31.7.16

Nova ruska strategija i na Balkanu

Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi, a na nama je samo da se naviknemo.
Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Posjeta predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina Sloveniji tokom koje je prisustvovao komemoraciji obilježavanja 100. godišnjice smrti ruskih ratnih zarobljenika na planini Vršič kod Kranjske gore, gdje ih je u martu 1916. zasula jaka snježna lavina u regionalnim i svjetskim medijima je još jednom pokrenula debatu o ruskom utjecaju na Balkanu i u Istočnoj Evropi. Iako se to mnogima ne sviđa, Rusija je počela koristiti metode „mehke snage“ koje su, pravdi za volju, Zapad, a prije svega Amerika koristili već decenijama, kako bi svoj utjecaj širili daleko od svojih granica.
Te nove ruske strategije su mnogi u Americi i Evropi svjesni, ali su se rijetki na nju navikli ili imaju jasnu sliku o tome kako je, ako je to uopće moguće, zaustaviti. A u tu strategiju su uključene energetske kompanije, poslovni interesi velikih kapitalista, finansiranje proruskih medija i novinara, nevladinih organizacija i vjerskih zajednica, pa sve do državnog organizovanja  navijača koji prave probleme na ulicama Pariza pa do motociklističkih bandi i raznoraznih kozačkih ekstremističkih skupina koje pod krinkom kulturnih aktivnosti podižu tenzije širom Balkana i Evrope.
Policentrični sistem
Danas sa sigurnošću možemo reći da je posthladnoratovski unipolarni svijet prošlost i da se krećemo ka policentičnom sistemu međunarodnih odnosa. Osnovnu ideju koja stoji iza novog svjetskog poretka u nastajanju možda je najbolje prije pet godina opisao Richard Haass, kada je te odnose nazvao „nepolarnim“. Uprkos nekim sličnostima sa multipolarnim svijetom kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata, današnji centri moći nisu polovi u punom značenju riječi, kakvi su tada bile najveće države. „Izazovi državama danas dolaze `odozgo`, od regionalnih i globalnih organizacija, i `odozdo`, od raznih militantnih organizacija, ali i sa `strane` od različitih nevladinih organizacija (NGO) i korporacija“ . Ovakvo viđenje svijeta se još naziva i „policentrični svijet“.
Prema Oleksiiu Izhaku sa ukrajinskog National Institute for Strategic Studies (NISS) teško je poreći da su SAD, EU, Kina i Rusija polovi, ali je činjenica da oni nemaju apsolutni utjecaj. Korporacije, internacionalne organizacije, nevladine organizacije, religijske institucije, čak i nepriznate države, imaju značajan utjecaj i nerijetko i same pokušavaju postati novi polovi u novom svjetskom poretku. Stvar ja sada samo u tome koliko je koja država sposobna takve „igrače“ instalirati u zonama interersa i iskorisititi ih za promociju vlastitih interesa.
Taj novi svijet je utoliko više nepredvidiv jer se ne zna kako će se različiti i mnogi „igrači“ ponašati u svakoj od mogućih kriza. Ranije je svijet bio predvidiv. Znao se odnos moći svakog od polova, mogla se na svaku akciju predvidjeti reakcija koja je korespondirala sa snagom svake od sila. Danas je to skoro nemoguće i to je glavni izazov za globalnu sigurnost ali ova nova pravila igre su nešto na šta se svi moraju naviknuti.
Upravo na ovoj novoj realnosti međunarodnih odnosa počiva ruska vanjska politika ne samo prema Istočnoj Evropi nego i njihova ukupna vizija svijeta. Ova teorija međunarodnih odnosa pa i sama terminologija je već našla svoje mjesto u zvaničnim dokumentima ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Koncept vanjske politike Ruske Federacije
Tako dokument naslovljen sa „Koncept vanjske politike Ruske Federacije“  navodi da „internacionalni odnosi prolaze kroz period tranzicije, koji ide ka formiranju policentričnog međunarodnog sistema“  Ono što je bitno naglasiti jeste da za Rusiju ovo nije samo prihvatanje realnog stanja, nego njena politika čini sve kako bi se takvi odnosi stvorili. Nedavno je njen ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov izjavio: „Činjenica je da je kriza u Ukrajini manifestacija bolova u kojima će istinski policentrični svijet biti rođen“ .
Prema toj ruskoj logici, ova zemlja kroz poteze poput onog u Ukrajini, stvara policentrični svijet dok Zapad taj proces ometa kako bi „vještački usporio nastupanje ovog multipolarnog i policentičnog svijeta, a što je objektivni rezultat trendova svjetskog razvoja.“
Ruska opsesija idejom policentričnog svijeta izvire iz premise da će njima biti lakše u takvom decentralizovanom svijetu ostvariti ambiciju da postanu pol, odnosno da će im biti lakše širiti svoj utjecaj i snagu.
Na praktičnom nivou, način na koji Rusija razumijeva svijet i na koji djeluje danas najbolje je objasnio početkom 2013. šef ruskog generalštaba kada je rekao:„U metodama otpora koje se koriste, naglasak je na sve većoj upotrebi političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih, i dugih nevojnih mjera, koje se implementiraju zajedno sa protestnim potencijalom populacije. Sve se ovo nadopunjuje tajnim vojnim metodama, uključujući mjere informacijskog rata i operacije specijalnih jedinica. Otvoreno korištenje sile se prikriva misijama očuvanja mira i upravljanja krizama koje se koriste samo u određenim stadijima kako bi se osigurao potpuni uspjeh u nekom od konflikta.“
Naravno, Rusija vjeruje da se Zapad ovim metodama koristi već dugo, vrlo često navodeći tzv. arapsko proljeće kao primjer, i oni su sada, prema stvaovima brojnih zvaničnika, samo prihvatili ta nova pravila igre. Dešavanja naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje targetiranih država su sada postali način na koji Rusija djeluje u svijetu. To se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg SSSR-a i u Istočnoj Evropi
Proba u Ukrajini
Sve što se dešavalo u Ukrajini od spontanog narodnog nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima se uklapa u ovaj novi „modul operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“ prenijeti na druge države koje vidi i u svojoj zoni utjecaja. Jako je puno indikatora da hoće i da se tek trebamo početi navikavati na ruski policentrični svijet.
Danas Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu, pa čak i narušiti odnose u Evropi, ovo je čak otvoreno ustvrdio američki predsjednik Barack Obama, kako bi ojačala svoju poziciju i prije svega oslabila NATO.
I „komemorativna posjeta“ Sloveniji u ovim vrlo osjetljivim trenucima za EU se vrlo dobro uklapa u tu strategiju kao i podrška proruskoj struji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, alternativnim antizapadnim medijima u Hrvatskoj i drugim zemljama EU, secesionističkim i antizapadnim politikama Milorada Dodika u bh. entitetu Republika Srpska, prosrpskim strankama u Crnoj Gori, stotinama ruskofilskih udruženja građana koja su registrovana u Srbiji i td.
Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi. Na nama je sada samo da se naviknemo na taj novi konfuzni policentrični svijet u kojem se ne znaju jasne linije razgraničenja i u kojima se ratuje svime, od vjere, preko kulture do ekonomije.
Danas se vojske zadnje pokreću i samo kada se sve druge mogućnosti iscrpe, ali taj novi rat nije ništa manje brutalan. A vala je bilo nerealno očekivati da će se ovim metodama dovijeka samo jedna strana koristiti i da i drugi neće prozrijeti igru. Sada kada jesu, jer nije Rusija sama u ovome, sukob „mehkih snaga“ je neminovan i on se odvija pred našim očima iako ga mi možda nismo uvijek svjesni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

30.7.16

Turski ambasador Erginay s bh. akademicima: Informacije iz prve ruke o dešavanjima u Turskoj

- Bio je prijedloga i kako dalje nastupati ovdje posebno prema javnosti, na koje teme i ciljne grupe bi se najviše trebalo fokusirati. Inicijator sastanka je bila Ambasada


SARAJEVO (AA) - Ambasador Republike Turske u BiH Cihad Erginay primio je danas predstavnike akademske zajednice i nevladinog sektora u BiH s kojima je razgovarao o dešavanjima 15. jula u Turskoj, odnosno pokušaju državnog udara i mjerama koje su poduzete nakon toga, javlja Anadolu Agency (AA).
Danas su, uglavnom, bili prisutni predstavnici akademske zajednice i nevladinog sektora u BiH. Među njima su, između ostalih, pozvani Ahmet Alibašić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Damir Ahmetović, stručnjak za upravljanje ljudskim resursima u privatnom i javnom sektoru, Muhamed Jusić, islamski teolog i analitičar dešavanja na Bliskom istoku i Balkanu, Edhem Fočo, generalni direktor kompanije Al Jazeera Balkans, te politički analitičar Ensar Eminović i Amina Šiljak-Jesenković s Orijentalnog instituta u Sarajevu.
Erginay je nakon sastanka kazao da su s današnjim sastankom nastavili s informisanjem javnosti o dešavanjima od 15. jula odnosno pokušaju državnog udara u Turskoj.
Prema njegovim riječima, danas su imali samo jedan od sastanaka koji imaju za cilj bolje razumijevanje tih događaja od 15. jula i opasnosti koja je postojala te noći i poslije, ali i kako bi se na pravi način razumjele mjere koje su poduzete u Turskoj nakon toga.
Erginay je, govoreći o današnjem sastanku, poručio da je prisutnima na sastanku, između ostalog, pojasnio da ovi događaji nisu uticali na ekonomiju Turske te da tu nema promjena.
Poručio je da je saslušao i prisutne i da je zadovoljan s onim što je čuo, jer su događanja u Turskoj shvatili na pravi način.
Ahmet Alibašić s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu (FIN) kazao je da je povod današnjeg sastanka bio pokušaj državnog udara od 15. jula.
"Zapravo je cilj sastanka bio da dobijemo podrobnije informacije od ambasadora, jer, kao što znate, događaja je jako puno, a mediji uglavnom plasiraju površne informacije. Ovo je bila prilika da nam ambasador pojasni šta se dešava i prilika nama da iskažemo ono kako smo doživjeli sve to. Podrška je jednoglasna, i to ne samo prisutnih", istakao je Alibašić.
Sastanak je bio prilika i da se dobiju pojašnjenja za određene izjave, događaje i poteze.

"Bilo je prijedloga i kako dalje nastupati ovdje, posebno prema javnosti, na koje teme i ciljne grupe bi se najviše trebalo fokusirati. Inicijator sastanka je bila Ambasada. Informacije koje smo dobili i pojašnjenja daju nam više argumentacije za pozicije koje smo imali i možda smo samo svjesniji veličine problema s kojim se trenutno turske institucije nose", naglasio je Alibašić.
Amina Šiljak-Jesenković s Orijentalnog instituta u Sarajevu istakla je nakon sastanka da su iz prve ruke saznali o zbivanjima u Turskoj.

"O onome što ionako pratimo i preko neovisnih medija i kroz privatne komunikacije s ljudima, prijateljima u Turskoj. Pitali smo ambasadora o onim stvarima koje, osobito u evropskim medijima, izazivaju pozornost. Kako smo i pretpostavljali, još više smo sigurni da će Turska u narednim danima veoma pravedno i mudro postupati prema svim svojim građanima. Sigurni smo da će oni, koji su krivci za pokušaj državnog udara, biti pravično kažnjeni, a osloođeni biti oni koji su ili privremeno otpušteni ili ostali bez posla ili uhićeni, a čija se krivica ne bude dokazala", pojasnila je Šiljak-Jesenković.
Izvor: AA

27.7.16

تقارير: روسيا في عالم متعدد المراكز: صراع النفوذ والهيمنة

طموح الروس لعالم متعدد المراكز، يحقق أهدافهم في أن يكونوا قُطبًا، واسع النفوذ. وهناك مؤشرات على أن روسيا ماضية إلى هذا الاتجاه، وهو ما عكسته الأحداث في عدد من دول أوروبا الشرقية. وحيثما تفشل أوروبا أو تتأخر في اتخاذ قرارها، فإن روسيا تستغل الفرصة لتملأ الفراغ.
عربات نقل جنود روسية في مدينة بالاكلافا في شبه جزيرة القرم الأوكرانية (رويترز- أرشيف)


ملخص

أظهرت الأزمة الأوكرانية أن تغيرات كبرى وشيكة في طريقها إلى أن تطرأ على العلاقات الدولية، وأن روسيا، منذ الآن، باتت تسعى إلى استعادة موقعها على الساحة العالمية، أو على الأقل، أن تكون قوة إقليمية عظيمة يجب أن تؤخذ مصالحها بعين الاعتبار. ويمكن رصد مظاهر تلك "السياسة الروسية العدائية" في المنطقة المسماة، أوروبا الشرقية، والتي تضم بلدان الكتلة الشيوعية السابقة، وعلى الأخص بلدان الاتحاد اليوغسلافي السابق. لكن العالم الذي تسعى روسيا لاستعادة نفوذها فيه بات مختلفًا عن ذلك العالم الذي شهد فقدانها النفوذ فيه.

مقدمة

يمكننا القول اليوم، بكل تأكيد: إن عهد عالم الحروب الباردة أحادي القطب قد ولَّى، وإننا نتجه نحو عالم يحكم علاقاته الدولية نظام متعدد المراكز.
وقد يكون أفضل من عبَّر عن الفكرة الرئيسية التي تقف خلف تشكُّل هذا النظام العالمي الجديد، قبل خمس سنوات، هو ريتشارد هاس، عندما وصف تلك العلاقات بأنها "غير أحادية". وعلى الرغم من وجود بعض أوجه الشبه مع العالم لمتعدد المراكز الذي كان قائمًا قبل الحرب العالمية الأولى، فإن مراكز القوة في عالم اليوم ليست أقطابًا بالمعنى الكامل للمصطلح، كما كانت عليه أقوى البلدان في تلك الحقبة. فالتحديات التي تواجهها الدول اليوم تأتي من "فوق"، أي من المنظمات العالمية والإقليمية، ومن "تحت" أي من مختلف الجماعات المقاتلة، وكذلك تأتي تلك التحديات من "الأطراف"، أي من مختلف المنظمات غير الحكومية ومن الشركات متعددة الجنسيات(1). هذه الرؤية للعالم لا تزال تُسمَّى حتى يومنا هذا "العالم متعدد المراكز"(2).
ووفقًا لما يراه أوليكسي إسحاق، الباحث في المركز الوطني الأوكراني للدراسات الاستراتيجية (NISS)، فإنه من الصعب إنكار أن الولايات المتحدة الأميركية والاتحاد الأوروبي والصين وروسيا أقطاب، لكن الحقيقة أيضًا أن هذه البلدان ليس لها نفوذ فعلي مطلق. أمَّا الشركات العابرة للقارات والمنظمات الدولية، والمنظمات غير الحكومية، والمؤسسات الدينية، بل وحتى الدول غير المعترف بها، فتتمتع بنفوذ كبير، وفي حالات غير قليلة، تحاول أن تُصبح أقطابًا جديدة على خارطة النظام العالمي الجديد(3).
 يبدو هذا العالم الجديد مستعصيًا على التنبؤ به؛ لأنه لا يُعرف كيف سيكون مختلفًا، وكيف سيكون ردُّ فعل مختلف اللاعبين المتعددين تجاه كل أزمة محتمَلة الوقوع.
في الماضي كان يمكن التنبؤ بالعالم، وكانت علاقات القوة بين الأقطاب معروفة، وكان يمكن توقع حجم وطبيعة رد الفعل التي تتوافق مع حجم القوة التي تمتلكها القوى العظمى، أما اليوم، فإن ذلك يكاد يكون مستحيلًا، وهو ما يشكِّل تحديًا كبيرًا للأمن العالمي. غير أن هذه القواعد الجديدة للعبة باتت اليوم أمرًا علينا جميعًا التعود عليه. فعلى أساس هذا الواقع الجديد للعلاقات الدولية، تحديدًا، تُبنى السياسة الخارجية الروسية، ليس فقط تجاه أوروبا الشرقية ولكن تُبنى، على أساسه أيضًا، رؤية روسيا الشاملة للعالم. وقد وجدت هذه النظرية في العلاقات الدولية، بل وحتى المصطلحات المصاحبة لها، مكانها في السجلات الرسمية لوزارة الشؤون الخارجية الروسية. وهكذا، فإننا نجد في أحد الملفات المُعنونة "تصور السياسة الخارجية لروسيا الاتحادية" أن "العلاقات الدولية تمر بمرحلة انتقالية، وهي تتجه نحو التأسيس لنظام دولي متعدد المراكز"(4).
ومن المهم في هذا السياق الإشارة إلى أن هذا بالنسبة لروسيا ليس تعبيرًا عن قبولها بالوضع القائم فعلًا فقط، بل إن سياستها تفعل كل ما بوسعها لجعل العلاقات الدولية على هذا النحو. فقد صرَّح وزير خارجيتها، سيرغي لافروف، قبل فترة وجيزة بما يلي: "من الحقائق المسلَّم بها أن الأزمة في أوكرانيا ما هي إلا تمظهر لألم المخاض الذي سيُولَد على إثره بالفعل عالم متعدد المراكز"(5). ووفقا لهذا المنطق الروسي، فإن هذه الدولة ومن خلال تحركاتها، مثل تلك التي في أوكرانيا، توجِد عالَمًا متعدد المراكز، في حين يسعى الغرب إلى الحيلولة دون تنفيذ هذه الرؤية للعالم حتى "يعطِّل، بشكل مُفتعل قيام ذلك العالم متعدد الأقطاب والمراكز، والذي هو نتيجة موضوعية لتوجهات تطور العالم"(6).
إن هوس الروس بفكرة عالم متعدد المراكز، ينطلق من مقدمات تفترض أنه سيكون أيسر لهم، في مثل هذا العالم اللامركزي، تحقيق طموحهم في أن يكونوا قطبًا، وبالتالي، فسيكون من الأسهل عليهم توسعة نفوذهم ونشر قواتهم(7). أما على المستوى العملي، فإن الطريقة التي تفهم من خلالها روسيا هذا العالم الذي تتعامل معه اليوم، نجدها مُعبَّرًا عنها بشكل واضح جدًّا في حديث قائد القوات العسكرية الروسية الذي أدلى به مع بداية عام 2013؛ حيث قال: "في أساليب المقاومة التي تُستخدم اليوم، بات التركيز ينصبُّ على زيادة توظيف التدابير غير العسكرية؛ مثل السياسة والاقتصاد والإعلام والأعمال الإنسانية التي يتم تنفيذها، جنبًا إلى جنب، مع احتجاجات يقوم بها عدد هائل من المواطنين، ثم يكتمل تنفيذ كل هذا عبر استعمال أساليب عسكرية سرية، بما في ذلك توظيف تدابير حرب المعلومات وعمليات تنفذها وحدات خاصة. وهكذا يكون الاستخدام المفتوح للقوة مختفيًا خلف بعثات حفظ السلام وإدارة الأزمات التي يتم استخدامها فقط في مراحل معينة من أجل ضمان النجاح التام في بعض الصراعات"(8).
بالتأكيد، تؤمن روسيا بأن الغرب يستخدم هذه الأساليب منذ فترة طويلة، وكثيرًا ما تقدِّم مثالًا على ذلك ما حدث خلال ما يُسمَّى بالربيع العربي. والروس اليوم، وفقًا لمواقف عديدة صادرة عن مسؤولين رسميين، قبلوا بقواعد تلك اللعبة. وقد باتت روسيا اليوم تتعامل مع العالم من خلال توظيف مصائب الشعوب، والثورات الملونة وتمويل وسائل الإعلام والمنظمات غير الحكومية وغيرها من جماعات المصالح التي توجِّه الرأي العام في البلدان المُستهدفة. ويمكن إدراك هذا التوجه الروسي، بشكل أكثر وضوحًا، في محيطها الجغرافي القريب، أي في بلدان الاتحاد السوفيتي سابقًا، وكذلك في أوروبا الشرقية.

تجربة أوكرانيا
كل ما حدث في أوكرانيا على إثر السخط الشعبي العفوي -بدءًا من الاستفتاء المُفتعل ومرورًا بظهور تشكيلات شبه عسكرية برزت على الساحة من العدم ثم وصولًا إلى ضم شبه الجزيرة القرم- يتطابق ويدخل ضمن "منهج العمل" الجديد للسياسة الخارجية الروسية. والسؤال الآن هو: هل ستقف روسيا عند أوكرانيا، أم أنها ستعمل الآن على نقل قدراتها المتطورة بالفعل في مجال "الشكل الجديد لخوض الحروب" إلى بلدان أخرى تراها واقعة في منطقة نفوذها؟ يبدو أن هناك العديد من المؤشرات على أنها ستمضي إلى الأمام وأنه علينا، منذ الآن، التعود على تقبل فكرة "عالم روسيا" متعدد المراكز. ولا يجب أن ننسى أنه، قبل أوكرانيا والقرم، كنا شهدنا مثل هذا السيناريو في أوسيتيا الجنوبية وأبخازيا، وما كانت حرب عام 2008 ضد غروزيا (جورجيا) سوى اختبار لاستكشاف إلى أي مدى سيسمح الغرب لروسيا بالتقدم. ولم يكن ذلك سوى طريقة لاختبار طبيعة رد فعل الغرب.
أما في أوكرانيا، فقد ذهبت روسيا إلى مدى أبعد بكثير، فقد غيَّرت حدود الممكن والمسموح به، ولم تنته تلك الأزمة بعد، كما أنه يصعب التنبؤ بما ستؤول إليه نتائجها. وقد بدأ حلف الناتو يخشى بالفعل توجيه بوتين سياسته العدوانية صوب دول بحر البلطيق، لاتفيا وإستونيا وليتوانيا، وهي بلدان تضم أعدادًا لا يُستهان بها من المواطنين الروس، وقد سبق لموسكو أن تذرَّعت بحمايتهم، خلال الأزمات السابقة في مختلف بؤر التوتر التي تدخلت فيها، لتبرير تدخلها ووظَّفتهم كعامل توتر.
وفقًا للسياسي البريطاني مايكل فالون، فإن "الهدف المقبل لعدوان بوتين سيتمثَّل في الدول الأعضاء في الكتلة السوفيتية السابقة على غرار لاتفيا وليتوانيا وإستونيا؛ حيث بإمكانه إشراك وحدات شبه عسكرية، وشنُّ هجمات إلكترونية والعمل على تصعيد التوتر داخل الأقليات الروسية المستوطنة في تلك البلدان"(9). أما نائب وزير الدفاع الأميركي، روبرت وورك، فقد أكَّد في حديث أدلى به نهاية شهر إبريل/نيسان عام 2016، إلى مجلة وول ستريت جورنال، على حدوث زيادة أعداد الجنود الروس الذين يُزمع نشرهم على الحدود الروسية. مفسِّرًا السبب وراء نشر أربعة آلاف جندي روسي إضافي، بأن روسيا تقوم بمناورات عسكرية متعددة الأهداف في منطقة بحر البلطيق. وعلَّق على ذلك بالقول: "تنفذ روسيا عددًا كبيرًا من المناورات العسكرية على حدودها، ومن وجهة نظرنا، يمكننا اعتبار ذلك عملًا استفزازيًّا غير مألوف"(10).
ومع أنه تم الحديث عن استعداد ألمانيا لنشر وحدات من قواتها العسكرية في لاتفيا، فإن برلين لا تزال إلى الآن تُعِد لعمليات الانتشار تلك، وقد أكَّدت المستشارة الألمانية، أنجيلا ميركل، في تعليقها على هذا الموضوع أن هنالك بحثًا حاليًّا في إمكانية مواصلة تعزيز الالتزام نحو حلفائنا في الجهة الشرقية. وجاء حديث ميركل هذا على إثر نشر مضمون استطلاع للرأي أعرب خلاله 31% من الألمان المُستطلَعة آراؤهم عن دعمهم لفكرة إرسال جنود ألمان للدفاع عن بولندا وبلدان بحر البلطيق. أما بريطانيا، فلم تُفصِح عن موقفها بعد، وما إذا كان جنودها سيشاركون في هذا المشروع أم لا، إلا أنه، وفقًا لما جاء على موقع شبكة روسيا اليوم، ونسبته إلى مصادر في حلف الناتو، فإنه من المحتمل أن تتشكَّل قوة عسكرية متعددة الجنسيات يُرجَّح أنها ستعمل تحت قيادة مشتركة من الدول الأعضاء في حلف الناتو.

بطبيعة الحال، لم تُخْفِ روسيا قلقها من هذه التصريحات، حيث جاء الرد عليها على لسان وزير الخارجية الروسية، سيرغي لافروف، الذي قال: "إن قوات حلف الناتو، بمعداتها العسكرية، باتت أكثر قُربًا من حدود روسيا. لكن عندما تشرع روسيا في اتخاذ بعض الإجراءات التي من شأنها أن تسمح لها بتعزيز أمنها، فإنهم يقولون حينها: إن روسيا تنفِّذ مناورات خطرة بالقرب من حدود حلف الناتو. وفي واقع الأمر، فإن حدود الناتو هي التي تزحف نحو روسيا، وليس العكس"(11).
وفقًا لاتفاقية التفاهم والتعاون المشترك المُبرمة بين حلف الناتو وروسيا عام 1997، فقد اتُّفق على منع التواجد المستمر لوحدات عسكرية كبيرة تابعة لحلف الناتو بالقرب من الحدود الروسية. إلا أن قيادة الناتو في بروكسل تؤكد أنه بالنظر إلى أن تلك الوحدات العسكرية تخضع لعملية تناوُبٍ مستمر، فإن تواجدها بذلك الشكل لا يمكن اعتباره ذا طبيعة دائمة(12).
ومما يزيد من مستوى القلق المتصاعد في ذلك الجزء من أوروبا، هو تكرار حوادث "الاحتكاك الوشيك" بين طائرات حلف الناتو والطائرات المقاتلة الروسية. وقد شهد شهر إبريل/نيسان عام 2016 مثل هذه الحوادث بين الطائرات الروسية والأميركية فوق أجواء بحر البلطيق، عندما اعترضت طائرة روسية طائرة استطلاع أميركية، وهو الحادث الذي وصفه البنتاغون، في بيان رسمي أعلنه المتحدث باسمه، بتاريخ 29 إبريل/نيسان 2016، بأنه "مناورة خطرة وغير مهنية"، مضيفًا: إن مسؤولين في وزارة الدفاع الأميركية أكدوا أن الطائرة الروسية نفذت عملية التفاف حول الطائرة الأميركية وبدت كما لو أنها ستدمرها. وهذا هو الحادث الثاني في سماء بحر البلطيق، الذي حمل الأميركيين على اتهام الروس بتنفيذهم عمليات طيران عدوانية وأن الطيارين الروس تصرفوا كما لو أنهم سينفذون هجومًا وشيكًا على الطائرات الأميركية.
أما آخر حادث تم تسجيله، فوقع في 13 إبريل/نيسان عام 2016 عندما حلقت طائرات مقاتلة روسية، لعشرات المرات، على بعد أمتار قليلة من حاملة الطائرات الأميركية، دونالد كوك، وهو ما استدعى ردًّا جاء على لسان دانيال هرنانديز، المتحدث باسم البنتاغون، في تعليقه قائلًا: "الأمر هنا يتعلق بانتهاك خطير لمبدأ السلامة، ونحن قلقون بشأن هذا النوع من التصرف من قِبل الطرف الروسي"، مضيفًا: إن حاملة الطائرات كانت موجودة في المياه الدولية ولم تدخل، في أي وقت من الأوقات، إلى المياه الإقليمية الروسية. ثم استطرد قائلًا: "أما الأمر الأكثر أهمية، فإن مثل هذه التصرفات غير المهنية تمثِّل خرقًا للأمن وترفع من حدَّة التوتر بين بلدينا"(13).

من جانبه، صرَّح وزير الخارجية الروسية، سيرغي لافروف -فيما نقلته عنه شبكة بي بي سي- بأن الطائرات الروسية لم تفعل سوى التأكد من أن الأميركيين يتواجدون على مدى آمن وبعيد عن مياه روسيا الإقليمية(14). أما الأمين العام السابق لحلف الناتو، أندرس فوغ راسموسن، فقال معلِّقًا على ذلك: "يوجد "احتمال كبير" بأن بوتين سيواجه تفعيل الحلف للمادة الخامسة -المتعلقة بالدفاع المشترك-"(15).

الأهداف الجديدة
لا تحاول روسيا، من خلال أساليبها الجديدة المُعتمَدة في التحرك، زعزعة استقرار البلدان التي تقع على حدودها، بل تعمل أيضًا على زعزعة استقرار دول البلقان، بل أكثر من ذلك، فإن روسيا تحاول هدم العلاقات القائمة بين دول أوروبا، وهو ما أكَّده الرئيس الأميركي باراك أوباما بكل وضوح(16)، وذلك بهدف تعزيز مكانتها، وقبل ذلك كله، فإن موسكو تسعى إلى إضعاف حلف الناتو.
في البلقان، يمكن رؤية سعي بوتين إلى فرض هيمنته من خلال محاولته التأثير في صربيا وفي جزء من دولة البوسنة والهرسك، وتحديدًا في أحد كيانيها المسمَّى "ريبوبليكا صربسكا"؛ حيث يقود الحكم فيها حزب، ميلوراد دوديك، الموالي لروسيا. كما تعمل روسيا، بشكل معلن، على عرقلة طريق جمهوريات يوغسلافيا السابقة التي لم تنضم بعد إلى عضوية حلف الناتو، وتطلب منها البقاء على الحياد أو حتى تقاربها وتعاونها العسكري والأمني مع قواتها العسكرية.  
ويمكن رؤية أثر التأثير الروسي، بشكل أوضح، في دولة الجبل الأسود حيث لروسيا استثمارات مهمة، خاصة في قطاع السياحة، ولها أيضًا تأثير سياسي كبير فيها تمارسه من خلال الأقلية الصربية والأحزاب التي تمثلها. ففي اللحظة التي بات فيها من المؤكد أن الجبل الأسود في طريقه إلى الحصول على العضوية الكاملة في حلف الناتو، ظهرت "تحركات الشعب"، حيث نظَّمت الأحزاب الموالية لصربيا مظاهرات احتجاجية، تحولت في بعض الأحيان، إلى عنيفة(17). وقد أكَّد عدد من المحللين على أن الأحزاب الموالية لصربيا تتلقى دعمًا من روسيا بهدف الوصول إلى حل البرلمان، الذي يعود إليه إقرار دخول الجبل الأسود في حلف الناتو، وإدخال البلاد في حالة من الفوضى تؤدي إلى فرض حالة الطوارئ(18).

لم تنته الأوضاع في الجبل الأسود إلى فرض حالة الطوارئ، كما أنه من الصعب تحديد إلى أي مدى كان للتدخل الروسي دور في كل ما شهده هذا البلد في تلك المرحلة. لكن موقف روسيا من انضمام الجبل الأسود إلى حلف الناتو كان واضحًا ومُعلَنًا منذ فترة سابقة. ففي ربيع عام 2011، قال سيرغي لافروف: إن "انضمام الجبل الأسود إلى حلف الناتو لن يؤدي إلى تحسين الوضع الأمني في المنطقة ولا في العالم بأسره". ثم في عام 2014، وصف لافروف احتمال حصول الجبل الأسود على عضوية حلف الناتو بأنه "أمر غير مسؤول ومستفز". وفي منتصف نوفمبر/تشرين الثاني من العام نفسه، أرسل مجلس الدوما الروسي إلى برلمان الجبل الأسود، وبرلمانيي الدول الأعضاء في حلف الناتو وفي منظمة الأمن والتعاون الأوروبية، رسالة مفتوحة جاء فيها: "إن طموح نظام الرئيس ميلادجو كانوفيتش، الذي يحكم البلاد منذ 25 عامًا، في انضمام بلاده إلى حلف الناتو يتناقض مع رغبة غالبية الشعب في هذا البلد"(19).

مولدافيا: بؤرة توتر جديدة؟

يتزايد احتمال أن تكون مولدافيا من بؤر الأزمات المحورية الجديدة، وتُرشَّح لأن تمثل منطقة جديدة للصراع على النفوذ بين الخصوم السابقين في الحرب الباردة، أي جورجيا وأبخازيا وأوسيتيا الجنوبية وأوكرانيا. وفي ضوء ما يجري من أحداث حاليًا، فإنه من وارد الاحتمالات أن تنقل روسيا رؤيتها الجديدة لعالم متعدد المراكز إلى جمهوريتها السابقة، مولدافيا؛ حيث من الصعب وجود دولة أخرى، في منطقة شرق أوروبا المتقلبة وغير المستقرة، في مثل صعوبة الوضع الذي يمر به هذا البلد الأوروبي "الأكثر فقرًا" والذي لا يملك زمام سيادته الوطنية(20). ففي هذه الجمهورية السوفيتية السابقة، التي تشترك في الحدود مع رومانيا من جهة الغرب وأوكرانيا من الشرق، تؤوي فعليًّا، ودون رغبة منها، ما بين 1500 و2500 جندي روسي. وفي نفس الوقت، ثمة عدد كبير من الرومانيين لا يعتبرون مولدافيا سوى إقليم تابع للأراضي الرومانية ولم يقبلوا أبدًا بسيادة مولدافيا على أراضيها.
إن أكثر المناطق التي تشكِّل مصدرًا لعدم الاستقرار هي منطقة "بريدنيا ستروفيا"، والتي تُعرف باسم "جمهورية ترانسنيستريا"، وهو إقليم له حكم ذاتي ولا يعترف بالحكومة المركزية في العاصمة "كيشيناو". وقد بحث الروس والأوكرانيون، الذين يشكِّلون أغلبية سكان "بريدنيا ستروفيا"، حتى منذ ما قبل انهيار الاتحاد السوفيتي، عن الهجرة من مولدافيا بسبب مخاوف من اكتساحها من قِبل الرومانيين.
عندما بدأت عملية انهيار الاتحاد السوفيتي في الثاني من سبتمبر/أيلول عام 1990، فإن هذا الإقليم الواقع على الضفة اليسرى لنهر "دنييسترا" والبالغة مساحته حوالي 15 كيلومترًا، أعلن من جانب واحد عن قيام جمهورية بريدنيا ستروفيا المولدوفية. ونذكر، في هذا السياق، أنه في الفترة ما بين عامي 1991-1992 وهي الفترة التي شهدت انهيار الاتحاد السوفيتي السابق، حدث اشتباك لم يدم سوى فترة وجيزة بين مولدافيا والقوات المسلحة في "بريدنيا ستروفيا" والتي كانت تتلقى دعمًا من الفيلق 14 السوفيتي الذي كان يتخذ من منطقة "بريدنيا ستروفيا" مقرًّا له. ولم تكن القوات المولدوفية حينها تملك من القوة ما يمكِّنها من كسر شوكة الجماعات المسلحة المتمردة، ومنذ ذلك الحين فقدت حكومة كيشيناو كل سيطرة أو تأثير على تلك المنطقة، التي تبلغ مساحتها الإجمالية 17% من مساحة مولدافيا، ويعيش فيها حوالي 600 ألف نسمة.
لم تعترف أي دولة أو منظمة دولية، ولا حتى روسيا، إلى اليوم، باستقلال بريدنيا ستروفيا. لكن هذا الوضع قد يتغير الآن. فقد تم، بالفعل، تنظيم عدَّة استفتاءات في بريدنيا ستروفيا تطالب بضم المقاطعة لفيدرالية روسيا، لكن إدارة الكرملين أظهرت ترددًا في حسم الأمر تحسبًا لأن يؤدي ذلك إلى التسبب في وقوع باقي أقاليم مولدافيا في أيدي رومانيا، التي تتطلع أصلًا إلى ضمها إليها.
لكن، يجب ألا نتجاهل أيضًا وجود إمكانية انفصال بريدنيا ستروفيا، جغرافيًّا، عن باقي أراضي روسيا. لكن يبدو أن أزمة أوكرانيا قد غيَّرت كل شيء؛ فبريدنيا ستروفيا لا تبعد سوى 50 كيلومترًا فقط عن أوديسا التي تضم ميناءً غاية في الأهمية يقع على البحر الأسود، والذي تسعى القوات الانفصالية الموالية لروسيا في أوكرانيا إلى جعله جزءًا من مشروعها الهادف إلى الانضمام إلى روسيا. وفي حال ضم أوديسا -وهي المدينة التي أسستها القيصرة الروسية، كاترينا الثانية، تحت نفس الاسم- إلى روسيا، بالإضافة إلى ضم شبه جزيرة القرم، فإن ذلك سيفتح الباب أمام ربط بريدنيا ستروفيا، إقليميًّا، بــ"الدولة الأم" روسيا.
أما الورقة الأخرى، التي يمكن لبوتين لعبها من أجل إبعاد مولدافيا عن الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي والحصول على عضوية حلف الناتو، فتتمثَّل في مدينة "كومرات"، وهي المركز الإداري لمقاطعة غاغوزيا التي يسكنها حوالي 23 ألف نسمة، وينحدر جُلُّ سكان هذه المقاطعة من الإثنية الغاغوزية التي تَعُد ما يقرب من 160 ألف نسمة. وتُدير هذه الأقلية الروسية -الأرثوذكسية ذات الأصول التركية- كل شؤون الحكم في هذه المقاطعة بشكل مستقل، باستثناء القضاء والعلاقات الخارجية والسياسة الأمنية، التي تعود إلى السلطات المركزية لدولة مولدافيا. أما روسيا، فتشنُّ، عبر ميخائيل فورموزالا(21) -"باشكان"، أو حاكم غاغوزيا- حملة مناهضة لأوروبا. وقد قاد ميخائيل فورموزالا، وهو ضابط برتبة رائد في الجيش السوفيتي السابق، حملة منذ وقت قريب دعا فيها أتباعه إلى تنظيم استفتاء لإقامة "متاريس من أجل خوض معركة ضد اتفاق الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي"، ويعلِّل فورموزالا موقفه بأن الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي من شأنه الإضرار بالحكم الذاتي الذي تتمتع به غاغوزيا. وهكذا، لم يكن مفاجئًا أن يصوِّت 98,5% من 70 ألف غاغوزي، شاركوا في الاستفتاء، ضد الشراكة التجارية مع الاتحاد الأوروبي ولصالح الانضمام إلى الاتحاد التجاري الحر الذي أقامه بوتين(22).
في الحقيقة، فإن كل المولدوفيين، والمطَّلعين على واقع هذا البلد، يؤكدون أن الأوضاع فيه سيئة إلى الحد الذي يجعل من الحديث عن الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي والوعود بحياة أفضل -من دون مساعدة فعلية وملموسة من بروكسل والتزام إدارتها بحل المشاكل السياسية والإثنية والاقتصادية التي يعيشها مواطنوه- ليست كافية بما يكفي لجذب العديد من المولدوفيين الذين يفضِّلون، من أجل سلامتهم، اللجوء إلى التقارب السياسي والاقتصادي مع روسيا. في حين تعتمد الخيارات السياسية الداعية إلى توثيق العلاقات مع روسيا، على الأقل إلى حدِّ الآن، على الدعم السخي المؤمَّل من قِبل بوتين.
  الأمر الوحيد، الذي يظل مؤكدًا، هو أنه حيثما تفشل أوروبا أو تتأخر في اتخاذ قرارها، فإن روسيا تستغل الفرصة لتملأ الفراغ؛ وهو ما نشهد بوادره حاليًّا في مولدافيا، وكذلك يصح قوله بالنسبة لدول أوروبا الشرقية.

خاتمة
كانت روسيا إمبراطورية لقرون طويلة، ثم بعد انهيار الشيوعية وتفكك الاتحاد السوفيتي، أُتيحت الفرصة أمام دول عديدة لبناء نظام عالمي جديد، وإقامة نظام أمني، دولي وأوروبي، جديد. أمَّا بالنسبة لموسكو، فإن كل تلك الاتفاقيات والترتيبات الأمنية والعلاقات الحديثة التي جدَّت خلال خمس عشرة سنة الماضية ليست سوى انحراف (خروج عن المألوف) وأمر يتحتم تغييره.
لا ترى روسيا في كل هذا ظهور واقع جديد عليها القبول به والتعامل معه. وها نحن نشهد اليوم على محاولات روسيا فرض تأثيرها في مناطق نفوذها وممارسة ضغوطها على حلف الناتو داخل حدوده. ولتحقيق ذلك فإن روسيا بَنَتْ رؤيتها لعالم جديد متعدد المراكز، وهي تسعى إلى توظيف كل الوسائل والطرق الجديدة المتاحة أمامها على ساحة العلاقات الدولية في شكلها الجديد.

____________________________

 محمد يوسيتش - باحث من البوسنة والهرسك متخصص في قضايا منطقة البلقان وشرق أوروبا، وهو أيضًا منسق "الشبكة البحثية–الإسلام في جنوب شرق أوروبا".

 ترجمه من البوسنية د. كريم الماجري
مراجع:
1- Richard N, Haass, “The Age of Nonpolarity” Foreign Affairs, 87/3, 2008.
2- للاطلاع على نشأة هذا المصطلح وتفصيل مضمونه، انظر:                                    
Global Trends 2030: Citizens in an Interconnected and Polycentric World”, European Strategy and Policy Analysis System (ESPAS) i European Union Institute for Security Studies, mart, 2012, studija je dostupna na, (Visited on 7 May 2016):
http://europa.eu/espas/pdf/espas_report_ii_01_en.pdf,
3- Oleksii, Izhak, “The Threats and Challenges of a Multipolar World: A Ukraine Crisis Case Study” Connection: The Quarterly Journal, 15/1, 2016. Str. 32-44.
4- وزارة خارجية روسيا الفيدرالية، "مفهوم السياسة الخارجية لروسيا الفيدرالية" الذي أقرَّه الرئيس فلاديمير بوتين في 12 فبراير/شباط 2013. يمكن الاطلاع على النص الكامل لهذا الملف على الموقع الرسمي لوزارة الخارجية، (تاريخ الدخول: 7 مايو/أيار 2016):
  http://archive.mid.ru//brp_4.nsf/0/76389fec168189ed44257b2e0039b16d
5- “Lavrov: The Ukraine Crisis is one of the birthing pains in which a polycentric world is born”, Oko planety, 11 April 2014.
6- “US and EU hinder Russian actions in preventing global threats”, FOCUS News Agency, 27 August 2014.
7- Oleksii, Izhak, “The Threats and Challenges of a Multipolar World: A Ukraine Crisis Case Study”, Connection: The Quarterly Journal, 15/1, 2016. Str. 32-44.
8- Valery Gerasimov, “The value of science is prediction. New threats demand rethinking the ways and means of conducting warfare”, Voenno-promyshlenniy kurier, 27 February 2013.
9- Michael, Fellon, “Russia a Threat to Baltic States after Ukraina Conflict”, The Guardian, 19 February 1015.
10- JULIAN E. BARNES  i ANTON TROIANOVSKI “NATO Allies Preparing to Put Four Battalions at Eastern Border With Russia”, The Wall Street Journal, 29 April 2016.

11- http://www.pressreader.com/india/the-indian-express/20160421/282050506243734
آخر زيارة لهذا الموقع كانت بتاريخ 9 مايو/أيار .2016
12- من مقال منشور في صحيفة "دنيفنيك" الكرواتية بتاريخ 30 إبريل/نيسان 2016 تحت عنوان: البلطيق يتحول إلى منطقة عسكرية: الناتو ينشر 4000 جندي إضافي على الحدود الروسية. (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):                                                                                                  
 (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/baltik-postao-militarizirana-zona-dodatnih-4-000-nato-vih-vojnika-na-granici-s-rusijom---435441.html
13- “Kerry: Shooting down Russia jets 'would have been justified”, 14 April 2016, (Visited on 9 May 2016):'
http://www.bbc.com/news/world-us-canada-36050689
14- من مقال في مجلة "سلوبودانا بوسنة" بتاريخ 30 إبريل/نيسان 2016: "قعقعة خطيرة للأسلحة: حلف الناتو ينشر 4 آلاف جندي إضافي على حدود روسيا"، (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):                                                   
http://www.slobodna bosna.ba/vijest/31184/opasno_zveckanje_oruzjem_nato_poslao_jos_4000_vojnika_na_granicu_s_rusijom.html
15- “US accuses Russia over Baltic jet manoeuvre”, 29 April 2016, (Visited on 9 May 2016):
http://www.bbc.com/news/world-us-canada-36175973
16- "أوباما: بوتين يحاول تقويض وحدة الاتحاد الأوروبي"، الجزيرة بلقان، 26 إبريل/نيسان 2016، (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):

              http://balkans.aljazeera.net/vijesti/obama-putin-pokusava-potkopati-jedinstvo-eu , pristupljeno
17- “Haos u Podgorici: Suzavci i šok bombe”, 25October 2015, (Visited on 9 May 2016):
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=10&dd=25&nav_id=1055220
18- "دجوكانوفيتش يكشف لماذا تعارض روسيا انضمام جمهورية الجبل الأسود إلى حلف الناتو"، حوار بتاريخ 17 مارس/آذار 2016، (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):
http://direktno.hr/en/2014/svijet/42336/%C4%90ukanovi%C4%87-objasnio-za%C5%A1to-je-Rusija-protiv-ulaska-Crne-Gore-u-NATO.htm
19- VJA?ESLAV ?ARSKIJ, “Russia Beyond The Headlines”, 16 December 2015, (Visited on 9 May 2016):
http://hr.rbth.com/politics/2015/12/16/zasto-je-rusija-protiv-ulaska-crne-gore-u-nato_551367
20- “Moldova country profile”, BBC, 28 March 2016, (Visited on 6 May 2016):
  http://www.bbc.com/news/world-europe-17601580
21- “Mihail Formuzal câ?tig? alegerile de ba?can în G?g?uzia”,  BBC, 18 December 2006, (Visited on 6 May 2016):
http://www.bbc.co.uk/romanian/news/story/2006/12/061218_gagauzia_formuzal_bascan.shtml
22- S. Chiochin?,M. Maximilian,D. Dragojević,
مقال بعنوان: مولدافيا في طريقها إلى الانضمام إلى اتحاد بوتين القيصري.
Radio DW, 19 March 2014:

http://www.dw.com/hr/moldavija-na-putu-u-putinovu-carinsku-uniju/a-17504163

16.7.16

Turska je prevelika da bi propal

Pokušaj vojnog udara je sigurno najveći ispit za sve Turke i prekretnica koja će imati historijski značaj ne samo za njih, nego i za svijet.


Vojska u Turskoj ako išta zna, onda je to izvoditi vojne udare [AP]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Prerano je za bilo kakve analize i predviđanja ishoda pokušaja vojnog udara u Turskoj. Ali, jedan zaključak je očit - kako god ovoj proces završio, on će naškoditi Turskoj. Ukoliko se ne desi da se Turska destabilizira u tolikoj mjeri da dođe do unutrašnjih sukoba, poput onih u brojnim muslimanskim zemljama, sigurno će proces demokratizacije u ovoj zemlji biti zaustavljena.
Uspije li dio vojnog establišmeta da, kao toliko puta do sada, pogazi volju turskog naroda, bit će to povratak turske demokratije na početnu poziciju. Takvo abortiranje demokratije i volje naroda se neće moći saprati nikakvim optužbama na račun autoritarizma Recepa Tayyipa Erdogana.
Ne uspiju li, pak, pučisti u svom naumu, Erdogan će sigurno posegnuti za mjerama koje će osigurati da se ništa slično ne desi u budućnosti. To se neće moći desiti a da se sačuvaju principi demokratskog, slobodnog i otvorenog društva. Zato se već sada sa sigurnošću može reći da je šteta nepopravljiva i da je ovo težak udarac za jedan od rijetkih pokušaja da se jedna većinski muslimanska država približi standardima moderne demokratije.
Vojska je naučila na udare
Trebat će vremena da se daju odgovori na mnoga pitanja - od toga kako se moglo nešto slično desiti u trenutku kada se činilo da je Erdogan sve u državi stavio pod svoju kontrolu, do toga ko stoji iza svega što se dešava.
Vojska u Turskoj ako išta zna, onda je to izvoditi vojne udare. Nije im ovo prvi put, oni su se u tome uhodali i činjenica je da su to u prošlosti znali uraditi tako da ne bude velikih žrtava, niti širenja anarhije. Pitanje je da li će sada tursko društvo, koje godinama podržava politike predsjednika Erdogana, ostati pasivno na sve što se dešava. Očekivati je ako ne otvorenu sukobe sa sigurnosnim snagama, onda sigurno "dešavanje naroda". Ovaj put bi se vojska mogla suočiti s vlastitim narodom na ulicama.
Ne smijemo se ni pitati šte će se desiti ako se prvi izvještaji pokažu tačnim i ako se ispostavi da je dio vojske uz pučiste, a dio uz izabranu vlast, ili da su druge sigurnosne agencije uz Vladu. Premijer je u prvom svom obraćanju rekao da će se na silu odgovoriti silom. Noćas bi Turska vrlo lahko mogla skliznuti u građanski rat. A šta bi to značilo za region i svijet, ne treba nikome objašnjavati.
Povratak u okvire Ustava i zakona
Teško je vjerovati da, dok se čitav svijet kune u borbu protiv terorizma, ikome može odgovarati destabiliazcija Turske. Šta to znači za rat u Siriji i Iraku i nastavak borbe protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant? Kakav val izbjeglica Evropska unija može očekivati ako Turska sklizne u anarhiju? Kome to može odgovarati? I oni koji misle da je to u njihovom interesu nisu svjesni da je Turska "prevelika da bi propala" i da se to ne može desiti a da posljedice ne budu globalne.
Kažu da ono što čovjeka ne ubije da ga ojača. Ostaje nam samo da se naedamo da će Turska iz ovoga izaći još jača i da će se stvari vratiti u okvire Ustava i zakona, ali za sada stvari ne izgledaju dobro.
Ipak, jutro je pametnije od noći i treba sačekati da se vidi koliko je tursko društvo uistinu zrelo. Ovo je sigurno najveći ispit za sve Turke i prekretnica koja će imati historijski značaj ne samo za njih, nego i za svijet.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


15.7.16

Delay in Concordat Frustrates Bosnian Muslims

Bosnia's Islamic Community has accused the government of discrimination, as approval of a hoped-for concordat continues to be subjected to delays.

 Muslim believers in Sarajevo. Photo: Kashfi Alford / Creative Commons - 
Bosnia's official Islamic Community, IZ, is accusing the government of discriminating against the community as authorities continue to delay approval of a long-awaited concordat which should define the rights of Muslims in Bosnia.
The draft of the concordat has been under examination by the country's Presidency for months, but no progress has been made, Irham Ceco, an advisor to the Bosniak member of Bosnian Presidency, Bakir Izetbegovic, told BIRN.
BIRN asked the Bosnian Presidency to provide details about the delay but failed to get an answer by time of publication.
While the other two main religious communities of Bosnia, the Catholic Church and the Orthodox Church, have both signed concordats with the authorities, the IZ is left without an official agreement regulating its relations with the state.
Dermana Seta, a member of the IZ, told BIRN that the Bosnian authorities have so far proven unwilling to approve the concordat.
"The Bosnian authorities seem very reluctant to approve this concordat since it will legalise some behaviour... that is prohibited by law in some European countries," Seta said.
She noted the right to wear the hijab for Muslim women, Halal ritual slaughter, the circumcision of boys, and certain forms of fasting or praying.
"The IZ has been submitting different drafts for years but for some reason, it's like every time the proposals are just ... not good enough," Seta concluded.
Opposition to the concordat has come especially from political representatives of Republika Srpska, Bosnia's Serb-dominated entity, who claim the agreement would discriminate against non-Muslims.
While the President of RS, Milorad Dodik, said the agreement would represent "the total insertion of religion inside institutions", the Serbian member of the Bosnian Presidency, Mladen Ivanic, said the agreement needed merely to be adjusted to preserve the equality of Bosnia's three main religious communities.
Muhamed Jusic, a Muslim theologian and columnist, told BIRN that the approval of the agreement had been regretably delayed for political reasons. "This kind of topic shouldn't be manipulated in this way," he said.
The leader of the IZ, in an interview with Sarajevo-based Faktor last week, meanwhile called such attitudes clear evidence of discrimination against Bosnian Muslims.
"We are awaiting the solution of several issues which concern the Islamic Community; [the government] didn't fulfil the promises they made us," Kavazovic said.
"Almost half the mandate of the current government has passed, and they have not realised any of their promises," he added
Source: BIRN


6.7.16

Napad u Medini: Udar na simbole islama

Vrijeme je da se muslimani probude i shvate da su bit njihove vjere i civilizacije u opasnosti.
 
Napad se desio pred sami iftar [Reuters]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Terorizam je terorizam ma gdje se desio i ma ko bile žrtve. Ali kada se teroristički napad u ime islama desi na prilazu džamiji Poslanika Muhammeda, a.s. u Medini, onda je jasno o kakvoj se izopačenoj ideologiji radi.
Napad je uslijedio nakon što se istog dana ujutro bombaš samoubica raznio pred američkim konzulatom u Džidi, dok je drugi napao džamiju u Katifu. I ranije je bilo incidenata i u Meki i u Medini u koje su bili uključeni militanti Al-Kaide, ali nikada ovako blizu svete džamije. Ovaj napad je očit udar na simbole islama.
Prema islamskom učenju Medina je harem, sveti zaštićeni prostor u kojem je svaki prijestup teži grijeh, a svako dobro djelo kod Boga vrjednije. Harem bi trebao biti i zaštićeni prostor u kojem se hodočasnici koji su na svome putu ka Meki ili zairi, oni koji posjećuju Poslanikovu džamiju i njegov mezar (grob) u njemu osjećaju sigurno i bezbjedno.
Napad se usto desio pred sami iftar, trenutak kada muslimani prekidaju svoj post i to u danu koji je trebao biti posljednji dan blagoslovljenog mjeseca ramazana. Ispostavit će se kasnije da u Saudiji nije viđen mlađak, te se prema njihovoj tradiciji post nastavlja još jedan dan. Ali ono što jeste bilo sigurno je da će u džamiji biti desetine hiljada vjernika koji će doći da isprate ovaj najsvetiji muslimanski mjesec odricanja i suosjećanja sa drugima. On se desio pred Bajram i trebao je muslimanima pokvariti ovaj jedan od dva najveća praznika.
Kome nakon ovoga nije jasno da ova nasilna ideologija nema nikakve veze sa idealima islama, njemu nikakvi dokazi neće pomoći. Takvi valjda sada opet očekuju da se muslimani izvinjavaju za djela terorista i da objasne zašto ih mrze. Ali i oni koji su svaki put kada bi se teroristički napad desio u nekoj zapadnoj metropoli nalazili opravdanja u kolonijalnom nasljeđu, duplim aršinima i svim drugim istinskim globalnim nepravdama, sada trebaju da se zapitaju koliko je njihova relativizacija zločina bila opravdana. Vrijeme je da se muslimani probude i shvate da su bit njihove vjere i civilizacije u opasnosti, da je na putu da bude oteta od skupine fanatika čija su glavna meta muslimani i njihova društva.
Jasne poruke
Ne može se naći nikakva logika u ovim postupcima, ali su poruke koje napadači, a vjerovatno se radi o ISIL-u, šalju itekako jasne.
Oni žele da napadom na saudijske sigurnosne snage, a prvi izvještaji govore da je upravo njihova baza pored džamije bila meta, delegitimizirati njihov model vladavine Šerijata.
To je rat za dušu ne islama nego prije svega selefizma za kojeg i ISIL-ovci i pripadnici Al-Kaide tvrde da mu pripadaju. Nije beznačajno što se napad desio u blizini Šerijatske sudnice u Medini. Ovim ISIL želi reći da vlast i Šerijat koji se provodi u Saudiji nije vjerodostojan i da samim time njihova vlast nije legitimna.
Oni hoće i da kompromituju vladajuću porodicu Sauda i da pokažu muslimanskom svijetu kako oni nisu u stanju održati mir u svetim gradovima. Saudijski kraljevi nose titule Sluga dvaju harema i ovo je udar na ono što im daje primat u muslimanskom svijetu.
Iako su napali u samoj blizini Poslanikove džamije, napadači su ipak ciljali policajce. To znači da su i dalje samo u Saudiji oprezni i da za razliku od evropskih gradova još prave razliku između civilnih i necivilnih žrtava, što znači da i dalje računaju na to da pridobiju muslimanske mase na svoju stranu.
Ako se, pak, te mase ogluše i ako se ne budu dale ustrašiti, to ne znači da, kao u Turskoj, Iraku, Siriji i nekim drugim muslimanskim državama neće postati „legitimne mete“. ISIL ili neka srodna organizacija će vjerovatno preuzeti odgovornost, šaljući poruku da mogu napasti svugdje gdje žele.
Bude li to ISIL, značit će to da su došli i do Saudijske Arabije iako su tamošnje vlasti dugogodišnjom borbom skoro bile iskorijenile Al- Kaidin ogranak na poluotoku.
Šta god teroristi željeli postići svojim proračunatim zločinima, ostaće činjenica koju će pamtiti historija, a to je da su oskrnavili svetost Tajjibe (Dobre i Blage, kako muslimani još nazivaju Medinu).
Dešavanja sa vjerom
Lijepo je bilo vidjeti kako su muslimani nastavili sa noćnom molitvom u Poslanikovoj džamiji kao da se ništa nije desilo i kako se nisu dali zaplašiti. Nadati se da će iz ovoga svi izvući pouku, i oni koji relativiziraju zločin terorizma i oni koji svjesno ili ne svojim redukcionističkim, bukvalnim i u vremenu zaleđenim tumačenjem vjere odgajaju one koji kasnije evoluiraju u ISIL-ove sljedbenike.
Biće dobro ako se muslimani širom svijeta na kraju mjeseca koji simbolizira njihovo propitivanje svoje duše zapitaju šta se to s njihovom vjerom dešava i ko je i gdje odgojio te fanatike. Biće tu teških odgovora s kojima će se biti teško suočiti.
Ali samo radi ilustracije, kada su Osmanlije dovele prugu u Medinu, poznatu hidžasku željeznicu, sagrađena je stanica u četvrti u Amberiji nadomak džamije. Predaje kažu da su od ulaska voza u harem pa do dolaska na stanicu tračnice bile prekrivene tkaninom kako „mašina ne bi lupala“ i dizala buku u blizini Poslanika. Kažu da stoljećima niko nikada nije povisio glas u Medini kako ne bi „podizao svoj glas iznad glasa Poslanika“ (što je dio kur`anskog ajeta u jednom sasvim drugom kontekstu).
Tadašnje halife nisu dali da ijedna građevina bude veća od Poslanikovog turbeta.  To je bilo vrijeme kada su muslimani imali osjećaj svetosti, istinske duhovnosti, respekta prema sebi, pa onda i prema drugima. Danas nasilni ekstremisti svojom kvazireligioznošću uništavaju osnovne temelje muslimanske tradicionalne duhovnosti i zato nije čudo što njima ništa više nije sveto.
Kada muslimani odgovore na pitanje ko je onaj ko je te mlade ljude naučio da se tako odnose prema vlastitoj tradiciji, odgovorit će i na pitanje odakle su ti ljudi došli. Ponavljam, odgovor se neće svidjeti mnogima, ali će ih istina osloboditi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


3.7.16

Zašto napadi na povratnike nisu terorizam?

Napadi na povratnike u RS-u nisu izolovani slučajevi, nego, prije bi se reklo, uobičajena pojava.
 
Najbrojni napadi na povratnike su se dešavali u prvim godinama nakon sklapanja mira [Ustupljeno Al Jazeeri]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Nedavni napad podmetnutom bombom na Nijaza Glavaša, koji se poslije rata sa majkom i ocem vratio u selo Majevac kod Šipova, skoro da nije bio primijećen u bh. medijima. Nažalost, taj napad nije izolovan slučaj, nego, prije bi se reklo, uobičajena pojava.
Prema izvještaju Al Jazeere Balkans samo u prošloj godini na području koje pokriva Centar javne bezbjednosti Banja Luka zabilježeno je 45 napada na povratnike. Kada se ovome pridodaju pritisci kojima su povratnici, naročito u entitetu RS, izloženi kroz institucionalnu diskriminaciju i pritiske kao što su uskraćivanje prava na izučavanje nacionalne grupe predmeta, onemogućavanje slobodnog imenovanja maternjeg jezika, zabrana izgradnje spomen-obilježja na mjestima masovnih zločina (najsvježiji primjer iz Prijedora), nemogućnosti korištenja javnih prostora ili zapošljavanja u javnim institucijama, službena promjena historijskih toponima mjesta i gradova i sl. jasno je da se radi o nastavku projekta etničkog čišćenja drugim metodama.
Kada bismo bili dosljedni i kada bismo se istinski pridržavali akademskih definicija pojma terorizma, pa čak i slova i duha postojećih zakona, onda bi ovaj i brojni slični napadi trebalo nazvati onim što oni stvarno jesu, odnosno djelima terorizma.
Terorizam je jedan od pojmova oko čije su se definicije vodile, i još uvijek se vode, neke od najvećih naučnih, pravnih i ideoloških „borbi“. Razloga za to je više, od onih ideoloških do onih političkih i nije bila rijetkost da su iste pojedince i skupine jedni smatrali teroristima, a drugi borcima za slobodu. U već klasičnom referentnom djelu Politički terorizam: novi vodič o učesnicima, autorima, konceptima, bazama podataka, teorijama i literaturi poznati autoritet u ovoj oblasti Alex Schmid naveo je 109 definicija terorizma, što dovoljno govori o kako prijepornom i kompleksnom pitanju se radi.
Naravno, treba imati na umu da kada govorimo o definiciji terorizma možemo govoriti o naučnoj i pravnoj definiciji i u oba slučaja ne postoji koncenzus oko jedinstvene definicije.
Zastrašivanje i terorizam
Ipak, sažetak svih definicija ukazuje na to da se u nauci terorizam generalno smatra vrstom političkog nasilja i to je skoro pa jedina konstanta u većini definicija i možda jedino oko čega se, uz cilj da se „zastraše pripadnici jedne određene skupine ili neka vlada“, skoro svi koji su definisali ovaj fenomen slažu. I kao što podsjeća dr. Fikret Karčić u svom radu koji se detaljno bavi problemom definisanja terorizma „to nije ideologija već strategija koja može biti korištena od strane pojedinaca, grupa ili država za različite ciljeve.“
Krivični zakon BiH kada propisuje kaznu zatvora za djela terorizma, onda kaže da će se takvom kaznom kazniti onaj „ko počini teroristički čin s ciljem ozbiljnog zastrašivanja stanovništva ili prisiljavanja organa vlasti Bosne i Hercegovine, vlade druge zemlje ili međunarodne organizacije, da što izvrši ili ne izvrši, ili s ciljem ozbiljne destabilizacije ili uništavanja osnovnih političkih, ustavnih, privrednih ili društvenih struktura Bosne i Hercegovine, druge zemlje ili međunarodne organizacije“.
Možda najčešća i najbrojnija vrsta napada sa „političkom motivacijom“ koja u sudskim procedurama ali i medijskoj i javnoj sferi nikada nije dobila zasluženu pažnju niti dosljednu klasifikaciju jesu upravo napadi na povratnike koji su u više slučajeva za posljedicu imali smrtne slučajeve i znatnu materijalnu štetu. Analiza napada na povratnike od Dejtona do danas ukazuje da se uistinu radi o onome što se u definicijama terorizma navodi kao „strategija nasilja koja je osmišljena da ostvari rezultate postepenim izazivanjem straha i nesigurnosti“. U ovom slučaju cilj konstantnog i postepenog izazivanja straha i nesigurnosti je da se spriječi manjinski povratak na etnički čiste teritorije.
Najbrojniji napadi na povratnike su se dešavali u prvim godinama nakon sklapanja mira kada su u slučaju povratka u bošnjačka sela Jusići, Divići i Kozluk zvanične institucije RS-a koristile represivne mehanizme kako bi zaustavili proces povratka. U godinama koje će uslijediti, a pod pritiskom međunarodnih institucija, barem prividno će nestati državno sponzoriranih otvorenih opstrukcija ali će se napadi nastaviti naročito u onim mjestima gdje je povratak bio izražen, kao što su Istočna i Centralna Bosna.
Naročito je teška bila čitava 2001. godina koja je obilovala brojnim nasilnim incidentima koji su kao motiv imali političke razloge i sijanje straha prema čitavim nacionalnim, vjerskim i drugim društvenim skupinama. Iz izvještaja Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH za tu godinu vidi se da su primarna meta bili povratnici. Tako je djevojka povratnica Meliha Durić ubijena snajperskim metkom u selu Damadžići kod Vlasenice. Ubistvo Melihe Durić je imalo sve elemente terorističkog djela jer nije učinjeno ni iz kakvog koristoljublja niti bilo kojeg drugog razloga osim da se zastraše povratnici.
Ovaj slučaj se rijetko ili nikada ne spominje kada se govori i piše o terorizmu u BiH. A da apsurd bude veći napad na porodicu Anđelić iz Konjica kojeg je počinio pripadnik jedne radikalne vjerske skupine u javnosti i organima gonjenja jeste označen kao terorizam. Isto je bilo i sa napadima na hrvatske povratnike u Centralnoj Bosni koji su u istražnom postupku i pred sudom tretirani kao djela terorizma.
Okretanje prema Rusiji
Danas, kako se vladajuća politička elita u RS okreće više prema Rusiji i čini sve da uspori ili potpuno zaustavi evroatlanske integracije BiH, pritisak međunarodne zajednice slabi i malobrojni povratnici ponovo dolaze u nemilost radikalnih skupina i pojedinaca koji politički cilj i odluku da se po svaku cijenu zadrži jednonacionalna dominacija na etnički očišćenim područjima koriste da u najvećem broju slučajeva nastavljaju sa nekažnjenim iživljavanjem nad povratnicima.
Situacija možda jeste najteža u RS jer je negiranje prisustva drugih etničkih i nacionalnih komponenti konstitutivnih naroda politički program vladajućeg SNSD-a, ali to ne znači da sličnih pritisaka nema na povratnike u drugim dijelovima BiH. Zato bi bilo bitno da se napadima koji očito za cilj imaju povratničku populaciju počne pristupati ozbiljno i da se prestane bježati od toga da se neki od njih nazovu pravim imenom, tj. terorizmom u ime političkih ciljeva jedne radikalne ideologije kakva je ona o nužnosti dominacije jedne etničke zajednice nad drugim u historijski multietničkom društvu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jaazeer