25.11.08

Kad Arap masla ima…


Raskoš u arapskom svijetu dok svijet trese finansijska kriza

Prema analizama stručnjaka, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju samo u 2007. godini je ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara, dok su vrijednosti dionica firmi iz ovog dijela svijeta porasle više od 35 puta. Naravno, narod od svega toga nema ništa dok se vladari bezobrazno rasipaju milionima
Piše: Muhamed Jusić (Magazine Start)
Ovih dana cijene nafte vrtoglavo padaju i to je već počelo brinuti zemlje izvoznice koje su preko OPEC-a najavile smanjenje proizvodnje kako bi pokušale stabilizirati cijene. Međutim, od 2003. godine cijene nafte skoro konstantno rastu i ne tako davno su dosegle rekordnu visinu na svjetskoj berzi. To je u nekoliko zadnjih godina dovelo do znatnog priliva sredstava u trezore naftom bogatih zemlja. Neke od njih, poput Rusije, to su itekako dobro iskoristile da naprave pomake u jačanju domaće ekonomije i da se vrate na globalnu političku scenu kao velesila. Kako sada stvari stoje, čini se da će od ovog finansijskog buma, poput onog 1970-tih, najmanje koristi imati narodi naftom bogatih arapskih zemalja, tačnije Vijeća Perzijskog zaljeva za saradnju (GCC) i Libije, što se ne može reći i za njihove despote koji ne znaju šta će sa parama i koji ih podjednako mudro (ali samo za vlastitu korist, a ne i u interesu naroda koje predstavljaju), ali i nevjerovatno glupo i bizarno troše širom svijeta.


Što bliže vatri
A da su neplanirani prihodi od nafte u arapskim zemljama enormni, nema nikakve sumnje. Prema analizama kuvajtske konsultantske firme Al-Shall Economic Consultants, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju (GCC) samo u 2007. ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara. Najveći svjetski izvoznik nafte Saudijska Arabija je u istoj godini ostvarila 194 milijarde dolara prihoda od nafte.
Prema pisanju The Economista, prihodi Saudijske Arabije od izvoza nafte, samo od 2003. do 2006. nadmašili su sveukupne prihode devedesetih. U isto vrijeme saudijske vlasti su saopćile kako su investicije u Kraljevini porasle u proteklih pola godine sedamnaest puta u odnosu na prvo polugodište protekle godine.
U Ujedinjenim Arapskim Emiratima, sve do ove zadnje globalne krize, cijena prosječne dionice na tržištu bila je 35 puta veća od godišnje zarade po toj dionici, što je ekonomistima očit dokaz viška novca za investicije ili super optimističnih projekcija prihoda u budućnosti, ili oboje, što je najvjerovatnije slučaj u ovom arapskom emiratu.
Svjetske finansijske korporacije se nalaze u šoku bjesomučno pokušavajući da izvuku svoj komad pozamašnog finansijskog kolača. Abu Dabi je danas najveće svjetsko gradilište i užurbano hita ka tituli jednog od najvećih finansijskih i poslovnih centara svijeta. Slična situacija je i u susjednom Kataru. Sve značajnije svjetske investitorske korporacije otvaraju svoje podružnice, prije svega u UAE, ali i ostalim zemljama Bliskog istoka. Kao da svi žele biti što bliže vatri.
Dok je ovaj tekst nastajao, kuvajtski dnevnik Es-Sijase je objavio kako su i ekonomski posrnule Sjedinjene Američke Države prisiljene zatražiti od četiri naftom bogate zemlje Perzijskog zaliva gotovo 300 milijardi dolara za pomoć u borbi protiv globalne finansijske krize. Pozivajući se na dobro obaviještene izvore, ovaj dnevnik je objavio da su SAD zatražile 120 milijardi dolara od Saudijske Arabije, 70 milijardi dolara od Ujedinjenih Arapskih Emirata, 60 milijardi od Katara i 40 milijardi dolara od Kuvajta. Očito je da samo Arapi imaju para, ali da ih za razliku od Rusije jako slabo koriste u globalnim političkim tokovima. Ne smijemo ni zamisliti šta bi jedan arapski Putin uradio sa takvim novcem. Ponovo, kao i toliko puta do sada jedino što će arapski despoti eventualno zatražiti od Amerike za ovu pozamašnu pozajmicu jeste podrška njihovim tiranskim režimima.
Ovo nije prvi put da arapske nacije propuste priliku da iskoriste finansijsko bogatstvo koje završi u njihovim rukama. Iskustvo iz 1970- tih nam govori da prihodi pristigli zbog tadašnje naftne krize i visokih cijena ovog vitalnog resursa, iako su stimulisali brži razvoj zemalja Perzijskog zaljeva, nisu najadekvatnije iskorišteni. Naime, znatna sredstva su trošena na nepotrebne luksuzne građevine, ili su završavala u rukama vladajućih despota. Najmanje koristi imale su široke narodne mase koje još uvijek imaju neke od najviših stopa nepismenosti i koje žive u društvima sa najvećim jazom između bogatih i siromašnih u svijetu.
U to vrijeme arapski vladari i mali broj onih koji su stekli nevjerovatna bogatstva preko noći nisu znali šta da rade sa tolikim novcem, pa su ga najradije ostavljali u zapadne banke koje su onda taj novac investirale i ostvarivale daleko veću zaradu od kamatne stope koju su nudili neiskusnim Arapima.
Danas je situacija, čini se, nešto bolja jer je u međuvremenu ojačao lokalni bankarski sistem. Arapske finansijske institucije su danas, naročito one iz zemalja Zaljeva, među najmoćnijim u svijetu, a eksperimentalno uvođenje bankarstva zasnovanog na tradicionalnim islamskim vrijednostima se pokazalo kao dobar marketinški potez. Problem ostaje u tome što korist od ove nove finansijske infrastrukture i dalje ostvaruje samo uski krug bogatih vladajućih moćnika.
Jako je malo informacija koje nam ovih dana stižu iz tih zemalja a koje govore o tome da se značajan dio prihoda od poskupjele nafte troši na korisne projekte kao što su izgradnja puteva, škola, bolnica i jačanje socijalne zaštite.


Pare se mogu dati i Jacksonu
Jedan od bizarnijih primjera kako neki od arapskih despota troše novac koji najvećim dijelom dolazi baš od poskupjele nafte je onaj jednog od šeikova iz vladajuće porodice iz Bahreina koji je odlučio milione dolara uložiti u posrnulu pop-zvijezdu Michaela Jacksona. Za ovu suludu investiciju, ako se uopšte radilo o tome, javnost je saznala tek nakon što je sin kralja Bahreina, šeik Abdullah bin Hamad al-Halifa odlučio tužiti Jacksona sudu u Londonu jer mu, navodno, nije podmirio predujam u visini od 7 miliona dolara ili 5,5 miliona eura. Šeikov advokat Bankim Thanki je izjavio kako je njegov klijent između ostaloga platio pjevačeve dugove, kao i troškove sudskog postupka protiv Jacksona 2005., te da on nije održao obećanja o izdavanju albuma, pisanju autobiografije i mjuzikla. Prema izjavi šeikovog advokata, princ je finansirao i izgradnju tonskog studija za Jacksona na njegovom ranču Neverland, a poslao mu je i svoju kompoziciju koju je snimio u nadi da će je zajedno izvesti. U Bahrainu je šeik, prema istom izvoru, na svoj trošak ugostio Jacksona i njegovu porodicu, i to na šest mjeseci.
Jackson se preko svojih advokata brani da se čitav slučaj temelji na greškama, pogrešnim tumačenjima i nedopuštenom utjecaju. Oni tvrde kako je novčani iznos bio šeikov poklon i da nije postojao nikakav dogovor niti ugovor.
Prema pisanju BBC-a, Al-Halifa je upoznao Jacksona 2005. za vrijeme pjevačevog boravka u Bahreinu. Njih su dvojica imala bliski osobni odnos, a nakon upoznavanja šeik je finansijski podržavao Jacksona. U to vrijeme, Jackson je bio suočen sa sudskim postupkom zbog navodnog zlostavljanja djece, nakon čega je zapao u finansijske nevolje.


Gadafijev model
Ekscentrični libijski vođa Muamer Gadafi u svom je maniru našao rješenje za nezadovoljstvo libijskog naroda činjenicom da skoro i ne vidi ikakvu korist od prihoda koje država ostvaruje od poskupjele nafte. Gadafi je obećao da će u 2009. svaki građanin Libije direktno dobivati svoj udio državnih prihoda od nafte. Ovu odluku vječiti revolucionar donio je kao još jedno njegovo revolucionarno rješenje, ovaj put kao dio široke kampanje borbe protiv korupcije. Govoreći pred Narodnim kongresom (parlamentom) 1. oktobra, povodom 39 godina vojnog udara kojim je došao na vlast, Gadafi je izjavio kako je Rješenje kojim će se stati u kraj korupciji jednostavno ukidanje uprave koja barata trošenjem novca. Narod optužuje administraciju za korupciju i loše upravljanje i tim beskrajnim tužbama stat će se u kraj tako što će svako dobiti svoj mali dio prihoda od nafte u džep i neka se sam snalazi- izjavio je mudri vođa a prenio AFP. U istoj agencijskoj vijesti navodi se kako Libija dnevno proizvodi oko 1,8 miliona barela sirove nafte. Prema Gadafijevoj viziji, Libijci će moći ulagati u vlastite poslove i to će voditi istinskoj direktnoj demokratiji, za kakvu se on zalagao u svom ideološkom pamfletu poznatom kao Zelena knjiga. Pravdi na volju, neprikosnoveni vladar Libije upozorio je da će prvih godina biti pravi haos, ali će se društvo malo pomalo organizirati. Samo uzgred vizionar Gadafi je najavio temeljito čišćenje vlade. Agencija AFP tvrdi da je ustvari najavio ukidanje većine ministarstava. Prema istom izvoru, u Libiji će ostati samo ministarstva pravosuđa, odbrane, unutrašnjih i vanjskih poslova. Eto, dobro je znati da se pare od poskupjele nafte mogu trošiti i tako.


Arapske pare i mi
U moru glupih investicija i rasipanja novca na luksuz i pretjeranu raskoš po kojoj su šeici postali sinonim za rasipništvo, ima i onih svijetlih primjera. Među arapskim prinčevima ima i vrhunskih investitora poput princa Velida bin Talala iz Saudijske Arabije kojeg je prestižni Forbes već nekoliko puta proglasio najuspješnijim investitorom u svijetu. Poznato je da za njim idu investicije i da se svi utrkuju da ulažu u one sektore u koje on ulaže, ali i u one dijelove svijeta za koje on procijeni da su perspektivni. U svijetu biznisa za njega se kaže da jednostavno ima nos za ulaganja. Bh. javnosti princ Bin Talal poznat je po najavama da je bio spreman u Sarajevu, tačnije na mjestu nekadašnje kasarne Jajce, izgraditi jedan luksuzni hotel iz svog lanca hotela koje posjeduje širom svijeta. Iako je princ pokazao više emotivnu nego poslovnu spremnost da investira u BiH, nakon čega bi vjerovatno uslijedile brojne druge investicije kako čitavog niza različitih kompanije u njegovom vlasništvu tako i ljudi iz svijeta biznisa koji drže do njegovih procjena, od investicije nije bilo ništa jer domaće vlasti nisu mogle iznaći mogućnost za privatizaciju imovine koja se, navodno, još vodila kao vlasništvo SSNO bivše Jugoslavije. Zanimljivije od toga je bilo gnušanje nekih naših medija prema arapskom novcu, i konstrukcije o navodnim vezama sa islamističkim teroristima, zbog čega je, vjerovatno, princ digao ruke od BiH i investiranja u njoj.
Iako se naši političari, naročito oni bošnjački, na sva usta hvale navodnim bliskim vezama sa arapskim svijetom, oni, ali i naši privrednici koji nikada nisu ponudili kvalitetne projekte u koje bi se moglo ulagati iako su brojne ozbiljne arapske finansijske organizacije to od njih u više navrata tražile, nisu uspjeli osigurati da u BiH dođu ni mrvice ogromnog finansijskog kolača kojim ovih dana raspolažu arapske zemlje. Pogledate li bilo koji poslovni magazin iz okruženja lako ćete zaključiti kako su arapski biznismeni daleko više investirali u Hrvatsku, naročito u njene turističke potencijale na Jadranu, i u Crnu Goru nego u BiH. Podgorički dnevnik Vijesti je ovih dana najavio da kraljevska obitelj Al Nahyan iz Abu Dabija, jednog od najbogatijih od Ujedinjenih Arapskih Emirata, preko svoje kompanije Hidra Properties, želi kupiti dio dionica crnogorske Prve banke koju kontrolira Aco Đukanović s bratom, premijerom Milom Đukanovićem. Prema pisanju istog izvora, bogati Saudijci namjeravaju investirati nekoliko milijardi eura u izgradnju luksuznog turističkog naselja kapaciteta 35.000 kreveta na Velikoj plaži kod Ulcinja. Za izgradnju superluksuznog turističkog naselja na Velikoj plaži, koje bi bilo jedno od najljepših u Evropi, zanimanje je pokazalo više svjetski poznatih investitora. Najviše izgleda da dobiju taj posao na jednoj od najatraktivnijih lokacija na Mediteranu imaju mađarska kompanija Trigranit i kraljevska porodica iz Abu Dabija čiji su predstavnici u nekoliko navrata boravili u Crnoj Gori i detaljno snimili 12 kilometara dugu Veliku plažu.
U Hrvatskoj su arapski investitori uložili u skoro sve segmente ekonomije susjedne države. Već neko vrijeme se govori i piše i o tome kako su čak ponudili da za 50 miliona eura kupe i splitski Hajduk.
Naši političari su od arapske braće navikli, čini se, tražiti i dobivati samo sergiju i sadaku uz koju nerijetko idu i sumnjivi ideološki mešetari. Za privlačenje ozbiljnih investicija iz zemalja za čiji se novac, naročito ovih dana nakon kraha svjetskog finansijskog tržišta, otimaju svi nije dovoljno igrati na priču muslimanskog bratstva i posezati za samilošću zbog strahota kroz koje je ova zemlja prošla. A da Arapi još uvijek imaju dovoljno novca, kako za ozbiljne investicije tako i za bizarno rasipništvo, nema nikakve sumnje.

22.11.08

SELEFIJE ILI VEHABIJE?

Danas je u intervjuu Dnevnom avazu, direktor Uprave policije Federacije BiH Zlatko Miletić izjavio da u "BiH postoji grupa terorista koja ima za cilj da izvrši terorističko djelo sa političkom pozadinom, ali da to nisu vehabije, već selefije".
S obzirom da očito postoji zabna oko ova dva pojma možda nije zgoreg podsjetiti na to ko su tzv. vehabije ili selefije:


Odlomak iz knjige „Islamistički pokreti“ autora Muhameda Jusića

SELEFIJE ILI VEHABIJE
Pokret tradicionalista, "El-hareke es-selefijje" ili poziv (ar. da`va) Muhameda bin Abdulvehaba

Selefije (ar. selef, prethodnici, prve generacije muslimana) ili islamski tradicionalisti su pokret nastao oko učenja i djelovanja reformatora sa Arabljanskog poluotoka, šejha Muhammeda bin Abdul-Vehhaba (1703.-1787.). Iako su kod nas, ali i u svijetu poznati kao vehabije (po osnivaču pokreta Abdulvehabu), sljedbenici ovog pokreta ne prihvataju taj naziv. Štaviše, jedno od njihovih ključnih učenja je suprotstavljanje kultu ličnosti
U zapadnoj literaturi nema općeprihvaćenog naziva za protagoniste ovih ideja. Neki autori, kao što je francuski orijentalist Anri Laust (Hanry Laoust), nazivaju ih „ortodoksnim reformatorima“[1], dok ih drugi, poput Aziza Ahmeda iz Indije, nazivaju „teorijskim fundamentalistima“.[2]
Ovo je pokret koji insistira na očuvanju islamskog učenja o monoteizmu (ar. tevhidu) suprotstavljajući se svim inovacijama (ar. bidatima) u muslimanskoj praksi i učenju, što je vidljivo i iz letimičnog pregleda samo naslova knjiga koje štampaju i distribuiraju. Za sebe kažu da teže povratku Kur`anu i sunnetu i praksi prve generacije muslimana.

Učenje
U svojoj argumentaciji selefije se pozivaju na praksu prethodnih generacija smatrajući je normativnom. Međutim, u svome pozivanju na muslimansku tradiciju oni su izrazito selektivni. Naime, savremene selefije su razvile doktrinu (nazivaju je metodikom ili menhedžom) slijeđenja samo „ispravnih prethodnika“ (ar. selefus-salih) čime priznaju samo praksu određene skupine islamskih učenjaka koja zadovoljava njihove kriterije dosljednog slijeđenja prakse Poslanika, savs. Jedan od istaknutih autoriteta selefijskog pokreta šejh Abdul Kadir Arnaut u predgovoru brošurici Stazom ispravnih prethodnika kaže: „… Jer, pomiješa se pravilno shvatanje vjerovanja kod ljudi s onim što mu je strano, pod uticajem onih koji pisahu po tom pitanju bez dovoljna znanja, niti se trudiše da se povrate djelima prve uleme Ehli Sunneta, koji obradiše ovaj predmet temeljito i potanko i ne ostaviše mjesta ikakvu dodatku. Stoga je obaveza svakom ko govori o islamskom akidetu (vjerovanju) povratak onome što je napisano o tome od strane uleme poznate po ispravnosti i širini znanja…“[3]
Primjetno je da se ova „ispravna tradicija“ kod njih ograničava samo na jedan dio pripadnika škole Ehli Hadisa (sljedbenici Poslanikove savs. prakse). To je razumno ukoliko uzmemo u obzir da selefije sa zadovoljstvom ističu da sebe smatraju baštinicima upravo ove škole islamske misli, za koju većina njih smatra da je jedina ispravna.
Učenja o odlikovanju nad drugim muslimanima pripadnika ehluhadiske škole, a samim time i onih koji sebe smatraju njihovim nasljednicima, dalo je sljedbenicima selefijskog pokreta osjećaj odabranosti nad ostalim muslimanima. To je, ustvari, jedan od ključnih motiva koji jača elan njegovih sljedbenika, ali je i izvor puritanizma i arogancije kod jednog dijela sljedbenika ove škole.
Kada govorimo o tome da selefije sebe smatraju sljedbenicima ehluhadiske škole mišljenja, moramo imati na umu da niko od respektabilnih islamskih pravnika ili učenjaka uopšte, niti u jednom momentu, ne dovodi u pitanje legitimitet sunneta (prakse, riječi i odobrenja Poslanika, salallahu alejhi ve sellem) kao validnog dokaza u vjeri- tačnije kao njenog drugog izvora nakon Kur’ana Časnog. Međutim, ovo nije spriječilo razlike u pristupu dotičnom. Ukoliko bismo pratili varijacije u metodama pravnika u izvođenju propisa iz hadisa Poslanika, salallahu alejhi ve selem (bez obzira o kome periodu da se radi), ne možemo, a da ne primijetimo dva ključna koncepta poimanja sunneta; jedan koji se ograničava na doslovno shvatanje teksta sa što manje “uplitanja razuma” u poimanju istog (poznat kao Ehlu-l-hadis), i drugi koji teži traganju za smislom i mudrošću izrečenih riječi dajući priliku zdravom razumu da ih razumijeva i nerijetko iznalazi analogna rješenja(Ehlu-l-fikh).
Ova dva (ehlulhadiski i ehlulfikhski) pristupa sunnetu su stara koliko i sam sunnet i za njihov simbolični početak se uzima događaj koji se desio pred bitku Benu Kurejza (krajem mjeseca zul-kade i početkom mjeseca zul-hidždže pete godine po hidžri[4]) u kome je Poslanik, savs, naredio skupini ashaba da se upute ka plemenu Benu Kurejza i da niko od njih ne klanja ikindiju osim u mjestu koje nastanjuje ovo pleme –kao što to bilježi Buhari[5]- odnosno, da niko ne klanja podne –kako to bilježi Muslim[6]. Kada je nastupilo namasko vrijeme ashabi su se podijelili u dvije skupine; na one koji su doslovno shvatili Poslanikove, salallahu alejhi ve sellem, instrukcije i nisu klanjali sve dok nisu stigli do staništa plemena Benu Kurejza i na one koji su tvrdili da je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, time htio samo da im kaže da požure, te su se odlučili da klanjaju u putu kako ne bi zakasnili sa obavljanjem namaza. Po povratku su ovo prenijeli Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, i on je odobrio oba postupka…[7]
Ova praksa se nastavila i nakon smrti Allahovog poslanika, salallahu alejhi ve sellem, tako da među ashabima nalazimo one koji su se isticali u korištenju “r’aja” (racionalnog prosuđivanja), kao i one koji su radije ostajali na doslovnim značenjima teksta (Kur’ana i hadisa). Među one koji su bili skloniji korištenju “r’aja” ubraja se Omer, Alija i Abdullah ibn Mesud, neka je Allah zadovoljan njima, dok su se doslovnim shvatanjem teksta isticali Abdullah ibn Omer, Abdullah ibn Amru ibn A’s i Zubejr, neka je Allah njima zadovoljan.[8]
Inače ovaj dvojni pristup tekstu je obilježio fikhsko razdoblje „četvorice pravednih halifa“ kao i period nakon njih.
Kao najistaknutiji zastupnici ehluhadiskog učenja kasnije će se pojaviti imam Ahmed bin Hannbel (780.- 855.), osnivač hanbelijske škole islamskog prava i njegovi sljedbenici. Selefije se danas pozivaju na Hanbela kao na jednog od najistaknutijih uzora zbog njegovog suprotstavljanja mu`tezilskoj spekulativnoj teologiji. Mada je imala vidan utjecaj na razvoj islamskog pravnog učenja, hanbelijska škola nije postala dominantna ni u jednoj geografskoj oblasti sve dok je (zbog simpatija prema učenju Ehlu-l-hadisa) nisu prihvatili sljedbenici Abdulvehaba nakon čega je hanbelijski postao zvanični mezheb Saudijske Arabije.
Selefije se u svojoj argumentaciji prenaglašeno pozivaju na stavove dvojice pripadnika hanbelijske škole i to na šejha Ibn Tejmijju (1263.-1328.) i njegovog učenika imama Ibn Kajjim el-Dževzijja (1292.-1350.). Nerijetko smo svjedoci kako je u pojedinim spornim pitanjima između suprotstavljenih struja unutar pokreta dovoljno iznijeti ili dokazati šta je jedan od gore spomenutih autoriteta rekao i da bi se iz sukoba izašlo kao pobjednik.

Uspon selefizma (Veza između saudijske moći i selefijskog učenja)


Teško je govoriti o selefijskom pokretu bez osvrta na spregu koja postoji između njegovog ideološkog establišmenta i vladajuće porodice Saudijske Arabije. Sami začeci pokreta se vežu za dogovor koji su sklopili Muhamed bin Abdulvehab i Muhamed bin Saud- vladar male dinastije iz Der`aije (mjestašce u Arabiji). Prema ovom savezu iz 1744. godine njih dvojica su se jedan drugom zavjetovali na vjernost kako bi, „makar i oružjem, uspostavili vladavinu Božije riječi i očistili islam od svih inovacija (ar. bid`ata)“.
Savez je jako brzo počeo davati svoje rezultate. Selefijsko učenje je davalo Saudima lojalne i odane sljedbenike, a zauzvrat selefizam se širio kako su se pomjerale granice buduće kraljevine. Kroz seriju vojnih pohoda oni su proširili svoju vlast i svoje učenje u najvećem dijelu centralne i istočne Arabije, ali i dalje; sve do u dubinu Plodnog polumjeseca, koji se nalazio pod direktnom osmanskom administracijom. U jednom trenutku su uspjeli doći čak i do šitskog svetog grada Kerbele u Iraku. Međutim, nakon pohoda na Kerbelu svoju pažnju su ponovo usmjerili ka Hidžazu, tako da su u periodu od 1804.-1806. pod svoju upravu stavili svete gradove Mekku i Medinu. Po ulasku u ove gradove oni su ih, shodno svome učenju, očistili od svega što su smatrali da su neislamska obilježja. Porušena su turbeta (mauzoleji i grobnice) koja su bile podignuta iznad kaburova ashaba, a javno djelovanje svih zavija i tekija (tradicionalnih okupljališta sufija) je zabranjeno.
Nakon ovih dešavanja našli su se u otvorenom sukobu sa osmanskim hilafetom i Sultanom kojeg su smatrali zaštitnikom i promotorom nastranog učenja islama i inovacija (bid`ata)- posebno zbog osmanskog blagonaklonog gledanja na djelovanje različitih sufijskih tarikata.
Iako je Osmanska imperija bila na kraju svoje moći, i dalje je smogla dovoljno snage da se uhvati u koštac sa problemom „saudijsko-vehabijske pobune“. Uz pomoć egipatskog paše i njegove vojske, pobuna je ugušena 1818. god. Glavni grad novonastale države je zauzet, a emir Saud zarobljen, odveden u Istanbul i pogubljen. Ovim je prestala postojati prva Kraljevina Saudijska Arabija. Međutim, ideologija selefizma, a samim time i saveza između porodice Abdulvehaba, koji se od tada nazivaju Ali Šejh ili potomci Šejha, i potomaka Sauda, koji se nazivaju Ali Saud, nastavila je da živi. Ona je ponovo bila osnova za formiranje druge saudijske Kraljevine koja je uspostavljena 1823. godine, a obuhvatala je Rijad, kao glavni grad, i njegovu okolicu. I ovaj put je vladajuća porodica svoj legitimitet crpila iz selefijskog pokreta, tvrdeći da im je jedini cilj uspostavljanje islamske države po uzoru na onu iz perioda četvorice halifa, te pravdajući svoj rat protiv ostalih muslimana i osmanskog hilafeta njihovom nastranošću i pogrešnim tumačenjem islama. Ni ovaj pokušaj uspostavljanja selefijske države nije bio uspješan. Sukobi unutar porodice oko prevlasti nad tronom oslabili su ovu tek stasalu državu. Pleme Benu Rašid, koje je pripadalo velikom plemenskom savezu Šemera (planinski lanac i regija Arapskog poluotoka), je iskoristilo ove nesuglasice unutar porodice Sauda i uz podršku Osmanlija proširilo svoju vlast na područja koja su do tada pripadala kraljevini. 1884. godine oni su osvojili Rijad i označili kraj druge saudijsko-selefijske države. Preživjeli članovi porodice Sauda našli su utočište kod emira Kuvajta Mubaraka.
Treću saudijsku kraljevinu, koja i danas postoji, utemeljio je kralj Abdulaziz bin Abdurahman bin Fejsal bin Turki, koji se rodio u Rijadu 1879.
Godine 1901., na čelu male skupine odlučnih i odanih sljedbenika, on je došavši iz egzila iz susjednog Kuvajta izvršio prepad na Rijad u kojem je iz atentata ubio njegovog namjesnika odanog plemenu Bin Rešid. Nakon ovog događaja, on je počeo sa postepenim širenjem svoje države, vraćajući u okrilje svoje vlasti jednu po jednu regiju koje su nekada bile u sklopu prve i druge Kraljevine.
„Od samog početka svog djelovanja kralj Abdulaziz je selefijskoj ideologiji, kako iz osobnog uvjerenja tako i zbog smisla za političku prilagodljivost, dao sav njen nekadašnji sjaj. U isto vrijeme, od 1911., kako bi uspješnije organizovao i disciplinirao beduine kojima je zapovijedao, podigao je prve velike zemljoradničke naseobine koje su postale središtima religijskog, privrednog i vojnog života. Ta središta iseljavanja (hidžra), ponekad veoma značajna, kao naseobina u Erteviji, podignuta sa svojim džamijama oko izvora i zdenaca, trebala su omogućiti ne samo da beduinska plemena postanu sjedilačka ili bolje organizovana, već i da bratstvo po religiji zamijeni staru plemensku povezanost koja je u prošlosti bila uzrokom tolikih nepremostivih partikularizama. Braća (ihvan) koja su nastanjivala ta središta, i koje su njihovi propovjednici održavali u religijskom zanosu i vjernosti spram države, pridonijeli su u velikoj mjeri prvim velikim uspjesima saudijske dinastije.“[9]
Abdulaziz (vladao od 1902.-1953.) je uspješno učvrstio svoju državu koristeći sukob između posrnule Osmanske imperije i nadolazećeg britanskog utjecaja u Istočnoj Arabiji. U decembru 1915. godine, on je sklopio ugovor sa Britancima kojim oni priznaju njegovu nezavisnost, garantuju mu financijske subvencije i pomoć ukoliko saudijska država bude napadnuta. Zbog ove veze između vladajuće porodice Sauda i britanske administracije često se mogu čuti optužbe na račun selefijskog pokreta koje izriču njihovi ideološki neprijatelji kako su oni „britanski špijuni“. Istini na volju, vjerski krugovi kao i većina puka koji je živio u novonastalim naseobinama (ihvani) nisu bili niti upoznati sa detaljima državne politike. Tako da iako su oni bili iskorišteni od međunarodnih i lokalnih političkih krugova, neobjektivno i neutemeljeno je nastanak ovog pokreta ili njegovo učenje dovoditi u direktnu vezu sa britanskom krunom.
Najznačajnije ličnosti i raskol unutar selefizma

Svakako je najznačajnija i najmarkantnija ličnost selefijskog pokreta u prošlom stoljeću bio saudijski alim Abdulaziz bin Abdullah bin Baz.
Rodio se 1912. godine u Rijadu. Za svoga života obavljao je više značajnih dužnosti unutar zvaničnih vjerskih institucija kraljevine. Osim što je, u jednom periodu, bio rektor Islamskog univerziteta u Medini, šejh je sve do svoje smrti bio glavni muftija Saudijske Arabije. U tom periodu uspio je ostati autoritet unutar različitih frakcija selefijskog pokreta, kako u Kraljevini tako i van nje. Međutim, kada je u ljeto 1990. Irak napao Kuvajt, vladari Kraljevine bili su u teškoj situaciji. Pozivanjem zapadnih trupa u pomoć rizikovali su izbijanje unutrašnjih nesuglasica i destabilizaciju zemlje. Nepozivanjem izlagali su Kraljevinu opasnosti od Iraka. U tom odlučujućem momentu, i pored negodovanja nekih njegovih najbližih saradnika, šejh Bin Baz je izjavio da je u posebnim okolnostima dozvoljeno muslimanima tražiti pomoć od nemuslimana. Nekoliko mjeseci kasnije, šejh je otišao još dalje izdavši fetvu u kojoj je borba protiv Iraka proglašena džihadom. Već nakon toga šejhov ugled unutar militantnijeg krila selefijskog pokreta je počeo opadati. Za bivše mudžahide iz afganistanskog džihada takav šejhov postupak bio je ravan herezi. Čak su se neki od njih odvažili i već tada počeli prozivati šejha i njegove suradnike kao „sluge taguta“ (nevjerničkog lidera). Ovaj događaj će biti bitan toponim na vremenskoj karti uspona džihadskih i militantnih islamističkih pokreta kako u Saudijskoj Arabiji, tako i izvan njenih granica.
Kraljevina je bila sačuvana od Sadama, ali ne i od unutrašnjih nesuglasica kojih se kralj i plašio. Najozbiljnija posljedica ovog ideološki inspirisanog društvenog previranja bilo je to što je u pitanje počeo dolaziti legalitet saudijskog primjera šerijatske države kao uzoritog. Ulema koja je i dalje tvrdila suprotno i vladajućoj porodici davala islamski legitimitet, među kojima i šejh Bin Baz, našla se na udaru nove radikalne postavke borbenih selefija.
I pored svega, šejh Bin Baz je bio „životna nit“ između vladajuće porodice i njene najbitnije konstitucije, tvrdolinijaša iz Nedžda, srca Arabije. Za svoga života u dobroj mjeri je uspio zadržati sve selefijske frakcije pod svojim duhovnim mentorstvom. Samim time on je bio bitan faktor u rješavanju gorućeg pitanja na saudijskom dvoru: kako da država koja sebe naziva „velikim prijateljem SAD“ i teži modernizaciji, ostane dosljedna izvornom selefijskom učenju?
Ostalo je zabilježeno kako je Ibn Saud, prvi kralj ujedinjene Saudijske Arabije (1932.), svojevremeno rekao američkom izaslaniku: "Mi muslimani imamo jedinu pravu vjeru, ali Allah je vama dao željezo. Mi ćemo koristiti vaše željezo, ali ostavite našu vjeru na miru." [10] Međutim, kako je proces modernizacije, ali i vesternizacije Saudije, uzimao maha, sve je teže bilo pomiriti selefijsku interpretaciju islama sa tekovinama zapadne civilizacije. Šejh Bin Baz i ostali konzervativni alimi su stalno bili mišljenja da Zapad želi iskvariti njihovu vjeru. Zato su stalno postojale neprimjetne tenzije između moderno orijentisanih potomaka monarhije i konzervativne uleme.
Nakon smrti kralja Ibn Sauda 1953.godine, i početka modernizacije pod vlašću njegovih sinova Sauda i (posebno) Fejsala, monarhija je odlučila ponovo ukrotiti ulemu (vjerske učenjake) pretvarajući ih u dobro plaćenu birokratiju.[11] Ulema, kao i najveći dio vjerskog života bio je uređen, a danas je kao i u većini arapskih zemalja, kroz Ministarstvo islamskih pitanja i
vakufa. (ar. vizaretu šuun islamijje vel evkaf)
Kada je kralj Fahd 1990. pozvao pet stotina hiljada američkih vojnika u Kraljevinu, izgledalo je kao da će se saudijsko-selefijsko savezništvo raspasti. Šejh Bin Baz je u tim teškim momentima ostao lojalan vladajućoj postavi boreći se da u red dovede „usijane glave“ mlade uleme poput šejha Selman bin Fahda el-Avde i Sefera el-Havalija, koji su se stavili na čelo 400 i više učenjaka koji su 1991. kralju prezentirali peticiju u kojoj od vladajuće porodice traže da se uloga uleme poveća, da se iskorijeni korupcija i nepotizam, te da se preispitaju vojni odnosi sa Amerikom. U prvi mah, oni su zahtjeve iz te peticije posebnim kanalima dostavili do kraljevskog dvora daleko od očiju javnosti uz obećanje da će tako i ostati ukoliko se vlasti ne ogluše na njihove zahtjeve. Kada su potpisnici peticije, jedan za drugim, počeli osvitati iza rešetaka cjelokupan tekst peticije sa imenima potpisnika je procurio u javnost. To je bio do tada nepojmljiv presedan, koji je izazvao nezapamćen skandal i pokrenuo lavinu kontraverzi.
S obzirom da su autori peticije bili bliski šejhu Bin Bazu i da su ga oslovljavali kao svog vrhovnog autoriteta; on i ostali ugledni učenjaci državne uleme su se morali dugo pravdati i izvinjavati, tvrdeći kako su neki zlonamjerni pojedinci objavili dokument koji je trebao ostati u tajnosti. Kada su "usijane glave" počele javno kritikovati vladajuću porodicu na hutbama (propovjedima) koje su se kasnije snimale na kasete i umnožavale, stari šejh se osjetio obaveznim da žešće reaguje. Izjavio je kako se snimanje "otrovnih tvrdnji" suprotstavlja volji Božijoj. Uz njegovu pomoć porodica Sauda je ponovo preživjela oluju. Nešto kasnije on je vladajućoj porodici izdao fetvu o dozvoljavanju sklapanja mirovnog sporazuma sa Izraelom na Bliskom istoku. Ovo je razbjesnilo Usamu Bin Ladina, prognanog saudijskog opozicionara, koji za sebe tvrdi da vodi oružani džihad protiv Amerike i Izraela, koji je od šejha javno zatražio da podnese ostavku na poziciju muftije.
Iako se u uskim krugovima u Saudijskoj Arabiji govorilo kako šejh Bin Baz tajno podržava islamističke zahtjeve prema vladajućoj porodici, on je izbjegavao svaku otvorenu konfrotaciju. Možda je, poučen staračkom mudrošču, smatrao tačnim ono što već godinama tvrdi konzervativna ulema - kako je 80 godina tiranije bolje od jedne noći anarhije. Možda, malo pragmatičnije rečeno: on je bio svjestan da selefije i porodica Sauda ili plivaju zajedno ili tonu zajedno.
Problem vladajuće porodice sa islamističkim pokretima uzeli su maha tek kada je veliki legitimator otišao.

Šejh Usejmin- drugi u redu poslije Bin Baza

Nakon smrti šejha Bin Baza, kao novi duhovni lider selefijskog pokreta pojavio se šejh Muhamed Salih El-Usejmin.
Puno ime mu je bilo Muhammed ibni Salih ibni Muhammed ibni Usejmin et-Temimi en-Nedždi. Rođen je 1926.godine (27. ramazana 1347. godine po Hidžri).
On je nakratko uspio popuniti mjesto lidera pokretom kojeg je nepopunjenim ostavio šejh Bin Baz. Međutim, i on je vrlo brzo preselio na drugi svijet, a da nije uspio napraviti značajniju sanaciju postojećeg razdora među selefijama.
Nakon Usejminove smrti (10. januara 2001. god) počet će sukob oko toga ko će isplivati kao predstavnik selefijskog učenja. Zvanični nasljednici koji su preuzeli ključna mjesta u vjerskom establišmentu (poput muftije Muhameda Ali Šejha, predsjednika Muslimanske lige Abdulmuhsina et-Turkija, članova Organizacije vrhovne uleme kao što su Salih bin Fevzan el-Fevzan, Bekr Ebu Zejd i dr.) nisu uživali dovoljan ugled u selefijskoj bazi i zato se niko od njih nije uspio nametnuti kao istinski lider. To je otvorilo prostor za pojavljivanje čitavog niza frakcija koje su se okupljale oko različitih ličnosti, a koje su za sebe željele priskrbiti ekskluzivno pravo predstavljanja selefijskog pokreta.
Najdalje su na tom planu otišli sljedbenici saudijskog šejha Rabije el-Medhalija, koji su se žestoko suprotstavili svojatanju selefijske ideje od onih koji su kritikovali vladajući režim u Saudijskoj Arabiji. Za njih je to nešto nespojivo sa selefijskom metodikom ili kako oni to nazivaju menhedžom, te su se obrušili svom silinom na sve one koji su zagovarali džihad ili bilo kakav oblik vojnog organizovanja bez saglasnosti „velijjul emra“ odnosno vođe muslimana u ovom slučaju oličenom u saudijskom kralju. Također su neselefijskim proglasili bilo kakav oblik političkog angažmana, žestoko kritikujući Selmana bin Fahda el-Avdu, Sefera el-Havalija, Aida el-Karnija, Abdurrahman Abdulhalika (iz Kuvajta), zbog njihovih javnih istupa u kojima su iznosili svoje stavove o političkim i društvenim pitanjima kako u Kraljevini tako i u svijetu.
Čak i ranije kada su počele prve krize oko liderstva među selefijama, još za života šejha Bin Baza, po mnogo čemu sličan sukob je bio uveliko u toku u nekim susjednim državama gdje djeluju selefije. Tako se oko toga ko je istinski predstavnik selefizma u Jordanu vodila žestoka polemika između šejha Nasrudina Albanija (1909.-1999.), Muhameda Ibrahima Šakre, Alija Halebija, dr. Muhameda ebu Ruhajjma[12], Ebu Muhameda el-Makdisija i drugih. U ovom previranju ranije spomenuti su bili podijeljeni u dva tabora: one koji su zagovarali tolerantniju verziju selefizma koja je bila sklonija suživotu sa postojećim režimima i one koja je htjela dokazati da izvorni selefizam znači bezuslovno uspostavljanje vladavine Božijih zakona. Ovaj sukob nikada nije dovršen i samo se dodatno produbio. Teško je povjerovati da će se selefijski pokret, ne samo u Jordanu i Saudijskoj Arabiji, ikada više ujediniti oko jednog duhovnog lidera. Naprotiv, skoro svakodnevno nastaju nove frakcije od kojih svaka tvrdi da je samo ona jedini ispravni predstavnik selefizma i selefijskog menhedža odnosno metodologije.

Ono što je nepobitno jeste to da je selefijska škola mišljenja inspirisala čitav set pokreta, političkih organizacija i aktivističkih skupina koje će vremenom razrađivati vlastite metode postizanja zacrtanog cilja ponovnog povratka islama u njegovom totalitetu. Spektar tih organizacija i pokreta će varirati u svojoj ideologiji od onih militantnih (koji će silom ili političkim metodama raditi na ponovnoj uspostavi islamske države i šerijatskog prava) do onih intelektualnih (koji će raditi na stvaranju novih sistema ideja i misionarskoj apolitičnoj reformi muslimanskih masa). Međutim, zajedničko za sve njih će biti korištenje selefijski obojene argumentacije, pozivanje na iste klasične autoritete Ehluhadiske škole i smatranje sebe jedinim istinskim predstavnikom selefizma i izvornog islama u svijetu.
Stoga s pravom možemo pokret nastao oko učenja Muhammeda bin Abdul-Vehhaba svrstati u red matičnih pokreta islamskog revivalizma.

[1] Karčić, Fikret Društveno- pravni aspekti islamskog reformizma Sarajevo, 1990 str.106
[2] A. Ahmed, Islamic Modernism in India…, str. 261 (prema Karčiću)
[3] Arnaut, Abdul Kadir Stazom ispravnih prethodnika, str.6-7 prijevod na bosanski jezik: Halid Tulić El-Hurije Amman- Jordan
[4] Rizkullah, dr. Mehdi Ahmed Es-siretu-l-nebevije fi daw el-masadir el-aslije str. 459
[5] El-Feth el-Bari komentar Buharijinog sahiha (15/294/h 4117)
[6] Sahih Muslim (3/1391/h 1770)
[7] Buharija i Muslim pod gore navedenim brojevima
[8]Zejdan, dr. Abdulkerim El-medhal lidiraset eš-šerija el-l-islamije str. 106
[9] Laoust, Henri Raskoli u islamu Naprijed Zagreb 1989. god str. 293-294
[10] The Economist May 22nd 1999
[11] Lewis, Bernard, The Crisis of Islam, Phoenix, London 2004. god
[12] Za više detalja o ovom sukobu vidi knjigu Ebu Ruhajjma Suština razlike između legalnih selefija i zagovornika selefizma Dar el-Dževharij, Amman 1998. god


Knjigu možete poručiti na mail jusicm2000@yahoo.com

Cijena 10km + poštarina

19.11.08

The danger of politicization of religion- my article in Globalia Magazine

Two parallel Islamic Communities in Serbia
By Muhamed Jusić

The split within Islamic community in Serbia, especially in its Sandzak province, is creating a lot of turbulence in this already unstable part of Europe, and even leading to violence that for the first time in the latest history of the region is not over ethnical lines. It seems that conflict is not driven by pure animosity between religious leaders and their struggle for leadership of Slavic Muslims, mostly Bosniaks and other Muslim minorities living in this former Yugoslav republic. Even so, these personal reasons are very important for understanding the whole situation in and around IC in Serbia. It seems that problem of division has much deeper roots in political, national and religious open questions which are to be solved as a part of final process of dissolution of former Yugoslavia.

After the law defining the position of Churches and Religious Communities in Serbia was adopted in Serbian Assembly in 2006, stating that only one traditional Islamic Community can be registered in Serbia, the race for state recognition among two parallel communities began.
On 19th February 2007, Belgrade Mufti Hamdija Jusufspahic appointed himself as the Reisul -Ulama of the Islamic Community of Serbia. Since Rais-ul-Ulama is higher position in Islamic hierarchy then Mufti he thought that by seizing that titular for himself he is forcing state to recognize him as highest authority among Muslims or is at least strengthening his position in negotiations with Mesihat of IC in Sandzak. On the other hand, with his self proclamation as Rais-ul-Ulama he created a benchmark defying the position held by representatives from Mesihat in Sandzak by which there can only be one Rais-ul-Ulama among Bosniaks and that his residence is in Sarajevo.
Jusufspahic`s self proclamation as Rais-ul-Ulama was accepted with laughter in Sandzak and as nothing more then an attempt by Belgrade Mufti to “create family business out of Islam”.
Muamer ef. Zukorlic assessed that setting up of the Rijaset, or Presidency, of the Islamic Community in Serbia, headed, until that moment, by Belgrade Mufti, Hamdija Jusufspahic, was only a “family initiative” and a “family move”. Zukorlic considered that Jusufspahic and his group could be anything but the Islamic Community in Serbia, because they do not have legitimacy or international recognition, nor control over mosques in Serbia- especially not Sandzak.
The response from Mesihat of IC in Serbia and Mufti Zukorlic came soon. On 27th March 2007, Unifying Congress (Sabor) has been held in Novi Pazar during which IC in Serbia has been created as one unified organization of all Muslims who live in Serbia. The same Congress decided that the IC in Serbia will be composed out of four Muftiluks (Mufti districts).
Congress was attended by ethnic Bosniaks, Albanians and Roma Muslims from various parts of Serbia, among which were the representatives from cities of Zrenjanin, Subotica, Beocin, Novi Sad, Kostolca, Krupnja, Loznica, Smederevo, Nis, Zemun, Medveda, Bujanovac and Presevo. Delegates from areas covered by Muftis from Sandzak, Belgrade, Presevo and Novi Pazar were also there.
Large number of guests attended the gathering, but probably the most important were: Reisul- Ulema of IC in B&H Dr. Mustafa-ef. Ceric, as well as Reisul- Ulemas from Macedonia and Montenegro; Sulejman-ef.Rezepi and Rifat-ef. Fejzic, representatives from IC in Kosovo, president of Turkish Islamic Community of the National Vision Milli Gorus (IGMG)- Javuz Celik Karahan, and many other distinguished invitees. The Congress adopted the New Constitution of the Islamic Community and elected 54 delegates in newly constituted Sabor (Council, assembly or congressional body), as well as members of new Mesihat. Sandzak`s Mufti Muamer Zukorlic has been elected as the Chief Mufti and the Chairman of the Meshihat for a period of one year (until the next elections). Hajrudin Tudic has been appointed as the President of Sabor, Zekir Zija and Fikret Nimani as his deputies.
According to Juan Carlos Antunez, International Civil Consultant at EUFOR Headquarter in Sarajevo: “Jusufspahic’s move, likely supported by some Belgrade political circles, to break ties with Sarajevo and to set up an entire Serbia’s independent Islamic Community failed. The reaction led, at least publicly, by Muamer Zukorlic, obtained the support of an important part of the Serbian Muslims and, although the Mufti of Islamic Community of Presevo, Bujanovac and Medvedja, Dzemaledin Hasani, refused his authority, Zukorlic was considers by some analysts the future “nominal” leader of the majority of the Serbian Muslims. Serbian Government had the right to decide whether to grant an approval to the “Zukorlic’s Serbian Islamic Community” or not. A refusal could raise Sandzak’s pro-Bosnian feelings. The approval could mean that Mustafa Ceric, who is the spiritual leader not only for the Muslims in B&H, but also for Muslims of Croatia, Slovenia, Sandzak, and the Diasporas in the Western Europe, USA and Australia, and also is Zukorlic’s hierarchical superior, might be the “real” leader of the majority of the Serbian Muslims.”
Idea that Zukorlic could become sovereign religious representative of all Muslim in Serbia, and that IC in Serbia would be an integral part of large Islamic Community controlled from Sarajevo, did not sound so good to Serbian nationalists in Belgrade. It sounded like worst nightmare scenario to Serbian radicals as well as Kostunica`s nationalists. But there was someone else (beside family Jusufspahics in Belgrade who rejected from the beginning to unite under same Zukorlic`s umbrella) who did not like to see Zukorlic getting that strong, and it was his old “political rival” Sulejman Ugljanin. Unlike Jusufspahics and Belgrade nationalists Ugljanin was able to get serious opposition to Zukorlic`s plan inside his stronghold- Sandzak.
According to the Law of Churches and Religious Communities in Serbia, which was adopted in Serbian Assembly there could be only one traditional IC registered on the territory of Serbia. It meant that government in Belgrade did not have choice but to recognize IC in Serbia as the legal representative of Islamic faith, so a new strategy had to be designed and executed.
During mufti Zukorlic`s journey outside the Sandzak (in Morocco), a group of imams and members of Sabor (Assembly of IC) loyal to Sulejman Ugljanin held an unexpected meeting of Sabor on 3 th October 2007 and removed Muamer Zukorlic from all of his positions in IC. On that meeting held late at night in Novi Pazar Adem ef. Zilkic, imam from Tutin, was chosen for a new Reisul-Ulema of Islamic Community of Serbia, and Hasib ef. Suljovic was chosen as new president of Mesihat of IC in Sandzak. Members of Sabor who attended the meeting issued the statement, signed by the new Reis, calling on Zukorlic to withdraw from all positions in IC for the sake of “Muslim unity”. In the same letter they explained their decision to remove Zukorlic from his position by saying that it was on the basis of allegations that he was guilty of “political engagement, allying with one political option, spreading fear among the clergy and violating their right to free expression”.”
Zukorlic came back in Sandzak and held his own meeting of Sabor that was attended by the majority of its members during which he annulled all the decisions of Zilkic`s supporters, defining Zilkic`s appointment as “illegal, betrayal and attack on sovereignty of IC”. They say that the meeting in which Zukorlic has been removed from his position was nothing else but “an unsuccessful attempt of coup or overthrow”
On October 11th 2007, Hamdija ef. Jusufspahic, serving as Reisul-ulema at the time, handed Menshura to Reis Zilkic, which formally marked Zilkic`s coming to head of Islamic community of Serbia. Numerous incidents have been reported in Sandzak after Zilkic`s election, and they are still happening from time to time.
Politicization of religion
The political life among Bosniaks in Sandzak is very much defined with constant rivalry and antagonism between two major Bosniak political fractions in Sandzak: Democratic Party of Sandzak (SDA) led by Sulejman Ugljanin and Sandzak Democratic Party (SDP) led by Rasim Ljajic. This dispute has created deep divisions in every aspect of life in Sandzak, from coffee shops to football stadiums, and finally to mosques.
Sociologists and political theorists are quick in pointing out that such situation is a clear sign of stunt political culture in that society, since it is usual for communities with not that long democratic tradition to witness transformation of political parties with different political views into movements that frequently use not only political methods to convince people to side with them and to support their stay in power.
Similar scenario of division that is now evident in splitting up of Islamic Community has been seen earlier, in dividing humanitarian activities among Sandzak`s Muslims. The Merhamet aid agency was formed recently with links with Bosnia and Herzegovina’s capital Sarajevo and is close to SDA leader Sulejman Ugljanin. Interestingly enough, in this case Ugljanin does not mind its links with Sarajevo as long as it is under his control- as he does when it comes to IC in Sandzak and its link with Sarajevo Rijaset. The new agency has been formed despite the fact that the similar aid agency, called Merhamet Muslim, already exists for almost 15 years. The problem was that it was led by Ugljanin’s political adversaries.
If we are to look at it from this point of view the division in Islamic Community did not come as a surprise. Especially when we know that religion in Sandzak and Serbia, and for that matter in whole Balkans, has gone hand in hand with politics since the nineties.
For many influential residents of Sandzak that author of this article had spoke with, the political dispute is at the core of conflict between the two parallel Islamic Communities in Sandzak, and religion has nothing to do with it. According to their view, the turning point and the first step toward resolution of Sandzak`s political and religious unity came with the struggle for influence among Sandzak`s Muslims between religious leader of IC Mufti Muamer Zukorlic and the political leader form SDA party (Party of Democratic Action) and mayor of Novi Pazar Sulejman Ugljanin. So if we are to search for the roots of this conflict then we are to begin in second half of nineties. During that time, the relationship of once good partnership and cooperation among Zukorlic and Ugljanin turned to deep rivalry.
After studying in Algeria, Zukorlic came back to Sandzak and was appointed Mufti of its IC with help of Ugljanin`s party SDA. It was possible for Ugljanin to appoint Zugorlic to that position since it was the time of national awakening among Bosniaks that was led by so called “historical circle” of politicians from SDA party (both in Bosnia and in Bosniak Diaspora). It was the time of dissolution of Former Yugoslavia and its Islamic Religious Community. New national institutions were reestablished or redefined among Bosniaks to suite the new political reality, and people from SDA played the key role in all of those processes. That gave them the power to appoint the people they saw suitable for leading positions. Constitution of mesihat of IC in Sandzak as part of IC of B&H which was formed in Sarajevo as “sole and united community of Muslims in Bosnia and Herzegovina, of Bosniaks outside their homeland” was just an episode in Bosniak nation building process.
„Ugljanin emerged as a political figure in the early 1990s, when he headed the Party of Democratic Action (SDA) Sandzak board, which was sister-party of Bosnia and Herzegovina’s SDA led by wartime President Alija Izetbegovic. At that time, according to Balkan Investigative Reporting Network report, Ugljanin advocated autonomy for Sandzak, a concept the local population voted in favor of in a referendum in October 1991.”
Charged by the former Yugoslavia authorities with “terrorism, undermining the constitutional order and intent to carry out secession”, Ugljanin was allowed to leave the country. He will not return until September 30th 1996. During his absence from Sandzak, Zukorlic grew in strength and became more then just a religious leader.
The anti-Bosniak state terror of the Milosevic era coincided with an economic boom in Novi Pazar which gave an additional power to, at the time, undisputable leader of Islamic Community in Sandzak - Mufti Zukorlic. According to my interview with one of imams from Sandzak, Novi Pazar and many other towns in that part of Serbia became a center of black market during the embargo that was imposed on Milosevic’s Serbia by Security Council of UN. This further strengthened the position of Mufti Zukorlic who managed to build his influence between new economic elite who were generously supporting all activities and projects of IC making it even stronger and more influential. Some reports suggest that Mufti Zukorlic himself was involved in business activities.
Once Ugljanin came back to Sandzak in September 1996 he found that Zukorlic has, in many ways, filled the political vacuum left by his absence. Some analysts, who spoke under condition of anonymity, told Balkan Insight, as it is reported by Sarajevo based Oslobodenje newsmagazine, that Ugljanin and Zukorlic disagreed over financial issues. Others say the rift arose over the issue of religious property in the region. The others, especially people close Zukorlic, say that he simply refused to be Ugljanin`s marionette and to obey his political instructions.According to ICG report, tensions grew between them at that time over financing the madresa and were expressed through two newspapers, Sandzacke novine controlled by Ugljanin, and Glas Islama controlled by Zukorlic.
Zukorlic's break with Ugljanin was a great opportunity for the newly emerging Bosniak political parties like Rasim Ljajic's Sandzak Democratic Party (SDP) and Party for Sandzak of Fevzija Muric, both former Ugljanin's allies who turned to disagree with him and decided to capitalize on their dispute. From that time Ljajic and Zukorlic became associated to one another. Some would say that Zukorlic was the one who brought Ljajic to political stage and made him politically relevant.
But, what at the beginning used to be a regional conflict will soon draw attention of political forces from Belgrade with their own particular interests and disputes.
According to ICG reporting, Zukorlic accurately read the political situation in Serbia after Milosevic and found common ground with the late Prime Minister Dindic, who embraced him as his main partner in Sandzak.
Bosniak political parties - the SDA in particular - criticized this political engagement as inappropriate for a spiritual leader but it has paid dividends. In 2002 Dindic gave a green light to Zukorlic to establish the first private university in Novi Pazar, and in 2003 the mufti accompanied a Serbian state delegation to the United Arab Emirates. Whenever Serbian politicians visit Novi Pazar, they inevitably meet with Zukorlic, but often avoid Ugljanin and (even- M.J.) Ljajic.
Even from earlier Ugljanin- with his image of Bosniak nationalist- had interesting relation with Serbian nationalist Vojislav Kostunica, which steeled for new alliance to be created. On September 22, 1995 two members of Ugljanin’s party in the Serbian parliament defected to Vojislav Kostunica’s camp and signed a statement of loyalty to the Serbian government, whose survival depended on their votes. After this, the coalition rallied by Ugljanin was given posts in the ministries of infrastructure and education and the post of deputy parliament speaker. This created a benchmark after which the conflict between Zukorlic and Ugljanin will no longer be a regional dispute, but more and more a battle that is fought in Belgrade. Both sides started looking for allies in Belgrade, but with it came a tutorial status and price to be paid. Ugljanin will turn to support New Islamic Community which will include to Belgrade loyal Jusufspahics family of imams advocating no spiritual ties with Sarajevo. The paradox is that he who fought for so long to see closer ties between Bosnia and Sandzak now had to turn to someone who, as seen by many in B&H and Sandzak, is dividing Bosniaks to serve interests of Belgrade.
The stage was set for disagreement to escalate. The regional conflict turned into a new clash in which Bosnian nationalist Ugljanin and Serbian nationalist Kostunica are on one side and more moderated and seemingly pro-European Zukorlic, Ljaic and Dindic and later Boris Tadic on the other side.
There are no signs that two parallel Islamic Communities in Serbia and Sandzak are interested in making any compromises in the near future. It means that this will probably be one “frozen conflict” more, whose solution is postponed to some “better times”. Along with Kosovo status, Bosnian and Herzegovina`s inefficient state that is crippled with ethnical divisions, Balkans is more and more turning into the region of “frozen conflicts”, from political to ethnical and finally religious ones.
But despite all the problems the future of the region looks bright and the driving force which is forcing different parties in number of burning conflicts to make compromises is promise and vision of membership in European Union. So far this new vision of the region has been very useful but it still has to be more emphasized.

11.11.08

Sherif Barak Olsun


Hoće li novi američki predsjednik uspjeti ujediniti podijeljenu naciju? Ko su ključne Obamine ličnosti u Bijeloj kući i Washingtonu? Da li će Obama uspjeti očuvati ovaj novi pozitivan imidž Amerike? Naš analitičar nije ponudio odgovore na ova pitanja, to se, ipak, očekuje od Baracka Obame
Piše: Muhmed Jusić (Start)
He did it! Barack Obama je ipak uspio. Napravio je historijski podvig postavši prvi crni predsjednik u Bijeloj kući. Ali možda i više od tog iskoraka američkog društva u borbi sa duhovima segregacije iz nedavne prošlosti, Obama je, kako u Americi tako i u svijetu, od svoje kampanje napravio pokret za sveopće promjene. U svojim nadahnutim predizbornim govorima, prvi američki kandidat za predsjednika afričkog porijekla izvrsno je oslikao brojne probleme koji pritišću američko društvo, ali i one koje je politika Georgea Busha dosad uzrokovala u svijetu. Konkretnih rješenja bilo je jako malo. Zato je više nego realno strahovanje mnogih da će nakon što 20. januara zasjedne u Ovalni ured, Obama već sa prvim predsjedničkim potezima razočarati svoje brojne simpatizere. Jednostavno je teško povjerovati, bez obzira koliko se bude trudio, da će Obama uspjeti zadovoljiti očekivanja jedne tako široke i raznolike baze koja tvori njegov pokret, kako u Americi tako i svijetu. Zato nas ne bi trebalo iznenaditi da razočarenje Obamom bude tako snažno kakvo je bilo i oduševljenje njegovim revolucionarnim apelom za promjene.
Vizije promjena
U svome pobjedničkom govoru pred oko 200.000 simpatizera koji su se okupili u njegovoj bazi u Chicagu Obama je odmah upozorio na to da će rješavanje nagomilanih problema zahtijevati dug period i da će se teško moći završiti u jednom mandatu, te da je on već sada svjestan da neće moći zadovoljiti očekivanja svih onih koji su za njega glasali i koji su mu dali podršku. U još jednom u nizu nadahnutih govora, on je rekao kako nikome ne može garantovati da će sve njegove odluke biti u skladu sa voljom onih koji su ga podržali, ali da može garantovati da će saslušati njihovo mišljenje, naročito onda kada se razilaze. Ovo govori da je i Obama sam svjestan pritiska i nevjerovatnih očekivanja koja od njega imaju svi nezadovoljnici Amerikom kakva je ona bila u proteklih osam godina. A takvih je mnogo.
Već prvi dan nakon izbora uslijedila su pisma iz svih krajeva svijeta i svih slojeva američkog društva upućena Obami u kojima svi, uz čestitke, iznose svoju viziju promjene za koju su se oni zalagali i za koju su mislili da je Obama predstavlja. Takva pisma su uputili i Srbija, Sjeverna Koreja, pa i Iran preko nekih svojih ajatolaha. Teško da će se njihova vizija promjene podudariti sa onom Obaminom koja će prije svega biti definisana američkim interesima.
Cinici među američkim crncima su već u šali rekli kako brata ne bi zapalo da vodi Ameriku da ona nije pala na ovako niske grane. I uistinu, pred Obamom stoje izazovi sa kakvim se nije susreo možda nijedan predsjednik prije njega, osim možda Georgea Washingtona. Prvi zadatak kojeg je i on naglasio u svom pobjedničkom govoru jeste da pokuša ujediniti podijeljenu naciju, što je izazov s kojim će se i pored činjenice da će njegova partija imati većinu u Senatu i Kongresu, morati uhvatiti ukoštac ukoliko želi napraviti stvarni zaokret u američkoj unutrašnjoj politici i napraviti iskorak u ključnim problemima američkog društva, kao što su ekonomija, socijalna zaštita, obrazovni sistem i ideološka podijeljenost.
Sljedeće značajno pitanje na kome će Obama već stvoriti prve neprijatelje i unutar vlastite partije jeste kreiranje svoje administracije. Poznato je da politiku predsjednika zbog kompleksnosti političkog aparata u Washingtonu u presudnoj mjeri kreira predsjednička administracija. I prije nego što su bili objavljeni zvanični rezultati iz brojnih država, na CNN-u i drugim američkim stanicama, počele su spekulacije o tome ko će biti ključne Obamine ličnosti u Bijeloj kući i Washingtonu. Svojim odabirom državnog sekretara i vlastitih pomoćnika, Obama će pokazati u kojem pravcu će ići njegova administracija. To će, bez sumnje, mnoge učiniti skeptičnim, a one koji budu isključeni nezadovoljnim.
Koliko može Obama?
Izbor Obame je pokazao vitalnost američke demokratije i njenu spremnost za samokorekciju. Masovan odaziv birača i entuzijazam koji su pokazali Amerikanci za ove izbore, pokazao je da se radi o naciji sa visokim stepenom političke svijesti. Imidž Amerike je samo dan nakon izbora (iako se ništa konkretno nije promijenilo još), prema prvim pokazateljima znatno bolji od onog koji je o njoj vladao za vrijeme Georgea W. Busha. I to je samo po sebi uspjeh. Način na koji su američke ambasade širom svijeta organizovale praćenje američkih izbora govori da je i trenutna administracija svjesno iskoristila ovaj marketinški potencijal da pokuša revitalizirati imidž Amerike u svijetu, nudeći jedno novo, skandalima Busheve administracije neukaljano lice Amerike. Vrijeme pred nama će pokazati da li će Obama uspjeti očuvati ovaj novi pozitivan imidž Amerike, ili će ga vrlo brzo kompromitovati neprincipijelnom borbom za američke interese u sve složenijoj geostrateškoj slici svijeta. Tokom predizborne kampanje on je pokazao da je politički pragmatičan i da je spreman korigovati svoje pompezno najavljivane stavove ukoliko ustanovi da su nerealni, što nije naišlo na dobar odjek kod idealista, ali je oduševilo real-političare.
Obama neće imati izbora, a da ubrzo nakon ulaska u Bijelu kuću ne pokaže da li će ispoštovati svoje predizborno obećanje o povlačenju američkih trupa u Iraku u roku od šesnaest mjeseci. On će morati donijeti tešku odluku da li će ostati dosljedan svome obećanju, čak i ako mu generali na terenu kažu da će tako brzo povlačenje ostaviti vakuum koji bi mogli popuniti Iranci ili Al-Kaida. Isto važi i za obećanje da će zatvoriti Guantanamo Bay, za što će morati iznaći nekoliko ozbiljnih odgovora tipa onog kad i pred kojim sudovima suditi pritvorenim ili ih odmah pustiti na slobodu. Usto, ostaje mračno predviđanje njegovog kandidata za potpredsjednika Joea Bidena, koji je, kao vrstan poznavalac međunarodnih odnosa, u predizbornoj kampanji ustvrdio da će svijet testirati Obamu nekom vrstom međunarodne krize u prvih šest mjeseci njegove vladavine kako bi vidjeli s kim stvarno imaju posla. Zbog ovog predviđanja Obamina kampanja je pretrpila brojne napade republikanaca, ali ni oni nisu mogli sakriti da se nešto takvo desilo s prijašnjim predsjednicima (vidi 1993. i 2001.). Kako će se Obama nositi sa eventualnom vještački izazvanom krizom, ako je bude, pokazat će da li se iza njega krije išta više od vještog retoričara i harizmatičnog političara.
Amerika i EU
Za Obamin uspjeh će biti ključna prekoatlanska saradnja sa Evropskom unijom. Evropski političari su pokazali neuobičajeno oduševljenje njegovim izborom, ali već sada analitičari upozoravaju da bi Obama Evropljanima mogao ponekad biti i neugodan partner. Afganistan bi mogao postati prvi kamen spoticanja između novog američkog predsjednika i Evropske unije ukoliko članice NATO saveza kao i do sada ne budu spremne poslati pojačanje u Afganistan za koje je Obama obećao da će uslijediti ako on pobijedi.
Druga sporna tačka između Amerike i EU mogla bi biti Rusija. Prema mišljenju diplomata čije je mišljenje prenio SEE.biz, Moskva je Obami jedna od mnogih važnih tema, a za mnoge je Evropljane ona možda najvažnija Ako Obama, poput Georgea W. Busha, ustraje na pristupu Gruzije i Ukrajine NATO savezu, to bi moglo opteretiti odnose između SAD-a i EU. Riječ je o problemu koji već uzrokuje podjele u samoj Evropi, u kojoj istočnoeuropske države traže zaštitu SAD-a, a zemlje poput Njemačke, Francuske i Italije pokušavaju izgraditi odnos ravnoteže s Rusijom- piše SEE.biz.
Evropljani očekuju da ih Obama prihvati kao partnere u svim vanjskopolitičkim inicijativama, upozorila je Annette Heuser iz njemačke fondacije Bertelsmann, koja smatra da bi očekivanja u tom pogledu mogla propasti: Mogućnost razočarenja u tom pogledu je velika, procijenila je. Simbolični politički potezi, poput, primjerice, ukidanja zatvoreničkog logora u Guantanamu te inicijative protiv klimatskih promjena, mogli bi dovesti do toga da SAD u svijetu bude ponovno prihvaćen kao predvodnik, što, s druge strane, ne olakšava položaj Evropske unije, smatra Heuser. (prema SEE.biz)
Drugim riječima, radio ili ne radio ono što se od njega očekuje, Obama bi se na brojnim pitanjima jednostavno mogao nasukati.
Prekretnica ili propuštena prilika
Barack za ovako ubjedljivu pobjedu treba zahvaliti prije svega katastrofalnoj politici Busheve administracije, a zatim ekonomskoj krizi, koja je, prema izlaznim analizama biračkog tijela, bila dominantni problem na osnovu kojeg su se odlučivali kome će povjeriti svoj glas. Da su kojim slučajem Irak i sigurnost ostali glavna preokupacija američke javnosti, vjerovatno bi McCain, koji je u tim pitanjima na svom terenu, prošao nešto bolje. Raspad ekonomskog sistema i činjenica da su mnogobrojni Amerikanci upravo zbog toga Obami poklonili svoje povjerenje stvara pritisak na njega da u tom pogledu ne iznevjeri svoje birače. S obzirom na svu kompleksnost ekonomske krize i tvrdnje eksperata da se ona ne može na jednostavan način prevazići, nikome, a čini se ni samom Obami nije jasno kako će taj problem riješiti i da li će to od njega zahtijevati preispitivanje čitave ekonomske filozofije na kojoj počiva kapitalističko društvo. I prije nego što je Obama izabran za predsjednika, magazin Economist ga je stavio pred dilemu za koju vjeruju da će se morati s njom suočiti ukoliko on i njegove demokrate pobijede. Obama će morati odlučiti da li će odbaciti konzervativnu ideologiju i uništiti dojam o Americi kao državi desnog centra i da li će jednom za sva vremena završiti sa vladavinom radikalne tržišne ekonomije - koja je počela s Margaret Thatcher i Ronaldom Reaganom.
Očito je da svijet i građani SAD-a od Obame očekuju mnogo. Upravo zato je mogućnost razočarenja u tom pogledu velika. Vrijeme će pokazati da li će dolazak harizmatičnog Baracka Husejna Obame u Bijelu kuću biti stvarna prekretnica za cijeli svijet i Ameriku ili još jedna propuštena prilika.
***
Izbor Obame poslao je jednu zanimljivu poruku svijetu o iskoraku američke demokratije u prevazilaženju rasnih razlika, ali je u isto vrijeme poslao jednu neobičnu poruku Afroamerikancima, koji su tako često posezali za argumentom kako crnac u Americi jednostavno ne može uspjeti bez obzira koliko vrijedio. Teško da će taj argument, toliko često korišten u porukama crnačkih repera, više ikada imati značajan odjek među crnim Amerikancima. Izlazne ankete su pokazale da je za Obamu glasalo 95 posto crnaca, 45 posto bijelaca (koliko su otprilike dobivali i drugi demokratski kandidati na predsjedničkim izborima prijašnjih godina) i 66 posto Latinoamerikanaca. Drugim riječima, Obami njegova rasna pripadnost nije odmogla, kako se predviđalo, nego mu je čak pomogla da pridobije znatnu podršku Afroamerikanaca.

9.11.08

Šta se desilo sa muslimanskim svijetom?


Danas sam naletio na ovaj tekst koji sam napisao dok sam još studirao u Medini. Podsjetio me je na pitanja koja su me tada okupirala:

Šta se desilo sa muslimanskim svijetom?

(Kriza savremene islamske misli)
Piše: Muhamed Jusić


Jako je teško govoriti o uzrocima koji su doveli do stagnacije individualne i društvene dinamičnosti islamskog društva i izumiranja kreativnosti u naučnim krugovima islamske civilizacije. Prije svega, zbog činjenice što se razlozi za to kriju u kompleksnom i mnogostrukom sklopu okolnosti čiji početak je skoro nemoguće odrediti.
Primjetno je da se ovo pitanje povlači paralelno sa razlozima sveopće stagnacije muslimana, odnosno sa univerzalnim pitanjem povoda nazadovanja nekog naroda. Zbog činjenice da historija nije egzaktna na način kako je to, recimo, matematika, na ovo pitanje ne može biti sigurnog i potpunog odgovora. Historija ima svoje zakonitosti, ali ne takve da bi sa sigurnošću mogli predviđati tok događaja, ili objasniti ono što se odigralo. [1]


Međutim, ono što je moguće jeste pratiti jedan dio tih uzroka koji su objektivni i kao takvi dostupni analizi i saznanju. Da bismo došli do tih uzroka potrebno je napraviti komparaciju između "zlatnog doba" islamske civilizacije i kasnijeg perioda za kojeg sa sigurnošću znamo da predstavlja period dekadencije.
Učinimo li to ne možemo a da ne primijetimo kako je nauka (podjednako vjerske i kreativne nauke) u prvim stoljećima uživala poseban ugled i kako se njenom razvoju posvećivala posebna pažnja. O ovome nam svjedoče brojna naučna i kulturna ostvarenja koja su ostala kao rezultat nezapamćene ljubavi prema nauci. J. Risler opisujući taj "zlatni period" islamske civilizacije kaže: "Nastava u osnovnim školama i školama drugog stupnja (tzv. medresama) bila je besplatna… Neki su se upućivali u Meku, Bagdad, Damask ili Kairo da bi čuli velike učenjake iz ovih gradova. Putujući svugdje su nalazili besplatan smještaj, hranu i nastavu… Jednom riječju, vidimo od XI na XII vijek nešto što se dotle nikada nije susrelo; svuda bezmjerna strast za knjigom, hiljade džamija koje ječe od rječitosti učenjaka, stotine prinčevskih dvoraca u kojima se održavaju pjesnički i filozofski kružoci, putevi puni geografa, historičara, teologa u traganju za naukom. To je najvažniji intelektualni period islamske historije."
Nasuprot tome, kasnije razdoblje jedanaestog i ranog dvanaestog stoljeća u islamu, kada je prema nekima i počela dekadencija, predstavljaju puku suprotnost. Raspoloženje ovog vremena okrenulo se od ove naučne žeđi ili prema sufizmu sa svojom filozofijom onoga svijeta, ili prema krutom ortodoksnom redukcionizmu koji je nauku sveo na puko oponašanje (taklid) miješajući šerijatsku zabranu inovacija u vjeri (bid`at) sa inovacijama u kreativnim naukama. Nasuprot periodu Haruni Rešida kada se svako naučno ostvarenje plaćalo zlatom (svaka nova napisana ili prevedena knjiga bez obzira na disciplinu bi bila izvagana i učenjak bi dobio zlata jednako njenoj težini) u novonastalom naučnom ambijentu na svaku inovaciju u nauci se gledalo sa sumnjom, do te mjere da su vrata idžtihada (iznalaženje šerijatskih rješenja za novonastale probleme) bila u potpunosti zatvorena. Koliko je ovo nova pojava bila štetna najbolje pokazuju neki primjeri otpora islamskog vjerskog establišmenta prema znanosti i tehnologiji u kasnijim stoljećima. Tako se, naprimjer, bilježi uspjeh konzervativnog vjerskog establišmenta da zakoči uvođenje štamparstva (a samim time i šire pismenosti) u islamski svijet sve do Napoleonove okupacije Egipta 1798. Dakle, punih tristopedeset godina nakon Gutenbergova prvog štampanja Biblije i njenog širenja. U Turskoj (osim kratkog razdoblja između 1729. i 1745.) se štampanje knjiga nije moglo uvesti do 1839. za svjetovne knjige, a do 1874. za Kur'an zato što su se tome opirali konzervativni vjerski krugovi. Iz istih poriva je 1580. uništena i posljednja opservatorija u islamskom svijetu- istanbulska opservatorija. Al-Birunija su isti ti krugovi optužili za herezu kada se poslužio bizantskim (solarnim) kalendarom za instrument koji je izumio za utvrđivanje vaktije.[2]
Slično je prošao i veliki fizičar Ibn el-Hajsam koji je vršio eksperimentalna istraživanja “najvišeg reda” u optici. To je onaj El-Hajsam koji je pretpostavio ono što je na Zapadu poznato kao “Fermatov princip najmanjeg vremena”: zakon da svjetlost putuje svojim medijumom, najvećom brzinom, što je fundamentalna osnova geometrijske optike. Ovo otkriće je El-Hejsem otkrio nekoliko stoljeća prije Fermata. On je obznanio i zakon o inerciji, koji su kasnije otkrili Galilej i Newton, a morao se pred halifom praviti ludim (op. a. kako bi sačuvao glavu) zato što je bio zamislio asuansku branu.[3]
A ovakvih i sličnih primjera ima mnogo.
Nažalost, primjeri ove opresije konzervativnih vjerskih krugova spram znanstvene misli nastavljaju se čak i danas u nekim krugovima islamske uleme tako da se sa prezirom i neopravdanom sumnjičavošću gleda na sva pozitivna ostvarenja svjetske civilizacije i nauke. Te, umjesto da se islamski ummet trgne iz dubokog sna i pokuša ići u korak sa vremenom, on troši dragocjenu energiju na pokušaje apsolutne izolacije. "A svaki pokušaj izolacionizma biva višestruko štetnim. Jer, pozicija pasive nikako ne može spriječiti pristizanje drugosti, pa time i utjecaj koji ona nosi sa sobom, a s druge strane, u odsustvu vlastite aktive, gubi se mogućnost kontrautjecaja i nesporne plodotvornosti međudejstva…"[4]
Ova davnonastala intriga i danas ostavlja traga na savremenu islamsku misao tako da se nerijetko zagovaraju stereotipi kako će se stanje ummeta popraviti pukim vraćanjem širih masa formalnim vjerskim obredima. Pri tome se zapostavlja glavna posebnost islamske civilizacije, tj. njena sveobuhvatnost.

Hilafet je pao dok su džamije bile pune
Realnim sagledavanjem historijske građe postaje jasno da ovakvo poimanje islamskog preporoda, te zastupanje stajališta kako je slabljenje religioznosti masa jedini povod dekadencije islamskog ummeta, nije održivo.
O tome nam govori niz sitnih historijskih detalja iz koji se da zaključiti da su muslimanske mase čak i u momentima najvećih previranja bile na visokom nivou vjerske svijesti, koja je zbog sve izraženijeg redukcionizma u intelektualnim i vjerskim krugovima bila nesveobuhvatna i manjkava.
Jedan takav detalj imamo u primjeru Ebu Sa'da el-Harevia (učenjaka koji je uspio izbjeći golgotu koju su križari počinili u Kudsu (Jerusalemu) koji je, u petak 19. augusta 1099. poveo svoje drugove u Veliku bagdadsku džamiju, te, dok su se pravovjerni sakupljali iz svih dijelova grada na džumu, on je razmetljivo počeo jesti, iako je u toku bio ramazan, mjesec obaveznog posta. Za nekoliko trenutaka bijesna gomila se okupila oko njega, a vojnici su mu pristupili u namjeri da ga uhapse. Tada je El-Harevi ustao i mirno upitao one koji su ga okružili kako se mogu osjećati tako pogođeni povredom obaveze posta, dok su pokolj hiljadu muslimana i uništenje počasnih mjesta islama primili sasvim mirno. Utišavši time gomilu, nastavio je detaljno opisivati zlo koje je zadesilo Siriju (Biladu-š-Šam), a osobito zla koja su zadesila Jerusalem.[5] Nakon toga Harevi je organizovao niz protesta u kojima su ga podržale muslimanske mase širom islamskog svijeta, a kojima je zahtijevao intervenciju zvaničnih predstavnika vlasti i vjerske hijerarhije kako bi se spriječila najezda križara. Međutim, treba li napomenuti da je duhovna kriza već bila zahvatila muslimansko intelektualno i političko tkivo u tolikoj mjeri da je bilo kakva značajnija reakcija izostala?
Još jedan primjer za postavljenu tezu nalazimo u činjenici da je javno mnijenje u Osmanskom hilafetu bilo toliko “islamski raspoloženo” da se i sam Kemal Ataturk nije usudio u prvi mah otvoreno deklarisati protiv hilafeta, već je bio prinuđen pristati na to da Abdulmedžid II nastavi obavljati funkciju halife još neko vrijeme nakon nestanka Osmanskog hilafeta. “Javno mišljenje je“ , kako tvrdi Milovan Baletić, “bilo toliko tradicionalistički raspoloženo da su se morali praviti kompromisi, jer se bio uzdrmao i Ataturkov autoritet”[6]. Što će reći da se razlozi za (konkretno u ovom primjeru) pad islamskog hilafeta moraju tražiti negdje drugo, a ne u nedostatku vjerskog popularizma.

I ovaj i onaj svijet
Gore navedeni primjeri nam pokazuju da puki vjerski popularizam nije ono što istinski nedostaje islamskom svijetu, te da kao takav nije dovoljan za prevazilaženje davnonastalog stanja. Naprotiv, preporod mora biti svestran, temeljit i ustanovljen na izvornim učenjima islama (ako o takvoj vrsti preporoda govorimo) kao garantu njegove dosljednosti. Rješenje se mora tražiti u sveobuhvatnosti islama i njegovog učenja što nam i Kur`an sugeriše: "Zar vjerujete u jedan dio Knjige, a drugi odbacujete (kufr činite)? Onoga od vas koji čini tako stići će na ovom svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. -A Allah motri na ono što radite.[7]
Tačno je da glavna odrednica nikako ne smije biti puki tehnološki napredak na račun svih drugih aspekta ljudskog bića. Primjer postmodernog društva nam najbolje pokazuje da se ne može postići blagostanje ukoliko se zapostavi moral i etika. Međutim, odgovor nije ni u napuštanju civilizacijskih dostignuća čovječanstva (ne samo u tehničkim disciplinama), već u sintezi ove dvije komponente. Izbor između ovog svijeta i vjere ne smije biti "ili ovo ili ono" već "i ovo i ono".
Kreativnost i dinamičnost koju su prve generacije crpile iz Božije riječi i Sunne (prakse Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) mora ponovo zaživjeti u venama islamske inteligencije, ali to ne znači da se ne smije učiti od drugih.
Međutim, kada je u pitanju pozajmljivanje tekovina svjetskog napretka ne bi se trebali ograničiti na puko pozajmljivanje. Naime, ranija islamska kultura i civilizacija, što je njezina odrednica, prihvatila je mnoge tekovine indijskog, grčkog, perzijskog i jevrejskog duha i iskustva, ali ne na način samo pozajmljivanja već prožimanjem, oplemenjivanjem i islamiziranjem tih tekovina i vrijednosti.[8]
Ova praksa bi se trebala ponovo aktuelizirati možda čak i kroz proces kojeg danas često nazivaju “islamizacija nauke”.
[1] Zašto su muslimani zaostali? L.S.B. Takvim 1979. Sarajevo str. 169
[2] Religija i znanost, Abdus Selam, Etika u islamu (zbornik radova trećeg simpozija zagrebačke džamije), 1410/1990. str 100.
[3] Intervju sa Abdu-s-Selamom (1926-1998.), dobitnikom Nobelove nagrade za istraživanje u oblasti fizike , Preporod- Sarajevo, april 1990.
[4] Zemljoradnici vremena, Jusuf Žiga, Bosanski kulturni centar Sarajevo 1998. str. 39.
[5] Križari u očima Arapa, Amin Maalouf, Bemust, Sarajevo 1999. str. 95
[6] Povratak Židova u zemlju Izraelovu, Milovan Baletić, Globus/ Zagreb 1988. str.230.
[7] Prijevod značenja Kur'ana, sura El-Bekare, ajet. 85
[8] Povijest islama, Mustafa Spahić II Sarajevo 1995 str. 211.