Terorizam i radikalizam se ne rješavaju samo represijom

U BiH se problemu radikalnih skupina i u konkretnom slučaju dobrovoljaca koji se bore u terorističkim ili paramilitarnim formacijama pristupa samo korištenjem sigurnosnih i represivnih mjera i to selektivno samo u slučaju dobrovoljaca koji se bore u Siriji i Iraku. To s pravom brine mnoge koji znaju da primjena samo represivnih mjera može samo dodatno radikalizirati pojedince. 

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 1. januar, 2015.)

Problem priključivanja nekih državljana BiH i država regiona terorističkim i nasilnim skupinama u Siriji i Iraku i njihovo učešće u tamošnjim sukobima ponovo je aktueliziralo pitanje radikalizacije mladih, ali ne samo njih, na ovim prostorima ali i pitanje načina na koji se države i društva bore sa ovom pošasti.

Ali prije toga treba imati na umu da to što su neke radikalne skupine iskoristile haos u Siriji kako bi tu provodile strašne zločine u ime vjere i navodne zaštite interesa muslimana čiju krv bjesomučno prolijevaju ne amnestira one koji su taj sukob uzrokovali, produbljivali ili zbog vlastitih političkih interesa ignorisali.

Zato bi bilo neozbiljno zanemariti činjenicu da je među onima koji su, naročito prije uspostavljanja tzv Islamske države, bilo onih koji su u Siriju odlazili iz iskrene namjere da pomognu napaćenom i ostavljenom sirijskom narodu u nastojanju da se oslobodi jednog brutalnog i diktatorslog režima ne znajući u kakav sukob su uvučeni i za čije interese, a da i ne znaju, ratuju. Ipak svima onima  koji su htjeli bilo je jasno u šta se taj sukob odavno pretvorio, da je on odavno zloupotrijebljen od mnogih u regionu i svijetu, te da on jedva da ima išta sa „sirijskom revoucijom“. Takvi su se oglušili na upozorenja domaće i svjetske uleme o tome da vjera ne može biti opravdanje za bratoubilački rat i zločine nad nedužnima.

Danas je valjda svima jasno da je „fenomen stranih dobrovoljaca“ postao problem koji ne samo da destabilizuje zemlje u koje oni dolaze i učestvuju u tim bratoubilačkim ili „proksi ratovima“ u ime velikih sila koje indirektno upravljaju konfliktima nego i za zemlje iz kojih dolaze i u koje će se eventualno vratiti.

U evropskim zamljama fokus je za sada na dobrovoljcima koji se bore u redovima tzv Islamske države i fronta El-Nusre dok se ne govori o evidentiranim i odlascima dobrovoljaca u  redove suprotne strane u tamošnjem sukobu. Već su evidentirani dobrovoljci iz evropskih zemalja u redovima kršćanskih i šiitskih milicija koje se bore na strani režima Bešara el-Asada i paravojnih šiitskih milicija u Iraku. Kurdske vojne skupine su počele privlačiti brojne dobrovoljce ne samo kurdskog porijekla nego i iz redova evropske ultradesnice.

Ali u našem bh kontekstu najinteresantnija, ali nedovoljno tretirana, pojava je odlazak dobrovoljaca srpsko-svetosavskih radikalnih  četničkih pokreta na ukrajinsko ratište. Ova pojava još uvijek nije dobila svoj sigurnosni, medijski i naročito ne društveni epilog, ali neminovno ukazuje da se radi o globalnom i zabrinjavajućem trendu.

Različit pristup

Ono što jeste vrijedno primijetiti jeste različit pristup ovom fenomenu u BiH, ali i nekim zemljama okruženja, i ostatku svijeta prije svega u zemljama EU. Naime, u tim zemljama se ovaj problem ne tretira samo policijskim i sudskim metodama nego se traga i za drugim modelima rješavanja problema koji su fokusirani na prevenciju i pomoć onima koji se odluče izvući iz takvih skupina ili krenu putem tzv. deradikalizacije.

U BiH se problemu radikalnih skupina i u konkretnom slučaju dobrovoljaca koji se bore u terorističkim ili paramilitarnim formacijama pristupa samo korištenjem sigurnosnih i represivnih mjera i to selektivno samo u slučaju dobrovoljaca koji se bore u Siriji i Iraku. To s pravom brine mnoge koji znaju da primjena samo represivnih mjera može samo dodatno radikalizirati pojedince. Iskustva nekih drugih država, prije svega onih arapskih kazuju nam da se problem samo produbljuje ukoliko se procesuiranje osumnjičenih provodi neprofesionalno i uz kršenje osnovnih ljudskih prava. Ne smijemo zaboraviti ni da su sadašnje ekstremističke ideje tekfira i vjerom opravdanog nasilja nastale u zatvorima muslimanskog svijeta.

Država ima ustavnu obavezu da zaštiti svoje građane i nije sporno da se protiv nasilniih skupina poteže i za represivnim mjerama ali one zbog specifičnosti izazova ne bi trebale biti jedina opcija, naprotiv, to bi trebala biti tek posljednja mjera za kojom se poseže.

Prisjetimo se da je i emirul-muminin Alija, r.a., posegnuo za silom u rješavanju problema haridžija kada su oni počeli ugrožavati živote i imetke drugih ljudi ali tek kada je iskoristio sve druge mogućnosti poput vođenja dijaloga preko 'Abdullah ibn 'Abbāsa, r.a., (dvije hiljade njih je napustilo tu radikalnu skupinu) i pozivanja da se ograde od onih među njima koji su se ogriješili o zakon i prolili krv nevinih kao što je bio slučaj sa ubicama 'Abdullaha ibn Habbāba i njegove supruge.

Ekstremisti koji posežu za nasiljem kako bi ostvarili vlastite političke ili ideološke ciljeve nekada provociraju državu i društvo kako bi posegnuli za silom protiv njih jer to onda opravdava njihovo korištenje nasilja i daje im argument da se oni samo brane a u velikom broju slučajeva zbog nepopularnosti države i sigurnosnih agencija pomaže u mobilizaciji novih članova i pridobijanju masovne podrške. Jednostavnim spinom i korištenjem društvenih mreža oni postaju žrtve progona zbog svojih vjerskih ubjeđenja čime se postiže kontraefekat.

Zato represija, sila i zatvorske kazne ne mogu biti prvi, a pogotovo ne jedini metod suočavanja sa ovim kompleksnim fenomenom.

Terorizam se ne može poraziti samo silom, on je taktika i daleko je bitnije iskorijeniti uzroke koji  pogoduju njegovom nastanku i širenju te pozabaviit se isključivim i nasilnim ideologijama koje ga hrane. Da bi se takav odgovor ponudio moraju se angažovati svi resursi jednog društva. Zato se u brojnim zemljama svijeta ovom problemu pristupa daleko ozbiljnije i „slojevitije“ korištenjem čitavog niza mjera i metoda, a ne samo sudsko procesuiranje.

Evropski odgovor

Tako je Evropska komisija 15. januara ove godine donijela tzv. Komunike u kojem se utvrđuje deset područja u kojima se države članice i EU pozivaju da intenziviraju svoje djelovanje kako bi spriječili svaku vrstu ekstremizma koja vodi nasilju, bez obzira na to odakle dolazi. Predložene mjere uključuju stvaranje evropskog centra znanja o nasilnom ekstremizmu, osposobljavanje za radnike na terenu i finansijsku podršku za projekte u kojima se primjenjuju savremeni komunikacijski alati i društveni mediji za borbu protiv terorističke propagande. Od država članica se isto tako traži uspostavljanje programa u okviru kojih se članovima ekstremističkih skupina omogućuje lakše napuštanje nasilnih metoda i s njima povezanih ideologija. Deset preporuka uslijedilo je kao rezultat dvogodišnjeg rada na Mreži za osvješćivanje o radikalizaciji (RAN), koju je Komisija osnovala u 2011. i u kojoj je okupljeno 700 stručnjaka i radnika na terenu iz svih krajeva Evrope.

„Nijedna zemlja nije pošteđena pošasti nasilnog ekstremizma. Ali još se uvijek premalo država članica suprotstavlja toj sve većoj prijetnji. Potrebne su nam snažne preventivne mjere za borbu protiv ekstremizma u svim njegovim oblicima. Naš je cilj poticati napore država članica u borbi protiv radikalizacije i ekstremističkog nasilja te pružiti skup mehanizama za preventivno djelovanje širom Evrope”- izjavila je tim povodom povjerenica EU-a za unutarnje poslove Cecilia Malmström.

U Komunikeu se kaže da je za zaštitu građana od tih prijetnji potreban pristup koji uključuje širok raspon partnera na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou te na nivou EU-a.

Članicama EU, a tome bi trebale težiti i zemlje kandidati pa i BiH koja to želi postati, se sugeriše razvoj sveobuhvatnih nacionalnih strategija. Države članice se potiču na uspostavljanje odgovarajućih okvira koji uključuju nevladine organizacije, radnike na terenu, službe sigurnosti i stručnjake na tom području, kako bi se lakše osmislile mjere za djelotvorno sprječavanje nasilnog ekstremizma i terorizma.

Planirano je i formiranje evropskog centra znanja, kako bi se utvrdila i širila najbolja praksa te uobličio program istraživanja. Taj će centar pružati podatke kreatorima politika na nivou EU, te na nacionalnom i lokalnom nivou, a isto tako i usklađivati inicijative za prevenciju u EU i izvan nje. Komisija će za „centar znanja” i druge aktivnosti na prevenciji sa središnjim upravljanjem, uključujući aktivnosti RAN-a i potporu izlaznim programima u državama članicama, u razdoblju 2014 – 2017. namijeniti sredstva u iznosu do 20 miliona EUR.

Strategija posvećuje posebnu pažnju programu podrške članovima ekstremističkih skupina za napuštanje tih skupina i deradikalizaciju („izlazne strategije”) u svim državama EU-a. U međuvremenu su takvi programi razvijeni u većini zemalja EU. Za razvoj tih programa iskorištena su i iskustva koja te zemlje imaju u suprotstavljanju ideologijama i grupama koje nose ultradesničarske ideje i s kojima su na sličan način postupali već decenijama. Većina muslimanskih država takve programe ima već godinama.

Komunike Evropske komisije podsjeća da se takvi programi najbolje realizuju u saradnji između više subjekata iz raznih sektora, posebno porodice i članova zajednica bliskih nasilnim ekstremistima. Predviđeno je da Komisija na zahtjev pruža upute za uspostavljanje „izlaznih programa“ i organiziranje osposobljavanja za lokalne radnike koji sudjeluju u radu na izlaznim strategijama. Komisija je do sada u okviru fonda za sprječavanje i suzbijanje kriminaliteta na projekte deradikalizacije potrošila oko 10 milijuna EUR. Finansirala je velik broj projekata radi bolje informisanosti o procesu radikalizacije, kao i stručni rad na osmišljavanju djelotvornih preventivnih mjera.

Strategija predviđa i bližu saradnju s civilnim društvom i privatnim sektorom za rješavanje problema na koje se nailazi na internetu. Ekstremistički materijali i propaganda lahko su dostupni na internetu preko stranica za rasprave, društvenih medija, blogova itd. Napori ne smiju stati na zabrani i uklanjanju zabranjenog materijala, već moraju uključivati poruke suprotnog sadržaja kako bi se raskrinkala ekstremistička argumentacija. Skupine u lokalnim zajednicama, građani, žrtve i bivši ekstremisti u stanju su slati snažne poruke. Komisija predlaže uspostavljanje foruma s ključnim subjektima u sektoru za raspravu o mogućnostima uže saradnje te se zalaže za izradu i širenje protuargumentacije.

Veća uloga žrtava

Glas žrtava moćno je sredstvo prevencije i deradikalizacije, ali samo ako se žrtve ne osjećaju neugodno kada s drugima dijele svoja iskustva i ako im se pruži potrebna podrška. Komisija će zato prema predviđenom akcionom planu podupirati udruženja i mreže žrtava, između ostalog financiranjem projekata, kako bi se olakšala komunikacija i podigao nivo svijesti.

Dio strategije i aktivnosti koje se mogu poduzeti kako bi se spriječila radikalizacija je i poticanje kritičkog razmišljanja među mladima o ekstremističkim porukama. Obrazovanje i programi razmjene među mladima ključna su područja kojima se mladima može pomoći u kritičkom razmišljanju o ekstremističkim stavovima i porukama te razotkriti manjkavosti takve propogande. Zato Evropska komisija podupire lokalne zajednice i skupine koje rade s bivšim nasilnim ekstremistima i njihovim žrtvama, jer oni najbolje mogu opisati, na primjer, stvarnost rata i pravo stanje u kampovima za obuku terorista.

Ohrabruje se i intenziviranje istraživanja o trendovima radikalizacije. I dalje će biti na raspolaganju finansijska sredstva EU-a za istraživanje o tome kako i zašto ljudi postaju radikalniji ili manje radikalni te o ulozi koju u tom smislu imaju, primjerice, ideologija, tehnike novačenja pomoću interneta ili uzori.

Mnoge od ovih mjera bi se mogle i trebale primijeniti i u BiH ali će kritičari vjerovatno odgovoriti kako država nema novca ni za druge veće i prioritetnije probleme. Ipak će biti da je veći problem politička volja i svijest o problemu i načinu njegovog rješavanja, jer se novac može osigurati i iz evropskih fondova.

Tako i spomenuta strategija EU planira bližu saradnju sa zemljama partnerima izvan EU-a. Podložnost radikalizaciji ne postoji samo unutar granica EU-a. Komisija i visoka predstavnica nastavit će saradnju s trećim zemljama na sprječavanju radikalizacije uporabom finansijskih sredstava EU za osposobljavanje ili podupiranjem medija i lokalnih inicijativa u području prevencije. Strategije za sprječavanje radikalizacije i nasilnog terorizma trebaju biti sastavni dio mehanizama i instrumenata razvojne saradnje.

Kada znamo kako drugi rješavaju ovaj problem legitimno je postaviti pitanje zašto se samo u BiH od svih metoda suzbijanja fenomena priključivanja dobrovoljaca terorističkim skupinama koriste samo sigurnosne, odnosno one represivne mjere bez da se i razmišlja o korištenju drugih daleko efikasnijih metoda prevencije i odvraćanja. Država je ponudila svoj odgovor i on je takav kakav jeste. Sada je na društvu da ponudi svoj odgovor uz podršku nadležnih državnih institucija. I tu svi trebaju dati svoj doprinos od medija, nevladinog sektora, akademske i vjerskih zajednica pa do porodice. Najgore će biti ako nam prijetnja zatvorom ostane jedina mjera na koju smo kao država i društvo nadošli.  

Prepakovana islamofobija i neofašizam

U strategiji djelovanja antiislamskih pokreta, ublažena je samo neofašistička ikonografija dok je retorika pooštrena.

 

Marševi pokreta - Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Veliki broj ljudi na marševima koje je u istočnonjemačkom gradu Drezdenu i u nekim drugim gradovima Njemačke organizovao pokret nazvan Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) zabrinuo je ne samo brojne muslimanske i useljeničke zajednice širom Evrope nego i brojne političke, medijske, vjerske i društvene institucije i pojedince.

Ultradesničarska, islamofobična i antiimgrantska retorika, pa čak i skupovi, nisu strani Njemačkoj, pa ni Evropi i oni su već dugo dio javnog diskursa, ali masovnost pokreta i profil ljudi koji su uzeli učešće na tim skupovima sluti da bi moglo doći do omasovljenja tih ideja i jačanja do sada marginaliziranih skupina. Procjenjuje se da je 15. decembra 17.000 ljudi učestvovalo na spomenutom skupu u Drezdenu, i da su, prema podacima sigurnosnih agencija, došli iz svih krajeva Njemačke.

Izmjena retorike

Ali ono što je posebno vrijedno pažnje a što mnogi nisu primjetili jeste suptilna izmjena retorike i ikonografije ovih skupova koja za cilj ima približiti ksenofobične stavove protiv muslimana i useljenika širim njemačkim i evropskim masama. Organizatori su se ozbiljno potrudili da kroz parole koje su uzvikivali i kroz kostimografiju okupljanje pa tako i pokret predstave kao spontano dešavanje naroda i da pokušaju poslati poruku kako se ne radi o tek još jednom okupljanju ultradesničara nego o nekoj vrsti svenarodnog pokreta. Otud i glavni slogan učesnika marša PEGIDA-e  u Drezdenu koji su uzvikivali „Mi smo narod!“. Svi će se lahko prisjetiti da je ovaj slogan prvi put korišten u mirnim prodemokratskim demonstracijama protiv vlade Istočne Njemačke u vrijeme prije pada Sovjetskog saveza.

Istovremeno su umjesto dosadašnje muzike neofašističkih bendova puštali božične pjesme. Fašistička ikonografija je bila svedena na minimum, što je kompenzirano stavovima govornika na skupovima. Kao rijetko kada do sada u govorima mnogih govornika moglo se čuti kako islamu i muslimanima nije mjesto u Evropi ili barem u njenom javnom prostoru.

U novoizmjenjenoj strategiji djelovanja antiislamskih i desničarskih pokreta ublažena je samo neofašistička ikonografija dok je retorika pooštrena.  Evropska ultradesnica je do sada svoje islamofobične stavove prikrivala nav,odnim suprotstavljanjem samo „radikalnim islamistima“ i „militantnom islamu“ praveći razliku između „dobrih“ i „loših“ muslimana dok sada PEGIDA i njihovi istomišljenici sve otvorenije govore o islamu i svim muslimanima kao problemu.

Ovo je očito vrlo dobro prepakovana islamofobija i pokušaj da se ksenofobični i islamofobični stavovi legitimiziraju i predstave kao opravdani zahtjevi zabrinutih građana i kao dio normalne demokratske diskusije. Učesnici skupova u organizaciji PEGIDA-e su insistirali na nenasilju istovremno šaljući poruke o tome kako oni nisu isključivi prema drugim kategorijama društva koje su obično meta desničara. Ovo sve bi trebalo da osigura da se na strahu od islama i muslimana stvori šira baza za desničarske pokrete od one vrlo ograničene koju su zbog svojih radikalnih stavova po brojnim društvenim pitanjima i sklonosti ka nasilju imali do sada.

Možda primjenu ove nove strategije i njenu apsurdnost najbolje opisuje novinar njemačkog magazina Der Spiegel koji je izvještavao sa skupa organizovanog u Bonu dva dana prije Božića gdje je demonstriralo 200 pristalica  "BOGIDA", organizacije koja je dobila naziv po uzoru na drezdensku Pegidu. Ono što je autoru priloga zapelo za oko jeste izbor muzike.

Rasprava o krizi multikulturalnosti

Organizatori su puštali pjesme njemačkog rege muzičara "Gentleman", za kojeg se u tekstu kaže da je „otvoren prema svijetu, što je tipično za Sjevernu Rajnu-Vestfaliju“, sa stihovima kao što su: "Ja sam za ljubav, ja sam za one koji vole da žive" i „Ja sam za one, koji vole, čak i kad je teško". Poruke koje se teško mogu povezati sa onim za što su se zalagali oni okupljeni pod zvučnicima bine, a koje su bili nezamislive na ranijim sličnim antiislamskim skupovima. Međutim, sve postaje jasnije kada novinari intervjuišu osobu koja je prijavila okupljanje i koja je odgovorna za izbor muzike i kada se ispostavi da se radi o Melanie Dittmer, koja sa svojih 36 godina ima dugu neonacističku prošlost.

Nema sumnje da su desničari u Njemačkoj i Evropi shvatili da, ukoliko žele da svoje stavove omasove i da sebi osiguraju široku bazu, morati antiislamski narativ korigovati i udaljiti ga od uobičajenog neofašističkog folkora.

To će im onda otvoriti prostor i za eventualnu masovniju političku podršku. Zato oni vrlo lukavo koriste tešku ekonomsku situaciju, problem nezaposlenosti, strah od nepoznatog i dugačijeg i naravno eskalaciju zvjerstava koja u ime islama čine organizacije poput tzv. Islamske države u čijim redovima se bori i veliki broj dobrovoljaca iz evropsklih zemalja pa i Njemačke. Mnogi ne samo u Evropu nego i među muslimanima širom svijeta su šokirani brutalnošću i okrutnošću takvih zagovornika islama i nije ni čudo što se pojavljuju oni koji bi taj strah i zgroženost pokušavaju iskoristili za antiislamsku kampanju i raspirivanje islamofobije.

To nas dovodi do davno primjećene spoznaje prema kojoj se jedan ekstremizam, militantizam i radikalizam hrani drugim. I to se upravo dešava danas. Osim toga optuživanje svih muslimana za ono što su uradili oni koji su učinili sve da stvore sukob između muslimana i svih drugih, isti ti koriste da dokažu svoje teze o zavjeri protiv muslimana i da opravdaju korištenje nasilja kako bi se nametnuli za jedine zaštitnike muslimana. Oni koji su svojim netolerantnošću doprinijeli da se muslimani nikada ne integrišu u Njemačkoj sada u onima koji su otišli da se bore za zemlju u kojoj će oni majorizirati druge i više se nikada ne osjećati manje vrijednim sada svoju netoleranciju pravdaju nihovom netolerancijom. I tako u krug

Ne treba u svemu ovome zanemariti činjenicu da među muslimanima na Zapadu, naročito onim mladima, postoje manje skupine militantnih i nasilnih ekstremista, ali je teško povjerovati da se može omasoviti pokret koji zagovara neke nove vjerske, etničke ili rasne progone po uzoru na one fašističke kao način rješavanja problema neuspješne integracije. Rasprava o krizi multikulturalnosti i modelima integracije je legitimna ali ona ne može biti opravdanje da se poziva na progone i otvorenu diskriminaciju bilo koga, pa ni muslimana.

Ojača li ova ideologija...

Čisto sumnjam da će se, dođe li do toga, ultradesnica zadovoljiti progonom samo muslimana i islama. Ojača li ova ideologija u Evropi ona će sigurno svoje isključive i nasilne stavove i desničarsku ideologiju pokušati nametnuti u svim sferama evropskih društava, iako se danas trude da poruče kako je njihov sukob samo sa islamom. Pitanje je samo ko je sljedeći, Romi, „poljski vodoinstalateri“  ili bilo ko drugi za koje oni koji nastupaju u „ime naroda“ odluče da se ne uklapaju u većinu ili da odudaraju od prosjeka i ustaljenih kulturoloških normi koje tvore nikada definisani „evropski identitet“, „zapadne vrijednosti“ i interese naroda.

I kako se radikali na jednoj i drugoj strani hrane radikalizmom i mržnjom onih drugih tako bi razumni ljudi  na svim, uslovno rečeno, stranama trebali dići svoj glas i prije svega pozabaviti se radikalima u vlastitim redovima. Zato je ohrabrujuće što su se na svim mjestima gdje su se oklupljale pristaše PEGIDA-a i njihovih istomišljenika okupljali i oni koji su se i njihovoj retorici suprotstavljali. U Bonu je protiv PEGIDA i njene sestrinske BOGIDA-e protestvovalo preko 2000 ljudi koji su se odazvali pozivu saveza nazvanog „Bonn je ustao protiv" . Savez ima podršku Njemačkog sindikalnog saveza i Evangelističke crkve.

Davno je rečeno da je za trijumf zla dovoljno da dobri ne urade išta i sve dok ne šutimo vjerujući da točak historije može ići samo naprijed biće dobro.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Promocija publikacije o islamofobiji u Zagrebu

U četvrtak, 4. decembra 2014. godine u Zagrebu je promovisana knjiga Islamofobija: pojam, pojava, odgovor. Promocija ovog izdanja upriličena je u okviru tribine pod nazivom „dr. Sulejman Mašović“ koju organizuje MIZ Zagreb.

O knjizi su govorili priznati intelektualci akademik Enes Karić i prof. Hilmo Neimarlija, te su kroz svoja izlaganja nastojali pojasniti i prisutnima približiti sam fenomen islamofobije, ali i ukazati na načine kako se adekvatno suprotstaviti tom fenomenu.

Ova hrestomatija tekstova o spomenutoj temi iz štampe je izašla sredinom godine u izdanju El-Kalema i Centra za napredne studije, a priredili su je Ahmet Alibašić i Muhamed Jusić

Še na : http://cns.ba/vijesti/promocija-publikacije-o-islamofobiji/#sthash.OJk8x4Yx.dpuf

Prilog RSE: Istraživanje: Građani u BiH žele pomirenje

Mostar, ilustrativna fotografija

Gordana Sandić-Hadžihasanović

U jednom od najvećih poslijeratnih istraživanja, organizovanog u 13 bh. gradova, 77 posto ispitanika dalo je podršku izgradnji međusobnoga povjerenja i pomirenja, unatoč strašnim posljedicama rata u BiH.

Nakon što su svoj posao obavili prošle godine, istraživači su sada vraćaju u gradove u kojim je urađeno ispitivanje javnosti, predstavljaju rezultate, bilježe reakcije građana i, postavljaju dodatna pitanja.

U Bosni i Hercegovini, zatrovanoj podjelama, još će mnogo vode proteći dok primjer prijateljstva Jove Jovanovića i Muhameda Bukve, iz okolice Goražda, bude uobičajen, a ne iznimka ili fenomen.

Prijatelji od djetinjstva, u ratnim godinama bili su na suprotnim stranama, u različitim vojskama, a kad je zlo stalo, oni su:

„Pravo, normalno, kao građani, kao prijašnji komšije, počeli da živimo.“

„Mi smo bili samo dva zrnca koja je vjetar nosio u jednom talasu, tako da mi nismo ništa mogli ni predvidjeti niti promijeniti.Nažalost, politička situacija još podriva tu nacionalnu strepnju. Pominjemo se u ta neka tri plemena, što nije dobro.“

Slično su odgovorili i građani obuhvaćeni zajedničkim istraživačkim poduhvatom Centra za empirijska istraživanja religije u BiH i Sveučilišta u Edinburgu, a pod pokroviteljstvom Fondacije Konrad Adenauer u trinaest bh. gradova (Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Stolac, Jajce, Tuzla, Srebrenica, Livno, Bijeljina, Brčko, Trebinje, Bihać i Teslić).

77 posto ispitanika vjeruje da je proces pomirenja, koji bi bio osmišljen i koji bi se temeljio na povjerenju i iskrenosti u BiH, veoma značajan.

 - Nastavnici su na prvom mjestu, među osobama koje imaju najviše potencijala u procesu pomirenja (72 posto ispitanika)

 - Premda su ispitanici bili manje skloni ulozi koju bi u procesu pomirenja mogli imati političari, skoro 52 posto njihovu „misiju“ vidi kao značajnu.

Ovi rezultati su podsjetnik da većina stanovništva Bosne i Hercegovine – iz svih konstitutivnih naroda i izvan njih, od najreligioznijih do onih koji uopšte nisu religiozni, svih uzrasta i profesija – shvataju potrebu za pomirenjem.

Mnogi pojedinci iz ovog raznolikog uzorka su razočarani učinkom političkih elita, ali takođe vjeruju da je proces pomirenja na nivou cijele države izuzetno važan, te da u njega treba uključiti široku lepezu sudionika, navodi Zlatiborka Popov - Momčinović, sa Univerziteta Istočno Sarajevo.

„Skoro 80 posto građana i građanki BiH smatra da je proces pomirenja i izgradnja povjerenja nešto što je jako značajno za budućnost Bosne i Hercegovine. Više su podržavali one inicijative koje su nekako okrenute budućnosti nego prošlosti – kao izgradnja memorijalnih centara na mjestima gdje su počinjeni stravični zločini, što je podržano, ali su mnogo više podrške dobile neke inicijative poput onih da se kroz obrazovni sistem mladi susreću i upoznaju, uče ono što je bitno za njihovu zajedničku budućnost“, kaže Popov – Momčinović.

Kako građani procjenjuju uticaj izgradnje povjerenja za bolju budućnost? Imam iz Bugojna, Muhamed Jusić, član istraživačkog tima, iznosi neke od podataka iz istraživanja.

„75,4 posto od ukupnog uzorka reklo je da bi ozbiljni pokušaj da se izgrade odnosi između vjerskih i etničkih grupa u BiH imali uticaj na budućnost zemlje. Kad bismo jednu poruku morali poslati – to je ono što smo našli u čitavoj državi, daleko više od onoga što bismo, gledajući medije, čitajući novine i radeći s ljudima, očekivali.

Čak 84,4 posto ispitanika podržava ulaganja u edukativne programe koji su osmišljeni da pomognu mladima da se riješe negativnih stereotipa i da razumiju zajedničke interese građana različitog porijekla, a tek 10,3 posto to ne podržava. Ovo će se podudariti s još jednim pitanjem kojeg smo postavili – od koga građani najviše očekuju u procesu pomirenja – tamo ćemo na prvom mjestu imati nastavnike,“ predočava neke od rezultata Jusić.

Povjerenje na prvom mjestu

Kako jedan stranac vidi proces približavanja ljudi zatrovanih podjelama i ratnim događajima? Evo razmišljanja direktora Fondacije Konrad Adenauer u BiH, Karsten Dümmel.

„Problemi su isti u posljednjih 20-ak godina, ali, vidi se da ipak dolazi do približavanja ljudi. Postoji još dosta podjela među njima, ali se ta slika ipak popravlja. Za ukidanje još uvijek postojećih etničkih barijera među ljudima, postoje tri različita puta. Prvi je izgradnja međuljudskih odnosa, ili ako hoćete direktno, ljubavi među osobama različite nacionalne pripadnosti. Drugi je međuetnička i međureligijska saradnja – na primjer - zajednička kuća za molitve pripadnika svih vjera, kakva postoji u Njemačkoj, a treći aspekt je ekonomska saradnja – da, na primjer, pripadnici različitih nacionalnosti stvore jedno zajedničko preduzeće, odnosno ulože novac u zajedničku firmu a time i u zajedničku budućnost, “ ističe Dümmel.

U Bosni i Hercegovini bilo je više pokušaja uspostave državne komisije za istinu i pomirenje. Bile su, takođe, formirane komisije za Srebrenicu i Sarajevo, ali su ugađene prije obavljenog posla. Formirano je i udruženje građana 'Istina i pomirenje', sa predsjednikom Jakobom Fincijem, ali nije bilo političke podrške za njihov rad. Finci danas ističe da je akcenat na povjerenju, koji je stavljen u ovom istraživanju, posebno značajna činjenica.

„Do sada je bilo pitanje istine, pravde i pomirenja, a niko nije pretpostavio da za sve to ustvari treba povjerenje, koje nam najviše nedostaje, jer mi, s jedne strane, putem Tribunala u Hagu, putem, da kažem, memoara svih onih koji su prošli kroz Bosnu i Hercegovinu, a ko god prođe kroz Bosnu i Hercegovinu napiše memoare ili knjigu, tako da čak ima šala, kad su se dva stranca srela ovdje na ulici, pa jedan pita drugoga: „Kad si došao, koliko ostaješ, šta radiš?“, ovaj odgovara: „Došao sam jučer, idem sutra, pišem knjigu 'Bosna danas, jučer, sutra'“. Istina polako dolazi na svjetlo dana, kroz presude, i haškog Tribunala i sudova koji rade u regionu; pravda se na taj način isporučuje, mada će ovim tempom, barem kod lokalnih sudova, trajati još sto godina da dođemo do osude svih onih koji trebaju da odgovaraju, i na kraju, to na neki način vodi pomirenju,“ navodi Finci.

Građani takođe misle da vjerski lideri ne čine dovoljno na procesu pomirenja, ali iznose i stav kako se političari trude da dokažu da je zajednički život prošlost. Evo nekih nalaza iz istraživanja, koje prenosi Emina Ćosić:

„U procesu pomirenja, vide političare kao odgovorne i kao ključni faktor, koji ustvari drže nekakve zategnute odnose i tenzije, namjerno nametnute, da bi održali svoje pozicije. To je bila najčešća interpretacija među ljudima. Mnogi su krivili međunarodnu zajednicu za stvaranje države kakvu danas imamo, da je Dejton stvorio nasilne podjele, da su od jedne građanske države stvorili državu tri nacije ili tri etničke grupe“, kaže Ćosić.

Proces pomirenja i povjerenja u Bosni i Hercegovini može biti uspješan tek ako građani mogu reći kao Jovo Jovanović s početka naše priče:

„Kad sve sagledam, bio je veći period bio našeg prijateljstva nego ratovanja.“

Rezultati istraživanja do sada su predstavljeni u Sarajevu, Mostaru i Tuzli, u srijedu je zakazan sastanak s građanima Srebrenice. Istraživači će s novim pitanjima, ponovo u bh. gradove, naredne 2015. godine.

IZVOR: RSE