Zabilješke iz Arabije: Saudijska Arabija će dronovima saditi drveće u pustinji i postići nultu stopu emisije ugljika do 2060

 

Prizori iz Kraljevskog rezervata u Hailu, Saudijska Arabije

Ovih dana su u Saudijskoj Arabiji najavili kako će dronovima zasaditi 100,000 stabala u prirodnom rezervatu na sjeveru Kraljevine.

Inicijativa je dio šireg plana razvoja vegetacijskog pokrivača, suzbijanja širenja pustinje, sađenja autohtonih vrsta drveća i bilja u Kraljevskom rezervatu Imam Turki bin Abdullah u Hailu. Ovim povodom princ Turki bin Muhamed bin Fahd, državni ministar i predsjedavajući upravnog odbora rezervata, izjavio je kako kampanja pošumljavanja ima za cilj da zaštiti prirodnu raznovrsnost i doprinese zaštiti okoliša.

Dronovi će biti korišteni za sijanje sjemena na preko 200 hektara nepristupačnog terena. Ovo je samo jedna od inicijativa koje se svakodnevno pokreću, a koje su dio saudijske i bliskoistočne zelene inicijative koju je početkom ove godine pokrenuo prijestolonasljednik Saudijske Arabije Princ Muhamed bin Salman, a kroz koju će u Kraljevini u narednim desetljećima biti zasađeno 10 milijardi stabala.

Istovremeno, prijestolonasljednik Saudijske Arabije rekao je u subotu da njegova zemlja, najveći svjetski izvoznik nafte, planira postići nultu stopu emisije ugljika do 2060.

Ova izjava je uslijedila nakon obznanjivanja Saudijske zelene inicijative uoči 26. UN-ove konferencije o klimi (COP26) u Glasgowu na kojoj bi se od 31. oktobra do 12. novembra države svijeta trebale obavezati na veća smanjenja emisija stakleničkih plinova.

"Cilj je Kraljevine Saudijske Arabije postići nultu stopu emisije do 2060. u sklopu programa kružnog ugljične ekonomije u skladu s razvojnim planom Kraljevine... uz zadržavanje vodeće uloge kraljevine u jačanju sigurnosti i stabilnosti globalnih tržišta nafte", rekao je princ Muhamed.

Potpisnik Pariškog klimatskog sporazuma Rijad je u subotu predstavio svoje nacionalno određene doprinose (NDC) - ciljeve svake pojedine države u okviru globalnih napora da se spriječi porast prosječnih globalnih temperatura više od 1,5 stupnjeva Celzijevih iznad predindustrijskih nivoa.

Drugi proizvođač iz regije, član OPEC-a, Ujedinjeni Arapski Emirati, ovaj su mjesec već objavili plan za nultu emisiju do 2050. godine.

Neočekivano je za neke bilo da zemlje koje su najveći izvoznici nafte prednjače u ovakvim zelenim incijativama, te su ove inicijative dočekane s posebnim optimizmom.

Zabilješke iz Arabije: O svjetionicima i strahu od gubljenja u pustinji

Strah od toga da se izgubi u pustinji je jedan od primordijalnih strahova ne samo kod onih naroda koji stoljećima žive u okrutnim uslovima, nego kod većine ljudi.

Erimofobija (erimophobia od grčke riječi erimos, "pustinja" i phobos, "strah") je strah od pustinje, strah od toga da se u njenim prostranstvima izgubi.

Kažu da je i riječ šerijat došla od sigurnog utabanog i poznatog puta kojim se dolazi do vode i koji, ako se zagubi i ako se s njega skrene, rizikuje se nestanak  naroda i opstanak života plemena. Držati se šerijata značilo je držati se kolektivnog znanja o tome kako opstati u pustinji, kako naći svoj put i ne zalutati.

E ovih dana se u Saudijskoj Arabiji kombinacijom poduzetništva pojedinaca i savremene tehnologije odlučili napraviti korak ka prevazilaženju ovog straha od pustinje i njenih prostranstava.

Tako su na sjeveru Saudijske Arabije obznanili inicijativu da se u pustinji Nafud, poznatoj po oskudici vode i oaza, upali 11 svjetionika, solarnih svjetlećih lasera koji će ukazivati na mjesto gdje se nalazi voda i druge potrepštine za preživljavanje. Uz nadzor saudijskog Ministarstva okoliša, poljoprivrede i vode specijalizovana kompanija je već upalila prvi svjetionik a uskoro će zasjati i ostalih deset.

Ovo je inicijativa Mohammada Fohaid Al-Sohaiman Al-Rammalija, aktiviste za zaštitu okoliša i istraživača koji se ovoga dosjetio nakon što je učestvovao u više akcija spašavanja onih koji su se izgubili u pustinji sjeverno od grada Haila. On je za lokalne medije izjavio da sve veći broj ljubitelja pustinje i istraživanja, bez obzira bili iskusni ili ne, gubi život u pustinjskih prostranstvima, koja i za one sa najboljim vještinama za preživljavanje predstavljaju opasno mjesto.

Govoreći za Arab News on je rekao kako su „mnogi ljudi izgubili živote u pustinji upravo u blizini izvora vode, jer nisu znali da se nalaze u njihovoj blizini“.

Njegova ideja je nakon toga privukla jednog lokalnog biznismena koji će finansirati izgradnju 100 ovakvih svjetionika od Haila do Džofa. Iz nadležnog ministarstva su najavili da će podržati i kopanje bunara na ovim mjestima kao i preuzeti na sebe održavanje opreme i lokacija. S porastom interesovanja sve većeg broja Saudijaca ali i turista za istraživanje pustinje, ova inicijativa je naišla na opće odobravanje.

Pustinja se uvijek mogla savladati ako se prevaziđe strah i drži utabanih staza dobrih prethodnika i tradicionalne mudrosti, a sada vidimo da se sve to može nadomjestiti savremenom tehnologijom, ili nam se barem tako čini. 

Zabilješke iz Arabije: O vlasniku sablje Es-Samsama i stihovima koji su postali uzrečica

لقد أسمعت لو ناديت حيـًا.. ولكن لا حياة لمـن تنادي،

 ولو نارٌ نفخت بها أضاءت.. ولكن أنت تنفخ في الرماد

عمرو الزبيدي

‏Dozvao bi ti da dozivaš živog, nego u onome kojeg dozivaš života nema.

Da si u vatru puhao ona bi zasjala, nego ti u pepeo pušeš. (Amru ez-Zubejdi, r.a.)

 

Vrlo česta uzrečica u svakodnevnom životu Arapa je „لا حياة لمـن تنادي“ nema života u onome kojeg dozivaš“ ili što bi se kod nas reklo „nema od njega ništa“.  Ova fraza je ustvari stih iz pjesme pjesnika Amr ibn Ma'adi Jekrib al-Zubaīdi al-Madḥ'hidžīja, r.a., koji je živio od 525. do 642. godine. Stihovi su postali toliko poznati da su danas skoro pa uzrečica u svakodnevnom arapskom.

Ono što je možda slabije poznato jeste da je Amr osim što je i prije islama bio poznati arapski vitez i vlasnik opjevane, pa i mitske sablje es-Samsama (al-Ṣamṣāma-الصمصامة), bio i ashab (prijatelj, pratilac Alalhovog poslanika, a.s. odnosno neko ko je živio u njegovom vremenu, sreo ga ili vidio i prihvatio islam kao vjeru).

Ne zna se je li Amr među Arapima, kako u džahilijetu tako i u islamu, bio poznatiji po svojim stihovima ili junaštvu. Ali je njegova sablja es-Samsama dobila mitski status. Raspravljalo se o njenom porijeklu, kao i sudbini. Tako se može pročitati kako je kraljica Belkis Sulejmanu, a.s. (Solomonu) poklonila pet mačeva i to Zul-nuna, Zulfikara, Rusub, es-Samsama i Medžzub. Svi oni imaju svoje vlastite historije i predanja, kako prije islama, tako i u prvim njegovim stoljećima. Drugi pišu da je pripadao Ibn Ḏh̲ī Ḳaifānu iz Ādova naroda iz Himjarskog klana i da ga je Amru poklonio jedan od njihovih kraljeva.

Predaje govore kako je skovan od željeza sa planine Nukum koja gleda na jemenski grad Sanu.

Samsama se kroz historiju Arapa i muslimana pojavljuje u brojnim predanjima još od vremena kada ju je Amr poklonio Sadu ibn el-Vekasu, r.a. Jedna od predaja je kako je halifa Harun er-Rešid baš ovom sabljom jednim udarcem presjekao sve sablje koje su mu kao najbolje poklonili vladari Indije. Sablja će se pojavljivati i u brojnim drugim događajima, čak i u razračunavanju sunnitskih halifa sa mutezilskom herezom, odnosno svaki put kada je trebala da se pokaže superiornost arapskoga, a kasnije muslimanskog viteštva.

Teško je razgonetnuti šta je od svega toga mit, a šta historijska činjenica. Ono što historijski izvori jesu zabilježili jeste da je Amr sa svojom sabljom ” الصمصامة ” ustvari junak bitke na Kadisiji i onaj o kome se prenosi kako je kada je Sa'd bin Ebi Vekkas zatražio pojačanje od halife Omera bin el-Hataba dobio odgovor „poslao sam ti 2000 muškaraca (vojnika):  Amr bin Ma'adi Jekriba i Sulejla el-Asadija, svaki od njih vrijedi kao hiljadu vojnika. Učestvovao je i u bitkama Jermuk, gdje je izgubio vid na jedno oko, i Nehavand, 21. godine poslije hidžre u kojoj je i poginuo. Prozvali su ga Vitez Arapa.

Manje je poznato da se on nakon smrti Poslanika, a.s., odmetnuo i da se ponovo vratio u islam zbog čega i dalje ima status ashaba i istaknute historijske ličnosti i nekoga ko je nosio proslavljenu sablju ili ju je on svojim junaštvom proslavio.

U posljednjih nekoliko godina saudijske i pakistanske armije i njihove specijalne jedinice održale su više zajedničkih vojnih vježbi nazvanih Es-Samsam.

 

 

Zabilješke iz Arabije: O taifskoj ruži

Svakog proljeća, koje u Arabiju dolazi ranije nego u naše krajeve, grad Taif, na visoravni iznad Meke pocrveni i poružičasti. Dani su to u kojima cvate mistična taifska ruža, verdu-t-taif (ورد الطائف).

Za sve one koji bi imali priliku da posjete ovaj grad poznat u historiji muslimana po Poslanikovom a.s. pozivu njegovim stanovnicima u islam tokom prvih godina njegove poslaničke misije, u periodu kada cvjetaju ruže Taifa, ružičnjaci počinju od doline Wadi Mahram, zatim se penju više prema Al Hadi, i na kraju dosežu strmine južno od grada na 2.500 metara nadmorske visine u Al Shafi. Zbog visine na kojoj se uzgajaju, ova delikatna, intenzivno mirisna čuda od 30 latica malo su svježijeg karaktera od tradicionalnih damaskih ruža. 

Dugo se raspravljalo i raspravlja o njihovom porijeklu. Jedni će vam reći da je taifska ruža ista ona poznata damaska. Drugi ne daju ni progovoriti tvrdeći da je jedinstvena i neponovljiva. Oni koji tvrde da se radi o cvijetu kojeg botaničari nazvaše Rosa Damascena trigintipetala, reći će vam da su je u ove krajeve donijeli Osmanlije u 16. stoljeću i to ni manje ni više nego sa našeg Balkana, možda baš iz Bosne. Oni tvrde da je cvijet identičan bugarskoj tridesetolatičastoj ruži kojoj Osmanlije nadješe ime  "kazanlik", što znači podobna za kazana za destilaciju. Oni vele da su turski trgovci odlučili donijeti sjeme sa Balkana i zasijati ga na brdima Taifa, 80 kilometar od Meke, gdje su njenu vodu i mirise od nje spravljane prodavali hadžijama. Odlučili su se za ovo sjeme jer su vjerovali da će najbolje odgovarati klimi taifskih planina koje znaju zabijeliti u snijegu i susnježici.

Treći će vam reći da su el-verd u Taifu uzgajali puno prije Osmanlija i da je njeno porijeklo iz Perzije i Kashana odakle se proširila u doline Sirije i Damska pa kasnije i na Balkan, te da, iako su sjemena donesena sa različitih strana, jedinstvena klima je izrodila neponovljivu biljku koja se srasla sa njihovim podnebljem i koja taifskoj ruži daje miris kojem nema premca na svijetu.

Zemljoradnici u El-Hadai prenose da je njihova sorta donesena iz daleke Indije, ali da se nije ništa manje dobro udomaćila. Ono oko čega se svi slažu je to da je ova magična biljka gdje god da je došla dočekana sa dobrodošlicom i da su je svi rado prisvajali, te da je od svakog podneblja uzimala nešto i širila miomiris koji koliko god bio sličan, ipak ima neku posebnost koja ga veže za svako pojedinačno mjesto.

Kakogod, ova opjevana ruža je postala ključni dio identiteta, ali i ekonomije Taifa.

Danas u Taifu kojeg još u Saudijskoj Arabiji zovu Grad ruža, svakog proljeća više od 900 farmi ruža proizvede više od 300 miliona cvjetova. Berba se odvozi u tvornice diljem grada i destilira u neko od najskupljih ružinih ulja na svijetu ili attar. Rijače “attar”, koja je danas u ovom dijelu Arabije sinonim za ružino ulje, dolazi od arapske riječi 'itr koja ima značenje mirisa, parfema ili esencije. Nekada su attari bili i farmaceuti. Prvi opis destilacije ružinih latica napisao je filozof i farmaceut iz devetog vijeka El-Kindi, a složenije instrumente za isti postupak opisao je veliki El-Razi u 10. vijeku.

Krajnji proizvod mukotrpnog procesa uzgoja ruže u pustinji, na velikim vrućinama i uz oskudno navodnavanje, njenog branja, sušenja i tradicionalnog procesa destilacije koji se prenosi generacijama je tanki film ružinog ulja koji lebdi na vrhu danima natopljene ružine vode i prodaje se za nevjerovatnih 40 000 dolara po litri. Dostupan je samo u bočicama polovine veličine prsta. Njegov miris koji prenosi u neka druga vremena i mistične prostore koristi se kao sastojak za najfinije parfeme prestižnih brendova poput Ormonde Jayne Perfumery, Givenchy, Jimmy Choo, Perris, Chanel, Guerlain ali i čitavog niza lokalnih parfimerija. Povodom dana berbe ruža u Taifu se organizuje poseban festival koji svake godine privlači sve više turista iz Saudije, ali i svijeta.

Ja se sjećam stare rahmetli didove i ebine kuće u Kotor Varošu,, koja s jedne strane bila prekrivena smio bih se zakleti, istim ovim ružama i bio sam siguran da je ona bosanska i ničija druga dok je nisam vidio u visokim planinama Hidžaza u rukama arapskih seljaka i osjetio njen miris u uskim sukovima Arabije. Svaki put me taj miris vraća u djetinjstvo i,, sada vidim ocrtava granice moga svijeta. Iako one ruže sa dedine stare kuće nikada nisu završile u prestižnim svjetskim brendovima parfem, a one su meni ipak neponovljivog i najljepšeg mirisa.

I možda, samo možda, svakome njegove damaske, taifske ili bosanske ruže iz njegovog djetinjstva najljepše mirišu, jer su od istoga tla, sunca i zraka kao i on.