16.1.18

Novi Grad: Održana prva tribina u ciklusu "Tribine ponedjeljkom“




Sinoć je, s početkom, u 19h održana prva u nizu tribina koje će se u narednom periodu održavati svakih petnaest dana u sali Općine Novi Grad
Prvi ovogodišnji predavač je bio Muhamed Jusić, a prema riječima moderatora tribina Mehidin-ef. Bešlića Medžlis Sarajevo ovim tribinima nastoji ponuditi javnosti razgovor o raznovrsnim temama s eminentnim predavačima.


Izvor: Preporod

15.1.18

Intervju Katoličkom tjedniku povodom Svjetskog dana vjerskih sloboda



Uzurpacija tuđih sloboda je posljedica opće neizvjesnosti i nesigurnosti u današnjem svijetu

Razgovarala: Josipa Prskalo (Katolički tjednik)
Prvi mjesec građanske godine redovno obilježavaju razni „važni“ datumi. Jedan od njih je i 15. januar, Svjetski dan vjerskih sloboda. Svjesni, većinom teorijskog postojanja ovog pojma i nužnosti provođenja te teorije u praksu odlučili smo se o ovoj temi razgovarati s Muhamedom Jusićem, savjetnikom reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH za odnose sa medijima i glasnogovornikom Islamske zajednice.  
Muhamed Jusić je islamski teolog i novinar koji već duže vrijeme piše o dešavanjima na Bliskom istoku, ali i o pojavi nasilnih ideologija na Istoku i Zapadu podjednako.
Trenutno obnaša funkciju savjetnika Reisu-l-uleme IZ u BiH za odnose sa medijima i glasnogovornika Zajednice. Stavovi u ovom intervju su njegovi lični i ne predstavljaju zvaničan stav IZ u BIH.
1)      Poštovani gosp. Jusić, budući da se 15. siječnja obilježava Svjetski dan vjerskih sloboda, što zapravo razumijemo pod samim pojmom „vjerske slobode“?
Davno su brojni autori primjetili kako je izazov slobode religije ili uvjerenja star koliko i historija, a ipak aktuelan koliko i vijesti koje čitamo svakog dana.
Pitanje «vjerskih sloboda» dio su najdrevnijih pripovijesti čovječanstva: Kabil ili Kain je ubio Habila ili Abela nakon svađe o tome kako se valjano prinosi žrtva; Antigona je sahranila Polinika u klasičnom sukobu savjesti protiv državne moći; princ Sidarta Gautama napustio je primamljivi očev dvor kako bi slijedio stazu asketizma; na počecima historije islama, kako primjećuje Nazila Ghane i drugi autori, muslimanima koji su izbjegli od progona pagana u Meki data je sloboda prakticiranja religije pod zaštitom kršćanskog vladara Abesinije, Židovi koji su zbog svoje vjere prognani sa Ibersijkog poluotoka utočište su našli u Osmanskom carstvu pa i našoj Bosni.
Danas pojam «vjerske slobode» je definiran međunarodnim pravnim aktima i našao je svoje mjesto u ustavima  i zakonodavstvima skoro svih modernih državnih i pravnih sistema današnjice. Makar deklarativno.
Dani poput Svjetskog dana vjerskih sloboda su tu da nas podsjete da to nije uvijek bilo tako, ali i da i danas ima mnogo toga da se uradi kako bi se sva ljudska i građanska prava, pa i ono na slobodu mišljenja, savjesti i vjere, učinila trajnom tekovinom čovječanstva koja se nikada i nigdje neće dovoditi u pitanje.
Ideja je to o društvu u kojem država neće favorizirati jedan svjetonazor ili vjeru, nego će stvoriti društvo jednakih mogućnosti za sve.
2)      U UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima navodi se kako „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“. Što mislite, koliko se to pravo danas poštuje u svijetu? Stječe se dojam kako je na nekim područjima „sasvim normalno“ da ljudi jedne ili više religija budu permanentno ugnjetavani...

Ljudi koji čvrsto vjeruju u nešto ne bi se trebali osjećati ugroženi od toga da su pored njih neki koji ne vjeruju ili imaju neki drugi sistem vrijednosti ili vlastiti pogled na smisao postojanja. Uzurpacija tuđih sloboda, bila ona na kolektivnoj ili individualnoj osnovi za mene je, između ostalog, i posljedica opće neizvjesnosti i nesigurnosti koja dominira današnjim globaliziranim svijetom. Ljudi koji nisu sigurni u vlastita vjerovanja su najčešće oni koji su isključivi i koji bi silom nametali vlastiti svjetonazor. Ljudi se plaše i onoga što ne znaju i to je idealna kombinacija koja rađa atmosferu u kojoj se sa sumnjičavošću i neprijateljstvom gleda na svaku razliku. Strah od promjena koje donosi novo vrijeme koje relativizira sve, stvara osjećaj nesigurnosti kolektivnih identiteta koji postaju predatorski i koji se okreću protiv manjina koje počinju doživljavati kao opasnost za vlasti bitak. To su najčešće neopravdani i iracionalni strahovi, ali se oni nerijetko i zbog političkih ciljeva sistematski promoviraju.
Problem sa uskraćivanjem vjerskih kao i svih drugog sloboda nije u tome da se uskraćuje pravo nekom svjetonazoru da se manifestuje u nekom društvu, nego što se iza toga krije diskriminacija i isključivanje pojedinaca, građana ili čitavih skupina. Ta isključujuća praksa prema kojoj se neko marginalizira, uskraćuju mu se njegova građanska prava, kao npr. pravo na rad samo zbog njegovog iskazivanja vjere treba biti problematična u slobodnim društvima. Uslovno rečeno nije problem,što je neko protiv neke ideje ili čak vjere, u slobodnom društvu sve ideje podliježu kritici, problem je kada se ljudi koji nose te ideje ili vjerovanja počnu progoniti i marginalizirati. To vodi u diskriminaciju i sistematsku nepravdu.
U tom smislu, imam potrebu ovdje skrenuti pažnju na jednu pojavu za koju mislim da je relevantna a koja se često previđa kada govorimo o ovoj temi. Naime nije dobro, a to se sve češće dešava sa muslimanskim useljeničkim manjinama u Evropi, da se rasprava o njima svodi na njihova ljudska prava, tačnije vjerska prava, a da se zanemaruju njihova građanska prava.
Svaka moderna država bi trebala svakom svom građaninu i građanki garantirati sva njihova ljudska i građanska prava i ljudi ne bi trebali biti diskriminirani na bilo kojem nivou zbog onoga što odluče da vjeruju.

3)      Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, možemo li reći da vjerske slobode u pravom smislu ovdje postoje?
Naše društvo je nakon pada komunizma i sistematskog potiskivanja vjere i vjerskih zajednica iz javnog života doživjelo jedan prodor vjerskog u javni prostor. Vjerom se tokom proteklog rata manipuliralo, njom se i danas politizira. Očito je da ima dosta nesnalaženja u našem društvu kada se govori o mjestu vjere u javnom prostoru, kao i samom poimanju koncepta sekularnog društva i sekularne države. Mi živimo u toj famoznoj tranziciji koja, čini se, treba da traje vječno. Sve nam je, kako kažu naši stari, na vršaju. I na pitanu vjerskih sloboda, ali i sloboda uvjerenja, mi trebamo još jako puno raditi i to se vidi na brojnim otvorenim pitanjima s kojima smo se susreli u posljednje vrijeme. Samo Islamska zajednica se proteklih mjeseci bavila pitanjem zabrane nošenja mahrame na radnom mjestu ili nošenja brade u Graničnoj policiji i brojnih drugih primjera pokušaja uspostave sistemske diskriminacije na vjerskoj osnovi.

4)      Kako komentirate, nažalost česte, napade na vjerske objekte, vjerske službenike, ali i same vjernike na bh. tlu?
Nažalost, imamo sve češće napade u našoj državi koji se mogu okarakterisati kao napadi, pa i zločin iz mržnje. Naše zakonodavstvo prepoznaje takve zločine kao posebnu kategoriju ili u nekim slučajevima kao otežavajuću okolnost. Ipak, često se dešava da se takvi napadi ne tretiraju adekvatno. Policija pa i tužiteljstvo se radije odlučuju na brzo procesuiranje koje nije teško dokazati, pa se tako dešava da se zločini i napadi iz mržnje procesuiraju kao prekršajna djela.
Ono što je dobro i što je evidentno barem kada je riječ o napadima na vjerske objekte jeste zajednički stav svih tradicionalnih vjerskih zajednica i crkava u Bosni i Hercegovini koji već duže imamo a kojim se svaki put takvi napadi zajednički osude. Za ovo imamo zahvaliti našem Međureligijskom vijeću i mislim da je to jedan od načina na koji se s ovim problemom možemo nositi. Među vjernicima i vjerskim zajednicama ne bi trebalo biti dvojbe da oni koji takva gnusna djela čine to ne čine u ime Boga i vjere.
5)      Bosna i Hercegovina je osigurala kontinuitet pravnog lica Katoličkoj Crkvi, Islamskoj zajednici u BiH, Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i Jevrejskoj zajednici BiH te im jamči pravo da slobodno uređuju vlastitu organizaciju, uz puno poštivanje prava na slobodu savjesti i vjere. Je li samo to dovoljno što se od države može očekivati?
Nažalost, Islamska zajednica nije potpisala ugovor sa državom. Takav ugovor već imaju Katolička i Pravoslavna crkva, što je dobro ali, koliko znam, i u implementaciji tih ugovora ima jako puno izazova. I to nam govori puno o  tome da se na ovom planu treba i može uraditi još puno toga. Za početak bi bilo dobro da se ova pitanja ne politiziraju i da se i na taj način dokaže princip sekularnosti i ravnopravnosti svih koji se tako glasno zagovara u našoj državi.
6)      Za vjerske slobode u BiH nadležno je Ministarstvo pravde. Kako komentirate njihov rad?
Ja ne znam dovoljno o tome šta nadležno ministarstvo radi ali mislim da uvijek ima prostora da se jača suradnja Države sa vjerskim zajednicama uz poštivanje principa vjerske autonomije i sekularnih načela.
7)      Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma te relativizma i ateizma. Prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?
Isključivost svake vrste je podjednako opasna. Mislim da je svima jasno da problem uskraćivanja prava na vjeru ili uvjerenje dolazi onda kada jedan vrijednosni sistem preraste u ideologiju koja uzurpira pozicije moći i koja onda vlastiti svjetonazor nameće kao jedini ispavan svima koji bi da žive u toj državi ili društvu. Neko je rekao da narod koji tlači druge ni sam ne može biti slobodan. Isto važi i za vjerske ili ideološke kolektivne identitete. Kada se stavovi počnu silom nametati, tačnije kroz sistem dobro osmišljenih diskriminirajućih prepreka za onoga ko misli ili vjeruje drugačije, ne samo da će žrtve diskriminacije živjeti u nepravdi nego čitavo društvo pa i oni koji pripadaju većinskom i dominantnom svjetonazoru neće biti istinski slobodni. Toliko puta kroz historiju uvjerili smo se da su sveopći napredak imala samo ona društva koja su pokazala neophodnu širinu da stvore prostor za slobodnu koegzistenciju različitosti svih vrsta a da je isključivost i netolerantnost uvijek stvarala samo nove sukobe.

  
8)      Također, svjedoci smo i brojnih progona s kojima se suočavaju razne vjerničke skupine – poput različitih kršćanskih denominacija na Bliskom istoku i Africi ili muslimana iz naroda Rohingya. Što je potrebno učiniti kako bi se i njima zajamčila vjerska sloboda?
Mislim da bi za početak bilo dobro da kada govorimo o progonima ljudi bilo gdje ne nastupamo s pozicija «naših» i «njihovih». Onaj kome se nepravda čini je u Božijoj zaštiti, tako je barem muslimane učio posljednji u nizu poslanika i vjernici bi trebali biti na njihovoj strani. U Burmi ili Mijanmaru ne progone «muslimane», prije toga progone se ljudi,  jedan nedužan narod. Muslimani ne mogu tražiti prava za sebe u nekim većinski kršćanskim zemljama Zapada ako nisu ista takva i veća prava spremni osigurati svojim sunarodnjacima kršćanima ili drugim manjinama u većinski muslimanskim zemljama.
Poruka Pape Franje povodom nedavnog Svjetskog dana mira koju je posvetio zaštiti prava izbjeglica i imigranata, žrtvama globalnih progona je nešto što bi nas sve trebalo ohrabriti.  

9)      Koja je poruka obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za našu bh. svakodnevicu?
Najviše bih kao građanin ove zemlje volio da, ako ne ja, onda moja djeca dožive dan kada će Bosna i Hercegovina biti ono što je bila stoljećima, simbol multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, primjer suživota i interkulturalnosti. Da bi se to desilo mi svaki dan u svemu što radimo trebamo revnosno promovirati vrijednosti koje između ostalog simbolizira i Svjetski dan vjerskih sloboda.


11.1.18

Održan seminar za vjeroučitelje sa područja Muftiluka tuzlanskog


Muftijstvo tuzlansko i Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona za nastavnike Islamske vjeronauke sa Muftiluka tuzlanskog organizovali su stručni seminar koji je održan 9. januara u Tuzli.
Pomoćnik muftije tuzlanskog dr. Sead-ef. Seljubac je izrazio radost što seminaru prisustvuju svi nastavnici Islamske vjeronauke sa područja ovog Muftijstva. Seminari, koje već nekoliko godina organizuju Muftijstvo tuzlansko i Pedagoški zavod TK, tretiraju različite teme u odgoju i obrazovanju.
Izet Numanović, predstavnik Pedagoškog zavoda TK, kazao je kako to nisu isključivo vjerske teme nego su to i teme koje se tiču univerzalnog odgoja i obrazovanja učenika u osnovnim i srednjim školama. „Mislimo da nastavnici Islamske vjeronauke mogu dati svoj veliki doprinos u aktuelnom odgoju današnjice gdje se nalazimo pred različitim vrstama izazova, određenih pitanja i njihovog pravilnog razumijevanja,“ kazao je Numanović.

O Islamskoj vjeronauci kao faktoru u prevenciji nasilnog ponašanja govorio je prof. Muhamed Jusić koji je istakao da nam je potrebno promovisanje kritičkog mišljenja čak i kroz predmet Islamske vjeronauke. U drugom dijelu njegovog izlaganja Jusić je predstavio publikaciju “Ideologija tekfira i nasilni ekstremizam”.  Ovaj dokument je rezultat rada Komisije Vijeća muftija, koje je i izdavač publikacije zajedno sa Izdavačkim centrom El Kalem, a čiji je zadatak bio obraditi najrelevantnija pitanja koja se tiču ideologije tekfira i nasilnog ekstremizma. Publikacija sadrži ključne koncepte i pojmove koje radikalne skupine najčešće zloupotrebljavaju, ideologiziraju i izvode iz konteksta ustaljene islamske interpretacije.
Inkluzija u nastavi Islamske vjeronauke i izrada individualnih prilagođenih programa je tema o kojoj je govorila prof. Selma Hodžić, uposlenica Zavoda za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju, Tuzla. Ona je istakla da svi vjeroučitelji imaju pozitivne stavove prema djeci sa teškoćama u razvoju što može biti podsticajno da se ide dalje i da se kvalitetno urade prilagođeni programi koji se traže u osnovnim i srednjim školama, kao i u vrtićima.
Dr. Nezir Halilović, šef Odjela za vjeronauku u Upravi za obrazovanje i nauku Rijaseta IZ-e, je kazao da svaki novi seminar za vjeroučitelje tretira ono što ranije nije obrađivano, što je aktuelno, ono što su životne teme. Dr. Halilović je tokom ovog seminara govorio i o važnost participacije vjeroučitelja u vannastavnim aktivnostima i u društvu. Kao asistenta u svom izlaganju uključio je i vjeroučitelja Dedić Saudina (OŠ Miladije) koji je iznio rezultate vlastitog istraživanja ove teme.
Vjeroučitelji su svojim sadržajnim diskusijama dali važan doprinos uspješnosti ovog seminara.
Izvor: Muftijstvo tuzlansko

Povampireni nacionalizam u EU regati

Nevjerovatna je šutnja bh. medija, političke i svake druge javnosti o najavljenoj novoj strategiji proširenja EU-a na zapadni Balkan, tzv. modelu regate.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Pripadnici policije postrojeni su s gotovo identičnim obilježjima i pod istim simbolima pod kojima su pred Međunarodnim sudom pravde drugi dobili presude za genocidAnadolija

Pripadnici policije postrojeni su s gotovo identičnim obilježjima i pod istim simbolima pod kojima su pred Međunarodnim sudom pravde drugi dobili presude za genocidAnadolija
Ponovo smo u Banjoj Luci svjedočili erupciji radikalnog nacionalizma u pomno režiranoj priredbi nazvanoj obilježavanje Dana Republike Srpske. Nastranu što se čitav svijet ismijava smotri poštara i vatrogasaca i što skupu, osim ruskog ambasadora, nije prisustvovao nijedan respektabilan ambasador ili zvaničnik bilo koje države, a posebno članica EU-a. Jasno je i to da zvanično Sarajevo, barem oni to tako objašnjavaju, ne želi upadati u zamku izolovanog Milorada Dodika i nasjedati na njegove provokacije, od kojih on politički profitira.

Bosanska politika tvrdi da je Dodiku ostalo samo to da se igra folklorom i glumi državu, a da je svoju pravu snagu pokazao kad je morao povući odluku o nelegalnom referendumu. Ipak, sve ono što se tamo dešavalo ne treba uzimati olahko. Kad je rat devedesetih počinjao, također se govorilo o tome da se ne treba osvrtati na provokacije ekstremista i kako "civilizovani svijet" neće dozvoliti eskalaciju sukoba. Znamo kako se to završilo.

Zato ne bi bilo dobro da se tek tako pređe preko svega što smo vidjeli i čuli u Banjoj Luci samo zato što je postignuta prešutna saglasnost u Bosni i Hercegovini, pa, čini se, i u svijetu, da se Dodik jednostavno ignoriše. Posebno ne bi bilo dobro da se Briselu i drugim svjetskim metropolama koje odlučuju o zapadnom Balkanu olahko pređe preko bala povampirenog nacionalizma i banjalučkih poruka. A one su brojne.

Prvo je nedopustivo tolerisanje nepoštivanja odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, jer je to podrivanje ustavnog poretka. Nastranu igra s donošenjem nekog novog zakona s istim sadržajem kako bi se izigrala odluka Suda.

Podrška Srbije
Sve normalne ljude trebala bi zabrinuti činjenica da su postrojeni pripadnici policije s gotovo identičnim obilježjima i pod istim simbolima pod kojima su pred Međunarodnim sudom pravde dobili presude za genocid i da su tome prisustvovali zvaničnici Republike Srbije, koja je pred istim sudom osuđena da nije učinila ništa da spriječi zločin genocida iako je to mogla. Poruka je i to da se postrojavanje pripadnika tog MUP-a dogodilo na dan kad su proklamovani genocidni ciljevi.

I ne samo to nego su se na skupu čule poruke koje nisu tako jasno izgovarane ni u vrijeme trajanja agresije i genocida u Bosni i Hercegovini. Tada danas pravomoćno presuđeni ratni zločinci koji su osnivali tzv. Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu nisu tako otvoreno govorili o ujedinjenju sa Srbijom kao što je u Banjoj Luci govorio bivši predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić.

I, ustvari, to je suština problema. Dodik bi se lahko ignorisao i stavio u "karantin" da nema podrške Srbije, koja je očita u svemu što radi. Sjećamo se kako je u Beogradu zasjedalo Nacionalno vijeće za sigurnost kad je Tanjug plasirao lažnu vijest o tome da je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović najavio navodno priznanje Kosova. Besmisleno je pitati hoće li nakon izjava u Banjoj Luci iko zasjedati u Beogradu ili se barem ograditi od izrečenih stavova u ime Srbije.

Zato nas sve treba zabrinuti prisustvo delegacije Republike Srbije, u kojoj su bili potpredsjednik Vlade Nebojša Stefanović i ministar odbrane Aleksandar Vulin s delegacijom Ministarstva odbrane, te generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković. Jasno je da "reformisani" Aleksandar Vučić svojim nedolaskom nastavlja s taktičkom igrom dodvoravanja Zapadu, ali odabir sastava njegove delegacije jasno govori o stavu Srbije.

Čini se da je riječ o dobro podijeljenim ulogama. Predsjednik Vučić ima svoj alter ego oličen u ministru Vulinu, bivšem predsjedniku i, što je najžalosnije, poglavaru Srpske pravoslavne crkve [patrijarhu Irineju], od koje bi se očekivalo da bude moralni korektiv društva.

Vučićevo taktiziranje
Jasno je da g. Vučić taktizira jer je jedan od uvjeta za napredak Srbije na putu ka EU-u (osim pregovora s Prištinom) i dalje regionalna saradnja (čitaj: odnos prema Bosni i Hercegovini). Zamislimo kako bi se Vučić i Srbija odnosili prema Bosni i Hercegovini kad tog uvjeta ne bi bilo. Zapravo, ne trebamo zamišljati. Dovoljno je da vidimo šta je Nikolić govorio 9. januara u Banjoj Luci, a šta dok je bio predsjednik.

Zato se u Briselu najmanje mora čuti i dobro osluhnuti ono što se govorilo u Banjoj Luci. To naglašavam zato što je nevjerovatna šutnja u bh. medijima, političkoj i svakoj drugoj javnosti o najavljenoj novoj strategiji proširenja EU-a na zapadni Balkan.

O tzv. modelu regate već se duže vremena govorka u Briselu i diplomatskim krugovima. Nije se tačno znalo šta će nova strategija sadržavati, ali su dobronamjerni poznavaoci prilika upozoravali da bi mogla biti riječ o planu da se do 2025. Srbija i Crna Gora prime, pa onda možda Albanija i Makedonija, a da se Bosni i Hercegovini i Kosovu ostavi neka dugoročna vizija članstva ili da se na kraju, ako se EU dotad ne raspadne, ponudi neki specijalni status pridruženog člana. Mislio sam da će se o tome početi govoriti u našoj javnosti kad se za plan čuje. Nažalost, to se nije dogodilo.

Nije se to dogodilo ni nakon što su na mogući plan upozorili zastupnici Jasenko Selimović i Tanja Fajon. Briselski mediji o tome su pisali početkom sedmice. Opet ništa. Kažu da bi strategija mogla biti zvanično predstavljena 7. ili 14. februara i da je veći dio još "u zagradama", što znači da bi se evropski birokrati mogli i razuvjeriti ako bi se javnost, pogotovo ona politička, pokrenula.

Hrvatska prerano primljena u EU
Nakon onoga što smo vidjeli i čuli u Banjoj Luci možemo samo zamisliti kako bi se Srbija ponašala i kakav bi odnos imala prema Bosni i Hercegovini kad više ne bi bila uvjetovana od EU-a.

Evropa je, postaje to sve očitije, napravila grešku kad je prerano primila Hrvatsku u članstvo. Vidi se to ovih dana. Tada su nas mnogi u svijetu, a takvih je bilo i u Sarajevu, uvjeravali da će biti dobro za Bosnu i Hercegovinu da imamo "evropsku Hrvatsku", koja će odustati od snova o podjeli Bosne i Hercegovine i stvaranju etničkih geta u njoj. Ovih dana svjedoci smo kamo nas je to dovelo.

Hoće li Evropa napraviti još jednu takvu, možda i veću, grešku prihvatanjem "modela regate" zavisit će i od toga hoće li do njenih ušiju doći poruke iz Banje Luke.

Ako ih bude čula, a početkom februara nam poruči da u Evropu možemo samo na začelju regate ili nam kaže da će do zemalja Balkana biti da se same izbore za svoje mjesto u tom nizu, a dobro znaju ko blokira i sa čijim blagoslovom funkcionisanje državnih institucija u Bosni i Hercegovini, onda ćemo znati da to nije posljedica samo birokratske površnosti nego još jedna u nizu poruka Bosni i Hercegovini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera