21.8.16

SFF: Može li se obrazovanjem boriti protiv ekstremizma?



Pakistanski film 'Među vjernicima' govori o borbi pakistanskog društva s ekstremizmom.
Osmu godinu zaredom, u okviru Sarajevo Film Festivala, održava se Dan ljudskih prava. Prikazan je pakistanski film "Među vjernicima", koji je kasnije pokrenuo panel-raspravu: Da li se obrazovanjem može boriti protiv ekstremizma?
Crvena džamija u Islamabadu mjesto je gdje učenjak Abdulaziz, sljedbenik ISIL-a i talibanski saveznik, otvoreno vodi rat protiv države i to indoktrinacijom najmlađih.
Reditelji Mohamed Ali Naqvi i Hemal Trivedi pet su godina pratili borbu pakistanskog društva s ekstremizmom. Tema se lako problematizirala nakon projekcije.
Izostavljeni ljudi
"Ako imamo previše ljudi koji su izostavljeni, posebno mladih, bit će uvijek neko ko ih traži. I računaju da za njih postignu neke ciljeve. Moram reći odmah da, budući da se ovdje tiče također i vjere, znajte da se svaka ideja može zloupotrijebiti. A ovo što smo vidjeli ima malo, ili gotovo ništa s islamskim načinom učenja", kaže Muhamed Jusić, islamski teolog i analitičar.
Dokumentarac je dobio 12 nagrada i prikazivan je na više od 50 filmskih festivala. Ukazuje i na kršenja prava žena u siromašnim sredinama, često žrtava dogovorenih brakova, u koje su prisiljene stupiti još kao maloljetnice.
"Kada razmišljam o filmu i govorim o problemima socijalne nejednakosti, jedna stvar koju stalno ignoriramo je nasilje i normaliziranje nasilja", navodi Gorana Mlinarević, aktivistica za prava žena.
"Vrijednost filma 'Među vjernicima', u tome je što razbija stereotipe. Govori o raznovrsnosti pakistanskog društva, i o zemlji čije stanovnike Zapadnjaci često poimaju kao nazadne i nasilne", izvještava Marin Veršić, reporter Al Jazeere.
Kvalitet obrazovanja
Dokumentarac jasno suprotstavlja sekularni dio društva bez dovoljno sredstava i pogrešno tumačenje religijskih vrijednosti. Svi sudionici panela složili su se da je problem Pakistana upravo u siromašnom sistemu koji ne može priuštiti kvalitetno obrazovanje svima.
"Materijalistička stvar - to je uloga novca. Vidjeli ste da je u vjerskim školama sve besplatno. Terorizam je u biti jeftin. Cijena kalašnjikova je veoma niska, kao i pojasa za samoubice", ističe Francois Heisbourg iz Međunarodnog instituta za strateške studije.
Rediteljski dvojac u Sarajevu nije prisustvovao projekciji, a na prikazivanje njihovog filma u domovini, još će pričekati.
Odbor za cenzuru ocijenio je da dokumentarac "projicira negativnu sliku Pakistana u kontekstu neprestane borbe protiv ekstremizma i terorizma."

Izvor: Al Jazeera

15.8.16

Brojne prepreke turskom svrstavanju uz Rusiju i Iran

Pitanje Sirije prvi kamen spoticanja mogućem turskom svrstavanju u rusko-iranski blok [EPA]
Različiti interesi su toliko isprepleteni da svim ključnim igračima ne ostavljaju previše prostora za neke velike egzibicije.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Nedavna posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana svom ruskom kolegi Vladimiru Putinu, koga naziva prijateljem, nije došla kao iznenađenje. Svima je jasno od dana kada je oboren ruski avion da će do ovog dana doći. Pitanje je tada bilo samo kolika će šteta ekonomijama obje države i njihovoj političkoj poziciji na međunarodnom planu biti nanesena dok dva "gorda lidera" ne nađu načina da se pomire, a da obojica sačuvaju svoje dostojanstvo i prestiž.
E sada, da li je ova posjeta dokaz velike prekretnice u međunarodnim odnosima kao što možemo pročitati u nekim svjetskim i regionalnim medijima, drugo je pitanje. Odnosno, da li će sada Turska iz zapadnog, euroatlantskog bloka preći u euroazijski, rusko-iransko-kineski blok u nastajanju? Za sada za nešto ovakvo nema dovoljno kvalitetnih indicija. To ne znači da se nešto slično ne može desiti, ali je to odluka koja bi pomjerila globalni odnos snaga i imala dalekosežne posljedice koje bi sada bilo preteško i zamisliti. Ako se to desi to će biti daleko očitije i sigurno neće biti suptilno. Sada je takve zaključke prerano i neutemeljeno donositi.

Ekonomske veze
Ono što je izvjesno u ovom trenutku jeste da će Rusija i Turska krenuti ka postepenom poboljšanju bilateralnih odnosa, a prije svega onih ekonomskih. To je u interesu obje države.  Prema pisanju Vladimira Mihejeva sa portala Russia Beyond The Headlines, međunarodnog medijskog  projekta Moskve kojeg sponzorira Rossiyskaya Gazeta, ekonomske veze Rusije i Turske su takve da obje zemlje trpe ako se u njih dira. Tako on piše:
"Saradnja u energetskom sektoru ima veliki značaj za obje zemlje (Turska je drugi po veličini kupac ruskog prirodnog plina, iza Njemačke), tako da razgovori o pitanjima iz ove oblasti nikada nisu prekidani i pored toga što je smanjena njihova učestalost i razina na kome su vođeni. Nadalje, poslovni krugovi obiju strana doprinijeli su da se ne otkazuju dogovoreni angažmani. I u vrijeme otvorenog sukoba Ankare i Moskve, ruska državna korporacija za nuklearnu energiju 'Rosatom' pobijedila je na tenderu za izgradnju nuklearne elektrane u mjestu Akuju u provinciji Mersin i svakako joj nije u interesu da ovaj posao propadne. Ruski plinski gigant 'Gazprom' planirao je izgradnju plinovoda Turski tok kojim bi se prirodni plin transportirao do evropskih potrošača cjevovodom po dnu Crnog mora i preko europskog dijela Turske.
Pored toga, najveća ruska banka Sberbank u Turskoj ima svoju filijalu DenizBank, jer želi uspostaviti čvrsto uporište na ovom unosnom tržištu gdje očekuje i dodatne prihode, pošto je proteklih godina gotovo 3,5 miliona ruskih turista redovno dolazilo na tursku obalu. Ne smije se zaboraviti ni da najveća ruska privatna naftna kompanija Lukoil posjeduje brojne benzinske stanice duž glavnih autocesta u Turskoj i namjerava dalje razvijati svoje poslovanje u ovoj zemlji.
Slična situacija je i u turskim kompanijama kao što su Enka, Vestel, Beko, Sisecam, Garanti Bankası, Pegas i druge koje su prisutne na ruskom tržištu. Turski građevinari ugovorili su poslove u Rusiji vrijedne više od 10 milijardi dolara što je iznos koji se nipošto ne može zanemariti", piše Mihejev.

Obostrani dobitak
Zato, za početak, trebat će vremena i vremena da se odnosi Rusije i Turske vrate na nivo od prije incidenta sa obaranjem aviona u novembru prošle godine. I u tom smislu obje države mogu biti samo na dobitku.
To je za sada izvjesno, sve ostalo je nagađanje. Treba imati na umu i da je taj visoki stepen ekonomske, političke pa i vojne saradnje Turska imala sa Rusijom i da to tada nije bio problem za njeno članstvo u NATO-u ili pokušaje pridruživanja EU. Zašto bi to sada bio problem, trebaju odgovoriti oni koji u ovome vide neki veliki globalni preokret.  I sa Iranom je Turska imala odlične i jako čudne poslovne odnose i u vrijeme sankcija. To je bila javna tajna koju su svi iz poslovnog svijeta koji su pokušali nešto prodati ili naplatiti iz Irana znali. Ako to tada nije bio problem, zašto bi bio danas kada su sankcije Iranu ukinute.
Tim povodom je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu kazao kako odluka o jačanju saradnje s Rusijom u odbrambenoj industriji nije usmjerena protiv NATO-a. A i iz NATO-a su ranije saopštili kako se članstvo Turske u NATO-u "ne dovodi u pitanje“, nakon propalog puča...
Udaljavanje od SAD-a i EU-a
Ipak, to što tog prelaska Turske iz jednog bloka u drugi za sada nema, ne znači da ga ne može i neće biti. Nakon neuspješnog državnog udara i sve većeg udaljavanja od Amerike i EU, Turska se sve više nalazi u poziciji da mora propitivati svoju regionalnu i globalnu poziciju. U prvoj fazi jačanje, ili bolje rečeno obnavljanje odnosa sa Rusijom, pa možda i sa Iranom, čiji šef diplomatije je također u ključnom trenutku došao u posjetu zvaničnoj Ankari, može poslužiti kao još jedna vrsta pritiska na zapadne saveznike da zahtjeve Turske počnu ozbiljnije uzimati u obzir. To i ništa više.
Ali ako se odnosi nastave pogoršavati, u svijetu kakav je sada ništa više nije nemoguće. Samo što će to biti jedna sasvim druga priča, od ovoga što imamo sada.

Kamen spoticanja
Eventualno intenzivnije tursko svrstavanje uz Rusiju i Iran u međunarodnim odnosima imalo bi  brojne prepreke i ne bi išlo tako lahko.
Prvi kamen spoticanja bi sigurno bila Sirija. Pozicije Turske, zaljevskih zemalja i Zapada sa jedne strane i Rusije i Irana sa druge strane su toliko udaljene da bez ozbiljnog popuštanja jedne strane ne može biti kompromisa. Promjena pozicije prema režimu Bashara al-Asada bi bila ne samo udar na Erdoganov kredibilitet nego bi značilo i odustajanje Ankare od podrške arapskim sunitima, pa i tamošnjim Turkmenima, čijim zaštitnicima se predstavljala. To bi u sunitskom svijetu bilo ravno izdaji, a Erdogan brižno gradi svoj imidž globalnog zaštitnika muslimana, prije svega onih sunitskih.
I Putin bi morao žrtvovati svoje veze koje je izgradio sa nekim sirijskim kurdskim vojnim i političkim frakcijama koje su u sukobu sa Ankarom. Zato nema govora o prelasku Turske u rusko-iranski blok dok se ne nađe neka vrsta izlazne strategije za Siriju. Ne treba zaboraviti da bi takvo približavanje značilo i raskid tzv. sunitske antiterorističke koalicije koju je Turska sa Saudijskom Arabijom i drugim zaljevskim zemljama pompezno osnovala u aprilu ove godine.

Moguće posljedice
Ali i kada se nisu slagali oko Sirije i kada su bili na suprotstavljenim stranama ratujući preko proksija odnosi Turske i Rusija, pa i Irana, su bili dobri. Zašto to ne bi opet bilo tako?
I na kraju tačno je da Turska ima ekonomske interese u očuvanju dobrih odnosa sa Rusijom i Iranom, ali ako bi odlučila ozbiljno okrenuti leđa Zapadu šteta, ekonomska i politička, po Tursku bi bila daleko veća od one koju je pretrpjela tokom zahlađivanja odnosa sa Moskvom.
Zato je rano govoriti o nekim ozbiljnijim pregrupisavanjima na međunarodnoj političkoj sceni. Jednostavno, različiti interesi su toliko isprepleteni da svim ključnim igračima ne ostavljaju previše prostora za neke velike egzibicije, a sukob Turske i Rusije je to samo potvrdio.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


8.8.16

Svjetsku politiku pokreću lažni ideali

Apsurdni primjeri američkog rata protiv terorizma pomažu da shvatimo svu nedosljednost međunarodne politike.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Odavno se prepričava jedna mudrost za koju je teško utvrditi ko ju je prvi izrekao, a prema kojoj nije bitno koliko su veliki ideali za koje se boriš nego koliko ih dosljedno braniš.
I uistinu, biti dosljedan sebe i svojih stavova je najteže, a nigdje se kriza dosljednosti ne vidi kao u politici koja se, da apsurd bude veći, najviše poziva na sve velike ideale od vjere preko ljubavi prema domovini, zaštite ideala ljudskih prava, ravnopravnosti, pravde pa do općeg interesa.
Zato je najlakši način da shvatimo svu hipokriziju današnjeg svijeta taj da najudarnije vijesti pogledamo kroz prizmu dosljednosti njenih aktera.
Najveća poslastica globalnih medija i voajerske javnosti su nasilni ekstremisti i teroristi koji svojom brutalnošću skreću pažnju na svoje političke ciljeve koje pravdaju kvazireligioznom ideologijom. I dok se pozivaju na Poslanika Muhameda koji je prema tekstu Kur'ana „poslan kao milost svjetovima“ oni krše sve principe vjere na koju se pozivaju. Ubijaju nevine, izvode samoubilačke napade, silom nameću svoja uvjerenja ili drugim riječima čine sve što je islamom strogo zabranjeno.
Samo zamislimo jedan od tih njihovih videosnimaka koji privlači globalnu pažnju. Na njemu ekstremni militant sa ruskom puškom u ruci, opasan kineskim eksplozivom, u uniformi američkih marinaca, dok ga snimaju japanskom kamerom šalje prijeteću poruku Zapadu kako bi se nakon toga raznio među muslimanskim civilima.
Ništa od toga on i njemu slični svojim znanjem ne bi nikada napravili. Njihovo razumijevanje vjere i svijeta ih nikada ne bi dovelo do spoznaja koje su im u ruke stavile svu tu tehnologiju koju oni koriste samo za uništenje i sijanje nereda i straha. Bore se protiv zapadne civilizacije dok se obilato koriste njenim plodovima. Ipak, u svemu tome oni i oni koji ih slijede ne vide nikakvu nedosljednost.
Na drugoj strani, ima jedna predaja u arapskoj tradiciji o tome kako se jedno njihovo pleme u predislamskom periodu dok su još štovali idole u Meki zavjetovalo da će danima biti zatvoreni unutar Kabe (svetog hrama) u kojem se nalazilo njihovo božanstvo koje su napravili od hurmi. Kako je zavjet podrazumijevao i post, oni su, kada su ogladnjeli, pojeli jednu pa drugu ruku božanstva, zavjetujući se da će kada izađu, tu ruku zamijeniti zlatnom.
Kako nisu htjeli odustati od zavjeta i tako se osramotiti pred sunarodnjacima, a glad ih sve više pritiskala, nastavili su jesti svoga boga dok ga naposlijetku nisu pojeli. Od tada se kod Arapa ova priča navodi kao primjer ljudske spremnosti da i ono što je najsvetije banaliziraju kada „zagusti“.
Šta je ostalo od ideala Francuske revolucije?
Danas je Zapad sebi napravio božanstva koja naziva demokratija, sloboda, ravnopravnost i ljudska prava. U njih se kunu i bezupitno im se pokoravaju.
Međutim, kad su se njihova društva našla pred prvim izazovima globalnog terorizma, izbjegličke i ekonomske krize, svoje bogove su pojeli poput džahilijetskih Arapa.
Treba samo prelistati zapadne medije, poslušati njihove političare i intelektualce pa se zapitati šta je od velikih ideala Francuske revolucije ostalo. Očita je nedosljednost u zagovaranju tih vrijednosti u zapadnim društvima čim su se pojavili prvi znaci krize, iako su koliko jučer bili spremni te vrijednostima na tenkovima izvoziti širom svijeta.
Nadalje, godinama su u arapskom svijetu podržavali diktature koje su im garantovali siguran dotok nafte, plina i drugih prirodnih bogatstava dok su se i dalje kleli u ljudska prava i slobode. Elite na obje strane su se bogatile unosnim poslovnim dealovima, milijarde su se okretale u poslovima trgovine oružjem.
Arapske mase su trpjele u siromaštvu i diktaturi i kada se taj svijet urušio val terorizma i izbjeglica je zapljusnuo obale Zapada i sada se njihova društva radikaliziraju i klize u neslobode koje su decenijama podržavali daleko od svojih granica. Možda nam to govori da se nedosljednost ne samo prije ili kasnije ogoli, nego i da se zna obiti o glavu.
Dužina sjećana zlatne ribice
Erdoganova Turska je zahvalna svima koji su se usprotivili pokušaju puča, ali su podržali puč u Tunisu, Libiji i drugim mjestima zahvaćenim tzv. Arapskim proljećem. Danas Amerikanci i zapadnjaci kritikuju Erdogana zbog načina na koji se obračunava sa onima koje smatra teroristima i prijetnjom njegovoj državi.
Zar se Bushova Amerika ponašala drugačije nakon 11. septembra? Zar, evo recimo u BiH, nisu tražili da se zatvore sve humanitarne organizacije koje direktno nisu bile povezane sa napadima od 11. septembra, ali jesu navodno ideološki? Zar po istoj logici nije izručena Alžirska grupa na Gvantanamo? Ili da baš stvari banaliziramo, šta bi bilo kada bi Turska poslala dron i na tuđoj teritoriji ubila, recimo u Pensilvaniji Fethullaha Gulena kojeg su bez suđenja proglasili teroristom i opasnošću po narod i državu? Kako je to drugačije od toga kako Amerika dronovima ubija teroriste širom svijeta?
Da ne bude nesporazuma, ne mislim da to treba uraditi. Vidimo gdje je Ameriku takav rat protiv terorizma doveo. Upravo nam ti apsurdni primjeri pomažu da shvatimo svu nedosljednost međunarodne politike.
Lista primjera bi se mogla nastaviti i svaki dan bi bilo dobro kada bismo sve dnevne vijesti čitali sa pamćenjem dužim od onoga zlatne ribice. Nažalost, postmoderni čovjek ima dužinu sjećanja koliko traje jedan scroll na web stranici, Facebooku ili Twiteru. Na to političari svakako računaju. I nije da je ovo neko veliko otkriće.
Znamo mi već dugo da politika, a naročito ona međunarodna, nema veze sa etikom i moralom bilo koje vrste. Ali bi zato bilo dobro da se političari u javnom prostoru prestanu kriti iza lažnih ideala i da počnu svoje poteze objašnjavati onim čime se svakako jedino rukovode, a to je interes, prije svega njihov lični, pa onda oko njih okupljenih elita i tek na kraju možda onih u čije ime nastupaju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


6.8.16

„A kada kažnjavate kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali“

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Šta stvarno znači ajet  „a kada kažnjavate kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali“?
Često se čuje kako ono što u ime islama rade nasilne ekstremističke skupine nije islam ili je njegova zloupotreba. Međutimm sljedbenici ove ideologije, poput pripadnika ISIL-a, An- Nusre, Al-Kaide, Eš-Šebaba, Boku Harama i sličnih paravojnih organizacija, u svim svojim istupima insistiraju na legitimnosti svojih postupaka. Svaki morbidni video počinju i završavaju sa ajetima, hadisima ili nekim drugim predajama iz islamske tradicije. Zato nije dovoljno reći da to nije islam, nego je obaveza  prije svega uleme da objasni zašto to što oni čine pozivajući se na sveti tekst nije islam, odnosno obaveza je pokazati tu zloupotrebu islama o kojoj se govori.
Ovo utoliko više, što se ne može očekivati da ljudi, bili muslimani ili ne, a naročito mladi koji su izloženi ovakvim sadržajima, imaju dovojno vjerskog znanja da proniknu u sve izvitoperenosti učenja nasilnih ekstremista.
Najbolji primjer ove zloupotrebe islamskog učenja, barem u bosanskom kontekstu, je i najsvježiji.
Nedavno su svi svjetski i regionalni mediji prenijeli video-snimak jednog mladića iz BiH za kojeg se zna da se bori u redovima ISIL-a kako upućuje poziv muslimanima da neselektivno ubijaju sve one koje oni smatraju nevjernicima. U video-poruci su namiksani kadrovi američkih gradova pa se to u sigurnosnim agencijama shvatilo kao prijetnja ISIL-a zapadnim, prije svega američkim, građanima.
U tom videu on poziva „muslimane da ne prave razliku između vojnika i civila (nevjernika) kao što i njihovi avioni ne prave razliku između vojnika i civila Islamske države“ i da ubijaju svoje sugrađane gdje god i kako god mogu. Taj svoj stav on navodno pravda ajetom iz Kur`ana koji prevodi kao: „A kada kažnjavate kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali“. Za onog ko ne zna o islamu više od onoga što može naučiti na Youtubeu ili Facebooku, ili onoga ko ne poznaje čitav Kur`an niti povode objave (esbabu-nuzul), niti kontekst u kojem su ajeti objavljeni (što zahtjeva poznavanje sire i sociohistorije vremena Poslanika,a s.), o nemuslimanima koji ovo čuju da i ne govorimo, ovo može biti dovoljan dokaz da islam uistinu podržava takve postupke i da ono što teroristi rade jeste ustvari islam.
A upravo se na ovom, kao i na svakom drugom primjeru zloupotrebe ajeta i hadisa, kada bi ga razložili vidi ta zloupotreba svetog teksta i ukupne islamske tradicije koju smo spomenuli. Naime, svi koji znaju suru An-Nahl (Pčela) znaju da se ajet ne završava tu gdje je ovaj propagator nasilja stao. Rahmetli Besim Korkut je ovaj ajet preveo ovako: „Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.“
I bez obzira na prijevod poruka ajeta je jasna. Kur`an potvrđuje ono što je i starozavjetni princip recipročnog prava koji počiva na ustaljenoj maksimi stoljetnog poimanja pravde „oko za oko, zub za zub“ ali Uzvišeni muslimane u duhu Posljednje Božije objave poziva da prevaziđu dotada ustaljeni princip osvete i da naprave iskorak ka oprostu i strpljenju kako bi se začarani krug džahilijetske krvne osvete napokon prekinuo i kako bi na zemlji bila uspostavljena Kuća mira (Darus-selam).
A ako bi se desilo da poruka čitavog ajeta nekome nije jasna i ako bi pak ostala nedoumica oko toga koja je stvarna poruka ajeta onda sljedeća dva ajeta ne ostavljaju prostor nejasnoćama i dodatno podcrtavaju murad i maksad odnosno poruku prvobitne poruke. U sljedeća dva ajeta Uzvišeni kaže: „Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć. I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova.  Allah je zaista na strani onih koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine. (An-Nahl 128-129.)
Muslimani se slažu da je Poslanik,a.s., najbolji tumač Kur`ana i da ga je on najbolje razumio. Onda je dovoljno pogledati kako je on razumio ove ajete i kako je po njima postupio.
U Ibn Kesirovom tefsiru čitamo kako se bilježi od Abdula sin Imam Ahmeda u musnedu njegovog oca a od Ebu Ibn Kaba da je rekao: „Kada je bio dan bitke na Uhudu, ubijeno je od ensarija šezdeset ljudi a od muhadžira šest. Tada su ashabi Allahovog poslanika, a.s., rekli: `Ako nam se ukaže prilika vratit ćemo im većom mjerom (لنربين عليهم)`, pa kada je došao dan oslobođenja Meke jedan je čovjek rekao, `Od danas se više neće znati za Kurejšije.` Zatim je neko povikao: `Allahov poslanik, a.s., garantuje sigurnost i crnom i bijelom osim toga i toga`, pa je po imenima spomenuo neke ljude, nakon toga je Uzvišeni objavio: `Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.` Poslanik, a.s. je nakon toga rekao: `Mi ćemo biti oni koji će se strpiti a ne oni koji će kažnjavati“. I upravo ova predaja a ima ih više, nekih sa slabim senedom a nekih sa dobrim, nedvosmisleno ukazuje na stvarno značenje spomenutog ajeta. Sve drugo je zloupotreba teksta.
Očito je da su ideolozi ISIL-a i njima sličnih pokreta na osnovama islamske tradicije, historijskih modela življenja islama i tadašnjih pravnih rješenja, ali izvađenih iz konteksta i bez dosljednog razumijevanja, razvili vjersku argumentaciju koja se možda najbolje može nazvati pseudoteologijom koja se bez ikakvog obzira i na silu pokušava pretočiti u novu realnost. Ona počiva na hiperreligioznosti njegovih fanatiziranih sljedbenika koji islamsko učenje zloupotrebljavaju kako bi ostvarili svoje ideološke i političke ciljeve. Njihovo poimanje realnosti počiva na crno- bijeloj matrici, zato njihovi sljedbenici prihvataju samo argumentaciju niskog nivoa kompleksnosti koja se uklapa u njihovu sliku svijeta. Ta njihova „rješenja“ nagomilanih problema muslimanskog svijeta ali i njihovo razumijevanje vjere, islamske tradicije i pravnih propisa je toliko simplistički postavljeno da se slabo obrazovanim, neiskusnim i na površnost naviklim mladim ljudima čine očitim i uvjerljivim. Zato je jako bitno prvo razumjeti ovaj mobilizirajući narativ a zatim i razviti kontranarativ i pokazati kako kontekst tako i kompleksnost nastanka islamskih propisa i praksi življenja islama. To je zadatak kako za islamske teologe, tako i za sociohistoričare i sociologe religije.
Istovremeno je to poziv muslimanskim masama, naročito mladim, da površna i neprovjerena tumačena islama ne uzimaju zdravo za gotovo dok ih, kako im to Kur`an i naređuje, ne „vrate Poslaniku (u današnjem kontekstu njegovom sunnetu  i njegovom razumijevanju Kur`ana kojeg je pokazao svojim postupcima) i onim učenim među njima“.

Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, znali bi to među njima oni koji su sposobni zaključke ili propise izvoditi (لَعَلِمَهُ الَّذِينَ يَسْتَنبِطُونَهُ مِنْهُمْ). A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili. (En-Nisa:83)
Izvor: Preporod