ISIL - upravljanje divljaštvom

Abu Bakr Naji vjeruje da će samo građanski rat unutar muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Vijest da je tzv. Islamska država Iraki Levant raspisala oglas za radna mjesta poput glasnogovornika, bombaša i nastavnika i nekih drugih pozcija predviđenih za ʽone slabije vjereʼ odjeknula je kao svjetski ekskluziv na globalnoj medijskoj sceni. Ali koliko god ta informacija zvučala bizarno ona je utemeljena u ozbiljnoj strategiji koja je ovoj militantnoj skupini omogućila da u XXI vijeku stvori surogat moderne države.

Ne može se ne primjetiti kako trenutna strategija djelovanja ISIL-a ne samo u Iraku i Siriji nego i na mjestima gdje se ISIL-a pokušava proširiti, poput Sinaja u Egiptu, Libije, Afganistana, Jemena, Nigerije, Tunisa i brojnih drugih država u kojima se javljaju organizacije koje se obavezuju  na poslušnost (daju bejat) halifi Al-Bagdadiju i bore se pod obilježjima ISIL-a, ima dosta sličnosti sa strategijom poznatom kao „upravljanje divljaštvom“.

Ustvari, radi se o nekoj vrsti kombiniranog terenskog priručnika i svojevrsnog manifesta za „povratak hilafeta“ naslovljenog sa „Upravljanje divljaštvom (ili zvjerstvima)- najkritičniji stadij kroz koji će zajednica vjernika (ummet) proći“ (Management of Savagery: The Most Critical Stage Through Which the Ummah Will Pass : إدارة التوحش: أخطر مرحلة ستمر بها الأمة‎, Idārat at-Tawahhush:Akhtar marhalah satamourrou biha l ummah).

Identitet ideologa

Ova knjiga ili studija je djelo iza kojeg stoji ideolog poznat kao Abu Bakr Naji. Publikacija sa pojavila na društvenim mrežama 2004. godine, prvo na zatvorenim forumima a kasnije i na brojnim stranicama na kojima se militanti okupljaju kao i na stranicama specijalizovanih centara koji prate trendove unutar terorističkih organizacija.

Navodni izgled pasoša ISIL-a na kojem piše 

“pokrećemo vojsku ukoliko nosioca 

ovog pasoša zadesi bilo kakvo zlo” (izvor: Twitter)

Stvarni identitet Abu Bakr Najia nije nikada zvanično potvrđen, ali je Hani Nesira sa Al Arabiya Institute for Studies u svom istraživanju došao do zaključka da se radi o Egipćaninu Muhammadu Khalil al-Hakaymahu (محمد خليل الحكايمة) . Al-Hakaymahu je autor još nekoliko studija ili strategija djelovanja pojedinaca i organizacija tada povezanih sa globalnom Al Kaidom.

Naji vjeruje da će samo građanski rat unutar islama, tj. muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta. Zato on predlaže eskalaciju brutalne kampanje nasilja i zvjerstava u muslimanskim zemljama koja treba da rezultira polarizacijom njihovih društava i novim sukobima, razotkrivanjem nesposobnosti sigurnosnih agencija i vladajućih elita da održe kontrolu nad narodima, što bi trebalo privući nove sljedbenike u redove džihadista i u konačnici stvoriti džepove nesigurnosti ili prostore u kojima vladaju strah, nesigurnost i zvjerstva. Pod „upravljanjem zvjerstvima“ Naji podrazumijeva stvaranje anarhije kojom bi onda militanti upravljali, tj. u kojoj bi se nametnuli kao jedini koji mogu uspostaviti red i smijeniti nesposobne i korumpirane vlasti i to na principima islama, Šerijata, historijskog iskustva i tradicije muslimanskih naroda.

Upravo ovdje do izražaja dolazi sposobnost simpatizera tzv. ISIL da nakon što stvore haos upravljaju njime kroz formiranje civilne administracije koja će nuditi osnovne komunalne i javne usluge u kombinaciji sa sigurnošću za one koji se pokore njihovoj vlasti. To je veliki iskorak u odnosu na ono što su do sada nudile druge militantne organizacije koje su se pozivale na islam poput Al-Kaide, talibana ili egipatskog Al Jihada ili Al Jamae al-Islamijje.

Naji je koristio tradicionalni džihadistički primjer Egipta, ali se implicite odnosio na Irak, gdje je pozivao na brzu konsolidaciju džihadističkog trijumfa s namjerom ''ovladavanja okolnim zemljama''. Jedan ISIL-ov lider je ispričao Michaelu Weissu i Hassanu Hassanu, autorima knjige „Inside the Army of  Terror“,  da je Najieva knjiga naširoko distribuirana među oblasnim ISIL-ovim zapovjednicima i nekim običnim vojnicima kao sredstvom opravdavanja odrubljivanja glava ne samo kao religijski dopuštenim radnjama već preporučenim od Boga i Njegovog Poslanika. Za ID, najveći doprinos teksta Upravljanje divljaštvom leži u razlikovanju značenja džihada u odnosu na druga religijska pitanja. Naji u jednome trenutku podučava čitatelja tvrdeći da način na koji se uči o džihadu ''u knjigama'' otežava mladim mudžahidima da spoznaju pravo značenje njegovog koncepta. ''Neko ko isprva uči o džihadu misli da je to ništa doli nasilje, grubost, terorizam, zastrašivanje (drugih) ili bezočno ubijanje. Ja govorim o džihadu i borbi, ne o islamu i to se ne bi trebalo miješati... Ne može se nastaviti boriti neko i prelaziti iz jedne etape u drugu osim ako inicijalna etapa ne podrazumijeva etapu bezočnog ubijanja neprijatelja i rušenja njihovih domova...''.

Vođenje države

Rodni list u Islamskoj državi u kojem u podnaslovu stoji:

“unuci Hilafeta” (izvor: Twitter)

Očito je sada da tu ideju upravljanja društvima u anarhiji i stvaranja a zatim popunjavanja pravnog i političkog vakuuma koju je razradio Naji u praksi pokušava provesti Al-Bagdadi. Ovo nije promaklo sve većem broju analitičara koji prate sve što se dešava u i oko ISIL-a. Tako Loretta Napoleoni u svojoj novoj knjizi The Islamist Phoenix (u izdanju Sandorfa iz Hrvatske prevedeno pod naslovom „Uspon islamizma“) piše: „Spretnost kojom El-Bagdadi i njegova grupa uvjeravaju sunite u Siriji, a isto tako i u Iraku, da bi mogli uspjeti u onome u čemu su svi ostali podbacili, nevjerovatan je podvig njihove modernosti.  U prošlosti, nijedna džihadistička grupa nikada nije bila opremljena za vođenje prave države. Nisu znali kako upravljati zalihama vode, kanalizacijom, izgradnjom cesta niti su znali kako koristiti virtualni svijet za novačenje i skupljanje sredstava diljem planeta. Još su manje znali kako postići konsenzus u zajednicama. Takve greške, a viđali smo ih u Afganistanu u halifatu (kalifatu) mule Omera (Omara), počivaju na predmodernoj viziji društva, kakvu je projecirao selefizam.“

Iako je san džihadističkog pokreta oduvijek bio obnova halifata, bila je to samo nejasna, romantična ideja, potpuno neprimjenjiva u modernim vremenima, jer je selefizam, tvrdi Napoleoni, odbijao konstrukciju moderne države. „Radikalni je selefizam radije zamrznuo koncept idealnog društva kakav je vrijedio u Arabiji sedmog stoljeća. Svaki napredak koji je slijedio nakon toga ili je suvišan ili opasan, od infrastrukture moderne države do moderne tehnologije, što je očito jer su talibani zabranili muziku, radio i TV.“ (Loretta Napoleoni, „Uspon islamizma“, Sandorf, Zagreb, 2015. str. 83-84).

Imajući to u vidu, ono što je napravio Al-Bagdadi, iscrtavajući unutar Sirije vlastite enklave Islamske države i vodeći te zajednice kao politički autoritet sa svim instrumentima moderne države, zaista je nevjerovatno. On je uspio „spojiti političku namjeru islamista o preuzimanju vlasti u državi s nešto globalnijom vizijom neotradicionalista o stvaranju prepoznatljive, makar i nesavršene, države koja bi istovremeno trebala biti lansirna rampa za daljnje širenje. Ova kombinacija bez presedana vrlo je važna.“ – barem tako piše prema citatu gospođe Napoleoni, Jason Burke, u tekstu objavljenom u The Guardian.

Dokument  Divana ili ministarstva obrazovanja sa popisom škola među

kojima je i škola Ebu Musab al-Zarqavi (izvor: Twitter)

Ali ovaj iskorak koji je napravio ISIL nije samo „nevjerovatan“ nego je izuzetno privlačan širokom spektru simpatizera islamističkih ideja i bitan faktor mobilizacije. Zato je mobilizacija dovoljnog boja „državnih službenika“ u ovoj organizaciji podjednako bitna kao i vojni uspjesi na bojnom polju. Jer dok ih njihovi kritičari i unutar njima sličnih pokreta kritikuju da niti su islamski niti država, oni sve upornije rade na tome da sve svoje poteze islamiziraju kroz traženje uporišta u muslimanskoj tradiciji i da ojačaju svoju državnost kroz građenje institucija“.  Otud toliko insistiranje na razvijanju držvne administracije: poput različitih ministarstava, različitih rodova policije, čak štampanja vlastitog novca, pasoša i drugih dokumenta. Zato i oglas za radna mjesta ostaje klasičan primjer „dog-whistle“ poruke odnosno poruke koju čuju i razumiju oni koji trebaju dok za druge ostaje van čujnih frekvencija.

Izvor: Al Jazeera

Nove poruke sa Sinajskog gorja

Neuspjeh političkog procesa koji se u Egiptu desio svrgavanjem predsjednika Mursija stvorio je vojsku nezadovoljnika.

Nikada još terorizam bilo gdje u svijetu nije poražen samo sigurnosnim metodama [Arhiva]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Polusatni videouradak koji se u petak navečer počeo širiti društvenim mrežama, a kojeg su u taj virtualni svijet plasirali medijski operativci egipatske militantne organizacije Ansar al-Bejt al-Makdis (Pomoćnici Svete kuće - Jerusalema), uzdrmao je ne samo egipatsku javnost nego i sigurnosne i analitičke krugove koji prate situaciju unutar militantnih organizacija u tom dijelu svijeta.

U kvalitetno produciranom materijalu vidi se snimak napada militanata na kontrolni punkt egipatske vojske, kao i brojne druge "akcije" protiv Vladinih dužnosnika i institucija.

Film nije šokirao javnost samo zbog brutalnih snimaka egzekucija vojnika i Vladinih dužnosnika, pogubljenja zarobljenika, napada na policijska vozila, paljenja tijela ubijenih, egzekucija ljudi nasred ulice dok šetaju gradom, nego i zbog toga što je prvi put pokazao razmjere izazova s kojim se vojni režim i predsjednik Abdul-Fattah al-Sisi suočavaju. O stvarnim razmjerama problema se u Egiptu nije otvoreno govorilo, a vladajući režim je problem "tekfirskih formacija" (kako ih mediji nazivaju) politizirao, pokušavajući ih povezati s Muslimanskom braćom i svrgnutim predsjednikom Muhamedom Mursijem.

Do sada nije bilo jasno da li vojnoj vlasti više trebaju povremeni napadi militanata, kako bi opravdali represivne sigurnosne mjere, ne samo protiv tih skupina nego i svih političkih neistomišljenika ili taj problem istinski žele riješiti.

Naravno, prorežimskim medijima, kao i njegovim liderima, nije bio bitan jedan raniji uradak istog lidera koji se pojavljuje i u novom videu, koji je tadašnjeg predsjednika Mursija iz Muslimanske braće proglasio nevjernikom i odmetnikom od vjere.

Međutim, nakon ovog filma i onoga što se u njemu moglo vidjeti i čuti, teško da će sigurnosni problem s radikalnim grupama na Sinaju više biti samo instrument politizacije i igračka u rukama predsjednika Sisija. On ozbiljno prijeti da se otme kontroli i da destabilizira Egipat, ali i region u cjelosti i to je jasno sve većem broju i onih koji podržavaju Sisija.

Zato je vrlo bitno da se pažljivo iščitaju poruke koje su očito brižno osmišljene u militantnim krugovima, a njih je više - od političkih i društvenih do onih ideoloških i sigurnosnih.

Politička poruka koju bi u Kairu, ali i svjetskim političkim centrima, koji su itekako involvirani u sve što se u ovoj najmnogoljudnijoj arapskoj državi dešava trebali ozbiljno razmotriti, jeste ona o povezanosti diktature, nepravde i neslobode s ekstremizmom i militantizmom.

Jasno se iz govora ideologa pokreta može vidjeti kako, iako su bili u otvorenom sukobu s Muslimanskom braćom i predsjednikom Mursijem dok je bio na vlasti, danas pokušavaju iskoristiti nezadovoljstvo velikog broja Egipćana koji ne podržavaju vojni puč kojim je svrgnut Mursi i sve ono što je nakon toga uslijedilo.

Oni, kao toliko puta do sada, pokušavaju iskoristiti opravdano nezadovoljstvo naroda i represivne mjere koje država poduzima kako bi opravdali terorističke akcije koje izvode i upotrebu nasilja.

Cijena za sve propuste

Nikada još terorizam bilo gdje u svijetu nije poražen samo sigurnosnim metodama. Nesloboda i nezadovoljstvo prijete da osiguraju masovnu podršku malim radikalnim skupinama, koje se predstavljaju kao jedini zaštitnici nemoćnih i obespravljenih i to niko ne bi trebao ignorirati.

Apsolutna većina Egipćana je bila zgrožena brutalnošću militantnih skupina i njihovim napadima na egipatske vojnike, ali uplitanje vojnog vrha u politički život i njihovi politički progoni neistomišljenika militanti danas pokušavaju iskoristiti kako bi okrenuli javnost protiv vojske, koja tradicionalno uživa veliki ugled u egipatskom društvu.

Problem je utoliko veći pridoda li se ovome činjenica da su ljudi sa Sinaja još u vrijeme vladavine Husnija Mubaraka upozoravali na tešku ekonomsku situaciju u tom dijelu Egipta i to kako ih je centralna vlast u Kairu zapostavila u svakom, pa i sigurnosnom smislu. Čini se kako je sada došlo vrijeme da se plati cijena za sve te propuste.

Ideološke poruke koje treba iščitati iz novog videa organizacije Ansar al-Bejt al-Makdis nisu ništa manje bitni i imaju veze s globalnim procesima koji se dešavaju u krugovima militantnih organizacija koje se pozivaju na islam. Naime, glas koji se čuje na objavljenom snimku govori da je ova organizacija osnovana kako bi se borila protiv izraelske okupacije i kako su se dugo vremena opirali tome da "oružje dignu protiv svojih sunarodnjaka i egipatske vojske". Oni tvrde da su im ovaj sukob nametnuli oni koji su "ustali da se bore protiv islama i muslimana" i koji su se stavili na stranu Izraela i zapadnih križara.

I, uistinu je pažnje vrijedna ta ideološka transformacija unutar militanata širom muslimanskog svijeta, koja, pod utjecajem takozvane Islamske države, ide ka tome da se većina tih organizacija okreće od dosadašnje borbe protiv „stranog neprijatelja“ (poput Izraela, Amerike, Indije i drugih koji su bili u konfliktu s nekim muslimanskim narodima), na čemu je insistirala Al-Kaida, ka unutrašnjim neprijateljima.

U tom smislu je indikativno i jako bitno i nedavno saopćenje Ansar al-Bejt al-Makdisu, koje je prethodilo ovom videu u kojem oni daju beju (zavjet na poslušnost i pokornost) lideru organizacije Islamska država Irak i Levant Abu Bakru al-Bagdadiju kao halifi.

Samoproglašeni halifa je na audiosnimku, koji je emitiran nakon vijesti o njegovom ranjavanju, posebno pozdravio ovo njihovo pridruživanje hilafetu i proglašenju pokrajine Islamske države (vilajeta) na Sinaju, čime je i formalno ozvaničena "ideološka evolucija" organizacije Ansara od formacije kojoj je cilj bila borba protiv Izraela (poput onih za granične prelaze ili napada na grad Ilat na obali Crvenog mora), do one kojoj je cilj rušenje sekularnih režima u muslimanskom svijetu i uspostavljanje globalnog hilafeta.

Otvoreni rat s državom i društvom

Ovaj trend izvoza taktika borbe, koje je u Iraku i Siriji razvila takozvana Islamska država i koja im je omogućila preuzimanje vlasti u velikom dijelu tih država, posebno brine mnoge u regionu i svijetu. Očito se vrlo efikasnom pokazala metoda izazivanja haosa i nesigurnosti kroz spektakularne terorističke napade, kompromitiranje sigurnosnih službi i onemogućavanje države da funkcionira, a onda popunjavanje tog vakuuma vlastititom vizijom "islamske vlasti", u kojoj kombiniraju pružanje sigurnosti i osnovnih komunalnih usluga s brutalnošću nad svima koji se pobune.

Ta još davno razrađena taktika opisana u djelu Abu Bakra Nadžija "Upravljanje zvjerstvima" (Idaretu at-Tevahuš), koja počiva na brutalnosti kao načinu da se kompromitiraju postojeća državna uređenja u muslimanskom svijetu, još daje rezultate, jer tamošnje države i svjetske sile nisu našle načina kako da na njega odgovore. Samo silom to će sigurno biti nemoguće.

Ne treba zaboraviti da je Sinaj sigurnosno već dugo problematično područje, ne samo zbog toga što je bio jedno vrijeme pod izraelskom okupacijom, što je jedini prostor kojim se palestinske oslobodilačke formacije u Gazi naoružavaju krijumčareći tajnim mrežama i tunelima ispod granice oružje, nego i zbog mirovnog ugovora iz Camp Davida, koji ograničava prisustvo egipatske vojske u tom području.

To odsustvo egipatske vojske, nesigurno okruženje koje je stvorila izraelska blokada Gaze i rasprostranjeno krijumčarenje ne samo roba nego i oružja, uz tešku ekonomsku situaciju i zanemarivanje potreba građana, stvorilo je plodnu klimu za razvoj ovih skupina, koje sada prijete da, hraneći se nezadovoljstvom koje se stvara u čitavom Egiptu, prošire svoj model destabilizacije i krenu u otvoreni rat s državom i društvom.

Neuspjeh političkog procesa koji se desio svrgavanjem predsjednika Mursija stvorio je vojsku nezadovoljnika, koji su se razočarali u mirni i politički proces promjene i koji bi lahko mogli prihvatiti nove poruke sa Sinaja. Očito nam sa Sinajskog gorja stižu neke nove poruke, koje nikakve veze osim mjesta nemaju s porukama koje je od Boga primio Musa, a.s (ili Mojsije), ali koje itekako zaslužuju da ih se na vrijeme pažljivo iščita.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Šta nakon tzv. Islamske države

Tzv. Islamska država jača usljed neslaganja saveznika o tome ko će popuniti prazninu nastalu njenim slamanjem.

 

Sve što se ovih dana dešava u i oko tzv. Islamske države je samo kupovanje vremena [Anadolija/Getty]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Svima je, vjerujem, jasno da Obamina strategija borbe protiv tzv. Islamske države ne daje očekivane rezultate i da je savez oformljen kako bi se zaustavilo njeno napredovanje toliko sukobljen unutar sebe različitim interesima i vizijama rješenja da jedva opstaje.

Bombardovanje iz zraka bez snažnog prisustva na terenu, vidi se to na primjeru borbi za dominaciju nad sirijskim gradom Kobanijem (Ajn al-Arab), je skupa, neefikasna i slaba taktika. Ako je savezu trebalo ovoliko vremena da pomogne slabo naoružanim i obučenim kurdskim jedinicama da odbrane jedan grad, koliko će im trebati da povrate sve gradove koji su pod kontrolom ove organizacije u Siriji i Iraku!?

„Slon u sobi“, kako kažu u Americi kojeg niko neće da vidi i o kojem se ne govori, a koji je glavni razlog neefikasnosti saveza je neslaganje saveznika, ali i drugih uključenih u sukob oko toga ko će popuniti prazninu koja bi nastala u slučaju slamanja tzv. Islamske države.

Zato, iako to niko zvanično neće reći u ovoj fazi, niko i ne razmišlja o slamanju tzv. Islamske države, nego samo o zaustavljanju njenog širenja, kako ne bi direktno ugrozili interese Amerike i njihovih saveznika u regionu.

Kupovanje vremena

U tako postavljenim odnosima, najveći gubitnici su arapski suniti u Iraku i Siriji koji su prepušteni na milost i nemilost samoproglašenog halife i njegovih vojnika.  Sunitska arapska plemena (ar. `ašair) su danas priklještena između čekića i nakovnja, tj. između diktatorskog režima Bashara al-Assada i isključujuće prošiitske Vlade u Bagdadu s jedne i tzv. Islamske države s druge strane. Svi znaju da se bez njihove podrške ova bitka ne može dobiti, u što su se već jednom u iračkom ratu uvjerili i Amerikanci u Enbaru.

Na ovu većinsku populaciju koja još nije našla način da svoje političke stavove artikuliše kroz neki oblik ozbiljne političke organizacije ili programa očito još uvijek niko ne računa. Osim sramežljivih najava o naoružavanju i obučavanju „umjerene sunitske opozicije“ u Siriji, niko ne želi priznati da bez dugoročnog rješenja za položaj arapskih sunita, pa tek onda drugih manjina, i bez jasne slike budućeg  Bliskog istoka nema rješenja za pojave kakva su Islamska država i druge paradržavne i paravojne formacije koje kao gljive poslije kiše niču ovim dijelom svijeta.

Sve što se ovih dana dešava u i oko tzv. Islamske države je samo kupovanje vremena, dok se regionalni i svjetski moćnici ne dogovore o budućnosti regiona. A upravo su ta njihova nesposobnost i sukobljeni interesi doveli do vakuuma koji je popunila tzv. Država.

U međuvremenu, savez se oslanja na kurdske Pešmerge i dominantno šiitsku iračku armiju. To prijeti narušavanju odnosa snaga u regionu i ne treba se čuditi što takvi napori ne daju željene rezultate. U slamanju tzv. Islamske države, Iran, šiitske političke organizacije u Bagdadu, režim Bashara al-Assada, ali i libanski Hezbollah, vide priliku da učvrste svoju vlast u tzv. šiitskom polumjesecu i da preko njega slome većinski sunitski politički, ali i vojni otpor takvoj dominaciji. To Saudijska Arabija, druge zaljevske zemlje, Jordan, Egipat, ali i Turska sigurno neće dozvoliti.

Možda se taj strah od toga ko bi mogao popuniti političku i vojnu prazninu nastalu eventualnim slamanjem tzv. Islamske države najbolje vidi u poziciji koju je u ovoj krizi, a što se najočitije vidjelo u krizi oko Kobanija, zauzela Turska.

Naime, Turska ne želi da rješava samo problem koji brine zapadne saveznike i bogate zaljevske zemlje ukoliko se saveznička strategija ne pozabavi korijenima problemima. Za njih je neprihvatljivo da se ide u slamanje ID bez jasne slike šta će uslijediti nakon toga. Strah od toga da će to na vlasti ustabiliti režim Bashara al-Assada ili, još gore, ojačati kurdske separatiste u regionu je jednak ili veći od straha da će na svojoj granici imati fanatične „halifine“ vojnike koji predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovu AKP partiju smatraju odmetnicima od vjere, a Tursku nevjerničkom državom.

Da situacija bude još komplikovanija, kao da već nije, ni u onome što bi mogli nazvati „sunitskim blokom“ involviranim u sirijsko-iračku krizu ne postoji koncenzus oko toga ko bi naslijedio ID. Naime, već neko vrijeme traje hladni rat između Turske i Katara na jednoj i Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata na drugoj strani oko mogućnosti da stranke i organizacije povezane sa Muslimanskom braćom igraju bilo kakvu ulogu u političkom, ali društvenom životu arapskih zemalja.

Vrhunac tog sukoba je bilo svrgavanje egipatskog predsjednika Muhameda Mursija i dolazak na vlast generala Sisija. Zato ne čudi što se Turska i Saudijska Arabija ne mogu složiti ni oko toga ko bi iz sirijske opozicije, ali i one iračke, trebao predvoditi državu u slučaju da se porazi ID i svrgne režim u Damasku.

Antidržavna tvorevina

Za Saude je neprihvatljivo da bilo koja grupacija povezana sa Muslimanskom braćom ili idejama tzv. političkog islama, ali i bilo koja druga koja u idejama AKP partije i „turskom modelu demokratije“ ima uzor, ima bilo kakvu ulogu u budućoj Siriji i Iraku. Turci, pak, neće „vehabijsku državu na svojim granicama“ , koja za njih nije ništa manje problematična od one kurdske, šiitske ili „halifine“.

Bolje upućeni u dešavanja u sirijskoj opoziciji tvrde kako je upravo taj sukob oslabio i razjedinio opoziciji i oslabio njenu vojnu i pregovaračku poziciju u sukobu sa režimom i uveliko doprinio jačanju alternativnih organizacija kakva je i Islamska država ili Daiš.

Kakogod,  „Islamska država“ je po svojoj  prirodi  antidržavna tvorevina (ako pod državom podrazumijevamo njenu savremenu manifestaciju) i njen nadetnički i naddržavni karakter je stvorio ranije nezamislive  probleme regionalnim i svjetskim  silama koje su navikle međunarodnu politiku voditi uobičajenim metodama i jasno definisanim državnim ciljevima.

Zapravo, „hilafet“ je postao bitan faktor regionalne i svjetske politike, ali njegova „država“ ne priznaje nikakve međunarodne okvire i „pravila igre“. Ona nema saveznike na koje bi se izvršio pritisak, ne drži do javnog mnijenja i imidža i odlično koristi sve slabosti i sukobe trenutnog stanja i odnosa u svijetu i regionu.

I dok god se saveznici ne dogovore šta nakon tzv. Islamske države, a što će se teško desiti, halifa može slobodno jačati svoju „državu“, trgovati naftom, obučavati pilote kamikaze, odgajati novu generaciju lojalnih ratnika i širiti međunarodnu mrežu podrške.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Bosnia Muslim Community Urges Safety and Release of Hostages

Ambassador Muhamed Sacirbey (TheHuffingtonPost.com)

Former Bosnian foreign minister and ambassador to the United Nations

Journalists are needed to report the truth and humanitarian aid workers endeavour to save the lives of innocents -- this was a lesson all learned during the aggression and particularly genocide attempted upon the Muslims, religious or not, over the last two decades in Bosnia & Herzegovina, (BiH). The truth seekers and those who put out their hand to help any fellow human being are not only blessed but the friends we value for their work and motives. Today, from Syria, Iraq, Myanmar, South Sudan, Central African Republic, Ukraine to so many other places where conflict consumes lives and truth, many in BiH feel the need to now reach out and speak on behalf of victims and those who offer to provide aid for the suffering and information about their condition.

The killing of innocents in the name of ISIL or "Islamic State" is contradictory to the teachings of Islam. James Foley and Steven Sotloff are two of many journalists and humanitarian workers who have been abducted and some killed. The targeting of minority communities as well as fellow Muslims has already been the focus of condemnation by leaders of the Islamic community in BiH, including former Reisu-l-ulema (High Imam) Dr. Mustafa Ceric and Dr. Mirnes Kovac of the Preporod Islamic Newspaper. Let there be no doubt that those who commit such horrific acts in the name of the "Islamic State" or Islam will be judged by the Muslim community of BiH (traditionally also Sunni) as violating Islamic values as well as inconsistent with our experience.

The case of David Haines, abducted in Syria, stands out: as Dr. Muhamed Jusic describes:

"David Haines is a man who spent most of his life helping people in need all around the world. He worked keenly to help Muslim refugees and returnees in Bosnia and Herzegovina during and after the war of 1992-95. Muslims in Bosnia are grateful to all people who helped them in a difficult time, and David Haines was one of their sincere friends."

The full statement of the Leadership of the Islamic Community in BiH and its current Reisu-l-ulema, Husein Kavazovic, is cited below:

Reisu-l-ulema of Islamic Community in Bosnia and Herzegovina Husein Kavazović appeals for the life of humanitarian worker David Haines who has been held captive in Syria since March 2013. In a press release published by Islamic Community`s Press Service- MINA highest religious authority of Bosniac Muslims and Muslims in Bosnia and Herzegovina stated:

After I learned that the life of humanitarian worker David Haines, a citizen of Great Britain, is under threat, I appeal to those who are keeping him in captivity to unconditionally release him so he can reunite with his family. Islam teaches us that human life is sacred. David Haines is a man who spent most of his life helping people in need all around the world. He worked keenly to help Muslim refugees and returnees in Bosnia and Herzegovina during and after the war of 1992-95. Muslims in Bosnia are grateful to all people who helped them in a difficult time, and David Haines was one of their sincere friends.

The release of the detained aid worker is the only rational, moral and religiously justified act, as his life and current position will not help his captors to solve their problems or win their wars against their enemies. Instead, by releasing him, they will show their human nature and their virtue.

Having suffered grave injustices and death themselves, Muslims of Bosnia and Herzegovina feel that it is their moral and religious obligation to express their serious concerns when innocent people are being killed or tortured. For this reason, and in the peaceful spirit of Islam, I appeal for the release of the detained British aid worker as the killing of an innocent person equals the killing of the whole humankind.

Izjava za današnji broj Dnevnog avaza

Opasna avantura za muslimane

Kad jedna skupina muslimana na sebe preuzme prerogative zajednice vjernika, onda je to ne samo neutemeljeno, nego i opasno.

Značajniji uzrok može se kriti u pobuni sunitskih plemena protiv prošiitske vlade Nourija al-Malikija u Bagdadu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić- Al Jezeera

Krajem juna, tačnije 29. 06, Islamska država u Iraku i Shamu - IDIS (Dawlat al-Islamijje fi al-Iraki ve al-Shami, ili na terenu poznate kao D'aish), koja djeluje u ove dvije države, saopćila je da je promijenila ime u Islamska država. Bitnije od toga je obrazloženje da su to učinili jer su odlučili na teritoriji koju kontroliraju proglasiti hilafet (kalifat), neku verziju klasične islamske države, kojom bi vladao jedan vladar, i šerijat - islamski vjerozakon.

U istom saopćenju se navodi kako je skupina odlučila na čelo države postaviti halifu, i to svoga vođu Abu Bekra al-Baghdadija. Baghdadi je, prema dostupnim informacijama, Ibrahim bin Avad bin Ibrahim el-Badri el-Radavi el-Husseini el-Samarra’i, doktor islamskih nauka koji je bio imam i gostujući predavač u džamijama u Dijali i Samarri. On je na čelo IDIS-a došao 16. maja 2010. godine, nakon pogibije dotadašnjeg vođe skupine Ebu Omar al-Baghdadija, pravog imena Hamid al-Zavi.

Svima koji prate situaciju u Siriji i Iraku i procese raslojavanja među tamošnjim militantima ovo nije došlo kako iznenađenje. Naročito ako se zna, a vidi se to i iz njihovog imena, da se IDIS od početka ponašao kao država, iako su u početku okupljali prvo nekoliko stotina, a kasnije nekoliko hiljada domaćih i stranih dobrovoljaca.

I dok su djelovali kao tek jedna od brojnih militantnih skupina koje su se borile protiv Amerikanaca i Vladinih trupa u Iraku, a kasnije protiv režima Bashara al-Assada u Siriji, sebe su nazivali državom. U Siriji su već u mjestima u kojima su uspostavljali kontrolu pravili svoje državne institucije, od "islamske policije" do drugih "islamskih državnih organizacija". U svojim propagandim materijalima su predstavili i svoj novac, koji je ta država štampala, i pasoš.

U svojim saopćenjima i govorima njihovih lidera i glasnogovornika od početka su jasno govorili da je njihov cilj uspostavljanje jedinstvene islamske države, koja ne priznaje izmišljene granice među muslimanima koje su crtali kolonizatori i domaći despoti.

Objava početkom ramazana

Ali, zašto su baš sada odabrali da donesu takvu odluku? Odabir samog dana sigurno ima veze s početkom svetog muslimanskog mjeseca posta - ramazana, u kojem su se kroz historiju islama dešavale brojne velike prekretnice. To ima simoličku težinu, na koju IDIS-ova propagandna mašinerija itekako pazi.

Međutim, značajniji uzrok može se kriti u pobuni sunitskih plemena protiv prošiitske vlade Nourija al-Malikija u Bagdadu, koju su pripadnici IDIS-a iskoristili da zauzmu gradove iz kojih su režimski vojnici istjerani, ili su se u strahu povukli, ili su, pak, kao što je bio slučaj s velikm brojem sunitskih vojnika, jedostavno svukli svoje uniforme i ostavili oružje vraćajući se u svoje kuće i plemena. IDIS je vješto iskoristio ovaj vakuum i predstavio to kao svoj vojni trijumf, koji mu je, osim slave, donio i oreol zaštitnika obespravljenih sunitskih muslimana i veliki plijen u novcu, opremi i oružju. Proglašavanjem države, oni, ustvari, pokušavaju dodatno učvrstiti svoju vlast na teritoriji na kojoj djeluju i privući još dobrovoljaca iz drugih frakcija, ali i čitavog svijata koji se solidariziraju s takvim idejama.

Izvori bliski Al-Nusri, zvaničnom ogranku globalne Al-Kaide u Siriji, tvrde, međutim, da je ovakva odluka IDIS-a "vjerovatno ishitrena", ali da su oni to uradili u strahu da bi neke druge vojne formacije, poput Al-Jebhe al-Islamiye, za koju se vjeruje da je pod kontrolom Saudijske Arabije, ili odreda Al-Furkan, iza kojeg navodno stoji Katar, mogle uraditi isto. Oni tvrde da te formacije, kao i brojne druge, uživaju podršku brojnih svjetskih centara moći, koji ih koriste samo kako bi zaustavili širenje Al-Kaide i da su ih na taj način pokušali blokirati.

Ovaj izvor u razgovoru s jednim od novinara na terenu, a na osnovu informacija koje su navodno imali iz tih vojnih formacija, tvrdi da je cilj bio da se na taj način zatvore vrata širenju Al-Kaidinog utjecaja, jer bi oni bili pozvani da se stave pod komandu jedinstvene islamske države i da se podrede takvim krovnim vojnim strukturama.

Kako se postaje halifa

U Al-Nusri nisu bili spremni na takvu avanturu te da se upuste u utrkivanje ko će sebe prije proglasiti halifom, ali daleko "odvažniji" i "manje promišljeni" u IDIS-u jesu. Ovo je samo jedno od objašnjenja zašto se IDIS upustio u ovo što njihovi vojni protivnici iz En-Nusre, koji su ideološki vrlo slični, nazivaju avanturom. I ono ima daleko više smisla ako se poznaje ideološka pozadina ovih skupina.

Prema klasičnom islamskom pravu, halifa se postaje direktnim izborom većine muslimana, indirektnim izborom preko izbornog tijela (ehlul-hali vel-akdi), ili nasljeđem, tačnije da jedan halifa preporuči svog nasljednika, a da ga uglednici i narod aklamacijom prihvate (bejja). Kasnije će političke realnosti kao prihvatljiv način uspostave hilafeta prihvatiti i tzv. galebu, odnosno da jedan vladar svrgne drugog i preuzme vlast od njega, pa i titulu halife, na način da uspostavi vlast i provodi "Božije propise".

U svakom od tih slučajeva klasični islamski pravnici su prihvatli propis prema kojem su svi muslimani bilo gdje u svijetu kada se uspostavi "vlast koja počiva na šerijatu" i kada se izabere halifa dužni pokoravati mu se. Svako onaj ko bi se pobunio protiv takve vlasti se smatra "haridžijom", odnosno odmetnikom ili pobunjenikom, a "onaj ko bi se proglasio halifom pored živog halife se ubija".

Onim pokretima koji se pozivaju na islam i na njegovo pravo, fikh, koji počiva na šerijatu, ova argumentacija je itekako bitna. To često ljudi, pa i mediji i analitičari koji ne poznaju tu tradiciju, ne razumiju, pa je i ne smatraju bitnom. Ipak, za ljude na terenu taj legitimitet je važniji od međunarodnog priznanja, kao što su pripadniku IDIS-a propisi šerijata važniji od međunarodnog humanitarnog prava, a stavovi "emira" - vođe ili autoriteta koji im tumači vjerske propise - od javnog mnijenja. Iluziorno je objašnjavati kako svi relevantni islamski autoriteti takvo "samoproglašavanje halifom", ili to da jedna skupina muslimana na sebe preuzme prerogative ummeta - zajednice vjernika, smatraju ne samo neutemeljenim, nego i opasnim.

Potiskivanje Al-Kaide

Proglašavanje Islamske države, koje je u brojnim krugovima, pa čak i među drugim političkim, društvenim i militantnim pokretima koji se pozivaju na islam, dočekano s podsmijehom, za IDIS predstavlja značajan taktički potez. Opravdan je strah da će oni sada tu klasičnu islamsku argumentaciju koristiti da svakog ko se ne povinuje njihovoj vlasti proglase odmetnikom od islama, ali i zajednice vjernika, i da time opravdaju još veće nasilje nad muslimanima u područjima gdje djeluju. Ukoliko ta država nastavi jačati, mogla bi privući sve više dobrovoljaca i krenuti ka destabilizaciji i drugih država u regionu.

Ovo proglašenje Islamske države ima još jednu bitno dugoročnu implikaciju. Već se duže vremena u zapadnim analitičkim krugovima spekulira o tome kako je sukob između IDIS-a i globalne Al-Kaide i posljednji vojni uspjesi Islamske države oslabio Al-Kaidu i potisnuo je na drugo mjesto u vođenju onoga što se naziva "globalni džihad". U danima nakon što je proglašena Islamska država stigla su brojna saopćenja ideološki sličnih organizacija širom svijeta, koje su ili počele priznavati "vlast novog halife", ili koketirati s njegovom državom. Ovim bi Islamska država, ukoliko zadrži svoje pozicije u Iraku i Siriji, definitvno mogla potisnuti Al-Kaidu kao labavu mrežu militanata i njihovih organizacija koje svoju borbu nazivaju džihadom.

Nije ovo jedini slučaj u muslimanskom svijetu, jer je i ranije bilo lidera određenih tarikata i pokreta koji su se kitili tom titulom, ali za razliku od Islamske države, nikada nisu imali teritoriju i vojsku kojom su vladali. Ostaje da većina muslimana, sudeći po njihovim javnim i reakcijama vjerskih autoriteta koji ih predstavljaju, proglašavanje Islamske države i pojava samoproglašenog halife na način na koji je to uradio IDIS smatra uvredom, ismijavanjem i banalizacijom jedne plemenite ideje i ideala. Od pada hilafeta muslimanski svijet traga za nekim oblikom institucionalnog organiziranja, koje bi, makar u duhovnom smislu, obnovilo njihovo jedinstvo. Oni se danas s pravom plaše da bi Islamska država i novi halifa tu ideju itekako mogao kompromitirati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Tiho kažnjavanje: Masovni bojkot Al-Sisija

Historija će zapisati da su redovi koji su izabrali Muhameda Mursija bili duži od onih za Al-Sisija.

Od početka egipatska opozicija tvrdi kako su izbori samo farsa i pokušaj Al-Sisija da demokratskim plaštom zagrne vojni puč [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al jazeera)

Dobra je stvar predsjedničkih izbora u arapskim zemljama, tamo gdje se održavaju, što nema faktora neizvjesnosti o pobjedniku.

Ova šala se, nažalost, toliko puta do sada pokazala tačnom. Evo i posljednji put ovih dana u Egiptu gdje traju izbori u kojima se očekuje da Abdul Fattah al-Sisi, penzionisani feldmaršal glatko pobijedi svog jedinog protivnika iz jedne struje egipatskih ljevičara, Hamdeena Sabahija. 

Prava opozicija

Od početka egipatska opozicija tvrdi kako su izbori samo farsa i pokušaj Al-Sisija da demokratskim plaštom zagrne vojni puč koji je izveo prošle godine kada je sa vlasti svrgnuo predsjednika Muhameda Mursija. Za njih Sabahi i nije ušao u izbore kako bi pobijedio, već kako bi dao legitimitet cijelom procesu. Prava opozicija je, prema njihovom mišljenju, u zatvorima, egzilu ili bojkotuje izborni proces.

Al-Sisijeva zagarantovana pobjeda, ali uz veliku izlaznost, trebala je potvrditi ono što oni koji podržavaju puč mjesecima govore, a to je da je vojska svrgavanjem predsjednika Mursija i raspuštanjem vlade predvođene članovima Muslimanske braće samo provela volju naroda i većine Egipćana. Ta pobjeda i izborni rezultat trebali bi poslužiti Al-Sisiju da pokuša Egipat izvući iz međunarodne izolacije.

Najveći zapadni donatori su nakon puča obustavili ili smanjili nužnu pomoć egipatskoj vojsci, budžetu i ekonomiji. Egiptu, jednom od osnivača i začetnika ideje Arapske unije, danas je zaleđen status u toj organizaciji. Podržavaju ga samo još neke vladajuće porodice Arapskog zaljeva, i to iz vlastitih interesa i straha da se arapsko proljeće ne probehara i u njihovim avlijama.

I zapadnim saveznicima kojima nije baš žao što su sa vlasti otišla Muslimanska braća treba taj izborni legitimitet Al-Sisija kako se svojom saradnjom sa njegovim režimom i zbog podrške istom ne bi kompromitovali pred domaćom i svjetskom javnošću i kako ne bi odustajali od vlastitih, makar deklarativnih, etičkih principa u vanjskoj politici.

Kakogod, uslov da izbori, koji se organizuju u vrijeme kada se predstavnicima opozicije izriču kolektivne smrtne kazne i kada se Muslimanska braća i svi oni koji osporavaju državni udar proglašavaju terorističkom organizacijom, budu uspješni po zamisli samog Mušira (feldmaršal) Al-Sisija, koji vodi cijeli proces od udara do izbora, jeste da Egipćani masovno izađu na birališta i da on dobije više glasova nego što je Mursi dobio na prethodnim izborima. Tokom izborne kampanje Al-Sisi je pred TV-kamerama izjavio da u danima izbora očekuje da Egipćani ne „iznevjere njega i Egipat“.

Nije trebalo dugo da oni intelektualci u Egiptu, koji su se naživjeli pod raznim faraonima i koji imaju sluh kao niko, navrijeme prepoznaju diktaturu i u njegovoj izjavi primijete kako je Mušir sebe poistovijetio sa Egiptom. Ali, o tom potom.

Sve je jasno

Upravo je u broju i masovnosti nastao problem jer je odziv na izbore već u prvom danu bio slab. Vlada je onda nabrzinu odlučila drugi dan izbora proglasiti državnim praznikom kako bi što veći broj ljudi izašao na izbore. Kada ni to nije dalo rezultate i kada izlaznost nakon dva dana i nezapamćene medijske kampanje, u kojoj su i muftije i popovi pozivali građane da izađu na izbore, pa i herezom i odmetništvom prijetili apstinentima, nije prešla 37 posto Izborna komisija je odlučila produžiti izbore još jedan dan.

Da ne ni bilo očito i providno i jedan i drugi izborni štab su zbog takve odluke uputili žalbu, da im to ne odgovara. Zašto? To je još malo kome jasno, pogotovo Al-Sisiju.

Zvanično, Al-Sisiju je žao sudija koji prema zakonu prate izborni proces i zaposlenih u komisijama koje će ovo odugovlačenje iscrpiti. Izborni štab Sabahija još u prvim danima je uložio brojne proteste na regularnost izbora i kada su neki u njegovoj kampanji javno utvrdili kako nema smisla učestvovati u izborima u kojima zaposlenici državnih kompanija dolaze „na kolektivno glasanje“, on je na press- konferenciji rekao da će se žaliti da izbori nisu regularno provedeni, ali da on, za veliko čudo, ostaje u utrci do kraja.

Na kraju su obje kampanje, Sabahijeva zbog nepravilnosti i produženja, a Al-Sisijeva zbog produženja, odlučile povući svoje predstavnike iz izbornih komisija i komisija za brojanje glasova.

Zašto Egipćani nisu izašli masovnije na izbore mislim da je svima jasno. Tačno je da se Muslimanska braća nisu snašla u prvim mjesecima vlasti, pravili su greške, imali pogrešne prioritete, nisu imali efikasne politike, bavili su se više ideologijom nego životnim problemima građana, ali to ne znači da je većina Egipćana za to da oficir koji je friško skinuo uniformu, poput brojnih prije njega, preuzme vlast u državi.

Milionske pristalice Muslimanske braće, pa i oni koji su se u njih razočarali i oni iz reda omladine koja je na svojim leđima iznijela svrgavanje Hosnija Mubaraka, očito nisu pristali odustati od istinske demokratizacije i vlast ponovo vratiti u ruke jednog demobilisanog vojnika. Muslimanska braća imaju historijsko prisustvo u svim porama egipatskog društva i oni nisu jednostavno nestali. Porodice stotina onih koji su u Mini osuđeni kolektivnim presudama na smrt su i dalje Egipćani. Zato ovoliko ulaganje truda da se pokaže kako je narod za novog predsjednika i da je treći dan izbora bio potreban zbog „vrućina i gužvi na nekim biračkim mjestima“.

Bitan razlog

Historija će, kako napisa jedan twiteraš, zapisati da su redovi koji su izabrali Mursija ipak bili duži od onih koji će na čelo Egipta ustoličiti Al-Sisija. Ako bude drugačije, bit će to nasilu.

Još jedan bitan razlog neizlaska Egipćana u većem broju je i što su se ljudi „ohladili od revolucije“ i što su svi shvatili da je svrgavanje diktatora tek jedan korak na dugom putu izgradnje slobodnih društava i da oni koji ga zamijene nemaju brza, a često ni bilo kakva, rješenja za njihove životne probleme. Ne zaboravimo ni to da kada ti neko jednom zgužva glasački listić i baci ga u korpu za smeće, kao što se desilo sa svrgavanjem predsjednika Mursija, teško je ikome ko nije mazohist stati ponovo u duge redove kako bi opet glasao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Na smrt!

Egipatska vlast želi isprovocirati protivnike puča da posegnu za nasiljem, a time opravdaju represivne mjere vojske.

Na smrt osuđeni lider Muslimanske braće Muhamed Badia (desno) [EPA arhiva]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Jutros nas je dočekala vijest kako je egipatski sud donio još jednu drakonsku presudu protiv protivnika državnog udara koji se povezuju sa Muslimanskom braćom u kojoj je 683 ljudi osuđeno na smrtnu kaznu, uključujući lidera Muslimanske braće Muhameda Badia. Prema pisanju svjetskih novinskih agencija njih se tereti za učešće u ubistvu i pokušaju ubistva policajaca u južnoj egipatskoj provinciji Minja 14. augusta prošle godine, na dan kad je policija u sukobima s demonstrantima u Kairu ubila više stotina pristalica svrgnutog predsjednika Muhameda Mursija.

Još jedan pritisak

Samo dva dana ranije muftija Egipta, vrhovni vjerski autoritet,  je odlučujući kao drugostepeni organ o stavu prema identičnoj presudi koju je izrekao isti sud u martu ove godine, donio odluku da se se smrtnom kaznom mogu teretiti samo oni koji su direktno učestvovali u ubistvu, a ne i oni koji su na njega podsticali zbog čega je postupajući sudija donio odluku da se ranije izrečena smrtna kazna ima preinačiti u kaznu doživotnog zatvora za 492 od 529 na smrt osuđenih u tom procesu.

Tridesetsedmorici iz tog procesa potvrđena je smrtna kazna iako ni njihova odgovornost, prema mišljenju odbrane i međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava nije dokazana u pravnom postupku. Ova današnja kolektivna smrtna presuda, kao i nešto izmijenjena martovska, i dalje ništa manje šokanta dokazuje da ovakva kolektivna kažnjavanja smrću neće biti izuzetak nego, čini se, pravilo i da bi se slične presude mogle očekivati u danima koji su pred nama a naročito kako se predsjednička predizborna kampanja zahuktava. Zato ne čudi što mnogi u Egiptu i van njega ovo tumače kao još jedan pritisak na sve one koji bi se eventualno usudili suprotstaviti namjeri generala Sisija da na predstojećim izborima i formalno svoj dolazak na vlast vojnim pučem zaogrne plaštom demokratske volje naroda.

Tome u prilog govori i današnja zabrana djelovanja omladinskog pokreta   „6 april“ koju je izrekao jedan sud u Kairu. Ovaj pokret osnovan 2008. po uzoru i modelu djelovanja srbijanskog pokreta Otpor okuplja sekularnu, liberalnu i umjerenu egipatsku opoziciju i nema veze sa Muslimanskom braćom. To govori da su danas meta progona oni koji se povezuju sa Braćom, ali sve ukazuje na to da vladajući režim neće stati samo na njima.

Osim toga, večeras se duhovnom vođi pokreta Badiu, koji kao i većina osuđenih nije ni prisutvovao „petominutnom suđenju“, sudi u drugom odvojenom postupku u Kairu, a protiv njega i predsjednika Mursija se vodi još čitav niz sličnih procesa u raznim egipatskim sudovima te bi, prema onome što vidimo ovih dana iz egipatskih sudnica, u svakom od njih mogli dobiti identične presude.

Brojne nepravilnosti

Ne možemo ne primjetiti kako je današnjom presudom samo u jednom procesu izrečeno više od trećine smrtnih presuda od ukupnog broja izrečenih u historiji egipatskog pravosuđa, što bez sumnje otvara pitanja o njegovoj budućnosti i posljedicama koje će ovo urušavanje pravosuđa imati na pravni poredak pa i samu budućnost države.

Da se ne radi o ljudskim životima mogli  bi smo čitav proces kolektivnih presuda i kažnjavanja smrću nazvati apsurdnim pa i smiješnim, ali je situacija toliko ozbiljna da se ipak moramo pozabaviti svim nepravilnostima.

Nikome nije čudno što je obje sporne presude donio isti sud u Minji, i što je, da apsurd bude veći, presude izrekao isti sudija. Prema nekim navodima sudija, kojeg opozicija naziva „Mesar“,  ima i lične motive da se sveti onima koje smatra da su članovi Muslimanske braće, jer je navodno njegov sin bio upetljan u korupcijski skandal koji je istraživan u vrijeme vladavine Stranke slobode i pravde.

Međutim, ne bi nas trebalo čuditi stanje u kojem se nalazi egipatsko pravosuđe u državi u kojoj je pred očima čitave svjetske javnosti izvršen vojni udar i u kojem je vojna hunta napisala novi Ustav i provela referendum, a onda dan nakon njegovog usvajanja donijela niz zakona koji ga krše.

Zanimljivo je kako apologete režima arapskim medijima svjetskoj javnosti pokušavaju objasniti kako se ne radi o „presudi“ nego „odluci“ suda i kako će konačnu riječ imati vrhovni muftija Egipata, očito nesvjesni da time prave samo još veću šaradu od čitavog procesa i egipatskog pravosuđa.

Nije im sporno...

Njima nikakav problem nije brzina kojom su presude izrečene, to što je u svakoj pravnoj državi potrebno da se mjesecima dokazuje krivica svakog optuženog kako bi se izrekla kapitalna kazna. Nije im ni sporno to što se presude izriču u odsustvu, što advokati osumnjičenih nisu bili prisutni ili nisu imali dovoljno vremena ni da pročitaju izjave osumnjičenih.

Osim toga, zar je moguće povjerovati da je svih 683 podjednako krivo za djela za koja se terete? Pa u svakom procesu imaju oni koji su više ili manje odgovorni? Zar barem jedan od osumnjičenih nije bio saučesnik u zločinu pa da je time zaslužio blažu, pa makar doživotnu, presudu?

Cilj je da se očito isprovociraju protivnici puča kako bi posegli za nasiljem i time opravdali vanredno stanje i sve represivne mjere koje Vojska provodi kako bi osigurala ostanak na vlasti.

Od prvih dana puča sve one koji se njemu protive, a nisu to samo oni koji se povezuju sa organizacijom Muslimanske braće, režim optužuje za terorizam, iako demonstranti kao i njihovi lideri insisitraju na nenasilnom otporu i pravu na slobodu okupljanja i izražavanja mišljenja.

Pitanje je samo dokle će Muslimanska braća i oni koji se protive nasilnom svrgavanju predsjednika Muhameda Mursija imati strpljenja i da li će nasjesti na ove očite provokacije.

Radikalne i militantne skupine širom muslimanskog svijeta, vidi se to po njihovim online forumima, likuju zbog trenutnog razvoja situacije u Egiptu. Sjetimo se samo kako smo nakon izbijanja tzv. Arapskog proljeća čitali o kraju Al-Kaide i o tome kako su dešavanja naroda na arapskoj ulici pokazala kako se stanje muslimanskih naroda može mijenjati i bez nasilnih metoda i da se despotski režimi, a sa njima i strana dominacija, mogu svrgnuti i bez posezanja za terorizmom.

Brutalne mjere

Svi oni koji danas podržavaju brutalne mjere slamanja Muslimanske braće u Egiptu ali i regionu trebaju da se prisjete kako je upravo jedan takav pokušaj slamanja „islamističke opozicije“ 50-tih i 60-tih izrodio Egipćanina Ajmana ez-Zavahirija i današnju Al-Kaidu.

Svi moji egipatski prijatelji su u vrijeme tranzicije i svrgavanja režima Hosnija Mubaraka isticali snagu egipatskog pravosudnog sistema, nezavisnih sindikata i vojske kao garanta opstanka institucija države koje mogu spriječiti to da Egipat potone u ambis anarhije i bezvlašća, ili, kao što je to slučaj u nekim drugim arapskim državama, u građanski rat. Žalosno je vidjeti stanje u koje su ove institucije danas dospjele i kako vjerujujući da čine dobro svojoj državi potkopavaju njene temelje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

TUMAČENJE ISLAMA U BIH I ULOGA ORGANIZACIJA ISLAMSKOG ODREĐENJA

Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka u okviru redovnih aktivnosti, organizira okrugle stolove, debate i predavanja kroz koje želi izgraditi dijalošku platformu o važnim pitanjima. Naime, u BiH djeluje mnoštvo organizacija islamskog određenja, te web portala, internet stranica i grupa na društvenim mrežama koje govore o prakticiranju i tumačenju islama. Želimo otvoriti prostor za akademsku diskusiju, te ponuditi priliku da se čuju različiti stavovi o ovoj temi. Predstojeći okrugli sto o temi „Tumačenje islama u BiH i uloga organizacija islamskog određenja“ organizirat će se pod pokroviteljstvom Reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića u četvrtak, 27. marta 2014. u Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka, Gazi Husrev-begova 56 A, II sprat, srednja sala.

Okrugli sto ima za cilj predočiti bosanskohercegovačku tradiciju islama, analizirati pojave različitih organizacija na tlu Bosne i Hercegovine koje se bave islamom i muslimanima te napraviti pretpostavke za približavanje stavova u svrhu sprječavanja radikalizacije odnosa.

Na okruglom stolu učestvovat će više uvodničara. Izlaganja će trajati maksimalno 10 minuta, a više vremena će se odvojiti za diskusiju. Uvodničari, kao i ostali učesnici okruglog stola trebali bi se doticati sljedećih pitanja:

Šta je to bosanskohercegovačka tradicija islama?

Koje organizacije djeluju u BiH i tumače islam?

Kakve su međunarodne relacije organizacija islamskog određenja u BiH?

Kakve su njihove teološke, društvene, političke i pravne implikacije?

Da li pojedinačne organizacije ili grupe narušavaju integritet IZ u BiH?

Kakav stav bi trebala zauzeti IZ u BiH?

Kompletan program sa uvodničarima i naslovima izlaganja možete pogledati preko linka povezani dokumenti na stranici instituta: http://iitb.ba/content/tumacenje-islama-u-bih-i-uloga-organizacija-islamskog-odredenja/278

program_okruglog_stola_2_2v8.pdf

Raskol u globalnoj Al Kaidi

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, 8.mart 2014.)

 

Vodstvo IDIŠ-a

Svakodnevni izvještaji o sukobima u Siriji između pobunjenika i snaga odanih predsjedniku Bašaru al Asadu, ali i među samim pobunjenicima, te stravična patnja civilnog stanovništva u vrijeme kada su mirovni pregovori u Ženevi zapali u ćorsokak, u drugi plan su gurnuli ozbiljno previranje unutar onoga što se u zapadnim političkim i sigurnosnim krugovima naziva Al-Kaida koje će imati dugoročne posljedice na budućnost ove organizacije i ideologije povezane s njom.

U krugovima koji detaljno prate situaciju u Siriji, ali i u globalnim krugovima povezanim sa Al-Kaidom kao iznenađenje nije došlo nedavno saopštenje centrale organizacije najvjerovatnije  smještene negdje u pograničnogm regionu između Afganistana i Pakistana pod vodstvom Aymana al-Zavahirija u kojem se zvanično ograđuju od Islamske države u Iraku i Šamu- IDIŠ (Dawlat al-Islamijje fi al-Iraki ve al- Šami ili na terenu poznate kao D`aiš).

Sukob među selefistima

Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu je pobunjenička skupina aktivna u Iraku i Siriji. Prvi put se pojavila početkom 2004. godine u Iraku kada ju je osnovao militant jordanskog porijekla Abu Musab al Zarkavi pod imenom Džama'at al-Tawhid wal-Džihad (Zajednica monoteizma i džihada) ali je već u oktobru iste godine promjenila ime u Tanzim Kaidat al-Džihad fi Bilad al-Rafidayn ili bolje poznati naziv Al-Kaida u Iraku. Ovo ime su prihvatili nakon što su dali zavjet na poslušnost i pokornost (islamski koncept bejata ili zavjeta na poslušnost koji se davao halifi) liderima globalne Al-Kaide. U januaru 2006. grupa se ujedinila sa više manjih organizacija  koje su se tada nazivale Šuratu al-Mudžahidin. U oktobru 2006. sebe su prozvali Islamskom državom Irak ili  Dawlat al-'Iraq al-Islamijja, i danas neki dobro upućeni izvori govore o tome da je već od tada počeo tihi raskol između lidera Dawlata i centralne komande, ali da on dugo nije bio očit. Kakogod, od aprila 2013. oni sebe nazivaju današnjim imenom tj. Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu kako bi naglasili svoje prisustvo u Siriji ili Šamu. 

Od samog osnivanja zvaničan cilj bio im je uspostava islamskog halifata u Iraku. U jeku iračkog rata značajnu vojnu prisutnost su imali u provinciji Al-Anbar, Ninawa, Kirkuk i Salahudin, Dijali i Bagdadu, a grad Bakubu su smatrali svojim glavnim gradom. Nakon što su se lideri sunitskih arapskih plemena okrenuli protiv ovih skupina i njihove vizije uređenja post-Sadamovog Iraka i nakon što su uz podršku Amerikanaca i centralne vlade u Bagdadu osnovali svoje milicije poznate kao Sehavat, pripadnici Al-Kaide su izgubili svoje vojno prisustvo i dugo su djelovali u tajnosti služeći se samo terorističkim taktikama i napadima na civilne šiitske i vladine ciljeve.

Eskalacijom nasilja u Siriji, organizacija je prebacila dio svojih ljudi u Siriju koristeći tamošnju situaciju da skupe nove dobrovoljce i da se domognu oružja i logistike. Danas oni mjesta u kojima su prisutni smatraju svojom državom i za njih su ratišta Iraka i Sirije spojena. Većina stranih dobrovoljaca koji su dolazili u Siriju kako bi se borili za slom režima Bešara al-Assada i kako bi tamošnju krizu iskoristili za uspostavljanje njihove vizije islamske države, pridruživali su se onim frakcijama koje su imale iste ciljeve. Rijetko su se oni borili u redovima Slobodne sirijske vojske.

To je dovelo ne samo do raskola u opoziciji nego i do sukoba među samim selefistima koji sebe nazivaju  mudžahidima ili borcima na Božijem putu.

Tako su se Al-Kaidinoj ideologiji bliski borci vrlo rano podijelili u dvije skupine: Džabhat al-Nusru ili An-Nusra Front, kojeg vodi izvjesni Abu Mohammad al-Golani, a koji priznaje lidersku poziciju novog vođe Al-Kaide u svijetu Aymana al-Zavahirija i one koji su se od njega odvojili i slijede šefa iračkog ogranka Al-Kaide, Abu Bakra al-Baghdadija, koji osporava autoritet Al-Zavahirija i sebe smatra emirom ili vladarom Islamske države u Iraku i Levantu (Šamu ili Siriji).

Navodno je do otvorenog raskola između IDIŠ-a i lidera globalne Al-Kaide došlo kada je Az-Zavahiri od njih tražio da u Siriji ratuju pod komandom Al-Nusre, a da oni zadrže operativnu samostalnost na prostoru Iraka. Al-Baghdadi je to odbio i sebe proglasio emirom ili vladarom islamske države u začeću, a u jednom svom govoru je Al-Zavahirija optužio da je odstupio od Šerijata jer je beju dao lideru talibana Mula Omeru koji je Paštun iako se od Poslanika, a.s., prenosi da halifa može biti samo neko ko je iz plemena Kurejš. Istovremeno Al-Baghdadi za sebe tvrdi da je porijeklom Kurejš i da bi se zato sve druge islamističke frakcije trebale povinovati njegovoj komandi.

Kada su eskalirali sukobi između Slobodne sirijske vojske i drugih pobunjeničkih frakcija s jedne strane i IDIŠ-a sa druge Al-Nusra je dugo pokušavala ne uvući se u sukob, ali se situacija ubrzo otela kontroli.

Sada je raskol očit i on je ovim saopštenjem samo produbljen. Međutim, njegove implikacije prevazilaze granice sirijskog ratišta iako će tamo biti najočitije. Naime, ovim je IDIŠ izrastao u glavnog oponenta Al-Kaide čijim se ogrankom dugo smatrao.

Pitanje je sada koja od frakcija će biti više oslabljena ovim raskolom. Dok jedni smatraju da je ovo dokaz kako se Al-Zavahiri nije uspio nametnuti kao lider organizacije nakon ubistva Osame bin Ladena i da staro rukovodstvo gubi podršku na terenu gdje nova generacija preuzma stvari u svoje ruke, drugi smatraju da će IDIŠ i njihova taktika ratovanja ovim izgubiti legitimitet u tzv. džihadističkim krugovima i da će to ići u prilog Al-Nusri.

Stvaranje države

Ipak, IDIŠ bi lahko od Al-Kaide mogao preoteti poziciju lidera tzv. „globalnog džihada“. IDIŠ danas kontroliše više teritorije u Iraku i Siriji nego ikada do sada i na sve načine pokušavaju dokazati regionalnoj i globalnoj javnosti da nisu nikakva frakcija ili grupa nego država i procjene govore da imaju daleko veće i stabilnije prihode od Al-Nusre i matičnog pokreta, prije svega zbog široke mreže donatora koji finansiraju njihovu borbu protiv režima u Damasku ali i zbog prihoda od ratnog plijena, kontrole nad poljima plina i nafte u istočnim djelovima Sirije kojima se trguje na crnom tržištu, te drugih prihoda do kojih dolaze u gradovima, vojnim bazama i selima Iraka i Sirije.

Ko će u budućnosti nastaviti predvoditi ideje tzv „globalnog džihada“ zavisit će uveliko od ishoda sukoba u Siriji. Jačanje IDIŠ-a bi moglo potpuno marginalizirati Al-Kaidu na globalnom planu. Još niko ne zna kako će se eventualni tijunf IDIŠ-a odraziti na ideologiju Al-Kaide i šta će za globanu sigurnost značiti pretvaranje Al-Kaide od terorističke organizacije u borbenu formaicju koja pokušava osnovati državu i kontrolisati teritoriji na obalama Mediterana i u srcu arapskog svijeta. 

Lider Al-Nusra Fronta Abu Mohammad al-Golani 

Raskol između turskog premijera RecepTayyip Erdogana i Fethullaha Gulena za Preporod

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Turska, ali i svijet, s neizvješnošću očekuju rezultate lokalnih izbora koji bi se trebali održati u martu ove godine. Od ishoda tih izbora zavisit će ne samo budućnost AKP partije i njenog lidera Recep Tayyip Erdogana nego i budućnost onoga što se naziva „politički islam“. 

Ono što je ove, tek lokalne, izbore učinilo tako bitnim jeste otvoreni sukob oko korupcijskog skandala između turskog premijera Recep Tayyip Erdogana i njegovog donedavnog saradnika i u mnogo čemu „duhovnog lidera“ Fethullaha Gulena. Poznato je da su današnju vladajuću AKP „konstituisala“ dva jaka pravca unutar „neonakšibendijske nove osjećajnosti“: onaj okupljen oko Erdogana i reformisanih sljedbenika Nedžmudina Erbekana iz zabranjene Fadilet stranke i onaj stasao u razgranatom sistemu obrazovnih institucija koje vode sljedbenici Gulena iz pokreta Hizmet.

O odnosu snaga ova dva pravca se dugo samo nagađalo i niko ne zna kolika je stvarna moć svakog od njih unutar stranke i države i kolika je njihova stvarna popularnost u turskom narodu. Martovski izbori će to dobrim dijelom i po prvi put pokazati.

Desi li se da Erdogan „preživi“ i ovaj udarac na svoju poziciju možemo slobodno, kao što reče jedan moj turski kolega, ustvrdiit da svjedočimo rađanje jednog novog „Vladimira Putina“. Jer, ukoliko Erdogan pokaže da može i bez onoga što je dugo važilo za njegovu glavnu političku bazu ostvariti zavidan rezultat onda je uistinu upitno kada će se formirati bilo kakva ozbiljna politička alternativa i opozicija njegovoj vlasti. Izgubi li pak AKP vlast na lokalnim izborima to može biti prvi pokazatelj da ni na parlamentarnim izborima 2015. neće proći dobro. Posebno bi bio bolan gubitak Istanbula odakle je i počeo Erdoganov uspon, naročito kada znamo da kao što napisa novinar Kadri Girsel: "Oni koji izgube Istanbul, na kraju izgube i cijelu zemlju."

Naravno, mnogo će zavisiti i od ponašanja današnjeg predsjednika Republike Abdullaha Güla, drugog čovjeka po snazi i popularnosti u AKP. Naime, postoje indicije i još uvijek nepotvrđene sumnje da bi se on mogao staviti na čelo nezadovoljnika unutar vladajuće partije i da bi upravo on mogao biti novi čovjek od povjerenja imama Gulena i pokreta Hizmet zbog svoje bliskosti s njima. Prihvati li Gül ovu ulogu omjer snaga će se itekako promijeniti u korist „hizmetovaca“, a premijer Erdogan bi mogao dobiti ozbiljnog konkurenta u samoj stranci. Kakogod, vrlo brzo ćemo doznati da li će Gul pristati da bude Erdoganov „Medvjedev“ ili će trenutnu krizu pokušati iskoristiti za vlastito pozicioniranje unutar stranke i države.

Ipak, ostaje činjenica da AKP partija nije imala ovakav utjecaj u turskoj politici samo zahvaljujući podršci vjerski orijentisanog dijela turskog društva bez obzira kojem pravcu pripadali. Činjenica da je za AKP na prethodnim izborima glasao veliki broj tzv. sekularnih i nacionalistički opredjeljenih glasača, pa čak i neke frakcije sa lijevog političkog spektra, govori da Erdogan mora u obzir uzeti i ono što oni misle. Pravo pitanje je da li će Erdogan uspjeti zadržati njhovo povjerenje, naročito nakon sve otvorenijih optužbi za korupciju i nezadovoljstva koje njegovom autokratskom politikom iskazuje sve veći broj mladih i onih iz srednje klase koji su do sada bili zadivljeni njegovim antikemalističkim reformama i ekonomskim bumom. Erdogan rizikuje da štiteći sebe i poziciju svoje stranke ispadne kao neko ko štiti korupciju i radi na njenom zataškavanju u vrijeme kada većina građana Turske, ali i međunarodnih posmatrača, upravo korupciju smatra najvećim problemom i samim time prioritetom kojim bi se vlast trebala pozabaviti.

Ustvari, ovo nas dovodi do suštinskog pitanja u čitavom ovom sukobu a to je koliku štetu će pretrpjeti započeti proces demokratizacije turskog društva, pa samim time i famozni proces turskog pridruživanja EU-u. Drugim riječima, da li će Erdogan svojom borbom protiv onoga što naziva „stranom zavjerom protiv njegove zemlje“ i razračunavanjem sa „otuđenim centrima moći „u sigurnosnim agencijama, sudu i tužiteljstvu nauditi čitavom ustavnom uređenju države i neovisnosti sudske vlasti.

Ne treba, međutim, zapostaviti ni posljedice koje će ishod ovog sukoba ostaviti na ulogu koju Turska ima u regionu i svijetu. AKP je u operativnoj izvedbi agilnog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoğlua Tursku učinila itekako prisutnim političkim igračem naročito na području Srednje Azije, Bliskog istoka i Balkana. Prisjetimo se samo svih analiza ali i naglabanja o doktrini tzv. neoosmanizma koja se s ovom politikom povezivala. Budućnost te nove uloge Turske na koju su se mnogi tek počeli navikavati itekako će zavisiti od toga ko će stolovati u Ankari i s kakvom vizijom Turske i svijeta.

Posebno se s pažnjom na ishod ovog sukoba gleda u arapskom svijetu gdje se nakon izbijanja onoga što se eurocentrično naziva „arapsko proljeće“ turski model „političkog islama“ nametao kao uzor koji su trebale slijediti nove partije koje se pozivaju na islam a koje su postepeno počele preuzimati vlast u mnogim arapskim državama.

Zato mnogi ovo što se dešava u Turskoj povezuju sa ofanzivom koja se vodi protiv onih političkih opcija koje su bliske Muslimanskoj braći od Egipta preko Tunisa pa sve do zemalja Arapskog zaljeva. Nije tajna da su te političke opcije historijski i ideološki itekako bliske. Pad Erdogana bi mogao biti finalni udarac idejama „političkog islama“ po modelu Muslimanske braće i ne treba čuditi da je jako puno onih koji bi to rado vidjeli.

Po dosadašnjim pokazateljima već smo mogli zapaziti da je ovaj sukob značajno naškodio njihovoj ekonomiji, ali Turska ima ekonomske potencijale koji se preko noći mogu oslabiti ali ne i uništiti, zato će veći problem biti šteta koju će ovaj sukob ostaviti na politički i ustavni sistem Turske. Većina, čak i onih involviranih u sukob s obje strane, slaže se u tome da jedan ovakav sukob do istrebljenja među dojučerašnjm saveznicima i „braćom“ nije potreban ni AKP ni Turskoj. Međutim, do sada se nisu čuli glasovi s bilo koje od sukobljenih strana niti bilo kojeg drugog centra moći koji bi pozivali dijalogu ili drugačijem iznalaženju rješenja za nesporazume.

U međuvremenu, sukob dva tabora se nastavlja svom žestinom i vjerovatno će se nastaviti sve do izbora s mogućnošću daljnje eskalacije kako se predizborna kampanja bude zahuktavala. Posljednji u nizu razmijenjenih udaraca desio se u srijedu  tokom premijerovog obraćanja stranim ambasadorima akreditiranim u Turskoj kada je Erdogan prvi put po imenu spomenuo Gulena i njegovu organizaciju Hizmet. Naime, kako javljaju agencije Erdogan je tom prilikom najavio “otvoreni rat“ onome što je nazvao "imperijom straha" svog rivala Fethullaha Gulena.

On je, navode isti izvori, apelirao na turske ambasadore širom svijeta da svojim stranim kolegama objasne kakvo je "pravo lice" Gulenove organizacije, kakve su njene želje i ambicije i kakve su "dimenzije opasnosti" koja od nje prijeti. Bolje upućeni izvori iz Turske tvrde da je ovo samo reakcija na upad sigurnosnih agencija u ured humanitarne organizacije IHH bliske premijeru Erdoganu u gradiću Kilis pod optužbom da su krijumčarili oružje za Al-Kaidu u Siriji. Ne treba posebno napominjati da su u AKP i ovu akciju okarakterisali kao još jedan napad  Gulenovaca s ciljem kompromitovanja premijera i Turske.

Zašto se El-Kaida pocijepala u Siriji

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 21.01.2014 / Str: 58,59)

Većina dobrovoljaca iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka koji su ovih dana poginuli na sirijskom ratištu stradali su boreći se u redovima Islamske države u Iraku i Šamu/Levantu- IDIŠ-a protiv drugih revolucionarnih frakcija. O ovoj vojnoj formaciji se donedavno nije puno znalo čak ni u Siriji a kamoli kod nas. Start BiH donosi uvid u historiju i ideologiju ove borbene formacije koja je odlaskom bosanskohercegovačkih mladića u njene redove postala relevantna i za nas tako daleko od teritorije islamske države koju pokušavaju uspostaviti.
Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu- IDIŠ (Ad-Dawla al-Islāmiyya fi al-'Irāq wa-sh-Shām, poznata u regionu po arapskom akronimu Dā'ish) je pobunjenička skupina aktivna u Iraku i Siriji. Prvi put se pojavila početkom 2004. godine u Iraku kada ju je osnovao militant jordanskog porijekla Abu Musab al-Zarqawi pod imenom Džama'at al-Tawhid wal-Džihad (Zajednica monoteizma i džihada) ali je već u oktobru iste godine promjenila ime u Tanzim Kaidat al-Džihad fi Bilad al-Rafidayn ili bolje poznati naziv Al-Kaida u Iraku. Ovo ime su prihvatili nakon što su dali zavjet na poslušnost i pokornost (islamski koncept bejata ili  zavjeta na poslušnost koji se davao halifi) liderima globalne Al-Kaide. U januaru 2006. grupa se ujedinila sa više manjih organizacija  koje su se tada nazivale Šuratu al-Mudžahidin U oktobru 2006. sebe prozvali Islamskom državom Irak ili  Dawlat al-'Iraq al-Islamijja. Tek u aprilu 2013. uzeli su današnji naziv Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu kako bi naglasili svoje prisustvo u Siriji ili Šamu.
Od samog osnivanja zvaničan cilj bio im je uspostava islamskog halifata u Iraku. U jeku iračkog rata značajnu vojnu prisutnost su imali u provinciji Al-Anbar, Ninawa, Kirkuk i Salahudin, Dijali i Bagdadu a grad Bakubu su smatrali svojim glavnim gradom. Nakon što su se lideri sunitskih arapskih plemena okrenuli protiv ovih skupina i njihove vizije uređenja post-Sadamovog Iraka i nakon što su uz podršku Amerikanaca i centralne vlade u Bagdadu osnovali svoje milicije poznate kao Sehavat, pripadnici Al-Kaide su izgubili svoje vojno prisustvo i dugo su djelovali u tajnosti služeći se samo terorističkim taktikama i napadima na civilne šiitske i vladine ciljeve. Eskalacijom nasilja u Siriji, organizacija je prebacila dio svojih ljudi u Siriju koristeći tamošnju situaciju da skupe nove dobrovoljce i da se domognu oružja i logistike. Danas oni mjesta u kojima su prisutni smatraju svojom državom i za njih su ratišta Iraka i Sirije spojena. Većina stranih dobrovoljaca koji su dolazili u Siriju kako bi se borili za slom režima Bešara Al-Assada nego kako bi tamošnju krizu iskoristili za uspostavljanje njihove vizije islamske države, pridruživali su se onim frakcijama koje su imale iste ciljeve. Rijetko su se oni borili u redovima Slobodne sirijske vojske.

To je dovelo ne samo do raskola u opoziciji nego i do sukoba među  samim selefistima koji sebe nazivaju  mudžahidima ili borcima na Božijem putu.

Tako su se Al-Kaidinoj ideologiji bliski borci vrlo rano podijelili u dvije skupine: Džabhat al-Nusru ili An-Nusra Front, kojeg vodi izvjesni Abu Mohammad al-Golani, a koji priznaje lidersku poziciju novog vođe Al-Kaide u svijetu Aymana az-Zawahirija i one koji su se od njega odvojili i slijede šefa iračkog ogranka Al-Kaide, Abu Bakra al-Baghdadija, koji osporava autoritet Al-Zawahirija i sebe smatra emirom ili vladarom Islamske države u Iraku i Levantu (Šamu ili Siriji). Do raskola između IDIŠ-a i lidera globalne Al-Kaide je došlo kada je Az-Zawahirij od njih tražio da u Siriji ratuju pod komandom An-Nusre, a da oni zadrže operativnu samostalnost na prostoru Iraka. Al-Baghdadi je to odbio i sebe proglasio emirom ili vladarom islamske države u začeću a u jednom svom govoru je Az-Zawahirija optužio da je odstupio od Šerijata jer je beju dao lideru talibana Mula Omeru koji je Paštun iako se od Poslanika, a.s., prenosi da halifa može biti samo neko ko je iz plemena Kurejš. Istovremeno Al-Baghdadi za sebe tvrdi da je porijeklom Kurejš i da bi se zato sve druge islamističke frakcije trebale povinovati njegovoj komandi.

Raskol unutar globalne Al-Kaide i njenih podružnica u različitim dijelovima svijeta priča je za sebe ali on nije spriječio brzo i efikasno infiltriranje Al-Kaidinih istomišljenika u sirijski sukob.

To je mnogima došlo kao iznenađenje, s obzirom na to da Sirija, za razliku od nekih drugih arapskih zemalja, nije imala jaku militantističku bazu povezanu s ideologijom koja opravdava korištenje nasilja u ime islama i koja počiva na idejama tekfira ili na proglašavanju drugih muslimana i njihovih zajednica nevjerničkim zbog nepridržavanja njihove vizije Šerijata. Kada je riječ o islamističkim pokretima, sirijskom scenom dominirala su umjerena Muslimanska braća i manji krugovi tradicionalnih apolitičnih selefista bliskih krugovima šejha Nasrudina al-Albanija i šejha Abdulkadira Arnauta. Ozbiljnije aktivnosti militantnih organizacija i pojedinaca u Siriji koje se povezuju s Al-Kaidom i njihovom ideologijom zabilježene su tek, prema arapskim i zapadnim obavještajnim izvorima, u prvim mjesecima nakon američke invazije na Irak.

Dobro upućeni izvori tvrde, a to se može naći i u izvještajima američke vojske koji su procurili u aferi Wikileaks, da je tadašnji sirijski režim, pokušavajući da na svaki način oteža poziciju američkim trupama u Iraku, otvorio svoje granice pred sunitskim militantnim dobrovoljcima koji su bili spremni boriti se protiv američke okupacije u Iraku. Prema tim izvorima, različite obavještajne organizacije, a prije svega Državna obavještajna agencija poznata kao Mebahis, svestrano su pomagale militantima bliskim Al-Kaidi da Siriju koriste kao svoju logističku bazu i da iz nje organizuju svoje aktivnosti u Iraku, nerijetko ih naoružavajući preko svojih ljudi koji su se infiltrirali u njihove redove ili u najmanju ruku zatvarajući oči pred njihovim aktivnostima i ilegalnim prelascima granice. U tom periodu značajan broj Sirijaca pridružio se tim organizacijama, a mnogi od njih su u Iraku stekli borbeno iskustvo i upoznali se s terorističkim taktikama.

Međutim, kada su Amerikanci najavili da se postepeno povlače iz Iraka i kada su šiitske političke partije preuzele vlast u Iraku, a Al-Kaida svoje napade sve više počela usmjeravati protiv šiita, njihovih bogomolja i centralne vlasti u Bagdadu, nakon intervencije vlade Nurija Malikija i iranskih zvaničnika Damask je odlučio zaustaviti aktivnosti ovih formacija na svojoj teritoriji. Uslijedila su masovna hapšenja u Siriji svih simpatizera i onih koji su u tom periodu služili kao logistička baza militantima, a na granici su pooštrene kontrole.

Kada se učinilo da su radikalni militanti uradili svoj dio posla i da više Damasku nisu potrebni, izbila je sirijska revolucija u kojoj je predsjednik Al-Assad sebe želio prikazati zaštitnikom manjina, naročito alevitske, šiitske i kršćanske, a opoziciju teroristima i članovima Al-Kaide. Od aprila do septembra 2011, u jeku antivladinih protesta, režim u Damasku je iz zatvora pustio 960 ranije pohapšenih ekstremista, među njima i 47 lidera današnjeg fronta Al-Nusra, koji su ubrzo počeli s napadima na šiitska sela i arapske kršćane, vodeći svoju borbu daleko od zvaničnih ciljeva sirijske revolucije. Nakon raskola među sirijskim džihadistima mnogi od njih su se pridružili svojim dojučerašnjim saborcima iz Iraka i stavili se pod komandu IDIŠ-a.

Analitičari smatraju kako je vladajući režim napravio procjenu da će šteta koju će ovi pojedinci i skupine nanijeti revolucionarima biti daleko veća od one koje će nanijeti režimu i njegovim trupama. Krug oko predsjednika Al-Assada procijenio je da će njihovo djelovanje građanski bunt pretvoriti u sektaški sukob u kome će oni sebe predstaviti kao jedini faktor stabilnosti i zaštitnike sirijskih manjina. Pravilno su procijenili da će i svjetska javnost zbog djelovanja takvih organizacija na strani revolucionara biti itekako rezervisana, a to se pokazalo kao ključni razlog zbog čega se mnoge zapadne zemlje, prije svega SAD, ali i neke zemlje Zaljeva, ustežu od naoružavanja opozicije. Također, procijenili su da će nasilno nametanje neke njihove verzije Šerijata i okrutan odnos prema građanima, koji ovih dana provode takve vojne frakcije u mjestima u kojima preuzmu kontrolu, okrenuti veliki broj Sirijaca protiv revolucionara i vratiti ih u okrilje režima.

Vrijeme će pokazati da li su te procjene bile ispravne i da li su, uistinu, režimu pomogle da se održi na vlasti ili su Siriju gurnule u još veći ponor bratoubilačkog rata. Ono što ostaje činjenica jeste da danas pripadnici Slobodne sirijske vojske i drugih revolucionarnih frakcija ratuju upravo protiv te iste skupine, a vrlo je upitno koliko bosanski mladići, a čujemo i djevojke, znaju o pozadini čitavog sukoba u kojem su samo topovsko meso.