Američka cenzura BBC-a

Sedam BBC-evih dokumentaraca nikada prikazanih na američkim TV stanicama

Piše: Muhamed Jusić
Nedavno je (22. decembra 2007.) Maynard G Krebs na blogu Daily Kos postavio interesantan post u kojem je sa svojim posjetiocima podijelio zanimljivo zapažanje, prema kojem nijedan od sedam dokumentaraca BBC-evog novinara Adama Curtisa nije prikazan niti na jednoj utjecajnoj američkoj TV stanici. I dok u Britaniji, ali i širom svijeta, uključujući i dobro obaviještene stanovnike SAD-a, upravo zbog tih dokumentaraca Curtis uživa status kultne ličnosti, šira javnosti „Najveće demokratije na svijetu“ je dosada bila uskraćena prilike da pogleda njegova djela. Krebs u svome postu citira i neimenovanog izvršnog direktora jedne američke TV stanice koji mu je rekao: „Bili bismo razapeti kada bismo to prikazali ovdje“.
Šta je to tako strašno u Curtisovim dokumentarcima da se oni kroz autocenzuru prešućuju u široj američkoj javnosti? Šta je to tako strašno da bi izazvalo toliki bijes moćnika „kolijevke demokratije“ u slučaju da se prikažu na nekoj od utjecajnih televizija? Ukratko, u dva sporna serijala (sedam epizoda po oko sat vremena) autor pokazuje kako politički i medijski moćnici američku i britansku javnost tretiraju kao ovce još od Prvog svjetskog rata i kako su u tome jako dobri.

The Century of the Self
Prvi sporni serijal je The Century of the Self u čijem prvom dijelu se na samom početku pojavljuje nećak Sigmunda Freuda, Edward Bernays koji je od publiciste Enrica Carusoa postao propagandist u Prvom svjetskom ratu i za kojeg se smatra da je prepakirao propagandu u "odnose s javnošću". Autor dokumentarca zatim pokazuje kao je ustvari Herbert Hoover primijenio upravo te ideje kako bi od Amerikanaca stvorio potrošače koje je industrija trebala. Joseph Goebbels je prikazan dok objašnjava kako su iste te Bernaysove ideje iskorištene da bi se od Nijemaca stvorilo naciste.
Drugi dio istog serijala nije ništa manje šokantan i počinje sa kćerkom Sigmunda Freuda, Annom čije je izučavanje traumatiziranih vojnika iz Drugog svjetskog rata pokazalo da ih je način na koji su odgojeni učinio psihološki ranjivim. Na osnovu toga Anna Freud je popularizirala ideje prema kojima konformizam jača ego što je dovelo do uspona konformizma pedesetih godina prošlog stoljeća. U trećem se nastavku govori o genezi kolektivne društvene svijesti i objašnjava debakl ideja Anne Freud koje su svrgnute masovnim revoltom koji je tvrdio kako je društvo bolesno a ne pojedinci i da se „individue trebaju osloboditi društvenog utjecaja“. To je izrodilo period „kontra-kulture“ i ličnog izražavanja. U ovom slučaju industrija je morala pratiti trendove koje nije sama kreirala. Prestali su se praviti standardni proizvodi ... I političari su se vrlo brzo snašli i Maslowljeva skala potreba nastala u tom periodu je poslužila kao matrica po kojoj je Ronald Regan izabran za predsjednika SAD-a. Ukratko, šokantno putovanje kroz evoluciju tehnika manipulacije masama, koje pokazuje kako su oni koji su na vlasti koristili Freudovu teoriju, ali i kasnije teorije različitih stručnjaka, da kontrolišu „opasnu rulju u dobu masovne demokratije“.
U zadnjem nastavku serijala The Century of the Self dolazimo do zaključaka kao je savremeni čovjek u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i Velikoj Britaniji, postao konzument politike istim manipulacijama kojima je samo nekoliko stoljeća ranije postao konzumentom industrijskih proizvoda.
Film je dobitnik Broadcast Award za najbolji dokumentarni serijal i Longman-History Today Award za najbolji historijski film.
U SAD-u film je distribuiran samo u art kinima, a Entertainment Weekly ga je izabrao za četvrti najbolji film u godini 2005.

Moć košmara
Zaključci iz serijala The Century of the Self i jasno definisane i ogoljene tehnike maniplisanja masama su pomogle Adamu Curtisu da problemu islamističkog terorizma i uspona neokonzervativaca u američkoj politici pristupi iz jednog sasvim drugog ugla. Rezultiralo je to odličnim serijalom dokumentarnih uradaka od tri nastavka pod naslovom Moć košmara (The Power of Nightmare), također nikada prikazanim na američkim TV stanicama.
Serijal je prvi put prikazan u Velikoj Britaniji 2004. godine gdje je izazvao burne reakcije, a nakon toga i na Kanskom filmskom festivalu 2005.
U ovom dokumentarnom serijalu kojim je BBC još jednom opravdao svoju reputaciju objašnjava se kako se svjetski politički moćnici, ali i njihovi imitatori u malim zabitima širom svijeta (kakvi smo i sami), vješto služe strahom kao glavnim oružjem u manipulaciji masama. Na samom početku prvog dijela Curtis nam pravi odličan uvod koji sublimira sve što ćemo moći vidjeti do kraja serijala:
U prošlosti su političari obećavali bolji život. Njihove metode su se možda razlikovale, ali su njihov autoritet i moć proizilazili iz optimističnih vizija i obećanja bolje budućnosti koje su nudili svom narodu. Do postizanja tog boljeg života nije dolazilo, zbog čega su ljudi današnjice izgubili vjeru u ideologije. Sve više i više, političari su viđeni samo kao menadžeri društvenog života.
Političari su, međutim, sada otkrili novi način da ponovo povrate svoj autoritet i moć. Umjesto obećanja da će ostvariti naše snove, oni nam sada obećavaju zaštitu od noćnih mora. Tvrde kako će nas spasiti od strašnih opasnosti koje mi ne vidimo i koje ne razumijemo, a najveća od tih opasnosti je međunarodni terorizam, predstavljen kao moćna i zla mreža sa tajnim podružnicama u zemljama širom svijeta, prijetnja protiv koje se moramo boriti „ratom protiv terorizma“.
Veliki dio ove prijetnje je izmišljotina koja je preuveličana i izvitoperena od strane političara. Naime, radi se o mračnoj iluziji koja se bezupitno širi putem propagande svjetskih vlada, obavještajnih službi i međunarodnih medija.

Neokonzervativci protiv islamista
U centru priče koja daje odgovor zašto je takav košmar stvoren i ko od toga ima najveću korist nalaze se dvije grupe: američki neokonzervativci i radikalni islamisti. I jedni i drugi su idealisti do čijeg je nastanka došlo zbog neuspjeha u pokušaju ostvarivanja boljeg života- tvrdi autor dokumentarca. Isto tako, oni imaju slične odgovore na pitanje: “Šta je prouzrokovalo taj neuspjeh?”. Ove dvije grupe su izmijenile svijet, ali ne u onom smislu u kojem su to bile naumile učiniti. One su skupa dovele do nastanka današnjeg košmara koji percipira postojanje “tajne i organizovane zle sile koja prijeti svijetu“, a upravo ta fantazija je političarima povratila njihovu moć i autoritet.
Napadi izvedeni 11. septembra 2001. godine dramatično su izmijenili sudbine radikalnih islamista i neokonzervativaca, grupa koje su u to vrijeme bile marginalizirane i bespomoćne. Islamisti su, nakon ovog svog trijumfalnog momenta, bili uništeni za samo par mjeseci, dok su neokonzervativci zaposjeli vlast u Washingtonu. Međutim, neokonzervativci su počeli sa rekonstrukcijom islamista da bi od njih napravili fantomskog neprijatelja, u čemu su i uspjeli. Kako se ovaj izmišljeni košmar počeo širiti, političari su shvatili koliku im on novootkrivenu moć daje u ovom vremenu velikih razočarenja. Tako su oni političari koji su pred narod izašli sa najmračnijim košmarima postali najmoćniji.
Da ne bude sve crno, serijal se završava jednom lucidnom prognozom: Strah neće vječno trajati. Isto kao što su se i snovi koje su nam političari nekoć obećavali pokazali kao iluzije, tako će i ovim košmarima doći kraj. Tada će se naši političari morati suočiti sa činjenicom da su ostali bez ikakvih, dobrih ili loših, vizija koje bi nam mogli ponuditi.



Adam Curtis
Adam Curtis je prema Wikipediji- otvorenoj on-line enciklopediji- rođen 1955. godine u Velikoj Britaniji, a u svojoj bogatoj medijskoj biografiji bilježi da je radio kao pisac, producent, režiser i narator. Danas radi na BBC-u i poznat je po tome da iznosi jasne, a često i kontraverzne stavove o temama koje obrađuje. Prije nego što se počeo baviti producentskim radom, Curtis je predavao političke nauke na Oxfordu.

Pored The Century Of The Self (2002.) i Moći košmara (2004.) snimio je i slijedeće dokumentarce:
1988: An Ocean Apart- o američkom angažmanu u Prvom svjetskom ratu
1992: Pandora's Box – o opasnosti tehnokratije i političke racionalizacije
1995: The Living Dead- o tome kako političari i drugi moćnici manipulišu historijom i sjećanjima (pojedinačnim i kolektivnim)
1996: 25 Million Pounds – studija o Nicku Leesonu i kolapsu Barings Banke. Ovaj film je 1998. osvojio najbolju nagradu u kategoriji naučni i prirodoslovni film na San Francisco International Film Festival-u.
1997: The Way of the Flesh – film o Henrietti Lacks, „ženi koja nikada neće umrijeti“. 1997. film je dobio Golden Gate Award.
1999: The Mayfair Set- o kapitalistima u vrijeme vladavine gospođe Thaccher.
2007: The Trap - What Happened to our Dream of Freedom – o modernom konceptu slobode

Anterfile:
Poseban kuriozitet predstavlja činjenica da se Moć košmara može naći u bh knjižarama u obliku male brošure. Naime radi se o transkriptu tri nastavka dokumentarca koji je bh javnosti postao dostupan zahvaljujući angažmanu anonimnog forumaša pod nikom Mandarina al-Turist. Tako na bosanskom jeziku imamo dokumentarni serijal Moć košmara u obliku knjige što nije urađeno niti na engleskom . Ne treba napominjati da se filmski izraz ne može nadomjestiti tako da svako ko želi pogledati sve nastavke Curtisovog dokumentarca može to besplatno učiniti na slijedećem linku: http://video.google.com

Supermusliman u potrazi za draguljima

The 99: Kontroverzni strip junak sa Bliskog istoka

Magazin Time je u izdanju od 5. augusta 2008. objavio prilog o „islamskim superherojima koji su krenuli u osvajanje svijeta“. Ustvari radi se o stripu koji je već neko vrijeme predmet kontroverzi u muslimanskim zemljama, naročito u onim konzervativnim na obalama Perzijskog zaljeva koji u svemu vide uvredu svoje vizije islama
Priredio: Muhamed Jusić (Magazin Start)
Sve je počelo prije pet godina kada je poduzetnik porijeklom iz Kuvajta Naif Al-Mutawa kreirao novu plejadu superheroja inspirisanih muslimanskom tradicijom i vrijednostima. Svaki njegov junak se odlikuje jednom od 99 osobina ili vrlina kojima Allah sebe opisuje u Kur`anu. Saudijska vehabijska ulema je bila bijesna i učinila je sve da zaustavi distribuciju stripa, tvrdeći kako takvo nešto vrijeđa muslimane i ismijava islam. Prema pisanju Timea, strasti su se stišale nakon što je Mutawa dao garancije da će sadržaj stripa poštovati vjerska ubjeđenja i nakon što je za svoj projekt osigurao finansijsku podršku jedne od najutjecajnijih islamskih banaka. Strip se prvobitno distribuirao samo u zemljama Perzijskog zaljeva i to besplatno uz izdanja Marvelovih stripova čiji je Mutawa licencirani distributer za region. U tih nekoliko godina The 99 se pokazao kao vrlo uspješan poslovni projekat. Samo u zadnje dvije godine u regionu je podijeljeno ili prodano oko pola miliona primjeraka stripa.
Moći dragulja
The 99 je strip serijala o dr. Ramzi Razemu koji traga za kamenjem svjetlosti (Noor Stones) iz Bagdada. Ideja vodilja u stripu je legenda koja je smještena u stvarne historijske događaje. Priča, ispričana u specijalnom izdanju stripa nazvanom Početak, počinje 1258. godine kada su Mongoli zauzeli tada najljepši i naučno i civilizacijski najnapredniji grad na svijetu - Bagdad, sravnili ga sa zemljom, ubili abasijskog halifu i pobili većinu njegovih stanovnika. U mongolskom razaranju stradala je i najbogatija biblioteka tog vremena i najveći naučni centar Istoka Dar el-Hikmeh. Knjige historije su zabilježile kako su Mongoli bacali knjige u rijeku kako bi preko njih došli do zidina iza kojih su se bili zabarikadirali uporni branioci još nezauzetog dijela grada. Predaju o rijeci koja je zbog saprane tinte sa knjiga tekla obojena u tamnoplavu boju autor stripa je iskoristio da stvori legendu prema kojoj su halifini bibliotekari pronašli način da preko alhemijskog sastava esenciju znanja sapranog sa knjiga uhvate u 99 dragulja. Dragulji su krišom iznijeti sa hodočasnicima u Meku, a odatle do islamske Španije -Andalusa gdje su dragulji bili uzidani u strop posebno sagrađene građevine. Vremenom se među čuvarima pojavio mladić koji je vjerovao da u svijetu postoje pojedinci koji kada budu izloženi svjetlosti iz dragulja mogu dobiti nadnaravne moći. Eksperimentišući sa moćima dragulja, on je uništio građevinu neposredno pred početak konkviste i od tada se o njima ništa ne zna. Dragulji su razbacani širom svijeta i oni koji ih posjeduju obično nisu svjesni njihove moći. Dr. Ramzi kroz svoju privatnu fondaciju traga za draguljima i nadarenim pojedincima koji mogu biti izloženi njegovim moćima prije nego što ih se dočepa njegov neprijatelj zli Rughal.
Univerzale vrijednosti
Prema pisanju Time magazina, Mutawa želi proširiti vijest o svome projektu. Prvi od šest planiranih tematskih parkova baziranih na The 99 bit će otvoren u Kuvajtu ovog oktobra. Ovaj kuvajtski poduzetnik se nada da će se animirani TV show početi prikazivati širom svijeta krajem 2010. On također vjeruje da The 99 može ostvariti uspjeh i na neislamskim tržištima s obzirom da radi sa piscima poput Fabiana Nicieza koji je radio na kultnim stripovima Power Rangers i X-Men kao i sa grupom menadžera među kojima je i bivši izdavač Rolling Stonea i bivši šef marketinga Marvela: Naši likovi su privlačni djeci širom svijeta. Uspjeli smo prodati licence u Indiji, Bangladešu, Francuskoj, Španiji, Velikoj Britaniji, Americi i Kanadi.
Kako sada stvari stoje, samo je pitanje vremena kada će djeca širom svijeta po prvi put zamišljati da su superheroji iz muslimanskog svijeta.
Iako 99 dragulja sadrže istih 99 vrlina kojima se u Kur`anu opisuje Allah, nigdje u stripu se ne spominju ni Bog niti religija. Nigdje u stripu ne spominje se islam, Allah ili Kur`an, objašnjava Mutawa: koristio sam islamski arhetip, ali priče su zasnovane na vrijednostima koje svi dijelimo. Prema njegovom mišljenju, to nije ništa novo s obzirom da su i drugi superheroji poput Supermana, Batmana i Spidermana utemeljeni na vjerskim arhetipima. Kao i poslanici iz Biblije, oni su svi siročad. Superman je svoje roditelje ostavio na planetu Krypton, a Batman ih je kao dijete vidio ubijene. I pored toga The 99 suptilno promoviše islamske vrijednosti kao što su timski rad i udruživanje svojih snaga sa drugim dobrim ljudima kako bi se postigao viši cilj- tvrdi Mutawa za Time. Ustvari, on tvrdi da je pravi cilj mladima pokazati kako postoji 99 različitih načina da se riješi problem, a ne samo jedan.
Pozitivan uzor
Likovi u stripu su muslimani iz svih dijelova svijeta. Fatah (onaj koji sve otvara) iz Indonezije može otvoriti svaka zatvorena vrata svugdje na svijetu. Daar (onaj koji može naškoditi) iz Amerike može nanijeti bol. Mumita iz Portugala ima skoro neograničenu pokretljivost. Ove godine bi se trebao pojaviti i lik Batine (skrivene) djevojke sa prekrivenim licem iz Jemena. Iako se u stripu pojavljuje pedeset žena superheroja, samo će njih pet biti odjeveno na taj način, objašnjava Mutawa, i pojašnjava kako mu je stvarni cilj ovakvog odabira likova da pokaže kako ne postoji samo jedan način da se bude musliman.
Mutawa, koji posjeduje doktorat iz kliničke psihologije i magistar je poslovne administracije na Kolumbijskom univerzitetu, 10 godina je radio sa žrtvama rata kao psiholog, prije no što je osnovao Teshkeel Media Group 2004. Njegovi pacijenti su bili muškarci koji su bili u sklopu iračkih snaga koje su okupirale Kuvajt. Kada čujete priče o Sadamu Huseinu, kojeg su predstavljali kao heroja, a onda, na kraju završili mučeći njegov vlastiti narod, zapitate se kakvu to poruku šaljemo svojoj djeci o tome šta heroji rade, kaže Mutawa: Sa The 99 htio sam napraviti pomak i muslimanskoj djeci pružiti pozitivan uzor.
Dok su mnogi ovaj strip dočekali sa oduševljenjem jer su se više zasitili superheroja koji su po pravilu Amerikanci ili povezani sa Amerikom i njenom kulturom, drugi su u čitavom projektu prepoznali kopiranje pokušaja američke desnice da se kroz likove superheroja promoviše njihova vizija svijeta i vrijednosti. Kritičari optužuju Mutawu da na ovaj način šalje poruku kako da bi se bilo moralno moramo živjeti u svijetu superheroja.

Pitanje odnosa uleme i vlasti

Nekako redovno pred izbore, u bh društvu, naročito među Bošnjacima (ili se meni barem tako čini), aktuelizira se pitanje uloge imama, IZ ili uleme u političkom procesu. Iako bi isto tako bilo interesantno ispitati suprotan pravac utjecaja, tj. utjecaj politike na rad i djelovanje uleme, evidentno je da je pitanje odnosa uleme i vlasti, koje je uvijek kroz dugu historiju islam bilo predmet sporenja, i danas jedno od otvorenih pitanje sa kojim će se naše društvo i IZ morati suočiti:

Vjera u javnoj sferi BiH

Pitanje odnosa uleme i vlasti

Autor:Muhamed Jusić

http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?l=bs&id=142

Vječito pitanje uloge religije u bosanskohercegovačkom društvu, i ne samo u bosanskohercegovačkom, te odnosa klera (koristim ovaj termin da označim vjersku inteligenciju, iako tradicionalnu islamsko učenje ne prihvata postojanje svećenstva, pa ni klera, u okvirima islama) i vlasti je u slučaju bosanskih muslimana dodatno zakomplicirano historijskim iskustvom islama, ali i nepostojanjem jasnog modela u nekoj od savremenih država s muslimanskom većinom. Dok po brojnosti druge dvije vjerske zajednice, naročito katolička Crkva, imaju stoljeće iskustva djelovanja u sekularnim državama savremenog evropskog (zapadnog) tipa, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je skoro pa pionir u definiranju svoga pozitivnog angažmana u sekularnoj državi. Jako bi bilo teško ustvrditi da položaj Islamske zajednice i u jednom razdoblju u periodu od austrougarske aneksije BiH do raspada SFRJ može poslužiti kao primjer svjesnog, planiranog i slobodnog određivanja ove vjerske zajednice prema društvu i državi.

I šturi pregled rješenja koja se nude u muslimanskom svijetu danas, ali i historiji, govori nam da bosanskohercegovačka islamska vjerska inteligencija - ulema ovo pitanje ima samostalno rješavati, te da ono svojim značajem prevazilazi okvire za naše prostore tako značajne debate o ulozi vjerskih zajednica u zemljama u tranziciji. Model do kojeg će se doći, ali i iskustva, neminovno će biti temelj, iako ne i konačno rješenje za konstruktivno djelovanje muslimanske vjerske inteligencije u evropskom društvu. Ukoliko dođe do „izvoza zapadnog modela demokratskog uređenja država“ na Bliski istok, što je cilj nekih svjetskih političkih krugova, onda će se i tamo pojaviti slične dileme (čemu smo svjedoci ovih dana u Iraku).

Pravdi na volju, nisu samo bosanski muslimani suočeni s ovom dilemom, ali oni to zbog svog islamskog identiteta rade u jednom posebnom okviru i sa specifičnih osnova. Naime, sve češće se pitanje položaja vjere u sekularnom društvu ponovno promišlja i aktuelizira u „kolijevci sekularizma“ - Evropi (dovoljno je da spomenemo nastojanje Pape Benedikta XVI i Vatikana da se kršćanske vrijednosti ugrade u temelje stasajuće Evropske Unije, te protivljenje koje je iz evropskih mislećih krugova uslijedilo), ali i u Americi, gdje je utjecaj evangelističkih crkvi i pokreta na političke tokove više nego očit.

Historijsko iskustvo

Pitanje odnosa uleme i vlasti u islamskom svijetu nije aktuelizirano tek nakon sekularizacije pojedinih režima u tim zemljama i osnivanja modernih država po uzoru na evropske zemlje. Naprotiv, ono je staro skoro koliko i politički intonirana filozofija uređenja muslimanskog društva.

S obzirom da je rana pozicija halife podrazumijevala vođenje i vjerskih i državničkih poslova podjednako, te da se na podjelu vlasti prema kršćanskom modusu oslikanom u krilatici "daj Bogu Božije, a caru carevo" u islamskim intelektualnim krugovima gledalo s negodovanjem kao na čin koji direktno vrijeđa suverenitet Jednog Boga, nalazimo da u prvim stoljećima islama nemamo izražen konflikt između ova dva činioca javnog i društvenog života. Za ovo treba zahvaliti i činjenici da su tadašnje halife (prije svega četverica pravednih halifa: Ebu Bekr, Omer Osman i Alija) bili u stanju nositi se s takvim izazovom i odgovoriti tadašnjim zahtjevima društva, koje nije bilo posebno komplicirano ustrojeno. Međutim, s vremenom se sve očitije počela javljati razlika između vjerski obrazovanih pojedinaca, koji su uživali ugled religioznih masa, i političko-državne elite, koja je religioznu nauku baštinila više kao kulturni trend, ali nije bila u stanju adekvatno odgovoriti svim potrebama organiziranja vjerskog života posebno u jednom društvu u kojem je vjera “alfa i omega” svih društvenih gibanja. Ovome u prilog govore i riječi Bernarda Lewisa, koji kaže: "Već u emevijskom periodu ulema je uživala visok društveni položaj. Emevijske halife su se posvetile uglavnom političkoj strani svoje funkcije, prepuštajući religiju u striktnom i uskom smislu dogmatičarima i tradicionalistima u Hidžazu i Iraku, te su tako nenamjerno podsticale odvajanje vjerske od svjetovne vlasti, što je postepeno postalo sasvim normalno. Dolazak Abasija (Abasijjun) nije uspio promijeniti ovaj sistem, uprkos pokušaju abasijskih halifa da ulemu integriraju u državnu službu i uspostave zvaničnu ortodoksiju…" (Lewis, 1979: 40).

Treba napomenuti da zbog usložnjavanja društvenih odnosa, širenja teritorije države i sve veće administracije, nije bilo realno od halife očekivati da nastavi postupati prema već postojećem obrascu. Tada već dolazi do neprimjetnog raslojavanja između vjerskog i političkog segmenta, iako halifa zvanično nastavlja i dalje biti vjerskim i političkim vođom pravovjernih. Ovaj trend se nastavio i postao općeprihvaćen u svim kasnijim društvenim i državnim uređenjima muslimanskih država, uključujući i Osmanski hilafet gdje se vjerskim pitanjima prvenstveno bavila institucija Šejhu-l-islama.

Međutim, ovaj model prešutne podvojenosti vjere i politike je bio daleko od evropskog poimanja sekularne države, a o sekularnom društvu da i ne govorimo. Zbog toga su česte konstatacije kako su u periodu kolonizacije muslimani pretrpjeli jedan "civilizacijski šok" jer su se prvi put susreli sa državnim uređenjem u kojem religiji ne pripada vodeća uloga. Zbog nedosljednosti (vjerovatno uzrokovane političkim pragmatizmom) kolonijalnih sila u formiranju sekularnih država i institucija građanskog društva, u koloniziranim zemljama nisu bili rijetki slučajevi da su novi kolonizatori koristili, a time i jačali utjecaj uleme u muslimanskim zemljama. Ulema je u nekim slučajevima tim oportunističkim odnosom prema kolonizatoru štitila svoj društveni utjecaj, mada su neki drugi ulemanski krugovi istovremeno učinili presedan stavivši se na čelo narodnih frontova koji su se borili za nezavisnost. U tom kontekstu zanimljiv je primjer sufijsko-mističkog pokreta senusija koji su, predvođeni Ahmedom eš-Šerifom es-Senusijem, vodili ogorčenu borbu protiv stranih okupatora; jedanaest godina borili su se protiv Francuza (od 1902. do 1913.) i više od sedam godina protiv Italijana.

U nekim drugim muslimanskim zemljama ulema je izdavanjem fetvi dala znatan doprinos mobilizaciji masa i time ostala u političkoj areni. Ove fetve, kao zvanično pravno mišljenje ili odluka uleme o pitanjima islamskog zakona, te odluka o nekom šerijatskom pitanju (prema Glosaru religijskih pojmova, 1999), proglašavale su borbu protiv okupatora strogom obavezom svakog onoga ko je bio u mogućnosti da se bori.

Međutim, ozbiljniji konflikt oko položaja uleme u društvu izbio je nakon što su se muslimanske zemlje izborile za svoju, bar prividnu nezavisnost od kolonizatora. Bio je to samo jedan u nizu problema oko toga kako bi te buduće države trebalo da budu ustrojene.

Nerijetko su diktatorski nastrojeni despoti i vladari bili nespremni dijeliti svoja neupitna prava sa ulemom koja je lahko stjecala podršku masa, među kojima su se tada sve češće javljale ideje revivalizma u smislu doslovnog povratka na uređenje društva kakvo je bilo za vrijeme prvih namjesnika Božijeg Poslanika. U nekim novonastalim arapskim državama sukob se produbljivao pokušajima vladajućih režima da implementiraju sekularni model državnog uređenja i da u potpunosti potisnu ulemu iz javnog života.

Postojeći modeli uređenja odnosa

Prvi obrazac koji se nudio kao rješenje pitanja odnosa uleme i vlasti u muslimanskom svijetu pojavio se još prije zvaničnog prestanka postojanja osmanskog hilafeta, tačnije dogovorom između Muhameda Ibn Abdulvehaba (1703-1787) i šefa male plemenske dinastije u središnjoj Arabiji, što će postati osnovom za nastanak kasnije Kraljevine Saudijske Arabije. Ova kraljevina je imala svoje uspone i padove, ali je uspjela opstati i, što je najbitnije, zadržati svoj početni obrazac prema kojem ulema (nerijetko sami potomci Abdulvehaba koji danas nose prezime Ali Šejh) daje legitimitet vladajućoj porodici, a zauzvrat dobiva počasno mjesto u društvu, kao i garancije zaštite njihove interpretacije islama od neistomišljenika. Ulema, prema ovom obrascu, koristi instituciju tajnog “savjetovanja vladara” daleko od očiju javnosti, koju drže na distanci od uplitanja u politiku konstantnim insistiranjem na (u islamskoj tradiciji naglašenoj) zabrani “hurudža” (pobune protiv vladara). Ovaj obrazac je bio općeprihvaćen u "zajednici pravovjernih" u prvim stoljećima islama, tako da ima osnovu u tradiciji na koju se ovi itekako pozivaju.

Drugi modus koji se nudi kao rješenje je onaj islamističkog pokreta Muslimanske braće u Egiptu, čiji su ideolozi tražili veće učešće uleme u kreiranju političkog i društvenog života od pukog "savjetovanja pretpostavljenih".

Iako je njihov osnivač Hasan el-Benna stalno napominjao da njegova organizacija tj. džema'at nije politička partija (atentat na imama Hasana El-Bennaa E.S. Novi horizonti, mart 2002).
Muslimanska braća zbog insistiranja na "prihvatanju islama kao sveobuhvatnog sistema života" nisu mogli − ukoliko žele ostati dosljedni svome učenju − da ne uzmu značajniju ulogu u političkom životu. Upravo se to i desilo. Oni su vodili mnoge političke borbe s drugim partijama u Egiptu, posebno sa partijom Wefd i Se'adi. Predvodili su demonstracije, borili se za nezavisnost Egipta, pa čak osnivali vlastite vojne formacije koje su učestvovale u borbama protiv izraelske okupacije Palestine. Vremenom su postali suviše opasni za vladajući režim, tako da je egipatska vlada u decembru 1948. poduzela korake na zatvaranju ove organizacije. Ovo je dovelo do sukoba između Muslimanske braće i vladajućeg režima, koji i danas traje. Sam pokret je imao posebno neugodno iskustvo u Siriji, gdje je 1963. godine El-B'as partija pučem došla na vlast.

Ne možemo a da ne spomenemo obrazac odnosa uleme i vlasti koji je na sebe skrenuo najviše svjetske medijske, ali i akademske pažnje. Radi se, naravno, o obrascu Islamske iranske revolucije, koji je otišao još dalje kada je u pitanju uloga uleme u društvu dajući im vladajuću funkciju. Njegov zagovornik je bio šiitski revolucionar Ajatollah Homeini.

Začuđuje što se ovakav obrazac teokratske vlasti razvio upravo u šiizmu, ako znamo da šiitska tradicija drži da će se, u tačno određeno vrijeme, pojaviti besmrtni Dvanaesti imam koji će “ispuniti zemlju općom pravdom i pravičnošću nakon što su njom vladali nepravda i nasilje”. Naime “šiiti vjeruju da će se Dvanaesti imam ponovo pojaviti iz 'potpune skrivenosti' kako bi osnovao državu općenito zasnovanu na islamskim načelima. U odsutnosti Dvanaestog imama šiiti su odbacili vlast svjetovne države. Tokom cijele historije šiizma, šiiti su na temelju doktrine imamata vlast svjetovnih vladara nad Ummetom bez ikakvih razlika smatrali 'ilegalnom' (s izuzetkom šiitskih dinastija Bujida i Safavida). Budući da je upravljanje Ummetom isključivo pravo Dvanaestog imama koje mu je podareno od Allaha, svi drugi vladari se mogu smatrati samo uzurpatorima Božanskog prava odsutnog Imama. Prema tome, ustanovljavanje bilo koje svjetovne vlasti osim vlasti Imama bila je 'uzurpacija'”. (Sayed Hassan Amin El-Kalem, 1998:119)

I pored toga, Homeini se uspio postaviti za vođu Ummeta (šiitske zajednice) postavši tako prvim šiitskim pravnikom (bar među sljedbenicima džaferijske pravne škole) koji je preuzeo sve duhovne i političke funkcije Dvanaestog imama. On je ovu doktrinu nazivao “vlašću pravnika” (Vilajetu-l-Fakih), detaljno je razradivši u svom radu pod istim naslovom.

Iranska “islamska revolucija” (1978.) težila je ka ostvarenju upravo ovog obrasca, i on i danas daje žilav otpor reformama koje zahtijevaju iranske mase.

Helem, šiitski intelektualni krugovi su ovaj ekstremni oblik teokratije pokušali nametnuti kao jedini valjan koji se treba primijeniti u svim muslimanskim zemljama (čak i onim sunijskim). Oni su potpomagali grupe i pojedince širom svijeta koje su zagovarale ovu ideju, tako da je ona, bez sumnje, ostavila traga na društvene nazore reformatorskih pokreta širom islamskog svijeta. Taj proces je danas poznat kao iranski pokušaj “izvoza revolucije” i dobrim dijelom je splasnuo gašenjem revolucionarnog duha u samom Iranu.

Nasuprot ovog teokratskog obrasca stoji onaj “(pre)naglašeno sekularistički”, koji primjenjuje “Ataturkova moderna republika”. Turski mislilac Ziya Gökalp važi za ideologa ovog društvenog modela i prema njemu “stvari religije (diyanet) treba da postanu domen savjesti, a pravne stvari (ifta) domen državne nadležnosti. Ovaj stav je praktično jedino prihvaćen u Republici Turskoj. U drugim muslimanskim zemljama sekularizam je uglavnom shvaćen kao potiskivanje islamskog vjerozakona s područja javnog prava…” (Shepard, citirano iz Karčić, 1990: 37)

Nije posebno potrebno objašnjavati zašto tako shvaćen sekularizam nije imao odjeka u širim islamskim krugovima muslimanskog svijeta, koji uređenje države prema šerijatskim normama doživljavaju kao jednu od vjerskih obaveza. Međutim, upravo se taj obrazac danas nudi kao jedan, pa nerijetko i jedini uspješan model suživota islama i sekularizma. Bosanskim muslimanima ne bi bilo strano, ako ništa ono zbog činjenice da su pedeset godina egzistirali u komunističkom društvenom ustrojenju, da žive i u takvom obliku ekstremnog sekularizma, koji graniči sa ugrožavanjem osnovnih ljudskih i vjerskih prava; međutim, sigurno ne bismo mogli reći da bi takvim okruženjem religiozni muslimani bili zadovoljni.

Kada se analiziraju političke prilike u muslimanskim zemljama, često se Malezija izdvaja kao pozitivan primjer jer je jedina „muslimanska država koja je od sticanja formalne nezavisnosti do danas imala regularne izbore na kojima je dolazilo do mirne smjene vlasti“. (Alibašić, 2004: 782). Međutim, različite međunarodne analize malezijskog političkog iskustva utvrdile su kako se i ovdje radi o poludemokratiji, jer nikada nije došlo do smjene vladajuće elite. Iako je prema svom ustavu sekularna država, ova ustavna monarhija vestminsterskog tipa, s elementima konsocijacijske demokratije, teško da bi mogla zadovoljiti evropske kriterije sekularnog društva kakvo Bosna i Hercegovina mora izgraditi. Tako, na primjer, nalazimo da islam u Maleziji ima status državne religije (muslimani čine 53% stanovništva), dok je ostalim vjerskim skupinama (29% budista i konfučijevaca, 7% hindusa, 6% kršćana) ustavom zagarantirana sloboda vjeroispovijesti. Niko nema pravo, prema ustavu, da muslimanima propovijeda bilo koju drugu vjeru. Prema zakonu, musliman i muslimanka mogu se vjenčati sa pripadnicima druge vjere samo i isključivo ako ta osoba prihvati i zvanično pređe na islam. (Smajić, 2004: 238). Možda je upravo to jedan od razloga što je Malezija u izvještaju Freedom in the World 2003 označena kao poluslobodna zemlja, dvadeset šest mjesta iza Bosne i Hercegovine. (Alibašić, 2004: 783)

Gledano iz ugla islamske teološke doktrine, malezijska ulema nije razradila nikakav zaseban, konzistentan sistem koji bi precizirao granice sakralnog i sekularnog i kao takav mogao poslužiti za izgradnju bosanskog modela.

Jedan sasvim specifičan pristup problematici odnosa između uleme i vlasti nalazimo kod istaknutog muslimanskog intelektualca Fazlur Rahmana, koji je svoje viđenje poželjnog obrasca muslimanskog društva utemeljio na univerzalnim i višim ciljevima šerijata (makasidu-š-šerija), a zatim ga obogatio historijskim iskustvom društvenog uređenja na Zapadu. Prema Fazlur Rahmanu, funkcija uleme nije vladajuća, kako Homeini tvrdi u Vilajetu-l-Fakih, suprotno Kur’anu, nego podučavanje zajednice u najširem smislu da bi se smanjile razlike između alima i ne-alima, jer Kur’an nesumnjivo zahtijeva zajednicu čiji su članovi dovoljno prosvijećeni u pogledu islamskog učenja kako bi bili u stanju sudjelovati u donošenju odluka (šura) u međusobnoj raspravi i konzultacijama. (Rahman, 1990:12)

Otklon od ekstremnog sekularizma i bijeg od teokratije

Čak i ovaj letimični pregled osnovnih pogleda na ovu problematiku nam govori da kod muslimana danas ne postoji jasna vizija o mjestu koje bi ulema trebalo da ima u društvu, niti matrica koja bi bosanskim muslimanima mogla poslužiti kao oponašanja vrijedan obrazac. Nepostojanje jasno preciziranih ovlasti niti granica u okviru kojih bi se trebao kretati ovaj utjecajni faktor muslimanske zajednice dovelo je do ovako širokog spektra modela, koji se proteže od ekstremnog sekularizma kakav je daleko od muslimanskog historijskog iskustva i koji nerijetko krši i osnovne ljudske slobode, do stravične teokratije.

Bez ikakve sumnje najlakše bi bilo prihvatiti gotov zapadni model sekularnog društva (pod uslovom da zanemarimo činjenicu da se i on danas u nekim segmentima ponovno razmatra), čime bismo u potpunosti zapostavili specifičnost muslimanskog historijskog iskustva i zasebnost islamskog teološkog učenja. Međutim, u tom slučaju, ne bismo mogli reći da se radi o istinskom modelu koji korespondira sa islamom kao sveobuhvatnom religijom, što je jedna od temeljnih odrednica njegovog nauka. Na ovaj način islam bi bio „prelomljen“ kroz prizmu kršćanstva i evropskog poimanja religije u svjetlu historijskog odnosa vlasti i Crkve, te bi svako rješenje izgrađeno na isključivo takvim osnovama za muslimane bilo strano i samim time nametnuto. Upravo zato je velika odgovornost na bosanskoj ulemi da u islamskoj tradiciji, šerijatu i fikhu (islamskoj pravnoj nauci) iznađe legitimna rješenja, koja će precizirati odnos uleme i vlasti tako da se zadovolje moderni kriteriji sekularnog društvenog uređenja, a u isto vrijeme da se ostane dosljedno posebnostima islamskog učenja.

Ne pretendujući da sugeriram konačan model tog odnosa, držim da ranije spomenuti pristup profesora Fazlur Rahmana može poslužiti kao dobar orijentir. Ulema bi trebala zadržati pravo da iznosi svoj stav o svim aktuelnim društvenim tokovima i na taj način doprinositi kreiranju javnog mnjenja, koje potom, shodno principima demokratije i načelima poštivanja temeljnih ljudskih prava, takve stavove pretvara u političku volju. Ovo, međutim, znači i da bi ulema trebala da se drži podalje od dnevne politike, od direktnog uplitanja u rad političkih partija i elita, te nametanja svojih stavova društvu a da (ti stavovi) ne prođu sud javnosti. Ukoliko ti stavovi dobiju podršku građanstva i u otvorenoj javnoj debati budu pretočeni u političke programe koje, demokratskim putem i u skladu s ustavnim rješenjima, potvrdi narod, nedemokratski bi bilo represivno ih sputavati, ili nekome, ulemi kao i ostalima, zabraniti da iznosi vlastiti stav. Jer u tom slučaju se radi samo o drugom obliku torture i jednoumlja.Na taj način, ulema ne bi iznevjerila suštinski zadatak koji joj je tradicionalno pripadao, a to je da promoviše etičke i moralne norme i vrijednosti vjere u životu individue i društva podjednako, a istovremeno bi ostatak društva bio siguran od uspona bilo kakve teokratije i uzurpiranja ličnih sloboda.

Citirana literatura:

Alibašić, Ahmed, Političke prilike u muslimanskim zemljama, prilozi za Atlas islamskoga svijeta, Udruženje Ilmije IZ BiH, Sarajevo, 2004.

Amin, Sayed Hassan Pravni sistemi srednjeg istoka, El-Kalem, Sarajevo, 1998.

Lewis, Bernard Svijet islama, Vjera i vjernik, Beograd, 1979.

Mustafić, Ifet Glosar religijskih pojmova, Međureligijsko vijeće, Sarajevo, 1999.

Rahman, Fazlur Pravo i etika u islamu − (naslov originala: Fazlur Rahman Law and Ethics in Islam (v. Ethics in Islam, 9th Giorgio Levi Della Vida Bienal Conference, May 6-8; izd.

Gustava E. Grunebaum Center for Near Eastern Studies, University of California, Los Angeles, 1983.), Etika u islamu, zbornik radova Trećeg simpozija, Zagreb, 1990.

Shepard, William E. Islam and Ideology − Toward a Typology, Prema citatu Fikreta Karčića , Razumijevanje islamskog vjerozakona (šerijata) u savremenom muslimanskom svijetu, Biblioteka Preporoda i Islamske misli, Sarajevo, 1990.

Smajić, Muamera, Prilog o Maleziji,Atlas islamskoga svijeta, Udruženje Ilmije IZ BiH, Sarajevo, 2004.

„Rat protiv terorizma“- sedam godina kasnije

Sedam godina nakon 11. septembra SAD počinju borbu protiv terorizma ispočetka ili samo nastavljaju stari rat novim metodama?

Piše: Muhamed Jusić

I ove godine kao i prethodnih u Sjedinjenim Američkim Državama će se 11. septembra održati komemoracije i odati počast nevino stradalim žrtvama terorističkog napada na New York i Washington. Napad od 11. septembra kojeg su izveli pripadnici organizacije koja će postati poznata po nazivu Al-Kaida je, bez pretjerivanja, promijenio svijet i pokrenuo jedan po svojoj prirodi sasvim novi oblik rata nazvan „rat protiv terorizma“. Sedam godina kasnije čini se da SAD, ali i svijet, počinju s nule kada je riječ o borbi protiv globalnog terorizma, naročito onog islamističkog, osporavajući čak i sam termin „rat protiv terorizma“.

Ovih dana je RAND (Research And Development) Korporacija, institut koji je prvobitno osnovan da savjetuje američku vojsku tokom hladnog rata, a danas jedno od najutjecajnijih savjetodavnih tijela američke vlade, izdao studiju Kako završavaju terorističke grupe (HOW TERRORIST GROUPS END- Lessons for Countering al Qa’ida, autori: Seth G. Jones i Martin C. Libicki)
koja ukazuje na to da dosadašnji pristup u ratu protiv terorizma kojeg su se SAD držale teško da može polučiti rezultate.
Primjeri koje su RAND-ovi istraživači pratili od 1968. ukazuju na to da većina terorističkih organizacija prestaje postojati nakon što se uključe u politički proces (43%) ili nakon što lokalne policijske snage i obavještajne službe uspiju likvidirati ključne lidere (40%). Problem sa Al-Kaidom je što u dosadašnjem periodu niti jedan od ova dva ustaljena metoda nije efikasno realizovan. Ključni duhovni i ideološki lideri pokreta Osama bin Laden i Ejman Al-Zavahiri su na slobodi i iako su u bijegu uz pomoć interneta itekako nastavljaju svoju ulogu mobilizatora novih generacija terorista. Studija također ukazuje na to kako iskustvo pokazuje da je daleko teže uništiti one terorističke organizacije koje su inspirisane religijom, ali i da se rijetko dešava da takve organizacije ostvare svoje ciljeve. Vidljivo je i to kako masovne grupacije češće postižu svoj cilj, za razliku od onih malobrojnih, kao i to da su terorističke organizacije iz zemalja sa višom stopom prihoda po glavi stanovnika obično ljevičarski ili nacionalistički orijentisane.
Iz mora drugih korisnih zapažanja Seth Jones, vodeći autor studije i RAND-ov istraživač na polju političkih nauka, izvlači suštinski zaključak koji preporučuju sadašnjoj i budućoj američkoj administraciji, a to je: „ne postoji vojno rješenje za problem terorizma“. Ovaj zaključak je posebno značajan s obzirom da dolazi od jednog think tanka koji je poznat kao vodeći savjetnik Pentagona, čije su dosadašnje preporuke imale sasvim drugačiji pristup.
Apsurdno je to da su dobronamjerni eksperti još od prvog dana „rata protiv terorizma“ upozoravali na ovaj zaključak na koji je RAND nadošao, čini se, tek nakon potpunog kraha dosadašnje taktike pokazivanja mišića američke vojne mašinerije širom svijeta. Međutim, u to vrijeme administracija Busha Mlađeg predvođena neokonzervativnim jastrebovima nije htjela ni čuti za bilo koje drugo osim vojnog rješenja problema. Njih nisu zanimali razlozi koji dovode mladiće sa Bliskog Istoka do toga da jedini izlaz za stanje u kojem se nalaze vide u samoubilačkim napadima u kojima će sa sobom na Drugi svijet povesti što veći broj onih za koje smatraju da su glavni krivci beznađa u kojem se nalaze.
Metoda borbe protiv fenomena globalnog terorizma koja je izrodila poteze poput neopravdane okupacije Iraka, incidenta u Abu Ghraibu, otvaranja logora Gvantanamo, bespravnog kidnapovanja i mučenja osumnjičenih za terorizam teško da je zastrašila teroriste koji su toliko puta pokazali da su spremni dobrovoljno žrtvovati vlastiti život bez straha od smrti. Prije će biti da su im dali povoda da sebe prikažu borcima protiv nepravde i nasilja koje se čini nad mnogim nevinim muslimanima koji su uvučeni u taj sukob. Apsurdno je da sadašnja administracija u Bijeloj kući dovela Ameriku u poziciju da gubi globalni „rat za srca i duše“ protiv ljudi koji neselektivno ubijaju nevine žene i djecu i pokazuju nevjerovatnu okrutnost prema svojim neistomišljenicima.
Ipak, čini se da sve veći broj američkih stručnjaka sada uviđa neophodnost temeljitog preispitivanja dosadašnjih metoda borbe protiv terorizma. U prilogu kojeg je o ovoj temi priredio Radio Glas Amerike čulo se kako većina relevantnih stručnjaka do čijeg mišljenja drži Washington danas smatra kako Amerika preveliku važnost pridaje sili. I oni koju su nekada podržavali „preventivnu okupaciju Iraka“ danas smatraju kako su intervencija u Iraku, te američki vojni ostanak u toj zemlji, poslužili Al-Kaidi kao izvrstan način za regrutovanje novih članova. U istom prilogu Philip Gordon iz washingtonskog Instituta Brookings kaže:
"Bilo bi lijepo kada bi se naša zemlja mogla odbraniti od baš svakog terorističkog napada, ili kada bi naša vojska mogla ubiti ili zarobiti baš svakog teroristu. Ali, to je nemoguće. Međutim, moguće je – tokom izvjesnog vremena – oslabiti i diskreditirati ideologiju koja motivira teroriste, tako da u jednom trenutku u budućnosti ljudi više neće željeti ginuti na taj način. U muslimanskom svijetu, milioni ljudi sjede postrani, čekaju i gledaju kako će se situacija razvijati. To su ljudi na koje se može i treba utjecati." (prema web stranici VOA na hrvatskom jeziku).


Kako sada stvari stoje čini se da je i Pentagon postao svjestan (bolje ikada nego nikada) neophodnosti novog pristupa u „ratu protiv terorizma“ . Vidi se to iz nove strategije odbrane od 23 stranice koja je usvojena i koja je na fonu preporuka RAND-a. Tako je novinska agencija Reuters (izvještaj od 31 jula 2008.) prenijela vijest kako je Pentagon sedam godina nakon 11. septembra zvanično proglasio „dugi rat“ protiv globalnog ekstremizma svojim najvećim prioritetom...
Ministarstvo odbrane SAD-a u toj svojoj najnovijoj nacionalnoj odbrambenoj strategiji naglašava kako će podrediti vojne operacije inicijativama „meke snage“ koje imaju za cilj podrivati utjecaj militantnih islamista kroz promovisanje ekonomskog, političkog i društvenog razvoja u ranjivim zemljama svijeta. Ova strategija se u bitnome razlikuje od one posljednje koja je usvojena u martu 2005. pod palicom perjanice jastrebova iz Washingtona- Donalda Rumsfelda, a koja je zagovara „preventivne napade“ i saradnju samo sa onim država koje imaju isto mišljenje kako i SAD. Nova strategija planira saradnju sa „starim saveznicima i novim partnerima“.
Sve su glasniji i zahtjevi, a to je i jedna od preporuka RAND-ove studije, u Washingtonu da se prestane i koristiti termin „rat protiv terorizma“ s obzirom da je Amerika kroz svoju novu strategiju i zvanično priznala da ne može postojati vojno rješenje za terorističku prijetnju. I ranije su se mogle čuti kritike nabrzinu sklepane kovanice „rat protiv teorizma“ koja je za cilj imala samo da Georga Busha napravi ratnim predsjednikom, ali one nisu dolazile iz krugova bliskih administraciji. Kritičari su još tada rekli da je nebuloza proglasiti rat protiv terorizma s obzirom da terorizam nije neprijatelj nego taktika.

Zaključak prema kojem je neophodno donijeti novu strategiju borbe protiv terorizma rezultat je očitog neuspjeha dosadašnje taktike. Sedam godina nakon napada od 11. septembra Osama bin Ladin o Ejman Al-Zavahiri su još na slobodi. Ideje globalnog džihada se slobodno šire internetom i niko ne može garantovati koga će inspirirati da pokuša oponašati Al-Kaidine metode borbe protiv zapadne dominacije nad muslimanskim svijetom. Al-Kaida slobodno djeluje u Sjevernom Veziristanu i u čitavom pojasu ničije zemlje na granici Afganistana i Pakistana. Talibani, prema svjedočenju zvaničnika NATO saveza, ozbiljno prijete ne samo da ponovo ovladaju Afganistanom, nego i da destabilizuju Pakistan, strateški važnu zemlju u osjetljivom regionu koja posjeduje atomsko oružje.
Povratnici iz Iraka koji su ratno iskustvo stekli boreći se u redovima Al-Kaidinih operativaca sada se vraćaju u svoje matične zemlje i pripremaju novi val napada na režime tih zemalja kao i na zapadne ciljeve. Prema informacijama arapskih obavještajnih službi upravo su ti irački veterani odgovorni za posljednji val eksplozija u Sjevernoj Africi.
Iskustvo Iraka je, međutim, pokazalo i jedini kvalitetan način sukobljavanja sa Al-Kaidom. Naime, Al-Kaida je u ovoj fazi skoro otvoreno priznala poraz u Iraku i to tek nakon što je zbog brutalnosti koju je pokazala izgubila podršku lokalnih sunitskih plemena. Preko noći, oni su nakon što su se uvjerili u svu opasnost Al-Kaidine ideologije, ugušili njeno djelovanje u provincijama kao što su Al-Enbar i Feludža, nešto što američka vojska nije mogla učiniti ni sa najsavremenijom opremom. Zapadni obavještajni izvori danas tvrde kako su presreli instrukcije koje dolaze Al-Kaidinim operativcima u Iraku u kojima im se sugeriše da se premještaju u Pakistan i Afganistan gdje je još uvijek plodno tlo za njihovo djelovanje.


U ovom kontekstu interesantno je se prisjetiti kako postoje ozbiljne informacije u krugovima bliskim onome što se danas naziva Al-Kaida o tome kako je prije 11. septembra ideološko vodstvo „globalnog džihada“ imalo najveći problem sa uvjeravanjem muslimanskih masa kako je Amerika njihov najveći neprijatelj u vrijeme kada je većina mladih muslimana bez obzira i na naciju i na jezik u američkom načinu života vidjela ostvarenje svojih snova za slobodom i prosperitetom. Prema tim informacijama, koje teško da će ikada biti provjerene, Al-Kaida je napadima od 11. septembra upravo htjela da izazove neselektivno i nepromišljenu reakciju Amerike i američkog društva prema svim muslimanima u svijetu što bi, prema njihovom viđenju stvari, pokazalo njeno pravo lice. Napad na Irak, koji nije imao nikakve veze sa napadima od 11. septembra niti Al-Kaidom, pokazao je da se Bushova administracija ponašala upravo onako kako je Al-Kaida predvidjela. Val islamofobije koji je zapljusnuo ne samo Ameriku nego i Evropu, a koji podgrijavaju tzv. patriotske snage i kvazi-eksperti koji pokušavaju dokazati da je rat protiv terorizma ustvari sukob Zapada i islama, igra na kartu upravo te vizije rata do istrebljenja, kojeg Al-Kaida želi nametnuti muslimanskim masama. Upravo zato bi nova američka administracija u borbi protiv terorizma trebala djelovati tako da je se poštuje, a ne da je se plaši. Amerika ne može pobijediti islamistički ekstremizam strahom i silom nego nadom koju bi trebala ulijevati u muslimanske mase, a koja im govori da je ono što im se nudi bolje, pravednije, slobodnije i prosperitetnije od vizije svijeta koju im nudi Al-Kaida i Talibani. I o ovom dijelu izmjene globalne strategije borbe protiv terorizma se sve više govori. Tako Philip Gordon u već spomenutom intervju za VOA-a smatra da se pobjeda nad terorizmom može postići samo ako Sjedinjene Američke Države u svojoj borbi protiv terorizma ostanu vjerne američkim vrijednostima, ako budu znale iskoristiti atraktivnost američke kulture. Pored toga, on je mišljenja da Washington treba pokazati isto onakvo strpljenje i odlučnost kakvo je iskazao za hladnog rata. Inače je povlačenje paralele između hladnoratovske konfrontacije i „rata protiv terorizma“ više nego česta pojava u američkim naučnim krugovima koji sugerišu kako bi se pozitivna iskustva iz tog rata trebala primijeniti i u borbi protiv islamističkog ekstremizma. Međutim, takvo pojednostavljenje problema često dovodi do preuveličavanja islamističke prijetnje kako bi ona što više ličila onoj SSSR-ovskoj, te do zapostavljanja bitnih posebnosti jednog sasvim novog fenomena. To nikako ne znači da u iskustvu hladnog rata uistinu nema korisnih pouka koje bi se mogle izvući, a istrajavanje na univerzalni vrijednostima i nepristajanje na to se počnete ponašati kao i vaš neprijatelj je jedno od njih. Ervin Clark iz Instituta Aspen u tom kontekstu citira Georgea Kennana, geopolitičkog stručnjaka koji je početkom hladnog rata formulirao američku strategiju 'ograničavanja i sprečavanja sovjetskih ambicija.'
"Kennan je naglašavao da je najvažnije da ne postanemo slični Sovjetskom savezu. Smatrao je da ćemo na kraju biti uspješni ako ostanemo dosljedni idejama građanskih prava i sloboda, načelima demokracije i tolerancije. U slučaju komunizma, pokazalo se da je to bila ispravna taktika, i mislim da će tako biti i u slučaju islamskog fundamentalizma."- prenosi Glas Amerike.
Upravo je spremnost trenutne američke administracije da u borbi protiv terorizma odustane od principa koje navodno brani najveća greška koju su mogli počiniti. Ako se uistinu želi napraviti otklon od dosadašnjih grešaka u tzv. borbi protiv terorizma i iskoristiti sedma godišnjica napada od 11. septembra da se napravi kvalitetna procjena čitavog procesa onda će insistiranje na nekršenju univerzalnih principa slobode, demokratije i ljudskih prava u ime borbe protiv terorizma (koji navodno prijeti upravo tim vrijednostima) biti jedan od ključnih odrednica svake nove strategije.
Još jednu od većih prepreka efikasnom hvatanju ukoštac sa izazovom islamističkog terorizma i definiranju razumne strategije borbe protiv terorizma predstavlja čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i islamistički terorizam koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, ne samo u SAD-u nego i širom svijeta. Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazi-eksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju. Nadati se da će se problemu islamističkog ekstremizma i terorizma u godinama koje dolaze početi pristupati s ciljem njegovog rješavanja i otklanjanja uslova koji do njega dovode, a ne s ciljem politizacije kako bi se pravdale neke nove okupacije i pljačkanje resursa muslimanskih zemalja.

Kreativnim šovinizmom protiv muslimana u Evropi

Ovih dan je aktuelna vijest o tome kako je Gradsko vijeće njemačkog grada Kölna odobrilo gradnju najveće džamije u Njemačkoj (Pakistan Daily...). Nova džamija će se graditi u Ehrenfeldu, industrijskom dijelu Kölna, gdje trenutno postoji džamija koja djeluje pod krovom stare tvornice. Izgradnja će stajati između 15 i 20 milijuna eura, a bit će završena 2010. godine. Buduću najveću džamiju u Njemačkoj dizajnirali su njemački arhitekti Paul i Gottfried Böhm. Iscrpnije. Priprema za izgradnju džamije i centra u Ljubljani su također u toku.
Ovo nam govori da desničari u Evropi još uvijek nisu jaki kako se strahovalo , ali i da možemo očekivati novi val kreativnog šovinizma o kojem sam ne tako davno pisao u Preporodu:

Kreativnim šovinizmom protiv muslimana u Evropi

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Muslimani u zapadno-evropskim zemljama moraju biti spremni da čuju kritike na svoj račun i da, u skladu sa normama demokratskog društva, na njih odgovaraju. Krajnje je vrijeme da muslimani koji su odabrali Evropu za svoj dom, mislim na imigrante, shvate da kritike upućene na račun nekih njihovih običaja i društvenog ponašanja nemaju ništa sa napadima na islam, jer je većina tih „spornih običaja“ plod njihove tradicije koja je suprotna i islamskim normama. Tačno je da muslimani vjeruju da je islam savršen sistem vrijednosti i da zbog toga ne može biti kritikovan. Međutim, niko ne može tvrditi da je muslimansko razumijevanje islama u svakom pojedinačnom slučaju savršeno i da nije podložno preispitivanju.
Međutim, ovo s čim se muslimani susreću danas u Evropi, nema nikakve veze sa procesom integracije. Naprotiv, incidenti koji se sada pretvaraju u svakodnevnicu, a kojima se muslimanima osporava pravo na vlastiti identitet i slobodu vjeroispovijesti ne ide u prilog rješavanju „muslimanskog pitanja u Evropi“.
U nekoliko zadnjih mjeseci desničarske političke opcije širom starog kontinenta krenule su u pravu utrku u smišljanju islamofobičnih provokacija kojima se muslimanima pokušava poslati jasna poruka da nisu dobrodošli, bez obzira na to šta činili. Ne osporava se više njihova nespremnost da se integrišu, nego činjenica da su muslimani, što će neminovno samo oslabiti mogućnosti konstruktivne integracije.
Tako je Geert Wilders, vođa holandske stranke PVV koja u državnom parlamentu ima devet članova zatražio da se Kur`an zabrani u Holandiji i da se izbaci iz biblioteka, knjižara i džamija. Svetu knjigu muslimana ovaj političar partije koja kampanju gradi isključivo na anti-imigracijskoj politici nazvao je fašističkom i usporedio je s Hitlerovim Mein Kampfom.
Onda je (13. 09. 2007.) italijanski senator Roberto Calderoli iz protuimigrantske Sjeverne lige najavio da će organizovati "Dan svinja" u znak protesta protiv izgradnje džamije u Bologni. Senator je za medije izjavio „kako je spreman donijeti vlastitu svinju kako bi `oskrnavio` lokaciju buduće džamije“.
Učestale provokativne i blasfemične karikature Poslanika a.s. su postale nešto na što ni muslimani više ne reaguju kao u slučaju onog famoznog serijala uvredljivih karikatura u danskoj štampi.
Ali i pored toga, daleko najapsurdnije ostaje skoro sistematsko i polulegalno protivljenje gradnji džamija u evropskim gradovima.
Čini mi se da je samo donedavno bilo nemoguće i zamisliti da se u srcu „liberalne Evrope“ jednoj vjerskoj zajednici zabranjuje da gradi svoje vjerske objekte i slobodno organizuje vjerski život. Danas se ne više samo od marginalnih desničarskih grupa, nego i od političkih opcija koje redovno dobijaju pozamašan broj glasova, čuju zahtjevi da se oteža procedura izgradnje džamije. Svaku najavu izgradnje džamije prati bura kontraverzi: od apsurdnih odluka kako džamija ne može biti veća i ljepša od katedrale do peticija protiv njene izgradnje. Niko od organizatora takvih lovova na vještice još nije objasnio kakve veze imaju zabrane izgradnje džamije i osporavanje vjerskih sloboda sa integracijom i aktivnim uključivanjem imigranata u društvene tokove novih domovina.
Donekle i možemo razumjeti strah i nepovjerenje slabije obrazovanih Evropljana prema svemu što je strano i drugačije, pa tako i islamu i muslimanima sa kojima se neki po prvi put susreću. Ali, kada slične nebuloze čitamo od naših dojučerašnjih zemljaka na istoku i zapadu, onda teško da ih možemo opravdati razlozima kojima pokušavamo razumjeti ksenofobične Evropljane. Tu se radi o čistom šovinizmu i pomanjkanju poštovanja za osnovne norme civilizovanog ponašanja koje se ne može ničim niti objasniti niti relativizirati. Za naše susjede islam i muslimani nisu nikakva nepoznanica.
Zato nas moraju šokirati rezultati ankete koju je organizovao hrvatski web portal http://www.net.hr/, u kojoj su posjetioci odgovarali na pitanje: "Treba li u Hrvatskoj zabraniti gradnju džamija?". Na anketu koja je počela 28. augusta i završila 8. septembra odgovorilo je 43.498 ispitanika- saopštila je FENA.Na ponuđene odgovore "da, treba" pozitivno je odgovorilo 53 posto ispitanika, protiv zabrane izgradnji džamija u Hrvatskoj izjasnilo se 37 posto ispitanika, dok je 10 posto podržalo teoriju da može džamija, ali bez minareta.
Želimo vjerovati kako su ovi rezultati samo nastojanje naših susjeda da se po svaku cijenu uklope u evropske tokove, u dobru i u zlu, za kojima toliko teže i da ne oslikavaju njihov pravi odnos prema muslimanima, te da uz izljeve nacionalističkog divljanja tako čestog na našim prostorima nećemo biti zapljusnuti još jedim valom „kreativnog šovinizma“ i islamofobije koji bi neki u regionu mogli shvatiti kao još jedan evropski uslov za priključivanje EU.
Preporod 19/861, 1. oktobar, 2007.