10.2.16

Bosnians Rally Against Courtroom Hijab Ban


Prohibition on displaying all religious symbols in court is really aimed at educated female Muslims, critics say.
8 February 2016About 2,000 people rallied in Sarajevo 7 February against a ban on employees of the Bosnian judicial system from wearing the hijab at work.
One of the organizers of the protest, Samira Zunic Velagic, said the recent decision by the country’s high judicial council was a "serious attack against Muslim honor, personality, and identity,” Radio Free Europe reported.
The decision means that, lawyers, judges, and other employees of courts and judicial institutions may not wear the hijab at work. Although the rule applies to all “religious symbols,” the hijab is specifically named, Al Jazeera says.
Muslims are the largest religious group in Bosnia, and make up the majority in the Bosniak-Croat Federation entity.
One hijab-wearing lawyer said no judges or prosecutors wear the headscarf, showing that the legal system tacitly discriminates against Muslim women.
A law on the books since 2003 stating that "judges and officials cannot show any kind of religious, political, national or other affiliation while performing official duties" has never been tested, Al Jazeera says.
Council president Milan Tegeltija said the ruling simply applies the existing law.
“In a secular country” such as Bosnia, “everything has to be secular, especially the public institutions which decide people's rights and interests," he said.
But that argument is specious, the president of the Commission on Religious Freedom of the Islamic Community, Dermana Seta maintains.
"Even if it appears as neutral and as if [the ban] applies to everyone, in reality it targets mostly one specific group – educated women who wear the hijab," Al Jazeera quotes Seta as saying.
The council ruling also forbids the exercise of faith during working hours in judicial institutions, Islamic theologian and Balkan analyst Muhamed Jusic wrote for Al Jazeera’s Bosnian service in January.
"If we allow Muslims to go to Friday prayers, others will immediately seek their rights – Catholics, Orthodox Christians, Jews. We cannot organize our work that way,” judicial council vice-president RuzicaJukic told N1 television.
“I was at a Turkish court and I never saw a judge with her head covered," Jukic added.
The hijab issue is also drawing attention to a “deep misunderstanding over religious rights in the public space, which has long been part of Bosnian society,” theologian Muhamed Jusic wrote.
Demands from the Bosnian Islamic community have held up the signing of an agreement with the government, even though arrangements have been reached with the Roman Catholic and Serbian Orthodox churches.
These are countered by arguments by politicians and media in the overwhelmingly Orthodox Serb entity that Muslim

Izvor: http://www.tol.org/client/transitions/11869-about-us.html
Compiled by Ky Krauthamer (TOL)

Transitions (TOL) is a nonprofit organization established to strengthen the professionalism, independence and impact of the news media in the post-communist countries of Europe and the former Soviet Union. We do this through a combination of journalism and media training programs, and the publication of Transitions Online magazine

7.2.16

Realpolitika: Assadu sudbina Miloševića

Većina ugovora o miru, da ne kažemo svi, kroz historiju su bili ili kapitulacije, ili proizvodi nemoralnih i nedosljednih kompromisa.
U Siriji su pregovori došli u vrijeme kada su svi digli ruke od opozicije i kada je imperijalna sila Rusija u povratku [EPA]


Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Kada se u maju prošle godine na Al Jazeerinom forumu u Dohi govorilo o sličnostima i razlikama između bosanske i sirijske krize, moj stav je bio da se Sirijci mogu svemu nadati osim pravednom miru. Iako su tada svi svjetski moćnici, osim Irana i Rusije, govorili da "nema mjesta za predsjednika Bashara al-Assada u budućnosti Sirije", moje skromno mišljenje koja sam iznio i javno i privatno u razgovoru sa sagovornikom na panelu profesorom Louayom Safijem, nekadašnjim glasnogovornikom opozicije, bilo je da se ne trebaju iznenaditi ako ih sa Zapada počnu pritiskati da sa Basharom postignu dogovor.
Ne trebamo zaboraviti da je "Balkanski kasapin" kako su Slobodana Miloševića nazvali prvo u The New York Timesu, a kasnije i u svim zapadnim medijima, od tih istih bio pretvoren u čovjeka mira, koji je potpisao Dejtonski sporazum.
I danas mislim, a to su ovih dana potvrdili i stavovi i Amerike i drugih zapadnih sila s kojima su istupali prije i tokom propalih mirovnih pregovora u Ženevi, da će se, zarad političkog pragmatizma i realpolitike, Assadu progledati kroz prste i od njega napraviti čovjeka mira, s kojim se, uz izvještačene osmijehe, slikaju svjetski moćnici, ti "anđeli mira", koji su tokom čitavih sukoba vodili ratove za vlastite interese, trgujući ljudskom patnjom kao sredstvom pritiska.
Naravno, s namjerom da ga, kao i Miloševića, prvom prilikom maknu sa političke scene, ili pošalju na kakav međunarodni sud kako bi pokušali saprati svoju savjest.
Većina ugovora o miru, da ne kažemo svi, kroz historiju su bili ili kapitulacije, ili proizvodi nemoralnih i nedosljednih kompromisa. Zašto bi sirijski mir, ako se ikada i postigne, bio drugačiji?
'Truhli kompromis velikih sila'
Posljednji propali mirovni pregovori o sirijskoj krizi u Ženevi su pokazali da se krenulo u tom pravcu, pa nije ni čudo što su propali.
Kad smo već kod poređenja Bosne i Sirije, u međuvremenu se pojavila još jedna razlika između bosanskih mirovnih pregovora i ovih trenutnih oko Sirije. Ni Dejtonski sporazum, koji je legitimirao etničko čišćenje, genocid i sve ostale zločine sa duge liste zločina protiv čovječnosti, ne bi kao truhli kompromis velikih sila, koje uvijek idu linijom manjeg otpora, ni bio postignut da nije bilo promjene situacije na terenu. Naime, bez pada samozvane republike srpske krajine u Hrvatskoj i ozbiljnih vojnih poraza identičnih paradržavnih tvorevina na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine ne bi bilo dejtonskog mira.
U Siriji su pregovori došli u vrijeme kada su svi digli ruke od opozicije i kada je imperijalna sila u povratku, Rusija, odlučila zaigrati drugo poluvrijeme hladnoratovske utakmice. Pregovori su prekinuti kada je postalo jasno da ih režim u Damasku koristi samo kako bi nastavio s vojnom opcijom. Ofanziva i napadi na sela oko Halepa su pokazali da za njih mirovna opcija nikada nije bila na umu. Za njih je to bilo samo kupovanje vremena, jer se napokon osjećaju dovoljno jakim da, uz pomoć Rusije i Irana, završe posao. Svijet su uvjerili da je sukob u Siriji između "bezumnih terorista, koji su prijetnja čitavom svijetu, i jedne sekularne republike, koja će od terorista zaštititi manjine". Da je Assadov režim htio mirne reforme, do rata ne bi ni došlo. Mjesecima su Sirijci na mirnim demonstracijama zahtijevali ne odlazak režima, nego minimum slobode i dostojanstva za one koji ne pripadaju vladajućoj eliti i klanovima iz jedne sekte i partije. Znamo kakvom je brutalnošću na te zahtjeve odgovoreno.
Ali, to što režimu u Damasku nije stalo do mira, nego bi silom da ostvari svoju viziju Sirije, jasno je od prvog dana. Međutim, ni opozicija, a pogotovo oni koji je podržavaju, ne bi trebali biti amnestirani od odgovornosti zbog obustavljanja pregovora u Ženevi, ali iz sasvim drugačijih razloga.
Bilo je očito i prije nego su pregovori počeli da su prvo potrebni pregovori opozicije s opozicijom, kako bi  se oni dogovorili oko minimuma zajedničkih zahtjeva. Oni koji po hotelima svjetskih metropola predstavljaju opoziciju nemaju utjecaj na vojne formacije na terenu. Tek u zadnji čas je Rusija pristala da u pregovorima učestvuju politički predstavnici dvije najutjecajnije vojne frakcije, Jaysh al-Islam i Ahraru-Shama. Kada se prate stavovi onih koji pregovaraju u ime opozicije na terenu i onoga što su stavovi ljudi pod oružjem, vidi se da tu ne postoji jedinstven stav, pa čak ni zajednička vizija buduće Sirije.
Prije ulaska Rusije u sukob, tokom ranijih pregovora u Ženevi, opozicija nije htjela pregovarati dok god se ne zagarantira odlazak Assada. Tada nisu htjeli pristati na prestanak vatre koji je režim nudio. Danas oni zahtijevaju prekid vatre i dostavljanje pomoći opkoljenim civilima kao preduslov da sjednu za sto. To govori ne samo o tome koliko se situacija na terenu pogoršala na štetu opozicije, nego i o slaboj pregovaračkoj strategiji tih snaga, koje raniju vojnu inicijativu na terenu nisu znali kapitalizirati. Ne treba zapostaviti ni njihovo neslaganje oko jedinstvenog stava o tome za kakvu se Siriju bore, onu po viziji ideologa Al-Kaide iz redova Fronta al-Nusre ili moderne građanske države za kakvu se u početku zalagala Slobodna sirijska vojska. Sada je sve to došlo na naplatu.
Odluka u rukama 'velikih'
Propali pregovori u Ženevi su, nažalost, otkrili još jednu gorku činjenicu - Sirijci se više ne pitaju o svojoj budućnosti. Odluka je sada u rukama globalnih igrača, koji jednu ili drugu stranu pritišću prema vlastitim vizijama i odnosima moći. Kada bi režim u Damasku odlučio odustati od svoje dosadašnje politike i nekim čudom krenuti putem postizanja istinskog mira u Siriji, pitanje da li bi imao slobodu da takvu stratešku odluku donesu ako na to ne pristanu Rusi ili Iranci i ako njihovi interesi ne budu zagarantirani. Razjedinjena opozicija se mora povinovati volji donatora i onih koji ih politički i vojno podržavaju. Volji sirijskog naroda sa početka revolucije tu nema više ni traga.
Od sve te halabuke i headlinea, iz Ženeve će ostati samo činjenica da će posljednja napredovanja vojske režima u Damasku, potpomognuta ruskom avijacijom i savjetnicima na terenu te prošiitskim milicijama iz Irana, Libana, Iraka i Afganistana, pokrenuti novi izbjeglički val preko turske granice i vjerovatno prema Evropi. Možda su zato u Londonu Prijatelji Sirije organizirali konferenciju na kojoj bi trebali skupiti novac za, kako rekoše, obnovu ove razrušene zemlje. Koju obnovu i čega? To je kao da gurate konjska kola ispred konja, kako to kažu Arapi u jednoj njihovoj narodnoj uzrečici. Svi znaju da će taj novac trebati da se te nove izbjeglice zadrže u Turskoj, Libanu i Jordanu, daleko od granica civilizirane Evrope, dok Assad ne završi posao. Na kraju, njegov otac je izvršio masakr u Hami i nastavio vladati do svoje smrti. Možda, kakav je vakat, nešto slično pođe za rukom i Assadu mlađem.
Odavno je slogan koji promovira vladajuća Bas partija u Siriji onaj da "domovina ne pripada onima koji su u njoj rođeni, nego onima koji je brane (naravno, na strani režima)". Drugima koji se ne slažu ostaje da preskaču žice na evropskim granicama, ili umru pod ruševinama burad-bombi, iznevjereni od onih koji su ih ohrabrivali da se bore za svoju slobodu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

24.1.16

Da li je BiH iskoristila simbolički kapital u arapskim zemljama?

Privredno-ekonomska saradnja BiH sa arapskim zemljama do sada se u većini slučajeva zasnivala na bazi sadake i ukoliko želimo pratiti zemlje iz regiona moramo promijeniti pristup i saradnju sa zemljama Bliskog istoka, ističe u razgovoru za Klix.ba analitičar dešavanja na Bliskom istoku Muhamed Jusić
Foto: Ilustracija/Klix.ba
Još od vremena Jugoslavije koja je gajila dobre odnose s arapskim zemljama, najviše zbog Pokreta nesvrstanih, tradiciju saradnje i međusobnog podržavanja sa zemljama Bliskog istoka nastavila je i BiH. Međutim, postavlja se pitanje koliko je mogućnosti iskorišteno za dodatno unapređenje odnosa BiH i zemalja Bliskog istoka.
To se najviše odnosi na privredno-ekonomsku saradnju i simbolički kapital koji je BiH imala u zemljama Zaljeva. BiH nije na pravi način iskoristila poziciju i na neki način povlašteni položaj koji je imala u saradnji s arapskim zemljama, i ukoliko želimo konkretnije promjene potrebna nam je strategija.
"Nažalost, posljednjih godina Bosna i Heregovina, koja je imala značajan simbolički kapital u tim zemljama, ne samo da ga nije iskoristila, nego smo nekim nepromišljenim potezima naše vanjske politike i nedosljednim uvlačenjem u tamošnje političke i ideološke sukobe ohladili svoje odnose s ključnim političkim akterima. Zbog toga smo izgubili brojne investicije i tradicionalne prijatelje", ističe Jusić.
Pri Ministarstvu vanjskih poslova BiH postoji odjel ekonomske diplomatije, čiji je osnovni zadatak da koordinira aktivnosti diplomatsko konzularnih predstavništava Bosne i Hercegovine u domenu privredne prezentacije Bosne i Hercegovine u svijetu.
Umjesto konkretnih i novih projekata i planova s mogućnošću saradnje za bh. kompanije, vlasti kao da još uvijek očekuju donatorski odnos prema BiH, bez jasne strategije i međusobno ravnopravnog partnerskog odnosa.
"BiH je za razliku od Srbije i Hrvatske, koje su mnogo bolje iskoristile saradnju sa arapskim zemljama, očekivala sadaku i napravila takvu sliku o sebi da se od nas očekuje servilnost kakva se ne očekuje od drugih", naglašava Jusić.
Ipak, brojne aktivnosti Ministarstva vanjskih poslova i najave uspostave partnerskih odnosa sa brojnim zemljama prilika su koju BiH mora iskoristiti. Prije svega, krajem januara najavljena je zvanična posjeta emira Katara Bosni i Hercegovini, šeiha Tamim bin Hamada et-Thanija, kao i dolazak u zvaničnu posjetu našoj zemlji princa Saudijske Arabije Muhameda bin Selmana, pa možda i samog kralja Selmana.
Osim toga, najavljena je mogućnost posjete i emira države Kuvajt šeiha Sabaha el-Ahmada el-Džabera es-Sabaha. To su konkretni koraci koje bi bh. vlasti i privrednici trebali iskoristiti u cilju poboljšanja odnosa BiH sa arapskim zemljama, te uspostavu privredne saradnje.

"Odnosi BiH sa zemljama Bliskog istoka moraju počivati na principu državničkog odnosa, samopoštovanja i nemiješanja u tamošnje sukobe, koji nisu samo na relacijama Iran - Saudijska Arabija, nego su u brojnim slučajevima daleko kompleksniji, o čemu se kod nas malo zna. Odnose umjesto na sadaka-fondovima treba graditi na poslovnim vezama i ekonomiji, a zajednički interes staviti u prvi plan. Ovo je prema mom mišljenju jedinstvena prilika za koju se ozbiljno trebamo pripremiti", zaključuje Jusić u razgovoru za Klix.ba

Hidžab na sudu

Vjersko obilježje koje nosi neke osoba ne predstavlja povredu principa sekularno uređenog društva kao što je isticanje takvog obilježja na zidovima institucije.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Prema pisanju sarajevskih medija nastavak sjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine 20. januara je velikim dijelom bio posvećen reagiranju Suda Bosne i Hercegovine, ali prvenstveno Islamskezajednice u Bosni i Hercegovini i časopisa Preporod na zaključak VSTV-a o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama.
U septembru 2015. godine Vijeće je donijelo zaključak o zabrani nošenja vjerskih obilježja, kao i o upražnjavanju vjere tokom radnog vremena u pravosudnim institucijama. Zaključak je proslijeđen svim predsjednicima sudova i glavnim tužiocima u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je najoštrije osudila ovakav zaključak, zahtijevajući od VSTV-a da preispita svoje odluke i zaključke te precizno definira šta se podrazumijeva pod vjerskim obilježjem.
Goran Nezirović, član VSTV-a, rekao je da nije iznenađen reakcijom Islamske zajednice. Bilo je to očekivano, smatra, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bila provedena javna debata prije usvajanja zaključka.
"Uputit ćemo javni poziv Rijasetu [Islamske zajednice], ali i predsjednicima sudova, kako bi se razmijenila mišljenja. Potrebno je ispoštovati te institucije, a sve s ciljem smanjenja tenzija", rekao je on, dodajući da je bilo i onih članova Vijeća koji su bili protiv bilo kakve dodatne rasprave.
Manipuliranje ljudskim pravima
Bez obzira na to kakav će biti ishod ovog procesa, bitno je na vrijeme upozoriti na sve implikacije ovakve odluke i otvoriti ozbiljnu javnu raspravu o očitim brojnim nejasnoćama koje vladaju u bh. društvu kada se govori o vjeri u javnom prostoru i šta sekularni principi podrazumijevaju.
Posebno je zabrinjavajući dio zaključka iz 2015. godine prema kojem će se "pristup stranaka koje nose vjerska obilježja procjenjivati u svakom konkretnom slučaju".
Vjersko obilježje koje nosi neka osoba, pa makar i javni službenik, ne predstavlja povredu principa sekularno uređenog društva kao što bi to predstavljalo isticanje takvog obilježja na, recimo, zidovima te institucije.
Nažalost, takvih primjera isticanja vjerskih obilježja u javnim institucijama, skupštinama nekih kantona, školama (izvan kabineta vjeronauke), pa do krsnih slava entiteta, gradova i državnih institucija u današnjoj Bosni i Hercegovini ne nedostaje, o čemu bi također valjalo otvoriti javnu raspravu kako bi se stvari dovele u razumne okvire, koji počivaju ne na proizvoljnim interpretacijama pojedinaca, nego međunarodno uspostavljenim principima i konvencijama.
Ovo što sada imamo u Bosni i Hercegovini je kuršlus, u kojem se manipulira vrlo osjetljivim ljudskim pravom i ostavlja prostor za ozbiljnu diskriminaciju i povredu osnovnih ljudskih prava, a o prostoru za manipulaciju da i ne govorimo.
Pozitivan primjer iz New Yorka
U sekularnom društvu javni prostor treba biti neutralan i država od svih vjera i svjetonazora treba biti podjednako udaljena te garantirati identična prava svima, bez favorizovanja jedne vjere ili svjetonazora. U tom neutralnom prostoru kojeg država osigurava treba biti zagarantirano pravo svakom pojedincu da slobodno, pa i javno - kao pojedinac ili skupina - ispovijeda svoju vjeru i vjerska ubjeđenja.
Sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo radi postizanja legitimnog cilja, što je pojašnjeno Članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, i to samo u skladu sa zakonom i mjerama koje su proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Taj član Evropske konvencije kaže: "Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih".
Teško će zabrana isticanja vjerskih obilježja pojedinaca uposlenih u javnim institucijama, kakva je nošenje hidžaba, pa makar one bile i sudske, izdržati takvu provjeru opravdanosti. U Americi smo prije nekoliko sedmica imali priliku vidjeti afroameričku muslimanku Carolyn Walker-Diallo, koja je postala državna sutkinja Civilnog suda u New Yorku s mahramom na glavi i koja je zato položila zakletvu na Kur'anu. U Ujedinjenom Kraljevstvu policajke muslimanke imaju prilagođenu uniformu, koja im omogućava nošenje hidžaba.
Slično pravilo važi za sike i njihove stilizirane turbane kao dijelove policijske uniforme. Sličnih primjera drugačijeg razumijevanja sekularnog uređenja javnog prostora te prava vjernika u njemu je jako puno i ne znam zašto bi u Bosni i Hercegovini takvi principi bili sporni i na koga se onda ugledaju naši zaštitnici sekularizma.
Dokazivanje 'nepristranosti'
Malo je čudna i argumentacija da bi nečije vjersko obilježje trebalo ukazivati na njegovu pristranost. To što neko ima vlastiti sistem vrijednosti u koji vjeruje ne znači da je i pristran prema drugima. Zašto bi nečije vjersko obilježje trebalo ukazivati na njegovu pristrasnost ili neprofesionalizam?
U takvoj argumentaciji se kriju duboke predrasude prema vjernicima kao iracionalnim i nesposobnim za objektivan, nepristran, pa čak i pošten odnos prema drugima. Osim toga, ako neko skloni vjersko obilježje, da li ga to prestaje činiti pristranim, ili ćemo morati ići i korak dalje pa provjeravati u šta i koliko ko vjeruje kako bi dokazao svoju "nepristranost" prema onima koji vjeruju drugačije, a kojima sudi ili učestvuje u procesu?
Ovo pitanje je skrenulo pažnju na još jedno duboko nerazumijevanje oko vjerskih prava u javnom prostoru, koje se već dugo udomaćilo u bh. društvu. Upravo zbog nekih specifičnosti vjerske prakse koje se kod muslimana razlikuju od drugih konfesija, a koje bi država trebala zagarantirati svojim građanima muslimanima, "zapelo" je potpisivanje ugovora između Islamske zajednice i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Slične ugovore Bosna i Hercegovina je već potpisala s Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali, kada je na red došlo potpisivanje ugovora s Islamskom zajednicom problematizirane su neke specifične prakse koje se vežu za islamsko učenje. Otprilike stavovi, prije svega iz jednog dijela političke i medijske javnosti, iz bh. entiteta Republika Srpska, išli su u pravcu argumentacije da se muslimanima može dozvoliti samo ono što imaju i druge dvije tradicionalne vjerske zajednice i da bi svaka posebnost predstavljala davanje više prava jednih nad drugima.
'Prebacivanje' džume za nedjelju
Međutim, zar treba naglašavati da islam ima neka svoja posebna učenja, propise i prakse, koji se razlikuju od, recimo, kršćanskog vjerozakona? Neka prava država može zagarantirati kršćanima, Jevrejima ili bilo kojoj drugoj vjerskoj skupini jer su dio njihovog vjerskog sistema, a drugima koji nemaju identične vjerske potrebe ne mora. To ne narušava princip ravnopravnosti sve dok se jedni ne diskriminiraju ili drugi favoriziraju u pravima.
Tako se, uz evo ponovo u VSTV-u problematizirano pitanje hidžaba, odnosno tradicionalnog načina oblačenja muslimanskih žena u javnim institucijama, kao sporno izdvojilo pravo muslimana na jednosatnu pauzu petkom tokom džume namaza (obavezne zajedničke podnevne molitve petkom), koju bi, uz dogovor s poslodavcem i u dobroj praksi, dogovarali. To što je nedjelja neradni dan i što kršćani vjernici odlazak na misu mogu obaviti u tome periodu ne može biti opravdanje da se kaže da ni kršćani ne mogu ići sa posla radi svojih vjerskih obaveza.
Jer, šta je alternativa kako bi se osigurao tako shvaćen princip istih prava; da muslimani "prebace" džumu za nedjelju, ili da i petak bude neradni? Te neke specifičnosti islamskog učenja i prakse mogu biti, uz malo sluha i ako se oslobodimo predrasuda prema vjernicima, akomodirane u javni prostor kroz privatnu praksu pojedinaca koji u njemu djeluju i žive bez da se naruši njegova neutralnost i otvorenost za sve.
Naravno, i vjernici se trebaju navikavati da ono što traže za sebe u javnom prostoru trebaju biti spremni dati i drugim vjerama i svjetonazorima s kojma se možda ne slažu. Ali, to su neki drugi principi uređenja društva, na koje se svi tek trebamo početi navikavati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.