14.4.15

ISIL - upravljanje divljaštvom

Abu Bakr Naji vjeruje da će samo građanski rat unutar muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)


Vijest da je tzv. Islamska država Iraki Levant raspisala oglas za radna mjesta poput glasnogovornika, bombaša i nastavnika i nekih drugih pozcija predviđenih za ʽone slabije vjereʼ odjeknula je kao svjetski ekskluziv na globalnoj medijskoj sceni. Ali koliko god ta informacija zvučala bizarno ona je utemeljena u ozbiljnoj strategiji koja je ovoj militantnoj skupini omogućila da u XXI vijeku stvori surogat moderne države.
Ne može se ne primjetiti kako trenutna strategija djelovanja ISIL-a ne samo u Iraku i Siriji nego i na mjestima gdje se ISIL-a pokušava proširiti, poput Sinaja u Egiptu, Libije, Afganistana, Jemena, Nigerije, Tunisa i brojnih drugih država u kojima se javljaju organizacije koje se obavezuju  na poslušnost (daju bejat) halifi Al-Bagdadiju i bore se pod obilježjima ISIL-a, ima dosta sličnosti sa strategijom poznatom kao „upravljanje divljaštvom“.
Ustvari, radi se o nekoj vrsti kombiniranog terenskog priručnika i svojevrsnog manifesta za „povratak hilafeta“ naslovljenog sa „Upravljanje divljaštvom (ili zvjerstvima)- najkritičniji stadij kroz koji će zajednica vjernika (ummet) proći“ (Management of Savagery: The Most Critical Stage Through Which the Ummah Will Pass : إدارة التوحش: أخطر مرحلة ستمر بها الأمة, Idārat at-Tawahhush:Akhtar marhalah satamourrou biha l ummah).
Identitet ideologa
Ova knjiga ili studija je djelo iza kojeg stoji ideolog poznat kao Abu Bakr Naji. Publikacija sa pojavila na društvenim mrežama 2004. godine, prvo na zatvorenim forumima a kasnije i na brojnim stranicama na kojima se militanti okupljaju kao i na stranicama specijalizovanih centara koji prate trendove unutar terorističkih organizacija.
Navodni izgled pasoša ISIL-a na kojem piše 
“pokrećemo vojsku ukoliko nosioca 
ovog pasoša zadesi bilo kakvo zlo” (izvor: Twitter)
Stvarni identitet Abu Bakr Najia nije nikada zvanično potvrđen, ali je Hani Nesira sa Al Arabiya Institute for Studies u svom istraživanju došao do zaključka da se radi o Egipćaninu Muhammadu Khalil al-Hakaymahu (محمد خليل الحكايمة) . Al-Hakaymahu je autor još nekoliko studija ili strategija djelovanja pojedinaca i organizacija tada povezanih sa globalnom Al Kaidom.
Naji vjeruje da će samo građanski rat unutar islama, tj. muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta. Zato on predlaže eskalaciju brutalne kampanje nasilja i zvjerstava u muslimanskim zemljama koja treba da rezultira polarizacijom njihovih društava i novim sukobima, razotkrivanjem nesposobnosti sigurnosnih agencija i vladajućih elita da održe kontrolu nad narodima, što bi trebalo privući nove sljedbenike u redove džihadista i u konačnici stvoriti džepove nesigurnosti ili prostore u kojima vladaju strah, nesigurnost i zvjerstva. Pod „upravljanjem zvjerstvima“ Naji podrazumijeva stvaranje anarhije kojom bi onda militanti upravljali, tj. u kojoj bi se nametnuli kao jedini koji mogu uspostaviti red i smijeniti nesposobne i korumpirane vlasti i to na principima islama, Šerijata, historijskog iskustva i tradicije muslimanskih naroda.
Upravo ovdje do izražaja dolazi sposobnost simpatizera tzv. ISIL da nakon što stvore haos upravljaju njime kroz formiranje civilne administracije koja će nuditi osnovne komunalne i javne usluge u kombinaciji sa sigurnošću za one koji se pokore njihovoj vlasti. To je veliki iskorak u odnosu na ono što su do sada nudile druge militantne organizacije koje su se pozivale na islam poput Al-Kaide, talibana ili egipatskog Al Jihada ili Al Jamae al-Islamijje.
Naji je koristio tradicionalni džihadistički primjer Egipta, ali se implicite odnosio na Irak, gdje je pozivao na brzu konsolidaciju džihadističkog trijumfa s namjerom ''ovladavanja okolnim zemljama''. Jedan ISIL-ov lider je ispričao Michaelu Weissu i Hassanu Hassanu, autorima knjige „Inside the Army of  Terror“,  da je Najieva knjiga naširoko distribuirana među oblasnim ISIL-ovim zapovjednicima i nekim običnim vojnicima kao sredstvom opravdavanja odrubljivanja glava ne samo kao religijski dopuštenim radnjama već preporučenim od Boga i Njegovog Poslanika. Za ID, najveći doprinos teksta Upravljanje divljaštvom leži u razlikovanju značenja džihada u odnosu na druga religijska pitanja. Naji u jednome trenutku podučava čitatelja tvrdeći da način na koji se uči o džihadu ''u knjigama'' otežava mladim mudžahidima da spoznaju pravo značenje njegovog koncepta. ''Neko ko isprva uči o džihadu misli da je to ništa doli nasilje, grubost, terorizam, zastrašivanje (drugih) ili bezočno ubijanje. Ja govorim o džihadu i borbi, ne o islamu i to se ne bi trebalo miješati... Ne može se nastaviti boriti neko i prelaziti iz jedne etape u drugu osim ako inicijalna etapa ne podrazumijeva etapu bezočnog ubijanja neprijatelja i rušenja njihovih domova...''.
Vođenje države
Rodni list u Islamskoj državi u kojem u podnaslovu stoji:
“unuci Hilafeta” (izvor: Twitter)
Očito je sada da tu ideju upravljanja društvima u anarhiji i stvaranja a zatim popunjavanja pravnog i političkog vakuuma koju je razradio Naji u praksi pokušava provesti Al-Bagdadi. Ovo nije promaklo sve većem broju analitičara koji prate sve što se dešava u i oko ISIL-a. Tako Loretta Napoleoni u svojoj novoj knjizi The Islamist Phoenix (u izdanju Sandorfa iz Hrvatske prevedeno pod naslovom „Uspon islamizma“) piše: „Spretnost kojom El-Bagdadi i njegova grupa uvjeravaju sunite u Siriji, a isto tako i u Iraku, da bi mogli uspjeti u onome u čemu su svi ostali podbacili, nevjerovatan je podvig njihove modernosti.  U prošlosti, nijedna džihadistička grupa nikada nije bila opremljena za vođenje prave države. Nisu znali kako upravljati zalihama vode, kanalizacijom, izgradnjom cesta niti su znali kako koristiti virtualni svijet za novačenje i skupljanje sredstava diljem planeta. Još su manje znali kako postići konsenzus u zajednicama. Takve greške, a viđali smo ih u Afganistanu u halifatu (kalifatu) mule Omera (Omara), počivaju na predmodernoj viziji društva, kakvu je projecirao selefizam.“
Iako je san džihadističkog pokreta oduvijek bio obnova halifata, bila je to samo nejasna, romantična ideja, potpuno neprimjenjiva u modernim vremenima, jer je selefizam, tvrdi Napoleoni, odbijao konstrukciju moderne države. „Radikalni je selefizam radije zamrznuo koncept idealnog društva kakav je vrijedio u Arabiji sedmog stoljeća. Svaki napredak koji je slijedio nakon toga ili je suvišan ili opasan, od infrastrukture moderne države do moderne tehnologije, što je očito jer su talibani zabranili muziku, radio i TV.“ (Loretta Napoleoni, „Uspon islamizma“, Sandorf, Zagreb, 2015. str. 83-84).
Imajući to u vidu, ono što je napravio Al-Bagdadi, iscrtavajući unutar Sirije vlastite enklave Islamske države i vodeći te zajednice kao politički autoritet sa svim instrumentima moderne države, zaista je nevjerovatno. On je uspio „spojiti političku namjeru islamista o preuzimanju vlasti u državi s nešto globalnijom vizijom neotradicionalista o stvaranju prepoznatljive, makar i nesavršene, države koja bi istovremeno trebala biti lansirna rampa za daljnje širenje. Ova kombinacija bez presedana vrlo je važna.“ – barem tako piše prema citatu gospođe Napoleoni, Jason Burke, u tekstu objavljenom u The Guardian.

Dokument  Divana ili ministarstva obrazovanja sa popisom škola među
kojima je i škola Ebu Musab al-Zarqavi (izvor: Twitter)

Ali ovaj iskorak koji je napravio ISIL nije samo „nevjerovatan“ nego je izuzetno privlačan širokom spektru simpatizera islamističkih ideja i bitan faktor mobilizacije. Zato je mobilizacija dovoljnog boja „državnih službenika“ u ovoj organizaciji podjednako bitna kao i vojni uspjesi na bojnom polju. Jer dok ih njihovi kritičari i unutar njima sličnih pokreta kritikuju da niti su islamski niti država, oni sve upornije rade na tome da sve svoje poteze islamiziraju kroz traženje uporišta u muslimanskoj tradiciji i da ojačaju svoju državnost kroz građenje institucija“.  Otud toliko insistiranje na razvijanju držvne administracije: poput različitih ministarstava, različitih rodova policije, čak štampanja vlastitog novca, pasoša i drugih dokumenta. Zato i oglas za radna mjesta ostaje klasičan primjer „dog-whistle“ poruke odnosno poruke koju čuju i razumiju oni koji trebaju dok za druge ostaje van čujnih frekvencija.