Posljednjih godina pojam “woke” ili
“wokeness” ili “woke kultura” (budan, budnost ili kultura budnosti) postao je
sve prisutniji, prije svega u javnom prostoru Sjedinjenih Američkih Država,
odakle se počeo presipati u javne prostore širom svijeta. Neke od tema koje su
povezane s ovim trendom se sve češće aktueliziraju i u Bosni i Hercegovini,
naročito nakon žustrih javnih polemika oko organizacije različitih javnih
skupova u glavnom gradu, a koji se svojim sadržajem i načinom na koji su
predstavljeni u javnosti mogu povezati s ovom ideologijom i pokretom. Međutim,
očito je da u javnom prostoru nedostaje čak i osnovna i sistematska analiza ili
barem pregled ovog fenomena.
I dok u konceptu koji se odnosi na
povećanu svijest o društvenim problemima – posebno onima koji se odnose na
identitet, rasu, spol i društvenu pravdu – jedni vide društveni progres, drugi
vide nasrtaj na tradicionalne vrijednosti i trend koji umjesto da donosi više
prava, sloboda i jednakosti, zbog svoje isključivosti pa i agresivnosti,
osnažuje radikalno desne ideologije i na specifičan način predstavlja prijetnju
individualnim i kolektivnim slobodama.
Ali, krenimo redom. Očito će u našem
javnom prostoru zaživjeti još jedna tuđica koju ćemo morati prije svega
definisati, a onda i vidjeti šta ona sa sobom nosi, kao i kakav utjecaj će
ideje, ideologija, ali i pokret koji se oko njih formirao, imati na naše
društvo.
Definicije “woke” ili “wokeness” se
razlikuju u zavisnosti izvora u kojima se pokuša naći odgovor.
Konzervativci i desničari ga koriste
kao uvredljiv i pežorativan naziv za zagovornike “progresivnih vrijednosti”,
dok liberali u njemu vide pokret koji je simbol budnosti na sve globalne
nepravde te kršenja individualnih i kolektivnih prava ranjivih skupina.
Sa sigurnošću se može utvrditi da je
koncept prvobitno osmišljen u krugovima progresivnih Afroamerikanaca i da je
korišten unutar pokreta za rasnu ravnopravnost od početka do sredine 1900-ih.
Biti politički “woke” ili biti budan u to vrijeme, unutar crnačke zajednice u
Americi, značilo je biti informisan, obrazovan i svjestan društvenih nepravdi i
rasnih nejednakosti. Barem tako stoji u Merriam-Webster rječniku, uz napomenu
da riječ i dalje dobija nova značenja i da treba nastaviti pratiti razvoj ovog
koncepta[1].
Uz pojam se spominje i to kako je
njegovo najranije korištenje pronađeno u historijskim arhivima i tekstu
protestne pjesme “Scottsboro Boys” koju je otpjevao poznati pjevač bluza i
američkog folka Lead Belly. U ovoj pjesmi termin označava svijest i budnost na
rasno nasilje protiv crnaca u Americi.
U ovom rječniku “woke” se danas
definiše kao “svijest i aktivna pažnja prema bitnim činjenicama i pitanjima
(naročito pitanjima rasne i socijalne pravde)” i zavedena je kao riječ iz
američkog slenga[2].
Iako se još tada pojavila u
afričko-američkom engleskom, masovnije se počela koristiti tek početkom 2014.
kao dio pokreta “Black Lives Matter” koji je dobio na snazi nakon policijskog
ubistva Afroamerikanca Michaela Browna u Fergusonu[3].
Slogan “stay woke” je tih dana dobio na popularnosti i aktivisti pokreta su ga
koristili približno izvornom značenju s početka dvadesetog stoljeća tj. u
značenju budnosti na nasilje i brutalnost policije prema ljudima drugačije boje
kože u odnosu na bijelu.
Međutim, u godinama nakon ubistva
Michaela Browna i popularizacije pojma “woke” kroz pokret “Black Lives Matter”,
ovaj termin je evoluirao u riječ koja je postala sinonim za ukupnu ljevičarsku
političku ideologiju, fokusiranu na društvenu pravdu i kritičku teoriju rase, a
danas se kreće ka tome da postane naziv za radikalnu ideologiju ukupne ljevice
i progresivne struje.
Činjenica je da je korištenje, pa i
manipulacija konceptom “woke”, u slučaju SAD-a podjednako dvopartijska. Koristi
ga ljevica kao sinonim za političku progresivnu ideologiju, ali i desnica da
ocrni ljevičarsku kulturu i političku agendu. Slično je i u drugim zemljama
gdje je ovaj pokret ojačao, pa je za očekivati da će se i u Bosni i Hercegovini
odvijati slična polarizacija i instrumentalizacija koncepta.
Konzervativni odgovor
U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje
“woke” pokret ima korijene, sukob ovih ideja s oponentima prerasta u pravi
kulturni rat koji se sve više širi svijetom. Otpor tzv. “wokenessu” je postao
centralna tema političke debate, a naročito republikanskog političkog narativa.
To se najbolje vidjelo početkom predstojeće 2024. predsjedničke kampanje.
Iako je početkom unutarstranačkih
izbora za republikanskog kandidata bivši predsjednik i prvi koji je obznanio
svoju ponovnu kanidaturu, Donald Trump, kritikovao svog tada glavnog oponenta, guvernera
Floride Ron DeSantisa, zbog pretjerananog korištenja pojma “woke” i
prenaglašenog suprotstavljanja ovom fenomenu, i sam je vodio kampanju ratnika
protiv “woke kulture”. Ne treba zaboraviti da je još 2016. svoju kampanju
predstavljao kao križarski pohod protiv “političke korektnosti” i sličnih
koncepata.
Među demokratama i liberalima vlada
konsenzus da je hajka oko suprotstavljanja
“wokenessu” izmišljeni problem koji generire desnica kako bi agitirala
za svoj kulturološki rat te za njih “wokeness” nije ništa drugo do sinonim za
rasnu i rodnu jednakost i ravnopravnost.
Međutim, sve više autora s lijevog
spektra – i onih koji se predstavljaju kao nepristrasni istraživači i
posmatrači – sve otvorenije govore o tome da je ljevica možda u krivu i da
uistinu postoji problem koji se u ostrašćenom ideološkom sukobu previđa i zanemaruje.
Tako će istraživačica kulturnih studija sa Cato Instituta, dr. Cathy Young,
utvrditi da ovaj “problem postoji i kako je on štetan po demokrate, ali i po
kulturu uopće”[4]. Naravno da
argumenti i razlozi zbog kojih desničari i ljevičari kritikuju “woke” pokret
nisu nepristrasni (ili neutralni) kao ni njihovi motivi. Samim tim ni njihove
definicije pojave nisu iste.
Oni koji se suprotstavljaju “wokeness”
pokretu ili ideologiji s oba spektra imaju problem kada trebaju da definišu sam
termin i tačno odrede šta je to u njegovoj manifestaciji sporno. Mnogi s desnog
spektra koriste ovu riječ kako bi označili dugu listu pojava koje ne vole,
uključujući nepodržavanje Trumpa ili vjerovanje da je napad na Capitol Hill 6.
januara bio napad na američku demokratiju, što je s pozicije desne ideologije,
naročito one s pozicije bliske centru, itekako sporno.
S druge strane termin potekao iz
progresivnih antirasističkih aktivističkih krugova, za njih se počeo odnositi
na jasan set ideja i stavova, među kojima su i svjetonazor prema kojem su
moderna liberalna društva prožeta ugnjetavanjem na osnovu rase, pola,
seksualnih preferencija, invaliditeta, izgleda tijela i drugih identiteta. Oni
tvrde da nam je potrebna revolucija socijalne pravde kako bismo razgradili ove
opresije, odnosno da je potrebna revolucija za društvenu pravdu koja će
rasformirati sve ove oblike opresije te da se međuljudski i društveni odnosi
moraju stalno provjeravati kako bi se detektovale pristrasnosti i nejednakosti.
Polazeći od ovih premisa, Young tvrdi
kako je malo onih koji će negirati da su posljedice historijskih nejednakosti –
a to su prema njoj, rasizam, seksizam i homofobija – još uvijek prisutne u
američkom društvu, kao što je malo onih koji će negirati da su kretanja ka
jednakosti obično izazivala reakcionistički odgovor. Istovremeno, ona tvrdi da
“woke” aktivisti “vrijedne ideje dovode do apsurdnih ekstrema”. Ona navodi
nekoliko primjera stavova koje u javnom diskursu zastupa “woke” pokret, a koji
su prema njoj dokaz ove ekstremne apsurdnosti. Tako navodi insistiranje npr. na
tome da su svi bijeli Amerikanci u nekoj formi krivi za rasizam, makar i samo
kroz uživanje u “bjelačkim privilegijama” (white privilege) ili tvrdnje da je
muško seksualno i romantično interesovanje za žene inherentno toksično, da sve
tvrdnje o transrodnom identitetu moraju biti prihvaćene i vrednovane, čak i ako
to znači smještanje osoba s netaknutom muškom anatomijom u ženska skloništa ili
zatvore.
I ne samo to. S obzirom da je jedan od
temeljnih postulata “woke” progresivizma onaj prema kojem jezik i kultura
izražavanja igraju ključnu ulogu u održavanju opresivnih stavova, ne čudi da za
njih nadzor (policiziranje) jezika i kulture nije “bug”, greška u sistemu ili
programskom jeziku, nego budućnost koju vrijedi graditi i razvijati.
Iako prema mišljenju profesorice Young
“wokeness” nije “rasprostranjena kuga” kako je desničari prikazuju, ipak ona
smatra da postoje ozbiljni razlozi za brigu i to ilustrira primjerima iz
američkog društva, kakve su npr. lekcije u državnim školama u kojima se od
učenika traži da “mapiraju” sve svoje identitete i da ih klasificiraju kao one
koji “imaju moć“ ili su “marginalizirani”. Takav je i primjer predloženog
kurikuluma, u nekim progresivnim državama i gradovima, kojim se uvodi
ideologija “društvene pravde” u većinu drugih nastavnih predmeta, pa čak i u
matematiku i prirodne nauke, a prema kojima se od učenika traži da razmisle o
tome kako “bijelost” (ili pripadnost bijeloj rasi) ili “moć” (koja proizlazi iz
nekog od identiteta) operira u matematici. Ili famozni program “Raznolikost,
jednakost i inkluzija” na radnom mjestu koji se nameće u kompanijama, a za koji
sve veći broj njih priznaje da više promoviše polarizaciju, ogorčenost i
osjećaj krivice nego li razumijevanje. Drugi zabrinjavajući trendovi uključuju
osudu pojačanog prisustva policije kao “rasističkog” i “fašističkog”, iako sva
istraživanja javnosti pokazuju da manjinske zajednice u velikoj većini žele
više, ali kvalitetnije policijsko djelovanje i prisustvo u svojim zajednicama.
Na kraju profesorica Young zaključuje
da, iako životna (bread‐and‐butter) pitanja, doslovno pitanja o onome od čega
se živi, više zanimaju Amerikance, postoje dokazi da ono u šta se “woke” pokret
pretvara ljude sve više gura u okrilje desnice. Možda najbolji dokaz tome je
okretanje sve većeg broja, čak i građana države New York, republikanskoj
stranci ili posljednja istraživanja koja ukazuju na jačanje konzervativnih
stavova među mladim ljudima. Ona svoju kolumnu objavljenu i na stranici Cato
Instituta završava opservacijom da “ako liberali i progresivci nastave odbijati
da govore o ovim pretjerivanjima i nastave ih odbacivati kao mitove, to će samo
ojačati desničarski anti-woke napad”[5].
“Cancel kultura”
Jedan od primjera radikalizacije, pa i
banalizacije, stavova “woke” pokreta koji kritičari navode kada upozoravaju na isključivost,
netoleraciju i nespremnost na debatu i dijalog dijela radikalnih ljevičara
jeste nekontrolisanost i razuzdanost tzv. “cancel kulture”.
“Cancel kultura” je poznata i
kao kultura odstranjivanja ili otkazivanja. Pojam se koristi za opisivanje
pojave kada osoba, skupina ili društvena zajednica izbacuje ili “odstranjuje”
pojedine osobe s društvenih mreža ili, u stvarnom životu, iz društvenih,
kulturnih, obrazovnih ustanova te javnih institucija ili preduzeća. Kultura
otkazivanja je fraza ustaljena u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. godine
kada su postupci ili izjave poznatih osoba uzrokovali “ogorčenje javnosti” što
je u konačnici dovodilo do toga da su “odstranjene” ili su postale persona
non grata u javnom životu. Ova pojava je bila prisutna i ranije, ali
ne u ovim razmjerama i ne pod jedinstvenim imenom.
Međutim, dometi “cancel kulture” se
nisu zaustavili na odstranjivanju iz javnog prostora pojedinaca kojima je zbog
njihovih nedjela, a kasnije i “retrogradnih”, “rasističkih”, “fašističkih”,
“anti-woke” ili kakvih sve ne stavova uskraćeno pravo javnosti ili bilo kakve
diskusije pa i polemike. Naprotiv, “cancel kultura” u SAD-u, ali i širom
svijeta poseže za ponovnim pisanjem historije i umjetnosti. Dugi su spiskovi
knjiga, filmova, pjesama od onih najozbiljnijih do onih dječijih, koji su
zabranjeni u obrazovnim sistemima nekih progresivnih država i na čijim
poništenju u javnom prostoru se intenzivno radi. Većina crtanih filmova koje
smo gledali u svom djetinjstvu bi danas bila, po mjeri ovih novih liberala,
zabranjena zbog promocije nasilja (Tom i Džeri), seksizma, toksične muškosti
(Mornar Popaj). Ali na listama su i klasici svjetske kniževnosti, lektire,
popularne pjesme...
Da ima razloga za zabinutost ukazuje i
vijest koju je nedavno objavio BBC a prema kojoj su nekih 150 pisaca, akademika
i aktivista – uključujući autore koji se smatraju simbolima progresivnog,
feminističkog i liberalnog pokreta kao što su J. K. Rowling, Salman
Rushdie i Margaret Atwood – potpisali otvoreno pismo, osudivši kulturu
otkazivanja i “ograničavanje rasprave”. Potpisnici pisma priznali su da
društvene mreže imaju izvjesnu snagu kad treba da se dođe do pozitivnih
promjena, ali su istakli i rizik od prihvatanja kulture otkazivanja po cijenu
otvorene rasprave.
U pismu se kaže da porast “javnog
sramoćenja i izopštavanja” i “zaslijepljena moralna isključivost” nisu korisni
po pravičnost ili diskusiju. “Slobodna razmjena informacija i ideja, žila
kucavica liberalnog društva, svakodnevno se sve više sužava”, rečeno je u
pismu.
“Već plaćamo cijenu manjom spremnošću
na rizik među piscima, umjetnicima i novinarima koji se plaše za svoju
finansijsku sigurnost ukoliko odstupe od konsenzusa ili čak ne pokažu dovoljnu
revnost u slaganju.”
I dok “cancel kultura” može imati
dobre strane u smislu slanja jasne osude javnosti prema pojedincima za koje se
dokaže da su se ogriješili o zakon i principe ljudskosti – kao što bi bili
osuda i javni bojkot ratnih zločinaca, promotora mržnje, apologeta zla ili
dokazanih seksualnih prijestupnika među javnim osobama – ovaj fenomen, s
obzirom da je postao spontan i razuzdan, prijeti da uvede novi oblik cenzure i
isključivanja i to ne samo pojedinaca nego ideja i stavova koji se u ovom
trenutku od nedefinisane i nereferentne mase okarakterišu kao nepodobni i
neprihvatljivi. Sterilizacija historije, obrazovnih sistema, kulture, odnosno
javnog prostora samo će sakriti više izazova nego ih otvoriti za javnu debatu.
Uz to, netolerancija, isljučivost te nametanje normi i vrijednosti silom ili
osudom većine će samo izroditi drugu, možda radikalno desnu ili ko zna koju
tiraniju druge većine.
Treba imati na umu i to da je refleks
ljevičarske ideologije na strani manjine, i to vuku još od svojih marksističkih
korijena. Ali kritičari s pravom naglašavaju da u stvarnom svijetu, ne onom
ideološki iskontruisanom, i većina može biti obespravljena, kao što može i ne
mora biti u pravu, isto kao što ne mora nužno biti u poziciji moći. Iako je
evidentno da su manjine najčešće obespravljene, odgovor ne može biti u tiraniji
manjine nad većinom ili isključivanju i zabrani polemike o bilo kojim
pitanjima, pa i onim vrijednosnim. Nekontrolisano posezanje za “cancel
kulturom” prijeti da stvori jednu novu većinu koja će biti podjednako
netolerantna prema neistomišljenicima i onima za koje stav većine, ili barem
onih koji upravljaju javnim prostorom, utvrdi da su neprihvatljivi kao i
njihovi stavovi. Teško da se takav razvoj događaja može nazvati progresom, a
kamoli istinskom liberalnom vrijednošću.
Skretanje pažnje
Istovremeno, Marko Kostanić se na
regionalnom portalu Bilten[6] osvrće na
studiju historičara Garyja Gerstlea “The Rise and Fall of the Neoliberal Order:
America and the World in the Free Market Era” (Uspon i pad neoliberalnog
poretka: Amerika i svijet u eri slobodnog tržišta) koja je vrijedna pažnje jer
na čitavu dilemu i kulturni sukob baca drugačije svjetlo. Tako on primjećuje
kako se na ljevici ovaj tip savremenih ideoloških sukoba često odbacuje kao
puka dimna zavjesa kojom desnica skreće pažnju s ekonomskih pitanja i klasne
nejednakosti, onog kruha i putera o kojem govori i Young. Takav pristup, iako u
sebi sadrži zrnce istine, pati, prema njemu, od dva problema. Prvi se tiče
upitne hijerarhizacije političkih pitanja: zašto bi klasna nejednakost bila
važnija od rodne ili etničke? A drugi je, možda nama zanimljiviji, vezan uz
nedostatak uvjerljivijeg objašnjenja od “dimne zavjese” i “skretanja problema”
– to jest od puke manipulacije. On tvrdi da se ustvari radi o prilagodbi
globalnim ekonomskim trendovima.
Gerstle nudi prikladnu ulaznu tačku
koja ne iscrpljuje objašnjenja nastanka i dinamike kulturnih ratova, ali nudi
kvalitetan kompas za kretanje po tom delikatnom terenu. Njegova perspektiva
nije sasvim nova, ali je vrlo jasna i politički operativna. Gerstle, naime kako
to interpretira Kostanić, tvrdi da su se obje strane u kulturnim ratovima –
konzervativci i lijevi liberali – zapravo ideološki prilagodile ekonomskim
promjenama koje je sa sobom donio neoliberalizam.
Konzervativci, koje Gerstle naziva
neoviktorijancima, su odgovor na neizvjesnost i rizike slobodnog tržišta
pronašli u tradicionalnim porodičnim strukturama i patrijarhalnim vrijednostima
koje u određenoj mjeri zamjenjuju iščezavajuću državu blagostanja. Te su
ideološke pozicije, naravno, postojale i prije, ali u ovom specifičnom
političko-ekonomskom kontekstu i trenutku zadobivaju i specifičnu funkciju i
političku oštricu. S druge strane, njihovi protivnici, koje Gerstle naziva
kosmopolitima, novonastalim okolnostima su se prilagodili veličanjem
individualnih prava, hibridnih identiteta i slobodnog izbora na svim nivoima[7]. I te su
orijentacije postojale i prije, ali u kontekstu afirmacije slobodnog tržišta,
individualnog izbora i investitorske autonomije zadobivaju sasvim drukčiji
politički značaj. Ono što garantuje ustrajnost kulturnih ratova i polarizaciju
društva na tom tragu jest činjenica da su se obje strane na različite načine
prilagodile ekonomskim promjenama i tako ekonomska pitanja izgnala iz političke
sfere. Ali, politika se ne može izgnati iz ljudi kao ni ekonomski interesi koji
su presudno počeli utjecati na nju te dominirati ukupnim društvenim odnosima.
Slični stavovi su se čuli i ranije,
odnosno brojni su autori su ukazivali i ukazuju na moguće zamke koje se kriju
iza forsiranja politika identiteta i kulturoloških ratova, bilo globalno ili u
pojedinačnim društvima.
Oni, kada kritikuju nametanje
“politika identiteta”, prije svega misle na pojam koji opisuje politički
pristup u kojem ljudi određene religije, rase, socijalne
pripadnosti, klase, seksualnosti ili drugog identifikujućeg
faktora čine isključivi društveno-politički savez, udaljavajući se od široko
zasnovane koalicione politike da bi podržali i slijedili političke pokrete koji
dijele sa njima određeni identifikacioni kvalitet. Koncept je prvi put uveo
Combahee River Collective 1977. tvrdeći da je njegov cilj “podržati i
usredsrediti brige, programe i projekte određenih grupa, u skladu sa određenim
društvenim i političkim promjenama”.[8]
Kritičari tvrde da grupe zasnovane na
određenom zajedničkom identitetu (npr. rasa ili rodni identitet) mogu
preusmjeriti energiju i pažnju s temeljnijih pitanja, slično
strategiji zavadi pa vladaj. Američki novinar, autor i komentator Christopher
Lynn Hedges kritikovao je politiku identiteta kao jednog od faktora koji čine
oblik “korporativnog kapitalizma” koji se samo maskira kao politička platforma
i za koji vjeruje da “nikada neće zaustaviti rastuću socijalnu nejednakost,
nekontrolisani militarizam, urušavanje građanskih sloboda i svemoć organa
bezbjednosti i nadzora” [9]. Sociolog sa
Bostonskog koledža Charles Derber tvrdi da je čak i američka ljevica “uglavnom
stranka identiteta i politike” i da “ne nudi široku kritiku političke ekonomije
kapitalizma”. Fokusira se na reforme prava crnaca i žena i drugih
marginaliziranih skupina. Ali ne nudi kontekstualnu analizu ili kritiku
kapitalizma[10].
I on kao i brojni drugi autori
smatraju da su ti usitnjeni i izolovani pokreti identiteta i prije
apsurdizacije ovih stavova od pokreta “woke”, a koji prožimaju ljevicu,
omogućili ponovni rast krajnje desnice. Sami su pristali da igraju na
njihovom terenu i da banalizacijom svojih stavova daju prostor ne samo desnici
nego i radikalnoj desnici i jačanju njihove inačice iskarikiranih stavova
(kakvi su pokreti okupljeni oko teorija zavjere, vjerskog fanatizma, QAnon pokreta,
ravnozemljaških ideologija, nasilnih ekstremnih suverenista, doomsday prepare-a
i sl.).
U konačnici, možda je manje bitno da
li je radikalizacija i apsurdizacija ljevičarskih stavova dovela do jačanja
desnice i ko je prvi počeo, koliko je bitno primijetiti da po pravilu jedan
ekstremizam hrani drugi i da isključivo netoleratni, na dijalog i otvorenu
raspravu o svim svjetonazorima i “vrijednostima” nespremni pokreti i ideologije
polariziraju društva i čine suprotno od onoga što tvrde da je njihov cilj.
Teško je naći objašnjenje izvan ovih
ideološki polariziranih okvira zašto se ne tretiraju recimo jednako
antisemitizam i islamofobija (antimuslimanska mržnja) ili zašto se toleriše
spaljivanje muslimanske svete knjige, ali ne i simbola nekih rodnih ideologija,
zašto bi svaki književnik ili autor bez obzira na svoju popularnost bio
predmetom “cancel kulture” ako bi negirao Holokaust ili genocid ali to nije
slučaj i s Peterom Handkeom koji je dobio Nobelovu nagradu, zašto kršenja prava
muslimanki s hidžabom na radnom mjestu nikada nisu predmet interesovanja
feminističkog pokreta i sl. Sve te nedosljednosti generišu dodatnu frustraciju
i samo jačaju polarizaciju društva.
Instrumetalizacija kulturnih ratova
U multipolarnom, pa i policetričnom,
svijetu koji se ratom u Ukrajini i nasilu pokušava stvoriti, ima još jedna
pažnje vrijedna opservacija koja se tiče kulturnih ratova. Naime, polarizacija
društava se pokazala kao vrlo efikasna metoda slabljenja država, pa čak i onih
demokratskih sa slobodnim izbornim procesom. Ne treba zanemariti ni
manipulativni potencijal ovog fenomena koji se koristi kao novi oblik hibridnog
rata. Podsticana polarizacija jednog društva može dovesti ne samo do jačanja
podjele unutar njega nego i do jačanja ideologija, društvenih pokreta i partija
koji mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju ne samo društvenoj koheziji,
slobodama, stabilnosti, nego i demokratskim institucijama. Polarizirana društva
na vlast dovode ekstremne političke opcije koje jačaju reaktivne sile i
nerijetko posežu – bez obzira na politički spektar iz kojeg dolaze – za
nedemokratskim metodama nametanja vlastitog svjetonazora, pa čak i izmjena
pravila igre, kroz institucije države i sudstva kako bi osigurali dominaciju “vlastitih
vrijednosti” a time i ostanak na vlasti.
Bosanski kontekst
U Bosni i Hercegovini, u javnoj i
političkoj sferi, dominira nacionalna/istička polarizacija, pa se možda samo na
prvu ne primjećuju linije razdvajanja po rascjepima kulturnog rata koji se vodi
u Evropi i svijetu. Ali to je samo na prvi pogled, jer i entnonacionalistička
polarizacija ipak počiva na identitetskim politikama. Samo zato što je na
bosanskohercegovačkoj političkoj sceni evidentna atrofija političkog
profiliranja do mjere da je skoro nemoguće utvrditi koje su to “lijeve” ili
“desne” političke snage, ne znači da u bosanskohercegovačkom društvu ne tinja
kulturni rat i da ideje i trendovi poput “woke” i “anti-woke” nisu evidentni
iako se kao i mnogo šta drugo u društvenim tokovima odvija stihijski bez
ozbiljne analize ili čak ozbiljne javne debate.
Ovi procesi, kao i javna debata o
njima, se tek postepeno otvaraju, najčešće nakon organizacije javnih događaja
koji se mogu povezati sa stavovima “woke” pokreta, ali je izvjesno da će i
bosanskohercegovačko društvo morati dati odgovor na ove izazove te bi bilo
dobro za početak razumjeti procese i pojave, a onda možda i nešto naučiti iz
iskustva drugih.
Muhamed Jusić
[1] Merriam-Webster Dictionary, dostupan na linku https://www.merriam-webster.com/words-at-play/woke-meaning-origin (Pristupljeno 24. 1. 2023)
[2] Ibid.
[3] German Lopez, “What were the 2014 Ferguson protests about?”,
Vox, 27.1.2016. https://www.vox.com/2015/5/31/17937764/ferguson-missouri-protests-2014-michael-brown-police-shooting
(Pristupljeno 24.01.2023)
[4] Young, Cathy, “The Pushback against ‘Wokeness’ Is Legitimate”,
Newsday, 8.7.2023.
[5] Ibid.
[6] Kostanić, Marko „Sjeme kulturnih ratova“, Bilten, 05.07.2022. https://www.bilten.org/?p=42466
(Pristupljeno 03.05.2023)
[7] Gerstle, Gary „The
Rise and Fall of the Neoliberal Order”, Oxford University Press, 2022.
[8] Smith, Barbara, (ur.) (1983). Home Girls: A Black Feminist
Anthology. New York, NY: Kitchen Table: Women of Color Press. str. xxxi—xxxii.
ISBN 0-913175-02-1.
[9] Hedges, Chris (5. 2. 2018). “The Bankruptcy of the American
Left”. Truthdig. Arhivirano iz originala na datum 9. 2. 2018. (Pristupljeno 9.
2. 2018)
[10] Vidi: “Capitalism: Should You Buy it?- An Invitation to
Political Economy”, Charles Derber i Yale R. Magrass, Routledge, New York,
2014.
