Priredio: Muhamed Jusić (Preporod)
U BiH je skoro neprimjetno u akademskoj i političkoj, a onda, naravno, i općoj javnosti promakla studija EU Instituta za sigurnosne studije iz juna 2017. u kojoj se na hipotetičkoj osnovi razmatra više potencijalnih kriza s kojima bi se EU mogla suočiti. Posebno je zanimljivo kako se u tom hipotetičkom svijetu analizira mogući scenario raspada BiH i potencijalne reakcije domaćih i svjetskih aktera.
Kažu da je naša percepcija budućnosti uvijek samo naša interpretacija stvarnosti iz koje na tu budućnost gledamo. Ako je to tako, onda ova studija koliko god bila samo futuristička projekcija jako puno govori o tome kako se na BiH gleda u Briselu, ali i svijetu. Nije nebitno šta Evropa čita i sve češće brojne studije i analize koje dolaze na sto evropskih parlamentaraca i onih koji odluke donose prolaze neprimijećeno, a nekada i bez bilo kakvog osporavanja. Ne treba napominjati da sličnih analiza ili barem predviđanja i planova u našoj bh. akademskoj i političkoj javnosti nema ili oni barem nisu javni.
Bez pretenzije da se iz ovog zamišljenog scenarija izvode bilo kakvi zaključci o stavovima autora i onog ko je studiju naručio i publikovao Preporod donosi prijevod studije na bosanski jezik.
Prijevod studije u zborniku „Šta ako… moguće krize, nepredvidive u 2017, nerješive u 2020?“ (What if ... Conceivable crises: unpredictable in 2017, unmanageable in 2020?), urednik Florence Gaub, juni 2017.
Šta ako… moguće krize, nepredvidive u 2017, nerješive u 2020
Autor: Zoran Nechev
„Danas se konačno oslobađamo od vještačke takozvane države Bosne i Hercegovine…“, saopćio je Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske (2010-2018) a sadašnji premijer, velikom skupu bosanskih Srba koji su se okupili u Banjoj Luci. Nekoliko sati nakon Dodikovog obraćanja, stotine bosanskih veterana i onih koji ih podržavaju okupili su se u centru Sarajeva, izražavajući svoje protivljenje „rađanju genocidne države“ i pozivajući Evropu da spriječi otcjepljenje Republike Srpske. Istog dana na press konferenciji bošnjački član Predsjedništva BiH odlučno je osudio ovaj potez: „Bošnjaci neće prihvatiti da nešto što je nastalo na etničkom čišćenju i masovnom ubijanju postane državom. Mi ćemo se boriti protiv toga svim raspoloživim sredstvima“.
Vođe bosanskih Hrvata se većinom osjećaju slavodobitno, i u svemu što se dešava vide dokaz da je njihova odluka da političke stranke bosanskih Hrvata ne učestvuju u neustavnim i nezakonitim izborima 2018. bila ispravna.
Zapaljivu retoriku je ubrzo zamijenilo nasilje. Sljedećeg jutra, šest bombi je istovremeno eksplodiralo u četiri najvažnija bosanska grada: Banjoj Luci, Sarajevu, Mostaru i Brčkom. Grupa muškaraca pjevajući srpske nacionalističke pjesme vandalizirali su memorijalni centar posvećen žrtvama genocida u Srebrenici. Tokom noći, policijske snage bosanskih Srba i jedinice oružanih snaga u kojima su oni većina ušli su u prijeporni grad Brčko, povezujući nepovezane istočne i zapadne dijelove Republike Srpske i uspostavljajući komunikaciju s Beogradom. Država Bosna i Hercegovina (BiH) će prestati da postoji.
Posljedice
Nekoliko dana kasnije, BiH se vratila na stanje fronte iz 1995, gdje tri većinske etničke grupe same sebe administriraju (upravljaju). Dok Sarajevo pokušava da poništi potez Milorada Dodika, bosanski Hrvati nastavljaju svoju (od 2018.) de facto samoupravu. Online džihadističke skupine su iskoristile priliku da pridobiju podršku Bošnjaka i počeli su pozivati na nasilje protiv Srba i Hrvata u BiH.
Na međunarodnom nivou, najhitrija reakcija je bila od Rusije i Turske. Ministar vanjskih poslova Rusije pozvao je sve strane da očuvaju mir, ali je hvalisavo izjavio kako je „propala zapadna politika potcjenjivanja srpskih i hrvatskih prava u Bosni nakon 1995. godine kombinirana s otvorenom podrškom onima koji pokazuju simpatije s agensom islamskih ekstremista“. U Savjetu bezbijednosti u Ujedinjenim nacijama, ruski ambasador se usprotivio britansko-američkom pozivu za vanrednom sjednicom zbog ove krize, objašnjavajući da „Rusija sad usko sarađuje s Turskom i drugim partnerima u regionu kako bi se iznašle nove inicijative za Bosnu. EU i Zapad se više ne smatraju iskrenim posrednicima u Bosni ili regionu.
U međuvremenu turski predsjednik Erdogan je izjavio da su on „i turski narod spremni da zaštite svoj bosansku muslimansku braću i sestre“. I Srbija se ubrzo upetljala. Predsjednik Aleksandar Vučić, sada u svom dugom mandatu, i hrvatski premijer izdali su zajedničko saopćenje u kojem pozivaju sve strane da se suzdrže od posezanja za nasiljem. Kontraverznija retorika došla je od hrvatske predsjednice koja je u predizbornoj kampanji i koja je izjavila: „ Ako se Republika Srpska otcijepi, 400.000 hrvatskih katolika ne mogu biti ostavljeni u propaloj državi punoj muslimana koji otvoreno iskazuju simpatije prema ISIL-u."
Austrijski i slovenački mediji su prvi izvijestili o tome kako Frontex sprječava stotine Bosanaca da pređu granicu s Hrvatskom. U međuvremenu, bosanska dijaspora počela je organizovati proteste u većim gradovima Zapadne Evrope.
Konačno, EU-ova misija EUFOR-a nije bila u stanju spriječiti krizu da se desi. Prije svega, zato što nije imala razervni plan nakon što je Rusija blokirala produžetak poglavlja VII mandata EUFOR-a u UN-ovom Savjetu bezbijednosti. Drugo, zato što nije uspostavila odgovarajuće vojno prisustvo u strateški bitnom Brčko distriktu.
Gdje je sve krenulo po zlu?
Najveći pokretač krize bio je to što su neki od najistaknutijih bosanskih političkih ličnosti krenule putem skretanja pažnje stanovništva sa teške socio-ekonomske situacije u zemlji etničkim tenzijama i političkim neslaganjima. U 2017. skoro pola ukupnog budžeta države trošen je na otplaćivanje ranijeg duga. Prihodi su prikupljani kroz poreze, nova zaduživanja i prodajom državnih resursa (imovine). Istovremeno, BiH koja se teško nosila sa velikim trgovinskim deficitom nije mogla privući tako potrebne strane investicije. Njena ekonomija i građani su bili ovisni o dotacijama iz dijaspore. Prikrivanje teške socio-ekonomske situacije sukobima oko etničkih i ustavnih pitanja bilo je vidljivo još u ljeto 2016, bosanski političari sukobili su se oko etničkih aspekata rezultata popisa stanovništva, a onda su se u septembru iste godine sukobili oko toga da li da se ili ne održi referendum o Danu RS-a. Krajem 2016. bilo je još više razilaženja oko toga kako interpretirati poziv Evropskog parlamenta da se u BiH provedu ustavne promjene kako bi ona postala potpuno federalizirana.
Tokom čitave 2016. suprotstavljeni političari sukobljavali su se oko toga ko sjedi i odlučuje u EU koordinacionom mehanizmu. U 2017. smo vidjeli obnovu tužbe protiv Republike Srbije za jugoslovenske ratove.
Aktivna (i pasivna) uloga EU u ovim i kasnijim razvojima događaja ostavila je Uniju sa malo ili nimalo uticaja u trenutku kada je kriza eskalirala.
Transparentni lobistički napori Hrvatske u 2016. dali su rezultate. Promjene Izbornog zakona BiH postale su uslov da bi se zemlji dao status kandidata za članstvo u EU. Ali ovo nije pomoglo bosanskim političarima da postignu kompromis. Umjesto toga, ovo im je samo dalo još jednu temu oko koje će se sukobiti i podgrijavati svoje izborne baze. EU uslovljavanje i neuspjeh izmjene Izbornog zakona do općih izbora 2018. ohrabrilo je hrvatske političke stranke da odluče bojkotovati glasanje i tako efektivno paraliziraju državne i entitetske institucije. U očima ne-Hrvata EU je viđena kao neko ko favorizuje jednu stranu, što je samo poslužilo jačanju anti-EU narativa.
Pregovori o članstvu u EU, njen najefikasniji vanjskopolitički instrument, suspendovani su. Kao rezultat, nikakav napredak nije napravljen na polju jačanja vladavine prava i borbe protiv korupcije. EU nije učinila dovoljno da procijeni i spriječi radikalizaciju muslimanske populacije u BiH, niti je skupljala i širila kredibilne, pouzdane i up-to-date informacije o situaciji u zemlji. Ovo je išlo naruku ruskim medijima i predsjedniku RS-a, koji od 2016. počinje koristiti upitne podatke o riziku od ekstremizma u BiH kako bi prikazao bosanske muslimane i kao vjerske ekstremiste.
Usto, EU nije učinila dovoljno kako bi objasnila javnosti koristi pridruživanja EU-u. Ona, također, nije insistirala na tome da bosanska vlada implementira i održava EU standarde u područjima koja bi poboljšala život građana: sigurnost u saobraćaju, zagađenje zraka, javne nabavke i sl.
Štaviše, obećanje koje je dao predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker o tome kako neće dozvoliti novo proširenje barem ne do 2019. dodatno je zakomplikovalo situaciju, ostavljajući one političare koji su htjeli da BIH dovedu bliže EU bez bilo kakve izvedive platforme.
