22.7.15

Je li ISIL napao Gazu?

Izrael neće morati praviti krvave pohode po Gazi nego će sa daljine gledati Arape kako se sami ubijaju.
U eksploziji šest miniranih automobila u četvrti Sheikh Radwan ranjena su dva civila, a pričinjena je velika materijalna šteta [Reuters]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Stanovnike Gaze, tog najvećeg logora na svijetu, ovih dana su ponovo probudili zvuci eksplozija na koje su se skoro pa navikli. Samo, ovaj put to nisu bile eksplozije najsavremenijih projektila izraelske vojske nego odjeci bombaških napada u sjevernom Gaza Cityu.
U eksploziji šest miniranih automobila u četvrti Sheikh Radwan, ranjena su dva civila, a pričinjena je velika materijalna šteta. Pravo je čudo i sreća kako broj žrtava u ovom najgušće naseljenom mjestu na Zemlji nije bio veći.
Meta napada su bili zvaničnici vojnih formacija koji se bore protiv izraelske okupacije i to Seraja Kudsa, vojnog krila organizacije Al-Jiihad al-Islami i odreda Izuddin Al-Qassam, vojnog krila vladajućeg Hamasa. U mnoštvu krvavijih napada u regionu, ovaj događaj skoro da je ostao medijski neprimijećen.
Glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Iyad al-Buzom, izdao je samo kratko saopštenje u kojem se za napade optužuju „vandali“ koji žele da destabilizuju Gazu, a koji će, prije ili kasnije, biti izvedeni pred lice pravde.
On kao ni drugi dužnosnici Hamasa nisu, barem u prvim satima nakon napada kada je nastajao ovaj tekst, direktno optužili oružanu grupu Islamska država Irak i Levant (ISIL) ili bilo koju njoj blisku militantnu frakciju, već su ustvrdili da svako onaj ko je izvršio ove napade radi u interesu Izraela. Ipak svi analitičari, pa i oni bliski Hamasu iz Gaze, su rekli da je jasno da iza napada stoji ova organizacija, odnosno njeni simpatizeri.
Oni su podsjetili da se upravo u četvrti Sheikh Radwan početkom mjeseca desio vojni sukob između simpatizera ISIL-a i sigurnosnih snaga Hamasa. Usto, amblem kojeg koristi ISIL se može vidjeti ispisan na zidu u pozadini jednog od uništenih automobila.
Razlog više da svi u Gazi upiru prstom u ISIL i prije nego što su preuzeli odgovornost jeste i prijetnja koju su pripadnici tzv. Islamske države izrekli Hamasu. Početkom mjeseca pripadnici ISIL-a iz Sirije su uputili video-snimak u kojem se prijeti da će „s vlasti svrgnuti Hamas“ koji kontrolira Pojas Gaze.
"Nepoznati" ispaljivači raketa
U 16-minutnom videosnimku koji su putem društvenih mreža podijelili simpatizeri ISIL-a, borci čije je uporište u sirijskoj provinciji Halep osudili su Hamas zbog njegovih borbi protiv selefijskih grupa i neuspjeha da provede, prema njihovom tumačenju, dovoljno dosljednu interpretaciju islamskog zakona ili Šerijata.
„Cilj džihada nije da oslobodi zemlju, džihad je Bog definirao kao borbu za Božje zakone i njihovo provođenje“, kazao je jedan maskirani borac na videosnimku, a potom osudio odnose Hamasa sa Iranom i pokretom libanskih šiita Hezbollahom, kao i sa „nacionalističkim“, „sekularnim“ i „socijalističkim“ pokretima.
Samo nekoliko dana ranije, pripadnici ISIL-a u Gazi su ispalili projektile prema Izraelu nakon čega je uslijedila odmazda u kojoj su mete bili položaji Hamasovih bezbjednosnih organa. Zvaničnici Hamasa su tvrdili da se radi o provokacijama koje imaju za cilj da destabilizuju njihovu upravu i da Gazu uvuku u novi sukob sa Izraelom, te da oni ne stoje iza takvih poteza „nepoznatih počinilaca“.
Izraelu to nije bilo dovoljno i tvrdili su da Hamas zna ko stoji iza tih napada i da im oni daju podršku. U početku je Hamas odbijao priznati da se radi o simpatizerima ili ogranku ISIL-a, ali je nakon objavljivanja snimka počeo otvorenije govoriti o prisustvu ove organizacije u Gazi.
Razumno je nastojanje Hamasa da pokuša minimalizirati opasnost od ovih frakcija zbog straha da Izrael, ali i njihovi politički oponenti u arapskom svijetu, stvaranjem unutrašnjeg sukoba u Gazi možda pokušavaju destabilizovati njihovu vlast. Prošlog mjeseca Hamas je objavio snimak jednog zatvorenika u Gazi koji je priznao da je imao instrukcije od Palestinske samouprave da u Gazi organizuje bombaške napade.
Ipak, mnogi se plaše da bi se Hamasu ignorisanje ove opasnosti moglo obiti o glavu.
Vjerovatno svjestan te opasnosti, Hamas je nedugo zatim krenuo u akciju i naredio obračun sa onima za koje su sumnjali da su simpatizeri ISIL-a. Uslijedila su hapšenja desetina ljudi i već spomenuti sukob u četvrti Sheikh Radwan. Još tada su neimenovani zvaničnici Hamasa izrazili zabrinutost da bi se ISIL mogao osvetiti u svom stilu napadima u naseljenim mjestima na mehke vojne i vladine ciljeve u kojma će stradati velik broj civila. Očito su sigurnosne procjene bile tačne.
Eskalacija nasilja u Gazi se ne može posmatrati odvojeno od onoga što se dešava u susjednom Sinaju gdje egipatska vojska mjesecima vodi ozbiljne vojne operacije protiv pripadnika organizacije koja se naziva Vilajetu Sina (Provincija Sinaj) i koja se predstavlja kao dio hilafeta kojim upravlja ISIL.
Ustvari, radi se o pripadnicima militantne organizacije Ensar Bejt al-Maqdis koji su djelovali podjednako u Gazi i Sinaju i koji su ojačali koristeći se švercerskim rutama koje  su uspostavljene kako bi se probila izraelsko-egipatska blokada Gaze.
Izjava Ya'alona
Aktivnosti ove frakcije koja je dala zavjet na poslušnost (ar. beja) samoproglašenom halifi Al-Bagdadiju se uklapaju u njihovu strategiju borbe protiv „bliskog neprijatelja“ prije borbe protiv „dalekog neprijatelja“. Upravo ta promjena strategije po kojoj se jedino i razlikuju od Al-Qaide je na ivicu ponora dovela tolike arapske, pa i neke druge muslimanske, države i društva.
Zato ne bi bilo čudo kada bi ISIL bio spreman, što potvrđuje i objavljeni snimak, isto ponoviti u Gazi, naravno ukoliko bude dovoljno svjetskih i regionalnih centara moći koji će im to olakšati kao što su uradili i u Siriji i u Iraku.
Bez obzira na to da li će se ikada doznati ko je stajao iza nedjeljnih napada u Gazi, jasno je kome odgovara ostvarenje ISIL-ovih prijetnji. Ako pogledamo način na koji ISIL „skida sa vlasti“ druge u Iraku, Siriji, Egiptu, Kuvajtu, Libiji, Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama gdje ima simpatizere, jasno je šta nas može očekivati u budućnosti.
Ponavljanje tog oprobanog ISIL-ovog scenarija „upravljanja haosom“, u Gazi vrlo lahko može značiti da ćemo doći u situaciju u kojoj Izrael neće morati praviti krvave pohode po Gazi nego će, kao što to čini na Golanskoj visoravni, sa daljine gledati Arape kako se sami ubijaju, dokazujući još jednom čitavom svijetu „koji ih nije želio razumjeti s kim to oni imaju posla svo ovo vrijeme“.
U arapskim medijima se često pojavljuje navodna izjava po kontraverznim izjavama poznatog izraelskog ministra odbrane Moshe Ya'alona u kojoj on kaže kako nije uspjeh da „ubiješ neprijatelje nego da ih dovedeš u poziciju da se ubijaju između sebe“.
Ne znam je li izjava vjerodostojna, ali bi se lahko mogla obistiniti u Gazi, samo što nisam siguran koliko je takva strategija dugoročno uistinu u interesu ne samo Izraela nego i svijeta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


19.7.15

Nasilni ekrtremisti nisu samo muslimani, naprotiv

This undated image that appeared on Lastrhodesian.com, a website being investigated by the FBI in connection with Charleston, S.C., shooting suspect Dylann Roof, shows Roof posing for a photo while holding a Confederate flag. (Source: AP)

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Strah od nasilnog ekstremizma i terorizma koji se poziva na izvitoperena učenja islama postao je globalni trend koji širom svijeta obikuje ne samo globalnu političku, medijsku i društvenu scenu nego i onu lokalnu. Uspon organizacija kao što su Al-Qaida i danas tzv. Islamska država i njihova brutalnost, te zločini koje su činili i čine projicirali su taj strah koji je samo ojačao u mnogim društvima ionako ukorijenjenu islamofobiju. Ideologija koja pokreće sljedbenike ovih organizacija jeste problem s kojim se, prije svega, muslimani trebaju izboriti i smoći hrabrosti da se suoče sa vlastitim slabostima i propustima. Opasnost koju oni predstavljaju ne treba minimizirati misleći da se tako štite muslimani i islam od toga da ih se sve s njima poistovijeti.
Međutim, bez namjere da se minimalizira opasnost od nasilnog ekstremizma kojeg čine neki muslimani u ime islama, očito je da dok je sav globalni fokus javnosti na takvim skupinama, širom svijeta bujaju ništa manje opasne ideologije i organizacije koje koriste ovu svjetsku fiksaciju na opasnost od IDIL-a i njihovih ideoloških prethodnika i saveznika da slobodno djeluju i šire svoju mrežu utjecaja. Da apsurd bude veći na neke od tih desničarskih i nasilno-radikalnih organizacija i ideologija koje baštine naglašene antiislamske ili antimuslimanske stavove gleda se blagonaklono kao neku vrstu protuteže „islamskoj opasnosti“.  Naravno, kriteriji prihvatljivosti variraju od konteksta do konteksta. Tako se u Evropi nerijetko zatvaraju oči pred radikalnim skupinama koje su antiimigrantske ili pokazuju netreljivost samo prema recimo Romima ali ne i nekim drugim domaćim ranjivim skupinama, iako ovi i o njima misle isto. U Ukrajini su profašističke desničarske militantne skupine partneri Zapada sve dok su protiv Rusije. U Rusiji je bitno biti za Putina, a ako su uz to i anti-NATO i još po mogućnosti ruske patriote i „iskreni pravoslavci“ onda takvi i mogu raditi šta žele. I lista se nastavlja. Svi bi da imaju svoje radikale kao odgovor na „njihove radikale“, a ne vide da takvi nikada nikome nisu donijeli bilo kakvo dobro, da samo jedni druge hrane svojim stavovima i projiciranim strahovima i da obično najviše zla načine onima u čije ime se navodno bore.

Slučaj Amerika
Sjedinjene Američke Države su lider tzv „rata protiv terorizma“ i zato je možda najjednostavnije ovu tezu testirati na njihovom primjeru. Kako sada stvari stoje i američka mainstream štampa je počela po prvi put, zajedno sa akademskom zajednicom, aktuelizirati ovu pojavu. 
O tome je nakon nedavnog terorističkog napada na afroameričku crkvu u gradu Charleston progovorio i The New York Times. Tako u tekstu od 24.juna tekuće godine novinar ovog lista Scott Shane piše pozivajući se na studiju koju je objavio istraživački centar iz Washingtona New America kako su „od 11. septembra 2001, skoro duplo više Amerikanaca ubili bijeli supermisti i antivladini fanatici i drugu nemuslimanski ekstremisti nego radikalni muslimani. 48 njih ubili su ektremisti koji nisu muslimani, uključujući i žrtve masovog ubistva u Charlestonu, u poređenju sa 26 koje su ubili samoproglašeni džihadisti“.
Možda je baš krvavi pir bijelog rasiste koji je pobio devetoro Afroamerikanaca u crkvi u Charlestonu u Južnoj Karolini pokrenuo ovu debatu ali podaci, kao i brojni drugi indikatori su bili tu čitavo vrijeme samo što ih niko nije htio ili nije smio javno saopćiti.
Ekspertima i onima koji se profesionalno bave ovim problemom ova informacija nije došla kao iznenađenje. Ona je mogla biti iznenađenje za one koji sliku o opasnosti od terorizma stvaraju samo na osnovu izvještavanja medija i stavova političara i kvazieksperata.
To potvrđuju i rezultati ispitivanja koje će, prema pisanju Timesa, biti objavljeno ove sedmice  a u kojem je od 382 službenika policije i ureda šerifa iz čitave države traženo da rangiraju opasnost od nasilnog ekstremizma u svojoj nadležnosti. Oko 74 posto njih su na prvo mjesto stavili opasnost od nasilja inspirisanog antivladinim ideologijama dok je 39 posto njih na to mjesto stavilo nasilje inspirisano ideologijom Al-Qaide, navodi se u izjavi istraživača Charlesa Kurzmana sa Univerziteta North Carolina i Davida Schanzera sa Univerziteta Duke .
Istraživač terorizma na Univerzitetu Massachusetts  John G. Horgan za ovaj njujorški list izjavio da postoji duboki jaz između stvarne prijetnje i percepcije prijetnje.
 „Prijetnja od džihadističkog terorizma u SAD je prenaduvana”, objašnjava Horgan i dodaje da među poznavaocima materije u isto vrijeme postoji vjerovanje da je „prijetnja od desničarskog, protuvladinog nasilja potcijenjena”.
Jedan neonacista je prije tri godine upao u hram sika u Viskonsinu i usmrtio šestoro vjernika. Prošle godine je jedan bračni par istih svjetonazora ubio dvojicu policajaca i jednog građanina ostavljajući zastave sa „svastikom” na tijelima žrtava. Autor priloga navodi čitav niz takvih napada, a u nekima su žrtve bile i muslimani. Međutim, kada kršćani izvode ovakve napade, prva vladina i medijska pretpostavka jeste da to nije politički motivisano nasilje, odnosno terorizam, već čin poludjelih pojedinaca.
„Kada je riječ o ljudima koji nisu muslimani, mediji traže neke psihološke crte koje su te ljude gurnule preko ivice. Kada je reč o muslimanima, pretpostavlja se da su to sigurno uradili zbog svoje vjere”, kaže Abdul Cader Asmal, muslimanski aktivista i ljekar iz Bostona. Upravo su u ovom gradu prije dvije godine lokalne vlasti širile strah i pozivale građane da se zabarikadiraju jer je policija krenula u lov na strašnog muslimanskog teroristu, devetnaestogodišnjeg napadača na maraton. Boston je sa zatvorenim školama i radnjama i praznim ulicama i metroom pretvoren u avetinjski grad, dok se u Charlestonu život normalno odvijao dok je policija tragala za ubicom crnih vjernika. Ministarstvo državne bezbjednosti, koje zemlju štiti od terorizma, još 2009. godine je primijetilo da u Americi zbog recesije i izbora prvog afroameričkog šefa Bijele kuće jača radikalna desnica. Izveštaj je povučen i na njemu se više nije insistiralo zbog protivljenja Republikanske stranke.
Muslimanski ekstremisti svakako jesu odgovorni za najkrvaviji teroristički napad na SAD, to jest za udare na zgrade Svjetskog trgovačkog centra i Pentagon, kada je nastradalo oko 3.000 ljudi. Kada je riječ o broju žrtava, nijedan drugi napad na Ameriku ne može se mjeriti sa 11. septembrom, ali ne treba zbog toga zatvarati oči pred drugim opasnostima, zaključak je New York Timesa. Poslije bombaškog napada u Oklahomi 1995. godine, kada je život izgubilo 168 ljudi, vlasti su odmah osumnjičile bliskoistočne militanate, da bi kasnije saznale da iza svega stoje dvojica bivših američkih vojnika, ekstremnih desničara.

„Ako postoji lekcija koju smo zaboravili 20 godina poslije Oklahome, to je da se ekstremističko nasilje pojavljuje u različitim oblicima. Vrlo često dolazi odande odakle biste to najmanje očekivali”, zaključuje Horgan. Isti scenario se ponavlja i na ovim našim prostorima s jednom razlikom mi ne trebamo na ovim našim prostorima čekati, za ne daj Bože, neki naš napad poput onoga u Charlestonu pa da otvorimo oči, mi imamo Srebrenicu i druge zločine kao podsjetnik na to kuda nasilni radikalizam može odvesti.

5.7.15

Bauk sunitsko-šiitskog sukoba

Sukob sunita i šiita je ispolitiziran od moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja širili svoj politički utjecaj.


Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Tokom mog nedavnog boravka u Kuvajtu desio se strašan teroristički napad na šiitsku džamiju Imam Sadik u kojem je ubijeno 27 ljudi, a 227 ranjeno. Napad se desio 26. juna 2015. za vrijeme džume-namaza u centru grada ne tako daleko od moga hotela. Samo noć prije s prijateljem sam prošao pored te džamije. Iako nešto slično nije bilo neočekivano s obzirom da danas nijedna država ne može ustvrditi da je sigurna od terorizma, ovaj napad je došao kao šok za sve Kuvajćane.
Jednostavno, u ovoj mirnoj i prosperitetnoj monarhiji, koja naravno ima brojne političke i društvene izazove, ipak nisu navikli na slične napade kakvi su u njihovom okruženju skoro pa svakodnevnica. Od iračke invazije na Kuvajt nije bilo terorističkih napada sa velikim brojem žrtava.
Posljednji takav napad bio je 1983. kada je prošiitska milicija iz Iraka s navodnim vezama s Iranom izvela bombaški napad u kojem je ubijeno pet, a ranjeno 90 ljudi. U dvijehiljaditim bilo je više napada na strane državljane, nekoliko hapšenja militanata povezanih sa Al- Kaidom, ali ništa ovakvih razmjera.
Tradicionalni centar
Odgovornost za napad je preuzela Islamska država Irak i Levant, tačnije njen ogranak koji se naziva Imaret en-Nedžd ili provincija Nedžd (kao administrativna jedinica hilafeta i ID) koja je objavila i poruku napadača u kojoj objašnjava zašto je izveo napad na ono što on naziva da je „šiitski hram“. Ista organizacija je preuzela i odgovornost za dva napada na šiitske džamije u većinski šiitskim regijama Saudijske Arabije krajem maja ove godine u kojima je ubijeno 26 ljudi. U međuvremenu su zaprijetili da će nastaviti s napadima na šiite u Nedždu, tradicionalnom centru iz kojeg se proširio selefijski pokret, posebno u susjednom Bahreinu s ciljem destabilizacije „nevjerničkih režima i osvete odmetnicima od vjere koji sunite ubijaju u Iraku, Siriji i Jemenu.“
Nešto oko pola sata nakon napada vladar Kuvajta, emir Sabah Al-Ahmad Al-Sabah, koji ima preko osamdeset godina, posjetio je mjesto napada. Kamere su zabilježile njegove suze i to kako je dok su mu govorili da mjesto nije osigurano insistirao da uđe u džamiju uz riječi „hadol ajali“ili „oni su moja porodica“. Ova reakcija vladajuće porodice i način na koji su državni mediji izvještavali, naravno nije slučajna, i  govori o tome koliko su svi bili svjesni o kako opasnom napadu se radi i koji je njegov konačan cilj. Odnosno, kako je malo potrebno da se Kuvajt destabilizuje. Prema nezvaničnim podacima skoro trećina Kuvajćana su šiiti i tenzije su već dugo, na političkom ali i društvenom planu, vrlo visoke. Mnogi šiiti se osjećaju marginaliziranim i obespravljenim dok pozamašan broj sunita u njima vidi tek „petu kolonu iranskog homeinijevskog režima“ koji želi da destabilizuje region i izvozom „islamske revolucije“ proširi svoj utjecaj. Ne treba tu zaboraviti ni historijsku netrpeljivost između Arapa i Perzijanaca koja se lahko instrumentalizira i koja sve šiite Arape želi prikazati kao sluge Fursa ili Perzije.
Nije malo onih koji su nakon napada ustvrdili da od ovakvog razvoja događaja korist može imati samo ISIL i Iran. ISIL koji je u tim danima želio da skrene pažnju sa svojih gubitaka na Sjeveru Sirije na granici sa Turskom i koji želi da po modelu Iraka i Sirije kroz unutarmuslimanske sukobe oslabi centralnu vlast, stvori anarhiju koju će onda popuniti svojim modelom vladavine i diktature terora. Prema takvom tumačenju dešavanja Iranu odgovara da se zaljevske zemlje sa značajnom šiitskom populacijom destabilizuju kako bi se oni pojavljivali kao jedini zaštitnici šiita i kako bi time sebi stvorili prostor za uplitanje u unutrašnje probleme zaljevskih država, te ih na taj način kaznili zbog zajedničkog napada na husijune i lojaliste svrgnutog predsjednika Ali Abdullaha Saleha u Jemenu.
Sijanje nepovjerenja
Kakogod, napad na jednu od najstarijih šiitskih džamija u Kuvajtu je aktuelizirao problem sektaštva u muslimanskom svijetu i sijanja nepovjerenja umjesto promocije ideja dijaloga među različitim muslimanskim sljedbama. Tolerisanje govora mržnje, huškanja na nesitomišljenike i nepostojanje unutarmuslimanskog dijaloga se pretvorilo u ozbiljan problem koji otvara prostor da se unutarmuslimanske razlike politiziraju, što u konačnici neminovno vodi unutarmuslimanskim sukobima.
Danas je pitanje „nacionalnog jedinstva svake države“ ali i muslimana kao pripadnika jedne duhovne zajednice ili Ummeta postalo ključno za očuvanje stabilnosti ne samo Kuvajta nego skoro svih bliskoistočnih, pa time i muslimanskih država. Bauk sunitsko-šiitskog sukoba koji će razoriti muslimanska društva iznutra se nadvio nad muslimanskim svijetom.
Čini se da je vladajuća porodica, ali i apsolutna većina Kuvajćana, prozrela tu opasnost i učinila sve da napadači ne postignu svoj cilj i da u Kuvajtu ne ostave prostora sektaškim sukobima. U Velikoj džamiji, u kojoj se okupljaju suniti i koja je centralna džamija države Kuvajt, organizovano je zajedničko iskazivanje saučešća za sve žrtve, emir je osigurao privatni avion koji je prevezao one žrtve čije su porodice izrazile želju da budu ukopani u iračkom Nedžefu ,svetom mjestu za sve šiite u svijetu“. Ovaj petak organizovana je zajednička džuma- namaz za sunite i šiite u Kuvajtu, ali i u obližnjem Bahreinu gdje su sunitsko-šiitske podjele još više ispolitizirane. Politizacija vjere, pa tako i onih partikularnih identiteta u njoj, postala je gorući problem muslimanskog svijeta.
Ono što je bitno da znamo da rat na Bliskom istoku nije rat za islam niti protiv njega, kao što ni sukobi nisu između sunita i šiita. Radi se o zloupotrebi islama zarad ostvarivanja političkih ciljeva brojnih regionalnih i svjetskih moćnika. I sukob sunita i šiita je ispolitiziran od istih moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja širili svoj politički utjecaj.
Posrednički ratovi
Danas se u tom dijelu svijeta vode posrednički ratovi između Zapada i Rusije, Irana i Saudijske Arabije i brojnih drugih koji ne žele da vide da tim svojim ratovima uništavaju arapska društva i da ih razdiru iznutra. Ničije maslo tamo nije za ramazana, a cijenu plaćaju nedužni.
Muslimanski narodi i drugi u tom dijelu svijeta sada u rat ulaze navodno zbog vjere, a vrlo lahko bi, kao i Evropljani nekada, iz njega mogli izaći bez vjere koja će kroz stravične zločine i manipulaciju izgubiti svaki smisao među tamošnjim narodima. Islam je vjera koja je u jednom periodu historije od naroda koji su ga prihvatili napravila jednu od najvećih civilizacija koje je svijet poznavao a sada ih neki maloumnici koji nastupaju u ime vjere vraćaju u najgori period džahilijeta ili „perioda neznanja“ kako se u islamskoj tradiciji nazivao predislamski period Arabije kada su tamošnja plemena bila u brutalnom bratoubilačkom ratu.
Ti i takvi kao da guraju točak historije unazad i bacaju ljagu na islam i muslimane koju će teško ikada saprati. Najbolje bi bilo da takvi prestanu braniti i islam i muslimane, jer što oni više brane islam istinske vjere je sve manje, a zločina u njeno ime sve više, a i muslimani sve više stradaju, sada ubijajući sami sebe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera