1.8.14

Izrael ubija. Ponovo.- moj tekst u novom ovosedmičnom izdanju magazina Start BiH

Uz sve Hamasovo odbijanje egipatske inicijative, uz sve zakulisane igre kojim arapski svijet nastoji marginalizirati Muslimansku braću, Izrael ipak ne može ničim opravdati rezmjere tekuće brutalnosti nad nedužnim palestinskim civilima.


Piše: Muhamed Jusić- Magazin Start BiH

Teško je tražiti bilo kakav smisao ili objašnjenje za ono što se ovih dana dešava u Gazi. Bez obzira o kakvim se regionalnim i globalnim zakulisnim igrama i sukobima interesa radilo nikakvo objašnjenje ne može biti opravdanje za stravično iživljavanje izraelske vojske nad nedužnim civilima Gaze.  
Es-Sisijev pokušaj
Izreal tvrdi da civili ginu zato što Hamas ispaljuje primitivne rakete na izraelske gradove i da se oni moraju braniti. Da je Hamas teroristička organizacija koja ne priznaje pravo Izraela na postojanje te da su zbog toga prepreka miru. Da koriste civile (koje Izrael bombarduje u njihovim kućama, školama i bolnicama u najgušće naseljenom hermetički zatvorenom prostoru na svijetu- sick!) kao živi štit... 
Ali sve da jeste tako, Izrael kao odgovorna članica UN-a i država koje osigurava svakojaku pomoć Zapada tvrdeći da su jedina demokratija na Bliskom istoku ne može ničim opravdati razmjere brutalnosti nad nedužnim palestinskim civilima i diskriminaciju i apartheid nad jednim narodom čiju su zemlju okupirali i naselili stanovncima iz čitavog svijeta.

Ali po čemu je ovaj napad na Gazu drugačiji od brojnih drugih koji se dešavali u skoro redovnim intervalima još od prije dolaska Hamasa na vlast. E ovaj put kao nikada do sada prst se ne upire samo u okrutni režim desničara u Tel Avivu i njihove saveznike u Washingtonu, nego i u arapske režime koji se od osnivanja države Izrael predstvaljaju kao zaštitnici Palestinaca i kunu se u njihova prava.
Tačno je da skretanje pažnje na sve one koji svojom pasivnošću ili možda čak direktnom podrškom pomažu Izraelu u nastavku okupacije, izgradnje na otetoj palestinskoj zemlji, provođenju apartheida nad onim Palestincima koje još nisu protjerali širom svijeta i evo sada brutalne agresije na najveći koncentracioni logor koji se naziva Gaza, može poslužiti kao dobar spin da se umanji odgovornost Izraela. Ali Izrael i njegovo političko i vojno vodstvo ne bi bili to što jesu da nema baš te prećutne podrške svijeta i globalnih centara moći ogrezlih u moralnom relativizmu i dehumaniziranim pogledima na svijet u kojem caruju samo njihovi lični interesi. Kako bi, da globalni moćnici imaju i trun savjesti, jedna od najmoćnijih armija svijeta pred očima svjetske javnosti mogli svaki sat ubijati po jedno nedužno dijete?
Ne bi bilo pravedno zaboraviti ni tvrdoglavo odbijanje Hamasa da prihvati incijativu u kojoj je Egipat posrednik. Oni to objašnjavaju nespremnošću da prihvate „kapitulaciju pred agresorom“ koja bi kao toliko puta do sada Izrael amnestirala odgovornosti od svih počinjenih zlodjela a Gazu ponovo vratila u potpunu izolaciju. Kao uslov da prihvate obustavu naprijateljstva oni traže hitno otvaranje svih graničnih prijelaza, dozvolu ribarima iz Gaze da love uz obalu mora kako bi mogli prehraniti svoje porodice i oslobađanje zarobljenika, kako onih koji su privedeni takom ove vojne operacije tako i onih koji su ponovo uhapšeni nakon što su bili oslobođeni u zamjenu za zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Šalita.
U Egiptu, pak, tvrde drugačije. Oni kažu da je Egipat na vrijeme, dan prije početka napada, upozorio Hamas da će Izrael pokrenuti brutalnu akciju odmazde ukoliko ne obnove primirje, ali su oni to odbili. Režimu predsjednika Abdulfetaha es-Sisija bliski mediji i analitičari u Kairu to objašnjavaju pokušajem Hamasa da kompromituje novoizabranog predsjednika i da umanje ulogu Egipta kao regionalnog igrača. Oni tvrde da to čak ne čini čitav Hamas nego „radikalno krilo“ koje stradanje civila u Gazi koristi kako bi kompromitovalo Es-Sisija koji je vojnim pučem s vlasti skinuo njima blisku Muslimansku braću i predsjednika Muhameda Mursija. Hamas je ideološki ogranak Muslimanske braće i mnogi sve što se dešava danas u Gazi tumače kroz prizmu pokušaja arapskih vladajućih režima da uz podršku nekih globalnih centara moći da iz korijena iščupaju pokret Muslimanske braće. Naime, nakon izbijanja tzv. Arapskog proljeća i nakon što su političke stranke koje baštine ideje pokreta počele preuzimati vlast u sve više arapskih zemalja, mnogi su, naročito u zemljama naftom bogatog Arapskog zaljeva, ali i na Zapadu, odlučili da krenu u obračun sa Braćom.

Uloga Saudijske Arabije
Po tom obrascu se desio puč u Egiptu, razbijena sirijska opozicija kako bi se iz nje potisnula Muslimanska braća, ova organizacija proglašena terorističkom u zemljama Zaljeva i danas se pokušava eliminisati i u Gazi koja je, uz Sudan, jedno od zadnjih uporišta gdje su relevantan politički faktor.
Zato se u krugovima bliskim Muslimanskoj braći, i ne samo među njima, napad na Gazu doživljava kao nastavak tog projekta u kojem je Izrael samo izvođač radova.
David Hearst, urednik portala Middle East Eye i nekadašnji urednik i novinar u listovima "The Guardian“ i  "The Scotsman" otišao je tako daleko da je u svom tekstu objavljenom na Huffington Postu a kojeg je  na bosanski prevela i objavila Al Jazeera Balkans, za sve što se dešava u Gazi otvoreno optužio Saudijsku Arabiju.
Napad na Gazu dolazi po saudijskom kraljevskom nalogu. Ovaj kraljevski nalog nije ništa više nego javna tajna u Izraelu, a i bivši i sadašnji sigurnosni dužnosnici opušteno pričaju o tome. Bivši izraelski ministar odbrane Shaul Mofaz iznenadio je voditelja na televizijskoj stanici Channel 10, rekavši da Izrael mora odrediti ulogu Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata u demilitarizaciji Hamasa. Na pitanje šta misli pod tim, dodao je da bi se sredstva iz Saudije i Emirata trebala koristiti za obnovu Gaze nakon što se Hamas učini nemoćnim- piše Hearst.
Saudijci naravno takvu intrepretaciju dešavanja negiraju, ali brojni njihovi „javni radnici“ u medijima ne kriju da je Hamas samo prepreka trajnom miru sa Izraelom koji bi Palestincima osigurao državu na dijelu Palestine. Oni Hamas a ne samo Izrael drže odgovornim za propast Arapske mirovna inicijativa, od prije nekih 12 godina koju je pokrenuo kralj Abdullah a koju su podržale 22 arapske države i 56 muslimanskih zemalja.
Ovim povodom se oglasila i ambasada Saudijske Arabije u Sarajevu  koja je reagujući na tekst gospodina Hearsta saopćila da ovaj njegov tekst nije „ništa drugo nego skretanje pažnje sa međunarodne ravnodušnoti od strane velikih sila koje pomažu Izrael u sprovođenju agresije, a koje mogu da traže od Izraela da zaustavi agresiju. Stoga je bilo za očekivati da upravo prema njima gospodin Hearts usmjeri svoju oštru kritiku, kao i svi slobodni ljudi na Zemlji, a ne da obmanjuje čitaoce i da im odvraća pažnju od stvarnih uzročnika nastavka posljednje izraelske agresije, i to što Izrael čini sve što može da palestinski narod ne dobije svoja legitimna prava“.

Kakogod, Izrael računa na kolektivno pamćenje „globalne svjetske javnosti“ koje je poput onoga u zlatne ribice. U našem sjećanju ima prostora samo za najnoviji tweet i posljednji objavljeni link. Mi funkcionišemo po sistemu „headline“-a i nikoga ne interesuju duboki uzroci problema niti lične tragedije aktera sa naslovnica. Zato će naapdi na Gazu možda i stati da bi opet za koji mjesec ili godinu gledali iste snimke i to onda kada nekome zatreba da dobije izbore, pomjeri granice svoje zone utjecaja, skrene pažnju sa nekih drugih žarišta, učvrsti svoju vlast nad izgladnjelim i izmrcvarenim narodom ili ko zna šta. 
Izvor: Start BiH

Krvavi Bajram


Vjerovatno bismo se morali vratiti daleko u historiju da nađemo krvaviji Bajram.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Ramazanski bajram bi trebao biti jedan od dva najveća muslimanska praznika koji simbolizira čovjekov trijumf nad svojim slabostima i jača osjećaj zajedništva i solidarnosti. Čujemo stalno kako je to praznik mira i porodične harmonije. Ali u kakvom ozračju ove godine muslimani u onome što se naziva "muslimanskim", pa i "islamskim" svijetom dočekuju ovaj praznik? Vjerovatno bismo se morali vratiti daleko u historiju da nađemo krvaviji Bajram koji je zadesio ummet ili zajednicu vjernika.
Slike i izvještaji koji su nam dolazili iz tog dijela svijeta tokom mjeseca posta ramazana, koji prethodi Bajramu, teško se mogu opisati a da se ne zvuči patetično. A tog ispraznog zapomaganja nad stanjem muslimanskih naroda, ali i čovječanstva kojeg, manje ili više, taru isti problemi, ne nedostaje. Ipak, slike razorene Gaze, najvećeg logora na svijetu u kojem jedna od najmoćnijih armija današnjice pred očima svjetske javnosti svaki sat ubije po jedno nedužno dijete, teško se mogu opisati nama koji smo daleko od patnje tamošnjih civila.
Post u izbjegličkim kampovima
Ne može se ostati ravnodušan na snimke siromašnih obroka raseljenih koji prekidaju post u izbjegličkim kampovima ili u svojim domovima na koje se svakog časa mogu sručiti izraelske, Bašarove, Malikijeve, "samoproglašenog halife" ili čije već granate proizvedene u istim fabrikama daleko od njihovih gradova.
Teško je tražiti bilo kakav smisao ili objašnjenje za ono što se ovih dana dešava u Gazi. Bez obzira na to o kakvim regionalnim i globalnim zakulisnim igrama i sukobima interesa bilo riječi, nikakvo objašnjenje ne može biti opravdanje za stravično iživljavanje izraelske vojske nad nedužnim civilima Gaze.
Ali Izrael ne bi mogao raditi to što radi, ne samo danas u Gazi nego od svog osnivanja, da nema neupitnu podršku Zapadnih moćnika i onu prešutnu arapskih susjeda. Izrael računa na kolektivno pamćenje "globalne svjetske javnosti" koje je poput onoga u zlatne ribice. U našem sjećanju ima prostora samo za najnoviji tweet i posljednji objavljeni link. Funkcionišemo prema sistemu "headlinea" i nikoga ne interesuju duboki uzroci problema niti lične tragedije aktera sa naslovnica.
Ali ako su za stradanje muslimana u Gazi krivi "drugi", ko ubija muslimane u Siriji, Iraku, Pakistanu, Jemenu, Libiji...? Brojni su oni koji za sve loše što se dešava muslimanima uvijek krive samo druge, teorije zavjera, Jevreje, Ameriku, križare, ali je činjenica da je korijen svih problema muslimana u njima samima, u njihovoj nesposobnosti da se nose sa izazovima vremena, slabim školama, njihovim neslobodnim državama i društvima, njihovim korumpiranim vladarima koji možda imaju podršku bjelosvjetskih moćnika s kojima krče prirodne resurse tih zemalja. Međutim, još niko nije ponudio djelotvornu i funkcionalnu alternativu takvom stanju. Traženje krivca u nekom drugom nikada neće dovesti do toga da se isprave uzroci vlastite slabosti. To ne amnestira one koji podgrijavaju sukobe širom svijeta zarad vlastitih interesa ili ne čine sve što mogu da ih spriječe.
Ali muslimani danas ginu od muslimana više nego od nemuslimana. Režim Bashara el-Assada u Siriji ne razmišlja o mirnom rješenju ili izlasku ususret opoziciji već nastavlja brutalnim metodama, od mučenja u zatvorima do bombardiranja civilnog stanovništva buradima napunjenim eksplozivom. Istovremeno, oni koji se u Siriji navodno zalažu za slobodu njenih građana, dok u vlastitim zemljama brane bilo kakav oblik opozicije, i dalje naoružavaju svako svoju frakciju naoružane opozicije, dovodeći ih u poziciju da se sve manje bore za interese svog naroda a sve više za mentore koji ih plaćaju petrodolarima. Pobunjenici se ubijaju međusobno.
'Genocid u izvođenju'
Samoproglašeni halifa u Iraku i Siriji provodi teror ne samo nad kršćanima i drugim manjinama nego i nad muslimanima koje smatraju nedovoljno dobrim i iskrenim. Ta tzv. "Islamska država" naredila je svim ženama i djevojčicama u Mosulu, u sjevernom Iraku, da budu podvrgnute sakaćenju ženskih genitalija ili tradicionalnom obrezivanju. Tako barem tvrdi zvaničnica UN-a Jacqueline Badcock i tamošnji mediji koji pišu o fetvi, ili vjerskom ediktu, koja bi se trebala odnositi na sve žene u dobi između 11 i 46 godina. Toliko o snovima muslimanskih masa o tome da će ih povratak na tradicionalne vrijednosti i oživljavanje srednjovjekovnog halifata osloboditi lokalnih i globalnih tirana.
Nepravedno bi bilo ne spomenuti i nepravedno zapostavljeni "genocid u izvođenju" u Mijanmaru nad muslimanima iz naroda Rohinja u pokrajini Rahin. Daleko od očiju javnosti je i patnja civila u Somaliji, koja je priklještena između radikalne skupine al-Shabaab i neefikasne vlade. U Darfuru arabizirani muslimani progone one nearabizirane. U Centralnoafričkoj Republici muslimani su jedva izbjegli etničko čišćenje i lista se nastavlja. Bombaši samoubice su ubijali od Bagdada do Kabula i mala je vjerovatnoća da će ih i Bajram u tome spriječiti.
Decenijama muslimanski intelektualci, ulema, ali i ideolozi raznih pokreta - lamentiraju nad stanjem muslimanskih naroda od perioda dekadence islamske civilizacije. Muslimani su nekada bili dominantna svjetska civilizacija koja je prednjačila u svim segmentima ljudskog života, od nauke, kulture, uređenja države... A onda je sve to nestalo, da bi ostala samo sjećanja koja su prerasla u kolektivnu nostalgiju koja graniči sa frustracijom.
Muslimani kroz svoju tradiciju imaju sjećanje na prošlost koju nerijetko idealiziraju i glorificiraju do mjere da se o prošlosti rijetko kritički promišlja. Taj imidž savršene prošlosti koji se ne propituje i ne kritikuje već brižno održava i uzgaja onemogućava muslimanima da bilo šta nauče iz svoje prošlosti. Zato danas imamo osjećaj da se ponovo među muslimanima otvaraju stare rane iz prošlosti. Muslimani se ne mogu vratiti u prošlost i spriječiti sukobe među ashabima (učenicima Poslanika, a.s.), ne mogu vratiti u korice sablje isukane na Sefinu ili na Kerbeli, ali su iz tih događaja mogli naučiti da iste greške ne ponavljaju danas. Naprotiv, danas oni raspiruju neki novi sunitsko-šiitski rat. Muslimani širom svijeta, danas više nego ikada, trebaju naučiti da upravljaju svojim razlikama ili će one postati način da ih se stalno drži u sukobima i oslabljene - a onda ne trebaju nikoga kriviti.
Kada već govorimo o učenju iz historije, možda je pažnje vrijedna i lekcija iz Evrope koja je ne tako davno u rat ušla zbog vjere da bi iz njega izašla bez nje.
Suočeni sa teškom realnošću života u nesređenim, siromašnim i neslobodnim državama i društvima, i sa još neizvjesnijom budućnošću, nije ni čudno što muslimanskim masama prošlost izgleda bolja i od sadašnjosti i budućnosti. Možda baš zato kao nigdje drugo u muslimanskom svijetu bujaju konzervativizam i različiti tradicionalizmi. Muslimani nemaju vlastitu modernost koja bi odgovorila na globalnu dominaciju Zapada koja nije samo kulturološka i ideološka nego i vojna, ekonomska i politička.
Nada u bolje sutra
Mnogi od onih koji su obećavali promjenu statusa quo ili nastupali sa pozicija spasitelja donijeli su samo više zla i razaranja društvima na čijem jadu su izrasli i njime se hranili. Fijasko tzv. Arapskog proljeća je pomutio snove mnogih, ali ih sigurno nije ubio.
Muslimani današnjice, barem u onim većinski muslimanskim državama, kao da žive između dva svijeta: jednog mrtvog, ili barem neodrživog, koji više nema šta ponuditi, i drugog slabog ili nedovoljno jakog da  se rodi. Zato će veliki broj njih slabo uživati u predstojećim praznicima, dok će velikom broju onih koji se osjećaju dijelom te zajednice, a nisu u kriznim područjima, ta radost biti pomućena nagomilanim problemima s kojima se nose njihova braća u vjeri.
Danas je možda više nego ikada muslimanskom svijetu potrebna vjera, ali ne vjera u kojoj će se tražiti opravdanje za nasilje nad onima koji drugačije misle ili vjeruju, ne vjera pretočena u neke nove ideologije koje će ljude voditi u nove sukobe i krvoprolića, nego vjera kao nada u bolje sutra, vjera koja daje snagu da se izdrži i kada je nateže i da se ne klone duhom i ne izgubi pouzdanje u Boga, Milostivog.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


26.7.14

Sektaški sukobi prijete destabilizaciji brojnih muslimanskih država- moje predavanje u Sultan Ahmedovoj džamiji u Bugojnu



U Sultan Ahmedovoj džamiji u Bugojnu danas je održano peto po redu predavanje u sklopu Vesatijjinog ramazanskog foruma, čime je okončan ovaj serijal predavanja o islamskoj umjerenosti.

Predavač na završnom predavanju bio je Muhamed Jusić, islamski teolog i analitičar dešavanja na Bliskom istoku. On je govorio o unutarmuslimanskim sukobima i potrebi za međumuslimanskim dijalogom, kao i o korijenima vjerskog radikalizma i ekstremizma, i tome kako je on poguban.

Predavač je posebno skrenuo pažnju na trenutnu situaciju u Gazi kao ilustraciju za to kakve su posljedice dugogodišnje mržnje i netrpeljivosti te nesposobnosti da se izgradi održivi mir. Posebno je skrenuo pažnju na unutarmuslimanske sektaške sukobe koji prijete da destabilizuju brojne većinski muslimanske države, ali i na opasnost od politizacije vjere i instrumentalizacije unutarmuslimanskih razlika.
 
Inače, Medžlis Islamske zajednice Bugojno je u saradnji sa Centrom za dijalog – Vesatijja tokom mjeseca ramazana pokrenuo seriju predavanja pod nazivom „Vesatijjin ramazanski forum“. Svake subote nakon podne-namaza u Sultan Ahmedovoj džamiji su eminentni predavači aktuelizirali pitanja koja se tiču islamske odmjerenosti u vjeri i životu, te potrebe unutarmuslimanskog i međureligijskog dijaloga.
Uvodno predavanje, početkom mjeseca, održao je glavni imam Vehid ef. Arnaut, koji je govorio o ciljevima, različitim aspektima i nasušnoj potrebi promoviranja „Srednjeg puta“, kao i pogubnim rezultatima neodgovornog, sektaškog, ideološkog i neznanjem obilježenog tumačenja i promoviranja vjere i njenih vrijednosti.
U subotu, 05. jula 2014. godine, gost predavač je bio mr. Senad Ćeman, direktor Centra za dijalog – Vesatijja koji je govorio o aktivnostima centra i idejama koje promoviše. Na trećem forumu gost je bio dr. Zuhdija ef. Adilović, koji je prisutnim džematlijama govorio o temi umjerenost u akaidu – islamskom vjerovanju.

Četvrto predavanje održao je Nezim ef. Halilović – Muderris, koji je prisutnim džematlijama govorio o temi “Srednji put u ibadetima”.
Izvor: Klix.ba