28.4.15

Na koje muslimane je Vučić mislio

Vučić inicijativom o 'dijalogu sa Bošnjacima' od Dodika preuzima poziciju srpskog nacionalnog lidera.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Premijer Srbije Aleksandar Vučić je u intervjuu za magazin Nedeljnik izjavio kako je za Srbiju „od najvećeg značaja odnos sa muslimanima i Bošnjacima“. Tom prilikom je ustvrdio kako „ozbiljni ljudi, i oni koji su državnici i oni koji se bave državom i nisu državnici, moraju razumjeti kako je suštinski dijalog sa muslimanima od presudnog značaja za budućnost Srbije i srpskog naroda“.
Već duže vrijeme se u političkim i medijskim kuloarima špekulisalo o tome da će šef srbijanske Vlade i „moćni čovjek Srbije“ izaći sa jednom ovakvom inicijativom.
Ali pravdi za volju, ovo nije prvi put da se pokreće priča o nekoj vrsti historijskog bošnjačko-srpskog dijaloga. Prisjetimo se incijative Adila Zulfikarpašića o muslimansko-srpskom dogovoru, koja je trebala spriječiti rat. Zatim još u martu 2007, prilikom prve posjete Beogradu, tadašnji reisul-ulema Islamske zajednice u BIH Mustafa ef. Cerić se sastao sa tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem i predložio mu pokretanje jedne vrste takvog dijaloga. Tada su, koliko me pamćenje služi, na skupu bili prisutni i muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić i Rasim Ljajić.
Od tih inicijativa nije bilo ništa, a da li će od ovog Vučićevog probnog balona biti, treba tek da se vidi. Dugo je trebalo da Srbi Bošnjake počnu prihvaćati kao narod i politički subjekt na ovim prostorima, pa bi se i to što sada inicijativa dolazi s druge strane moglo pokazati presudnim.
'Osuđeni' jedni na druge
Za sada iz Bosne i Sandžaka, odnosno sa te duge strane, još nije bilo nikakvih ozbiljnijih reakcija. U Bosni i Hercegovini su, kao i obično, zauzeti ili izborima, ili formiranjem vlasti, ili borbama za poziciju, pa takav odnos i ne čudi.
Ne treba biti cinik pa Vučićevu inicijativu zbog njegove prošlosti a priori izvrgnuti ruglu, iako je očekivati i takve reakcije.
Ipak, ona danas dolazi od premijera i de facto najmoćnijeg političara države koja je dugo bila faktor nestabilnosti na Balkanu i koja sada još samo deklarativno šalje poruke o tome kako bi željela postati faktor stabilnosti u regionu. Svima je valjda jasno da dijalog nema alternativu i da su narodi i građani ovih prostora, kao i globaliziranog svijeta, „osuđeni“ jedni na druge. Ne treba valjda nikome, osim ksenofobičnim radikalima različitih ideoloških kovova, dokazivati da rat do istrebljenja ili dominacije nad drugima nije jedino rješenje i vizija budućnosti koju želimo ostaviti našoj djeci.
Međutim, kada jedna takva, ohrabrujuća i pažnje vrijedna, inicijativa dolazi od jednog političara, ma ko on bio, vrijedi biti oprezan i normalno je da ona nosi brojne političke poruke koje prevazilaze granice simboličkog zalaganja za ideje dijaloga i suživota.
A Vučićeva najava potrebe „dijaloga sa muslimanima i Bošnjacima“ ima brojne nedorečenosti, ali i implikacije koje, ako je ne diskvalifikuju, moraju biti razrađene i jasno iznesene pred našu, balkansku i svjetsku javnost.
Tako je, naprimjer, nejasno ko bi u ime ova dva ili više naroda, jer je nejasno na koga je premijer Srbije mislio kad je rekao muslimani, s obzirom da je prije toga govorio o Albancima i pridodao Bošnjake, trebao voditi taj dijalog.
Da li su to vjerski lideri, akademske zajednice, nacionalna kulturna društva, nevladine organizacije koje predstavljaju žrtve proteklih ratova ili, pak, politički predstavnici naroda? Vjerovatno svi oni.
Ako je, pak, Vučić mislio na političare kao nosioce dijaloga, da li bi srpsko-bošnjački dijalog, ustvari, bio dijalog između Srbije i BiH, s obzirom na to da velik broj bosanskih Srba Srbiju doživljava kao svoju matičnu državu, dok skoro svi Bošnjaci u regionu u Bosni vide svoj pandam „matične države“? Da li bi onda takvu incijativu trebao pokrenuti predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, pa da mu sagovornik bude bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović? To nam još nije jasno.
Istinsko suočavanje s prošlošću
Naravno, odgovore na ova pitanja ne bi trebao dati samo premijer Vučić, nego i bošnjački politički zvaničnici i drugi, kako ih birvaktile nazivaše, društveni radnici. Naravno, ukoliko se osjećaju pozvanim da na inicijativu reaguju i da iznesu svoj stav, ako ne žele da budu samo objekat mogućih procesa.
Nadalje, pitanje je i da li bi se iza mogućeg bošnjačko-srpskog dijalog mogla kriti namjera da se amnestiraju sve politike koje su ovdje vođene i koje su kulminirale zločinom genocida? Dijalog je dobrodošao ako će ga pratiti istinsko suočavanje sa prošlošću i rad na tome da se na svakom pedlju Balkana, kao životnog prostora ne samo Bošnjaka i Srba, nego i drugih naroda i građana, koji ne žive kroz kolektivitete, ponište rezultati agresije i zločina kojih je bilo i prema Hrvatima i Albancima. Svaki dijalog i suočavanje s prošlošću mora poslati poruku budućim generacijama da se zločin ne isplati. Sve ostalo je samo igranje političkim floskulama, koje trebaju da u miru odbrane ono što se u ratu etničkim čišćenjem i zločinima otelo.
Želim vjerovati kako je gospodin Vučić bio svjestan koje su implikacije njegovog poziva. Doduše, još indirektan poziv na međunacionalni dijalog i da je, kao što je u istom intervjuu jasno priznao vlastitu grešku i doprinos politikama koje su radile na stvaranju etnički čistih država u multinacionalnim sredinama i inih velikodržavnih projekata koji su prekrajali historijske granice balkanskih država, odlučan istrajati na novim politkama, koje će počivati na uzajamnom povjerenju i poštovanju ne samo među narodima nego i državama u kojima žive i koje ih politički predstavljaju.
Razumljivo je da svaka izjava i postupak nosilaca političkih dužnosti ima političku težinu i to, prije svega, na unutarpolitičkom terenu. Tako se i ova incijativa može jako dobro uklopiti u imidž regionalnog lidera, kojeg u Srbiji brižljivo gradi premijer Vučić, nerijetko i ne baš demokratskim metodama ophođenja prema kritički nastrojenim medijima. Tu je i pitanje Sandžaka i Vučićeve obaveze prema njegovim političkim partnerima iz reda tamošnjeg bošnjačkog naroda, kojima za vrat pušu neki vjersko-nacionalno-politički krugovi, a koji se hrane srpsko-bošnjačkim konfliktom i zapostavljanjem tog dijela Srbije.
Izoliranje Dodika sa scene
Muftija Zukorlić je gostujući na jednoj bh. televiziji prošle sedmice najavio da bi Vučić uskoro mogao izaći sa sličnom inicijativom i tom prilikom je koristio skoro identičnu argumentaciju za neophodnost dijaloga. Dijalog nije ni počeo, a već kao da počinje borba vezano za to ko će biti njegovi akteri i samim time legitimni predstavnici naroda, što je još jedna nedorečenost moguće inicijative.
Zato i u bosanskohercegovačkom kontekstu poruke iz Beograda imaju dnevnopolitičku težinu. Malo je onih, čak i u stranci predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, kojima nije sve očitije da je ovaj dugogodišnji apsolutni vladar „boljeg dijela BiH“ sve izolovaniji na regionalnoj i međunarodnoj sceni, pa tako i entitet na čijem je čelu i kojim rukovodi njegova stranka. Ali to je cijena njegove politike, koja ga je kao i njegovu stranku svih ovih godina držala na vlasti, a cijelu državu u potpunoj blokadi i daleko od puta evropskih i evđuroatlantskih integracija.
Razbijanju izolacije ne pomaže ni Dodikova nevjerovatna potreba da nastupa kao državnik i da se bavi pitanjima koja, prema Ustavu i Dejtonskom mirovnom ugovoru, na kojeg se tako revnosno poziva kada brani nadležnosti entiteta, zapravo i nisu u njegovoj nadležnosti.
Uzalud se pojavljuje na svakom kontroverznom skupu na kojem će ga mimo državnih organa pozvati i podržava svakog onog ko u međunarodnim odnosima kontrira zvaničnim stavovima EU, turske, američke ili arapske politike, a sve s ciljem da poremeti dobre odnose Bosne i Hercegovine s bilo kojom zemljom na svijetu. Naravno, ne uviđajući da ga to gura u još veću izolaciju.
Zato se i ova Vučićeva inicijativa može čitati kako još jedan dokaz anahronosti Dodikove isključive, bahate, nacionalističke i konfrontističke politike protiv čitavog svijeta, koji se protiv njega urotio kao protiv Miloševića.
Makar od Vučičeve incijative o srpsko-bošnjačkom dijalogu ne bilo ništa, Dodiku je poslana poruka da Beograd ne slijedi više politiku „zabijanja prsta u oko“ i likovanja nad tim da komšiji crkne krava, kakvom se on svih ovih godina rukovodio.
Vučić ovim potezom od Dodika preuzima poziciju“ srpskog nacionalnog lidera“, u koju se on bio uživio svojim tvrdolinijaškim stavovima. Zato možda i upozorenje „bivšeg radikala“ na to da su za Srbiju najopasniji desničari.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


26.4.15

Nisu zasluživali svjetsku pažnju dok nisu eskalirali

AP Photo/Anees Mahyoub (Credit: AP)
Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Već danima traju napadi avijacije Saudijske Arabije i njenih saveznika na Jemen.
U prvim danima napada, Saudijska Arabija je tvrdila kako joj je cilj da na vlast vrati legitimno izabranog predsjednika Abd Rabbuh Mansur Hadija kojeg su svrgnuli pripadnici zejdijskog prošitskog i Iranu bliskog pokreta Ensarullah, poznatog kao husijuni po njihovom lideru Abdulmeliku Husiju, i vojnog krila lojalnog u „Arapskom proljeću“ svrgnutom predsjedniku Alija Abdullaha Saliha. Vizija Saudijske Arabije je da će zračnim napadima izvršiti dovoljan pritisak na Husijune da ih vrate za pregovarački stol kako bi prihvatili razgovore koje su im nudili  i prije saudijske intervencije kako bi se napravila neka vrsta balansa političke moći u Jemenu pod pokroviteljstvom zemalja Zaljeva, odnosno kako bi se napravio model u kojem bi svi ti mezhebi (sljedbe unutar islama) i politički programi bili uključeni u vladu nacionalnog jedinstva.
Ali za sada husijuni ne žele da odustanu i umjesto da se povuku barem iz većinski sunitskih provincija oni pokušavaju zauzeti Aden  nekadašnji glavni grad Južnog Jemena što je ovu strategiju dovelo u pitanje. Osim toga, Saudijcima i saveznicima među kojima su i Amerikanci koji po priznanju Pentagona u zraku snabdijevaju borbene avione arapskog saveza nazvanog Odlučna oluja (Al-Asifetu al-Azm) ponestaje vojnih meta. Husijuni su se povukli u gradske sredine, među civile, gdje djeluju kao gerila. Ono što je ostalo od vojnih meta zvanične jemenske vojske lojalne svrgnutom predsjedniku Salehu uništeno je u prvim danima napada. Civilne žrtve se povećavaju što antisaudijska propaganda vješto koristi, a već su na ozbiljne patnje jemenskog naroda počeli upozoravati i u brojnim svjetskim organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Zato sada svi čekaju ko će prije popustiti. U međuvremenu se javio Alžir koji nudi da posreduje u pregovorima među jemenskim frakcijama a sličnu ulogu su čak najavljivali Turska i Pakistan. Očito je da bi to bilo najbolje rješenje, ali kada proradi arapski ponos niko neće da pokaže da mu je dosta rata i da se stekne dojam kako se povukao sa bojnog polja. Da se pita samih Jemenaca možda bi se to i desilo, ali svi znaju da pitanje povratka za pregovarački sto već dugo nije samo unutrašnje pitanje nego da se preko Jemena sukobljavaju dva regionalna rivala, i to Saudija i Iran.
Kako sada stvari stoje Saudijci i Iranci su spremni ratovati za „slobodu Jemena“ do posljednjeg Jemenca.

Ustvari, problemi Jemena su brojni ali su neki od njih pojačani decenijama uplitanja sa strane, kako regionalnih sila tako i onih globalnih.
Ustvari, ova situacija je posljedica dugog ignoriranja nagomilanih problema Jemena. Gledajući u arhivu kada sam počeo pisati ovaj osvrt vidio sam da smo još u januaru 2010. u Startu pisali o Jemenu kao „propaloj državi“ i možda prvi u BiH napisali koji red o husijunima o kojima se tada skoro ništa nije znalo u našoj ali i svjetskoj javnosti. Već tada smo upozoravali na demografsku bombu koja prijeti da eksplodira u ovoj zemlji, jednoj od najsiromašnijih na svijetu i sa jednom od najviših stopa nepismenih. Niko nije obraćao pažnju na izvještaje MMF-a o tome kako ovoj državi sa 75% ljudi mlađih od 25 godina, prijeti finansijski bankrot i skoro potpuni kolaps ekonomije, što će dovesti do stvaranja čitave armije nezaposlenih. Ni brojnim društvenim problemima, počevši od skoro neograničenog konzumiranja lake droge „kaad“ koja nije zakonom zabranjena, pa do jednog od najgorih izvještaja o stanju ljudskih prava, niko nije pridavao značaj. Kao i toliko puta dosad, svi ti nagomilani problemi i ratovi nisu zasluživali svjetsku pažnju, dok nisu eskalirali.
Jemen se nalazi u okruženju bogatih zemalja, a oni žive u siromaštvu, nemaju dovoljno vode u većini gradova, nemaju hrane… Ova država koja je kolijevka civilizacije u tom dijelu svijeta sa bogatom historijom i kulturom postala je, naročito nakon “Arapskog proljeća”, „propala država“, koja ne može sama sa sobom upravljati, već ovisi o tuđoj pomoći. Ako se bude naziralo bilo kakvo rješenje jemenskog problema, upravo zbog suštinski nagomilanih problema, oni će opet ovisiti o pomoći sa strane, finansijskoj i svakoj drugoj. Stvar je samo u tome ko će imati više utjecaja, Iran ili Saudijska Arabija.
I dok Jemen postaje bojno polje na kojem snage odmjeravaju regionalni i svjetski pretendenti na poziciju regionalne supersile, treća strana, u ovom slučaju „nedržavi element“ oličen u terorističkoj organizaciji Al-Kaida lovi u mutnom. Taj ogranak koji sebe naziva Al-Kaidom Arapskog poluostrva već kontroliše značajan dio jemenske teritorije i ide ka tome da osnuje neku vrstu imitacije tzv. Islamske države u Iraku i Siriji. Ovaj dio Al-Kaide čine mnogi saudijski disidenti koji su već u nekoliko navrata izvodili terorističke napade u Saudijskoj Arabiji. Slučajno ili ne, do eskalacije nasilja je došlo dan nakon što su husijuni zauzeli vojnu bazu u Tazu iz koje su Amerikanci upavljali bespilotnim letjelicama koje već godinama operiraju u Jemenu ubijajući sve one koji se povezuju sa tamošnjom Al-Kaidom.

I na kraju, ono što je posebno opasno u ovom čitavom sukobu jeste i to što on sve više poprima obrise unutarmuslimanskog sukoba po nikada zacijeljenim šavovima sunitsko-šiitskog raskola. Iako svi znaju da se rat ne vodi ni zbog vjere ni zbog mezheba nego se tim podjelama politizira, ipak postoji realna opasnost da se takve podjele prošire muslimanskim svijetom i da probude stare antagonizme. 

20.4.15

Do 2050. u svijetu podjednako muslimana i kršćana!!!


Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Svjetski mediji su ovih dana preplavljeni rezultatima istraživanja naslovljenog sa  "Budućnosti religija u svijetu:projekcije 2010-2050" koju je izradio Pew Research Center, a u kojoj se između ostalog navodi da će ukoliko se nastave dosadašnje tendencije, do 2050. u svijetu broj muslimana bit podjednak broju kršćana koji će ipak ostati najveća vjerska grupa.
U istraživanju koje se temelji na projekcijama koje uzimaju u obzir stope plodnosti, starost stanovništva, migracije i tendencije prelaska na drugu vjeru, navodi se da će 2050. biti 2,76 milijardi muslimana prema 1,6 koliko ih je bilo 2010, dok će tada biti 2,92 milijardi kršćana prema 2,17 milijardi 2010.
Kršćani će i dalje biti najveća vjerska grupa u svijetu, s nepromjenjivom proporcijom od 31,4 posto, a muslimani će sačinjavati 29,7 posto svjetskog stanovništva prema 23,2 posto 2010.
Tokom ta četiri desetljeća, islam će jačati više nego bilo koja druga religija, precizira izvještaj i zahvaljujući mladoj populaciji, visokoj stopi plodnosti, zabilježit će 75 posto povećanja na temelju povećanja od 35 posto svjetskog stanovništva. Ako se nastave te tendencije, islam će biti prva svjetska religija nakon 2070, navodi Pew a prenosi između ostalih i Al Jazeera Balkans.
Ustvari, radi se o nastavku istraživanja čija je ranija faza provedena u periodu od 2009. do 2012. godine.  Forum Pew je već izdao nekoliko publikacija u kojima se nastoji dati sadržajan demografski portret muslimanske populacije u svijetu danas i predvidjeti promjene u toj populaciji do 2030. godine. Glavninu tih istraživanja su još 2013. na bosanskom jeziku saželi Azra Mulović i Hikmet Karčić u publikaciji naslovljenoj sa „Muslimanski svijet- populacija i religioznost“ koju je izdao Centar za napredne studije iz Sarajeva (CNS) i Centar za civilizaciju Balkana iz Istanbula (BALMED). Ta publikacija je posebno vrijedna zato što predstavlja sažetak dva PEW-ova istraživaja i to: Budućnost globalne muslimanske populacije- projekcije za period 2010-2030. iz 2011. godine i Muslimani svijeta: jedinstvo i raznolikost iz 2012. godine. Ovo drugo istraživanje je posebno bitno jer daje dobar uvid u to šta misli ta muslimanska populacija čijim se brojem tako često licitira i iz kojeg se vidi o kako heterogenoj populaciji se radi kada je riječ o različitosti mišljenja. Ovo novo istraživanje ili projekcija je nastavak bosankohercegovačkoj javnosti već predstavljenog projekta.

Značajni rezultati
Novo istraživanje predviđa da će 2050. u Evropi muslimani činiti do 10% ukupne populacije. Indija će zadržati hinduističku većinu ali će dobiti najbrojniju muslimansku populaciju od svih država svijeta u čemu će preteći do sada najmnogoljudniju muslimansku državu Indoneziju. U Americi, kršćani će pasti sa više od tri četvrtine populacije koliko ih je bilo 2010. na dvije trećine u 2050. Judaizam više neće biti najveća nekršćanska vjera u SAD-u. To mjesto će pripasti američkim muslimanima kojih će u ovoj državi biti više nego onih koji se vjerski deklarišu kao Jevreji. 
Također je zanimljivo da će četiri od svakih deset kršćana u svijetu živjeti u Subsaharskoj Africi. Sjedinjene Američke Države će i dalje ostati prva katolička zemlja svijeta, ispred Brazila, ali Nigerija će od Meksika preuzeti treće mjesto.
Na nekoliko mjesta se u istraživanju spominje  i Bosna i Hercegovina, a jedno od tih mjesta je i predviđanje prema kojem će se naša zemlja naći u skupini država u kojima će 2050.  muslimani činiti više od 50% stanovnika. Nekoliko će država, a među njima i Bosna, imati drugačiju vjersku većinu 2050. nego što su je imale 2010. Broj zemalja sa kršćanskom većinom će pasti sa 159 na 151. Kršćana će biti manje od 50% u: Australiji, Beninu, BiH, Francuskoj, Holandiji, Novom Zelandu, Makedoniji i Ujedinjenom Kraljevstvu. 
Istovremeno će te godine, ukoliko se nastave dosadašnje tendencije, muslimani činiti više od polovine stanovništva u 51 državi, dvije više nego 2010.
Predviđaju se i neki drugi ništa manje zanimljivi trendovi u populaciji drugih religija. Tako će se brojnost svih vjerskih grupa povećati osim budista koji zadržavaju stabilan broj, zbog starijeg stanovništva i slabe stope plodnosti u Kini, Tajlandu i Japanu. Također, broj ateista će se povećati za 10 posto i iznosit će 1,23 milijarde osoba i njihov udio će sa 16, 4 posto pasti na 13,2 posto.

Municija za radikale
Iako se bez sumnje radi o vrlo zanimljivom i korisnom istraživanju koje po više osnova može biti informativno i relevantno ne bismo smjeli ne primjetiti i to s kojim žarom su brojne radikalne skupine prenosile rezultate ovog istraživanja.
Tako je bombastični naslov bio najčešći podjednako na stranicama ultradesničarskih evropskih skupina i njihovih pandana iz muslimanskog svijeta. I dok su jedni ovu projekciju koristili da dokažu opravdanost njihovih islamofobičnih stavova drugi su likovali nad „velikim trijumfom islama“. S obzirom na to u kakvom svijetu živimo i kako se sve, a posebno čini se vjerska pripadnost, instrumentalizira i politizira ne treba čuditi da je i ovo istraživanje odjeknulo kao bomba u manipulacijama sklonim ideološkim krugovima.  Ali ne smijemo ni zaboraviti potencijalnu opasnost koja iz ovakvih analiza može proizaći. To je municija za radikale svih kovova i vrlo upotrebljivo štivo za nova vojačenja po linijama sukoba za globalnu dominaciju. Naravno da ni jedini ni drugi neće pogledati u suštinu tih brojki. Niko se neće zapitati koliko će tih „projiciranih muslimana ili kršćana“ istinski nositi vrijednosti vjera kojma su etiketirani. Desničari u Evropi neće sigurno na svoje stranice staviti zaključke istog ovog centra iz jednog od njihovih istraživanja koji pokazuju kako se broj djece kod muslimanskih useljenika u Evropi u trećoj generaciji  kreće u evropskom prosjeku, te da natalitet nema baš puno veze sa vjerskom pripadnošću koliko sa drugim društvenim i ekonomskim faktorima. Veliki muslimani koji u tim brojkama traže utjehu i vide neku vrstu trijumfa neće reći u svojim teksotvima koliko tih projiciranih muslimana živi ili će živjeti ispod granice siromaštva, biti nepismeni, bez pristupa pitkoj vodi...
Zato bi za one koji se raduju mogućem povećanju broja muslimana u svijetu ili koji bi tim brojem plašili druge bolje bilo da se zapitaju u kakvom svijetu će ti ljudi živjeti i šta im ostavljamo u emanet. Ostavljamo li im dovoljno, vode, hrane, čistog zraka i svijet u kojem će živjeti u miru ili ćemo jedni druge strašiti brojevima i invazijama koje će bude li po volji onih koji sanjaju o globalnoj dominaciji i sukobu civilizacija itekako ove brojeve smanjiti?

Istraživački centar Pew (Pew Research Center) je nevladina, neprofitna organizacija eksperata koja prikuplja i analizira informacije, stavove i trendove koji oblikuju savremeni svijet. Podružnica su velike grupacije fondova koju je osnovala američka porodica Pew, sa svrhom rješavanja nekih od najizazovnijih problema današnjice. Sprovode ispitivanja javnog mnijenja, objavljuju demografske studije, analize sadržaja i prave druga empirijska istraživanja u društvenim naukama.

14.4.15

ISIL - upravljanje divljaštvom

Abu Bakr Naji vjeruje da će samo građanski rat unutar muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)


Vijest da je tzv. Islamska država Iraki Levant raspisala oglas za radna mjesta poput glasnogovornika, bombaša i nastavnika i nekih drugih pozcija predviđenih za ʽone slabije vjereʼ odjeknula je kao svjetski ekskluziv na globalnoj medijskoj sceni. Ali koliko god ta informacija zvučala bizarno ona je utemeljena u ozbiljnoj strategiji koja je ovoj militantnoj skupini omogućila da u XXI vijeku stvori surogat moderne države.
Ne može se ne primjetiti kako trenutna strategija djelovanja ISIL-a ne samo u Iraku i Siriji nego i na mjestima gdje se ISIL-a pokušava proširiti, poput Sinaja u Egiptu, Libije, Afganistana, Jemena, Nigerije, Tunisa i brojnih drugih država u kojima se javljaju organizacije koje se obavezuju  na poslušnost (daju bejat) halifi Al-Bagdadiju i bore se pod obilježjima ISIL-a, ima dosta sličnosti sa strategijom poznatom kao „upravljanje divljaštvom“.
Ustvari, radi se o nekoj vrsti kombiniranog terenskog priručnika i svojevrsnog manifesta za „povratak hilafeta“ naslovljenog sa „Upravljanje divljaštvom (ili zvjerstvima)- najkritičniji stadij kroz koji će zajednica vjernika (ummet) proći“ (Management of Savagery: The Most Critical Stage Through Which the Ummah Will Pass : إدارة التوحش: أخطر مرحلة ستمر بها الأمة, Idārat at-Tawahhush:Akhtar marhalah satamourrou biha l ummah).
Identitet ideologa
Ova knjiga ili studija je djelo iza kojeg stoji ideolog poznat kao Abu Bakr Naji. Publikacija sa pojavila na društvenim mrežama 2004. godine, prvo na zatvorenim forumima a kasnije i na brojnim stranicama na kojima se militanti okupljaju kao i na stranicama specijalizovanih centara koji prate trendove unutar terorističkih organizacija.
Navodni izgled pasoša ISIL-a na kojem piše 
“pokrećemo vojsku ukoliko nosioca 
ovog pasoša zadesi bilo kakvo zlo” (izvor: Twitter)
Stvarni identitet Abu Bakr Najia nije nikada zvanično potvrđen, ali je Hani Nesira sa Al Arabiya Institute for Studies u svom istraživanju došao do zaključka da se radi o Egipćaninu Muhammadu Khalil al-Hakaymahu (محمد خليل الحكايمة) . Al-Hakaymahu je autor još nekoliko studija ili strategija djelovanja pojedinaca i organizacija tada povezanih sa globalnom Al Kaidom.
Naji vjeruje da će samo građanski rat unutar islama, tj. muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta. Zato on predlaže eskalaciju brutalne kampanje nasilja i zvjerstava u muslimanskim zemljama koja treba da rezultira polarizacijom njihovih društava i novim sukobima, razotkrivanjem nesposobnosti sigurnosnih agencija i vladajućih elita da održe kontrolu nad narodima, što bi trebalo privući nove sljedbenike u redove džihadista i u konačnici stvoriti džepove nesigurnosti ili prostore u kojima vladaju strah, nesigurnost i zvjerstva. Pod „upravljanjem zvjerstvima“ Naji podrazumijeva stvaranje anarhije kojom bi onda militanti upravljali, tj. u kojoj bi se nametnuli kao jedini koji mogu uspostaviti red i smijeniti nesposobne i korumpirane vlasti i to na principima islama, Šerijata, historijskog iskustva i tradicije muslimanskih naroda.
Upravo ovdje do izražaja dolazi sposobnost simpatizera tzv. ISIL da nakon što stvore haos upravljaju njime kroz formiranje civilne administracije koja će nuditi osnovne komunalne i javne usluge u kombinaciji sa sigurnošću za one koji se pokore njihovoj vlasti. To je veliki iskorak u odnosu na ono što su do sada nudile druge militantne organizacije koje su se pozivale na islam poput Al-Kaide, talibana ili egipatskog Al Jihada ili Al Jamae al-Islamijje.
Naji je koristio tradicionalni džihadistički primjer Egipta, ali se implicite odnosio na Irak, gdje je pozivao na brzu konsolidaciju džihadističkog trijumfa s namjerom ''ovladavanja okolnim zemljama''. Jedan ISIL-ov lider je ispričao Michaelu Weissu i Hassanu Hassanu, autorima knjige „Inside the Army of  Terror“,  da je Najieva knjiga naširoko distribuirana među oblasnim ISIL-ovim zapovjednicima i nekim običnim vojnicima kao sredstvom opravdavanja odrubljivanja glava ne samo kao religijski dopuštenim radnjama već preporučenim od Boga i Njegovog Poslanika. Za ID, najveći doprinos teksta Upravljanje divljaštvom leži u razlikovanju značenja džihada u odnosu na druga religijska pitanja. Naji u jednome trenutku podučava čitatelja tvrdeći da način na koji se uči o džihadu ''u knjigama'' otežava mladim mudžahidima da spoznaju pravo značenje njegovog koncepta. ''Neko ko isprva uči o džihadu misli da je to ništa doli nasilje, grubost, terorizam, zastrašivanje (drugih) ili bezočno ubijanje. Ja govorim o džihadu i borbi, ne o islamu i to se ne bi trebalo miješati... Ne može se nastaviti boriti neko i prelaziti iz jedne etape u drugu osim ako inicijalna etapa ne podrazumijeva etapu bezočnog ubijanja neprijatelja i rušenja njihovih domova...''.
Vođenje države
Rodni list u Islamskoj državi u kojem u podnaslovu stoji:
“unuci Hilafeta” (izvor: Twitter)
Očito je sada da tu ideju upravljanja društvima u anarhiji i stvaranja a zatim popunjavanja pravnog i političkog vakuuma koju je razradio Naji u praksi pokušava provesti Al-Bagdadi. Ovo nije promaklo sve većem broju analitičara koji prate sve što se dešava u i oko ISIL-a. Tako Loretta Napoleoni u svojoj novoj knjizi The Islamist Phoenix (u izdanju Sandorfa iz Hrvatske prevedeno pod naslovom „Uspon islamizma“) piše: „Spretnost kojom El-Bagdadi i njegova grupa uvjeravaju sunite u Siriji, a isto tako i u Iraku, da bi mogli uspjeti u onome u čemu su svi ostali podbacili, nevjerovatan je podvig njihove modernosti.  U prošlosti, nijedna džihadistička grupa nikada nije bila opremljena za vođenje prave države. Nisu znali kako upravljati zalihama vode, kanalizacijom, izgradnjom cesta niti su znali kako koristiti virtualni svijet za novačenje i skupljanje sredstava diljem planeta. Još su manje znali kako postići konsenzus u zajednicama. Takve greške, a viđali smo ih u Afganistanu u halifatu (kalifatu) mule Omera (Omara), počivaju na predmodernoj viziji društva, kakvu je projecirao selefizam.“
Iako je san džihadističkog pokreta oduvijek bio obnova halifata, bila je to samo nejasna, romantična ideja, potpuno neprimjenjiva u modernim vremenima, jer je selefizam, tvrdi Napoleoni, odbijao konstrukciju moderne države. „Radikalni je selefizam radije zamrznuo koncept idealnog društva kakav je vrijedio u Arabiji sedmog stoljeća. Svaki napredak koji je slijedio nakon toga ili je suvišan ili opasan, od infrastrukture moderne države do moderne tehnologije, što je očito jer su talibani zabranili muziku, radio i TV.“ (Loretta Napoleoni, „Uspon islamizma“, Sandorf, Zagreb, 2015. str. 83-84).
Imajući to u vidu, ono što je napravio Al-Bagdadi, iscrtavajući unutar Sirije vlastite enklave Islamske države i vodeći te zajednice kao politički autoritet sa svim instrumentima moderne države, zaista je nevjerovatno. On je uspio „spojiti političku namjeru islamista o preuzimanju vlasti u državi s nešto globalnijom vizijom neotradicionalista o stvaranju prepoznatljive, makar i nesavršene, države koja bi istovremeno trebala biti lansirna rampa za daljnje širenje. Ova kombinacija bez presedana vrlo je važna.“ – barem tako piše prema citatu gospođe Napoleoni, Jason Burke, u tekstu objavljenom u The Guardian.

Dokument  Divana ili ministarstva obrazovanja sa popisom škola među
kojima je i škola Ebu Musab al-Zarqavi (izvor: Twitter)

Ali ovaj iskorak koji je napravio ISIL nije samo „nevjerovatan“ nego je izuzetno privlačan širokom spektru simpatizera islamističkih ideja i bitan faktor mobilizacije. Zato je mobilizacija dovoljnog boja „državnih službenika“ u ovoj organizaciji podjednako bitna kao i vojni uspjesi na bojnom polju. Jer dok ih njihovi kritičari i unutar njima sličnih pokreta kritikuju da niti su islamski niti država, oni sve upornije rade na tome da sve svoje poteze islamiziraju kroz traženje uporišta u muslimanskoj tradiciji i da ojačaju svoju državnost kroz građenje institucija“.  Otud toliko insistiranje na razvijanju držvne administracije: poput različitih ministarstava, različitih rodova policije, čak štampanja vlastitog novca, pasoša i drugih dokumenta. Zato i oglas za radna mjesta ostaje klasičan primjer „dog-whistle“ poruke odnosno poruke koju čuju i razumiju oni koji trebaju dok za druge ostaje van čujnih frekvencija.