Ujedinjene arapske zemlje

Piše: Muhamed Jusić-Al Jazeera
Svi oni koji putuju u  zemlje Arapskog/ Perzijskog zaljeva na aerodromu mogu vidjeti posebne pasoške prijelaze na kojima je istaknuta ploča s natpisom GCC, kroz koje prolaze građani naftom bogatih arapskih zemlja Zaljeva.
Za mnoge je to i jedino mjesto gdje su se mogli osvjedočiti postojanju ove organizacije. Na globalnom planu o GCC-u se jako malo zna i ta organizacija ja za većinu građana „globalnog sela“ samo još jedna regionalna organizacija za saradnju poput brojnih drugih čije osnivanje nerijetko ima samo politički značaj bez istinskog utjecaja na živote građana zemalja članica ili na međunarodne odnose.
Međutim, u posljednje vrijeme se sve glasnije čuju glasovi koji zagovaraju kako bi se Vijeće za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf  - CCASG), poznato kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council - GCC) i osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države Perzijskog zaljeva: Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, trebalo postepeno transformisati u istinsku uniju, po uzoru na onu evropsku.
U decembru prošle godine saudijski kralj Abdullah bin Abdulaziz al-Saud je predložio na samitu u Rijadu da članice „GCC-a iz faze saradnje pređu u fazu ujedinjenja“. Većina lidera je tada načelno podržala ideju, ali se na tom planu od tada nije puno uradilo.
I kada se učinilo da će ova ideja kao i toliko puta do sada zamrijeti, saudijski mediji su u prošloj sedmici ponovo oživjeli priču, špekulišući kako bi neka vrsta dogovora o uniji mogla biti postignuta do kraja godine.
Proces ujedinjenja
Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavni razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali i, kako zapadni mediji pišu, strah od dominacije najjače članice Vijeća - Saudijske Arabije.
Sporost u dogovaranju i provođenju dogovorenog je bila zaštitni znak Vijeća od njegovog osnivanja. Ekonomski sporazum između zemalja članica, sklopljen 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, trebao je biti tek platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije i na vojnoj i političkoj osnovi radilo na ujedinjenju arapskih zemalja.
Od tada nije da se ništa nije uradilo, ali je to i dalje jako daleko od onoga što su građani ovih zemalja očekivali, ali i od onoga što su njihovi lideri godinama na svojim zajedničkim susretima obećavali. Tako je u decembru 2001. potpisan ekonomski ugovor kojem je cilj bio jačanje trgovačkih, investicijskih i drugih poslovnih veza.
Ugovor o nekom obliku zajedničke carinske politike je postignut 2003, a cilj mu je bio uklanjanje unutrašnjih barijera u trgovini i uvođenje jedinstvene carinske politike. Također, 2008. je potpisan ugovor o temeljima za uspostavu zajedničkog tržišta, koji je, između ostalog, trebao zagarantovati ista prava i privilegije za sve građane zemalja članica u svakoj od njih.
Načelni dogovori
Mnogi od ovih ugovora su tek načelni dogovori o efikasnijoj saradnji, a usto se pokazalo kako je njihova implementacija išla jako teško. Odluka o uspostavljanju zajedničke valute do 2010. je odgođena i mnogi su, naročito nakon krize eura, sve skeptičniji u vezi sa samom idejom.
I ne samo o pitanju zajedničke valute, koju su već bili prozvali Khaleeji (Halidži ili zaljevski), zaljevski eksperti sve češće pokušavaju izvući pouke iz problema kroz koje prolazi ili je prolazila EU, a jedna od najvrednijih lekcija je da monetarna unija nije moguća bez one fiskalne.
Zato će, ako ni zbog čega drugog, članice GCC-a morati ubrzo donijeti odluku o tome da li će definitivno krenuti u pravcu osnivanja istinske unije ili će stvari ostati po starom, sa puno velikih skupova na kojima će se govoriti o "bratskoj ljubavi" i saradnji, dok će robna razmjena među članicama biti manja nego sa većinom evropskih zemalja.
Pravdi na volju, od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju.
Skepsa prema Vijeću je jačala i zbog činjenice da njene članice nisu bile sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka, kao ni siromašni Jemen, koji vječito pregovara u vezi s ulaskom u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.
Zato se mnogi pitaju zašto bi danas bilo drugačije.
Iranski utjecaj
E, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu, naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji, koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji.
Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC-a koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama, koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.
I upravo zbog ovih razloga analitičari danas s više pažnje osluškuju priče o arapskom jedinstvu, pa makar samo na obalama Arapskog zaljeva. Ne treba izgubiti iz vida da se kao razlog koji je osamdesetih pogurao zemlje Zaljeva ka ideji osnivanja bilo kakve unije i bližoj saradnji navodi strah od "Islamske revolucije" u Iranu, dolaska Homeinija na vlast i pokušaj "izvoza revolucije" u druge muslimanske zemlje.
Nuklearni Iran, jačanje sektaških sukoba širom muslimanskog svijeta na relaciji suniti-šiiti i dokazana sposobnost Irana da preko svojih proxy političkih, vojnih i vjerskih institucija destabilizuje brojne zemlje arapskog svijeta, pa i one u Zaljevu, dovoljni su razlozi da naftom bogate monarhije pokušaju uspostaviti neku vrstu geostrateškog balansa u regionu.
Osnov unije
I zato se, pored kulturne i ekonomske saradnje koja bi trebala biti osnov buduće unije, najčešće spominje zajednička sigurnosna saradnja. Za prekretnicu u odnosima među članicama uzima se raspoređivanje hiljadu saudijskih vojnika u martu 2011, upravo na osnovama jednog od sigurnosnih dogovora postignutog u okvirima GCC-a u Bahreinu, koji su pritekli u pomoć sunitskom vladaru Hamad Ben Isi al-Kalifi, kako bi mu pomogli da pod kontrolu stavi pobunjene većinske šiite.
Na tom slučaju se najbolje vidjela potreba za jednom ne samo kulturnom i ekonomskom unijom, nego i onom vojnom i političkom, naročito u svjetlu novih geostrateških promjena i sve teže održivosti američke strategije „nafta za sigurnost“, na kojoj je počivala stabilnost regiona.
Hoće li strah od Irana i Arapskog proljeća biti dovoljan razlog da zaljevski monarsi krenu putem ujedinjenja i hoće li to biti dovoljno da prevaziđu međusobna neslaganja pa i animozitete, ostaje da se vidi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

JEREMIĆEV FIJASKO NA EAST RIVERU

Svijet se nije dao prevariti

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, 13. april,2013.)

Pokušaj bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Srbije i sadašnjeg predsjedavajućeg Generalne skupštine UN-a Vuka Jeremića da, prema mišljenju mnogih, zloupotrijebi svoju poziciju u UN-u kako bi pokušao promijeniti karakter rata na prostoru bivše Jugoslavije i amnestirati tadašnje rukovodstvo Srbije od stravičnih zločina među kojima je i onaj najteži, genocid u Srebrenici i na taj način olakšati tešku poziciju Srbije na putu evropskih integracija i rješavanju kosovskog problema, očito nije urodio plodom. Činjenica da su „poluprivatno sijelo“ održano u srijedu 10.4.2013. bojkotovale neke od ključnih svjetskih sila, prije svega SAD, ili su na njih poslale nisko rangirane predstavnike svojih diplomatskih misija, najbolje govore da se radi o potpunom fijasku, ali i dalje sa vrlo opasnim namjerama.

Naime, predstavnici SAD-a su svoje bojkotovanje skupa obrazložili saopštenjem koje je potpisala glasnogovornica američke misije pri Ujedinjenim narodima, Erin Pelton, a u kojem se između ostalog kaže kako "SAD se nimalo ne slaže s odlukom predsjednika Generalne skupštine da održi neuravnoteženu, huškačku tematsku raspravu o ulozi međunarodnih kaznenih sudova u procesu pomirbe i neće u njoj sudjelovati".

Jordanska akcija

Istovremeno, kako prenose svjetske agencije, brojne evropske i druge zapadne zemlje izjavile su da je rasprava o međunarodnoj pravdi bila loše prikriveni pokušaj napada na Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, koji Srbija kritizira. Skupu su odbili prisustvovati, kako piše prestižni The New York Times, predsjednik Međunarodnog krivičnog suda i izvršni direktor organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. Isti list piše kako je generalni sekretar Ban Ki-moon razočarao mnoge aktiviste za zaštitu ljudski prava time što je pristao da učestvuje na skupu, ali autor priloga novinar Rick Gladstone, napominje da je generalni sekretar „branio tribunal i napustio skup prije nego što je predsjednik Nikolić uzeo riječ“.

I dok je pozicija SAD-a kao najdosljednijeg zagovornika borbe protiv zločina genocida u svijetu, i jedne od sila koja je bila involvirana u dešavanja u bivšoj Jugoslaviji i čija tadašnja administracija zajedno sa međunarodnom zajednicom snosi dio odgovornosti za sve što se tada desilo, bila očekivana, iznenadila je smiona pozicija jedne male arapske zemlje, Hašimijske Kraljevine Jordan i njihovog ambasadora pri UN-u, princa Zeida Ra`ad Zeid el-Husseina. Neki medijski izvještaji navode kako je ambasador Jordana, koji je bio pripadnik mirovnih snaga UN-a u BiH, a od 2002. do 2005. i prvi predsjednik Skupštine država-strana za Međunarodni krivični sud, ohrabrio i druge zemlje, poput Lihtenštajna i Kanade, da bojkotuju debatu u Generalnoj skupštini UN-a ili reduciraju svoje prisustvo na istoj.

„Moja delegacija bojkotuje sjednicu zbog osjećaja ozlojađenosti pošto predsjednik Generalne skupštine eksploatira svoju poziciju u cilju pokretanja nezasluženog napada protiv Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju", rekao je jordanski ambasador i dodao: "Vjerujemo da je naša dužnost da se stvori prostor da se čuje glas žrtava rata u Bosni."- prenijela je agencija AP.

Međutim, oni koji poznaju prilike u Jordanu i njihovu regionalnu i međunarodnu politiku, nisu bili iznenađeni, pogotovo ne njihovim odnosom prema Bosni i Hercegovini.

Jordan nije ekonomski i vojno utjecajan u poređenju sa drugim arapskim državama, ali je, možda baš zbog činjenice da polovinu njegovog stanovništva čine izbjeglice iz Palestine, uvijek u međunarodnim odnosima zauzimao poziciju koja je bila na strani žrtve. Tako je i danas kada se na njegovoj teritoriji nalazi stotine hiljada izbjeglica iz Sirije. Tokom rata, Jordan je pružio utočište za nekoliko stotina bosanskih izbjeglica, a u nekoliko navrata isto su uradili i za Iračanane, te Palestinceiz Kuvajta. Autor ovih redaka je imao priliku još kao dječak uvjeriti se u svu spremnost jordanskog naroda, ali i vladajuće porodice Hašimita da u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pomognu BiH. Posebno je dojmljiv bio dan otvorene pomoći Bosni, kojeg je organizovao otac sadašnjeg kralja Abdullaha, Husein bin Talal, kada su se čitav dan preko javnog servisa i u svakom selu i gradu prikupljali dobrovoljni prilozi za Bosnu. Dirljivi su bili prizori žena koje su sa svojih ruku skidale zlato i ubacivali u kutije za donaciju, ili djece koja su u studio donosila svoje kasice. Kako tada, tako i danas, Bosna i Hercegovina kao država, ali i Bošnjaci kao najveće žrtve agresije, nikada nisu našli načina da se ikome od tih ljudi na bilo kakav način zahvale, što je tema za sebe.

Sve što je Jeremić dobio je da se u svijetu ponovo počelo govoriti o skoro zaboravljenim zločinima i da su se zaboravljeni prijatelji Bosne i Hercegovine ponovo počeli interesovati za očito nikada završeni rat koji se sada vodi nekim drugim sredstvima i daleko od CNN-ovih kamera. Osim toga, nakon Jeremićevog skupa, sve glasniji su pozivi iz BiH (pismo reisa Huseina ef. Kavazovića Generlanom sekretaru UN) i svijeta (otvoreni poziv članice Kongresa Sjedinjenih Američkih Država Eddie Bernice Johnson) da UN proglasi 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Otvaranje starih rana

Jeremićev skup na kojem nije bilo mjesta za porodice žrtava, s kojeg je izbačena predstavnica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, Munira Subašić, i na kojem su se među zvanicama našli kvazi-eksperti i brojni negatori genocida i zločina počinjenih u ime etnički čiste države srpskog naroda na teritoriji međunarodno priznate BiH, samo je otvorio rane i dodatno poljuljao i ono malo pozitivne energije koja se bila stvorila u regionu skorim ulaskom Hrvatske u EU.

Iako je debata o ulozi međunarodnog krivičnog suda bila naslovljena sa „Uloga Međunarodnog krivičnog suda na pomirenju“, ona je, jasno je to valjda svima, i zemlje i nesretne narode ovih prostora samo udaljila od navodnog cilja jer nema pomirenja bez pravde i procesuiranja odgovornih za zločine. Pomirenje se ne može graditi relativizacijom zločina, ušutkavanjem žrtava i njihovim izjednačavanjem sa zločincima. Pomirenju, znaju to svi oni koji su ovaj proces izučavali u slučaju nekih drugih konflikata, doprinosi samo hrabro suočavanje sa prošlošću i ideologijama koje su izrodile sukob, priznavanje i empatija sa žrtvama i garancije da se nešto slično neće ponoviti, a ništa do onoga što je Jeremić zbog svog sitnog političkog šićara pokušao napraviti zloupotrebljavajući poziciju na kojoj se nalazi. Jer jedino što je gospodin  Jeremić dobio organizacijom ovog skupa jesu, možda, sitni politički poeni kod srbijanske desnice i nacionalista istih onih koji su najveća prepreka putu Srbije na putu evropskih integracija i konstruktivnog rješavanja kosovskog problema, čime je možda sebi stvorio političku bazu u slučaju da se nakon što je izbačen iz matične stranke po završetku njujorške avanture odluči baviti politikom.

KO SU SRPSKI DESNIČARSKI POKRETI

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, objavljeno na stranici SBK)

Radikalna desnica u Srbiji i Bosni i Hercegovini- zapostavljena prijetnja stabilnosti regiona i Bosne i Hercegovine

U Evropi je u posljednjih nekoliko godina evidentan uspon radikalne desnice. Pravdi na volju, većina evropskih društava dugo je bila „ćorava u desno oko“ – kako reče jedan od njemačkih komentatora nakon što je njegovu zemlju potresao skandal u kome se ispostavilo da je godinama skupina neonacista bliska nekim sigurnosnim krugovima ubijala imigrante a da policija nije i pored obilja dokaza poduzela bilo kakve mjere da ih spriječi. Danas kada desničari nisu više samo male skupine mržnjom zadojenih društveno marginaliziranih pojedinaca nego sve ozbiljnije političke opcije koje iz godine u godinu na izborima ostvaruju sve bolji rezultat i koje svoju političku agendu nameću i političkom centru, sve više ljudi u Evropi, ali i svijetu, pita se da li iko sa sigurnošću može garantovati da je vrijeme fašističkog divljanja Evropom iza nas i da li se Staroj dami stvarno može vjerovati da joj se ne omakne još jedna epizoda poput one koja je kulminirala zločinom holokausta nakon kojeg su svi rekli „nikad više“.
Analitičari se naročito plaše radikalizacije i omasovljenja desničarskih ideologija u kontekstu tekuće ekonomske krize koja, uči nas to historija, pogoduje bujanju radikalnih ideologija. Jednostavno se ne smije nikada zaboraviti da je i Hitler proizvod jedne prije svega ekonomske krize i da će i ova kriza vjerovatno ojačati desničare novog kova.
Na našim prostorima uzmu li se u obzir strahote devedesetih teško da se može reći da su ovakve ideologije ikada bili poražene. Naročito su te ideologije bile izražene tokom ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu gdje su služili kao opravdanje za stravične zločine, prvenstveno nad nesrpskim stanovništvom, što ne znači da i na nekim drugim stranama nije bilo izliva ekstremnog nacionalizma i vjerskog radikalizma koji je graničio sa fašizmom.
Nažalost, u Srbiji i Hrvatskoj se daleko više piše o ovim radikalnim pokretima (iako i dalje jako malo) nego što je to slučaj u Bosni i Hercegovini, iako je oštrica njihove mržnje i ideologije usmjerena prema BiH, Bošnjacima i svemu što se ovdje dešava i što se dešavalo u vrijeme agresije. Skoro svi evidentirani radikalni desničarski pokreti u Srbiji imaju svoje ispostave u Bosni i Hercegovini, ali se o njima rijetko govori i nikada se ne nalaze u procjenama sigurnosnih rizika nadležnih državnih agencija za provedbu zakona. Ono što je zajedničko svim desničarskim pokretima koji se pozivaju na ekstremni srpski nacionalizam i fundamentalističke interpretacija pravoslavlja odnosno svetosavlja jeste izražena islamofobija i neprijateljski stav prema svemu što je islamsko . To se povezuje sa činjenicom da oni pored liberalne zapadne civilizacije oličene prije svega u Američkoj vanjskoj politici, NATO savezu i EU kao najvećeg svog neprijatelja vide svoje susjede prije svega Albance, Bošnjake i Hrvate od kojih su Bošnjaci i Albanci većinski muslimani pa se samim time taj dio njihovog identiteta predstavlja kao stran i samim time neprijateljsku. Po istom obrascu zbog pripadnosti Hrvata katoličanstvu Vatikan je česta meta verbalnih ataka njihovih ideologa.
Antiislamska agenda je stvorila zajedničku osnovu na kojoj se srpski desničarski pokreti lahko povezuju sa srodnim organizacijama širom Evrope koji također šire antiislamsku propagandu. Najsvježiji dokazi za to smo dobili tokom istrage terorističkog napada Anders Behring Breivika i isčitavanja njegovog manifesta iz čega se moglo vidjeti da je za svoje idoeološke uzore uzima srpske zločine koji su pokazali nezapamčenu brutalnost prema muslimanskim žrtvama te onima koji ih i danas velićaju.
Ovaj rad ima za cilj dati kratak pregled tih radikalnih desničarskih pokreta koji djeluju u Srbiji i drugim zemljama u susjedstvu gdje Srbi žive. Treba napomenuti da je aktivnost većine ovih organizacija i pokreta evidentirana i u srpskoj dijaspori iako se ovdje te aktivnosti ne obrađuju. Svi podaci su preuzeti iz opensource izvora i iz web-prezentacija pokreta koji slobodno djeluju u cyber-prostoru. Najveći dio informacija je preuzet iz dokumentarca Marka Mamuzića „Vrela krv” snimljenog 2008. i prikazanom na brojnim svjetskim festivalima među kojima je i Sarajevo Film Festival, ali i iz teksta nastalog na istim informacijama objavljenog na web-portalu Novosti autora Gorana Plavšića, te teksta lista Novi magazin novinara Đorđa Odavića koji donosi pregled najutjecajnijih i najradikalnijih pokreta, pojedinaca i stavova srbijanske desnice koji slobodno djeluju u regionu i Bosni i Hercegovini.

Otačastveni pokret Obraz

Najveće i najstarije udruženje koje okuplja nacionalističku omladinu u Srbiji, piše i koje je svojim aktivnostima prisutno i u Bosni i Hercegovini naziva se Otačastveni pokret Obraz. Izdanak je to Izdavačkog doma „Srbski obraz“ utemeljenog 1994, tačnije nacionalističkog časopisa “Obraz”. Službena je ideologija Obraza svetosavski nacionalizam. Jedan od njihovih glavnih programskih ciljeva je uspostavljanje pravoslavnog hrišćanstva kao državne religije zbog čega je od početka svog rada imao podršku SPC-a, a oni koji su pisali o ovom pokretu tvrde da tu podršku uživaju i danas. Osim toga pokret ističe da se bori za “jedinstvenu srpsku državu od Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora”. Idejni začetnik Obraza bio je sociolog i teolog Nebojša M. Krstić, koji je 2001. poginuo u saobraćajnoj nesreći. Poginulog Nebojšu M. Krstića, za kojeg u pokretu vjeruju da je ubijen, na čelu Obraza zamijenio je Mladen Obradović, koji je svoj svjetonazor predstavio (i) u spomenutom filmu “Vrela krv”. “Među onima koji se ističu kao protivnici srpskog naroda treba istaći cioniste koji već stotinama godina kroz svoje tajno, a djelomično i javno djelovanje pokušavaju da ovladaju ne samo prostorom na kojem živi srpski narod, nego, prije svega, čitavim svijetom. To su isti oni koji su svojevremeno razapeli sina božjeg Isusa Hrista. Kao neprijatelji Hrista, našeg boga, oni moraju biti i naši neprijatelji”, govorio je Obradović.
Otačastveni pokret Obraz negira holokaust, a 2001. izdao je “Proglas srbskim neprijateljima”, u kojem su kao neprijatelji Srbije i Srba navedeni “cionisti”, “ustaše”, “muslimanski ekstremisti koji odbijaju da se konačno vrate veri svojih pravoslavnih predaka”, “šiptarski teroristi”, “lažni mirotvorci”, “partijaši”, “sektaši”, “perverznjaci”…
Udarnu, nasilničku snagu pokreta predstavljaju razbijačke skupine nogometnih navijača. Tačan broj pripadnika pokreta nije poznat, ali članstvo se procjenjuje na nekoliko hiljada u Srbiji, a u Bosni i Hercegovini niko i nije radio na bilo kakvim procjenama.
Već duže vremena desničarski pokreti, a među njima i Obraz u Srbiji i jednom dijelu BiH služe kako baza iz koje politička desnica, ali sve češće i politički centar, vrbuje svoje kadrove, te crpi političke stavove. Tako je jedan od osnivača pokreta i Andrej Mladenović, koji će kasnije postati glasnogovornik Demokratske stranke Srbije. Bitno je spomenuti kako je tokom 1995. i 1996. u “Obrazu” pisao i predsjednik Demokratske stranke Srbije Vojislav Koštunica. Upravo tamo je Koštunica objavio i svoj članak “Srpski narod na raskršću”, koji je žestoko kritiziran zbog nacionalizma. Podrška nacionalističkoj politici Milorada Dodika u BiH dolazi upravo iz ovih krugova i grupa za pritisak koje stvaraju atmosferu linča prema svima koji prema njihovom mišljenju izdaju nacionalne interese ili pokušaju drugačije misliti.
U aktivan pokret „Obraz“ prerasta 2000. U godinama koje slijede, članovi će organizirati i sudjelovati u nizu nasilnih incidenata, od sprečavanja održavanja prve beogradske Parade ponosa do upada na kulturne manifestacije koje je vodstvo pokreta ocijenilo provokativnim i nesrpskim. Takvih slučajeva zabilježeno je više desetaka. Naročito su aktivni u bh entitetu Republika Srpska gdje redovno izazivaju incidente u kojima promovišu govor mržnje, raspiruju vjersku i nacionalnu netrpeljivost, zastrašuju malobrojne povratnike i veličaju ratne zločine i one koji su ih organizovali i provodili. Domaći mediji su ih zapazili kada su nekoliko bh gradova oblijepili plakatima ratnih zločinaca te organizovali mitinge podrške osuđenim i osumnjičenim za ratne zločine na dan samoproglašenja Republike Srpske.
Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije je u svom izvještaju od 2005. ovu organizaciju okarekterisao kako „klero-fašističku“. 12. juna 2012. godine,, Ustavni sud Srbije zvanično je zabranio djelovanje Obraza, ali su članovi pokreta i dalje ostali aktivni, naročito u cyber prostoru, i pod drugim imenima.
U Bosni i Hercegovini još niko nije potezao pitanje njihovog djelovanja niti se u javnosti raspravljalo o njihovom djelovanju. Naravno, sličnih rasprava ili analiza nije, barem koliko je javnosti poznato, bilo ni u zakonodavnim niti sigurnosnim agencijama Bosne i Hercegovine.

Srpski narodni pokret 1389

Još jedan pokret kojeg je u svom radu obradio Goran Plavšić je i Srpski narodni pokret 1389. To je prema njegovim saznanjima nacionalističko udruženje koje djeluje na području cijele Srbije, ali prema informacijama dostupnim na njihovom oficijelnom interent-portalu, aktivni su i u drugim državama regiona, a naročito u Bosni i Hercegovini.
U SNP-u 1389 bilo je više raskola, zbog čega trenutno u Srbiji djeluju dva udruženja sličnog naziva – Pokret 1389 te Srpski narodni pokret 1389.
Pokret je u početku nosio naziv samo „1389“, a prvi predsjednik bio je Radojko Ljubičić. Kasnije je preimenovan u „Pokret 1389’“. Pokret se predstavljao kao „Srpski narodni pokret ‘1389’“. Godine 2008, Miša Vacić i još nekoliko članova ga napustili, a 2010. su registrovali novi pokret „SNP 1389“. „SNP 1389“ negira da je ikada došlo do rascjepa u pokretu, i tvrdi da je Ljubičić smijenjen u decembru 2008, i da je od tada zloupotrebljavao ime pokreta.
Misao vodilja aktivista SNP-a 1389 je ujedinjenje “srpskih zemalja”, tačnije Crne Gore, Makedonije, Bosna i Hercegovina te “Srpske Krajine” u Hrvatskoj. Također, u SNP-u 1389 vjeruju da Srbiji pripada i sjeverni dio Albanije. Nacionalisti okupljeni u SNP-u zalažu se za nacionalizaciju privrede i čvrstu suradnju s Rusijom. Kao svoja osnovna načela ističu rodoljublje, pravoslavlje, slogu. Bore se za očuvanje čistoće srpskog jezika, ćiriličnog pisma, porodičnih vrijednosti…
Poseban interes pokret pokazuje za Bosnu i Hercegovinu. Jedan od slavljenih idola SNP-a 1389 jest i general optužen za ratne zločine Ratko Mladić. Pripadnici Pokreta počast su mu odavali lijepeći duž Bulevara Zorana Đinđića naljepnice na kojima je pisalo “Bulevar Ratka Mladića”. Na dan obilježavanja genocida u Srebrenici, SNP 1389 pokušao je organizirati skup u centru Beograda pod nazivom “Srećan 11. jul, dan oslobađanja Srebrenice”. Policija je ovaj skup zabranila. U BiH još nisu zabilježeni primjeri da je policija zabranila slične skupove koje su organizovali. Posljednji zabilježeni incident u kojem je pokret učestvovao u Bosni i Hercegovini desio se ovih dana kada su u brojnim gradovima BiH i Srbije ispisali preko stotinu grafita na javnim zgradama kojima se čestita 20 godina RS-a, u kojima se šalju nacionalističke poruke a RS se naziva „bastionom srpstva“. Prema pisanju sarajevskog lista San “Obraz” i “Pokret 1389” imaju svoje ćelije u Banjaluci, Bijeljini, Doboju i nekim drugim gradovima u Republici Srpskoj.
Aktivisti pokreta također djeluju na Kosovu, gdje sudjeluju u nemirima koji su se događali nekoliko proteklih mjeseci. I SNP-u 1389, kao i Obrazu, na temelju prijedloga Državnog tužiteljstva Srbije prijetila je zabrana rada, ali Ustavni sud je obustavio pokrenuti postupak.

Srpski narodni pokret Naši

Nacionalistička organizacija Naši djeluje i ima svoj centar u Aranđelovcu. Riječ je, zapravo, o ogranku istoimene ruske nacionalističke organizacije, koja se dijelom finansira iz te zemlje. Na ljestvici vrijednosti pokreta Naši najviša mjesta zauzimaju nacionalizam i pravoslavlje. Naši su osnovani početkom 2006. Pokret se nakratko ujedinio sa pokretom „SNP 1389“, a naziv novog udruženja je bio Srpski narodni pokret Naši „1389“. Ujedinjenje je objavljeno krajem avgusta 2010, međutim u junu 2011. godine usljed, kako su iz pokreta naveli, „pritiska vlasti na njihove aktiviste i simpatizere“, došlo je do ponovnog razdvajanja ove dvije organizacije na Srpski narodni pokret 1389 i na Srpski narodni pokret Naši koji slobodno djeluju i danas.
Prema autoru dokumentarca „Vrela krv“ i autoru teksta na portalu Novosti članovi pokreta se bore protiv evropskih i atlantskih integracija, odnosno zalažu za usku saradnju Srbije sa Rusijom. Prema pisanju nekih drugih srbijanskih medija Srpski narodni pokret Naši pristupio je 28. novembra 2011. godine Sveruskom narodnom frontu, čiji je pokretač lider Jedinstvene Rusije Vladimir Putin. Ova organizacija okuplja više stotina ruskih nevladinih organizacija, udruženja građana i preduzeća, a ideološka osnova im je Putinova ideja evroazijske politike. Prema pisanju lista Novi magazin 7. decembra prošle godine, SNP Naši potpisao je Sporazum o saradnji sa Narodnim saborom iz Rusije kada su, kako zvanično navode na svom sajtu, dogovorene i konkretne akcije koje će biti sprovedene na području Srbije i Rusije „kako bi se pružio veći i žešći otpor SAD, EU i NATO“. Inače, sprega desničarskih pokreta i nekih vladajućih elemenata iz Rusije sa desnišarskim pokretima u Srbiji i Bosni i Hercegovini je još uvijek nedovoljno istražena tema koja zahtjeva posebnu pažnju. Jedan od rijetkih incidenata o kojima su pisali srpski mediji a u kojima je na vidjelo izbila veza između ruskih desničarskih organizacija i onih u ovom dijelu Evrope ticala se upravo pokreta Naši. Naime, u već spomenutom prilogu lista Novi magazin novinar Đorđe Odavić je pisao o nedavnom slučaju o kojem su pisali i domaći mediji kada je ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Konuzin pokušavao da preko Euleks-kontrola dostavi 300 tona brašna, ulja, agregata, šatora i ostalih potrepština zvanične pomoći Srbima na Kosovu. U tom prilogu autor tvrdi da su istovremeno aktivistima na barikadama na sjeveru Kosova dostavljene i crne uniforme, čizme, poljska kuhinja i „mali komandno-štabni šator“. Ovu „humanitarnu“ pomoć poslala je ruska nevladina organizacija Kosovski front, nastala 2008. Jedan od lidera Fronta je Aleksandar Aleksandrovič Kravčenko, profesionalni vojnik, veteran-dobrovoljac iz rata u BiH devedesetih, u domaćoj javnosti poznat kao rukovodilac ruskog Udruženja vojno rodoljubivih klubova Steg. Udruženje je pre tri godine ugostilo djecu iz Srbije u kampovima u Rusiji, gdje su učili da pucaju iz oružja, bacaju bombe i razračunavaju se s neprijateljem nožem ili golim rukama.
Vojnu opremu, čiju su nabavku finansirale brojne ruske „nevladine“ organizacije, primili su i braniocima barikada distribuirali članovi organizacije SNP Naši, Društva srpsko-ruskog prijateljstva Kosovsko ognjište iz Kosovske Mitrovice i kosovske podružnice Ravnogorskog pokreta. Radi dizanja morala braniocima barikada su podijeljene i ruske zastave koje im je poslao Kosovski front. Prema saznanjima srpskih obavještajnih službi do kojih je došao autor članka, tokom prošle godine pojačala se aktivnost ruskih nevladinih organizacija na području Srbije. Veze ovih udruženja, koje u Rusiji deluju pod patronatom vladajućeg aparata Vladimira Putina i Federalne službe bezbjednosti, s pokretima veterana i desničarskih organizacija u Srbiji postale su predmet interesovanja srpskih obavještajnih službi, pogotovo od trenutka kada su polje svog djelovanja prebacili na nemirno područje sjevernog Kosova.
Sagovornik Novog magazina, koji je insistirao na anonimnosti, objašnjava da u Rusiji djeluje veći broj nevladinih organizacija koje kontroliše, a dijelom i finansira, vladajuća garnitura. Kako kaže, Sveruski narodni front, Narodni sabor, Ratničko udruženje Steg, Omladinsko-demokratski antifašistički pokret Naši, predstavljaju unutrašnjopolitičku podršku zvaničnoj Moskvi, ali djeluju i prema inostranstvu, odnosno prema Srbiji.
Možda upravo zbog ovih svojih veza sa ruskim desničarskim organizacija članovi pokreta „Naši“ se javno zalažu za euroazijske integracije, u kojima bi Beograd bio četvrti glavni grad euroazijske unije, s Ruskom federacijom kao liderom. Buduću Srbiju vide kao “teritorijalno vaskrslu državu u čijem sklopu se nalaze sve srpske zemlje okupirane u ratovima devedesetih”. Osim toga sebe nazivaju “najvećim rodoljubivim pokretom u Srbiji”, ali broj njihovih aktivista znatno je manji od broja članova koje okuplja Obraz. Njihova ideologija je, navode, “srpsko rodoljublje i domaćinski poredak”.
Pažnju bh medija pokret je privukao nakon što su njegovi pripadnici u Novom Sadu zapalili zastavu Bosne i Hercegovine kao “znak protesta” zbog nedavnog održavanja koncerta Dine Merlina u Srbiji. Zastava je spaljena pored grafita sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića a video snimak je postavljen na internet.
Pojašnjavajući sintagmu “sve srpske zemlje”, pokret Naši u svom programu navodi “cjelokupnu teritoriju današnje Republike Srbije s njenim pokrajinama Kosovom te Vojvodinom, zatim teritorij Crne Gore, Makedonije, Bosna i Hercegovina te prostor okupirane Republike Srpske Krajine s teritorijalnim proširenjima i sjeverni dio Republike Albanije”. I za ovu organizaciju upućen je prijedlog za zabranu rada, ali isti nije potvrđen od strane Ustavnog suda Srbije. „Naši“ su, također, optuženi za širenje međunacionalne mržnje i netrpeljivosti.

Srpski narodni pokret-Izbor je naš

Srpski narodni pokret-Izbor je naš je desničarska organizacija o kojoj se u regionu jako malo piše, možda baš zbog činjenice da je registrovan u Bosni i Hercegovini kao nevladina organizacija i da je svoje djelovanje fokusirao na manji bh entitet. Predsjednik ovog udruženja je izvjesni Dane Čanković, izbeglica iz Krajine koji se krajem 1995. nastanio u Banja Luci. U banjalučkim političkim krugovima Čanković i njegova organizacija važe kao glasnogovornici Milorada Dodika za “opasne i vanredne situacije”. U više navrata je ova organizacija, kada je u interesu nekih političkih krugova, bilo da se stvaraju napetosti u BiH ili regionu, izdavala zahtjev Narodnoj skupštini RS da donese hitnu odluku o raspisivanju referenduma za proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Za organizaciju se u bh medijima čuje svake godine kada se slavi Dan Republike Srpske. Ove godine su na taj dan organizovali kolone automobila koji su kružili brojnim bosanskohercegovačkim gradovima sa srpskom većinom. Taj dan, 40-tak vozila sa srpskim zastavama prošlo je ulicama Banja Luke u organizaciji ovog pokreta. Sa razglasa su puštali nacionalističke i ratnohuškačke pjesme a nosili su i veliki transparent na kojem su bili Predsjednici Republike Srpske Radovan Karadžić i Milorad Dodik, kao i drugi „zaslužni“ za stvaranje Srpske, ratni zločinac Ratko Mladić i prvi predsjednik Narodne skupštine Momčilo Krajišnik.
U više navrata su organizovali akcije podrške osumnjičenim i osuđenim za ratne zločine. Prošle godine su u pojedinim dijelovima Banja Luke polijepili plakate kojim se veliča haški optuženik Radovan Karadžić. Na plakatima je stajao natpis “Recimo svi zajedno: predsjedniče, sretna ti krsna slava”, kao i lik arhangela Mihaila i kroki Radovana Karadžića.
Osim podrške Karadžiću, izjašnjavali su se i protiv priključenja Bosne i Hercegovine NATO-u, a prikupljali su potpise za referendum o otcjepljenju RS-a iz Bosne i Hercegovine.

Dveri srpske

Dveri srpske je još jedan pokret koji je u svom radu obradio Goran Plavšić, a za koji kaže da je nacionalistička i klerikalna organizacija, koja se upravo kao politička opcija sprema za predstojeće srbijanske izbore i vodi žestoku kampanju. On tvrdi da pokret djeluje pod okriljem Srpske pravoslavne crkve. Svoj program izložili su u dokumentu pod nazivom “Deset tačaka narodnog dogovora”. “Srbija se nalazi u lancima monopola koji kontroliraju kompletan društveni i državni život. To je udružena dominacija zapadnih veleposlanstava, zelenaških stranih banaka, domaćih tajkuna, korumpiranih političara i kontroliranih medija, koja nemilosrdno eksploatira Srbiju kao svoju koloniju”, kažu Dveri u uvodu svog programa. Zalažu se za “socijalni patriotizam” i povratak dokazanim povijesnim obrascima, “poput mobe, zadrugarstva, radnih akcija, javnih radova”. Kao i druge desničarske organizacije značajan dio njihove desničarske ideologije i aktivnosti je fokusiran na Bosnu i Hercegovinu.
Dveri smatraju da je jaka Srbija garant opstanka Republike Srpske, a Kosovo i Metohiju vide kao “privremeno okupiranu teritoriju”. Deklariraju se “eurosuzdržanima” i pod svaku cijenu su protiv ulaska Srbije u NATO. Poznavatelji srbijanskih prilika smatraju ovaj pokret ozbiljnijom verzijom Obraza.
Iako nije zabilježeno nešto značajnije djelovanje pokreta u Bosni i Hercegovini vizija koju ovaj politički pokret ima tiče se čitavog regiona i svakako BiH. Vidi se to i iz teksta “Zašto je ovo historijska šansa” kojeg je povodom prvih sto dana postojanja Dveri srpskih kao političkog pokreta, na sajtu Novi standard napisao jedan od vodećih ljudi pokreta Boško Obradović. U tom tekstu on između ostalog kaže: „Očigledno je da se mijenja čitav svjetski poredak, da će se mijenjati Evropa i da ovakvo stanje na Balkanu neće dugo trajati. Uskoro će se pojaviti jedan trenutak u vremenu kada će ponovo moći da se povede autentična srpska nacionalna politika, nakratko oslobođena ogromnih pritisaka sa strane, i jedina dilema koja se postavlja glasi: imaćemo šansu za reviziju većine historijskih poraza i stvaranje Srpske Unije na Balkanu, ali koga ćemo imati na čelu Srbije da tu šansu iskoristi? Smjena generacija unutar intelektualno-političke elite postavlja se tako kao preduslov političkih promjena u Srbiji.“

Srbska akcija

Centar Beograda je na dan raspisivanja izbora u Srbiji 2012 (13.3.2012.), osvanuo izlepljen nalepnicama na kojima su uz fotografiju manifestacije grupe crnaca i poruke „Zaštitimo našu decu!“ i „Stop najezdi tuđinaca!“
To je jedan od rijetkih incidenata koje su zabilježili regionalni mediji a u kojima bio involviran pokret Srbska akcija s obzirom da su spomenute naljepnice bile potpisane imenom ove organizacije. Srbska akcija je fašističko udruženje koja sebe označava kao „udruženu borbenu djelatnost i zajedničko pregnuće pravoslavnih rodoljuba koje ima za cilj buđenje srpskog naroda iz postojeće letargije, učmalosti i bivstvovanja u lažnom miru ustajale duhovne bare Novog doba“.
U prezentacijama pokreta se navodi da je „njihov cilj povratak zavjetnim srpskim idealima i vrednostima koje su krasile njihove svete i slavne Pretke“. Za senbe još kažu da su svesni „da se samo pri takvom stremljenju može valjano boriti protiv mnoštva današnjih neprijatelja nanjihovog stradalnog i napaćenog naroda“.
A da će se „boriti“ dokazuju i postojanjem svog „vojnog krila“, postrojbe Vojska smene, nadahnutim ideologijom fašiste Nikolaja Velimirovića i idejama Justina Ćelijskog i programskim načelima zboraša fašističkog gurua Dimitrija Ljotića. Ima Vojska smene i „meru“, u svojoj jurišnoj pesmi: „Jer Nebeska Srbija naša je mera/Krepi nas i snaži pravoslavna vera./Krv Slovena starih, arijevski soj,/Sprema nas i čeliči, za konačni boj!“

Nacionalni stroj

Nacionalni stroj iz Novog Sada jedina je dosad zabranjena ekstremistička skupina. U vrijeme dok su bili aktivni, predvodio ih je Goran Davidović, u srbijanskim medijima poznat po nadimku Firer. Ovo udruženje neonacista široj javnosti postalo je poznato po nizu incidenata kojima su kumovali u Novom Sadu. Jedan od prvih dogodio se 2005, kad su pripadnici Nacionalnog stroja prekinuli antifašističku tribinu te fizički nasrnuli na sudionike. Goran Davidović je osuđen na godinu dana zatvora zbog raspirivanja međunacionalne mržnje. Jedno vrijeme bio je u bijegu od srbijanskog pravosuđa. Na koncu je odležao kaznu i preselio se u Italiju, gdje sudjeluje u radu neonacističkih organizacija.
U Srbiji i Bosni i Hercegovini djeluje još čitav niz neonacističkih organizacja koje svoju ideologiju zasnivaju na“rasnom nacionalizmu, nacionalnoj slobodi i socijalnoj pravdi ” Plavšić smatra da su ova udruženja manji i ne tako značajan dio scene koja okuplja ekstremno nastrojene mlade ljude u Srbiji. O nima je dovoljno reći da ti mladi ljudi, piše Plavšić, kao isključiv uvjet za srpsko državljanstvo postavljaju “pripadnost srpskom narodu i bijeloj rasi”. Na sličnoj liniji je i neonacistička organizacija „Krv i čast“, koja je prisutna u svim razvijenim zemljama svijeta. Nešto ozbiljnija je Srbska akcija, klerikalistička i nacionalistička organizacija odana, među mladima popularnom, svetosavskom nacionalizmu.

Ravnogorski četnički pokret

Pokret koji se, zasigurno, najčešće spominje u srbijanskim i bosanskim medijima jeste Ravnogorski četnički pokret. S obzirom da je tokom II svjetskog rata bilo više četničkih frakcija i da se osim saradnje sa nacistima i brojnih zločina nad civilima, prvenstveno nad muslimanima (ali i drugim skupinama), koje su pripadnici tih različitih frakcija Kraljevske vojske u Jugoslaviji počinili, za ovaj pokret vežu brojne historijske kontraverze, tako i danas ovaj pokret, iako najmasovniji, ima brojne frakcije. Jedino što ih ujedinjuje jeste zajednička velikosrpska ideologija i insistiranje na revidiranju historije pokreta.
Najmasnovniji pokret je Ravnogorski četnički pokret koji kao zvanično registrovana organizacija djeluje na teritoriji Srbije, Bosni i Hercegovini i Crne Gore, a u Bosni i Hercegovini je registrovan pod nazivom Ravnogorski pokret otadžbine Srpske.
Prema pisanju sarajevskog lista San Ravnogorski pokret otadžbine Srpske u BiH ima osam okruga. Predsjednik okruga Posavine i Trebave je Živko Sekulić, a na čelu hercegovačko-romanijskog okruga je Nedeljko Kokošar. Predsjednik podrinjskog okruga je Novak Mičić, a okruga za Semberiju i Majevicu Trivo Lukić. Na čelu dobojsko-ozrenskog okruga je Jovo Vukeljić, a okruga Lijevče-Kozara-Motajica Slobodan Marić Dalton. Predsjednik zamijsko-janjskog okruga je Dušan Sladojević, a okruga za Krajinu Miloš Morava. Treba reći da je Jovo Vukeljić ujedno i predsjednik Ravnogorskog pokreta za BiH, Srbiju i Crnu Goru, a Dušan Sladojević je i predsjednik Ravnogorskog pokreta otadžbine Srpske.
Ista novina navodi da Ravnogorski pokret u Bosni i Hercegovini ima izuzetno razvijene veze i saradnju sa dvije klasične fašističke organizacije koje su registrovane u Srbiji i to Obraz i “Pokret 1389” i gotovo sve akcije i skupove zajednički organizuju.
Svake godine u danima kada se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici uniformisani pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta, noseći majice na kojima su likovi ratnih zločinaca, organizuju postrojavanje pripadnika svojih paravojnih formacija upravo u ovom gradu. Slična postrojavanja se organizuju i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine uz redovnu nacionalističku i fašističku ikonografiju te česte sukobe sa malobrojnim povratnicima u gradove iz kojih su protjerani.

Islamistička opozicija islamistima

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 7/993, 1. april, 2013)

I dok je fokus svjetskih medija na sukobu između egipatskih stranaka sa islamističkim korijenima s jedne strane i liberalnih, sekularnih i ljevičarskih političkih opcija s druge, malo ko obraća pažnju na jedan ništa manje bitan sukob koji bjesni unutar stranaka koje pretenduju da nastupaju sa pozicija onoga što se sve češće naziva „političkim islamom“. Na turbulentnoj političkoj sceni Egipta nakon svrgavanja režima predsjednika Hosnija Mubaraka, došlo je do raslojavanja među strankama i pokretima koji se u svom političkom i javnom djelovanju pozivaju na islam. I dok je najočitije rivalstvo u, uslovno rečeno, desnom političkom bloku između dvije najjače stranke u egipatskom parlamentu: Stranke slobode i pravde kao izdanka Muslimanske braće i stranke En-Nur bliske selefističkom pokretu, koje su istovremeno dva najutjecajnija islamistička pokreta koji se bore za primat u procesu „obnove islama“ i „islamskog buđenja“ u muslimanskom svijetu, malo je ko primijetio kako su u Novom Egiptu sve glasniji i neki drugi glasovi koji za sebe tvrde da ne samo da nastupaju u ime islama, nego i da je njihova vizija islama i njegove uloge u društvu jedina ispravna.

Naime, Egipat kao jedna od historijski najutjecajnijih zemalja muslimanskog i arapskog svijeta osim što je izrodila brojne pojedince, individue i organizacije koje su zagovarale različite modele obnove, modernizacije i preporoda muslimanskih društava izrodio je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća neke od najmilitantnijih i najradikalnijih ideologija s kojima se muslimanske zajednice širom svijeta suočavaju i danas.

«Džem'atu el-Muslimin»

Jedan od tih pokreta je i pokret «Džem'atu el-Muslimin» (Skupina muslimana) kojeg su drugi nazivali «Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra» (anatema i iseljenje) zbog njihovog insistiranja na učenju o tome kako su muslimanska društva današnjice ustvari nevjernička jer ne sude po Božijim zakonima, te učenja da se istinski vjernici moraju iseliti u zajednice koje su uređene «prema volji Božijoj» po uzoru na iseljenje Božijeg poslanika iz Meke u Medinu (ar. hidžra).
Pokret je u Egiptu (najvjerovatnije 1975. god ili čak ranije) osnovao mladi inženjer agronomije Šukri Mustafa. Mustafa je svojevremeno bio član pokreta Muslimanske braće. Šukri je u egipatski zatvor ušao kao pripadnik Muslimanske brać,e ali je fizička i mentalna tortura koju je tamo pretrpio radikalizirala njegove stavove tako da je još za vrijeme svoga robijanja zbog stavova koje je zastupao izbačen iz bratstva kao „suviše“ ekstreman.
Nakon što je oslobođen 1971. Šukri je odmah počeo sa okupljanjem istomišljenika a tri godine kasnije kairska štampa će početi pisati o postojanju organizacije koja je skoro sve muslimane svijeta proglasila nevjernicima, a njihova društva i države neislamskim. Egipatsko društvo i država su se vrlo odlučno suočili sa ovom organizacijom, njihovom ideologijom i liderima, nakon ubistva ministra vakufa (vjerskih legata) dr. Ez-Zehebija koje su izvršili pripadnici ove organizacije objašnjavajući taj svoj morbidni čin time da je on onog momenta kada je pristao da kao ministar služi državi koja ne sudi po šerijatskim propisima počinio „ridet“ ili odmetništvo od vjere koje se po njihovom tumačenju šerijata kažnjava smrću. I kada se učinilo da je nakon toga došao kraj idejama tekfira ili proglašavanja drugih muslimana i njihovih zajednica nevjerničkim, tekfir je preživio u ideološkom prtljagu arapskih mudžahedina koji su učestvovali u afganistanskoj borbi protiv sovjetskog okupatora. Upravo u borbenim rovovima brdovitih afganistanskih vrleti ta ideja je našla plodno tlo među pripadnicima selefijskog pokreta čiji su sljedbenici bili najčešći dobrovoljci u afganistanskom ratu. Tekfir se reinkarnira ovaj put u odmetnicima od oficijelnog selefijskog učenja, a njegovi sljedbenici za sebe su počeli tvrditi da su jedini i istinski zagovornici beskompromisnog selefizma i islama uopće, što revnosno čine i danas. Čak su se i na ovim balkanskim prostorima počele javljati manje skupine onih koji imaju slične stavove i koji vjeruju kako muslimani ne mogu živjeti u demokratski uređenim društvima i kako ne mogu poštivati zakone tih država.

Simplistička argumentacija

Njihova argumentacija je teološki vrlo jednostavna i izrazito simplistički postavljena: Islam naučava da je Bog jedan, apsolutni Vladar i Gospodar, koji jedini propisuje šta je dobro, a šta zlo. Biti musliman znači biti predan Božijoj volji i uskladiti svoj život sa normama dobra i zla koje Bog propisuje. Ovo usklađivanje nije samo na nivou ličnog i privatnog, nego i kolektivnog života, što podrazumijeva ustroj društva tj. države u skladu sa normama šerijata. Iz ovog proizilazi da svaki musliman koji je zadovoljan da živi u društvu uređenom na normama drugačijim od onih koji oni vide kao islamske, prestaje biti musliman, jer je odabrao sistem vrijednosti koji nije muslimanski. Takav je prihvatio da mu neko drugi pored Boga propisuje norme dobra i zla, što je ravno herezi. Istovremeno, svako učestvovanje u demokratskim i političkim procesima bilo kroz nominovanje u političkim partijama ili puko podržavanje sistema kroz glasanje predstavlja uzurpiranje Božijeg prava da propisuje šta je dobro, a šta zlo (što se čini u parlamentarnoj proceduri kroz donošenje zakona o tome šta se smije a šta ne smije raditi).

Argument više da su ideje tekfira i korištenja nasilja nad neistomišljenicima stvar prošlosti barem u egipatskom kontekstu građani su dobili 1997. god. kada je “historijsko rukovodstvo” El-Džema’a el-Islamijje, pokreta koji je bio jedan od najžustrijih zagovornika ideja tekfira i korištenja nasilja, obznanilo da odustaje od korištenja nasilja u cilju promovisanja vlastite verzije islamizacije društva. U godinama koje su uslijedile ideološki nosioci tih ideja su iz zatvora izdali serijal od pet knjiga u kojima su istom argumentacijom utemeljenom na islamskoj tradiciji koju su koristili da opravdaju nasilje, osporili stavove onih koji korištenje nasilja pravdaju islamom.

Među autorima priloga u tom serijalu poznatom kao El-Muradžeat ili revizija stavova bio je i jedan od lidera El-Džema’ae Sejid Imam Eš-Šerif, poznat kao dr. Fadl, jedan od najistaknutijih lidera među radikalnim i militantnim grupacijama širom muslimanskog svijeta koji je napisao knjigu  Idadul-ude lildžihadi fi sebilillahi ili „Priprema za borbu na Božijem putu“ djelo koje se smatra početnicom islamističkog  militantizma.

Javni istupi dr. Fadla

Zato je ovih dana egipatska javnost bila posebno šokirana kada je dr. Fadl objavio tekst „Trgovci islamom“ u kojem optužuje vladajuću Muslimansku braću i druge političke opcije koje su uzele učešće u političkom životu Egipta nakon revolucije za izdaju islamskih načela. Ubrzo nakon prvog teksta uslijedio je i drugi pod naslovom „Možda su braća, ali nisu muslimani ni šehidi (mučenici)“ u kojem poimenično lidere vladajućih islamističkih stranaka optužuje za odmetništvo od vjere i nevjerništvo. Ovaj bivši pokajnik koji se očito ponovo vratio idejama tekfira za koje su mnogi u Egiptu vjerovali da su stvar prošlosti posebno se okomio na predsjednika Muhameda Mursija i Muhameda Bedia duhovnog vođu pokreta optužujući ih da više nisu muslimani. Ali on nevjernicima ne smatra samo političare koji nastupaju u ime islama nego i sve one koji ih podržavaju i koji služe u sistemu vlasti za koji smatra da nije islamski, kao i one koji su za njih glasali.

Ovi javni istupi dr. Fadla su izazvali zabrinutost ne samo u Egiptu, jer iskustvo iz sedamdesetih je pokazalo da nakon ovakvih stavova obično slijedi val nasilja kako protiv institucija države tako i protiv nevinih građana i zato su mnogi u ovim stavovima vidjeli još jednu opasnost u nastanku koja bi dodatno mogla zakomplikovati ionako tešku sigurnosnu situaciju u Egiptu. Retorika koju dr Fadl i njegovi istomišljenici koriste, a njih je sve više,  protiv vladajuće Muslimanske braće je identična onoj koju su koristili protiv režima Envera Sadata i Hosnija Mubaraka i koja ih je dovela u oružani sukob s njima. Ostaje da se svidi hoće li to što vladajuće stranke za sebe tvrde da su i same islamske biti dovoljno da spriječi novi val nasilja motivisanog radikalnim tumačenjem vjere koje je do sada odnijelo toliko života ne samo u Majci Svijeta- Egiptu nego i širom svijeta.