Iran: Sukob konzervativaca
Revolucija je još uvijek gladna
Politički sukob u Iranu nije između reformista i konzervativaca, nego između ultrakonzervativaca i pragmatičnih konzervativaca. Mir Musavi svojom kampanjom i predizbornim obećanjima samo je uspio na svoju stranu pridobiti reformističke struje unutar iranskog političkog spektra koji bi radije njega vidjeli na čelu države nego Mahmuda Ahmadinedžada
Piše: Muhamed Jusić
U posljednjim danima dosta tinte, ali i krvi, prosuto je zbog sporenja oko regularnosti nedavnih predsjedničkih izbora u Iranu. Iako se izljev nezadovoljstva koje na ulicama Teherana i nekih drugih većih gradova pokazuju pristaše, barem prema zvanično objavljenim podacima, poraženog predsjedničkog kandidata Mir Hosein Musavija prikazuje, naročito u nekim američkim medijima, kao kontrarevolucija koja će, ako uspije, za sva vremena iz Irana protjerati tekovine Homeinijeve islamske revolucije, situacija na terenu je sasvim drugačija.
Prije će biti da veća opasnost stabilnosti Irana i poretku Islamske Republike prijeti od insistiranja Mahmuda Ahmadinedžada da po svaku cijenu osigura još jedan mandat, nego od njegovih političkih protivnika koje trenutno simbolizuje Mir Hosein Musavi.
Pometeni modernisti i reformisti
Treba imati na umu da politički sukob u Iranu nije između reformista i konzervativaca nego između ultrakonzervativaca i pragmatičnih konzervativaca. Tačno je da je Mir Musavi uspio svojom kampanjom i predizbornim obećanjima na svoju stranu pridobiti reformističke struje unutar iranskog političkog spektra koji bi radije njega vidjeli na čelu države nego Mahmuda Ahmadinedžada, ali reformisti nisu uspjeli istaknuti svog kandidata nakon što je bivši predsjednik Mohamad Katami odbio kandidaturu na proteklim izborima. Razlog zbog čega modernisti i reformisti više nisu značajan faktor u iranskoj politici, iako uživaju značajnu podršku naročito među mladim i dobro obrazovanim Irancima, krije se prvenstveno u pravu veta na kandidovanje za mjesto u parlamentu i drugim državnim pozicijama koje ima Savjet čuvara revolucije. Ovo tijelo koje obnaša funkciju najsličniju onoj ustavnog suda u drugim državama samo sa daleko većim ovlaštenjima je godinama sistematski istinskim reformistima, a o sekularnim ili antislamističkim elementima da i ne govorimo, uskraćivalo pravo kandidovanja na izborima, zbog čega su ovi pometeni sa iranske političke scene.
Represivnom kontrolom medija i javnosti onemogućeno je stasavanje bilo kakve ozbiljne opozicije koja bi u pitanje dovela same principe islamske republike. I dok je antiislamističke političke elemente bilo lako držati van političkih tokova jer ih se u javnosti moglo lako satanizirati, proglasiti neustavnim i kontrarevolucionarnim, pravi izazov su bili i ostali modernisti i reformisti koji se nisu borili protiv islamskog poretka nego su bili njegovi strastveni zagovornici, ali na sasvim drugačijim principima od onih koje su naučavali konzervativni ajatullasi.
Prema priznanju brojnih režimskih autora, sukob konzervativnog i modernističkog islamističkog modela je u Iranu aktuelan od prvih dana revolucije i on je bio istinski izazov čak i za imama Ruholaha Homeinija. Tako u specijalnom izdanju časopisa Beharistan povodom 30. godišnjice Islamske revolucije kojeg izdaje Kulturni centar Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu u prilogu autora Jahje Fevzija čitamo kako su imam Homeini i mnogi vodeći šiitski autoriteti i fakihi (pravnici), zagovarajući ideju islamske republike ušli u spor s modernistima odmah nakon svrgavanja šaha sa vlasti.
U vezi s tim, autor u kontekstu rasprave o tome da li je moguća islamska republika (značajan broj modernista u to vrijeme je smatrao da se radi o sumnjivoj konstrukciji, kovanici jedne tradicionalne i jedne moderne riječi koje su po smislu posve oprečne i međusobno suprotstavljene) prenosi riječi Homeinija koji je kritikujući stavove modernista koji nisu dijelili njegovu viziju postrevolucionarnog Irana rekao: Oni žele da u republici koju ovdje uspostavljaju ne bude islama; žele demokratsku republiku u kojoj opet neće biti mjesta islamu, ili islamsku demokratsku republiku koja će opet biti posve zapadnjački obojena.
Nakon što je revolucija pojela sve one iz reda prozapadne inteligencije koji su bili protiv uređenja države po modelu vilajetu-l-fekih ili vladavine vjerskih pravnika, ona se razračunala sa modernistima koji su bili za islamski model uređenja države, ali na nekim principima koji su bliži savremenom poimanju države i individulnih sloboda, na red su došli reformisti koji su taj sistem pokušali popraviti iznutra, a ovo što vidimo danas je razračunavanje i sa samom djecom revolucije iz reda konzervativaca koji su nezadovoljni trenutnim stanjem, a koji su u potpunosti odani tekovinama revolucije, ali se ne slažu sa onim što smatraju da je radikalna i kontraproduktivna politika Mahmuda Ahmedinedžada. I kao toliko puta u historiji ponovo se pokazala tačnom ona tvrdnja o tome kako svaka revolucija jede svoju djecu.
Inflacija izborni adut
A Mir Hosein Musavi je, bez sumnje, dijete revolucije. On je bivši iranski premijer (dok je ta funkcija još postojala) i to za vrijeme iračko-iranskog rata, i iako je izvan političke scene bio dvije decenije, smatra se veteranom iranske politike.
Prema njegovom profilu kojeg je sačinio Glas Amerike on se odmah po završetku univerziteta pridružio vjersko-nacionalističkoj političkoj organizaciji koja se suprotstavljala šahu, koji je nakon što 1979. islamskom revolucijom zbačen, pobjegao iz zemlje. Neposredno nakon toga je osnovana Stranka Islamske Republike. Musavi je bio urednik novina te stranke, sve dok nije imenovan za ministra vanjskih poslova. Kada je predsjednik Mohamad Ali Raji ubijen 1981. u bombaškom napadu, Ajatolah Ali Khamnei je postao predsjednik, a Mir Hosein Musavi je imenovan za premijera. On je obavljao tu funkciju tokom osam godina dugog iransko-iračkog rata. Borio se da ojača ekonomiju i smanji inflaciju, nacionalizirajući najveći dio privatnog sektora. Godine 1988. Iran je prihvatio primirje kojem su posredovali Ujedinjeni narodi. Godinu dana kasnije Ajatolah Homeini je umro, a Ajatolah Khamnei je postao vrhovni lider. Pozicija predsjednika i premijera je ujedinjena, a Ali Akbar Hašemi Rafsandžani je izabran za predsjednika. Nakon toga je Musavi napustio politiku sve do ovih izbora kada se uz podršku i na nagovor značajnog broja drugih bivših revolucionara i umjerenih ajatullaha odlučio sa Ahmedinedžadom podijeliti mejdan.
Apsurdno je da se danas sa njim i onima koji ga u vjerskim i političkim krugovima podržavaju obračunavaju na isti način i istim metodama kojima su neki od današnjih lidera opozicije gušili glasove reforme i modernizacije u vrijeme kada su oni bili na vlasti (a neki od njih, poput Ali Akbar Hašemi Rafsandžanija, još uvijek i jesu na ključnim pozicijama). Ako ovaj proces bude zaustavljen, uslijedit će dalje odvođenje Irana u izolacionizam, zatvaranje i ideologizaciju čitavog društva, što će neminovno dovesti do slabljenja procesa demokratizacije koji je u Iranu daleko ispred većine zemalja u okruženju.
I upravo se toga mnogi analitičari pribojavaju, jer, iako postoji velika vjerovatnoća da su neki elementi unutar iranske opozicije instruirani, pa čak i finansijiski i organizaciono podržani prije svega od Amerike kako bi iznutra destabilizovali Iran, ipak ostaje činjenica da se može raditi samo o malim skupinama, dok najveći broj nezadovoljnika ipak dolazi iz reda iranskih konzervativaca, koji se ne mogu optužiti da rade za strane sile protiv svoje domovine. Međutim, proces slamanja opozicije i uvođenje reda na ulicama Teherana neće spriječiti vanjsko uplitanje imperijalističkih sila u unutrašnja pitanja Irana, kako tvrdi Ahmedinedžad, nego će možda za sva vremena ugušiti proces demokratizacije iranskog društva, koji će neminovno voditi stvaranju totalitarnog režima. A historija nas uči da takvi režimi, bez obzira koliko spremni bili da koriste represivne mjere u gušenju volje naroda, prije ili kasnije bivaju svrgnuti u nekim novim revolucijama.
Mir Hosein Musavi je svoju predizbornu kampanju prije svega temeljio na lošoj ekonomskoj situaciji u koju je Iran zapao u vrijeme vladavine Ahmedinedžada (inflacija u Iranu iznosi 24 posto i 15 posto je veća nego kada je Ahmedinedžad došao na vlast), ali i na onome što je on smatrao da je Ahmedinedžadova iracionalna politika zaoštravanja odnosa sa svijetom i nepotrebna eskalaciji napetosti na međunarodnom planu (negacija razmjera holokausta i tvrdnje o potrebi brisanja Izraela sa lica zemlje), čime je, prema autorima Mirove izborne strategije, samo skretao pažnju sa svog nekompetentnog upravljanja iranskom ekonomijom. Ahmedinedžadovi kritičari kao dokaz (ali i vrhunac) njegovog iracionalnog i ultrakonzervativnog metoda vođenja iranske politike navode njegov navodni mehdizam kojem je podredio čitavu iransku naciju.
Ahmedinedžad - Bush idealan tim
Od osnivanja Islamske Republike 1979. do dolaska Ahmedinedžada na vlast u augustu 2005. mehdizam je bio samo vjerska doktrina koja se naučavala u husejnijama (šiitski ekvivalent za džamiju) i on nije imao svoju političku manifestaciju. Čitav politički sistem, iako duboko ukorijenjen na šiitskoj tradiciji, ipak je funkcionisao daleko od mesijanskog učenja o ponovnom dolasku Mehdija (Mejsije). Najdalje što je Homeini otišao u oživljavanju mehdijanskog učenja je u njegovoj instrukciji šiitima da ne trebaju samo pasivno čekati dolazak Mehdije, nego aktivno pripremati uslove za njegov dolazak kroz stvaranje države i društva utemeljene na šiitskoj tradiciji.
Međutim, prema mišljenju Y. Mansharofija iz Iran Presss Servicea, sve se promijenilo sa dolaskom Ahmedinedžada na vlast. On tvrdi kako je od tada ta vjerska doktrina postala politička filozofija zauzevši centralno mjesto u njegovoj politici. On je, prema citatima iz dnevne iranske štampe koje A. Savyon i Y. Mansharofij navode u svom zajedničkom tekstu, čak više puta javno izjavio kako predviđa njegov skori dolazak. Tako oni citiraju navode iz iranske štampe (Aftab, 16. novembar 2005. prema citatu iz Rooz, 12. decembar 2005.) prema kojima je Ahmedinedžad navodno na sastanku sa ministrima vanjskih poslova muslimanskih zemalja izjavio kako kriza u Iranu najavljuje skori dolazak Skrivenog Imama, koji će se pojaviti u iduće dvije godine.
Oni su se u ovom kontekstu prisjetili i njegovih navodnih tvrdnji koje je izrekao po povratku u Iran 2005. godine nakon što je održao govor Generalnoj Skupštini UN-a, kako je dok je govorio osjetio da je okružen blistavom svjetlošću. U nastavku svoje analize oni tvrde kako i njegova vanjska politika počiva na istim principima mehdizma za koje oni tvrde da dolaze od Ahmedinedžadovog mentora, ultrakonzervativnog ajatullaha Muhameda Tagi Mesbah Yazdija. Inače, Ahmedinedžadovi kritičari tvrde kako je on pod prevelikim utjecajem ajatullaha Yazdija i da je to glavni razlog zbog čega uživa podršku vrhovnog lidera ajatullaha Alija Hameneija (koji se, opet, plaši da izgubi podršku ovog utjecajnog ajatullaha i ljudi oko njega), ali zbog čega je protiv sebe okrenuo veliki broj šiitskih vjerskih autoriteta koji se oštro suprotstavljaju Yazdijevom radikalnom učenju.
Oni koji povlače paralele između američke politike i one iranske tvrde kako je ajatullah Yazdi nešto kako iranski Dick Cheney dok je Ahmedinedžad ekvivalent Georgeu Bushu. Isti ti analitičari tvrde kako su Ahmedinedžad i Bush Mlađi bili idealan tim i kako su (sjetimo se samo Bushovih izjava o križarskim pohodima i Božijoj volji u njegovim odlukama) i pored svih sukobljenosti njihovi pogledi na svijet bili jako slični samo sa suprotstavljenih pozicija. Odlaskom Busha i nakon Obamine pružene ruke Irancima, bilo je za očekivati da dođe i do promjene u Iranu i da i tamošnju politiku počne voditi neko ko neće vjerovati u neku svoju mesijansku ili mehdijansku misiju, nego će raditi u interesu svog naroda i države ovdje i sada, a ne u nekoj svetim tekstom obećanoj budućnosti u kojoj će Mejsije i Mehdi riješiti svijet svih problema i zala.
Dvanaesti imam Muhamed el-Mehdi
Mehdizam
Prema šiitskoj tradiciji, dvanaest imama (vođa), direktnih potomaka poslanika Muhameda su od Boga odlikovani bezgrešnošću i odlikama koje su stvorile predispozicije da samo oni mogu biti vođe pravovjernih i samim time halife, vjerski i svjetovni vladari muslimanske države, odnosno Božiji namjesnici na Zemlji. Međutim, šiiti vjeruju kako je dvanaesti u nizu imama Muhammed el-Mehdi misteriozno nestao 941. godine, te da će se on vratiti pred sami sudnji dan. Naime šiiti vjeruju da će se Dvanaesti imam ponovo pojaviti iz `potpune skrivenosti` da bi osnovao državu općenito zasnovanu na islamskim načelima. U odsutnosti Dvanaestog imama šiiti su odbacili vlast svjetovne države. Tokom cijele historije šiizma, šiiti su na temelju doktrine imamata vlast svjetovnih vladara nad Ummetom (zajednicom vjernika) bez ikakvih razlika smatrali ilegalnom (s izuzetkom šiitskih dinastija Bujida i Safavida). Budući da je upravljanje Ummetom isključivo pravo Dvanaestog imama, koje mu je podareno od Allaha, svi drugi vladari se mogu smatrati samo uzurpatorima Božanskog prava odsutnog Imama. Prema tome, ustanovljavanje bilo koje svjetovne vlasti osim vlasti Imama bila je uzurpacija. I pored toga Ajatullah Homeini se uspio postaviti za vođu Ummeta (šiitske zajednice) postavši tako prvim šiitskim pravnikom (bar među sljedbenicima džaferijske pravne škole) koji je preuzeo sve duhovne i političke funkcije Dvanaestog imama. On je ovu doktrinu nazivao vlašću pravnika (vilajetu-l-fakih) detaljno je razradivši u svom radu pod istim naslovom.
Iranska islamska revolucija (1978.) težila je ka ostvarenju upravo ovog obrasca i on i danas daje žilav otpor reformama koje zahtijevaju iranske mase.
Slučajno danas primijetih na netu da je Islamischen Zeitung iz Njemačke objavio (još 29.12.2008) dio mog teksta o politizaciji religije u Sandžaku. Oni su na njemački preveli jedan manji dio onoga što su smatrali da je zanimljivo. Zatim vidim da se na jednom od foruma oko toga zametnula rasprava.
