Kažu da prvi pisani spomen Arapa datira iz 853. godine p.n.e. i to u
zapisu kojeg je ostavio asirski kralj Shalmaneser III o tome kako je te godine
vodio bitku i pobjedio asirsko-palestinsku koaliciju u kojoj je ratovao i prvi
zapisani Arap, Gindibu sa svojih hiljadu kamila.
Nakon ovog datuma često se u bitkama počinju spominjati arapski ratnici i
njihove deve, kako u antičkim tako i u hebrejskim pisanim izvorima. Ustvari,
ovo prvo zapisano arapsko ime do kojeg su historičari došli je Džundub, ime
koje nije bilo rijetko među Arapima u milenijima koji će uslijediti. Džundub
znači cvrčak ili skakavac i ukazuje na drevnu arapsku tradiciju da djecu
nazivaju po imenima životinja, koja nije strana ni drugim narodima. Historičari
će primijetiti kako su imena plemena poput Kalb (pas) i Asad (lav) možda čak
totemskih korijena, dok imena životinja koja su davana pojedincima apotropejskog
značenja (apotropej, starogrčki: ἀποτρέπειν = odvraćati) jeste predmet ili postupak
za koji se, prema narodnom vjerovanju, smatra da može "odbiti" zlo
ili zle uticaje, npr. da može "skrenuti nesreću" ili "odvratiti
urokljivo oko").
Kad smo već kod starih arapskih imena, dobro je primjetio historičar
drevne Arabije Ibn el Kalbi, „Arapi daju imena svojim sinovima imajući na umu svoje
neprijatelje“.
Nije bila rijetkost da se u historiji spominje beduin sa imenom Vaki'
(snažni konj) ili da tu bude lisica, vukova, pustinjskih miševa, pa čak i gorkih
pustinjskih biljki.
Danas kada se i arapska društva mijenjaju sve je manje ovih drevnih
arapskih imena koja mijenjaju imena zvijezda realilty show-ova i zvijezda sa
natjecanja arapskih talenata sa „Arab idols“.
Ne bi se veliki Ibn Haldun ovome začudio. Naprotiv, on bi našao samo još
jedan dokaz svojoj teoriji kako okolnosti društvene norme naroda, pa i imena
koja daju svojoj djeci.
