22.12.17

Trumpova odluka o Jerusalemu i prizivanje apokalipse


Autor:

Odluka predsjednika Donalda Trumpa da SAD prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela i da u njega premjesti ambasadu iz Tel Aviva izazvala je osudu ne samo većinski muslimanskih zemalja nego i većine članica UN, svjetske akademske i medijske javnosti. Za ovaj potez predsjednik nema podršku niti većine u svojoj administraciji. Tako je nakon što je Trump donio kontraverznu odluku The New York Times je proveo anketu među bivšim američkim ambasadorima u Izraelu koji su imenovani u vrijeme republikanskih i demokratskih predsjednika. Devet od njih jedanaest se nije složilo s Trumpovim potezom.

Još bitnije, takvu podršku, prema pisanju svjetskih medija, nema ni među američkim Jevrejima niti Izraelcima, zagovornicima ideje dvije države - Izraela i Palestine koje žive u miru. Prema pisanju Radio DW Liberalno-cionistička lobistička organizacija „J Street” je 2014. provela jedno ispitivanje među američkim Jevrejima na temu izraelsko-palestinskih odnosa. Ispitivanje je pokazalo da 80 posto Jevreja u SAD podržava rješenje na principu dvije suverene države. 72 posto podržava Istočni Jerusalem kao glavni grad nezavisne Palestine. Rezultati ispitivanja konzervativno-cionističke organizacije „American Jewish Committee” provedene ove godine odaju sličnu sliku: svega 16 posto ispitanih podržava premještanje američke ambasade u Jerusalem, 44 posto to odbacuje, a 36 posto smatra da s tim činom treba pričekati dok se ne stvore mirovni uvjeti. „Unija za reformirano židovstvo”, najveća jevrejska svjetska organizacija na svijetu, izdala je na dan kada je Donald Trump obznanio svoju odluku o priznavanju Jerusalema saopštenje u kojem se govori o „vremenski loše odabranom” koraku koji će „potkopati mirovni proces” i „pooštriti sukob”. Istovremeno, preko stotinu jevrejskih učenjaka u Americi je potpisalo peticiju kojom se ovakva odluka osuđuje.

Zato je legitimno upitati se zašto je predsjednik Trump donio jednu ovakvu odluku i zašto baš sada.

Teško je naći racionalan odgovor na ovo pitanje. Tačno je da činjenice, argumenti, logična objašnjenja i sl. nisu baš nešto čime se gospodin Trump rukovodi u svom procesu donošenja odluka. Ipak, on je morao imati neki razlog zbog čega je baš sada donio ovakvu odluku. Ako ne sama odluka, onda vrijeme u kojem je obznanjena bi vrlo lahko moglo biti povezano sa činjenicom da predsjednik veoma brzo gubi podršku ne samo u cjelokupnoj američkoj javnosti nego i svojoj bazi. Mnogo toga što je kao kandidat za predsjednika obećao Trump je pokušao realizovati, ali do sada nije bio baš uspješan. Njegova najava zabrane ulaska muslimanima u zemlju, koja  se pretvorila u zabranu ulaska izbjeglicama iz većinski muslimanskih zemalja se još uvijek povlači po sudovima. Zida sa Meksikom nema ni na mapi, a kamoli priče o tome da će Meksiko platiti taj zid. Od te priče je i sam predsjednik odustao tokom prve posjete Meksiku. I sa Kinom je okrenuo priču tokom posjete do te mjere da ga nisu mogli prepoznati. Famozni sistem zdravstvene zaštite tzv. Obamacare još nije zamijenjen. Predsjednik Trump je više puta na njega jurišao, ali je svaki put ostajao kratkih rukava kao i oko dosadašnjih pokušaja reforme poreskog sistema, što je, također, bilo jedno od velikih predizbornih obećanja. O novom početku u odnosima sa Rusijom da i ne govorimo. Ustvari, Trump i sve uži krug ljudi koji je ostao uz njega bi najradije da se Rusija nikako i ne spominje. Jer nezavisna istraga koja se vodi o vezama Trumpove kampanje sa ruskim zvaničnicima i njihovom uplitanju u rezultate izbora bi mogla dovesti i do samog opoziva predsjednika. Naravno teško, jer je to komplikovan politički proces, ali se o njemu ipak sve češće u američkim medijima govorka.

Uglavnom, populizmu sklonom Trumpu nije ostalo puno obećanja koja bi mogao ispuniti i dodvoriti se svojoj bazi, a da mu već u prvom koraku njegova odluka ne bude osporena. Pored toga, u oktobru 1995. godine američki Kongres usvojio je velikom većinom glasova zakon koji kaže da se američka ambasada u Izraelu treba nalaziti u Jerusalemu, priznajući tako taj grad kao glavni grad. I raniji predsjednici su obećavali da će ambasadu premjestiti u Jerusalem. Ovo je za Trumpa, čini se, bio lahak zalogaj kojim bi dokazao da je predsjednik koji izvršava ono što obećava. Cijena takve odluke njemu nije bila bitna. To što će to dodatno destabilizovati ionako razrušen Bliski istok, što će ubiti svaku nadu za trajno mirovno rješenje u Palestini, što će ojačati radikalne elemente na obje strane i ilegalne useljenike koje podržava trenutna vlada u Izraelu i one na arapskoj strani koji će na gnjevu i osjećaju nepravde mobilizirati nove bombaše-samoubice, Trumpu, čini se, nije bitno.

Ima i onih koji misle da je Trump ovakvim potezom ustvari htio ubrzati mirovni proces tako što će izvršiti pritisak na Palestince i sa stola skinuti jedno od najtežih pitanja oko kojeg su i propadali raniji pokušaji postizanja dogovora. Ovo je teško shvatiti jer smo sada bliže tome da se Palestinci povuku iz mirovnog procesa i da više ne prihvaćaju SAD kao nepristranog posrednika. Ako je to politička taktika i to bi se moglo razumjeti.

Međutim, tu je i drugi razlog za donošenje jedne ovakve odluke koji se spominje, a koji ima veze ponovo sa udovoljavanjem izbornoj bazi, tj. onoj koja ga je i dovela u Bijelu kuću. Oni koji pokušavaju proniknuti u „političku filozofiju“ koja je Trumpa dovela na vlast tvrde da je on to uradio da bi se dodvorio svojoj bazi koju najvećim dijelom čine „novorođeni“ evangelisti.

Sličica Želim Print

Na ovu ideološku pozadinu Trumpove odluke sve češće pažnju skreću brojni analitičari nove američke politike prema Bliskom istoku. Tako pišući za portal Radio DW Armin Langer, autor knjige „Jedan Židov u Neukölnu”, koji je studirao židovsku filozofiju u Budimpešti, Jerusalemu i Potsdamu, o ovom nerijetko zapostavljenom aspektu Trumpove politike kaže:

„Trump ne djeluje u ime većine Židova u SAD-u nego ispunjava obećanje dato svojoj publici, evangelistima, kršćanskim fundamentalistima, jednoj vrlo utjecajnoj grupi u SAD-u.  Oni također, za razliku od ostalih kršćana, kako rimokatolika tako i pravoslavaca,  podržavaju premještanje glavnog grada Izraela u Jerusalem. Unatoč razlikama u strujanjima različitih protestantskih fundamentalističkih grupacija u SAD-u, svima njima je naime jedno zajedničko: oni u „Svetoj zemlji” Izraelu/Palestini priželjkuju nastup haosa kao preduvjet za bitku Sudnjeg dana oko Jerusalema“.

Zanimljivo je da i najveća cionistička organizacija, dakle, oni koji se zalažu za povratak Židova u Izrael, ima kršćanski predznak. „Ujedinjeni kršćani za Izrael” s više od dva miliona članova svojim donacijama pomažu projekte koji uljepšavaju sliku Izraela i to sve s ciljem da se što više Židova vrati u svoju povijesnu domovinu. Prema vjeroučenju evangelista svi Židovi se moraju okupiti u Izraelu kako bi se mogao pojaviti Spasitelj, Mesija. I kada se to dogodi svi će se Židovi preobratiti na kršćanstvo. Vjeroučenje koje se u svojoj biti može tumačiti kao izrazito antisemitsko, jer na kraju krajeva stremi dijaspori bez Židova, a u isto vrijeme polazi od toga da židovstvo uopće nije vjera nego zastarjela vjerska zajednica koja će nestati prelaskom na kršćanstvo - pojašnjava Langer.

Bliskoistočni sukob se često pojednostavljeno svodi na sukob Židova i muslimana. No odluka Donalda Trumpa o Jerusalemu je donesena protiv volje većine Židova u SAD-u. Američki predsjednik želi zadovoljiti svoje fundamentalističko-kršćanske birače. Zato ne treba potcjenjivati utjecaj ovih grupacija usredotočenih na Apokalipsu - zaključuje Armin Langer.

Pokaže li se ova analiza tačnom onda svijet uistinu ima razloga za brigu. Ukoliko se najveća svjetska sila u svojoj vanjskoj politici rukovodi apokaliptičnim vizijama svijeta onda u budućnost ne možemo očekivati ništa do armagedon koji vjerski fanatici prizivaju.

Izvor: Preporod

21.12.17

Na Fakultetu islamskih nauka održan seminar o međunarodnom humanitarnom pravu u svjetlu islamskog prava

Danas je na Fakultetu islamskih nauka održan seminar o međunarodnom humanitarnom pravu u svjetlu islamskog prava. Organizator seminara bio je Fakultet islamskih nauka u saradnji sa Upravom za vanjske poslove i dijasporu i Međunarodnim komitetom Crvenog krsta u BiH.

Ovaj seminar je priređen za studente, magistrante i doktorante FIN-a, koji su imali priliku da se kroz izlaganja predavača upoznaju sa humanitarnim pravom iz ugla šerijatskog prava i njegovom usporednom sa statusom u pozitivnom pravu.

Uvodno obraćanje imali su Mensur Karadža kao predstavnik Islamske zajednice u BiH, zatim dr. Zuhdija Hasanović dekan Fakulteta islamskih nauka te Željko Filipović šef delegacije MKCK u BiH.

Tokom dvije sesije seminara izlagači su bili: Neda Dojčinović (pravna savjetnica u MKCK) na temu „Uvod u Međunarodno humanitarno pravo“, zatim prof. dr. Mustafa Hasani (profesor fikha na Fakultetu islamskih nauka) na temu „Ljudsko dostojanstvo u svjetlu islamskog prava“, Ahmed Hatunić (direktor Behram-begove medrese u Tuzli) na temu „Uloga islamskog prava u unaprjeđenju zajedničkih ljudskih vrijednosti“, potom dr. Ahmed Aldawoody iz Ženeve (pravni ekspert u MKCK) na temu „Vođenje neprijateljstava u svjetlu MHP i islamskog prava“ te dr. hfz. Kenan Musić na temu „Principi islamskog prava u oružanim sukobima“ i Karim Mahmoud (ekspert za međunarodne odnose MKCK), također iz Ženeve, na temu „Angažman MKCK sa religijskim krugovima, dijalog sa islamskim krugovima“. Moderator seminara bio je Muhamed Jusić, savjetnik reisu-l-uleme za medije.
Izvor: Islamska zajednica

14.12.17

Muslims speak out


Painting entire populations with the same brush with which we paint rogue individuals is not a new phenomenon. For example, generations of Italian Americans were discriminated against, stereotyped, and shunned because of the activities of the few in the Mafia in the early part of the 20th Century. In the same way, Jewish Americans were often branded as communists because some of the leaders of the communist hierarchy in the Soviet Union were of Jewish ancestry.
As a result of a killing spree in lower Manhattan on Halloween by one Muslim man, mosques in the area where the terrorist lived have received threats, according to the N.Y. Post and the Council of American Islamic Relations; the Southern Poverty Law Center has also reported spikes in anti-Muslim acts and rhetoric.
Following are anti-terrorism statements by prominent and respected Muslim scholars and businessmen with whom the CIU has partnered and worked over the years, lead by a thought-provoking statement by Rabbi Jack Bemporad, CIU Director:
“It is unfortunate that not enough attention has been placed on the way extremist groups misinterpret sacred texts and try to enlist others to follow their viewpoint, especially through the internet. What is important for us to do is to carefully examine their arguments, and demonstrate how inaccurate, ideological, and political they are, but nonetheless entice so many to follow.
“We at the CIU are very fortunate in that we work with Muslim leaders who are not only great scholars of Islam, but also exemplary human beings who have led the way in clarifying and interpreting scriptural texts, demonstrating their true meaning, and working for the good of society and humanity.”
Dr. Muzammil H. Siddiqi, Chairman, Fiqh Council of North America; Chairman, Islamic Shura Council of Southern California; Religious Director, The Islamic Society of Orange County, Garden Grove, California:
“We human beings are one family. The Qur’an says, ‘O people, revere your Lord, who created you from one single soul and from it created its mate, and from the two spread out abroad a multitude of men and women…” (4:1) God has honored all human beings (17:70). The life of every person should be protected. According to Islam, killing any innocent person of any race, religion or nationality is a major sin and crime. The Qur’an says, “… if anyone kills a person – unless in retribution for murder or spreading corruption in the land – it is as if he kills all mankind, while if any saves a life it is as if he saves the lives of all mankind… (5:32). Furthermore, it is blasphemous to kill innocent people by saying, ‘Allah akbar.’ The person who does that has profaned the glory of God.
“I join many other Muslim scholars and organization in condemning the terrorist attack committed on October 31, 2017 in Manhattan, New York, reportedly, by a supporter of ISIS. We are with our fellow Americans in our grief at the loss of eight lives and the injury of eleven people. The person who allegedly committed the crime and his supporters are criminals representing a sick ideology. Their actions are immoral and sinful and are contrary to the teachings of our faith, Islam. We pray for the defeat of all immoral and inhuman ideologies.
“I urge our fellow Americans not to ascribe these crimes to our faith and refrain from committing any hate crimes against the law abiding fellow American Muslims and their institutions. It is wrong to consider the whole group guilty because of the mistakes of few. We do not do that when the criminals are of other races and religions.
“May God help us to restore human values and bring peace and justice in the world. Ameen.”
S.A. Ibrahim, former CEO of Radian Group., serves on the boards of the CIU, Wharton Graduate School, and the Inter-Faith Youth Corp. of Chicago, as well as the Anti-Defamation League:
“It saddens my heart when innocent people are killed.  It angers me hugely when people are so consumed by hate or so seduced by evil that they succumb to such heinous acts. It offends me when such acts are committed under the name of religion — more so when my religion is distorted to justify such an act. I know we all  feel so helpless watching such things happen, but we must refuse to let them defeat us — never!!
Imam Mohamed Magid, leader of the All Dulles Area Muslim Society (ADAMS) Center, Sterling, VA, former President of the Islamic Society of North America (ISNA) and Chairman of the International Interfaith Peace Corps (IIPC):
“ADAMS unequivocally condemns the terrorist attack that occurred yesterday in Manhattan. We send our sympathy and prayers to the victims and their families. We are saddened by this tragedy and stand firm in our commitment to work with our interfaith, civic, public policy and law enforcement partners to stop and prevent violence in all of its forms….
“We must not let the actions of lone wolf criminals lead to the vilification of any group of people, demonization of any community, or to a cycle of additional conflict or violence. All such acts of violence must be stopped.
“As we have repeatedly said, no one can ever sanction the taking of innocent lives, which is expressly and repeatedly forbidden by the Holy Quran…The  Fatwa (religious ruling) against terrorism states:
“The Fiqh Council of North America wishes to reaffirm Islam’s absolute condemnation of terrorism and religious extremism. Islam strictly condemns religious extremism and the use of violence against innocent lives. There is no justification in Islam for extremism or terrorism. Targeting civilians life and property through suicide bombings or any other method of attack is haram or forbidden – and those who commit these barbaric acts are criminals, not martyrs.”
Imam Muhamed Jusić, Media advisor to Ra’is-al-’ulama’ (Grand Mufti) Husein ef. Kavazović and spokesperson for the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina:
“Every time we hear of a gruesome terrorist attack carried out by someone who claims to be a Muslim we hear uncompromising condemnations from Muslim representatives. The same happened after the recent horrible attack in New York.
“But at the same time, there are those who think that this is not enough, that Muslims are not sincere in their condemnation and that they are doing that only because of political correctness. On the other hand, we hear those who say that only Muslims are expected to apologize for deeds of those who have nothing to do with them, but that reasoning does not apply to other violent extremists and traditions that they abuse
“I personally never paid attention to those claims. For me, it is not only a religious duty to stand in against the face of evil, but is human nature to empathize with innocent victims.
“That is why we should stop looking at issues of violent extremism from such perspectives altogether and should not be distracted by those who politicize and ideologize human suffering…
“The division that matters in my homeland Bosnia and Herzegovina, and for that matter around the World, is not one between people of different religions, or between the religious and the non-religious; it is between those of us from all communities who know and claim that we can live together, and those who try to deny this.”
Suhail A. Khan is a member of the CIU Advisory Board and former senior appointee in the George W. Bush administration, where he served as liaison to the Muslim American community:
“The terror attack in Lower Manhattan is a heart-wrenching act of senseless murder. I join my fellow Americans, and all who cherish life and liberty, in grieving for the innocent lives lost at the hands of such heinous evil, and in praying for the injured, their families and loved ones. I also wish to express my deepest gratitude for the brave police officers and first responders who offered aid to the victims and apprehended the cowardly attacker. May the perpetrator be brought to justice. Together, I hope we will continue to strive towards peace, safety, greater respect and understanding among all people.”
Source: CIU

12.12.17

Konačno do koncepta mira, slobode i sigurnosti u islamu


 „Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti“ zbornik radova sa okruglog stola održanog u Sarajevu, 25. aprila 2017. godinem izdavač „El-Kalem“, Sarajevo,2017. godine.

Autor: Mustafa Spahić (Preporod)

Da Islamska zajednica ne živi isključivo na lovorikama prošlosti, zakovana, samo u današnji tubitak ili egzistenciju, nego da ima na svim navedenim temeljima islamskim, perenijalnim i povijesnim vizijama budućnosti čovječanstvo je i knjiga pred nama koju se u okviru zajednice priredilo i uredilo Vojno muftijstvo pri Oružanim snagama a štampao „El-Kalem“. U naslovu knjige (a imenovanje stvari i stvarnosti je preduvjet svakog znanja, teorije i spoznaje) nalaze se tri riječi: mir, sloboda i sigurnost, bez kojih je izvjesnost i budućnost čovječanstva nemoguća. Ovom knjigom, ustvari „Zbornikom radova“ sa okruglog stola u Sarajevu, između dvije korice na 150 stranica Islamska zajednica nastupa otvorenih očiju, silom argumenata a ne argumentima silom, kritičkom samorefleksijom. Iz nefseke summen-nas - sebi kaži - sebe sagledaj i sebe pred ogledalo pa onda drugima kaži ili idi na kritičku teoriju društva ili kritički refleksiju. Unutar kritičkog mišljenja, a svako mišljenje ukoliko je utemeljeno na argumentima, i ukoliko je svoje, a ne posuđeno i neargumentovano je kritičko mišljenje, hermenutikom iznutra, postiže se umijeće razumijevanja, a kritikom izvana, ostvaruje se vještina prosuđivanja i razabiranja stvarnosti. Hermeneutika iznutra, i kritika izvana, unutar političke filozofije, čine komplementarno jedinstvo, unutrašnje i vanjske dimenzije kritičke refleksije u kome subjektivni pojam preko objekta, teme ili predmeta spoznaje, suda i zaključka dolazi do nove vizije, perspektive i ideje spoznaje. Strukturu knjige sačinjavaju: 1) „Uvodnik“ vojnog muftije Hadisa Pašalića „Izgradnja mira naše je opredjeljenje i cilj“; 2) „Predgovor“ jednog od urednika mr. Muhammeda Okića; 3) „Biti Bosanski i evropski musliman“, tekst Reisa Huseina Kavazovića; 4) „Odnos muslimana prema sekularnoj državi - iskustvo Bosanskohercegovačkih muslimana u tekstu prof. dr. Fikreta Karčića; 5) „Akaidsko učenje Ebu Hanife u slobodi i slobodnoj volji“ tekst mr. Muharema Omerdića; 6) Zaštićena vrijednost ljudskog života u islamskom pravu“, tekst dr. Senada Ćemana. 7) „Džihad, Harb i Kital u Kur’anu“ tekst prof. dr. Almira Fatića; 8) „Karakteristični elementi islamske tradicije u Bošnjaka“ tekst dr. Elvira Duranovića; 9) „BH Dijaloški, Komšijski etos, kao prilog teologiji i praksi međureligijskog dijaloga“ tekst mr. Muhammeda Fazlovića; 10) „Odgovori Islamske zajednice u BiH na tumačenja Islama - strana islamskoj tradiciji Bošnjaka“ tekst Muhammeda Jusića i 11) „Prilozi“.

Bez obzira što su radikalizam, ekstremizam i terorizam rezultat i posljedica svijeta ovakvog kakav jeste, i što su uglavnom izvana izazvani i isprovocirani oni su apsolutno zabranjeni, ničim se ne mogu opravdati i oni su put do pakla koji je možda popločan iskrenim namjerama. Time se nanosi nesaglediva sramota Islamu i neizmjerna šteta muslimanima koja u svjetskim okvirima dovodi u pitanje njihov opstanak. Knjiga pred nama, jedanaest dragulja na džerdanu, poručuje Islam DA - nasilje NE, Islam DA - terorizam NE, Islam DA - radikalizam i ekstremizam NE, Islam DA - laž NE, Pravda DA - nepravda kao šuga duše NE. Stoga, priređivači ovog Zbornika zaslužuju sve čestitke, a njegova promocija će se održati 6. decembra 2017. godine u Domu OS BiH u Sarajevu.

10.12.17

Kako nas spinuju


Autor: Muhamed Jusić (Preporod)


Nije bilo davno kada su o spinu raspravljali samo stručnjaci koji se bave odnosima s javnošću. Tada se učilo da je spin zapravo trik kojim se istinu ne pretvori u laž (ili obrnuto), nego se činjenice toliko zavrte da ih se i bez iznošenja očitih laži - tada može prikazati u posve drukčijem - pozitivnom svjetlu od stvarne istine (koja je obično vrlo ružna i negativna). O spinu i njemu sličnim tehnikama propagande govorilo se sa podozrenjem i on se rijetko koristio od ozbiljnih političara i medija, jer se vjerovalo da je toliko providan da bi se njegovom upotrebom izgubio kredibilitet. O tome da kredibilne novinske agencije prenose lažne vijesti, bez da se ako shvate da su pogriješili ne isprave i i ne izvinu, nije se ni govorilo.
Jednostavno kazano, to je bilo previše “providno”. Međutim, danas je spin ušao u našu svakodnevicu, a njime su se počeli služiti i oni koji pretenduju na poziciju ozbiljnih državnika i medija. On kao i lažne vijesti postali su temelj javne komunikacije putem koje se dobivaju i gube izbori, oblikuju politike i javno mišljenje.
Najsvježiji primjer je spinovana priča o navodnoj izjavi člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o priznavanju nezavisnosti Kosova. Potreba zvaničnog Beograda da skrene pažnju sa činjenice da su ulaskom u vladu Kosova de facto priznali njegovu nezavisnost, da su baš tih dana bili u NATO štabu gdje su dogovorili vojnu vježbu sa ovim savezom provela je lažnu vijest za koju se još niko nije izvinuo javnosti.
Priča je zavrnuta u čavrntiju, tj. spinovana, i to na osnovu školskog primjera izmišljene ili lažne vijesti. Bošnjačka politička pozicija je dovedena u poziciju da se pravda i da se skoro pa izvinjava, te da dokazuje kao problem nije u njoj. Ali nije to prvi put. Već smo mi vidjeli kako se krug ljudi oko Vučića već jednom poslužio istom tehnikom i to u Srebrenici. Kada je čitav svijet trebao da govori o genocidu u Srebrenici, o žrtvama i politikama koje su ga uzrokovale, priča je zavrnuta, spinovana i skrenuta na drugi kolosijek. Onaj ko se trebao izvinjavati postao je onaj kome se izvinjava. Čitav svijet je pričao o napadu na premijera Vučića umjesto o žrtvama i tome da je samo koji dan ranije on učinio sve da se uz pomoć saveznika iz Ruske Federacije u Ujedinjenim narodima taj zločin i ne osudi.
Bilo je toga i ranije, po istom receptu iz iste kuhinje. Kada je uhapšen Radovan Karadžić i tad je priča spinovana da se govorilo o fiktivnom liku Dabiću o tome ko je, šta je radi, gdje se pojavljivao. Čitava svjetska pa i domaća javnost se tako bavila fiktivnim likom, nepostojećom osobom, pa niko nije govorio o zločinima stvarnog Radovana i njegovim žrtvama.
Pored toga što bi bosanska politika i njene medijske i svake druge wannabe elite trebale već jednom prokazati da su prokužili tu igru i da više ne padaju u spremne zasjede, bitno je i javnosti skrenuti pažnju da se nauči živjeti u svijetu novih medijskih manipulacija.
Jer, trebamo sebi postaviti pitanje kako smo došli do toga da se najjeftinija tehnika propagande koristi kao osnovna strategija komuniciranja nekih država i političkih elita i šta se desilo sa javnošću pa je postala sklona prihvatiti takve poruke i u njima ne vidjeti bilo šta sporno. Jednom kada se neki medij ili politika uhvate u laži trebalo bi biti dovoljno da im se više nikada ne vjeruje, da ih javnost osudi i kazni.
Problem je zato daleko veći. „Medijska nepismenost“ i površnost masa je dovela do toga da javnost nesmetano oblikuju fenomen „lažnih vijesti“ i spinova.
Znamo već neko vrijeme da živimo u vremenu „opinion driven media“ ili medija koji služe ideološkim prohtjevima konzumenata, a ne načelima objektivnosti. Ljudi nerado izlaze iz svoje zone komfora. Radije čitaju novine i konzumiraju sadržaje koji potvrđuju njihove stavove. Ljudi vole da im se laže, da čuju ono što žele čuti jer im se istina i stvarnost možda ne bi svidjeli. Oni mediji koji im to nude će imati posjećenost, gledanost i čitanost i to su mnogi shvatili i time se rukovode. To su shvatili i brojni populisti koji sada na tim spoznajama kreiraju politike i oblikuju našu budućnost. Tu negdje se krije i odgovor na to ko i kako kreira alternativnu realnost u kojoj žive ljudi koje smo čuli nakon presude Ratku Mladiću, a koji žive u nekom svom svijetu u kojem dokazane činjenice ne igraju bilo kakvu ulogu.
U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja završava kada Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. Ni regionalnoj javnosti ne bi bilo teško zaviriti iza kulisa da ima hrabrosti i da hoće. Čini se da je lakše živjeti u laži koja nekom odgovara nego u istini koja će ga uznemiriti.

8.12.17

Reisu-l-ulema u Evropskom parlamentu


Danas je reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović na poziv grupe zastupnika iz grupacije Evropskih narodnjačkih stranaka (EPP) predvođenih izvjestiteljem za BiH Cristianom Dan Predom učestvovao u radu konferencije "Evropska BiH, kulturna raznolikost i pomirenje".
Uz Reisu-l-ulemu konferenciji je prisustvovao i kardinal Vrhbosanske nadbiskupije Vinko Puljić, visoki predstavnik OHR Valentin Incko, ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak i više zvaničnika iz BiH i EU.
Večeras je Reisu-l-ulema prisustvovao i otvaranju izložbe u Parlamentu EU o kulturnom naslijeđu BiH.
U jutarnjim satima u prostorijama Predstavništva IZ Reisu-l-ulema se sastao sa predstavnicima vjerskih zajednica koje djeluju u Briselu.
U pratnji Reisu-l-uleme su direktor Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta IZ-e Razim Čolic, savjetnik Reisu-l-uleme za medije Muhamed Jusić i voditelj Predstavništva IZ u Briselu Senaid ef Kobilica.
Na sastanku sa predstavnicima Jevrejske zajednice, Savjeta evropskih crkava i organizacije Religija za mir reisu-l-ulema Kavazović je rekao kako nakon presuda suda u Hagu trebamo novu strategiju za Balkan koja će u fokus staviti žrtve i koja će garantovati da se sačuva sjećanje na ono što se dešavalo ali da se društva i države usmjere ka budućnosti.

Izvor: BIR






Promovisan zbornik radova „Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti


Danas je promovisan zbornik radova „Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti“. U punoj velikoj sali Doma Oružanih snaga Bosne i Hercegovine djelo su predstavili brigadni general dr. Kenan Dautović, prof. dr. Enes Durmišević i prof. Mustafa Spahić.
Prof. Mustafa Spahić istakao je da Zbornik radova "Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti" svjedoči o nepobitnoj istini da je islamska zajednica u svakoj situaciji spremna "stati pred ogledalo, pred sobom i pred čitavim svijetom" i osuditi sve moguće negativne konotacije te suočiti s njima, javno i otvoreno.
Prof. Spahić, jedan od promotora Zbornika, čije je predstavljanje danas u Sarajevu organiziralo vojno muftijstvo, pojasnio je da je ova knjiga neka vrsta priručnika o slobodi i demokratiji, nasilju i terorizmu te da daje osnovne, suštinske informacije i sliku o islamu.
Naglasio je da naslov Zbornika sadrži tri riječi, mir, slobodu i sigurnost, bez kojih je život čovječanstava nemoguć.
- Ljudi danas, ne samo da ne poznaju islam, već ne poznaju niti filozofiju niti jednu religiju svijeta, jer danas nema sistemskog obrazovanja - zaključio je Spahić i dodao da se sve svodi na društvene mreže, portale te da se radi o internet generaciji "čiji sloj obrazovanja ne prelazi dva milimetra".
Brigadni general dr. Kenan Dautović kazao je da će Zborniku prilikom njegovog predstavljanja pristupiti iz dva ugla, i to vojničkog i akademskog.
Ovaj, kako je rekao, Zbornik velike vrijednosti, donosi u fokus važne teme o kojima danas i muslimani, ali i oni koji to nisu, ne znaju dovoljno.
Istakao je da o islamu postoji stereotip kao religiji koja u sebi nosi neke nasilne elemente.
Zaključio je da se radi o dobrom štivu i za same muslimane koje im pomaže da bolje razumiju izazove s kojima se danas susreće međunarodna zajednica.
Prof. dr. Enes Durmišević pojasnio je da je Zbornik zbir nekoliko tekstova značajnih bošnjačko-muslimanskih autora, od reisu-l-ulema do njegovog savjetnika za medije, koji, između ostalog, govore o sekularnim i dogmatskim temama.
Napomenuo je da je glavni cilj objavljivanja ove knjige da se građani, u svjetlu svih nedavnih događanja u zemlji, ali i regiji, informiraju o islamu i zajednici bošnjačkih muslimana te da se razjasne neke stvari koje su možda predstavljene u pogrešnom svjetlu.
Izvor: BIR

21.11.17

ULEMA I VLAST – IZMEĐU DOSLUHA I NEPOSLUHA


Piše: Muhamed Jusić, (Glasnik IZ u BiH) Objavljeno na Ilmijja.ba

Sažetak: Pitanje odnosa uleme i vlasti u islamskom svijetu nije aktuelizirano tek nakon sekularizacije pojedinih režima u tim zemljama i osnivanja modernih država po uzoru na evropske zemlje. Naprotiv, ono je staro skoro koliko i politički intonirana filozofija uređenja muslimanskog društva. Autor kada govori o odnosu uleme i vlasti ukazuje na to da se najčešće u historiji islama i muslimanskih država taj odnos kretao između dosluha i neposluha. Ulema je kroz dugu historiju islamske civilizacije igrala ulogu inteligencije koja je, izuzme li se podanički odnos nekih koji su nosili tu titulu, imala ulogu korektiva vlasti. Danas, kod muslimana ne postoji jasna vizija o mjestu koje bi ulema trebala imati u društvu, niti matrica koja bi mogla poslužiti kao oponašanja vrijedan obrazac. Nepostojanje jasno preciziranih ovlasti niti granica u okviru kojih bi se trebao kretati ovaj utjecajni faktor muslimanske zajednice dovelo je do ovako širokog spektra modela, koji se proteže od ekstremnog sekularizma kakav je daleko od muslimanskog historijskog iskustva i koji nerijetko krši i osnovne ljudske slobode, do stravične klerokratije koja profaniše sakralno. Na kraju autor sugeriše moguću viziju odnosa koji bi počivala na islamksoj tradiciji i sekuranom modelu uređenju modernih država.

Ključne riječi: islam i vlast, ulema, islamska politička misao, sekularizam


Uvod

Pitanje odnosa uleme i vlasti u islamskom svijetu nije aktuelizirano tek nakon sekularizacije pojedinih režima u tim zemljama i osnivanja modernih država po uzoru na evropske zemlje. Naprotiv, ono je staro skoro koliko i politički intonirana filozofija uređenja muslimanskog društva.

S obzirom da je rana pozicija halife podrazumijevala vođenje i vjerskih i državničkih poslova podjednako, te da se na podjelu vlasti prema kršćanskom modusu oslikanom u krilatici “daj Bogu Božije, a caru carevo”, u islamskim intelektualnim krugovima gledalo sa negodovanjem kao na čin koji direktno vrijeđa suverenitet Jednog Boga, nalazimo da u prvim stoljećima islama nemamo izražen konflikt između ova dva činioca javnog i društvenog života. Za ovo treba zahvaliti i činjenici da su tadašnje halife (prije svega četvorica pravednih halifa: Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija) bili u stanju nositi se sa takvim izazovom i odgovoriti tadašnjim zahtjevima društva koje nije bilo posebno komplikovano ustrojeno.

Podjela vlasti

Međutim, vremenom se sve očitije počela javljati razlika između vjerski obrazovanih pojedinaca koji su uživali ugled religioznih masa i političko-državne elite koja je religioznu nauku baštinila više kao kulturni trend, ali nije bila u stanju adekvatno odgovoriti svim potrebama organizovanja vjerskog života, posebno u jednom društvu u kome je vjera “alfa i omega” svih društvenih gibanja. Ovome u prilog govore i riječi Bernarda Lewisa koji kaže: “Već u Emevijskom periodu ulema je uživala visok društveni položaj. Emevijske halife su se posvetile uglavnom političkoj strani svoje funkcije, prepuštajući religiju u striktnom i uskom smislu dogmatičarima i tradicionalistima u Hidžazu i Iraku, te su tako nenamjerno podsticale odvajanje vjerske od svjetovne vlasti, što je postepeno postalo sasvim normalno. Dolazak Abasija (Abasijjun) nije uspio promijeniti ovaj sistem, uprkos pokušaju abasijskih halifa da ulemu integriraju u državnu službu i uspostave zvaničnu ortodoksiju…”[1]

Treba napomenuti da zbog usložnjavanja društvenih odnosa, širenja teritorije države i sve veće administracije nije bilo realno od halife očekivati da nastavi postupati prema već postojećem obrascu. Tada već dolazi do neprimjetnog raslojavanja između vjerskog i političkog segmenta, iako halifa zvanično nastavlja i dalje biti i vjerskim i političkim vođom pravovjernih. Ovaj trend se nastavio i postao općeprihvaćen u svim kasnijim društvenim i državnim uređenjima muslimanskih država uključujući i Osmanski hilafet gdje se vjerskim pitanjima prvenstveno bavila institucija Šejhu-l-islama.

Kada govorimo o odnosu uleme i vlasti najčešće u historiji islama i muslimanskih država nalazimo da su oni bili između dosluha i neposluha. Ulema je kroz dugu historiju islamske civilizacije igrala ulogu inteligencije koja je, izuzme li se podanički odnos nekih koji su nosili tu titulu, imala ulogu korektiva vlasti. Tek kada bi vlast zakazala, a s njom i ulema, dešavale su se bune koje su kroz historiju islama često gušene silom ili su dovodile do smjena dinastija koje su vladale hilafetom ili nekim pokrajinama. Pa i danas građani iz različiith interesnih skupina masovno ne izlaze na ulice da traže sva prava ukoliko država (vlast) i društvo (inteligencija- sekularna i vjerska, nevladine organizacije, mediji i druge društvene institucije) ne zakaže, odnosno ukoliko svoje interese mogu ostvariti kroz postojeće institucije. Neko je davno rekao da je svaka reakcija zakašnjela akcija. Zato nalazim da je najveći dio islamske historije ulema onda kada je bila na nivou zadatka kanalisala narodno nezadovoljstvo, savjetovala vlast ali joj se i otvoreno suprotstavljala kada je to bilo neophodno, kao što će se vidjeti u primjerima koji slijede. U tom kontekstu treba shvatati i angažman našeg sunarodnjaka Hasana Kjafije Pruščaka koji je pišući svoje djelo „Usulu-l-hiekm fi nizami-l-alem“ ili „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ upravo izvršavao tu ustaljenu ulogu uleme u muslimanskim društvima.

Ova uloga uleme u tradicionalnim muslimanskim zajednicama, naravno, ima veze sa muslimanskom vizijom uređenja društva i svijeta koje počiva na Objavi i Božijoj poruci ljudima.

Profesorica Miriam Hoexter, tu ulogu objašnjava time što sunijska doktrina razlikuje dvije vrste obaveza i prava: obaveze prema ljudima ili njihova prava, koja se nazivaju hukukul-ibad, i prava odnosno obaveze prema Bogu, koja se u klasičnoj literaturi nazivaju hukukul-Allah[2]. Prva grupa obuhvata obaveze i prava pojedinaca jednih naspram drugih koja su se svrstavala u sferu nad kojom je jurisdikciju imala ulema, ili stručnjaci za šerijatsko pravo, dok su se hukukul-Allah tradicionalno identificirala sa općim interesom zajednice vjernika ili Ummeta.

Svakako treba naglasiti da, kada se govori o ovoj razlici, obaveze ili prava pripadaju samo dvjema kategorijama: individuama i Ummetu.[3] Insistiranje na pravima privatnih individua i na primatu Ummeta, a ne na dominaciji države ili vladara u javnoj sferi bilo je u korijenu islamske političke misli.

Međutim, Ummet kao ukupna zajednica vjerujućih ali i kao lokalna muslimanska zajednica u određenom regionu ili mjestu, bila je neinstitucionalizirana referentna grupa. Zato se kroz historiju islama pojavila latentna kompeticija između uleme i vladara oko pitanja ko ima pravo predstavljati interese Ummeta i braniti zajednička prava.

Modus vivendi u ovom sukobu može se sažeti na slijedeći način: od dosta ranog perioda islamske historije ulema, a ne vladari, bila je priznata kao nositelj i tumač normi i temeljnih vrijednosti „ispravnog islamskog društvenog uređenja“. Vladari su, s druge strane, bili zaduženi za implementaciju tih normi, te za zaštitu i promociju općeg interesa zajednice pravovjernih. Oni su se trebali baviti ovim zadaćama izvršavajući svoju obavezu sprovođenja Šerijata na teritoriji koja je bila pod njihovom kontrolom, obavezu koja je davala legitimitet njihovoj vladavini. Oni su to radili pod budnim okom uleme i u nekim slučajevima uz saradnju sa nekima od njih.

Bitno je napomenuti da je ulema rijetko djelovala kao organizovana skupina. Oni jedva da su bili grupacija ili skupina u sociološkom značenju pojma. Obično je ekspertiza određenog alima u pitanjima Šerijata, a ne njegovo članstvo u određenoj skupini, davala istom autoritet i podršku Ummeta da staje u odbranu islamskih normi i društvenih vrijednosti ako su one bile ugrožene od vladara koji su se od njih udaljili.[4]

Tako je ulema, ali ne kao neka vrsta zvaničnog sveštenstva koje je činilo zaseban društveni stalež kojim se postajalo članstvom u nekim zvaničnim institucijama, nego nešto što bi više sličilo današnjem poimanju inteligencije, bila neke vrsta garanta da se u javnom prostoru poštuju univerzalne moralne norme koje su se temeljile na islamu.[5]

Modeli odnosa

Profesor Dr. Louay Safi je dobro primjetio kako su klasični muslimanski učenjaci kada su izučavali historiju to činili jer su bili nadahnuti osobnošću historijskih ličnosti, a ne kako bi otkrili pravila i zakone historije. Naravno, jedini izuzetak je svakako Ibn Haldunovo impresivno djelo El-Mukaddima.[6] Možda baš zato u klasičnoj islamskoj literaturi ne nalazimo analize o položaju uleme u društvu i javnom domenu, pa i političkom životu muslimanskih zajednica i država, ali nalazimo bezbroj „inspirativnih“ predanja o pojedincima iz reda uleme koji su bili društveno aktivni. Iz tih njihovih životnih priča se može vidjeti kakvu su ulogu oni igrali u različitim državnim i političkim kontekstima razvoja muslimanskih društava i država kroz historiju, ali i različite vizije te uloge i mjesta uleme u javnom prostoru.

Tako nalazimo primjere saradnje, savjetovanja ali i otvorenog sukoba istaknutih muslimanskih autoriteta i vladajućih elita njihovog vremena.

Prisjetimo se samo brojnih hikaja (predaja ili poučnih priča) u kojim se spominju primjeri kako je ulema sarađivala sa vladarima i savjetovala ih, kako ih je javno opominjala ili kako se s njima sukobljavala. Tek kao primjer savjetovanja možemo navesti slučaj sufije Šekika el-Balhija i halife Haruna er-Rešida[7], ili poznatog muhadisa (prenosioca hadisa) Ebu Kilabe el-Džermija i halife Omera bin Abdulaziza[8]. Također radi ilustracije, kao primjer građanskog neposluha uleme prema vladarima i javne opomene možemo navesti primjer susreta sufije Ebu Alija Fudajla bin `Ijada i halife Haruna er-Rešida[9]. Historija islama je zabilježila i otvorene sukobe uleme s vladarima oko različitih pitanja koja nisu bila lične prirode nego su se ticala općeg interesa u kojima su vladarili progonili alime. Prisjetimo se samo progona imama Ahmeda bin Hanbela u vrijeme halife M`emuna i njegovih nasljednika ili sukoba Se’ida bin Džubejra i El-Hadždžadža bin Jusufa. Tzv. mihne ili progone vlasti prošli su i alimi poput Se’ida bin el-Musajjba, Džafera es-Sadika, Ebu Hanife en-Nu`mana, Malika bin Enesa, Muhameda eš-Š`afije, Muhameda el-Buharije, El-`Iza bin Abd es-Selama i brojnih drugi [10]

Muslimani kroz najveći dio svoje historije u državama u kojima su živjeli vladare nisu doživljali kao suverene vladare ili kao „sjenke Božije na zemlji“. Za njih su oni tek bili „namjesnici“ koje su izabrali da provode principe Šerijata i predvode zajednicu u dobru. Jedan od temeljnih principa na koji se muslimanska inteligencjia poziva kada je pisala o uređenju odnosa između naroda i vlasti jeste onaj koji nalaže da „nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Gospodaru“. Ovo pravilo o odnosu muslimana prema drugima izvodi se iz hadisa Poslanika, a.s., u kojem je on doslovno tako i rekao “Nema pokornosti stvorenjima u nepokornosti Stvoritelju – Allahu; pokornost je u dobročinstvu.” [11]

Na ovaj hadis su se pozivali svi oni koji su se suprotstavljali vlasti koja je od njih tražila da učestvuju u nečemu za šta su smatrali da je suprotno njihovom uvjerenju.

Ovaj princip se najbolje pokazuje u historijskom govoru prvog halife Ebu Bekra, Allah njime bio zadovoljan, koji se nije pozivao na svoje pravo da nakon što su ga izabrali vlada i da mu se ljudi pokoravaju, nego je pozvao narod da mu pomogne tako što će ga ispraviti kada osjeti da pogrešno postupa.

Nakon što je preuzeo funkciju halife, Ebu Bekr, r.a., stao je pred ljude i upoznao ih sa svojim metodama, principima i ustavom vladavine, rekavši: “Izabran sam za vašeg vođu, iako nisam najbolji među vama. Ako budem ispravno postupao, pomozite me u tome, a ako pogriješim, ispravite me. Istina je emanet, a laž je prevara. Slabi među vama je jak kod mene dok mu ne povratim oduzeti hakk, a jaki među vama je slab kod mene dok ne uzmem od njega tuđi hakk. Kad god jedan narod ostavi džihad, Allah će im dati poniženje, a kad se raširi razvrat u jednom narodu, Allah će dati da se među njima raširi nesreća i belaj. Pokoravajte mi se dok se pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku, a ako otkažem poslušnost Allahu i Njegovom Poslaniku – niste dužni da mi se pokoravate!”[12]

Vladavina Prava, ne vladara

Taj tradicionalni model vladavine prava (Šerijata) a ne vladara turski publicist Mustafa Akyol u njegovoj knjizi „Islam bez ekstrema“ ovako objašnjava:

Dhimma sistem je bio samo jedna od mnogih implikacija osnovne kur’anske premise: Ljudi imaju Bogom data prava i nijedan čovjek ne može narušiti ta prava. Takva premisa je omogućila muslimanima da osnuju vlastitu civilizaciju zasnovanu na vladavini zakona. Ovdje bi trebali definisati šta ustvari ‘vladavina prava’ znači. Nedostatak zakona i autoritet koji zakon nameće lahko može izazvati anarhiju i haos, u kom slučaju bi bilo nemoguće zaštititi prava i slobode ljudskih bića. Ali samo postojanje zakona i autoritet koji nameće nije neophodno spas, jer i zakon može biti nepravedan i tiranijski. Vladavina prava za vrijeme Staljina npr. bila je zastrašujuća. U tom slučaju, svrha zakona nije bila da zaštiti prava i slobode pojedinaca, nego ideologije i interese Komunističke partije. Kad god vladar ili oligarh donosi zakone da bi zaštitio vlastite interese, vladavina zakona je tada nepravedna i ugrožena.

U tom slučaju je potrebna vladavina zakona čija je svrha zaštititi ne vladara i privilegovanu klasu, nego prava svakog pojedinca. Takvu svrhu je zakon imao u islamskom svijetu. Ključni koncept je bio Šerijat, koji je u posljednje vrijeme postao termin s lošom konotacijom. Striktno govoreći, Šerijat znači ‘način’ ili ‘put’, a kroz historiju je dobio značenje ‘Islamsko pravo’, koje su razvili muslimanski učenjaci na osnovu Kur’ana i Poslaničke a.s. tradicije.

Definicija Šerijata je opće poznata, ali ključna tačka koju podcrtava se često ne primjećuje: činjenica da su Šerijat razvili (ili preciznije rečeno ‘otkrili’ učenjaci) znači da ga nije diktirala država. U slučaju da jeste, vjerovatno bi bio kao Rimsko pravo, koje počinje s odredbom ‘Vladar nije ograničen zakonom’.[13] No, u Islamskom svijetu, svi vladari su bili podložni zakonu, jer je taj zakon postojao prije njih i bio je iznad njihove vladavine. Zbog toga je imunitet od podizanja optužbi koji i dan danas imaju vladari, zakonodavci i diplomati u drugim pravnim sistemima, potpuno odsutan iz šerijatskog prava. Po Šerijatu, niko nema imunitet i svi su jednaki.[14]

Kao rezultat toga, Šerijat je djelovao kao ograničenje arbitrarne vladavine i postao čuvar pravde. Nakon početnih trideset godina po vodstvom Pravovjernih Halifa, političko vodstvo umma-e se prenijelo na dinastije, čiji članovi često nisu vladali na temelju visokih moralnih standarda, nego sa nečim što je Sv. Augustin nazvao libido dominandi, požuda za vlašću. Upravo je Šerijat i učenjaci koji su ga očuvali stao ukraj njihovoj tiraniji i zaštitio prava ljudi. (Iz tog razloga većina muslimanskih društava ima duboko ukorijenjeno poštovanje prema Šerijatu, što često zbunjuje zapadnjake). Neki liberalni teoretičari su uvidjeli paralelu između uloge islamskog prava i tradicije ‘prirodnog prava’ u Evropi na čijem temelju liberalna tradicija počiva.[15]

U stvarnosti, šerijatska teorija nije uvijek djelovala. Bilo je situacija kada su učenjaci popuštali zahtjevima tadašnjih vladara i pružali im pomoć u ostvarivanju njihovih ambicija.[16] Ali je isto tako bilo situacija kada su čvrsto djelovali protiv tiranije. Kada je Ala-ud-din Khilji, muslimanski vladar u Indiji iz četrnaestog stoljeća htio da poveća poreze imućnim Hindusima, odvratili su ga njegovi najistaknutiji učenjaci, jer bi taj čin bio u protivnom sa pravom na imovinu koje islam garantuje. ‘Kada god želim učvrstiti svoju vladavinu’ kaže Khilji, ‘neko me podsjeti da je to protivno Šerijatu-‘[17]

Slično tome, u Osmanskom carstvu, između četrnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, Šerijat nije samo služio kao oružje više klase, kako kaže izraelski historičar Haim Gerber, nego je također, za ljude iz nižih klasa služio kao sredstvo odbrane od mogućeg otuđivanja svojine od strane elitne klase.[18] Gerber, koji je proučavao presude Osmanskog suda iz sedamnaestog i osmanaestog stoljeća ukazuje na primjer Osmanskih muftija (zvanične uleme) koji nisu oklijevali da dignu glas protiv vlade, iako ih je ona plaćala, u slučaju da su uvidjeli nepravdu.[19]

Jedan zanimljiv slučaj je bio odgovor Osmanskog muftije sedamnaestog stoljeća lokalnom vladaru u Palestini koji je želio prisliti imigrante u gradu Lydd (danas poznat kao Lod) da se vrate u svoja sela. Muftijina fatwa je glasila:

„Nije dopustivo prisiljavati ih da napuste grad koji smatraju svojim domom, i u kom su se udomaćili… vjernik je vladar svoje duše; i može živjeti u kojoj god zemlji želi i u kom god gradu želi. Ni u jednoj državi ili vjerskoj zajednici nije dopušteno uznemiravati ih i prisljavati da se isele”.[20]

Prema Gerberu, Šerijatski princip u ovom slučaju je bez sumnje bio individualistički: ‘Prava države su predstavljena u suprotnosti sa pravima pojedinca, i pojedinac je proglašen pretpostavljenim.’[21] Zbog toga su stoljećima u Osmanskom carstvu mase protestvovale kada bi sultan ili lokalni vladar prekršio prava pojedinca, skandirajući ‘Želimo Šerijat.’ Samo su zahtijevali pravdu.

Historijsko iskustvo

Takva je, prema Mustafi Akyolu i drugim autorima, bila pozicija vladara u odnosu na Šerijat i ulemu koja ga je tumačila i određivala norme unutar kojh se vladar morao kretati. Taj model je bio dominantan kroz dugu historiju islamskih društava.

Međutim, danas je pozicija uleme u muslimanskim društvima daleko konfuznija.

Nakon pada hilafeta većinski muslimanske zemlje su probale različite modele organizacije države, od pokušaja oponašanja zapadnih modela koje su im ostavile kolonijalne vlasti do različitih despotskih, monarhističkih i revolucionarnih modela. U tom traganju za modelom uređenja države i društva ulema je izgubila svoju tradicionalnu poziciju. U nekim državama su gurnuti na margine društva dok su u drugima postali apologete režima. U većini muslimanskih država ne postoje autonomni vjerski autoritet, niti vjerske institucije nego su pod državnom kontrolom najčešće kroz ministarstva vakufa ili slična vladina tijela.

Međutim, historijski model prećutne podvojenosti vjere i politike i naglašena uloga uleme u tumačenju Šerijata unutar kojeg se vlast morala kretati bio je daleko od evropskog poimanja sekularne države kakvo su mnoge muslimanske države ili barem njihove elite htjele graditi. Zato taj model više nije mogao ostati nepromijenjen. Počelo je to još s periodom kolonizacije kada su muslimani pretrpjeli jedan “civilizacijski šok” jer su se prvi put susreli sa državnim uređenjem u kojem religiji nije pripadala vodeća uloga. Zbog nedosljednosti (vjerovatno uzrokovane političkim pragmatizmom) kolonijalnih sila u formiranju sekularnih država i institucija građanskog društva u koloniziranim zemljama nisu bili rijetki slučajevi da su novi vladari koristili, a time i jačali, utjecaj uleme u muslimanskim zemljama na način kako su činili i neki muslimanski sultani potkupljujući ulemu i stavljaući ih u svoju službu. Ulema je u nekim slučajevima tim oportunističkim odnosom sa kolonizatorom štitila svoj društveni utjecaj, mada su neki drugi ulemanski krugovi istovremeno učinili presedan stavivši se na čelo narodnih frontova koji su se borili za nezavisnost. U tom kontekstu je zanimljiv primjer sufijsko- mističkog pokreta senusija koji su predvođeni Ahmedom eš-Šerifom es-Senusijem vodili ogorčenu borbu protiv stranih okupatora; jedanaest godina borili su se protiv Francuza (od 1902. do 1913.) i više od sedam godina protiv Italijana[22].

U nekim drugim muslimanskim zemljama ulema je izdavanjem fetvi dala znatan doprinos mobilizaciji masa i time ostala u političkoj areni. Ove fetve, kao zvanično pravno mišljenje ili odluka uleme o pitanjima islamskog zakona te odluka o nekom šerijatskom pitanju proglašavale su borbu protiv okupatora strogom obavezom svakog onoga ko je bio u mogućnosti da se bori[23].

Međutim, ozbiljniji konflikt oko položaja uleme u društvu izbio je nakon što su se muslimanske zemlje izborile za svoju, bar prividnu, neovisnost od kolonizatora. Bio je to samo jedan u nizu problema oko toga kako bi te buduće države trebale biti ustrojene.

Nerijetko su diktatorski nastrojeni despoti i vladari bili nespremni dijeliti svoja neupitna prava sa ulemom koja je lahko stjecala podršku masa, među kojima su se tada sve češće javljale ideje revivalizma u smislu doslovnog povratka na uređenje društva kakvo je bilo za vrijeme prvih namjesnika Božijeg Poslanika. U nekim novonastalim arapskim državama sukob se produbljivao pokušajima vladajućih režima da implementiraju sekularni model državnog uređenja i da u potpunosti potisnu ulemu iz javnog života.

Izazov sekularizma

Prvi obrazac koji se nudio kao rješenje pitanja odnosa uleme i vlasti u muslimanskom svijetu pojavio se još prije zvaničnog prestanka postojanja osmanskog hilafeta, tačnije dogovorom između Muhameda Ibn Abdulvehaba (1703-1787.) i šefa male plemenske dinastije u središnjoj Arabiji, što će postati osnovom za nastanak kasnije Kraljevine Saudijske Arabije. Ova kraljevina je imala svoje uspone i padove, ali je uspjela opstati i što je najbitnije zadržati svoj početni obrazac prema kojem ulema (nerijetko sami potomci Abdulvehaba koji danas nose prezime Ali Šejh) daje legitimitet vladajućoj porodici, a zauzvrat dobija počasno mjesto u društvu, kao i garancije zaštite njihove interpretacije islama od neistomišljenika. Ulema prema ovom obrascu koristi instituciju tajnog “savjetovanja vladara” daleko od očiju javnosti koju drže na distanci od uplitanja u politiku konstantnim insistiranjem na, u islamskoj tradiciji naglašenoj, zabrani “hurudža” (pobune protiv vladara). Ovaj obrazac je bio općeprihvaćen u “zajednici pravovjernih” u prvim stoljećima islama tako da ima osnovu u tradiciji na koju se ovi itekako pozivaju[24].

Jedan drugi modus koji se nudi kao rješenje je onaj islamističkog pokreta Muslimanske braće u Egiptu, čiji su ideolozi tražili veće učešće uleme u kreiranju političkog i društvenog života od pukog “savjetovanja pretpostavljenih”.

Iako je njihov osnivač Hasan el-Benna stalno napominjao da njegova organizacija tj. džema’at nije politička partija[25].

Muslimanska braća zbog insistiranja na “prihvatanju islama kao sveobuhvatnog sistema života” nisu mogli a da, ukoliko žele ostati dosljedni svome učenju, ne uzmu značajniju ulogu u političkom životu. Upravo se to i desilo. Oni su vodili mnoge političke borbe s drugim partijama u Egiptu, posebno sa partijom Wefd i Se’adi. Predvodili su demonstracije, borili se za nezavisnost Egipta i čak osnivali sopstvene vojne formacije koje su učestvovale u borbama protiv izraelske okupacije Palestine. Vremenom su postali suviše opasni za vladajući režim tako da je egipatska vlada u decembru 1948. poduzela korake na zatvaranju ove organizacije. Ovo je dovelo do sukoba između Muslimanske braće i vladajućeg režima koji i danas traje. Sam pokret je imao posebno neugodno iskustvo u Siriji u kojoj je 1963. El-B’as partija pučem došla na vlast. Njihov model će danas postati poznat kao model „političkog islama“. Taj model nema svoj jasan manifesto i nikada nije dobio priliku da zaživi u nekoj od muslimanskih država, tako da nije jasno kakav model odnosa uleme i vlasti oni zagovaraju. Za sada je evidentno da oni „islamsku agendu“ koriste kako bi došli na vlast ali nikome nije jasno kako bi njihov model „islamske države“ ustvari izgledao. Iz dosadašnjeg iskustva evidentno je da ključnu ulogu u tim pokretima i političkim organizacijama ne igraju vjerski autoriteti niti ulema. Nedoumica je da li bi neka formalna ulemanska institucija imala neku vrstu savjetodavnu ulogu u toj imaginarnoj islamskoj državi, konačan sud ili bi se sve odluke donosile u institucijama države daleko od uplitanja uleme.

Kratkotrajna vladavina Muslimanske braće u Egiptu nakon svrgavanja režima Hosnija Mubaraka je pokazala da su Braća išla u pravcu da Azharu daju neku vrstu nadzorne uloge nad zakonodavnom procedurom kako bi se osiguralo da odluke koje donosi parlament budu makar u duhu osnovnih principa Šerijata. Barem je tako predviđao nacrt ustava za koji su se oni zalagali[26].

Ne možemo, a da ne spomenemo obrazac odnosa uleme i vlasti koji je na sebe skrenuo najviše svjetske medijske, ali i akademske pažnje. Radi se, naravno, o obrascu Islamske iranske revolucije koji je otišao još dalje kada je u pitanju uloga uleme u društvu dajući im vladajuću funkciju. Njegov zagovornik je bio šiitski revolucionar Ajatollah Homeini.

Začuđuje što se ovakav obrazac klerokratske vlasti razvio upravo u šiizmu ako znamo da šiitska tradicija drži da će se, u tačno određeno vrijeme, pojaviti besmrtni Dvanaesti imam koji će “ispuniti zemlju općom pravdom i pravičnošću nakon što su njom vladali nepravda i nasilje”. Naime “šiiti vjeruju da će se Dvanaesti imam ponovo pojaviti iz `potpune skrivenosti` da bi osnovao državu općenito zasnovanu na islamskim načelima. U odsutnosti Dvanaestog imama šiiti su odbacili vlast svjetovne države. Tokom cijele historije šiizma, šiiti su na temelju doktrine imamata vlast svjetovnih vladara nad Ummetom bez ikakvih razlika smatrali “ilegalnom” (s izuzetkom šiitskih dinastija Bujida i Safavida). Budući da je upravljanje Ummetom isključivo pravo Dvanaestog imama koje mu je podareno od Allaha, svi drugi vladari se mogu smatrati samo uzurpatorima Božanskog prava odsutnog Imama. Prema tome, ustanovljavanje bilo koje svjetovne vlasti osim vlasti Imama bila je `uzurpacija”[27].

I pored toga Homeini se uspio postaviti za vođu Ummeta (šiitske zajednice) postavši tako prvim šiitskim pravnikom (bar među sljedbenicima džaferijske pravne škole) koji je preuzeo sve duhovne i političke funkcije Dvanaestog imama. On je ovu doktrinu nazivao “vlašću pravnika” (Vilajetu-l-Fakih) detaljno je razradivši u svom radu pod istim naslovom.

Iranska “islamska revolucija” (1978.) je težila ka ostvarenju upravo ovog obrasca i on i danas daje žilav otpor reformama koje zahtijevaju iranske mase.

Nasuprot ovog klerokratskog obrasca stoji onaj “(pre)naglašeno sekularistički” kojeg je primjenjivala “Ataturkova moderna republika” nastala na ruševinama Osmanskog hilafeta. Turski mislilac Ziya Gökalp važi za ideologa ovog društvenog modela i prema njemu “stvari religije (diyanet) treba da postanu domen savjesti, a pravne stvari (ifta) domen državne nadležnosti. Ovaj stav je, nakon pada hilafeta, praktično jedino bio prihvaćen u Republici Turskoj. U drugim muslimanskim zemljama sekularizam je uglavnom shvaćen kao potiskivanje islamskog vjerozakona s područja javnog prava…”[28]

Nije posebno potrebno objašnjavati zašto tako shvaćen sekularizam nije imao odjeka u širim islamskim krugovima muslimanskog svijeta koji uređenje države prema šerijatskim normama doživljavaju kao jednu od vjerskih obaveza. Međutim, upravo se taj obrazac danas nudi kao jedan, pa nerijetko i jedini, uspješan model suživota islama i sekularizma.

Ovo su modeli koji se na neki način ističu na tržištu ideja, dok je dominantan onaj model u kojem država kroz različita ministarstva upravlja vjerskim pitanjima i u kojma je ulema tek državni službenici koji se bave ograničenim obrednim pitanjima vjere najčešće uz naglašenu apolitičnost osim ako vladari od njih ne zatraže da se po nekom pitanju oglase kako bi političke odluke države zaogrnuli plaštom islamskog učenja i tradicije.

Jedan sasvim specifičan pristup problematici odnosa između uleme i vlasti nalazimo kod istaknutog muslimanskog intelektualca Fazlur Rahmana koji je svoje viđenje poželjnog obrasca muslimanskog društva utemeljio na univerzalnim i višim ciljevima Šerijata (makasidu-š-šerija), a zatim ga obogatio historijskim iskustvom društvenog uređenja na Zapadu. Prema Fazlur Rahmanu funkcija uleme nije vladajuća, kako Homeini tvrdi u Vilajetu-l-Fakih, suprotno Kur’anu, nego podučavanje zajednice u najširem smislu da bi se smanjile razlike između alima i ne-alima, jer Kur’an nesumnjivo zahtijeva zajednicu čiji su članovi dovoljno prosvijećeni u pogledu islamskog učenja kako bi bili u stanju sudjelovati u donošenju odluka (šura) u međusobnoj raspravi i konzultacijama[29]. Ovaj model sigurno može naći uporište u tradicionalnom modelu odnosa a vjerovatno bi uz kvalitetnu razradu mogao proći i provjere sekularnog modela uređenja društva.

Zaključak

Čak i ovaj letimični pregled osnovnih pogleda na ovu problematiku nam govori da kod muslimana danas ne postoji jasna vizija o mjestu koje bi ulema trebala imati u društvu, niti matrica koja bi mogla poslužiti kao oponašanja vrijedan obrazac. Nepostojanje jasno preciziranih ovlasti niti granica u okviru kojih bi se trebao kretati ovaj utjecajni faktor muslimanske zajednice dovelo je do ovako širokog spektra modela, koji se proteže od ekstremnog sekularizma kakav je daleko od muslimanskog historijskog iskustva i koji nerijetko krši i osnovne ljudske slobode, do stravične klerokratije koja profaniše sakralno.

Bez ikakve sumnje najlakše bi bilo muslimanskim zemljama prihvatiti gotov zapadni model sekularnog društva (pod uslovom da zanemarimo činjenicu da se i on danas u nekim segmentima ponovo razmatra), čime bismo u potpunosti zapostavili specifičnost muslimanskog historijskog iskustva i zasebnost islamskog teološkog učenja. Međutim, u tom slučaju, ne bismo mogli reći da se radi o istinskom modelu koji korespondira sa islamom kao sveobuhvatnom religijom, što je jedna od temeljnih odrednica njegovog nauka. Na ovaj način islam bi bio „prelomljen“ kroz prizmu kršćanstva i evropskog poimanja religije u svjetlu historijskog odnosa vlasti i Crkve, te bi svako rješenje izgrađeno na isključivo takvim osnovama za muslimane bilo strano i samim time nametnuto. Upravo zato je velika odgovornost na ulemi da u islamskoj tradiciji, šerijatu i fikhu (islamskoj pravnoj nauci) iznađe legitimna rješenja, koja će precizirati odnos uleme i vlasti tako da se zadovolje moderni kriteriji funkcionalnog modernog sekularnog društvenog uređenja, a u isto vrijeme da se ostane dosljedno posebnostima islamskog učenja.

Ne pretendujući da sugerišem konačan model tog odnosa, držim da ranije spomenuti pristup profesora Fazlur Rahmana može poslužiti kao dobar orijentir. Ulema bi trebala zadržati pravo da iznosi svoj stav o svim aktuelnim društvenim tokovima i na taj način doprinositi kreiranju javnog mnijenja koje potom, shodno principima demokratije i načelima poštivanja temeljnih ljudskih prava, takve stavove pretvara u političku volju. Ovo, međutim, znači i da bi se ulema trebali držati podalje od dnevne politike, direktnog uplitanja u rad političkih partija i elita, te nametanja svojih stavova društvu, a da ti stavovi ne prođu sud javnosti. Ukoliko ti stavovi dobiju podršku građanstva i u otvorenoj javnoj debati budu pretočeni u političke programe koje, demokratskim putem i u skladu sa ustavnim rješenjima, potvrdi narod, nedemokratski bi bilo represivno ih sputavati ili nekome, ulemi kao i ostalima, zabraniti da iznosi vlastiti stav. Jer u tom slučaju se radi samo o jednom drugom obliku torture i jednoumlja.

Na taj način, ulema ne bi iznevjerila suštinski zadatak koji joj je tradicionalno pripadao, a to je da promoviše etičke i moralne norme i vrijednosti vjere u životu individue i društva podjednako, a istovremeno bi ostatak društva bio siguran od uspona bilo kakve klerokratije i uzurpiranja ličnih sloboda.



[1] Bernard Lewis, „Svijet islama, Vjera i vjernik“, Beograd, 1979.

[2] Ovakvu podjelu pravi i Ibn Tejmijje u ranije spomenutom djelu Es-Sijase eš-Šera`ijje fi islahi er-Ra`i ve er-Rai`e, Mektebetu el-Muejed, Rijad, 1993. Ili Ebu el-Hasan el-Mavardi, El-Ahkam es-Sultanijje, Daru el-Kutub el-`Ilmijje, Bejrut, 1985.

[3] Nekada se u klasičnim pravnim spisima spominju i prava vladara ili hukuku-s-sultan. Ali ta prava nisu bila suverena nego su se svodila na pravo sultana da djeluje u interesu zajednice.

[4] Hoexter, Miriam, „The Waqf and The Public Sphere“ u zborniku radova „The Public Sphere in Muslim Societies“, uredili Miriam Hoexter, Shmuel N. Eisenstadt, Nehemia Levtzion, State University of New Sork Press, Albany, 2002. str. 123.

[5] Više o ovome i tome kakvu ulogu su vakufi imali u očuvanju autonomije društva od uplitanja države vidjeti u tekstu autora „Vakufi i sloboda, Takvim 2014. Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, 2014.

[6] Safi, Louay, Izvori znanja, El-Kalem i CNS, Sarajevo 2013. Str. 12

[7] Ebu Hamid Muhammed el-Gazali „Savjet vlastima“ (Et-Tibru-l-mesbuk fi nasihati-l-muluk), prijevod Enes Karić, El-Kalem, Sarajevo, 2001.str. 59.

[8] Gazali, str. 64

[9] Gazali, str. 61.-62-

[10] Mnoštvo anegdota za svaki od pobrojanih modela odnosa uleme i vlasti može se naći u knjizi Abdulaziza el-Bedrij, El-Islam bejne el-Ulema ve el-Hukkam, El-Mektebe el-Ilmijje, Medina, 1966

[11] Prenosi ga Ebu Davud pod rednim brojem 2625

[12] Dželaluddin es-Sujuti, ”Tarihu-l-hulefa”,Dar al-Ma`rifah, Beirut, 1996, urednik Mahmud Rijad el-Halabi, str. 69,.

[13]Noah Feldman, „The Fall and Rise of the Islamic State“, Princeton University Press, Princeton- New York, 2008., str. 54.

[14] Prema šerijatskom pravu: Niko se ne može pozvati na imunitet zbog svog društvenog ili zvaničnog statusa“, prema: John L. Esposito, ed., „The Oxford History of Islam“, New York: Oxford University Press, 1999, str.. 149.

[15] Norman Barry, “Civil Society, Religion and Islam,” in Islam, Civil Society, and Market Economy, urednik: Atilla Yayla, Liberte Books, Ankara, 2002, str. 30.

[16]Rešid Rida, muslimanski reformator s početka XX vijeka, kritički je pisao o tome kako su se „učeni ljudi (ulema), čija obaveza je bila očuvanje Šerijata, iskvarili praveći kompromise sa prolaznim autoritetima (sultanom), i tako sebe učnili slugama tirana“ .Prema: Dale F. Eickelman i James Piscatori, „Muslim Politics“ , Princeton University Press, Princeton- New York,1996, str 31.

[17]Fazlur Rahman, „Islami Yenilenme, Makaleler II“ (Islamski preporod, tekstovi II), traprijevod na turski: Adil Çiftçi, Okulu, Ankara, 2000 str. 106.

[18]Haim Gerber, „State, Society, and Law in Islam: Ottoman Law in Comparative Perspective“, SUNY Press, Albany, New York, 1994., str. 57.

[19]Haim Gerber, „Islamic Law and Culture, 1600–1840“, Leiden- Brill 1999., str. 65.

[20]Taj muftija je prema Mustafi Akyolu bio Khayr al-Din al-Ramli. Akyol se poziva na djelo „Islamic Law and Culture“ od Gerbea str. 65.

[21] IBID

[22] El-Alam Ez-Zerkelij, Dar en-Nefais, Bejrut 1/str. 132.

[23] Tanweer Fazal, „Nation-state’ and minority rights in India: comparative perspectives on Muslim and Sikh identities“ , Oxon, New York, Routledge, 2015, str. 54

[24] Muhamed Jusić, „Islamistički pokreti- reprezantivan pregled“, Emanet, Zenica, 2005.str. 12-21.

[25] E.S., „Atentat na imama Hasana El-Bennaa“, Novi horizonti , mart, 2002.

[26] Muhamed Jusić, „Bitka za Al Azhar“, 20.1.2013., Al Jazeera Balkans, (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/bitka-za-al-azhar, pristupljeno, 29.4.2016.)

[27] Sayed Hassan Amin “Pravni sistemi srednjeg istoka”, El-Kalem,Sarjevo 1998. str.119.

[28] William E. Shepard, “Islam and Ideology- Toward a Typology”, prema citatu Fikreta Karčića , „Razumijevanje islamskog vjerozakona (Šerijata) u savremenom muslimanskom svijetu”, Biblioteka Preporoda i Islamske misli, Sarajevo, 1990. str. 37

[29] Fazlur Rahman, „Pravo i etika u islamu“- (naslov originala: Fazlur Rahman „Law and Ethics in Islam“ (v. Ethics in Islam, 9th Giorgio Levi Della Vida Bienal Conference, May 6-8; izd. Gustava E. Grunebaum Center for Near Eastern Studies, University of California, Los Angeles, 1983.), Etika u islamu, zbornik radova Trećeg simpozija, Zagreb, 1990. str. 12.

12.11.17

Dnavni Avaz o napadu na povratnike


Glasnogovornik Islamske zajednice: Napadi na povratnike nisu nikada napadi samo na pojedince

Nakon napada na imovinu i upućenih prijetnji povratničkoj porodici Herceglija u Rogatici, savjetnik reisu-l-uleme za medije i glasnogovornik Islamske zajednice Muhamed Jusić kazao je za Preporod da se ovakvi napadi trebaju drukčije tretirati.

"Krajnje je vrijeme da se napadi na povratnike počnu drugačije tretirati u našem društvu, ali i pred pravosuđem. To nikada nisu napadi samo na pojedince. Skoro uvijek su tu i elementi zločina iz mržnje. Napadima na njih šalje se poruka čitavoj jednoj etničkoj ili vjerskoj skupini. Da ne kažemo da je terorizam po svojoj definiciji politički motivisano nasilje i napad na pojednica s ciljem da se zastraši čitava jedna zajednica. Ako se iskreno zamislimo nad ovim što se dešava povratnicima i kroz šta oni prolaze i šta oni koji ih napadaju žele postići, nalazimo da je to klasični terorizam. Važno je kako će istražni organi okarakterisati ovaj slučaj", kazao je Jusić.

 "Pratit ćemo cijeli slučaj i očekujemo da će institucije opravdati povjerenje"
Kontaktirali smo muftiju goraždanskog Remzija-ef. Pitića koji je kazao da  bošnjački povratnici neće podleći pod bilo kakvim pritiscima prijetnji i provokacija, te da će ostati dostojanstveni. "Pratit ćemo cijeli slučaj i očekujemo da će institucije opravdati povjerenje", kazao je muftija Pitić, ističući da je Muftijstvo u kontaktu s porodicom kojoj je na raspolaganju i glavni imam Rogatice.

U razgovoru s glavnim imamom Medžlisa Rogatica Amel-ef. Kozlićem dobili smo informacije da je porodica koja je izvršila napad na Herceglije od ranije poznata policiji. "Posjetli smo odmah porodicu Herceglija i dali podršku. U ovom slučaju je sve jasno i napad se ne može opisati samo kao puki incident. Postoji povijest problema s porodicom koja je izvršila napad", kazao je Kozlić.

Prema nezvaničnim informacijama jedan član porodice, koja je izvršila napad, priznao je danas policiji ovo krivično djelo.
Izvor: Preporod

8.11.17

Brčko: Radionica na temu prevencije i borbe protiv nasilnog ekstremizma- prilog TV Brčko


Dvodnevna radionica na temu prevencije i borbe protiv nasilnog ekstremizma i uloga aktera na lokalnom nivou počela je danas u Brčkom. Iza organizacije je stala misija OSCE-a u BiH.

Cilj radionice je borba protiv nasilnog ekstremizma i radikalizacije koja vodi terorizmu. U okviru nje predstavnici sigurnosnog sektora i nevladinih organizacija razgovaraju o raznim dimenzijama problema nasilnog ekstremizma. Iz OSCE-a ističu da fokus mora biti usmjeren ka prevenciji.

“Pristup na globalnom nivou jeste da se posvetimo preventivnim aktivnostima i na taj način spriječimo da dođe do takvih stvari  u našem društvu” rekla je Selma Zeković, voditelj projekta.

Teolog Muhamed Jusić, kao učesnik radionice, ističe da se nasilni ekstremizam i terorizam ne dešavaju izvan konteksta društva ili države.

“Društvo koje je radikalizovano, u kome postoji radikalni narativ u svakodnevnici, je podložno tome da se pojave pojedinci koji će svoje radikalne stavove koristiti da opravdaju nasilje. Vrlo je bitno da se pitanjem nasilnog ekstremizma ne bave samo sigurnosne agencije nego da se kao cjelokupno društvo počnemo zanimati za to šta se oko nas dešava. Bitno je uključiti i vjerske zajednice, da one urade ono što mogu među ljudima koji slijede njihov nauk kako bi se suprotstavili radikalnim ideologijama i kako bi stvorili okruženje u kome takve ideologije ne mogu prosperirati” rekao je Muhamed Jusić, teolog.

Učesnici radionice iz sfere sigurnosnog sektora smatraju da je u prevenciji i sprečavanju ekstremizma neophodno tzv. pametno partnerstvo između sigurnosnih organizacija i nevladinog sektora, uključujući akademsku zajednicu i medije.

“To podrazumijeva da se nevladin sektor neće miješati u operativno funkcionisanje sigurnosnih agencija, policije  i njoj sličnih agencija, niti će biti produžena ruka policije da radi nešto u zajednici. Oni će svojim činjenjem graditi generacije mladih ljudi koje bi trebale biti otporne na izazove radikalizacije i eventualne regrutacije za ekstremističke organizacije” rekao je Hamza Višća, nezavisni ekspert za reformu sigurnosnog sektora.

Sa psihološkog aspekta neophodno je konstantno ukazivanje i objašnjenje  psihološke pozadine onih koji su se odlučli na radikalizam, smatraju psiholozi.

“Šta znači psihološka pozadina kada se ljudi odluče da uđu u proces radikalizacije. Druga važna stvar je jačanje otpornosti djece i mladih u našim zajednicama kako bi tražili smisao u nečem drugom a ne u procesu radikalizacije” rekla je Aida Ganović, psiholog.

I na kraju, bitno je prenijeti i stav mladih kada je u pitanju ova problematika.

“Bitno je da se mladima ponude alternative, da ne budu ograničeni u svijetu koji im je ponuđen. Možda najbolja alternativa za radikalne ideje je da se mladi kroz kulturu i umjetnost spajaju i druže, da se upoznaju sa drugim ljudima prema kojima imaju predrasude, te da te iste predrasude razbijaju zajedničkim  temama. Uglavnom su to sve vrste umjetnosti” zaključio je Dejan Rađen, Proni centar Brčko.
Izvor: TV Brčko

Krunica između DUHOVNOSTI i desničarskog populizma- tekst iz Preporoda


Autor: Mirnes Kovač (Preporod)
Brojni mediji u regionu prenijeli su informaciju kako je prošlog mjeseca, tačnije 7. oktobra, 2017. godine molitvom “Krunica na granicama” (Rozaniec do granic) skoro milion katolika duž državne granice Poljske od 3.500 kilometara molilo za mir u svijetu da Poljska i Europa ponovno pronađu svoje kršćanske korijene i ne upadnu u provaliju sekularizma. Ovu inicijativu su podržale brojne javne ličnosti iz svijeta zabave i sporta Poljske, a podrška je stigla i od Poljske biskupske konferencije. Njen predsjednik Stanislaw Gadecki je kazao da je to najveća molitvena inicijativa u Europi, a krakovski nadbiskup Marek Jedraszewski je u propovijedi tog oktobarskog jutra naglasio kako je potrebno moliti da “Europa ostane Europa”. Poslije misa u 319 crkava vjernici su otišli do granice na oko 4000 dogovorenih položaja i molili Gospu da posreduje kod Boga da spasi Poljsku i svijet. I premijerka Poljske je slikom krunice na Twitteru pozdravila sudionike ove molitvene inicijative.

Odbrana Europe od islama?
Prema organizatoru ove inicijative SoloDiosBasta koja se i ranije optuživala za katolički fundamentalizam ova molitvena inicijativa je organizirana u povodu gotovo pola milenija od bitke kod Lepanta (7. oktobra, 1571.) kojom je na moru zaustavljen prodor Osmanskog carstva prema Zapadu. U narodu je ostalo vjerovanje da su slabije kršćanske snage pobijedile osmansku vojsku upravo zahavaljući molitvi krunice, te da je tom prvom velikom pobjedom kršćanske vojske protiv Osmanskog carstva zaustavljena islamizacija Europe. Neke radikalnije skupine poput Katoličkog edukacijskog centra CERC iz Sjeverne Amerike tvrde kako je današnja bitka protiv tzv. “Islamske države” nije nikakav presedan, već je ustvari nastavak te “najveće pomorske bitke u historiji” koja se vodila protiv Osmanlija i njihovog pokušaja da unište kršćansku dominaciju na Sredozemnom moru.
O ovoj temi upitali smo i Muhameda Jusića, savjetnika za medije reisu-l-uleme, koji drži da se islamofobija u Europi uglavnom manifestira spram siromašnih muslimana, a da takav slučaj nije kada se radi o bogatim arapskim klijentima. “U isto vrijeme dok smo čitali natpise o “Krunici na granicama” poljski mediji pišu o tome kako se Poljaci otimaju ko će udomiti studente iz Kuvajta koji studiraju na poljskoj Vojnoj Akademiji. Naime, Kuvajt je poljskim porodicama koje prime kadete da žive u njihovim domaćinstvima radi iskustva življenja u drugačijim kulturama, ponudio naknadu od 2.000 EUR mjesečno po kadetu. Ovo je samo najsvježiji primjer kako novac mijenja i nekada nepremostive razlike, ali i pokazatelj nekršćanski i nehumanih svjetonazora koji osvajaju Europu, a na koje ukazuju i neki europski kritičari,” kazao nam je Jusić.