12.12.17

Konačno do koncepta mira, slobode i sigurnosti u islamu


 „Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti“ zbornik radova sa okruglog stola održanog u Sarajevu, 25. aprila 2017. godinem izdavač „El-Kalem“, Sarajevo,2017. godine.

Autor: Mustafa Spahić (Preporod)

Da Islamska zajednica ne živi isključivo na lovorikama prošlosti, zakovana, samo u današnji tubitak ili egzistenciju, nego da ima na svim navedenim temeljima islamskim, perenijalnim i povijesnim vizijama budućnosti čovječanstvo je i knjiga pred nama koju se u okviru zajednice priredilo i uredilo Vojno muftijstvo pri Oružanim snagama a štampao „El-Kalem“. U naslovu knjige (a imenovanje stvari i stvarnosti je preduvjet svakog znanja, teorije i spoznaje) nalaze se tri riječi: mir, sloboda i sigurnost, bez kojih je izvjesnost i budućnost čovječanstva nemoguća. Ovom knjigom, ustvari „Zbornikom radova“ sa okruglog stola u Sarajevu, između dvije korice na 150 stranica Islamska zajednica nastupa otvorenih očiju, silom argumenata a ne argumentima silom, kritičkom samorefleksijom. Iz nefseke summen-nas - sebi kaži - sebe sagledaj i sebe pred ogledalo pa onda drugima kaži ili idi na kritičku teoriju društva ili kritički refleksiju. Unutar kritičkog mišljenja, a svako mišljenje ukoliko je utemeljeno na argumentima, i ukoliko je svoje, a ne posuđeno i neargumentovano je kritičko mišljenje, hermenutikom iznutra, postiže se umijeće razumijevanja, a kritikom izvana, ostvaruje se vještina prosuđivanja i razabiranja stvarnosti. Hermeneutika iznutra, i kritika izvana, unutar političke filozofije, čine komplementarno jedinstvo, unutrašnje i vanjske dimenzije kritičke refleksije u kome subjektivni pojam preko objekta, teme ili predmeta spoznaje, suda i zaključka dolazi do nove vizije, perspektive i ideje spoznaje. Strukturu knjige sačinjavaju: 1) „Uvodnik“ vojnog muftije Hadisa Pašalića „Izgradnja mira naše je opredjeljenje i cilj“; 2) „Predgovor“ jednog od urednika mr. Muhammeda Okića; 3) „Biti Bosanski i evropski musliman“, tekst Reisa Huseina Kavazovića; 4) „Odnos muslimana prema sekularnoj državi - iskustvo Bosanskohercegovačkih muslimana u tekstu prof. dr. Fikreta Karčića; 5) „Akaidsko učenje Ebu Hanife u slobodi i slobodnoj volji“ tekst mr. Muharema Omerdića; 6) Zaštićena vrijednost ljudskog života u islamskom pravu“, tekst dr. Senada Ćemana. 7) „Džihad, Harb i Kital u Kur’anu“ tekst prof. dr. Almira Fatića; 8) „Karakteristični elementi islamske tradicije u Bošnjaka“ tekst dr. Elvira Duranovića; 9) „BH Dijaloški, Komšijski etos, kao prilog teologiji i praksi međureligijskog dijaloga“ tekst mr. Muhammeda Fazlovića; 10) „Odgovori Islamske zajednice u BiH na tumačenja Islama - strana islamskoj tradiciji Bošnjaka“ tekst Muhammeda Jusića i 11) „Prilozi“.

Bez obzira što su radikalizam, ekstremizam i terorizam rezultat i posljedica svijeta ovakvog kakav jeste, i što su uglavnom izvana izazvani i isprovocirani oni su apsolutno zabranjeni, ničim se ne mogu opravdati i oni su put do pakla koji je možda popločan iskrenim namjerama. Time se nanosi nesaglediva sramota Islamu i neizmjerna šteta muslimanima koja u svjetskim okvirima dovodi u pitanje njihov opstanak. Knjiga pred nama, jedanaest dragulja na džerdanu, poručuje Islam DA - nasilje NE, Islam DA - terorizam NE, Islam DA - radikalizam i ekstremizam NE, Islam DA - laž NE, Pravda DA - nepravda kao šuga duše NE. Stoga, priređivači ovog Zbornika zaslužuju sve čestitke, a njegova promocija će se održati 6. decembra 2017. godine u Domu OS BiH u Sarajevu.

10.12.17

Kako nas spinuju


Autor: Muhamed Jusić (Preporod)


Nije bilo davno kada su o spinu raspravljali samo stručnjaci koji se bave odnosima s javnošću. Tada se učilo da je spin zapravo trik kojim se istinu ne pretvori u laž (ili obrnuto), nego se činjenice toliko zavrte da ih se i bez iznošenja očitih laži - tada može prikazati u posve drukčijem - pozitivnom svjetlu od stvarne istine (koja je obično vrlo ružna i negativna). O spinu i njemu sličnim tehnikama propagande govorilo se sa podozrenjem i on se rijetko koristio od ozbiljnih političara i medija, jer se vjerovalo da je toliko providan da bi se njegovom upotrebom izgubio kredibilitet. O tome da kredibilne novinske agencije prenose lažne vijesti, bez da se ako shvate da su pogriješili ne isprave i i ne izvinu, nije se ni govorilo.
Jednostavno kazano, to je bilo previše “providno”. Međutim, danas je spin ušao u našu svakodnevicu, a njime su se počeli služiti i oni koji pretenduju na poziciju ozbiljnih državnika i medija. On kao i lažne vijesti postali su temelj javne komunikacije putem koje se dobivaju i gube izbori, oblikuju politike i javno mišljenje.
Najsvježiji primjer je spinovana priča o navodnoj izjavi člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o priznavanju nezavisnosti Kosova. Potreba zvaničnog Beograda da skrene pažnju sa činjenice da su ulaskom u vladu Kosova de facto priznali njegovu nezavisnost, da su baš tih dana bili u NATO štabu gdje su dogovorili vojnu vježbu sa ovim savezom provela je lažnu vijest za koju se još niko nije izvinuo javnosti.
Priča je zavrnuta u čavrntiju, tj. spinovana, i to na osnovu školskog primjera izmišljene ili lažne vijesti. Bošnjačka politička pozicija je dovedena u poziciju da se pravda i da se skoro pa izvinjava, te da dokazuje kao problem nije u njoj. Ali nije to prvi put. Već smo mi vidjeli kako se krug ljudi oko Vučića već jednom poslužio istom tehnikom i to u Srebrenici. Kada je čitav svijet trebao da govori o genocidu u Srebrenici, o žrtvama i politikama koje su ga uzrokovale, priča je zavrnuta, spinovana i skrenuta na drugi kolosijek. Onaj ko se trebao izvinjavati postao je onaj kome se izvinjava. Čitav svijet je pričao o napadu na premijera Vučića umjesto o žrtvama i tome da je samo koji dan ranije on učinio sve da se uz pomoć saveznika iz Ruske Federacije u Ujedinjenim narodima taj zločin i ne osudi.
Bilo je toga i ranije, po istom receptu iz iste kuhinje. Kada je uhapšen Radovan Karadžić i tad je priča spinovana da se govorilo o fiktivnom liku Dabiću o tome ko je, šta je radi, gdje se pojavljivao. Čitava svjetska pa i domaća javnost se tako bavila fiktivnim likom, nepostojećom osobom, pa niko nije govorio o zločinima stvarnog Radovana i njegovim žrtvama.
Pored toga što bi bosanska politika i njene medijske i svake druge wannabe elite trebale već jednom prokazati da su prokužili tu igru i da više ne padaju u spremne zasjede, bitno je i javnosti skrenuti pažnju da se nauči živjeti u svijetu novih medijskih manipulacija.
Jer, trebamo sebi postaviti pitanje kako smo došli do toga da se najjeftinija tehnika propagande koristi kao osnovna strategija komuniciranja nekih država i političkih elita i šta se desilo sa javnošću pa je postala sklona prihvatiti takve poruke i u njima ne vidjeti bilo šta sporno. Jednom kada se neki medij ili politika uhvate u laži trebalo bi biti dovoljno da im se više nikada ne vjeruje, da ih javnost osudi i kazni.
Problem je zato daleko veći. „Medijska nepismenost“ i površnost masa je dovela do toga da javnost nesmetano oblikuju fenomen „lažnih vijesti“ i spinova.
Znamo već neko vrijeme da živimo u vremenu „opinion driven media“ ili medija koji služe ideološkim prohtjevima konzumenata, a ne načelima objektivnosti. Ljudi nerado izlaze iz svoje zone komfora. Radije čitaju novine i konzumiraju sadržaje koji potvrđuju njihove stavove. Ljudi vole da im se laže, da čuju ono što žele čuti jer im se istina i stvarnost možda ne bi svidjeli. Oni mediji koji im to nude će imati posjećenost, gledanost i čitanost i to su mnogi shvatili i time se rukovode. To su shvatili i brojni populisti koji sada na tim spoznajama kreiraju politike i oblikuju našu budućnost. Tu negdje se krije i odgovor na to ko i kako kreira alternativnu realnost u kojoj žive ljudi koje smo čuli nakon presude Ratku Mladiću, a koji žive u nekom svom svijetu u kojem dokazane činjenice ne igraju bilo kakvu ulogu.
U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara nego u istini koja će ga uznemiriti.

8.12.17

Reisu-l-ulema u Evropskom parlamentu


Danas je reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović na poziv grupe zastupnika iz grupacije Evropskih narodnjačkih stranaka (EPP) predvođenih izvjestiteljem za BiH Cristianom Dan Predom učestvovao u radu konferencije "Evropska BiH, kulturna raznolikost i pomirenje".
Uz Reisu-l-ulemu konferenciji je prisustvovao i kardinal Vrhbosanske nadbiskupije Vinko Puljić, visoki predstavnik OHR Valentin Incko, ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak i više zvaničnika iz BiH i EU.
Večeras je Reisu-l-ulema prisustvovao i otvaranju izložbe u Parlamentu EU o kulturnom naslijeđu BiH.
U jutarnjim satima u prostorijama Predstavništva IZ Reisu-l-ulema se sastao sa predstavnicima vjerskih zajednica koje djeluju u Briselu.
U pratnji Reisu-l-uleme su direktor Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta IZ-e Razim Čolic, savjetnik Reisu-l-uleme za medije Muhamed Jusić i voditelj Predstavništva IZ u Briselu Senaid ef Kobilica.
Na sastanku sa predstavnicima Jevrejske zajednice, Savjeta evropskih crkava i organizacije Religija za mir reisu-l-ulema Kavazović je rekao kako nakon presuda suda u Hagu trebamo novu strategiju za Balkan koja će u fokus staviti žrtve i koja će garantovati da se sačuva sjećanje na ono što se dešavalo ali da se društva i države usmjere ka budućnosti.

Izvor: BIR






Promovisan zbornik radova „Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti


Danas je promovisan zbornik radova „Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti“. U punoj velikoj sali Doma Oružanih snaga Bosne i Hercegovine djelo su predstavili brigadni general dr. Kenan Dautović, prof. dr. Enes Durmišević i prof. Mustafa Spahić.
Prof. Mustafa Spahić istakao je da Zbornik radova "Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti" svjedoči o nepobitnoj istini da je islamska zajednica u svakoj situaciji spremna "stati pred ogledalo, pred sobom i pred čitavim svijetom" i osuditi sve moguće negativne konotacije te suočiti s njima, javno i otvoreno.
Prof. Spahić, jedan od promotora Zbornika, čije je predstavljanje danas u Sarajevu organiziralo vojno muftijstvo, pojasnio je da je ova knjiga neka vrsta priručnika o slobodi i demokratiji, nasilju i terorizmu te da daje osnovne, suštinske informacije i sliku o islamu.
Naglasio je da naslov Zbornika sadrži tri riječi, mir, slobodu i sigurnost, bez kojih je život čovječanstava nemoguć.
- Ljudi danas, ne samo da ne poznaju islam, već ne poznaju niti filozofiju niti jednu religiju svijeta, jer danas nema sistemskog obrazovanja - zaključio je Spahić i dodao da se sve svodi na društvene mreže, portale te da se radi o internet generaciji "čiji sloj obrazovanja ne prelazi dva milimetra".
Brigadni general dr. Kenan Dautović kazao je da će Zborniku prilikom njegovog predstavljanja pristupiti iz dva ugla, i to vojničkog i akademskog.
Ovaj, kako je rekao, Zbornik velike vrijednosti, donosi u fokus važne teme o kojima danas i muslimani, ali i oni koji to nisu, ne znaju dovoljno.
Istakao je da o islamu postoji stereotip kao religiji koja u sebi nosi neke nasilne elemente.
Zaključio je da se radi o dobrom štivu i za same muslimane koje im pomaže da bolje razumiju izazove s kojima se danas susreće međunarodna zajednica.
Prof. dr. Enes Durmišević pojasnio je da je Zbornik zbir nekoliko tekstova značajnih bošnjačko-muslimanskih autora, od reisu-l-ulema do njegovog savjetnika za medije, koji, između ostalog, govore o sekularnim i dogmatskim temama.
Napomenuo je da je glavni cilj objavljivanja ove knjige da se građani, u svjetlu svih nedavnih događanja u zemlji, ali i regiji, informiraju o islamu i zajednici bošnjačkih muslimana te da se razjasne neke stvari koje su možda predstavljene u pogrešnom svjetlu.
Izvor: BIR

21.11.17

ULEMA I VLAST – IZMEĐU DOSLUHA I NEPOSLUHA


Piše: Muhamed Jusić, (Glasnik IZ u BiH) Objavljeno na Ilmijja.ba

Sažetak: Pitanje odnosa uleme i vlasti u islamskom svijetu nije aktuelizirano tek nakon sekularizacije pojedinih režima u tim zemljama i osnivanja modernih država po uzoru na evropske zemlje. Naprotiv, ono je staro skoro koliko i politički intonirana filozofija uređenja muslimanskog društva. Autor kada govori o odnosu uleme i vlasti ukazuje na to da se najčešće u historiji islama i muslimanskih država taj odnos kretao između dosluha i neposluha. Ulema je kroz dugu historiju islamske civilizacije igrala ulogu inteligencije koja je, izuzme li se podanički odnos nekih koji su nosili tu titulu, imala ulogu korektiva vlasti. Danas, kod muslimana ne postoji jasna vizija o mjestu koje bi ulema trebala imati u društvu, niti matrica koja bi mogla poslužiti kao oponašanja vrijedan obrazac. Nepostojanje jasno preciziranih ovlasti niti granica u okviru kojih bi se trebao kretati ovaj utjecajni faktor muslimanske zajednice dovelo je do ovako širokog spektra modela, koji se proteže od ekstremnog sekularizma kakav je daleko od muslimanskog historijskog iskustva i koji nerijetko krši i osnovne ljudske slobode, do stravične klerokratije koja profaniše sakralno. Na kraju autor sugeriše moguću viziju odnosa koji bi počivala na islamksoj tradiciji i sekuranom modelu uređenju modernih država.

Ključne riječi: islam i vlast, ulema, islamska politička misao, sekularizam


Uvod

Pitanje odnosa uleme i vlasti u islamskom svijetu nije aktuelizirano tek nakon sekularizacije pojedinih režima u tim zemljama i osnivanja modernih država po uzoru na evropske zemlje. Naprotiv, ono je staro skoro koliko i politički intonirana filozofija uređenja muslimanskog društva.

S obzirom da je rana pozicija halife podrazumijevala vođenje i vjerskih i državničkih poslova podjednako, te da se na podjelu vlasti prema kršćanskom modusu oslikanom u krilatici “daj Bogu Božije, a caru carevo”, u islamskim intelektualnim krugovima gledalo sa negodovanjem kao na čin koji direktno vrijeđa suverenitet Jednog Boga, nalazimo da u prvim stoljećima islama nemamo izražen konflikt između ova dva činioca javnog i društvenog života. Za ovo treba zahvaliti i činjenici da su tadašnje halife (prije svega četvorica pravednih halifa: Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija) bili u stanju nositi se sa takvim izazovom i odgovoriti tadašnjim zahtjevima društva koje nije bilo posebno komplikovano ustrojeno.

Podjela vlasti

Međutim, vremenom se sve očitije počela javljati razlika između vjerski obrazovanih pojedinaca koji su uživali ugled religioznih masa i političko-državne elite koja je religioznu nauku baštinila više kao kulturni trend, ali nije bila u stanju adekvatno odgovoriti svim potrebama organizovanja vjerskog života, posebno u jednom društvu u kome je vjera “alfa i omega” svih društvenih gibanja. Ovome u prilog govore i riječi Bernarda Lewisa koji kaže: “Već u Emevijskom periodu ulema je uživala visok društveni položaj. Emevijske halife su se posvetile uglavnom političkoj strani svoje funkcije, prepuštajući religiju u striktnom i uskom smislu dogmatičarima i tradicionalistima u Hidžazu i Iraku, te su tako nenamjerno podsticale odvajanje vjerske od svjetovne vlasti, što je postepeno postalo sasvim normalno. Dolazak Abasija (Abasijjun) nije uspio promijeniti ovaj sistem, uprkos pokušaju abasijskih halifa da ulemu integriraju u državnu službu i uspostave zvaničnu ortodoksiju…”[1]

Treba napomenuti da zbog usložnjavanja društvenih odnosa, širenja teritorije države i sve veće administracije nije bilo realno od halife očekivati da nastavi postupati prema već postojećem obrascu. Tada već dolazi do neprimjetnog raslojavanja između vjerskog i političkog segmenta, iako halifa zvanično nastavlja i dalje biti i vjerskim i političkim vođom pravovjernih. Ovaj trend se nastavio i postao općeprihvaćen u svim kasnijim društvenim i državnim uređenjima muslimanskih država uključujući i Osmanski hilafet gdje se vjerskim pitanjima prvenstveno bavila institucija Šejhu-l-islama.

Kada govorimo o odnosu uleme i vlasti najčešće u historiji islama i muslimanskih država nalazimo da su oni bili između dosluha i neposluha. Ulema je kroz dugu historiju islamske civilizacije igrala ulogu inteligencije koja je, izuzme li se podanički odnos nekih koji su nosili tu titulu, imala ulogu korektiva vlasti. Tek kada bi vlast zakazala, a s njom i ulema, dešavale su se bune koje su kroz historiju islama često gušene silom ili su dovodile do smjena dinastija koje su vladale hilafetom ili nekim pokrajinama. Pa i danas građani iz različiith interesnih skupina masovno ne izlaze na ulice da traže sva prava ukoliko država (vlast) i društvo (inteligencija- sekularna i vjerska, nevladine organizacije, mediji i druge društvene institucije) ne zakaže, odnosno ukoliko svoje interese mogu ostvariti kroz postojeće institucije. Neko je davno rekao da je svaka reakcija zakašnjela akcija. Zato nalazim da je najveći dio islamske historije ulema onda kada je bila na nivou zadatka kanalisala narodno nezadovoljstvo, savjetovala vlast ali joj se i otvoreno suprotstavljala kada je to bilo neophodno, kao što će se vidjeti u primjerima koji slijede. U tom kontekstu treba shvatati i angažman našeg sunarodnjaka Hasana Kjafije Pruščaka koji je pišući svoje djelo „Usulu-l-hiekm fi nizami-l-alem“ ili „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ upravo izvršavao tu ustaljenu ulogu uleme u muslimanskim društvima.

Ova uloga uleme u tradicionalnim muslimanskim zajednicama, naravno, ima veze sa muslimanskom vizijom uređenja društva i svijeta koje počiva na Objavi i Božijoj poruci ljudima.

Profesorica Miriam Hoexter, tu ulogu objašnjava time što sunijska doktrina razlikuje dvije vrste obaveza i prava: obaveze prema ljudima ili njihova prava, koja se nazivaju hukukul-ibad, i prava odnosno obaveze prema Bogu, koja se u klasičnoj literaturi nazivaju hukukul-Allah[2]. Prva grupa obuhvata obaveze i prava pojedinaca jednih naspram drugih koja su se svrstavala u sferu nad kojom je jurisdikciju imala ulema, ili stručnjaci za šerijatsko pravo, dok su se hukukul-Allah tradicionalno identificirala sa općim interesom zajednice vjernika ili Ummeta.

Svakako treba naglasiti da, kada se govori o ovoj razlici, obaveze ili prava pripadaju samo dvjema kategorijama: individuama i Ummetu.[3] Insistiranje na pravima privatnih individua i na primatu Ummeta, a ne na dominaciji države ili vladara u javnoj sferi bilo je u korijenu islamske političke misli.

Međutim, Ummet kao ukupna zajednica vjerujućih ali i kao lokalna muslimanska zajednica u određenom regionu ili mjestu, bila je neinstitucionalizirana referentna grupa. Zato se kroz historiju islama pojavila latentna kompeticija između uleme i vladara oko pitanja ko ima pravo predstavljati interese Ummeta i braniti zajednička prava.

Modus vivendi u ovom sukobu može se sažeti na slijedeći način: od dosta ranog perioda islamske historije ulema, a ne vladari, bila je priznata kao nositelj i tumač normi i temeljnih vrijednosti „ispravnog islamskog društvenog uređenja“. Vladari su, s druge strane, bili zaduženi za implementaciju tih normi, te za zaštitu i promociju općeg interesa zajednice pravovjernih. Oni su se trebali baviti ovim zadaćama izvršavajući svoju obavezu sprovođenja Šerijata na teritoriji koja je bila pod njihovom kontrolom, obavezu koja je davala legitimitet njihovoj vladavini. Oni su to radili pod budnim okom uleme i u nekim slučajevima uz saradnju sa nekima od njih.

Bitno je napomenuti da je ulema rijetko djelovala kao organizovana skupina. Oni jedva da su bili grupacija ili skupina u sociološkom značenju pojma. Obično je ekspertiza određenog alima u pitanjima Šerijata, a ne njegovo članstvo u određenoj skupini, davala istom autoritet i podršku Ummeta da staje u odbranu islamskih normi i društvenih vrijednosti ako su one bile ugrožene od vladara koji su se od njih udaljili.[4]

Tako je ulema, ali ne kao neka vrsta zvaničnog sveštenstva koje je činilo zaseban društveni stalež kojim se postajalo članstvom u nekim zvaničnim institucijama, nego nešto što bi više sličilo današnjem poimanju inteligencije, bila neke vrsta garanta da se u javnom prostoru poštuju univerzalne moralne norme koje su se temeljile na islamu.[5]

Modeli odnosa

Profesor Dr. Louay Safi je dobro primjetio kako su klasični muslimanski učenjaci kada su izučavali historiju to činili jer su bili nadahnuti osobnošću historijskih ličnosti, a ne kako bi otkrili pravila i zakone historije. Naravno, jedini izuzetak je svakako Ibn Haldunovo impresivno djelo El-Mukaddima.[6] Možda baš zato u klasičnoj islamskoj literaturi ne nalazimo analize o položaju uleme u društvu i javnom domenu, pa i političkom životu muslimanskih zajednica i država, ali nalazimo bezbroj „inspirativnih“ predanja o pojedincima iz reda uleme koji su bili društveno aktivni. Iz tih njihovih životnih priča se može vidjeti kakvu su ulogu oni igrali u različitim državnim i političkim kontekstima razvoja muslimanskih društava i država kroz historiju, ali i različite vizije te uloge i mjesta uleme u javnom prostoru.

Tako nalazimo primjere saradnje, savjetovanja ali i otvorenog sukoba istaknutih muslimanskih autoriteta i vladajućih elita njihovog vremena.

Prisjetimo se samo brojnih hikaja (predaja ili poučnih priča) u kojim se spominju primjeri kako je ulema sarađivala sa vladarima i savjetovala ih, kako ih je javno opominjala ili kako se s njima sukobljavala. Tek kao primjer savjetovanja možemo navesti slučaj sufije Šekika el-Balhija i halife Haruna er-Rešida[7], ili poznatog muhadisa (prenosioca hadisa) Ebu Kilabe el-Džermija i halife Omera bin Abdulaziza[8]. Također radi ilustracije, kao primjer građanskog neposluha uleme prema vladarima i javne opomene možemo navesti primjer susreta sufije Ebu Alija Fudajla bin `Ijada i halife Haruna er-Rešida[9]. Historija islama je zabilježila i otvorene sukobe uleme s vladarima oko različitih pitanja koja nisu bila lične prirode nego su se ticala općeg interesa u kojima su vladarili progonili alime. Prisjetimo se samo progona imama Ahmeda bin Hanbela u vrijeme halife M`emuna i njegovih nasljednika ili sukoba Se’ida bin Džubejra i El-Hadždžadža bin Jusufa. Tzv. mihne ili progone vlasti prošli su i alimi poput Se’ida bin el-Musajjba, Džafera es-Sadika, Ebu Hanife en-Nu`mana, Malika bin Enesa, Muhameda eš-Š`afije, Muhameda el-Buharije, El-`Iza bin Abd es-Selama i brojnih drugi [10]

Muslimani kroz najveći dio svoje historije u državama u kojima su živjeli vladare nisu doživljali kao suverene vladare ili kao „sjenke Božije na zemlji“. Za njih su oni tek bili „namjesnici“ koje su izabrali da provode principe Šerijata i predvode zajednicu u dobru. Jedan od temeljnih principa na koji se muslimanska inteligencjia poziva kada je pisala o uređenju odnosa između naroda i vlasti jeste onaj koji nalaže da „nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Gospodaru“. Ovo pravilo o odnosu muslimana prema drugima izvodi se iz hadisa Poslanika, a.s., u kojem je on doslovno tako i rekao “Nema pokornosti stvorenjima u nepokornosti Stvoritelju – Allahu; pokornost je u dobročinstvu.” [11]

Na ovaj hadis su se pozivali svi oni koji su se suprotstavljali vlasti koja je od njih tražila da učestvuju u nečemu za šta su smatrali da je suprotno njihovom uvjerenju.

Ovaj princip se najbolje pokazuje u historijskom govoru prvog halife Ebu Bekra, Allah njime bio zadovoljan, koji se nije pozivao na svoje pravo da nakon što su ga izabrali vlada i da mu se ljudi pokoravaju, nego je pozvao narod da mu pomogne tako što će ga ispraviti kada osjeti da pogrešno postupa.

Nakon što je preuzeo funkciju halife, Ebu Bekr, r.a., stao je pred ljude i upoznao ih sa svojim metodama, principima i ustavom vladavine, rekavši: “Izabran sam za vašeg vođu, iako nisam najbolji među vama. Ako budem ispravno postupao, pomozite me u tome, a ako pogriješim, ispravite me. Istina je emanet, a laž je prevara. Slabi među vama je jak kod mene dok mu ne povratim oduzeti hakk, a jaki među vama je slab kod mene dok ne uzmem od njega tuđi hakk. Kad god jedan narod ostavi džihad, Allah će im dati poniženje, a kad se raširi razvrat u jednom narodu, Allah će dati da se među njima raširi nesreća i belaj. Pokoravajte mi se dok se pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku, a ako otkažem poslušnost Allahu i Njegovom Poslaniku – niste dužni da mi se pokoravate!”[12]

Vladavina Prava, ne vladara

Taj tradicionalni model vladavine prava (Šerijata) a ne vladara turski publicist Mustafa Akyol u njegovoj knjizi „Islam bez ekstrema“ ovako objašnjava:

Dhimma sistem je bio samo jedna od mnogih implikacija osnovne kur’anske premise: Ljudi imaju Bogom data prava i nijedan čovjek ne može narušiti ta prava. Takva premisa je omogućila muslimanima da osnuju vlastitu civilizaciju zasnovanu na vladavini zakona. Ovdje bi trebali definisati šta ustvari ‘vladavina prava’ znači. Nedostatak zakona i autoritet koji zakon nameće lahko može izazvati anarhiju i haos, u kom slučaju bi bilo nemoguće zaštititi prava i slobode ljudskih bića. Ali samo postojanje zakona i autoritet koji nameće nije neophodno spas, jer i zakon može biti nepravedan i tiranijski. Vladavina prava za vrijeme Staljina npr. bila je zastrašujuća. U tom slučaju, svrha zakona nije bila da zaštiti prava i slobode pojedinaca, nego ideologije i interese Komunističke partije. Kad god vladar ili oligarh donosi zakone da bi zaštitio vlastite interese, vladavina zakona je tada nepravedna i ugrožena.

U tom slučaju je potrebna vladavina zakona čija je svrha zaštititi ne vladara i privilegovanu klasu, nego prava svakog pojedinca. Takvu svrhu je zakon imao u islamskom svijetu. Ključni koncept je bio Šerijat, koji je u posljednje vrijeme postao termin s lošom konotacijom. Striktno govoreći, Šerijat znači ‘način’ ili ‘put’, a kroz historiju je dobio značenje ‘Islamsko pravo’, koje su razvili muslimanski učenjaci na osnovu Kur’ana i Poslaničke a.s. tradicije.

Definicija Šerijata je opće poznata, ali ključna tačka koju podcrtava se često ne primjećuje: činjenica da su Šerijat razvili (ili preciznije rečeno ‘otkrili’ učenjaci) znači da ga nije diktirala država. U slučaju da jeste, vjerovatno bi bio kao Rimsko pravo, koje počinje s odredbom ‘Vladar nije ograničen zakonom’.[13] No, u Islamskom svijetu, svi vladari su bili podložni zakonu, jer je taj zakon postojao prije njih i bio je iznad njihove vladavine. Zbog toga je imunitet od podizanja optužbi koji i dan danas imaju vladari, zakonodavci i diplomati u drugim pravnim sistemima, potpuno odsutan iz šerijatskog prava. Po Šerijatu, niko nema imunitet i svi su jednaki.[14]

Kao rezultat toga, Šerijat je djelovao kao ograničenje arbitrarne vladavine i postao čuvar pravde. Nakon početnih trideset godina po vodstvom Pravovjernih Halifa, političko vodstvo umma-e se prenijelo na dinastije, čiji članovi često nisu vladali na temelju visokih moralnih standarda, nego sa nečim što je Sv. Augustin nazvao libido dominandi, požuda za vlašću. Upravo je Šerijat i učenjaci koji su ga očuvali stao ukraj njihovoj tiraniji i zaštitio prava ljudi. (Iz tog razloga većina muslimanskih društava ima duboko ukorijenjeno poštovanje prema Šerijatu, što često zbunjuje zapadnjake). Neki liberalni teoretičari su uvidjeli paralelu između uloge islamskog prava i tradicije ‘prirodnog prava’ u Evropi na čijem temelju liberalna tradicija počiva.[15]

U stvarnosti, šerijatska teorija nije uvijek djelovala. Bilo je situacija kada su učenjaci popuštali zahtjevima tadašnjih vladara i pružali im pomoć u ostvarivanju njihovih ambicija.[16] Ali je isto tako bilo situacija kada su čvrsto djelovali protiv tiranije. Kada je Ala-ud-din Khilji, muslimanski vladar u Indiji iz četrnaestog stoljeća htio da poveća poreze imućnim Hindusima, odvratili su ga njegovi najistaknutiji učenjaci, jer bi taj čin bio u protivnom sa pravom na imovinu koje islam garantuje. ‘Kada god želim učvrstiti svoju vladavinu’ kaže Khilji, ‘neko me podsjeti da je to protivno Šerijatu-‘[17]

Slično tome, u Osmanskom carstvu, između četrnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, Šerijat nije samo služio kao oružje više klase, kako kaže izraelski historičar Haim Gerber, nego je također, za ljude iz nižih klasa služio kao sredstvo odbrane od mogućeg otuđivanja svojine od strane elitne klase.[18] Gerber, koji je proučavao presude Osmanskog suda iz sedamnaestog i osmanaestog stoljeća ukazuje na primjer Osmanskih muftija (zvanične uleme) koji nisu oklijevali da dignu glas protiv vlade, iako ih je ona plaćala, u slučaju da su uvidjeli nepravdu.[19]

Jedan zanimljiv slučaj je bio odgovor Osmanskog muftije sedamnaestog stoljeća lokalnom vladaru u Palestini koji je želio prisliti imigrante u gradu Lydd (danas poznat kao Lod) da se vrate u svoja sela. Muftijina fatwa je glasila:

„Nije dopustivo prisiljavati ih da napuste grad koji smatraju svojim domom, i u kom su se udomaćili… vjernik je vladar svoje duše; i može živjeti u kojoj god zemlji želi i u kom god gradu želi. Ni u jednoj državi ili vjerskoj zajednici nije dopušteno uznemiravati ih i prisljavati da se isele”.[20]

Prema Gerberu, Šerijatski princip u ovom slučaju je bez sumnje bio individualistički: ‘Prava države su predstavljena u suprotnosti sa pravima pojedinca, i pojedinac je proglašen pretpostavljenim.’[21] Zbog toga su stoljećima u Osmanskom carstvu mase protestvovale kada bi sultan ili lokalni vladar prekršio prava pojedinca, skandirajući ‘Želimo Šerijat.’ Samo su zahtijevali pravdu.

Historijsko iskustvo

Takva je, prema Mustafi Akyolu i drugim autorima, bila pozicija vladara u odnosu na Šerijat i ulemu koja ga je tumačila i određivala norme unutar kojh se vladar morao kretati. Taj model je bio dominantan kroz dugu historiju islamskih društava.

Međutim, danas je pozicija uleme u muslimanskim društvima daleko konfuznija.

Nakon pada hilafeta većinski muslimanske zemlje su probale različite modele organizacije države, od pokušaja oponašanja zapadnih modela koje su im ostavile kolonijalne vlasti do različitih despotskih, monarhističkih i revolucionarnih modela. U tom traganju za modelom uređenja države i društva ulema je izgubila svoju tradicionalnu poziciju. U nekim državama su gurnuti na margine društva dok su u drugima postali apologete režima. U većini muslimanskih država ne postoje autonomni vjerski autoritet, niti vjerske institucije nego su pod državnom kontrolom najčešće kroz ministarstva vakufa ili slična vladina tijela.

Međutim, historijski model prećutne podvojenosti vjere i politike i naglašena uloga uleme u tumačenju Šerijata unutar kojeg se vlast morala kretati bio je daleko od evropskog poimanja sekularne države kakvo su mnoge muslimanske države ili barem njihove elite htjele graditi. Zato taj model više nije mogao ostati nepromijenjen. Počelo je to još s periodom kolonizacije kada su muslimani pretrpjeli jedan “civilizacijski šok” jer su se prvi put susreli sa državnim uređenjem u kojem religiji nije pripadala vodeća uloga. Zbog nedosljednosti (vjerovatno uzrokovane političkim pragmatizmom) kolonijalnih sila u formiranju sekularnih država i institucija građanskog društva u koloniziranim zemljama nisu bili rijetki slučajevi da su novi vladari koristili, a time i jačali, utjecaj uleme u muslimanskim zemljama na način kako su činili i neki muslimanski sultani potkupljujući ulemu i stavljaući ih u svoju službu. Ulema je u nekim slučajevima tim oportunističkim odnosom sa kolonizatorom štitila svoj društveni utjecaj, mada su neki drugi ulemanski krugovi istovremeno učinili presedan stavivši se na čelo narodnih frontova koji su se borili za nezavisnost. U tom kontekstu je zanimljiv primjer sufijsko- mističkog pokreta senusija koji su predvođeni Ahmedom eš-Šerifom es-Senusijem vodili ogorčenu borbu protiv stranih okupatora; jedanaest godina borili su se protiv Francuza (od 1902. do 1913.) i više od sedam godina protiv Italijana[22].

U nekim drugim muslimanskim zemljama ulema je izdavanjem fetvi dala znatan doprinos mobilizaciji masa i time ostala u političkoj areni. Ove fetve, kao zvanično pravno mišljenje ili odluka uleme o pitanjima islamskog zakona te odluka o nekom šerijatskom pitanju proglašavale su borbu protiv okupatora strogom obavezom svakog onoga ko je bio u mogućnosti da se bori[23].

Međutim, ozbiljniji konflikt oko položaja uleme u društvu izbio je nakon što su se muslimanske zemlje izborile za svoju, bar prividnu, neovisnost od kolonizatora. Bio je to samo jedan u nizu problema oko toga kako bi te buduće države trebale biti ustrojene.

Nerijetko su diktatorski nastrojeni despoti i vladari bili nespremni dijeliti svoja neupitna prava sa ulemom koja je lahko stjecala podršku masa, među kojima su se tada sve češće javljale ideje revivalizma u smislu doslovnog povratka na uređenje društva kakvo je bilo za vrijeme prvih namjesnika Božijeg Poslanika. U nekim novonastalim arapskim državama sukob se produbljivao pokušajima vladajućih režima da implementiraju sekularni model državnog uređenja i da u potpunosti potisnu ulemu iz javnog života.

Izazov sekularizma

Prvi obrazac koji se nudio kao rješenje pitanja odnosa uleme i vlasti u muslimanskom svijetu pojavio se još prije zvaničnog prestanka postojanja osmanskog hilafeta, tačnije dogovorom između Muhameda Ibn Abdulvehaba (1703-1787.) i šefa male plemenske dinastije u središnjoj Arabiji, što će postati osnovom za nastanak kasnije Kraljevine Saudijske Arabije. Ova kraljevina je imala svoje uspone i padove, ali je uspjela opstati i što je najbitnije zadržati svoj početni obrazac prema kojem ulema (nerijetko sami potomci Abdulvehaba koji danas nose prezime Ali Šejh) daje legitimitet vladajućoj porodici, a zauzvrat dobija počasno mjesto u društvu, kao i garancije zaštite njihove interpretacije islama od neistomišljenika. Ulema prema ovom obrascu koristi instituciju tajnog “savjetovanja vladara” daleko od očiju javnosti koju drže na distanci od uplitanja u politiku konstantnim insistiranjem na, u islamskoj tradiciji naglašenoj, zabrani “hurudža” (pobune protiv vladara). Ovaj obrazac je bio općeprihvaćen u “zajednici pravovjernih” u prvim stoljećima islama tako da ima osnovu u tradiciji na koju se ovi itekako pozivaju[24].

Jedan drugi modus koji se nudi kao rješenje je onaj islamističkog pokreta Muslimanske braće u Egiptu, čiji su ideolozi tražili veće učešće uleme u kreiranju političkog i društvenog života od pukog “savjetovanja pretpostavljenih”.

Iako je njihov osnivač Hasan el-Benna stalno napominjao da njegova organizacija tj. džema’at nije politička partija[25].

Muslimanska braća zbog insistiranja na “prihvatanju islama kao sveobuhvatnog sistema života” nisu mogli a da, ukoliko žele ostati dosljedni svome učenju, ne uzmu značajniju ulogu u političkom životu. Upravo se to i desilo. Oni su vodili mnoge političke borbe s drugim partijama u Egiptu, posebno sa partijom Wefd i Se’adi. Predvodili su demonstracije, borili se za nezavisnost Egipta i čak osnivali sopstvene vojne formacije koje su učestvovale u borbama protiv izraelske okupacije Palestine. Vremenom su postali suviše opasni za vladajući režim tako da je egipatska vlada u decembru 1948. poduzela korake na zatvaranju ove organizacije. Ovo je dovelo do sukoba između Muslimanske braće i vladajućeg režima koji i danas traje. Sam pokret je imao posebno neugodno iskustvo u Siriji u kojoj je 1963. El-B’as partija pučem došla na vlast. Njihov model će danas postati poznat kao model „političkog islama“. Taj model nema svoj jasan manifesto i nikada nije dobio priliku da zaživi u nekoj od muslimanskih država, tako da nije jasno kakav model odnosa uleme i vlasti oni zagovaraju. Za sada je evidentno da oni „islamsku agendu“ koriste kako bi došli na vlast ali nikome nije jasno kako bi njihov model „islamske države“ ustvari izgledao. Iz dosadašnjeg iskustva evidentno je da ključnu ulogu u tim pokretima i političkim organizacijama ne igraju vjerski autoriteti niti ulema. Nedoumica je da li bi neka formalna ulemanska institucija imala neku vrstu savjetodavnu ulogu u toj imaginarnoj islamskoj državi, konačan sud ili bi se sve odluke donosile u institucijama države daleko od uplitanja uleme.

Kratkotrajna vladavina Muslimanske braće u Egiptu nakon svrgavanja režima Hosnija Mubaraka je pokazala da su Braća išla u pravcu da Azharu daju neku vrstu nadzorne uloge nad zakonodavnom procedurom kako bi se osiguralo da odluke koje donosi parlament budu makar u duhu osnovnih principa Šerijata. Barem je tako predviđao nacrt ustava za koji su se oni zalagali[26].

Ne možemo, a da ne spomenemo obrazac odnosa uleme i vlasti koji je na sebe skrenuo najviše svjetske medijske, ali i akademske pažnje. Radi se, naravno, o obrascu Islamske iranske revolucije koji je otišao još dalje kada je u pitanju uloga uleme u društvu dajući im vladajuću funkciju. Njegov zagovornik je bio šiitski revolucionar Ajatollah Homeini.

Začuđuje što se ovakav obrazac klerokratske vlasti razvio upravo u šiizmu ako znamo da šiitska tradicija drži da će se, u tačno određeno vrijeme, pojaviti besmrtni Dvanaesti imam koji će “ispuniti zemlju općom pravdom i pravičnošću nakon što su njom vladali nepravda i nasilje”. Naime “šiiti vjeruju da će se Dvanaesti imam ponovo pojaviti iz `potpune skrivenosti` da bi osnovao državu općenito zasnovanu na islamskim načelima. U odsutnosti Dvanaestog imama šiiti su odbacili vlast svjetovne države. Tokom cijele historije šiizma, šiiti su na temelju doktrine imamata vlast svjetovnih vladara nad Ummetom bez ikakvih razlika smatrali “ilegalnom” (s izuzetkom šiitskih dinastija Bujida i Safavida). Budući da je upravljanje Ummetom isključivo pravo Dvanaestog imama koje mu je podareno od Allaha, svi drugi vladari se mogu smatrati samo uzurpatorima Božanskog prava odsutnog Imama. Prema tome, ustanovljavanje bilo koje svjetovne vlasti osim vlasti Imama bila je `uzurpacija”[27].

I pored toga Homeini se uspio postaviti za vođu Ummeta (šiitske zajednice) postavši tako prvim šiitskim pravnikom (bar među sljedbenicima džaferijske pravne škole) koji je preuzeo sve duhovne i političke funkcije Dvanaestog imama. On je ovu doktrinu nazivao “vlašću pravnika” (Vilajetu-l-Fakih) detaljno je razradivši u svom radu pod istim naslovom.

Iranska “islamska revolucija” (1978.) je težila ka ostvarenju upravo ovog obrasca i on i danas daje žilav otpor reformama koje zahtijevaju iranske mase.

Nasuprot ovog klerokratskog obrasca stoji onaj “(pre)naglašeno sekularistički” kojeg je primjenjivala “Ataturkova moderna republika” nastala na ruševinama Osmanskog hilafeta. Turski mislilac Ziya Gökalp važi za ideologa ovog društvenog modela i prema njemu “stvari religije (diyanet) treba da postanu domen savjesti, a pravne stvari (ifta) domen državne nadležnosti. Ovaj stav je, nakon pada hilafeta, praktično jedino bio prihvaćen u Republici Turskoj. U drugim muslimanskim zemljama sekularizam je uglavnom shvaćen kao potiskivanje islamskog vjerozakona s područja javnog prava…”[28]

Nije posebno potrebno objašnjavati zašto tako shvaćen sekularizam nije imao odjeka u širim islamskim krugovima muslimanskog svijeta koji uređenje države prema šerijatskim normama doživljavaju kao jednu od vjerskih obaveza. Međutim, upravo se taj obrazac danas nudi kao jedan, pa nerijetko i jedini, uspješan model suživota islama i sekularizma.

Ovo su modeli koji se na neki način ističu na tržištu ideja, dok je dominantan onaj model u kojem država kroz različita ministarstva upravlja vjerskim pitanjima i u kojma je ulema tek državni službenici koji se bave ograničenim obrednim pitanjima vjere najčešće uz naglašenu apolitičnost osim ako vladari od njih ne zatraže da se po nekom pitanju oglase kako bi političke odluke države zaogrnuli plaštom islamskog učenja i tradicije.

Jedan sasvim specifičan pristup problematici odnosa između uleme i vlasti nalazimo kod istaknutog muslimanskog intelektualca Fazlur Rahmana koji je svoje viđenje poželjnog obrasca muslimanskog društva utemeljio na univerzalnim i višim ciljevima Šerijata (makasidu-š-šerija), a zatim ga obogatio historijskim iskustvom društvenog uređenja na Zapadu. Prema Fazlur Rahmanu funkcija uleme nije vladajuća, kako Homeini tvrdi u Vilajetu-l-Fakih, suprotno Kur’anu, nego podučavanje zajednice u najširem smislu da bi se smanjile razlike između alima i ne-alima, jer Kur’an nesumnjivo zahtijeva zajednicu čiji su članovi dovoljno prosvijećeni u pogledu islamskog učenja kako bi bili u stanju sudjelovati u donošenju odluka (šura) u međusobnoj raspravi i konzultacijama[29]. Ovaj model sigurno može naći uporište u tradicionalnom modelu odnosa a vjerovatno bi uz kvalitetnu razradu mogao proći i provjere sekularnog modela uređenja društva.

Zaključak

Čak i ovaj letimični pregled osnovnih pogleda na ovu problematiku nam govori da kod muslimana danas ne postoji jasna vizija o mjestu koje bi ulema trebala imati u društvu, niti matrica koja bi mogla poslužiti kao oponašanja vrijedan obrazac. Nepostojanje jasno preciziranih ovlasti niti granica u okviru kojih bi se trebao kretati ovaj utjecajni faktor muslimanske zajednice dovelo je do ovako širokog spektra modela, koji se proteže od ekstremnog sekularizma kakav je daleko od muslimanskog historijskog iskustva i koji nerijetko krši i osnovne ljudske slobode, do stravične klerokratije koja profaniše sakralno.

Bez ikakve sumnje najlakše bi bilo muslimanskim zemljama prihvatiti gotov zapadni model sekularnog društva (pod uslovom da zanemarimo činjenicu da se i on danas u nekim segmentima ponovo razmatra), čime bismo u potpunosti zapostavili specifičnost muslimanskog historijskog iskustva i zasebnost islamskog teološkog učenja. Međutim, u tom slučaju, ne bismo mogli reći da se radi o istinskom modelu koji korespondira sa islamom kao sveobuhvatnom religijom, što je jedna od temeljnih odrednica njegovog nauka. Na ovaj način islam bi bio „prelomljen“ kroz prizmu kršćanstva i evropskog poimanja religije u svjetlu historijskog odnosa vlasti i Crkve, te bi svako rješenje izgrađeno na isključivo takvim osnovama za muslimane bilo strano i samim time nametnuto. Upravo zato je velika odgovornost na ulemi da u islamskoj tradiciji, šerijatu i fikhu (islamskoj pravnoj nauci) iznađe legitimna rješenja, koja će precizirati odnos uleme i vlasti tako da se zadovolje moderni kriteriji funkcionalnog modernog sekularnog društvenog uređenja, a u isto vrijeme da se ostane dosljedno posebnostima islamskog učenja.

Ne pretendujući da sugerišem konačan model tog odnosa, držim da ranije spomenuti pristup profesora Fazlur Rahmana može poslužiti kao dobar orijentir. Ulema bi trebala zadržati pravo da iznosi svoj stav o svim aktuelnim društvenim tokovima i na taj način doprinositi kreiranju javnog mnijenja koje potom, shodno principima demokratije i načelima poštivanja temeljnih ljudskih prava, takve stavove pretvara u političku volju. Ovo, međutim, znači i da bi se ulema trebali držati podalje od dnevne politike, direktnog uplitanja u rad političkih partija i elita, te nametanja svojih stavova društvu, a da ti stavovi ne prođu sud javnosti. Ukoliko ti stavovi dobiju podršku građanstva i u otvorenoj javnoj debati budu pretočeni u političke programe koje, demokratskim putem i u skladu sa ustavnim rješenjima, potvrdi narod, nedemokratski bi bilo represivno ih sputavati ili nekome, ulemi kao i ostalima, zabraniti da iznosi vlastiti stav. Jer u tom slučaju se radi samo o jednom drugom obliku torture i jednoumlja.

Na taj način, ulema ne bi iznevjerila suštinski zadatak koji joj je tradicionalno pripadao, a to je da promoviše etičke i moralne norme i vrijednosti vjere u životu individue i društva podjednako, a istovremeno bi ostatak društva bio siguran od uspona bilo kakve klerokratije i uzurpiranja ličnih sloboda.



[1] Bernard Lewis, „Svijet islama, Vjera i vjernik“, Beograd, 1979.

[2] Ovakvu podjelu pravi i Ibn Tejmijje u ranije spomenutom djelu Es-Sijase eš-Šera`ijje fi islahi er-Ra`i ve er-Rai`e, Mektebetu el-Muejed, Rijad, 1993. Ili Ebu el-Hasan el-Mavardi, El-Ahkam es-Sultanijje, Daru el-Kutub el-`Ilmijje, Bejrut, 1985.

[3] Nekada se u klasičnim pravnim spisima spominju i prava vladara ili hukuku-s-sultan. Ali ta prava nisu bila suverena nego su se svodila na pravo sultana da djeluje u interesu zajednice.

[4] Hoexter, Miriam, „The Waqf and The Public Sphere“ u zborniku radova „The Public Sphere in Muslim Societies“, uredili Miriam Hoexter, Shmuel N. Eisenstadt, Nehemia Levtzion, State University of New Sork Press, Albany, 2002. str. 123.

[5] Više o ovome i tome kakvu ulogu su vakufi imali u očuvanju autonomije društva od uplitanja države vidjeti u tekstu autora „Vakufi i sloboda, Takvim 2014. Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, 2014.

[6] Safi, Louay, Izvori znanja, El-Kalem i CNS, Sarajevo 2013. Str. 12

[7] Ebu Hamid Muhammed el-Gazali „Savjet vlastima“ (Et-Tibru-l-mesbuk fi nasihati-l-muluk), prijevod Enes Karić, El-Kalem, Sarajevo, 2001.str. 59.

[8] Gazali, str. 64

[9] Gazali, str. 61.-62-

[10] Mnoštvo anegdota za svaki od pobrojanih modela odnosa uleme i vlasti može se naći u knjizi Abdulaziza el-Bedrij, El-Islam bejne el-Ulema ve el-Hukkam, El-Mektebe el-Ilmijje, Medina, 1966

[11] Prenosi ga Ebu Davud pod rednim brojem 2625

[12] Dželaluddin es-Sujuti, ”Tarihu-l-hulefa”,Dar al-Ma`rifah, Beirut, 1996, urednik Mahmud Rijad el-Halabi, str. 69,.

[13]Noah Feldman, „The Fall and Rise of the Islamic State“, Princeton University Press, Princeton- New York, 2008., str. 54.

[14] Prema šerijatskom pravu: Niko se ne može pozvati na imunitet zbog svog društvenog ili zvaničnog statusa“, prema: John L. Esposito, ed., „The Oxford History of Islam“, New York: Oxford University Press, 1999, str.. 149.

[15] Norman Barry, “Civil Society, Religion and Islam,” in Islam, Civil Society, and Market Economy, urednik: Atilla Yayla, Liberte Books, Ankara, 2002, str. 30.

[16]Rešid Rida, muslimanski reformator s početka XX vijeka, kritički je pisao o tome kako su se „učeni ljudi (ulema), čija obaveza je bila očuvanje Šerijata, iskvarili praveći kompromise sa prolaznim autoritetima (sultanom), i tako sebe učnili slugama tirana“ .Prema: Dale F. Eickelman i James Piscatori, „Muslim Politics“ , Princeton University Press, Princeton- New York,1996, str 31.

[17]Fazlur Rahman, „Islami Yenilenme, Makaleler II“ (Islamski preporod, tekstovi II), traprijevod na turski: Adil Çiftçi, Okulu, Ankara, 2000 str. 106.

[18]Haim Gerber, „State, Society, and Law in Islam: Ottoman Law in Comparative Perspective“, SUNY Press, Albany, New York, 1994., str. 57.

[19]Haim Gerber, „Islamic Law and Culture, 1600–1840“, Leiden- Brill 1999., str. 65.

[20]Taj muftija je prema Mustafi Akyolu bio Khayr al-Din al-Ramli. Akyol se poziva na djelo „Islamic Law and Culture“ od Gerbea str. 65.

[21] IBID

[22] El-Alam Ez-Zerkelij, Dar en-Nefais, Bejrut 1/str. 132.

[23] Tanweer Fazal, „Nation-state’ and minority rights in India: comparative perspectives on Muslim and Sikh identities“ , Oxon, New York, Routledge, 2015, str. 54

[24] Muhamed Jusić, „Islamistički pokreti- reprezantivan pregled“, Emanet, Zenica, 2005.str. 12-21.

[25] E.S., „Atentat na imama Hasana El-Bennaa“, Novi horizonti , mart, 2002.

[26] Muhamed Jusić, „Bitka za Al Azhar“, 20.1.2013., Al Jazeera Balkans, (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/bitka-za-al-azhar, pristupljeno, 29.4.2016.)

[27] Sayed Hassan Amin “Pravni sistemi srednjeg istoka”, El-Kalem,Sarjevo 1998. str.119.

[28] William E. Shepard, “Islam and Ideology- Toward a Typology”, prema citatu Fikreta Karčića , „Razumijevanje islamskog vjerozakona (Šerijata) u savremenom muslimanskom svijetu”, Biblioteka Preporoda i Islamske misli, Sarajevo, 1990. str. 37

[29] Fazlur Rahman, „Pravo i etika u islamu“- (naslov originala: Fazlur Rahman „Law and Ethics in Islam“ (v. Ethics in Islam, 9th Giorgio Levi Della Vida Bienal Conference, May 6-8; izd. Gustava E. Grunebaum Center for Near Eastern Studies, University of California, Los Angeles, 1983.), Etika u islamu, zbornik radova Trećeg simpozija, Zagreb, 1990. str. 12.

12.11.17

Dnavni Avaz o napadu na povratnike


Glasnogovornik Islamske zajednice: Napadi na povratnike nisu nikada napadi samo na pojedince

Nakon napada na imovinu i upućenih prijetnji povratničkoj porodici Herceglija u Rogatici, savjetnik reisu-l-uleme za medije i glasnogovornik Islamske zajednice Muhamed Jusić kazao je za Preporod da se ovakvi napadi trebaju drukčije tretirati.

"Krajnje je vrijeme da se napadi na povratnike počnu drugačije tretirati u našem društvu, ali i pred pravosuđem. To nikada nisu napadi samo na pojedince. Skoro uvijek su tu i elementi zločina iz mržnje. Napadima na njih šalje se poruka čitavoj jednoj etničkoj ili vjerskoj skupini. Da ne kažemo da je terorizam po svojoj definiciji politički motivisano nasilje i napad na pojednica s ciljem da se zastraši čitava jedna zajednica. Ako se iskreno zamislimo nad ovim što se dešava povratnicima i kroz šta oni prolaze i šta oni koji ih napadaju žele postići, nalazimo da je to klasični terorizam. Važno je kako će istražni organi okarakterisati ovaj slučaj", kazao je Jusić.

 "Pratit ćemo cijeli slučaj i očekujemo da će institucije opravdati povjerenje"
Kontaktirali smo muftiju goraždanskog Remzija-ef. Pitića koji je kazao da  bošnjački povratnici neće podleći pod bilo kakvim pritiscima prijetnji i provokacija, te da će ostati dostojanstveni. "Pratit ćemo cijeli slučaj i očekujemo da će institucije opravdati povjerenje", kazao je muftija Pitić, ističući da je Muftijstvo u kontaktu s porodicom kojoj je na raspolaganju i glavni imam Rogatice.

U razgovoru s glavnim imamom Medžlisa Rogatica Amel-ef. Kozlićem dobili smo informacije da je porodica koja je izvršila napad na Herceglije od ranije poznata policiji. "Posjetli smo odmah porodicu Herceglija i dali podršku. U ovom slučaju je sve jasno i napad se ne može opisati samo kao puki incident. Postoji povijest problema s porodicom koja je izvršila napad", kazao je Kozlić.

Prema nezvaničnim informacijama jedan član porodice, koja je izvršila napad, priznao je danas policiji ovo krivično djelo.
Izvor: Preporod

8.11.17

Brčko: Radionica na temu prevencije i borbe protiv nasilnog ekstremizma- prilog TV Brčko


Dvodnevna radionica na temu prevencije i borbe protiv nasilnog ekstremizma i uloga aktera na lokalnom nivou počela je danas u Brčkom. Iza organizacije je stala misija OSCE-a u BiH.

Cilj radionice je borba protiv nasilnog ekstremizma i radikalizacije koja vodi terorizmu. U okviru nje predstavnici sigurnosnog sektora i nevladinih organizacija razgovaraju o raznim dimenzijama problema nasilnog ekstremizma. Iz OSCE-a ističu da fokus mora biti usmjeren ka prevenciji.

“Pristup na globalnom nivou jeste da se posvetimo preventivnim aktivnostima i na taj način spriječimo da dođe do takvih stvari  u našem društvu” rekla je Selma Zeković, voditelj projekta.

Teolog Muhamed Jusić, kao učesnik radionice, ističe da se nasilni ekstremizam i terorizam ne dešavaju izvan konteksta društva ili države.

“Društvo koje je radikalizovano, u kome postoji radikalni narativ u svakodnevnici, je podložno tome da se pojave pojedinci koji će svoje radikalne stavove koristiti da opravdaju nasilje. Vrlo je bitno da se pitanjem nasilnog ekstremizma ne bave samo sigurnosne agencije nego da se kao cjelokupno društvo počnemo zanimati za to šta se oko nas dešava. Bitno je uključiti i vjerske zajednice, da one urade ono što mogu među ljudima koji slijede njihov nauk kako bi se suprotstavili radikalnim ideologijama i kako bi stvorili okruženje u kome takve ideologije ne mogu prosperirati” rekao je Muhamed Jusić, teolog.

Učesnici radionice iz sfere sigurnosnog sektora smatraju da je u prevenciji i sprečavanju ekstremizma neophodno tzv. pametno partnerstvo između sigurnosnih organizacija i nevladinog sektora, uključujući akademsku zajednicu i medije.

“To podrazumijeva da se nevladin sektor neće miješati u operativno funkcionisanje sigurnosnih agencija, policije  i njoj sličnih agencija, niti će biti produžena ruka policije da radi nešto u zajednici. Oni će svojim činjenjem graditi generacije mladih ljudi koje bi trebale biti otporne na izazove radikalizacije i eventualne regrutacije za ekstremističke organizacije” rekao je Hamza Višća, nezavisni ekspert za reformu sigurnosnog sektora.

Sa psihološkog aspekta neophodno je konstantno ukazivanje i objašnjenje  psihološke pozadine onih koji su se odlučli na radikalizam, smatraju psiholozi.

“Šta znači psihološka pozadina kada se ljudi odluče da uđu u proces radikalizacije. Druga važna stvar je jačanje otpornosti djece i mladih u našim zajednicama kako bi tražili smisao u nečem drugom a ne u procesu radikalizacije” rekla je Aida Ganović, psiholog.

I na kraju, bitno je prenijeti i stav mladih kada je u pitanju ova problematika.

“Bitno je da se mladima ponude alternative, da ne budu ograničeni u svijetu koji im je ponuđen. Možda najbolja alternativa za radikalne ideje je da se mladi kroz kulturu i umjetnost spajaju i druže, da se upoznaju sa drugim ljudima prema kojima imaju predrasude, te da te iste predrasude razbijaju zajedničkim  temama. Uglavnom su to sve vrste umjetnosti” zaključio je Dejan Rađen, Proni centar Brčko.
Izvor: TV Brčko

Krunica između DUHOVNOSTI i desničarskog populizma- tekst iz Preporoda


Autor: Mirnes Kovač (Preporod)
Brojni mediji u regionu prenijeli su informaciju kako je prošlog mjeseca, tačnije 7. oktobra, 2017. godine molitvom “Krunica na granicama” (Rozaniec do granic) skoro milion katolika duž državne granice Poljske od 3.500 kilometara molilo za mir u svijetu da Poljska i Europa ponovno pronađu svoje kršćanske korijene i ne upadnu u provaliju sekularizma. Ovu inicijativu su podržale brojne javne ličnosti iz svijeta zabave i sporta Poljske, a podrška je stigla i od Poljske biskupske konferencije. Njen predsjednik Stanislaw Gadecki je kazao da je to najveća molitvena inicijativa u Europi, a krakovski nadbiskup Marek Jedraszewski je u propovijedi tog oktobarskog jutra naglasio kako je potrebno moliti da “Europa ostane Europa”. Poslije misa u 319 crkava vjernici su otišli do granice na oko 4000 dogovorenih položaja i molili Gospu da posreduje kod Boga da spasi Poljsku i svijet. I premijerka Poljske je slikom krunice na Twitteru pozdravila sudionike ove molitvene inicijative.

Odbrana Europe od islama?
Prema organizatoru ove inicijative SoloDiosBasta koja se i ranije optuživala za katolički fundamentalizam ova molitvena inicijativa je organizirana u povodu gotovo pola milenija od bitke kod Lepanta (7. oktobra, 1571.) kojom je na moru zaustavljen prodor Osmanskog carstva prema Zapadu. U narodu je ostalo vjerovanje da su slabije kršćanske snage pobijedile osmansku vojsku upravo zahavaljući molitvi krunice, te da je tom prvom velikom pobjedom kršćanske vojske protiv Osmanskog carstva zaustavljena islamizacija Europe. Neke radikalnije skupine poput Katoličkog edukacijskog centra CERC iz Sjeverne Amerike tvrde kako je današnja bitka protiv tzv. “Islamske države” nije nikakav presedan, već je ustvari nastavak te “najveće pomorske bitke u historiji” koja se vodila protiv Osmanlija i njihovog pokušaja da unište kršćansku dominaciju na Sredozemnom moru.
O ovoj temi upitali smo i Muhameda Jusića, savjetnika za medije reisu-l-uleme, koji drži da se islamofobija u Europi uglavnom manifestira spram siromašnih muslimana, a da takav slučaj nije kada se radi o bogatim arapskim klijentima. “U isto vrijeme dok smo čitali natpise o “Krunici na granicama” poljski mediji pišu o tome kako se Poljaci otimaju ko će udomiti studente iz Kuvajta koji studiraju na poljskoj Vojnoj Akademiji. Naime, Kuvajt je poljskim porodicama koje prime kadete da žive u njihovim domaćinstvima radi iskustva življenja u drugačijim kulturama, ponudio naknadu od 2.000 EUR mjesečno po kadetu. Ovo je samo najsvježiji primjer kako novac mijenja i nekada nepremostive razlike, ali i pokazatelj nekršćanski i nehumanih svjetonazora koji osvajaju Europu, a na koje ukazuju i neki europski kritičari,” kazao nam je Jusić.

29.10.17

Islamska zajednica u BiH: Ne postoji radikalni islam (AUDIO)


"Za Islamsku zajednicu je neprihvatljivo korištenje pojmova i termina kao što su "radikalni islam", "islamski terorizam" i slično - stav je Islamske zajednice. Povodom izjave premijera Republike Bugarske Boyke Borisova kako je uvjeren da u Bosni i Hercegovini ne postoji "radikalni islam" tražili smo komentar savjetnika reisu-l-uleme za medije i portparola Islamske zajednice Muhameda Jusića po ovom pitanju.
U izjavi za radio "BIR", Muhamed Jusić, savjetnik reisul-uleme za medije i portparol Islamske zajednice rekao je:

"Islam je jedan i njegov nauk je utemeljen na principima umjerenosti, slobode i tolerancije. Tačno je da postoje radikalni muslimani i da postoje ljudi koji su spremni zloupotrijebiti i islamsko učenje, ali to dvoje treba razlikovati.
Cijenimo u izjavi premijera Borisova to što je rekao da on smatra kako takva interpretacija islama ne postoji u BiH ali bi svi, pa i domaći političari, trebali biti oprezni oko terminologije koju koriste jer se njenim izborom, nekada i nenamjerno, mogu poslati pogrešne poruke.

Cilj nasilnih ekstremista je da ono što oni rade bude predstavljeno kao islam i mi im u tome ne trebamo pomagati." - kazao je Jusić za radio BIR.



Izvor: Radio BIR

26.10.17

U Njemačkoj održan savezni seminar Imama Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj


Wiesbaden, 18.10.2017. - U periodu od 16.10.-17.10.2017.g. u prostorijama Mešihata Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj održan je dvodnevni savezni seminar imama na temu Islam u Njemačkoj - Izazovi i perspektive.
Na samom početku seminara prisutnim imamima se obratio muftija IZBNj Pašo-ef. Fetić. U svome obračanju muftija je ukazao na izazove u imamskom radu unutar džemata sa posebnim osvrtom na mekteb, te društveno okruženje u kojem džemati djeluju. Podsjetio je prisutne da su glavne konstante iskrenog i predanog imamskog djelovanja: zdrava porodica, složan džemat, organizovana i jaka zajednica, a da su odgoj i poučavanje suština imamske misije.
U prvom dijelu seminara riječ je dobio član Mešihata za vjersko-prosvjetnu službu Mehmed-ef. Jakubović, te govorio na temu Kako unaprijediti mektebsku nastavu na prostoru SR Njemačke?. Kao drugi referent na temu Status i položaj Imama u zajednici svoje izlaganje je održao zamjenik muftije IZBNj Hamid-ef. Pintol.
Na kraju prvoga dana, prije večere i zajedničkog druženja, riječ je dobio Prof. Dr. Hfz. Aid-ef. Smajić. Govoreći na temu Sindrom profesionalnog sagorijevanja Imama: uzroci, posljedice i prevencija zadobio je pažnju svih slušaoca i podstakao ih na vrlo plodonosnu diskusiju.
Drugi dan otvoren je predavanjem od strane dva predstavnika Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Kao prvi, riječ je dobio šef odjela za bošnjačku Dijasporu Mensur-ef. Pašalić. U svome referatu podsjetio je na važnost džemata i zajednice u životu Bošnjaka. Drugi referat bio je od strane savjetnika Reisu-l-uleme za odnose sa medijima Muhamed-ef. Jusića. Govoreći na temu Ekstremizam i vjerski radikalizam. Zašto se mladi okreču radikalizmu? probudio je u imamima mnoga pitanja kako teološke prirode tako i druge.
U drugom panelu toga dana izlaganje je imao novinar i kolumnista Eren Guvercin na temu Mediji kreiraju sliku o muslimanima: muslimani između potrebe za distanciranjem i neophodne samokritike. Kao drugi referent u ovom panelu govorio je sekretar IZBNj Mr. Adem Hasanović na temu Institut Corpus Coranicum i kuranski rukopisi koji se nalaze u SR Njemačkoj.
U okviru trećeg i posljednjeg panela vrlo zanimljivo izlaganje imali su Dr. Hfz. Benjamin-ef. Idriz na temu Uloga i važnost međureligijskog dijaloga i institucionalne saradnje i Asim-ef. Jelovac na temu Uloga Imama u pluralnoj/višereligijskoj zajednici.
Između svakog panela svi prisutni imami, imali su priliku za diskusiju s referentima ovoga seminara.
Moderator seminara bio je sekretar Mešihata mr. Adem Hasanović.

Izvor: A.H. islamskazajednica.ba 

1.10.17

Brisel: Održan radni doručak u Predstavništvu Islamske zajednice pri Evropskoj uniji


Brisel, 28. septembar 2017. (MINA) - Danas je Predstavništvo IZ u BiH pri Evropskoj uniji u Briselu organiziralo radni doručak povodom Nove 1439. hidžretske godine. Doručku su prisustvovali članovi Europskog parlamenta, funkcioneri Europske komisije i Ministarstva vanjskih poslova EU-e (EEAS) i predstavnici drugih vjerskih zajednica koje djeluju pri Europskoj uniji, kao i druge zvanice s kojima Predstavništvo održava redovne kontakte. Među zvanicama su bili zastupnici Europskog parlamenta: gosp. Ivan Jakovčić, gosp. Jasenko Selimović, gosp. Jozo Radoš i gosp. Dan Preda, izvjestitelj u Europskom parlamentu za Bosnu i Hercegovinu.
Na radnom doručku prisutnima su se obratili Razim Čolić, direktor Uprave za vanjske poslove i dijasporu, Muhamed Jusić, savjetnik Reisu-l-uleme za medije i Senaid Kobilica, šef Predstavništva IZ-e pri Europskoj uniji.
Zvanice su ovom prilikom informirane o aktivnostima Islamske zajednice i saradnji sa institucijama Europske unije. Poseban je akcenat stavljen na mogućnosti obrazovanja vjerskih kadrova europskih muslimana na Fakultetu islamskih nauka. Predstavljene su aktivnosti Islamske zajednice na polju suzbijanja nasilnog ekstremizma, kao i poteškoće s kojima se Islamska zajednica susreće u radu nakon neodgovornih izjava nekih političara iz bližeg bosanskohercegovačkog okruženja. Istaknuto je da takve izjave ne pomažu ovim naporima Islamske zajednice, nego dodatno kompliciraju ukupnu situaciju.

Zvanice su pokazale razumijevanje za napore Islamske zajednice i iskazale spremnost za dalju saradnju i svakojaku pomoć u prevazilaženju poteškoća i izazova.

14.9.17

Reisu-l-ulema se sastao sa članovima Odbora za podršku narodu Rohinja


Sarajevo, 13. septembar 2017. (MINA) Jučer je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović održao sastanak sa članovima Odbora za podršku narodu Rohinja. Prema odluci reisu-l-uleme za predsjednika Odbora izabran je Edhem Bičakčić, a Odbor još i članovi Šekib Sokolović, Adnan Rondić, Senada Hasanbašić te Muhamed Jusić.

Kako je naglašeno, a u skladu sa pomenutom odlukom, zadatak Odbora je da radi na animiranju medija i upoznavanju bh javnosti sa trenutnom situacijom i dešavanjima u Mijanmaru/Burmi, da organizuje prikupljanje pomoći za narod Rohinja u saradnji sa organima IZ i u skladu sa važećim procedurama IZ, te da radi na dostavljanju prikupljene pomoći žrtvama progona u Mijanmaru kao i da predlaže Reisu-l-ulemi druge aktivnosti koje bi on i IZ u BIH mogli poduzeti s ciljem pružanja podrške narodu Rohinja.

8.9.17

Zašto se Bošnjaci moraju radikalizirati?- moj komentar u novom broju Preporoda

Zašto se Bošnjaci moraju radikalizirati?


Piše: Muhamed Jusić (Preporod

Optužbe za radikalizaciju Bošnjaka na temeljima njihovog vjerskog identiteta su konstantan narativ koji se na ovim prostorima promoviše već decenijama. On je ovih dana ponovo aktuelan i optužbe za to kako se „islam u Bosni mijenja“ mogu se čuti od visokih političkih zvaničnika zemalja okruženja, a eto sada i od nekih u EU, te brojnih kreatora javnog mnijenja iz medijskih i akademskih krugova zemalja bivše Jugoslavije. Jasno je da se iza takvih optužbi, barem kada je riječ o susjedima i komšijama, krije pokušaj da se prije svega politička pozicija Bošnjaka oslabi i da se time izmakne i posljednji oslonac na kojem opstaje ideja Bosne i Hercegovine kao jedinstvene i cjelovite zemlje svih njenih građana i naroda.

Politizacija redikalizacije
To ni u kom slučaju ne znači da problem globalnog nasilnog ekstremizma i vjerskog fanatizma nije zapljusnuo i obale tradicionalnog načina življenja islama u Bosni. Naprotiv, to je ozbiljan izazov s kojim se Bosna i muslimanska zajednica nose kao i sve druge, kako zapadne, tako i većinski muslimanske države i društva. Problem nije u tome da se trebamo suočiti sa opasnosću od svih oblika ekstremizma pa i onog vjerom motivisanog, nego u neprihvatljivoj politizaciji ovog fenomena. Oni koji politiziraju pitanje nasilnog ekstremizma u BiH ne čine to kako bi se taj problem riješio nego kako bi na njemu politički profitirali. Njima radikalizacija Bošnjaka na vjerskim osnovama odgovara i oni je podstiču i održavaju, a po potrebi i izmišljaju.
Na ovaj način se prije svega pokušava okrenuti međunarodna zajednica, tačnije ključne zapadne metropole, protiv ideje cjelovite BiH kao građanske države. Oni koji to čine u EU rade to kako bi podilazili svojoj radikalnoj desnici i poljuljali ideju ujedinjene Evrope. Teroristički napadi koje su širom svijeta izvodili militantni koji se pozivaju na islam, brutalnost ISIL-a i izbjeglice iz muslimanskog svijeta koje su utočište od ratova i siromaštva pokušali naći u zemljama Zapada stvorili su jednu novu islamofobičnu atmosferu koju pokušavaju iskoristiti mnogi zaustavljeni devedesetih u ideji podjele Bosne i uništenja Bošnjaka ako ne kao biološkog onda političkog faktora na ovim prostorima. Oni sada u Evropi traže saveznike i istomišljenike i jedni druge ohrabruju u svojim ksenofobičnim stavovima.

A najlakši način da se bošnjački i bosanski politički faktor delegitimira i time otvori prostor podjeli BiH ili njenom političkom i ekonomskom podjarmljivanju susjedima jeste da se on svede na status vjerske manjine. Ako bi ta vjerska manjina u svom tumačenju i življenju vjere još pokazivala elemente fanatizma, nespojivosti sa demokratskim uređenjem društva i potpuno odsustvo sposobnosti da živi u modernim evropskim društvima sa ostalim njenim narodima, to bi bio najbolji argument onima koji čitavo vrijeme tvrde kako su ovdašnji muslimani tek „zaostala historijska greška“, „strani element u evropskom tkivu“, „zaostali narod koji ispovijeda vjeru nesposobnu da prihvati modernost“. Muslimani koji nisu u stanju da izgrade i održavaju državne institucije jer ih ne smatraju islamskim, koji učešće u demokratskim izborima smatraju kufrom i koji bi da ih se pusti da žive u zatvorenim enklavama po pravilima koja ih isključuju iz društvenog i političkog života društva su ostvarenje sna onih koji su od početka Muslimanima devedesetih nudili da budu „verska manjina na delu teritorije“ ili da u slučaju da odluče biti narod,imati svoju državu i nacionalnu samosvijest nestanu.
Sirija kao opomena
Ono što čudi jeste da ovoga nisu svjesni oni koji rade na radikalizaciji Bošnjaka iz vlastitih redova. Oni koji tvrde da Bošnjake od budućih genocida neće zaštititi moderna država sa svim njenim institucijama u kojoj su oni faktor odlučivanja nego puki vjerski formalizam. To su isti argumenti koje je koristio ISIL kada je rekao da muslimani trebaju da proglase džihad i da se bore za hilafet a da će Uzvišeni uraditi ostalo.
To su „braća“ onih koji su po istom modelu sirijskom narodu oteli njihovu revoluciju. Koji su navodnom borbom za interese muslimana i sunnita doveli do njihove potpune političke delegitimizacije u matičnim domovinama od Iraka preko Sirije do Libana. A slične scenarije pokušavaju realizovati i u brojnim drugim državama. Danas kada su sirijski i irački suniti prestali biti politički faktor u ove dvije ključne arapske i muslimansko-sunnitske države i kada se pokrštavaju da bi dobili azil u Evropi oni koje nisu još ubile savezničke bombe ili izmasakrirale sektaške milicije tvrde da je to samo još jedno iskušenje od Allaha i da muslimani svakako brinu o onom a ne ovom svijetu.
Sjetimo se kako je režim Bašara al Asada od početka revolucije tvrdio kako su opozicija i Slobodna sirijska vojska vjerski fanatici i teroristi koji će ubijati sve neistomišljenike i koji žele da Siriju vrate u srednji vijek. Ne treba zaboraviti da je on početkom sirijske revolucije na slobodu pustio 47 komandanata buduće El Nusre i ISIL-a kao znak „dobre volje“ režima. Upravo će se ti pojedinci okrenuti protiv Slobodne sirijske vojske i institucija države i društva koje su tek bile u nastajanju. Oni će uvodeći svoju viziju „šerijata“ praviti paradžemate, vlastite sudske i sigurnosne organe koji će nastupati kao jedini ispravni muslimani i zaštitnici čistog islama i koji će se vremenom okretati jedni protiv drugih tvrdeći da su samo oni iskreni i pravi sljedbenici čistog islama koji jedini rade u interesu muslimana. Na kraju će sirijska opozicija ostati bez međunarodne podrške, bez legaliteta i legitimiteta svedena na militantne sektaške skupine koje ne mogu izgraditi funkcionalnu modernu državu koja bi bila oponent vladajućem režimu koji je postao jedini koji štiti manjine i garantuje da se Sirija neće pretvoriti u leglo terorista.
Istom tehnikom se prije ovoga služio i Izrael koji Palestince konstantno drži u takvom stanju da se moraju radikalizirati, slabi njihove državne i nacionalne institucije i gura ih u ruke ekstremista a onda kada oni posegnu za terorizmom čitavom svijetu tvrde kako su bili u pravu kada su govorili da oni ne zaslužuju državu jer bi ona bila leglo terorista i prijetnja čitavom „normalnom svijetu“.

Mandat nad Bosnom
Slutim da je isti scenario bio namijenjen i Bosni devedesetih, ali je ovaj narod pokazao državotvornu svijest u ključnim trenucima. Neke od dokaza za ovo tek sada uviđamo.
Čini se da neki danas pokušavaju istom taktikom ovladati Bosnom, odnosno dobiti mandat da njom upravljaju nakon što uvjere svijet da ovdje neko treba uvesti red, kako bi je podijelili, ako ne zvanično ono u zone utjecaja u kojima će u RS-u Srbija imati ključnu rječ a u Federaciji Hrvatska čija predsjednica je već pozvala IZ u BiH da od njih zatraži pomoć ako se ne može nositi sa izazovom radikalizacije.  Da bi taj madat dobili bitno je dokazati da Bosna ne može sobom vladati, da tamošnji većinski narod nema kapaciteta za izgradnju nacionalnih i državnih institucija, da se radi o nekoj fanatiziranoj manjini koja je u sukobu sa modernošću i da joj treba protektor koji bi je držao pod kontrolom i polako je  civilizovao. Ne možemo a ne prepoznati iste argumente zbog kojih Bosna nije od Osmanlija dobila svoju državnost i zbog kojih je Austro-Ugarska dobila mandat u Bosni.
Prisjetimo se da je i Miloševićev režim nastupao sa istih pozicija i da je njegova propaganda borce Armije BiH svih nacionalnosti nazivala mudžahedinima, riječ koju veliki broj Bošnjaka do devedesetih možda nije ni čuo. Međunarodno priznatim vlastima BiH se čitavo vrijeme spočitavalo kako oni žele ustvari napraviti „islamsku državu“.  
Ne smijemo zaboraviti kako su ti isti centri moći igrali na ovu kartu i prije devedesetih. Davno prije nego je postojala globalna El-Kaida, ISIL i milioni izbjeglica na evropskim vratima. I možemo samo misliti šta bi tada dali da su imali ove današnje „ponovo rođene muslimane“ koji bi svojim istupima na društvenim mrežama podtvrđivali sve ono što je njihova propagandna mašinerija tvrdila o islamu, muslimanima, Bošnjacima i o Bosni.

Ti isti promotori podjela i etnički čistih prostora gdje svi pripadnici jednog naroda žive u istoj državi majorizirajući manjine sada vide svoj „zicer“ . Imaju osjećaj da im se ukazala nova prilika koju ne smiju propustiti i zato vidimo kako su se te ideje i njihovi zagovornici ponovo povampirili. Njih razumijemo ali ne i sufehae iz vlastitih redova koji misle da čine dobro a svojim se rukama bacaju u propast svodeći Bošnjake na fanatiziranu vjersku sektu nesposobnu da funkcioniše kao moderna nacija u savremenom svijetu.