i rasnih nejednakosti. Barem tako stoji u Merriam-Webster rječniku, uz napomenu da riječ i dalje dobija nova značenja i da treba nastaviti pratiti razvoj ovog koncepta[1].

Uz pojam se spominje i to kako je njegovo najranije korištenje pronađeno u historijskim arhivima i tekstu protestne pjesme “Scottsboro Boys” koju je otpjevao poznati pjevač bluza i američkog folka Lead Belly. U ovoj pjesmi termin označava svijest i budnost na rasno nasilje protiv crnaca u Americi.

U ovom rječniku “woke” se danas definiše kao “svijest i aktivna pažnja prema bitnim činjenicama i pitanjima (naročito pitanjima rasne i socijalne pravde)” i zavedena je kao riječ iz američkog slenga[2].

Iako se još tada pojavila u afričko-američkom engleskom, masovnije se počela koristiti tek početkom 2014. kao dio pokreta “Black Lives Matter” koji je dobio na snazi nakon policijskog ubistva Afroamerikanca Michaela Browna u Fergusonu[3]. Slogan “stay woke” je tih dana dobio na popularnosti i aktivisti pokreta su ga koristili približno izvornom značenju s početka dvadesetog stoljeća tj. u značenju budnosti na nasilje i brutalnost policije prema ljudima drugačije boje kože u odnosu na bijelu.

Međutim, u godinama nakon ubistva Michaela Browna i popularizacije pojma “woke” kroz pokret “Black Lives Matter”, ovaj termin je evoluirao u riječ koja je postala sinonim za ukupnu ljevičarsku političku ideologiju, fokusiranu na društvenu pravdu i kritičku teoriju rase, a danas se kreće ka tome da postane naziv za radikalnu ideologiju ukupne ljevice i progresivne struje.

Činjenica je da je korištenje, pa i manipulacija konceptom “woke”, u slučaju SAD-a podjednako dvopartijska. Koristi ga ljevica kao sinonim za političku progresivnu ideologiju, ali i desnica da ocrni ljevičarsku kulturu i političku agendu. Slično je i u drugim zemljama gdje je ovaj pokret ojačao, pa je za očekivati da će se i u Bosni i Hercegovini odvijati slična polarizacija i instrumentalizacija koncepta.

Konzervativni odgovor

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje “woke” pokret ima korijene, sukob ovih ideja s oponentima prerasta u pravi kulturni rat koji se sve više širi svijetom. Otpor tzv. “wokenessu” je postao centralna tema političke debate, a naročito republikanskog političkog narativa. To se najbolje vidjelo početkom predstojeće 2024. predsjedničke kampanje.

Iako je početkom unutarstranačkih izbora za republikanskog kandidata bivši predsjednik i prvi koji je obznanio svoju ponovnu kanidaturu, Donald Trump, kritikovao svog tada glavnog oponenta, guvernera Floride Ron DeSantisa, zbog pretjerananog korištenja pojma “woke” i prenaglašenog suprotstavljanja ovom fenomenu, i sam je vodio kampanju ratnika protiv “woke kulture”. Ne treba zaboraviti da je još 2016. svoju kampanju predstavljao kao križarski pohod protiv “političke korektnosti” i sličnih koncepata.

Među demokratama i liberalima vlada konsenzus da je hajka oko suprotstavljanja  “wokenessu” izmišljeni problem koji generire desnica kako bi agitirala za svoj kulturološki rat te za njih “wokeness” nije ništa drugo do sinonim za rasnu i rodnu jednakost i ravnopravnost.

Međutim, sve više autora s lijevog spektra – i onih koji se predstavljaju kao nepristrasni istraživači i posmatrači – sve otvorenije govore o tome da je ljevica možda u krivu i da uistinu postoji problem koji se u ostrašćenom ideološkom sukobu previđa i zanemaruje. Tako će istraživačica kulturnih studija sa Cato Instituta, dr. Cathy Young, utvrditi da ovaj “problem postoji i kako je on štetan po demokrate, ali i po kulturu uopće”[4]. Naravno da argumenti i razlozi zbog kojih desničari i ljevičari kritikuju “woke” pokret nisu nepristrasni (ili neutralni) kao ni njihovi motivi. Samim tim ni njihove definicije pojave nisu iste.

Oni koji se suprotstavljaju “wokeness” pokretu ili ideologiji s oba spektra imaju problem kada trebaju da definišu sam termin i tačno odrede šta je to u njegovoj manifestaciji sporno. Mnogi s desnog spektra koriste ovu riječ kako bi označili dugu listu pojava koje ne vole, uključujući nepodržavanje Trumpa ili vjerovanje da je napad na Capitol Hill 6. januara bio napad na američku demokratiju, što je s pozicije desne ideologije, naročito one s pozicije bliske centru, itekako sporno.

S druge strane termin potekao iz progresivnih antirasističkih aktivističkih krugova, za njih se počeo odnositi na jasan set ideja i stavova, među kojima su i svjetonazor prema kojem su moderna liberalna društva prožeta ugnjetavanjem na osnovu rase, pola, seksualnih preferencija, invaliditeta, izgleda tijela i drugih identiteta. Oni tvrde da nam je potrebna revolucija socijalne pravde kako bismo razgradili ove opresije, odnosno da je potrebna revolucija za društvenu pravdu koja će rasformirati sve ove oblike opresije te da se međuljudski i društveni odnosi moraju stalno provjeravati kako bi se detektovale pristrasnosti i nejednakosti.

Polazeći od ovih premisa, Young tvrdi kako je malo onih koji će negirati da su posljedice historijskih nejednakosti – a to su prema njoj, rasizam, seksizam i homofobija – još uvijek prisutne u američkom društvu, kao što je malo onih koji će negirati da su kretanja ka jednakosti obično izazivala reakcionistički odgovor. Istovremeno, ona tvrdi da “woke” aktivisti “vrijedne ideje dovode do apsurdnih ekstrema”. Ona navodi nekoliko primjera stavova koje u javnom diskursu zastupa “woke” pokret, a koji su prema njoj dokaz ove ekstremne apsurdnosti. Tako navodi insistiranje npr. na tome da su svi bijeli Amerikanci u nekoj formi krivi za rasizam, makar i samo kroz uživanje u “bjelačkim privilegijama” (white privilege) ili tvrdnje da je muško seksualno i romantično interesovanje za žene inherentno toksično, da sve tvrdnje o transrodnom identitetu moraju biti prihvaćene i vrednovane, čak i ako to znači smještanje osoba s netaknutom muškom anatomijom u ženska skloništa ili zatvore. 

I ne samo to. S obzirom da je jedan od temeljnih postulata “woke” progresivizma onaj prema kojem jezik i kultura izražavanja igraju ključnu ulogu u održavanju opresivnih stavova, ne čudi da za njih nadzor (policiziranje) jezika i kulture nije “bug”, greška u sistemu ili programskom jeziku, nego budućnost koju vrijedi graditi i razvijati.

Iako prema mišljenju profesorice Young “wokeness” nije “rasprostranjena kuga” kako je desničari prikazuju, ipak ona smatra da postoje ozbiljni razlozi za brigu i to ilustrira primjerima iz američkog društva, kakve su npr. lekcije u državnim školama u kojima se od učenika traži da “mapiraju” sve svoje identitete i da ih klasificiraju kao one koji “imaju moć“ ili su “marginalizirani”. Takav je i primjer predloženog kurikuluma, u nekim progresivnim državama i gradovima, kojim se uvodi ideologija “društvene pravde” u većinu drugih nastavnih predmeta, pa čak i u matematiku i prirodne nauke, a prema kojima se od učenika traži da razmisle o tome kako “bijelost” (ili pripadnost bijeloj rasi) ili “moć” (koja proizlazi iz nekog od identiteta) operira u matematici. Ili famozni program “Raznolikost, jednakost i inkluzija” na radnom mjestu koji se nameće u kompanijama, a za koji sve veći broj njih priznaje da više promoviše polarizaciju, ogorčenost i osjećaj krivice nego li razumijevanje. Drugi zabrinjavajući trendovi uključuju osudu pojačanog prisustva policije kao “rasističkog” i “fašističkog”, iako sva istraživanja javnosti pokazuju da manjinske zajednice u velikoj većini žele više, ali kvalitetnije policijsko djelovanje i prisustvo u svojim zajednicama.

Na kraju profesorica Young zaključuje da, iako životna (bread‐​and‐​butter) pitanja, doslovno pitanja o onome od čega se živi, više zanimaju Amerikance, postoje dokazi da ono u šta se “woke” pokret pretvara ljude sve više gura u okrilje desnice. Možda najbolji dokaz tome je okretanje sve većeg broja, čak i građana države New York, republikanskoj stranci ili posljednja istraživanja koja ukazuju na jačanje konzervativnih stavova među mladim ljudima. Ona svoju kolumnu objavljenu i na stranici Cato Instituta završava opservacijom da “ako liberali i progresivci nastave odbijati da govore o ovim pretjerivanjima i nastave ih odbacivati kao mitove, to će samo ojačati desničarski anti-woke napad”[5].

“Cancel kultura”

Jedan od primjera radikalizacije, pa i banalizacije, stavova “woke” pokreta koji kritičari navode kada upozoravaju na isključivost, netoleraciju i nespremnost na debatu i dijalog dijela radikalnih ljevičara jeste nekontrolisanost i razuzdanost tzv. “cancel kulture”.

“Cancel kultura” je poznata i kao kultura odstranjivanja ili otkazivanja. Pojam se koristi za opisivanje pojave kada osoba, skupina ili društvena zajednica izbacuje ili “odstranjuje” pojedine osobe s društvenih mreža ili, u stvarnom životu, iz društvenih, kulturnih, obrazovnih ustanova te javnih institucija ili preduzeća. Kultura otkazivanja je fraza ustaljena u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. godine kada su postupci ili izjave poznatih osoba uzrokovali “ogorčenje javnosti” što je u konačnici dovodilo do toga da su “odstranjene” ili su postale persona non grata u javnom životu. Ova pojava je bila prisutna i ranije, ali ne u ovim razmjerama i ne pod jedinstvenim imenom.

Međutim, dometi “cancel kulture” se nisu zaustavili na odstranjivanju iz javnog prostora pojedinaca kojima je zbog njihovih nedjela, a kasnije i “retrogradnih”, “rasističkih”, “fašističkih”, “anti-woke” ili kakvih sve ne stavova uskraćeno pravo javnosti ili bilo kakve diskusije pa i polemike. Naprotiv, “cancel kultura” u SAD-u, ali i širom svijeta poseže za ponovnim pisanjem historije i umjetnosti. Dugi su spiskovi knjiga, filmova, pjesama od onih najozbiljnijih do onih dječijih, koji su zabranjeni u obrazovnim sistemima nekih progresivnih država i na čijim poništenju u javnom prostoru se intenzivno radi. Većina crtanih filmova koje smo gledali u svom djetinjstvu bi danas bila, po mjeri ovih novih liberala, zabranjena zbog promocije nasilja (Tom i Džeri), seksizma, toksične muškosti (Mornar Popaj). Ali na listama su i klasici svjetske kniževnosti, lektire, popularne pjesme...

Da ima razloga za zabinutost ukazuje i vijest koju je nedavno objavio BBC a prema kojoj su nekih 150 pisaca, akademika i aktivista – uključujući autore koji se smatraju simbolima progresivnog, feminističkog i liberalnog pokreta kao što su J. K. Rowling, Salman Rushdie i Margaret Atwood – potpisali otvoreno pismo, osudivši kulturu otkazivanja i “ograničavanje rasprave”. Potpisnici pisma priznali su da društvene mreže imaju izvjesnu snagu kad treba da se dođe do pozitivnih promjena, ali su istakli i rizik od prihvatanja kulture otkazivanja po cijenu otvorene rasprave.

U pismu se kaže da porast “javnog sramoćenja i izopštavanja” i “zaslijepljena moralna isključivost” nisu korisni po pravičnost ili diskusiju. “Slobodna razmjena informacija i ideja, žila kucavica liberalnog društva, svakodnevno se sve više sužava”, rečeno je u pismu.

“Već plaćamo cijenu manjom spremnošću na rizik među piscima, umjetnicima i novinarima koji se plaše za svoju finansijsku sigurnost ukoliko odstupe od konsenzusa ili čak ne pokažu dovoljnu revnost u slaganju.”

I dok “cancel kultura” može imati dobre strane u smislu slanja jasne osude javnosti prema pojedincima za koje se dokaže da su se ogriješili o zakon i principe ljudskosti – kao što bi bili osuda i javni bojkot ratnih zločinaca, promotora mržnje, apologeta zla ili dokazanih seksualnih prijestupnika među javnim osobama – ovaj fenomen, s obzirom da je postao spontan i razuzdan, prijeti da uvede novi oblik cenzure i isključivanja i to ne samo pojedinaca nego ideja i stavova koji se u ovom trenutku od nedefinisane i nereferentne mase okarakterišu kao nepodobni i neprihvatljivi. Sterilizacija historije, obrazovnih sistema, kulture, odnosno javnog prostora samo će sakriti više izazova nego ih otvoriti za javnu debatu. Uz to, netolerancija, isljučivost te nametanje normi i vrijednosti silom ili osudom većine će samo izroditi drugu, možda radikalno desnu ili ko zna koju tiraniju druge većine.

Treba imati na umu i to da je refleks ljevičarske ideologije na strani manjine, i to vuku još od svojih marksističkih korijena. Ali kritičari s pravom naglašavaju da u stvarnom svijetu, ne onom ideološki iskontruisanom, i većina može biti obespravljena, kao što može i ne mora biti u pravu, isto kao što ne mora nužno biti u poziciji moći. Iako je evidentno da su manjine najčešće obespravljene, odgovor ne može biti u tiraniji manjine nad većinom ili isključivanju i zabrani polemike o bilo kojim pitanjima, pa i onim vrijednosnim. Nekontrolisano posezanje za “cancel kulturom” prijeti da stvori jednu novu većinu koja će biti podjednako netolerantna prema neistomišljenicima i onima za koje stav većine, ili barem onih koji upravljaju javnim prostorom, utvrdi da su neprihvatljivi kao i njihovi stavovi. Teško da se takav razvoj događaja može nazvati progresom, a kamoli istinskom liberalnom vrijednošću.

Skretanje pažnje

Istovremeno, Marko Kostanić se na regionalnom portalu Bilten[6] osvrće na studiju historičara Garyja Gerstlea “The Rise and Fall of the Neoliberal Order: America and the World in the Free Market Era” (Uspon i pad neoliberalnog poretka: Amerika i svijet u eri slobodnog tržišta) koja je vrijedna pažnje jer na čitavu dilemu i kulturni sukob baca drugačije svjetlo. Tako on primjećuje kako se na ljevici ovaj tip savremenih ideoloških sukoba često odbacuje kao puka dimna zavjesa kojom desnica skreće pažnju s ekonomskih pitanja i klasne nejednakosti, onog kruha i putera o kojem govori i Young. Takav pristup, iako u sebi sadrži zrnce istine, pati, prema njemu, od dva problema. Prvi se tiče upitne hijerarhizacije političkih pitanja: zašto bi klasna nejednakost bila važnija od rodne ili etničke? A drugi je, možda nama zanimljiviji, vezan uz nedostatak uvjerljivijeg objašnjenja od “dimne zavjese” i “skretanja problema” – to jest od puke manipulacije. On tvrdi da se ustvari radi o prilagodbi globalnim ekonomskim trendovima.

Gerstle nudi prikladnu ulaznu tačku koja ne iscrpljuje objašnjenja nastanka i dinamike kulturnih ratova, ali nudi kvalitetan kompas za kretanje po tom delikatnom terenu. Njegova perspektiva nije sasvim nova, ali je vrlo jasna i politički operativna. Gerstle, naime kako to interpretira Kostanić, tvrdi da su se obje strane u kulturnim ratovima – konzervativci i lijevi liberali – zapravo ideološki prilagodile ekonomskim promjenama koje je sa sobom donio neoliberalizam.

Konzervativci, koje Gerstle naziva neoviktorijancima, su odgovor na neizvjesnost i rizike slobodnog tržišta pronašli u tradicionalnim porodičnim strukturama i patrijarhalnim vrijednostima koje u određenoj mjeri zamjenjuju iščezavajuću državu blagostanja. Te su ideološke pozicije, naravno, postojale i prije, ali u ovom specifičnom političko-ekonomskom kontekstu i trenutku zadobivaju i specifičnu funkciju i političku oštricu. S druge strane, njihovi protivnici, koje Gerstle naziva kosmopolitima, novonastalim okolnostima su se prilagodili veličanjem individualnih prava, hibridnih identiteta i slobodnog izbora na svim nivoima[7]. I te su orijentacije postojale i prije, ali u kontekstu afirmacije slobodnog tržišta, individualnog izbora i investitorske autonomije zadobivaju sasvim drukčiji politički značaj. Ono što garantuje ustrajnost kulturnih ratova i polarizaciju društva na tom tragu jest činjenica da su se obje strane na različite načine prilagodile ekonomskim promjenama i tako ekonomska pitanja izgnala iz političke sfere. Ali, politika se ne može izgnati iz ljudi kao ni ekonomski interesi koji su presudno počeli utjecati na nju te dominirati ukupnim društvenim odnosima.

Slični stavovi su se čuli i ranije, odnosno brojni su autori su ukazivali i ukazuju na moguće zamke koje se kriju iza forsiranja politika identiteta i kulturoloških ratova, bilo globalno ili u pojedinačnim društvima.

Oni, kada kritikuju nametanje “politika identiteta”, prije svega misle na pojam koji opisuje politički pristup u kojem ljudi određene religije, rase, socijalne pripadnosti, klase, seksualnosti ili drugog identifikujućeg faktora čine isključivi društveno-politički savez, udaljavajući se od široko zasnovane koalicione politike da bi podržali i slijedili političke pokrete koji dijele sa njima određeni identifikacioni kvalitet. Koncept je prvi put uveo Combahee River Collective 1977. tvrdeći da je njegov cilj “podržati i usredsrediti brige, programe i projekte određenih grupa, u skladu sa određenim društvenim i političkim promjenama”.[8]

Kritičari tvrde da grupe zasnovane na određenom zajedničkom identitetu (npr. rasa ili rodni identitet) mogu preusmjeriti energiju i pažnju s temeljnijih pitanja, slično strategiji zavadi pa vladaj. Američki novinar, autor i komentator Christopher Lynn Hedges kritikovao je politiku identiteta kao jednog od faktora koji čine oblik “korporativnog kapitalizma” koji se samo maskira kao politička platforma i za koji vjeruje da “nikada neće zaustaviti rastuću socijalnu nejednakost, nekontrolisani militarizam, urušavanje građanskih sloboda i svemoć organa bezbjednosti i nadzora” [9]. Sociolog sa Bostonskog koledža Charles Derber tvrdi da je čak i američka ljevica “uglavnom stranka identiteta i politike” i da “ne nudi široku kritiku političke ekonomije kapitalizma”. Fokusira se na reforme prava crnaca i žena i drugih marginaliziranih skupina. Ali ne nudi kontekstualnu analizu ili kritiku kapitalizma[10].

I on kao i brojni drugi autori smatraju da su ti usitnjeni i izolovani pokreti identiteta i prije apsurdizacije ovih stavova od pokreta “woke”, a koji prožimaju ljevicu, omogućili ponovni rast krajnje desnice. Sami su pristali da igraju na njihovom terenu i da banalizacijom svojih stavova daju prostor ne samo desnici nego i radikalnoj desnici i jačanju njihove inačice iskarikiranih stavova (kakvi su pokreti okupljeni oko teorija zavjere, vjerskog fanatizma, QAnon pokreta, ravnozemljaških ideologija, nasilnih ekstremnih suverenista, doomsday prepare-a i sl.).

U konačnici, možda je manje bitno da li je radikalizacija i apsurdizacija ljevičarskih stavova dovela do jačanja desnice i ko je prvi počeo, koliko je bitno primijetiti da po pravilu jedan ekstremizam hrani drugi i da isključivo netoleratni, na dijalog i otvorenu raspravu o svim svjetonazorima i “vrijednostima” nespremni pokreti i ideologije polariziraju društva i čine suprotno od onoga što tvrde da je njihov cilj.

Teško je naći objašnjenje izvan ovih ideološki polariziranih okvira zašto se ne tretiraju recimo jednako antisemitizam i islamofobija (antimuslimanska mržnja) ili zašto se toleriše spaljivanje muslimanske svete knjige, ali ne i simbola nekih rodnih ideologija, zašto bi svaki književnik ili autor bez obzira na svoju popularnost bio predmetom “cancel kulture” ako bi negirao Holokaust ili genocid ali to nije slučaj i s Peterom Handkeom koji je dobio Nobelovu nagradu, zašto kršenja prava muslimanki s hidžabom na radnom mjestu nikada nisu predmet interesovanja feminističkog pokreta i sl. Sve te nedosljednosti generišu dodatnu frustraciju i samo jačaju polarizaciju društva.

Instrumetalizacija kulturnih ratova

U multipolarnom, pa i policetričnom, svijetu koji se ratom u Ukrajini i nasilu pokušava stvoriti, ima još jedna pažnje vrijedna opservacija koja se tiče kulturnih ratova. Naime, polarizacija društava se pokazala kao vrlo efikasna metoda slabljenja država, pa čak i onih demokratskih sa slobodnim izbornim procesom. Ne treba zanemariti ni manipulativni potencijal ovog fenomena koji se koristi kao novi oblik hibridnog rata. Podsticana polarizacija jednog društva može dovesti ne samo do jačanja podjele unutar njega nego i do jačanja ideologija, društvenih pokreta i partija koji mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju ne samo društvenoj koheziji, slobodama, stabilnosti, nego i demokratskim institucijama. Polarizirana društva na vlast dovode ekstremne političke opcije koje jačaju reaktivne sile i nerijetko posežu – bez obzira na politički spektar iz kojeg dolaze – za nedemokratskim metodama nametanja vlastitog svjetonazora, pa čak i izmjena pravila igre, kroz institucije države i sudstva kako bi osigurali dominaciju “vlastitih vrijednosti” a time i ostanak na vlasti.

Bosanski kontekst

U Bosni i Hercegovini, u javnoj i političkoj sferi, dominira nacionalna/istička polarizacija, pa se možda samo na prvu ne primjećuju linije razdvajanja po rascjepima kulturnog rata koji se vodi u Evropi i svijetu. Ali to je samo na prvi pogled, jer i entnonacionalistička polarizacija ipak počiva na identitetskim politikama. Samo zato što je na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni evidentna atrofija političkog profiliranja do mjere da je skoro nemoguće utvrditi koje su to “lijeve” ili “desne” političke snage, ne znači da u bosanskohercegovačkom društvu ne tinja kulturni rat i da ideje i trendovi poput “woke” i “anti-woke” nisu evidentni iako se kao i mnogo šta drugo u društvenim tokovima odvija stihijski bez ozbiljne analize ili čak ozbiljne javne debate.

Ovi procesi, kao i javna debata o njima, se tek postepeno otvaraju, najčešće nakon organizacije javnih događaja koji se mogu povezati sa stavovima “woke” pokreta, ali je izvjesno da će i bosanskohercegovačko društvo morati dati odgovor na ove izazove te bi bilo dobro za početak razumjeti procese i pojave, a onda možda i nešto naučiti iz iskustva drugih.

Muhamed Jusić

---

[1] Merriam-Webster Dictionary, dostupan na linku https://www.merriam-webster.com/words-at-play/woke-meaning-origin  (Pristupljeno 24. 1. 2023)

[2] Ibid.

[3] German Lopez, “What were the 2014 Ferguson protests about?”, Vox, 27.1.2016. https://www.vox.com/2015/5/31/17937764/ferguson-missouri-protests-2014-michael-brown-police-shooting (Pristupljeno 24.01.2023)

[4] Young, Cathy, “The Pushback against ‘Wokeness’ Is Legitimate”, Newsday, 8.7.2023.

[5] Ibid.

[6] Kostanić, Marko „Sjeme kulturnih ratova“, Bilten, 05.07.2022. https://www.bilten.org/?p=42466 (Pristupljeno 03.05.2023)

[7] Gerstle, Gary „The Rise and Fall of the Neoliberal Order”, Oxford University Press, 2022.

[8] Smith, Barbara, (ur.) (1983). Home Girls: A Black Feminist Anthology. New York, NY: Kitchen Table: Women of Color Press. str. xxxi—xxxii. ISBN 0-913175-02-1.

[9] Hedges, Chris (5. 2. 2018). “The Bankruptcy of the American Left”. Truthdig. Arhivirano iz originala na datum 9. 2. 2018. (Pristupljeno 9. 2. 2018)

[10] Vidi: “Capitalism: Should You Buy it?- An Invitation to Political Economy”, Charles Derber i Yale R. Magrass, Routledge, New York, 2014.

Sabor opasnih namjera

Piše: Muhamed Jusić

Održavanje onoga što su organizatori nazvali "Svesrpskim saborom" i usvajanje deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda s pravom je izazvalo burne reakcije domaćih i međunarodnih aktera zabrinutih za mir i stabilnost na Balkanu. I bez dublje analize jasno je kako okupljanja i ono što je usvojeno u deklaraciji ukoliko se na vrijeme ne zaustavi prijete uvlačenjem ovog dijela Evrope u novu spiralu nestabilnosti i napetosti.

Dodik i Vučić su politički dotrajali i srpskom narodu ali i onima koji žive s njima ili u njihovom okruženju, ne nudeći nikakvu viziju bolje, prosperitetnije i pravednije budućnosti u kojoj su naučene lekcije iz prošlosti. Ukoliko deklaracija zaživi i pretvori se u politike a to se već dešava, bit će to povratak na srednjovjekovne koncepte i politike koje su toliko zla nanijele ovim prostorima i ljudima. Oni su očito svojim neodgovornim politikama doveli srpski narod u poziciju da nemaju odgovore na svijet u kojem žive, za novo vrijeme, za nove izazove zato sve nas pokušavaju vratiti u srednji vijek i natjerati nas da prihvatimo neke njihove igre vjere, krvi i tla za koje oni imaju dobro oprobane politike hegemonije, progona i genocida.

Ta njihova nesposobnost da odgovore izazovima vremena i da svome narodu ponude humanističku, progresivnu viziju budućnosti umjesto hegemonističke politike nametanje srpstva, prekrajanja međunarodno priznatih granica, negiranja zločina, sukoba sa svijetom i svojim komšijama dovela ih je u poziciju u kojoj se ne ostavlja puno prostora njenim protagonistima osim da je brane jer tako brane svoj ostanak na vlasti. Zato uz uzimanje u obzir duga koji, a između ostalog i zbog plaćanja računa diplomatskih usluga pokušaja zaustavljanja usvajanja Rezolucije o Srebrenici, moraju platiti svojim međunarodnim mentorima ne čudi zašto su krenuli ovim putem. Ali to ovu avanturu ne čini ništa manje opasnom.

To da se sada vraćamo na pozicije devedesetih u kojima Srbija odnosno Beograd govori u ime bosanskih Srba, da se negira realnost nezavisnosti Kosova kao i genocid u Srebrenici a da se izmišlja nekakva "državnost" entiteta RS, da se glumi tobože nekakva nesvrstanost dok se daje za pravo Srbiji strateškim dokumentima da brani Srbe ma gdje živjeli i mnogo toga još su uključeni alarmi ne samo za one države koje su direktno pogođene ovom hegemonističkom politikom nego za sve one koje interesuje stabilnost i prosperitet Balkana. I dok se iščekuje odgovor domaćih, regionalnih i međunarodnih aktera koji će, nadati se, uslijediti nakon što se završe izdavanja saopćenja i osuda valja primijetiti da je iz većine analiza događaja izostala analiza uloge Srpske pravoslavne crkve.

A upravo je ta uloga crkve posebno zabrinjavajuća i šalje dugoročno opasnu poruku za suživot naroda i međureligijski dijalog. Iako su poznati stavovi njenih sadašnjih i ranijih lidera po svakoj od tačaka deklaracije, pa to i nije neko iznenađenje, ipak čudi i zabrinjava da u čitavoj SPC ni danas nema onih izraslih lidera koji su svjesni autodestrukcije koja se krije u ovakvim politikama i svog zla koje sadrži i koje se sprema ako principi deklaracije zažive.

Nastranu odnos srpske političke elite i države Srbije prema principima sekularizma, zabrinjavajuće je da iza čitavog sabora i svega što je tamo rečeno pa i teksta deklaracije stoji „blagoslov, molitveno i saborno učešće“patrijarha srpskog Porfirija i arhijereja i sveštenstva Srpske pravoslavne crkve.

Jer teško je osim poziva na zaštitu porodice i ulogu crkve u državi prepoznati išta od vjerskih "vrijednosti" i moralnih načela iza kojih bi crkva trebala stajati. Čak i saosjećanje sa svim žrtvama ratova je kontekstualizirano tako da služi negaciji genocida u Srebrenici i relativizaciji sistemskih zločina devedesetih, te izjednačavanja žrtve i zločinca.

Najveći dio teksta deklaracije ali ono što se moglo čuti od govornika na saboru u konfliktu je s crkvenim kanonima i sa svim onim što bi pravoslavlje trebalo promovisati. Sve na tom skupu odiše etnofiletizmom koji je kanonski proglašen jeretičkim na Svepravoslavnom saboru u Carigradu 1872. godine.

Ne smije se olahko preći preko tačke devet deklaracije u kojoj se govori o "srpskom narodu drugih veroispovesti" što budi strahove od ponovnih pokušaja asimilacije Bošnjaka ali i drugih naroda i potiranja njihove nacionalne posebnosti.

Ništa u deklaraciji nema pomiriteljskog. Nema ni traga preuzimanju odgovornosti za ratove devedesetih za zločine koji su činjeni u ime srpstva i vrijednostima koje se navodno pokušavaju zaštititi deklaracijom. I dok se ime bosanskohercegovačke administrativne jedinice entiteta Republike srpske spominje bezbroj puta, ni riječi nije napisano o tome kako je ona nastala, ni riječi o historijski utvrđenim činjenicama pred međunarodnim sudovima i stotinama godina izrečenih zatvorskih kazni lidera projekta koji se sada predstavlja kao nešto na što Srbi ne samo da trebaju biti ponosni nego i kao najveće ostvarenje i princip svih budućih politika u regionu.

I ne samo da u deklaraciji nema bilo kakvog istinskog suočavanja s prošlošću nego se ponovo insistira i potcrtava negiranje genocida u Srebrenici, sada kao temelj identiteta i političke korektnosti novog političkog programa u nastajanju.

Zato se s pravom trebamo zapitati kako jedna vjerska zajednica ili crkva može stati iza jednog ovakvog projekta i kako će se druge vjerske zajednice i crkve u okruženju u budućnosti moći odrediti prema međureligijskom dijalogu i saradnji s njenim svećenstvom i institucijama.

(IIN Preporod)

Zabilješke iz Arabije: Za žene Meke Dan Arefata je bio Dan jetima

 

Zabilješke iz Arabije: Za žene Meke Dan Arefata je bio Dan jetima

Deveti dan hidžretskog mjeseca zul-hidže je poznat kao Dan Arefata tj. dan boravka hadžija na Arefatu. To je vrhunac hadžskih obreda. Ali je manje poznato da je kroz historiju ali i danas ovaj dan imao i ima posebno značenje za žene Meke.

Naime, na taj dan kao i dan prije kada hadžije kreću prema dolini Mina na putu ka Arefatu (poznat kao dan tervije, napajanja, jer se taj dan pojila stoka kako bi izdržala put ka Arefatu, boravak tamo i povratak na Minu prvog dana Bajrama, 10 zul-hidže) žene su ostajale skoro same u Meki. Skoro svi muškarci osim onih starih i bolesnih bili su ili među hadžijama, koji obavljaju hadž za sebe ili za druge (bedel) ili onima koji su služili i pomogali hadžijama u obavljanju hadža. I žene su obavljale hadž, ali rjeđe i manje su bile angažovane u organizaciji hodočašća.

Zato su ta dva dana one imale Meku ali i mekanski harem samo za sebe. U davnim vremenima, kako bilježe hroničari historije Meke, one su razvile posebne običaje, naročito na Dan Arefata kojeg su prozvale Jaumu-l-hulejf ili Jaumu-l-jetim ili Dan nasljednika ili Dan jetima. Tako su zvali ove dane jer su u njima čitave četvrti Meke ostajale bez muškaraca i hranitelja.

Zato su žene Meke uobičajile organizovati posebna druženja u polupraznim četvrtima. Odlazile su i do Kabe i obavljale dobrovoljni tavaf. S obzirom da je sunnet Poslanika, a.s. da se posti Dan Arefata one su u haremu organizovale i zajedničke iftare.

Dosta ovih običaja zadržalo se i danas i žene Meke pokušavaju da očuvaju tradiciju. U živom prijenosu Kabe i harema na TV snimcima vidi se kako je harem naročito na dan Arefata i žene Meke su te koje brinu da se tavaf ne prekine ni na trenutak.  O obzirom na stroge mjere koje se primjenjuju u zadnje vrijeme prema kojima ni stanovnici Meke ne mogu obavljati hadž bez dozvole a kako bi se smanjile gužve, sve češće su tu i muškarci. 

Ipak, žene se i danas okupljaju i organizuju iftare kod Kabe i posebne programe u praznim naseljima Meke. Ono što danas ne rade a što su historičari zabilježili da je bila njihova praksa stoljećima jeste da posebnim pjesmama prozivaju, zadirkuju i ruže one muškarce koji bi ta dva dana ostali u Meki.

Neki od stihova su zapisani ili ih stare nene Meke još pamte. U svima su onoga ko je ostao u Meki da smeta nazivali Kajs pa su pjevale

O Kajs, o Kajs, idi kolji jarca svi muškarci obaviše hadž a ti ne obavi“ ili“ O Kajs, o Kajs, ljudi odoše na hadž, a ti što sjediš ovdje!“

"يا قيس يا قيس.. قوم أذبح التيس، كل الناس حجوا وانت ما حجيت"

 "ياقيسنا ياقيس، الناس حجت، ‏وانت هنا قاعد ليش"،

Kad sam na dan Bajrama prije dvije godine otišao kao ambasador  da obiđem naše hadžije bez da sam obavio hadž, uživao sam u polupraznom haremu i iftaru, ali ne znajući da sam narušio običaj. Tek kasnije su mi rekli za ovaj običaj a onda ja malo iščitao i shvatio da sam dobro prošao što me mekanske hanume nisu s pravom naružile.

Svesrpski sabor i ostale Vučićeve kampanje

Svijet bi kao trebao prepoznati Srbiju kao nekoga ko se zalaže za neuplitanje u pitanja drugih država, a oni u nestabilnosti drže čitav Balkan i ne samo da se upliću nego ometaju napredak skoro svih svojih susjednih zemalja

Piše: Muhamed Jusić- Oslobođenje Oslobođenje 

Kampanja koju je režim Aleksandra Vučića neuspješno vodio protiv usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda obilovala je nizom nedosljednih tvrdnji, konstrukata i sukobljenih strategija koje ukazuju na neodrživost srbijanske trenutne politike ne samo kada je riječ o suočavanju sa prošlošću nego i uopće na međunarodnom planu. 

Tzv. svesrpski sabor i sve što se tokom njegove pripreme i na sam dan moglo čuti ukazuje da trenutne srpske elite ništa nisu naučile iz svojih poraza, nego, nažalost, kreiraju novu mitomaniju i stvaraju sebi novu izmišljenu realnost koja postoji samo za njih i koju podržavaju samo oni koji preko nje mogu ostvariti kratkoročne destruktivne ciljeve na Balkanu. 

Ali krenimo redom. 

Vjerovatno savjetovan od svojih globalnih mentora, u jednom trenutku kampanje Beograd je prestao temeljiti svoje protivljenje Rezoluciji na negiranju genocida. To su nastavili na domaćem planu, ali su na međunarodnom pažnju skretali na navodno nepostojanje konsenzusa u Bosni i Hercegovini i okruženju. Ne objašnjavajući da konsenzusa nema samo sa nosiocima iste one politike koja je počinila genocid. Drugi razlozi osporavanja temeljili su se na navodnoj argumentaciji kako usvajanje Rezolucije neće doprinijeti pomirenju i da će čak destabilizovati BiH i region i možda čak dovesti do sukoba. Opet nisu rekli da su oni ti koji prijete sukobima i “razdruživanjem”, “nedisanjem istog zraka” i koji nisu spremni suočiti se sa prošlošću. 

Ali možda najbezočnija konstrukcija kojom je Beograd pokušao zaustaviti uspostavljanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici bio je narativ o tome kako se Srbija bori protiv hegemonističkih sila koje čine globalnu nepravdu i poništavaju volju malih. Dobro je to poznati mitomanski pogled na Srbiju koja “jeste mala, jeste mala, al’ je triput ratovala”. Međutim, sada je ovaj imidž trebao biti dorađen kako bi poslužio i pridobijanju zemalja trećeg svijeta i zemalja Juga. Čak je bilo pokušaja da se usvajanje Rezolucije minira amandmanima koji bi se dodali, a koji bi se referirali na situaciju u Ukrajini i Gazi, koji su trebali govoriti o drugim pred međunarodnim sudovima nepresuđenim genocidima, pa čak i zločinima imperijalnih i kolonijalnih sila. Naravno da ta taktika nije urodila plodom i da se sve u konačnici vratilo na pritiske koje su vršile Rusija i Kina ili kupovinu glasova koliko je to Srbija mogla svojim finansijskim mogućnostima osigurati. Osim pritisaka i straha od Rusije, neke države su bile suzdržane zbog principa da ne žele, zbog svojih internih razloga, da se ovakve teme otvaraju pred Generalnom skupštinom. Bitno je da su sve te države u izlaganju pred Skupštinom priznale genocid, osudile počinioce i pozvale na odavanje počasti žrtvama. Zato je značajan broj zemalja koje su ostale suzdržane nemoguće pripisati uspjesima srbijanske strategije ili djelovanju njihove diplomatije ma koliko su se oni uistinu trudili. 

Iz izlaganja predstavnika država koje su bile suzdržane pa čak i onih koje su bile protiv bilo je jasno da se nisu “upecali” na priču o Srbiji koja predvodi obespravljene i koja se bori za “istinu”. Jer čak i one malobrojne zemlje koje su bile protiv, bile su to zbog svoje ovisnosti o Rusiji ili iz svojih unutrašnjih razloga, tereta prošlosti ili nesporazuma. Jer, kakva borba za istinu može biti potiranje historijskih činjenica koje su kao nikada u historiji dokazane pred međunarodnim sudovima? Kakvo je to pozivanje na međunarodno pravo kroz negiranje pravosnažnih presuda međunarodnih sudova? I na kraju, kako neko misli održati sliku Srbije kao slobodarske nacije i države kad se njeni politički, akademski, medijski i vjerski lideri i institucije utrkuju u podaništvu prema režimu u Moskvi, vrlo često donoseći odluke koje od njih traži Moskva, a koje su štetne po vlastite građane? Kako će Srbija biti lider antifašističkog pokreta kad su rehabilitovali sve saradnike nacista i sve kvislinške lidere? Kako će biti nasljednici Pokreta nesvrstanih kad se jasno svrstavaju na jednu stranu, stranu istočnih autokratija, dok prijete da će i Titov grob izmjestiti iz Beograda? 

 Kako neko može osmisliti strategiju o tome kako je navodno Srbija lider borbe protiv hegemonije kada se ponaša kao mali hegemon na Balkanu? Svijet bi kao trebao prepoznati Srbiju kao nekoga ko se zalaže za neuplitanje u pitanja drugih država, a oni u nestabilnosti drže čitav Balkan i ne samo da se upliću nego ometaju napredak skoro svih svojih susjednih zemalja, naravno, gdje to mogu. I na kraju, lideri slobodnog svijeta, borci za pravdu i istinu mogu biti samo oni koji su na strani žrtve, ne dželata. 

 (Autor je bivši ambasador BiH)

Zašto je Rezolucija o genocidu u Srebrenici pobjeda istine i pravde a poraz politika koje su do njega dovele

 

Piše: Muhamed Jusić Preporod.info

Debata o usvojenoj Rezoluciji u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici kojom se ustanovljuje "Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“ očekivano je izazvala burnu reakciju, ne samo prije, nego i nakon njenog usvajanja.

Ali u Bosni svaka vijest traje najviše tri dana. Već je neka nova tema preotela primat u javnom prostoru. Ipak, vrijedi zastati malo nad svim što se dešavalo u proteklih godinu dana, a naročito u finišu napora da se Rezolucija usvoji i onome što je uslijedilo.

Kao i obično, predatorski karakter nacionalističke srpske politike u tome što su se u Bosni i Hercegovini svjesno suzdržali od likovanja nad usvojenom Rezolucijom vidio je još jednu slabost. Vidjelo se, kako reče onaj jedan, da je "Sarajevo umuklo". Ista je to matrica koja se viđa kod svih nasilnika koji dobrotu vide kao slabost i koji žrtvu uvijek krive za svoje nasilje nad njom.

Očito je da političke, akademske, medijske, a nažalost ni vjerske srbijanske elite nisu u ovoj rezoluciji prepoznale priliku da skinu moralnu kolektivnu krivnju sa srpskog naroda i da se jasno ograde od genocidnih politika i njenih aktera.

Naprotiv, oni su učinili upravo suprotno. Ustrajno nastavljaju zalagati čitav srpski narod u odbrani genocidnih politika i nastavak negiranja genocida. Ovo treba jasno naglasiti i potcrtati te stalno ponavljati da režim u Beogradu i njegovi sateliti drže hipoteku kolektivne odgovornosti srpskog naroda za genocid, makar one moralne, sve dok se institucionalno od njega ne ograde.

Jasno je bilo od prvog dana kada se čulo za inicijativu o usvajanju Rezolucije o genocidu u Generalnoj skupštini UN-a koja će biti strategija režima u Beogradu. Napraviti sebe opet žrtvom, učiniti sve kako još jedan međunarodni poraz ne bi doveo do gubitka vlasti, odnosno učiniti sve kako se nosioci politike koja je organizovala i počinila genocid ne bi suočili s posljedicama svojih odluka i bili prisiljeni priznati poraz takve politike. Svaki značajan događaj u historiji, a usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici to zasigurno jeste, ima sliku po kojoj se pamti, svaki proces isto tako. Zato možda ilustracija čitave sramne kampanje protiv odavanja počasti žrtvama genocida u Srebrenici može stati u dvije slike, ili kako to u mimovima na društvenim mrežama kažu, "kako je počelo i kako je završilo".

Prva je slika Vučića za govornicom skupštine kada izgovara "stotinu muslimana za jednog Srbina", a druga slika njegovog performansa u Generalnoj skupštini UN-a kad u očaju grize srbijansku zastavu. U ove dvije slike staje sve što trebamo znati o politikama koje su počinile genocid i koje su doživjele poraz i pred Skupštinom UN-a u nastojanju da se taj zločin sakrije ili da mu se promijeni karakter.

Nadalje, očekivano je bilo da će u odluci Srbije da učini sve kako bi se zaustavilo usvajanje Rezolucije, Rusija ali neke druge države vidjeti svoju priliku da nastave vlastite ratove duž geopolitičkih linija podjela i produbljivanje tih polarizacija, da će Ruska Federacija vidjeti još jednu priliku za skretanje pažnje s agresije na Ukrajinu, da potkopa jedinstvo Evrope i kolektivnog Zapada i da pokuša stvoriti još jednu krizu na Balkanu kako bi strateški prenapregnula politički Zapad i ojačala svoju poziciju u ratu s Ukrajinom i njenim saveznicima.

Treba znati da je zbog toga uspjeh onih koji su radili na usvajanju Rezolucije i koji su bili njeni sponzori utoliko veći. To što je Srbija kupovala glasove nekih manjih država čak i novcem, o čemu će tek isplivati dokazi, je pokazatelj očaja onih koji su pod svaku cijenu pokušali da zaustave usvajanje Rezolucije. O cijeni koju će plaćati drugim moćnicima čija je diplomatija radila mjesecima za njih možemo samo slutiti. Ceh će sigurno biti visok i dugo će se plaćati bez znanja srbijanske javnosti, a znajući kako stvari funkcionišu s takvim sponzorima vjerovatno i na štetu građana Srbije.

Svašta je tu još bilo očekivano, ali ne i toliko nejedinstvo u Bosni i Hercegovini - unutar probosanskih i bošnjačkih aktera. Do sada je barem genocid u Srebrenici bio natkrovljujući faktor svih politika. Sada smo vidjeli kako su mnogi zarad očitih sitnih političkih ili ideoloških "ideala" ili ciljeva bili spremni prvo sabotirati samu Rezoluciju (svjesno ili ne) prije njenog usvajanja, umanjujući njen značaj, skrećući je na neke slijepe kolosijeke, a onda poništavati rezultate i značaj njenog usvajanja. I prvi i drugi dio "napora" stručnjaka i medijskih aktera je bez sumnje bio na korist onih koji su činili sve da se jedna ovakva rezolucija ne usvoji i da se ona relativizira i obesmisli nakon što je usvojena.

Ali bez obzira na sve, iz ovoga valja izvući neke lekcije i usmjeravati narativ u pravcu suštine Rezolucije i njezinih efekata. Mi sebi moramo objasniti šta nam znači ova Rezolucija. To se ne smije prepustiti Beogradu da čini, niti onima koji zbog vlastitog ega i dnevnopolitičkih interesa ne vide veliku sliku svijeta.

Velikosrpska nacionalistička i mitomanska politika počiva na pretvaranju poraza u pobjede. Vuku to još od Kosovskog boja. Ali bošnjačka pa i bosanska politika sve više klizi ka tome da joj prepoznatljiva odrednica postaje pretvaranje pobjeda u poraze i pravljenje veresije od sigurnog dobitka. Zato što nismo dobili sve, ne valja ništa - je najgora politika. Još su nas u fikhu učili da (ما لا يدرك كله لا يترك جله) odnosno da što se ne može potpuno ostvariti ne treba ga potpuno ni ostaviti.

Još jedno zapažanje je možda pažnje vrijedno. Znamo da veliki broj država nije izdržao nezapamćeni pritisak ruske diplomatije i da su se rukovodili vlastitim interesom prije nego visokim moralnim principima i presudama međunarodnih sudova. Ali isto tako znamo da mnoge od suzdržanih država ne bi bile suzdržane da nisu bile sigurne da će Rezolucija biti usvojena.

Ne znam kako bi se moglo nazvati nastojanje da one države koje su jasno priznale genocid u Srebrenici tokom diskusije u Generalnoj skupštini i koje su čak bile za to da se uspostavi dan sjećanja ali koje nisu navodno bile zadovoljne načinom na koji je Rezolucija predložena, sada svrstavaju u neprijateljske, da ih se targetira ili proziva. To nije pametno niti ima veze s ozbiljnom diplomatijom. Umjesto toga, te države treba hitno pozvati da ako to već nisu u svojim nacionalnim parlamentima usvoje rezolucije o genocidu u Srebrenici i da se sada pridruže u obilježavanju uspostavljenog "Međunarodni dana refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“, odnosno da u svom zakonodavstvu zabrane negiranje genocida i veličanje zločina, da u svoje obrazovne sisteme uvrste izučavanje genocida u Srebrenici. Njih ne treba gurati u ruke negatora genocida već s njima treba nastaviti raditi na svim poljima kako bi i ove države odale dužnu počast žrtvama genocida.

U uvjetima polarizacije svijeta koja je mnogo složenija od one hladnoratovske, svijeta podijeljenog oko rata u Gazi i ubijanja hiljada djece i žena, međunarodne politike u kojoj nema ni traga moralu, izvojevati pobjedu u kojoj samo 19 država glasa protiv Rezolucije, a svaka suzdržana država jasno iskaže stav da je genocid u i oko Srebrenice počinjen, pokazuje koliko je važno igrati bijelim figurama i njegovati strateška prijateljstva.

Poricatelji ove pobjede suštinski priželjkuju da nastavimo biti reaktivni, te da rezultati usvajanja Rezolucije, koji nam uz potrebno znanje i lukavstvo uma daju mogućnost da nastavimo igrati bijelim figurama, budu utopljeni u njihovim egocentričnim salvama kritike svakoga ko pokuša našu politiku iz reaktivne transformirati u aktivnu, kreirajuću.

Jasno je da su mnoge zemlje iz geopolitičkog oportunizma ili možda čak straha od onih koji su prijetili sukobima i destabilizacijom regiona i svijeta, sebi tražile opravdanje u tome da Rezolucija kojoj se protivi Rusija i njeni sateliti u ovako uzavreloj geopolitičkoj situaciji ne doprinosi stabilnosti. Ali dosljednom implementacijom odredbi Rezolucije treba pokazati upravo suprotno. Zato tek sada predstoji borba za to da Rezolucija zaživi i tu će svi dobronamjerni moći dati svoj doprinos.

Mora se naglasiti u ovoj kakofoniji oko Rezolucije da je čitav svijet mogao čuti da se nijedna država tokom diskusije u Generalnoj skupštini, bez obzira na to kako je glasala ili je bila suzdržana, nije protivila kvalifikaciji zločina kao genocida, a pogotovo ne odavanja počasti žrtvama i osude zločina.

Vidjeli smo kako Ruanda i Kongo vode neke svoje bitke koje nemaju veze s Bosnom. Vidjeli smo neke koji su spominjali da bi uz ovaj genocid u Srebrenici trebalo odati priznanje nekim drugim nepravdama u davnoj historiji ili trenutnoj situaciji u svijetu. Vidjeli smo kako neke države vraćaju dugove a druge čuvaju dobrosusjedske odnose i ne čačkaju "rusku" mečku. Sve smo vidjeli ali nismo vidjeli negiranje genocida osim od naših komšija koji su ga počinili i koji se njime žele nastaviti hvaliti kao otadžbinsko-oslobodilačkim ratom, a presuđene ratne zločince veličati kao heroje i uzore budućim generacijama.

Zato je besmisleno pitanje i skandalozna konstrukcija o tome da usvajanje Rezolucije nije jasna pobjeda i da je išta drugo do pokušaj žrtava da u podijeljenom i okrutnom svijetu pokušaju isposlovati makar simbolično priznanje za svoju žrtvu kao osnovu za pravdu i bolju budućnost. Još je besmislenije uvjeravanje kako je to nekakva pobjeda Vučićeva režima. Znamo zašto to govori Vučić i njegovi sateliti, ali ne znamo zašto to čine neki "naši".

Koliki utjecaj će Rezolucija imati u svijetu zavisit će više od nas nego od onih koji je nisu uspjeli zaustaviti, ali pod uslovom da ne nasjednemo na njihov narativ, što, nadam se, neće biti teško.

(Preporod.info)

Ko su Husiji i kako su postali politički i sigurnosni akter u Jemenu i svijetu

Muhamed Jusić (Preporod)

Brutalnom eskalacijom nasilja u Gazi procesi na Bliskom istoku dobili su novu dinamiku koja ima globalne posljedice. Sukob Izraela i Palestine više nije samo bliskoistočni sukob. Njegove posljedice se osjete u društvima širom svijeta. Evropi, pa i nama, Bliski istok je sve bliže. Sve ukazuje na to da bi vrlo lahko moglo doći do širenja sukoba koji je već ionako internacionaliziran. U vijestima koje su zasjenjene stravičnim slikama razaranja i stradanja civila u Gazi provlače se informacije o pokretu Husi iz Jemena koji svojim potezima daje do sada neviđenu dinamiku sukobu u Palestini.

Mnogi su bili iznenađeni kada je Jemen u prvim danima Izraelskog napada na Gazu nakon 7. oktobra i napada Hamasa na pogranična područja oko enklave „objavio rat Izraelu“. Za one koji ne znaju detalje unutrašnjih prilika u Jemenu sve ono što se tamo dešavalo proteklih godina ovo je bilo neočekivano kao i vijest o tome da njihove snage pokušavaju raketama gađati Izrael. Na društvenim mrežama su se pojavile snimke mobilizacije boraca u Jemenu, čak i marša prema saudijskoj granici dobrovoljaca koji su krenuli na Izrael.

Onda je uslijedila najava da će pripadnici pokreta i vojne snage dijela Jemena kojim oni vladaju blokirati prolaz svih brodova koji plove prema Izraelu ili su s njim povezani u 25 kilometara širokom moreuzu  Bab el-Mandeb, koji povezuje Adenski zaljev južno od Jemena sa Crvenim morem, i kojim plove svi brodovi koji prolaze kroz Suecki kanal ili druge luke na obali Crvenog mora uključujući izraelski Ilat. Uslijedili su prvi napadi na brodove, propali pokušaji formiranja međunarodnih pomorskih snaga pod vodstvom SAD-a koje će osigurati nesmetani prolazak brodova i u konačnici prvi okršaji američkih i husijskih pomorskih snaga. Iran je rasporedio svoje borbene brodove u blizini moreuza, a slično najavljuju i neke druge sile. Istovremeno Izrael trpi velike ekonomske gubitke zbog blokade što stvara dodatni pritisak na trenutnu radikalno-desničarsku vladu. U moru agencijskih vijesti ostaje neispričana priča o samim korijenima političko-vojne organizacije koja se nameće kao regionalni i globalni igrač.

Upravo o historijskim i ideološkim korijenima i procesima koji su doveli do toga da pokret Husi postane ključnim političkim i sigurnosnim akterom dešavanja u Jemenu, a danas i u regionu i svijetu, za Preporod piše Muhamed Jusić, bivši nerezidentni ambasador Bosne i Hercegovine u ovoj zemlji.

Ko su Husiji?

Pokret Husi ili Husiji (arapski:  ٱلْحُوثِيُّون al-Ḥūthīyūn, koji sebe zvanično nazivaju Ensarullah (ʾAnṣār Allāh أَنْصَار ٱللَّٰه  Božiji pomagači) su islamistički politički i militantni pokret koji se proširio devedesetih godina prošlog stoljeća među pripadnicima zejdijskog ogranka šiizma u regiji Saada na sjeveru Jemena. Prvobitni lider i na neki način osnivač savremenog husijskog pokreta bio je Hussein Badr al-Din al-Houthi, jemenski političar i zagovornik zejdijskog revivalizma.

Ideološki korijeni

Nakon smrti poslanika islama Muhameda, a.s., i trojice halifa njegovih nasljednika u vođenju zajednice vjernika, počeo je period političkih sukoba i podjela unutar zajednice koja je sve više poprimala obrise države pa i imperije. Ti sukobi među prvim sljedbenicima Poslanika, a.s., imali su sveobuhvatne i dalekosežne posljedice po sve sfere života, ali je ipak najizraženiji sukob bio oko dva suprotstavljena koncepta vlasti; jednog sunnitskog prema kojem vlast pripada izabranim predstavnicima iz plemena Kurejš i drugog šiitskog prema kojem zajednicu i državu muslimana može predvoditi samo neko od potomaka dvojice poslanikovih unuka od njegove kćerke Fatime, r.a., i zeta Alije, r.a. 

Ovi odnosi i sukobi će obilježiti i najveći dio historije Jemena sve od trećeg hidžretskog stoljeća pa do današnjih dana. Od prvih dana slabljenja Abasijskog hilafeta Jemen je izašao iz okvira centralizovane vlasti i nikada se više u nju nije vratio. Vlast je pripadala lokalnim vođama i plemenima. Konstantno su se mijenjale lojalnosti i savezi. Nerijetko su oni koji isplivaju u unutrašnjim sukobima kao lideri nekoj stranoj ili dalekoj vlasti izražavali svoju formalnu lojalnost. Davali su prisegu na poslušnost (ar. beju') i slali dio poreza ili zekata ali bilo kakva centralizovana vlast nikada nije zaživjela[1].

Neki upravo u ovom duboko ukorijenjenom kolektivnom iskustvu samouprave, ali i stalnih previranja i historijskih nesuglasica, vide jedan od razloga neuspjeha formiranja Jemena kao ujedinjene države sa centralnom vlašću[2]. Za njih je bila greška zanemarivanje ovog historijskog i društvenog konteksta, kao i pokušaj da se Jemen ustroji kao centralizovana država, bez osnovnih elemenata federalizma. Iz istih razloga poznavaoci prilika u Jemenu vjeruju kako ni izlaz iz trenutne krize ne može biti u nastojanju da se država očuva na principima centralizovane vlasti ili pod dominacijom jednog regionalnog, plemenskog ili sektaškog identiteta i njihovih političkih predstavnika. Ovo je otvorili prostor za jačanje plemenskih, sektaških i partikularnih identiteta i na njima utemeljenih političkih lojalnosti, što će pokret Husi iskoristiti.

Kakogod, historija i historijsko pa i sektaško iskustvo Jemena je i danas itekako prisutno u političkom, društvenom i svakom drugom aspektu života i uveliko određuje procese. U tom smislu je naročito značajno poimanje da je upravo iz spomenutog unutarmuslimanskog sukoba iz prvih stoljeća islama stasalo učenje pokreta ili sljedba zejdija kojima pripada većina sljedbenika pokreta Husi i njihovo rukovodstvo.

Zejdije, od sljedbe do pokreta

Zejdije (ar. al-zejdijun, u engleskoj transkrpciji Zaydiyyah,  Zaidiyyah ili Zaydis, poznati i kao Zaidīs) i kao petoimamci (jer priznaju samo petoricu potomaka Poslanika kao imame ili predvodnike muslimana) su ogranak šiitskih muslimana koji sebe smatraju sljedbenicima Zejda bin Alije (Zayd ibn ʿAlī), unuka Husejna bin Alije (al-Ḥusayn ibn ʿAlī), unuka Poslanika, a.s. Zejd je bio sin četvrtog šiitskog imama, Alije bin Husejna (ʿAlī ibn Ḥusayn) i brat Muhameda el Bakira (Muḥammad al-Bāqir).

U početku dok se još definisala uloga imama u šiizmu sljedbenici Zejda su smatrali kako imam treba biti neko od potomaka Poslanika, a.s. (neko od njegove porodice ili Ehlu-l-bejt ili Alu Bejt), ali ko se ističe u učenosti i vjerskom znanju. Sljedbenici Muhameda el-Bakira su pak bili stajališta kako se vjersko znanje prenosi s koljena na koljeno do Božijom voljom odabranog i postavljenog imama. El-Bakirovi sljedbenici su njega prihvatili za petog imama i od njih će nastati kasnije šiiti dvanestoimamci (koji priznaju dvanaest imama), ali i šiiti ismailiti i neke druge manje sljedbe. I dok je Muhamed imao viši pedigre nego Zejd, Zejd se smatrao učenijim u vjerskim znanstvenim disciplinama i njega je kao imama prihvatila tek manjina tadašnjih šiita. Iako su zejdije imali brojne imame nakon Zejda, ipak ih neki nazivaju petoimamcima u smislu da su svoje poštovanje i slijeđenje imama ograničili na Zejda kao petog.

U doktrinarnom smislu, zejdije su bliže sunnitima i njihovom razumijevanju i tumačenju vjere od ostalih šiitskih sljedbi. Oni su jedina veća šiitska sljedba koja vjeruje kako imami vjersko znanje, a time i pravo da predvode zajednicu i budu imami (predvodnici) stiču kroz učenje a ne kroz božansku intervenciju i odabir kao što naučava većina drugih šiitskih sljedbi. Zato zejdije daju prednost idžtihadu (racionalnom promišljanju i izvođenju vjerskih propisa) i kijasu (pravnoj analogiji) nad pukom pokornosti imamima i misticizmu.

Ovo je razlog zašto su mnogi sunniti zejdije smatrali sunnitima i što su bili rijetki slučajevi njihovog anatemisanja (tekfir ili proglašavanje nevjernicima) i što je u konačnici bilo manje vjerskog animoziteta i sukoba na ovoj osnovi, ali ne i rivalstva.

Nadalje, zbog prirode njihovog učenja o tome da se imamet stiče i da se ne dobija od Boga, zejdijski imami ne moraju nositi tu titulu doživotno.

Zejdijski sejjidi (prvaci, uglednici, predvodnici zajednice) koji su dolazili od potomaka Poslanika, a.s, tradicionalno su dolazili na liderske pozicije kroz iskazivanje sebe kao pravednijih, pobožnijih i učenijih od trenutnog vodstva. Ovaj koncept je kod zejdija poznat kao hurudž (khurūj, izlazak, pobuna, isticanje).

Historijski, najčešće se ovaj proces dešavao kroz neki oblik pobune ili ustanka. Od polovine dvadesetog vijeka, zejdijski vjerski učenjaci su reinterpretirali hurudž kao proces koji se može postići i učešćem u izbornom procesu i političkom životu[3].

Zejdije su postali dominantna sljedba u Jemenu početkom desetog vijeka, i od tada su uglavnom zejdijski imami duhovne vođe i vladari tih prostora. Od povlačenja Osmanlija 1917. do 1962. oni su bili privremena vlast u Jemenu. Zejdijski imamet je nakon toga prestao da postoji ili barem više nije imao ulogu koju je nekada imao naročito u političkom životu. Dugo nije bilo otvorenih pokušaja da se on uspostavi sve dok osjećaj obespravljenosti i marginalizacije zejdija nije postao jedan od ključnih osnova na kojima je buknula husijska revolucija i pobuna, što je u konačnici dovelo do građanskog rata i međunarodnog konflikta.

Historija nastanka

Husijun su danas izrasli u političko-militantnu organizacija nastalu iz zejdijskog revivalističkog pokreta koji se u početku nazivao Eš-Šebab el-M'umin (Vjerujuća omladina). Kao i većina drugih islamističkih pokreta prije nego su posegnuli za političkim angažmanom ili se okrenuli militantizmu počeli su kao odgojno-obrazovno-humanitarno-vjerski pokret koji je tvrdio da radi na promociji zejdijskog učenja i tradicije među omladinom i njihovom povratku tradicionalnim vrijednostima[4].

Pokret se prvi put javno obznanio 1990. godine u regiji Saada i područjima sjeverno od glavnog grada Sanae. To je bio period nakon ujedinjenja Jemena i proglašenja ustavnih odredbi kojima se dozvoljava politički pluralizam koji se dominantno počeo plesti oko plemenskih, kulturnih i vjerskih identiteta. Prve zabilježene aktivnosti pokreta bile su ljetni kampovi za mlade, a prvi dokument do kojeg se može doći koji ukazuje na program ili sadržaj njihovog interesovanja jeste program ljetnih kampova koje su organizovali vrlo često za marginaliziranu omladinu iz zejdijskih zajednica, plemena i sela. U prvoj fazi u tim programima su čisto vjerski sadržaji stjecanja osnovnih znanja iz zejdijskog vjerskog učenja podijeljeni na tradicionalne vjerske discipline kakve su: fikh (islamsko pravo, vjerozakon), hadis (predaje od Poslanika, a.s,), tefsir (komentar Kur'ana) i sl. uz redovne sportske aktivnosti, izvođenje ilahija, predstava, te organizovanje predavanja, debata i razgovora na vjerske teme[5].

Ovi kampovi su počeli privlačiti sve veći broj mladih iz zejdijskih, ali vremenom i drugih šiitskih zajednica, koji su u početku dolazili u Saadu da bi se kasnije slični programi po jedinstvenom planu i programu organizovali širom Jemena i ne više u ljetnim kampovima nego centrima koji su otvarani od dobrovoljnih priloga i vjerovatno donacije nepoznatih međunarodnih faktora. Zabilježene su aktivnosti ovog pokreta čak i u nekim zaljevskim zemljama gdje su živjeli sljedbenici zejdijskog učenja. U jednom trenutku od 15 000 do 18 000 mladića i djevojaka je u Saadi bilo uključeno u ove obrazovne programe dok su za samo nekoliko godina uspostavili 67 kružoka u kojima se izvodila vjerska naobrazba kroz jedinstven i odštampan nastavni plan i program[6].

Politizacija pokreta

Bruce Riedel sa Brookings instituta smatra kako je američka invazija na Irak 2003. bila prekretnica koja je dovela do političke radikalizacije pokreta Husi, kao što je prema njegovim mišljenju bio slučaj i sa brojnim drugim arapskim i muslimanskim pokretima i zajednicama. U tom periodu će Husiji usvojiti svoj i danas zvanični slogan „Allah je najveći, smrt Americi, smrt Izraelu, prokletstvo na Jevreje i pobjeda islama“. U tom je periodu grupa sebi kao zvanično ime uzela naziv Ensaerullah (Pomagači Božiji) ili po uzoru na ensarije, stanovnike Medine koji su dali utočište Poslaniku, a.s. i prvim muslimanima nakon što su protjerani iz Meke. Ta promjena nije primijećena izvan Jemena, a Riedel za nju drži da je „još jedna nepromišljena posljedica iračke avanture George Busha“[7] odnosno zapadnog intervencionizma u arapskom svijetu bez preuzimanja odgovornosti za posljedice.

Ovo je i period u kojem pokret Hizbullah ili Hezbollah, koji je uspio Izrael istjerati iz dijelova Libana, postaje uzor i mentor brojnim pokretima u muslimanskom svijetu. Iako dva pokreta pripadaju različitim ograncima šiizma, ipak su pod pokroviteljstvom Irana našli zajednički cilj ali i oprobanu metodu djelovanja. Godine 2003. tadašnji predsjednik Jemena Ali Abdullah Saleh pokrenuo je seriju vojnih operacija kako bi uništio pokret Husija, kojeg su njegovi oponenti optuživali za potkopavanje suvereniteta države i pokušaje uspostavljanja teokratske države sa zejdijskim imamom kao jedinim vjerskim i političkim liderom u državi. Istovremeno su ih optuživali i za veze sa Iranom. Po svemu sudeći Iran je u još jednom nestabilnom okruženju iskoristio priliku da instalira još jednu svoju proxi političko-vojnu organizaciju upravo po uzoru na Hizbullah čime je pojačao svoj utjecaj u arapskom i muslimanskom svijetu naročito na Arapskom poluotoku gdje dominara njihov rival Saudijska Arabija.

2004. Husiji su pokrenuli oružanu pobunu protiv režima predsjednika Saleha nakon što su njegove snage pokušale uhapsiti vođu i osnivača pokreta Huseina el-Husija  (Hussein al Houthi). Nekoliko mjeseci kasnije, Salehove trupe, tačnije jemenska policija ubila je Husseina el-Husija, ali to nije dovelo do gušenja pokreta niti pobune. Pobuna će se nastaviti šest godina i biće poznata kao „Ratovi Sade“. Regularna voska i njena avijacija lojalna predsjedniku korištena je bez većih uspjeha kako bi se ugušila pobuna Husija na sjeveru naročito u provinciji Saada. Pokušaj vojnog slamanja pobune i pokreta nije dao rezultate. Naprotiv.

Do 2009. pobuna Husija se proširila izvan regije Saada, čak i na susjednu Saudijsku Arabiju u gdje živi značajna šiitska manjina. Saudijske vlasti su reagovale i izbacile vojne formacije Husija sa svoje teritorije. Počeli su pružati pomoć i jemenskim vlastima kako bi uspostavile kontrolu nad sjeverom koji graniči sa Saudijskom Arabijom.

U vrtlogu unutrašnje nestabilnosti Arapsko proljeće je u Jemen došlo 2011. Husiji su bili dio široke nacionalne pobune protiv dugogodišnjeg predsjednika Ali Abdullaha Saleha. U početku su bili zainteresovani samo za zaštitu uskih interesa zejdijske zajednice i s njima povezanih plemena.

Kada je svrgnutog Saleha koji je Jemenom vladao 33 godine zamijenio sunnit sa juga, Abdrabbuh Mansour Hadi, koji je bio njegov potpredsjednik i za kojeg se smatralo da je blizak Saudijskoj Arabiji, Husiji su odlučili krenuti vlastitim putem. Ni Saleh se nije dao svrguti tek tako, te je nastavio boriti se sa Hadijem koji ga je zamijenio. Ovaj sukob će dodatno destabilizovati državu i dovesti do ekonomske krize u ionako najsiromašnijoj državi regije. Husiji su vidjeli svoju priliku i ponovo preuzeli kontrolu nad dijelovima sjevera. 

Institucionalni nacionalni dijalog (NDC)[8] je pokrenut uz međunarodnu (UN) i regionalnu podršku (GCC), kao dio šireg dogovora u transferu vlasti sa Saliha na Hadija, i s ciljem da se izbjegnu sukobi, te da se dođe do unutrašenjeg uređenja koje bi zadovoljilo sve i sačuvalo jedinstvo Jemena. Predloženo je federalno uređenje države sa šest provincija koje bi imale djelomičnu autonomiju. Prema ovom nacrtu Sjever u kojem su dominirale zejdije trebao je biti podijeljen na dvije provincije i tome su se predstavnici Husija usprotivili tvrdeći da se radi o džimimanderisanju (gerrymander) na njihov račun. Zbog toga su i odbacili odredbe sporazuma Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) iz novembra 2011. kao i zaključke NDC tvrdeći da se njime „Jemen dijeli na siromašne i bogate regije", ali i kao odgovor na ubistvo njihovog predstavnika u NDC-u[9].

U neočekivanom prevratu, Husiji su se udružili sa svojim nekadašnjim neprijateljem Salehom i samim zejdijskih korijena. Početkom 2014. počeli su se pojavljivati izvještaji o tome kako su predstavnici Husija počeli tajno dogovarati sa Salehom i njemu lojalnim jedincima u vojnim i državnim strukturama protiv predsjednika Hadija. U septembru 2014. Husiji su napali glavni grad Saanu. Većina vojske je i dalje bila lojalna Salehu i njegovoj porodici, pa su zajedno sa paravojnim formacijama Husija lahko ostvarili vojnu dominaciju u državi. Istovremeno, propaganda je Hadija predstavljala kao vrlo nepopularnog i „saudijsku marionetu“.

Saudijska podrška Hadiju je bila uslovljena i njihovim nastojanjem da zaustave širenje utjecaja Muslimanske braće u zemljama zahvaćenim prevratima Arapskog proljeća. Među sunnitima je bio jak utjecaj pokreta Islah bliskog Muslimanskoj braći i postojala je realna opcija da oni postanu dominantna politička sila. Saudijci su u tom nastojanju pokušavali da zadovolje sve strane pa i one okupljene oko Husija kako bi spriječili ovaj scenario. Međutim, stvari su otele kontroli. Niko nikome više nije vjerovao i niko nije imao dovoljno snage niti utjecaja da samostalno upravlja procesima ili barem da bude neko ko može inicirati bilo kakvo rješenja.

Jemen je bio već odavno na putu samouništenja, podijeljen unutar sebe po sektaškim, plemenskim i interesnim linijama, priklješten između interesa regionalnih i svjetskih moćnika, čekajući samo daljnju eskalaciju sukoba.

Rat

Dok se neuspješno pokušavao postići nacionalni koncenzus oko budućnosti Jemena i njegovog unutrašnjeg uređenja, Husiji su svakim danom zauzimali sve više teritorije i stvarali novu realnost na terenu.  Do 9. novembra 2011. Husiji su uglavnom kontrolisali dvije jemeneske provincije Saadu i El-Dževf (Saada i Al Jawf) i bili su blizu zauzimanja treće provincije Hadža (Hajjah) odakle su mogli izvesti direktne napade na glavi grad Jemena Sanu[10]. Do 21. septembra 2014. Husiji su već proširili svoju kontrolu do obala Crvenog mora i pojavili su se izvještaji o tome kako kontrolišu dijelove glavnog grada, kao i neke državne institucije i radio-stanice. I dok su Husiji postepeno ovladavali glavnim gradom i nekim drugim gradovima kao što je Rada, regionalni ogranak El-Kaide, još jedna nepoznanica na sigurnosno-političkoj sceni, pokušao je iskoristiti nemire i ovladati dijelovima teritorija sprječavajući dominaciju Husija. Već tada se u međunarodnoj štampi pojavljuju natpisi o tome kako je čitav sukob internacionaliziran i da postoje izvještaji o tome kako Husiji primaju ozbiljnu logističku i svaku drugu pomoć od Irana dok Saudijska Arabija podržava njihove rivale među različitim jemenskim frakcijama[11].

Svo to vrijeme Husiji su konstantno napredovali i konačno 20. januara 2015, zauzeli predsjedničku palaču u glavnom gradu Sani a koji nisu zauzeli u svom pohodu na glavni grad nekoliko mjeseci ranije. Tokom preuzimanja palače, predsjednik Abdrabbuh Mansur Hadi nalazio se u svojoj kući koja je granatirana ali nije bio povrijeđen[12]. Pokret je zvanično vlast preuzeo 6.  februara iste godine kada su raspustili Parlament i imenovali Revolucionarno vijeće koje će upravljati zemljom.

20. marta 2015. džamije El-Bedr i El-Hašuš bile su metom samoubilačkog napada, tom prilikom ubijeno je 142 ljudi a 351 je ranjeno. Ubrzo je odgovornost preuzela tzv. Islamska država, ali se sa tačnošću nije moglo utvrditi ko je izveo napad. Pokušaj El-Kaide i skupina povezanih sa ISIL-om da popune sigurnosni vakuum i da se suprotstave širenju pokreta Husi je samo pojačalo odlučnost zejdijske zajednice da podrže ove napore kako bi se zaštitili od militanata koji na njihovo šiitsko učenje nisu gledali blagonaklono. Prisustvo ovih nasilnih skupina samo je podgrijavalo već rasplamsali sunnitsko -šiitski sukob u koji je Jemen polagano klizio. S druge strane, ideolozi El-Kaide i ISIL-a su vidjeli kako u Jemenu nastavljaju svoju borbu iz Iraka i Sirije protiv šiitske agresije na sunnitske države i kako su jedini koji pokušavaju zaštiti prava sunnita i osporiti plan iranskih ajatullaha za dominaciju nad muslimanskim, naročito sunnitskim svijetom.

27. marta 2015. kao odgovor na ono što se predstavljalo kao iransko uplitanje u Arapski poluotok i kao pokušaj šiitske dominacije nad sunnitskim frakcijama u regionu, te pokušaj da se zaštiti ustavni poredak u Jemenu, koalicija država u kojoj su bile Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Kuvait, UAE, Egipat, Jordan, Maroko i Sudan počela je sa zračnim napadima u Jemenu. Kraljevina Saudijska Arabija je svoju intervenciju pravdala i stalnim napadima Husija na njenu južnu granicu. Smatralo se kako su na početku kampanje u koaliciju bile uključene i Sjedinjene Američke Države koje su pomagale oko planiranja operacija, i pružale logističku i obavještajnu potporu[13].

Saudijska Arabija je s Jemenom imala vrlo kompleksne odnose koji su dominantno temeljeni na finansijskoj i drugoj podršci tamošnjim vlastima kako bi se održala stabilnost i funkcionisanje državnih institucija. Sličan odnos su imali i sa predstavnicima plemena Husi. Ali nakon što su se oni približili njihovom regionalnom rivalu Iranu, oni su u tome vidjeli direktnu opasnost za svoju i regionalnu sigurnost. Pomisao da bi Husiji a samim time i Iran mogli kontrolisati strateški morski prolaz Bab el-Mandab predstavljao je veliko iskušenje za novi tim na kraljevskom dvoru- Divanu u kojem je Muhamed bin Selman igrao ključnu ulogu.

U ovom strateškom izazovu mladi i ambiciozni princ koji je odlučan naslijediti svoga oca vidio je i priliku da pokaže odlučnost i liderske sposobnosti, ali i da najavi period „Nove Kraljevine“ koja će od sada biti asertivna u zaštiti svojih interesa. Dugo je saudijska diplomatija i njihova vanjska politika važila za tihu silu koja je novcem i utjecajem upravljala procesima u regionu, ali i svjetskim žarištima kroz promociju stabilokratije.

Za Obaminu administraciju situacija je također bila komplikovana. Američka obavještajna zajednica je u početku esklacije sukoba tvrdila kako Iran pokušava odgovoriti Husije od zauzimanja Sane i svrgavanja Hadija[14] za kojeg su možda vjerovali da je sposobniji zadržati veće teritorije pod svojom kontrolom i da ima više državničkog iskustva i mehanizme upravljanja državnim institucijama. Navodno je Iran preferirao manje radikalan pravac djelovanja, ali su Husiji bili „opijeni“ uspjehom i nisu htjeli propustiti historijsku priliku koja im se ukazala. I danas je vrlo teško utvrditi stvarni utjecaj Irana na odluke Husija i o tome se samo spekuliše.

Čak štaviše, američki zamjenik ministra odbrane Michael Vickers je u januaru 2015. godine izjavio kako Washington ima produktivne neformalne obavještajne odnose sa Husijima a protiv El-Kaide. Tada je ustvrdio kako bi se ta saradnja mogla nastaviti[15].

Uzimajući sve u obzir Saudijci su krenuli u rat kako bi pružili podršku Hadiju i legitimnoj vlasti i kako bi spriječili pobunu iza koje je stajao, prema njihovim tvrdnjama, savez Husi-Salih, odnosno kako bi ih spriječili da konsoliduju vlast u čitavoj državi. Operacija Odlučujuća oluja (ar.  عملية عاصفة الحزم , eng. Decisive Storm) je pokrenuta u martu 2015. godine, a u javnom prostoru kao lider procesa isticao se Muhamed bin Selman koji je obećavao brzu pobjedu.

Formirali su ranije spomenutu koaliciju u kojoj su bili još Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i drugi tradicionalni saudijski saveznici. Jedino su dva tradicionalna saveznika odbili učešće i to Oman, koji je prepoznatljiv po svojoj neutralnoj vanjskoj politici koja se ne svrstava u sukobima i Pakistan čiji je Parlament jednoglasno odbio učešće u ratu.

Obamina administracija je podržala saudijsku vojnu kampanju. Između tradicionalnog saveznika i Husija Obama je očekivano odabrao saveznike s kojima Amerika ima preko 70 godina strateške saradnje i savezništva, vjerovatno vidjevši u tome i priliku da oslabi Iran i njegov utjecaj u regiji i da spriječi širenje El-Kaide i njima sličnih militantnih i terorističkih organizacija. Tokom prvih vojnih operacija podrška SAD i Ujedinjenog Kraljevstva je bila nezaobilazna s obzirom da je saudijsko vojno vazduhoplovstvo (Royal Saudi Air Force- RSAF) snabdjeveno američkom i britanskom opremom i avionima.

Tako je došlo do internacionalizacije sukoba koji sa različitim intezitetom traje i danas. Razmjere humanitarne krize i patnje jemenskih građana uzrokovane ovim sukobima su jedna od najvećih katastrofa početka XXI vijeka. Zaleđeni konflikt koji je zbog globalnih i regionalnih okolnosti od prošlg mjeseca ramazana doveden u fazu mirovanja ratom Izraela u Gazi ponovo eskalirao i, dobio svoju novu dimenziju naročito oko Bab el-Mandaba. O sanaciji svih posljedica i ponovnoj izgradnji jemenske države i društva teško da iko danas i ozbiljno razmišlja.

Husiji su u periodu kolapsa političkog sistema Jemena uspjeli popuniti politički i sigurnosni vakuum. U danima u kojima su druge opcije bile u rasulu, bez jasne vizije budućnosti države, i u razjedinjenom sunnitskom bloku rastrganom različitim ideološkim previranjima i lojalnostima prema regionalnim i svjetskim silama, Husiji su bili jedini koji su imali jasnu viziju, ciljeve, i volju da ih makar i silom ostvare. To im je uz podršku Irana i njegovih proksija u regionu omogućilo da preuzmu potpunu kontrolu nad velikim dijelom teritorije Jemena uključujući dotadašnji glavni grad. Više sigurno neće biti bilo kakvog rješenja za jemenski konflikt bez uvažavanja ove nove realnosti. Rat u Gazi je sada pokret stavio u prvi plan regionalne i svjetske sigurnosne arhitekture.

Teritorija koju kontrolišu Husiji krajm prošlog mjeseca sa koje napadaju brodove koji prema njihovoj tvrdnji plove prema Izraelu

---

[1] Više u knjizi jemenskog novinara i istraživača Adila  el-Ahmeda “Ruža i kamen- šiitska pobuna u Jemenu i položaj šiitskih manjina u novom scenariju“, Centar za istraživanja Nešvan el-Humejri

[2] Razgovor autora sa visokim jemenskim diplomatom, 16.02.2020.

[3] Prema enciklopediji Britannica

[4] El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u Jemenu”, u knjizi „Husiji- sektaško oružje i političke lojalnosti“, grupa autora, Centar El-Misbar za studije i istraživanja, Dubai, 2010.

[5] Prema intervjuu Muhamed Salem Azan za list „26. septembar“, 15.03.2007., u El-Degeši, Ahmed Muhamed, “Husiji i savremeni šiizam u Jemenu”, u knjizi „Husiji- sektaško oružje i političke lojalnosti“, grupa autora, Centar za studije i istraživanja El-Misbar, Dubai, 2010.

[6] Prema Es-Sufi Nebil, ”Detalji husijske zejdijske šiitske revolucije protiv jemenske vlade“, arapski list El-Hajat, London, 03.06.2007.

[7] Bruce Riedel, „Who are the Houthis, and why are we at war with them?“, The Brookings Institution, Markaz,  18.12. 2017. (https://www.brookings.edu/blog/markaz/2017/12/18/who-are-the-houthis-and-why-are-we-at-war-with-them/, pristupljeno 12.10.2022.

[8] Konferencija o nacionalnom dijalogu (NDC) je bio prijelazni proces dijaloga koji je održan u hotelu Movenpick u Sani, Jemen od 18. marta 2013. do 24. januara 2014.

[9] „Yemen Al Houthi rebels slam federation plan as unfair". Gulf News. 11. februar 2014.

[10] "Al-Houthi Expansion Plan in Yemen Revealed". Yemen Post. 9. novembra 2011. (https://web.archive.org/web/20111109115052/http://yemenpost.net/Detail123456789.aspx?ID=3&SubID=4288&MainCat=3, pristupljeno 17.10.2022.)

[11] Kareem Fahim "Violence Grows in Yemen as Al Qaeda Tries to Fight Its Way Back", 7. januar 2015,  The New York Times (https://www.nytimes.com/2015/01/08/world/violence-grows-in-yemen-as-al-qaeda-tries-to-fight-its-way-back.html, pristupljeno 17.01.2022.)

[12] "Yemen Houthi rebels 'seize presidential palace'". BBC News. 20 januar 2015. (https://www.bbc.com/news/world-middle-east-30903516, pristupljeno, 17.10.2022.)

[13] Keane, Angela Greiling "U.S. Backs Saudi-Led Yemeni Bombing With Logistics, Spying", 26. mart 2015,  Bloomberg News (https://www.bloomberg.com/news/articles/2015-03-26/yemeni-bombing-led-by-saudis-is-backed-by-u-s-logistics-spying, pristupljeno 17.10.2022.)

[14] Barbara Slavin, „US maintains intelligence relationship with Houthis“, Al Monitor, 21.01. 2015. (https://www.al-monitor.com/originals/2015/01/yemen-houthis-obama-administration.html, pristupljeno 31-10.2022.)

[15] IBID