Pustinja je više od praznine, to je mjesto u kojem se tako jasno vidi
razlika između bitnog i nebitnog. Nigdje kao tu ne shvatamo koliko je uistinu
život svet i veličanstven. Ovdje se tako jasno vidi i sva okrutnost ovoga
svijeta, to da se greške ne praštaju, i šta znači „zalutati sa pravog puta“, odnosno
šta znači zaboraviti „šerijat“ ili put do izvora vode koji se kao tradicija i
akumulirano znanje prenosi sa generacije na generaciju.
U danima kada očekujemo da pustinja Arabije nakratko zazeleni vidimo svo
čudo života i shvatamo sve one kur'anske poruke o Uzvišenom koji oživljava zemlju/pustinju
nakon njena mrtvila.
Poslanici su se osamljivali u pustinji prije nego su primali riječ
Božiju, jer pustinja je odsutnost riječi kako bi bilo prostora za drugu Riječ. Dobro je nekada potražiti tu tišinu u svome
srcu, naročito u ovom bučnom svijetu u kojem se ubiše nadvikujući jedni druge u
onome što odvodi od puta ka izvoru vode koja je održava život.
Ima još jedan fenomen koji se veže za pustinju, to je fenomen fatamorgane,
iako se radi o optičkoj varci, ipak vrijedi primjetiti kako će čovjek u nuždi i
suočen sa egzistencijalnom opasnošću vidjeti iluziju na dalekom horizontu kao
jedini izvor spasa.
Ja, na baš ovakvim mjestima se vidi da nije isto čovjek u pustinji i pustinja u čovjeku.
