Zaboravljeno pismo Bošnjaka iz opkoljene Kaniže

Bošnjaci su narod neispričanih priča. Toliko junaštva, stradanja, uspjeha i besmislenih stradanja, pojedinačnih i kolektivnih će ostati neispričano, nepoznato onima koji dolaze. Bez njih slika nas o nama nije kompletna. U njima su brojne poruke koje nikada nećemo izvući, lekcije koje nećemo naučiti i uzori na koje se nećemo ugledati.

Jedna takva priča je i pismo (arzuhal) poslano iz opkoljene Kaniže potkraj XVII stoljeća na arapskom jeziku, koje je rahmetli Kasim Dobrača našao u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i u prijevodu objavio u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke (1974-12-31)[1]. Sve ukazuje na to da je pismo napisao i poslao komandant Ahmed-efendija Hadži Piri, najvjerovatnije Bošnjak po porijeklu. Pismo je poslano u periodu od februara do marta 1688. iz Kaniže koja je bila pod opsadom. U pismu je opisana težina pozicije u kojoj su se našli muslimani, koji su se dugo vremena odupirali i pokazali nevjerovatnu izdržljivost protiv neprijateljskih napada.

Dobrača je o kontekstu u kojem je pismo napisano zapisao: „Krajem XVII stoljeća, turska moć i njen politički značaj u Evropi naglo opadaju. U međuvremenu, od turskog poraza pod Bečom 1683. do Karlovačkog mira 1699. turska vojska morala se povući iz Srednje Evrope sve do Save i Dunava. Sve muslimansko stanovništvo tih krajeva, među kojima je bilo i našeg naroda, moralo se također povući na jug, sklanjajući se od uništenja i svakojakih patnji. Samo u gradu Kaniži i njegovoj najbližoj okolini na jugu Mađarske ostalo je nešto muslimana i turska lokalna vojna posada. Ta mala skupina muslimana, opkoljena neprijateljima sa svih strana, fanatično se branila i držala pred mnogobrojnim napadima, četiri godine, nakon čega se predala pod pritiskom mnogostruko nadmoćne sile. U pismu, koje ovdje donosimo, kaže se, daje otpor trajao sedam godina“.

Pismo je na arapskom napisano kako njegov sadržaj ne bi bilo lahko protumačiti ukoliko onaj ko ga je nosio padne u ruke neprijatelja.

Većina stanovništva Kaniže kao i drugih gradova s onu stranu Save su bili Bošnjaci koji su se tamo nastanili nakon Osmanskih osvajanja. Većina onih koji su preživjeli golgotu se kasnije nastanila u Bosni. Sjećam se kako sam svoje učenike u Bugojnu iz Prusca prezimena Kaniža nekad pitao znaju odakle im potiče prezime i vrlo često djeca nisu znala da su potomci ovih hrabrih ljudi i da je ovo njihova priča.

Postoje predaje i indicije da su porodice Burek, Čepalo, Kanjiža, Kišija, Kelić, Trto, Maroš, Mlaćo, Čizmo također potomci Bošnjaka i drugih muslimana koji su protjerani iz Mađarske (područje Kanizse/Nagykanizse) u Bosnu krajem 17. stoljeća.

Bez želje da tumačim teški sadržaj pisma, svu snagu vjere, požrtvovnost, ali i naivnost žilavih Bošnjaka koji u pticama koje su doletjele ranije sa Juga vide znakove pokreta vojske velikog carstva za koje su ginuli, a koje ih je, zaokupljeno svojim problemima ostavilo, volio bih da ga pročitate još jednom i da makar u ovom virtualnom svijetu sačuvamo spomen na ove hrabre i požrtvovane ljude i na teška vremena, za koja molim Uzvišenog da se nikada ne vrate nigdje i nikom.

Možda i da vidimo gdje se kalio bosanski inat i nevjerovatna otpornost i upornost.

Prijevod pisma

Hvala Allahu,  koji nas je učinio ponosnim borcima i koji nas pomaže jačanjem naše izdržljivosti u prilikama, kada smo, kao čuvari najudaljenijih isturenih granica opkoljeni od neprijatelja,  -  kao što nam je to obećao u ajetima svoje Jasne Knjige:  ”Mi smo  kaznili one,  koji su  počinili zločin,  i Naša je obaveza  -  pomoći prave vjernike (sura  Er-Rum”, 47).

Neka je blagoslov i mir našem gospodinu  i učitelju Muhamedu, koji je bodrio i hrabrio svoje sljedbenike na borbu protiv nevjernika i neznabožaca, kao što je npr. jednom prilikom rekao:  "Smrću svakog umrlog čovjeka prestaje i završava se i njegova aktivnost,  izuzev umrlog borca na granici, koji se bori u ime Allaha, jer njegovo djelo ostaje i uvećava se do Sudnjeg dana, i on će biti zaštićen od tegobe i iskušenja u grobu”. 

Neka je potom blagoslov i mir Muhamedovu rodu i njegovu časnom društvu, koji su uložili sve svoje snage u jačanje i širenje vjere islama. Bože,  Ti si Svemoćni Stvoritelj,  i sve su stvari u  Tvojoj ruci, pa kako si nam naredio da se borimo, tako učvrsti i osnaži naša srca u toj borbi. Bože, Ti si onaj koji daješ hranu, podari nam obilne obroke i smiluj nam se bez naše zasluge, kao što si nas i dosad darivao hranom,  bez naše zasluge. Bože, Ti si onaj koji možeš izmijeniti stanje i prilike, učini boljim naš moral! Ti si onaj koji upućuješ i nadahnjuješ ljude, uputi nas da se dobro i odlučno spremimo za borbu i da se u borbi hrabro držimo! Bože, Ti si onaj koji nesmetano  otvaraš sva zatvorena vrata, otvori nam put i prolaz  tamo, gdje je islamska zemlja! Bože,  Ti si onaj koji daje spas, spasi nas od prevlasti i pobjede nevaljalih nevjernika! Bože,  Ti si onaj koji daješ pomoć, pomozi nas u borbi protiv nevjernika. Pomozi nas,  o izvoru snage svih onih koji pomoć traže! Uputi nas na pravi put, o Ti, koji izvodiš na pravi put zalutale ljude i one koji druge zavode na stramputicu! Udovolji nam, o Ti koji udovoljavaš svima koji Te mole!

Amin (uslišaj Bože),  molimo  Te čašću i ugledom onih ljudi koji mole: amin, u svakom mjestu i u svim vremenima, kao i ugledom Tvoga miljenika, našeg gospodina, prvaka svih Poslanika.

A sada: 

Ovo je skromno pismo, poslato od poniznog Božjeg roba, opkoljenog od neprijatelja, napisatog suzama poniznih (opkoljenih),  -  upućeno prvom  kome stigne u ruke od visokih osmanlijskih državnika, a naročito njegovu gospodstvu velikom veziru, našem očinjem vidu i našoj duši, našem gospodinu koji nas je u svakom pogledu nagradio,  tj.  izvoru i meceni naših blagodati. Nakon našeg poklona licem na tle, čujte nas: Mi smo sada skupina ljudi koji traže pomoć, - ”a prava pomoć je samo od Boga”. ”Ako vjernici zatraže pomoć u ime vjere, vaša je dužnost da ih pomognete”. Ali, isticanje dobročinstva pripada samo  Uzvišenom Allahu. Ipak, ne tugujte u pogledu nas i ne zabrinjavajte se previše zbog našeg položaja, jer smo mi sada u Božjoj zaštiti i pomoći.”

Ako svijet ima raznovrsne tegobe i nevolje, Milostivi ima skrivene i nevidljive dobrote i samilosti”. Allah je ulio u naša srca hrabrost, na čemu Mu ne možemo dovoljno zahvaliti.  On je Moćni,  koji voli plemenitu ljudsku hrabrost, pa smo se okitili tim svojstvom. Zato znamo da treba i da nam je dužnost, u svakoj prilici, javno i tajno, danju i noću, biti izdržljivi u borbi protiv nevjernika i na njihove navale i ratne operacije, -  a sve radi pobjede Božje Riječi i slobode širenja jasne, vjere islama; ljudsko je da se i nade ne gube, dok postoji život.

Hvala Allahu i opet hvala, naš je život sa sabljom u rukama i na sablji, naše  sablje  su  najboljeg kova, naši momci su hrabri, a naše stanje, u svakom pogledu, u svojim teškoćama, sliči stanju prvih muslimana, Muhammedovih učenika. Ako je naš položaj kritičan  i  težak,  a naši putevi prema islamskom svijetu daleko i zatvoreni,  to nam je očiti dar i blagodat (nimet) od našeg dragog Stvoritelja, i mi smo zato spremni i izdrža ćemo  takvo  stanje,  -   a  nećemo  se  tužiti i  tugovati,  jer je smisao  izdržljivosti (sabra)  -  odbaciti jadikovanje,  a zadovoljstvo s Božjom sudbinom (rida), znači slatko primiti i podnositi tegobe u borbi. Eto, kroz to mi se nadamo pomoći od Allaha i našoj pobjedi,  -  kao što nam je kazao Njegov miljenik Muhammed:  ”Božija pomoć prati vašu izdržljivost”. 

Ovog časa, u ovom danu i u ovom stanju, spremni smo za najteži dan. Mi smo potpuno jednako svi,  naša ulema, naši pobožni i dobri ljudi,  naši stari i mladi, pa čak i naše žene,  svi stanovnici čvrste pogranične serhadske tvrđave,  -  svi smo jednako odlučni. Mi smo međusobno jedni drugima zadali riječ, donijeli odluku i primili obavezu da nećemo u ruke griješnog neprijatelja i njegovu nasilju predati sultanove tvrđave, u kojoj se oglašava ezan i uči Kur'an, tvrđave u carstvu našeg sultana, Sultan-Sulejmana,- Bog mu ovjekovječio carstvo dok svemir svojim putanjama kruži! Pri tom se oslanjamo na velikog Allaha,  tražeći Njegovo zadovoljstvo, držeći se Njegove jasne vjere i hvatajući se za Njegovo čvrsto uže, Kur'an.  Uz to nam je naređeno da tvrđavu čuvamo dok je života i zadnjeg daha u nama, a njeno sramno napuštanje ne dolikuje sljedbenicima prave vjere. Neka Allah učvrsti naša srca na ovoj obavezi koja je čvrsta kao čvrsta zgrada.  Čak,  u ovom stanju, naši živi zadali su riječ našim umrlim,  da ih neće iznevjeriti i ostaviti,  -  skladno narodnoj riječi:  ”Kad ste zbunjeni u  teškim poslovima,  tražite pomoć od onih u grobovima”, - pa nas nemojte drukčije mjeriti ni smatrati!

Braćo naša po ’vjeri, ako se smiluje te i pitate na naše tekuće prilike, onda vam moramo reći da nam je nestalo svih životnih sredstava i potrepština, a sva vrata rada i privređivanja za život su zatvorena. Za hranu nemamo ništa, osim malo zobi (heljde? ) u državnom ambaru, - dao Bog svoj blagoslov i na to! -  ali je to gorko, da ga ljudi ne mogu jesti, jer se je užeglo zbog dugog stajanja. No, naša su srca opet sigurna, da nafaku (opskrbu) Bog daje, - a svi su ljudi Božja čeljad na Njegovoj sofri. Isto tako, zbog nestanka  odjeće,  sastavili smo  i skrojili odijela od kućne prostirke i ponjava, pa se tako oblačimo i pokrivamo  ono  što  se  kod čovjeka mora pokriti. Novaca uopće nemamo. Kad bismo imali bar kože, mogli bismo od nje izraditi  novac i staviti ga u promet, -  alimi nemamo ni životinja,  osim pasa i kukaca, pa nek nam je Allah na pomoći u svakoj prilici,  na nevidljiv i vidljiv način.

Ostali smo usamljeni usred zemlje bezdušnih nevjernika, jer s ovu stranu dvije poznate rijeke, Save i Dunava, nema od muslimana nikoga osim nas. Naša tvrđava postala je kronična velika muslimanska rana, koja se ne može izliječiti dok se ovako nalazi na tlu nevjernika, porazio ih svemoćni i jedini Allah!

Hvala Allahu,  koji nas je učinio hrabrim i izdržljivim, pa ne tugujemo i ne zabrinjavamo se mnogo zbog ovozemaljske nevolje, jer je ovaj svijet svakako kuća tegoba i nevolja,  tamnica pravovjernom,  a u tamnici i nema ništa osim nevolje. Posebno, su svakojake i sve moguće nevolje prisutne među opkoljenim od neprijatelja. No, sada nam je najteža nesreća što nemamo nikog ko bi nam mogao reći gdje je islamska država, gdje su muslimani,  kakvo je njihovo stanje i u kom se pravcu kreću njihovi planovi i njihove akcije  (a odavno  su  rekli:  pretjerana pedantnost u planiranju  izazov je sudbini), te dali imaju snage za borbu protiv nevjernika. Hvala  uzvišenom Allahu, Njegova pomoć muslimanskoj vojsci sigurna je i zagarantovana Svijetlom Knjigom, do Sudnjeg dana. Sada je došlo vrijeme Božje pomoći, a zasjedanje novog sultana na carski prijesto jedan je znak tomu.  Tako slušamo od našihučenih  ljudi (uleme).  Osim  toga, Allahov je tekući red, kad dade kakvu opću nevolju ljudima, da ona obično  traje do sedam godina konačno.  Tako se dešavalo ne jedanput Izraelićanima u njihovoj historiji, pa i u ovoj islamskoj zajednici, -jer u broju sedam postoji velika,  tajanstvena mudrost, koju ne zna niko osim Njega, a taj broj je sada potpun, pošto se u našem slučaju navršila ta sedmina.  Tako nestaju i treba da nestanu osmanlijska stradanja,  kojima je izvorni uzrok- nasilje (zulum) i protuprirodni seksualni grijeh, a to je grijeh od onih velikih grijeha, zbog kojih se, od užasa, makne najveće svemirsko  tijelo Arš i zatrese ova zemaljska kugla, - kako poslovica kaže: Kad nešto dođe do svog vrhunca, okreće se u protivnom smjeru.

Žalosno je! Naša jetra izgorješe čekajući vijesti - kako je  to lijepo rečeno: iščekivanje je teže od vatre. Ali, mi se veselimo i razgovaramo naslućivanjem povoljnih vijesti o pokretima snažnih jedinica mlade konjice, po kretanju ptica selica koje dolaze sa osmanlijskih  obala,  od strane Sofije i Edirne.  One su sada došle prije nove godine, dakle suprotno uobičajenom ponašanju, jer zimska studen u germanskim zemljama traje do Jurjeva. Iz  toga naslućujemo, da su one pobjegle iz svog zimovališta u krajevima Sofije  i Edirne,  poplašene  mnoštvom islamske vojske. Posredstvom naših špijuna, nije nam moguće dobiti vijesti o tom, gdje se nalazi muslimanska vojska, jer je među nevjernicima izdato strogo upozorenje, da o tom ništa ne govore. O drugim stvarima nešto se može čuti preko špijuna.  Sada se,  tako, širi vijest, da su Francuzi pobijedili Nijemce i da su osvojili više od četrdeset njihovih tvrđava, pa se ovi guše u moru svojih nevolja, -Bog im zemlju porušio i predao u vlast muslimanima, amin! Njihova srca obuzeo je veliki strah  zbog stupanja na prijesto našeg novog halife, sultana Sulejmana,  i mnogo se priča da oni traže mir (sulh). Ne čujemo ni za kakvo njihovo okupljanje. Samo je mađarskoj vojsci naređeno, od strane njihova zapovjednika (emir) da vode rat protiv Francuza, a tako isto se priča i za Hrvate. Stanje među nekima od njih je poremećeno, nade su im izgubljene i zavladala je zbunjenost -  pa će nas, ako Bog da, zaboraviti.

Za vrijeme prošlog ljeta bili su se pojavili pred nama, sišli u naše livade i njihove, obilazili i uskakivali iz mjesta u mjesto po livadama i njivama, i tako je trajalo sedam mjeseci, - sve do zimskih dana. Tom prilikom su rušili i palili sve što su našli, plodove na njivama i sve drugo izvan tvrđave. Mi smo svi općenito izlazili svaki dan, vodili borbu i tukli se s njima po cijeli dan od zore do mraka, i to samo kao pješaci, jer konja i drugih jahaćih životinja nemamo.  Uz pomoć Allaha, sveznajućeg Gospodara, izvršili smo osvetu u svakoj borbi. Hvala Bogu, nanijeli smo im poraz u svakoj bici koju smo vodili, do kraja ljeta.  Tako ih je od oluje naših sabalja ostalo srušeno više od dvije hiljade u tom vremenu,  dok broj naših poginulih nije dostigao ni stotinu. Pa i to je jedan znak Božje pomoći islamu. No, ono što je od nas tada ostalo, pola nas je pomrlo prirodnom smrću, na postelji,- dao Bog svoj rahmet umrlim, a zdravlje i opstanak našim živim!

Čuli ste, - a kamo sreće da niste čuli i da ni mi nismo čuli, - da je na prijevaru oduzeta ... ?  (očito je neka riječ ispuštena, namjerno ili greškom prepisivača), i mi sada ne znamo šta je bilo (od tog mjesta) i njegovih čuvara. Među čuvarima bilo je sigurno dosta onih,  koji se drže onako, kao što je Allah u Kur'anu rekao:  ”Ko im (neprijateljima) toga dana okrene leđa, -  osim u svrhu da zauzme bolji položaj za borbu, ili da se priključi svojoj grupi, - privukao je na se Božji gnjev i njegovo je mjesto pakao...” (sura  ”Enfal”,  16).

Dosad smo vam poslali više od deset pisama, ali je devet naših kurira zarobljeno, a deset ih je poginulo. Nakon svega toga,  ne nalazimo drugog načina i izlaza, nego da se poslužimo varkom, pa da vam pošaljemo ovo pismo na arapskom jeziku, - a Boga molimo da ga dostavi i omogući mu put do cilja.

Moj pečat je stavljen' i skriven među listovima u koracima, zbog bojazni da ga neprijatelj ne vidi i ne sazna. Ko traži, naći će ga.

Ja  sam siromašni komandant (muhafiz) ....  Kaniže ....  (nekoliko riječi naperzijskom jeziku).

Pisano mjeseca džumadel-uhra 1100/februar-mart 1689.

Ispod  pisma, nalazi se bilješka na turskom jeziku, pisana drugim pismom, u kojoj se kaže:

"Ovo pismo napisano je arapskim jezikom, da ne bi nevjernici otkrili i upozna­li stanje muslimanske vojske (ako bi im pismo palo u ruke, -  jer oni ne znaju arapskijezik).  Pismo je poslato po borcima,  koji su sedam godina neprestano bili opkoljeni utvrđavi Kaniži.  Koncept pisma sačinio je Piri Ahmed-efendi. Pismo treba pročitati i iznjeg uzeti mnoge pouke i opomene”.

---

[1] Dobrača, K. (1974). Jedno pismo (Arzuhal) na Arapskom jeziku poslato iz Kaniže potkraj XVII stoljeća (u kodeksu Gazi Husrev - begove biblioteke). Anali Gazi Husrev-Begove Biblioteke, 2(2-3), 131–140.

Anatomija mržnje: Kako iracionalni strah postaje racionalni zločin

 Autor: Muhamed Jusić•

Već duže vrijeme izjave smijenjenog predsjednika entiteta RS Milorada Dodika nikoga ne šokiraju, ali to ne znači da one ne trebaju biti ozbiljno shvaćene naročito kada otkrivaju više nego što onaj ko ih je izrekao i zna.

Jedna takva izjava je došla ovih dana u ispovijesti Dodika o tome kako ga je baka strašila kad je bio mali muslimanima govoreći mu "Eto Turaka!" i kako se on skoro pa ponosi svojom mržnjom prema prvim komšijama Bošnjacima muslimanima koji su ih, prema svjedočenju tamošnjih Bošnjaka, prihvatili nakon što se porodica Dodik doselila tu iz Drvara, gdje su i prije toga doselili kao stočari iz Dalmacije. 

Dodik je ovom ispoviješću nesvjesno dokazao duboko ukorijenjenu islamofobiju u dijelu srpskog društva, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Srbiji. Po svojoj definiciji islamofobija je upravo to, iracionalni strah od islama i muslimana. Taj strah čak u nekim segmentima može biti i opravdan, čak i argumentiran, jer je prirodno da se ljudi plaše onoga što ne znaju ili da imaju neke predodžbe iz prošlosti koje te njihove strahove mogu potvrđivati. Može taj iracionalni strah biti i racionaliziran čak i ličnim negativnim iskustvom, ali on potvrđuje svoju iracionalnost kad postane generalizirajući. 

A islamofobija upravo neosnovano generalizira, zasljepljuje i neminovno vodi neosnovanoj mržnji. Islamofobija nikada ne ostaje iracionalni ili bilo kakav drugi osjećaj, nego uvijek služi kao opravdanje za diskriminaciju, dehumanizaciju i u konačnici genocid.

Dodik, a da i ne zna, otkrio je gdje se krije korijen genocidne politike u dijelu akademske, vjerske, političke i svake druge "elite" srpskog naroda, koje stoljećima pokušava da iskorijeni muslimanske narode sa ovih prostora. Da i ne zna, pokazao je da u konačnici nije bitno ko su ti "muslimani", šta stvarno vjeruju, šta njihova vjera uči, ko su po svojim biološkim korijenima, šta rade, kakve su njihove politike ili kako se odnose prema svojim komšijama.

To što se on njih plaši je dovoljno da se nad njima opravda svaki zločin, da im se negira identitet, vjera, pravo na slobodu, da ih se drži pod svojom vlašću ili da ih se, u konačnici, kada za to dođe prilika, baci u masovne grobnice. Neki Bošnjaci su se u dijelu historije u nemogućnosti da se izjasne kao Bošnjaci kroz proces njihove asimilacije u velikosrpske i velikohrvatske projekte izjašnjavali kao Srbi, smatrali se braćom, služili kralju i otadžbini, ginuli oslobađajući Beograd kao svoj glavni grad, ali ih to nikada nije poštedilo straha i mržnje kojem su njihovi "sunarodnjaci" učeni u kućama.

Zato i danas Dodik, svjesno ili ne, poručuje Bošnjacima da sve i da npr. priznaju nezavisan ili Srbiji pripojen (ni njemu to po izjavama još nije jasno) dio Bosne i Hercegovine iz kojeg su protjerani ili pobijeni autohtoni stanovnici Bošnjaci i Hrvati, to ne bi bilo dovoljno da ih se Dodik prestane plašiti i da ih nastavi proganjati jer to njegov strah od njih opravdava.

Pravdi za volju, Dodik je ovu opasnu genocidnu matricu drugim riječima i ranije ogolio pred javnošću. Tvrdnjama da "mi ne želimo", da mi "ne možemo" da živimo s njima, on je ustvari potvrdio da s obzirom da Bošnjaci, Albanci i još neki narodi ovdje žive stoljećima, na većini teritorije čak i duže nego Srbi i da je islam dio identiteta tih naroda, jedino rješenje da oni nestanu. To je definicija genocida. Kao što je iracionalni, zasljepljujući i generalizirajući strah od muslimana definicija islamofobije.

Naše komšije Srbi za koje vjerujem da ih je ipak značajan broj koji u kući nisu učeni (kao što nismo mi Bošnjaci koji smo živjeli u Dodikovom komšiluku u Kotor-Varošu) da mrze svoje komšije i koji od baka nisu strašeni sa „Eto Turaka!“ ovu očitu pojavu u svome društvu trebaju shvatiti prije svega kao svoj problem. Nije to problem samo muslimana koji su stoljećima već žrtva ovog narativa, nego bi se i Srbi trebali zapitati šta se to uči u njihovim kućama i kakvu to budućnost i vrijednosti ostavljaju budućim generacijama koje očito i dalje rastu u mržnji i iracionalnim strahovima.

 Izvor: Preporod

Stavovi izneseni u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

Zabilješke iz Arabije: O džahilu koji je u Nil bacio učenog al-Nahhasa

Arapska i muslimanska historija pamti tragičnu smrt poznatog egipatskog učenjaka arapskog jezika, gramatičara pa i pjesnika Abu Džafara al-Nahhasa (أبو جعفر النحاس). Ona se pamti i prenosi sa generacije na generaciju kao ilustracija visoke cijene koju učeni ljudi mogu platiti kada nasuprot sebe imaju neuke mase.

Tako se pripovijeda da je al-Nahhas jednog dana sjedeći na obali Nila, (tačnije na stepenicama (المقياس) nilskog nilometra, mjesta gdje se mjerio nivo vode), u vrijeme kada je Nil bio u porastu (أيام زيادته) uzeo knjigu o metrici i ritmu arapske poezije (عروض) i glasno je čitao. Dok je on tako razbijao (يقطّع) neke stihove po metrima, vjerovatno ponavljajući ritmičke obrasce poput „مستفعلن فاعلن فاعلاتن“ ili slično čuo ga je neki džahil (neznalica, običan čovjek iz naroda) koji je pomislio da on čara/vrača Nil (يسحر النيل) kako bi spriječio da voda poraste. To je u jadniku izazvalo strah da bi cijene hrane mogle porasti, jer kada Nil ne poplavi i ne donese plodne taloge iz centralne Afrike godina podbaci i slabo šta rodi na njenim obalama.

Zato je odlučio stvar uzeti u svoje ruke pa je al-Nahhasa nogom udario u leđa i gurnuo ga u nabujalu rijeku. Tijelo mu nikada nije nađeno (لم يوقف له على خبر).

Ova priča dolazi iz klasičnih biografskih djela, a ova verzija iz „إنباه الرواة على أنباه النحاة“ od al-Qifṭīja (prenose je i kasniji autori kao što su Ibn Khallikan, al-Dhahabi i drugi) i danas služi kao podsjetnik na opasnost neznanja masa i to da želja da se zaštiti opće dobro nije dovoljna da se bude u pravu. Pouka je u ovoj tragediji i da se ne treba pred svakim praviti pametan.

 

Zabilješke iz Arabije: Džamija Al Muzar'a na čijim zidovima je ispisana historija

Džamija Al Muzar'a u drevnom gradu Al Akur u vilajetu Nezva je jedna od najstarijih džamija u Sultanatu Oman (od 1200 do 1300 godina stara). Džamija nosi ime po vrtlarima i zemljoradnicima koji su nastanjivali ovu vodom, baščama i palminjacima bogatu oazu.

Posebna je po tome što su na njenim zidovima godinama mještani zapisivali datume i godine značajnih događaja; od radosnih događaja do smrti istaknutih članova plemena. Zidovi ove džamije su istinski svjedoci historije ove nekadašnje prijestolnice velike Omanske Imperije koja je stoljećima dominirala Perzijskim zaljevom, Arapskim morem i obalama Indijskog okeana.

I danas na zidinama više puta renovirane džamije možemo pročitati svjedočenja običnih ljudi o godinama gladi, velikih požara a na zidu mihraba je i datum i godina smrti jednog od njenih imama. Svako je procjenjivao šta misli da je vrijedno zapisati i sačuvati od zaborava. Nisu to samo veliki i krupni događaji. Na jednom natpisu sam uspio pročitati i ličnu tragediju jednog od musalija: „Jutros mi je sa sabah namaza preselio voljeni otac, Otac Onog, sin Onog iz plemena onog koji će ostati upamćen kao...“

Danas su svi natpisi koji su se mogli pročitati i koje nije izbrisalo vrijeme ili preko kojih nisu napisani neki drugi noviji, značajniji događaji sabrani u jednu studiju i knjigu.

Manje je poznato da je slična praksa bila i u nekim džamijama u Bosni i Hercegovini. Kažu, ja ih nisam vidio da je sličnih natpisa bilo i  u Bali-begovoj džamiji u Gornjoj Tuzli.

Posebna zanimljivost ove džamije (koju sam zabilježio na video snimku) su merdevine u zidu džamije i otvor na krovu kuda se mujezin morao penjati pet puta dnevno kako bi pravovjerne pozvao na zajedničku molitvu. Bezbeli vakat kad su mujezini morali biti vitki i u dobroj formi.

18. april 1930. godine- dan u kojem „nije bilo vijesti“

Ostalo je zapisano kako je 18. april 1930. godine dan u „kojem nije bilo vijesti“. Tačnije, to je dan kada je BBC (British Broadcasting Corporation) u večernjem radijskom biltenu u 20:45 sati objavio: "There is no news" („Nema vijesti“ ili „Danas nema vijesti“). Nakon toga su umjesto vijesti pustili 15 minuta klavirske muzike, a zatim nastavili s emitiranjem opere „Parsifal“. 

Rekli bi, dobra stara jednostavna vremena. Ali bilo je to i vrijeme kada se gluposti i neprovjerene informacije nisu mogle podvaljivati pod nešto što svijet treba znati. Daleko vrijeme kad se znalo šta je vrijedno naše pažnje. Može se reći da je to i vrijeme visokih standarda u novinarstvu i shvaćanja da nije sve vrijedno tuđe pažnje. 

Naravno da je to imalo svoju cijenu. Neki bi to nazvali i cenzurom, jer BBC je tada imao monopol na radijsko emitovanje u Britaniji i stroge kriterije šta je „vrijedno emitovanja“. Ako nisu imali dovoljno kvalitetnih vijesti, jednostavno nisu punili prostor izmišljenim i preuveličanim sadržajem. Kasnije ćemo doznati kako je tog dana ipak bilo događaja (npr. napad indijskih nacionalista na britanski arsenal u Chittagongu), BBC ih nije smatrao dovoljno važnim za britansku publiku ili ih nije dobio na vrijeme. Naravno, valja imati na umu da je taj dan bila „Velika subota“ (Good Friday), pa su i zbog toga vijesti bile rijetke. 

Znamo da se to vrijeme ne može vratiti ali je dobro prisjetiti se da i danas ne baš sve što konzumiramo u medijima i na društvenim mrežama zaslužuje našu pažnju. I da je sada odluka na nama čemu ćemo posvetiti svoju pažnju. Nema nekog velikog javnog urednika da te odluke donosi za nas.

U SJENI GAZE I UKRAJINE Šta znači islamski govor o miru?

 Moj tekst za novi broj Takvima 2026.

Imajući na umu često citiranu Adornovu tvrdnju da je “pisanje  poezije nakon Auschwitza barbarizamˮ, nije nam teško pret postaviti koliko je besmisleno danas pokušati objasniti ono što  se dešava u Gazi, ali i Ukrajini i Sudanu, a kamoli i pomisli ti da se svemu tome može naći neki smisao. Nikakvog smisla  niti opravdanja ne može biti naročito za ono što se dešava u Gazi. Obesmislene su sve napisane knjige i usvojene rezolucije  koje su za sva vremena trebale osigurati da se greške prošlosti ne ponavljaju. Prošlost nam se ponavlja i to još brutalnija i  nemilosrdnija. 

I upravo zbog toga, brojni koncepti se danas s pravom po novo promišljaju, pa i dovode u pitanje. Među njima sve češće,  naročito na društvenim mrežama koje su glavni katalizator  kreiranja javnog mnijenja, čujemo zapitanosti o tome koliko  smisla ima pozivati se na mir, dijalog pa i međunarodne kon vencije kad smo suočeni s ovakvim brutalnim kršenjem svih  uspostavljenih principa i indolentnošću svijeta. Čak i među  vjernicima se čuju zapitanosti o tome kako govoriti o miru nakon Gaze, dok se na svaki istup vjerskih autoriteta koji pozivaju na mir i poštivanje međunarodnog prava gleda s cinizmom i smatraju se ispraznim parolama.

Zločini izraelskog režima u Gazi prijete da obesmisle mnoge ideale. To će biti dugoročni izazov kojim ćemo se morati pozabaviti, a koji sada nije u fokusu zbog patnje nevinih i ne izvjesnosti njihove budućnosti. Teško je povjerovati da oni koji  ove zločine čine ili ih u tome podržavaju nisu ovog svjesni. Pitanje je sada hoće li svijet dozvoliti da se to desi, hoćemo li dozvoliti da odustanemo od svojih ideala, od onog što su naše vrijednosti i ono malo normi međunarodnog prava koje su teškom mukom ustanovljene?!

Čitav tekst možete preuzeti na linku: https://www.academia.edu/164992358/U_SJENI_GAZE_I_UKRAJINE_%C5%A0ta_zna%C4%8Di_islamski_govor_o_miru