11.9.16

ANALIZA za Dnevni avaz: Koliko su današnji muslimani daleko od poruka hadža

Autor: Piše: Muhamed JUSIĆ (Dnevni avaz)


I ove godine će milioni muslimana iz cijelog svijeta obaviti petu islamsku dužnost, hadž, taj simbol nepatvorene vjere samo u Jednog Boga, ali i jedinstva onih koji se smatraju sljedbenicima Ibrahimove (a. s.) ili Abrahamove loze poslanika čiji je pečat Muhamed sin Abdullahov (a. s.). Nažalost, morali bismo se vratiti daleko u prošlost da nađemo teža vremena za muslimanski ummet i zajednicu vjerujućih.
Despotski režimi
Ono što nazivamo islamskim svijetom je danas sve samo ne „islamski“. Brojne većinski muslimanske zemlje se nalaze na ivici unutrašnjih sukoba ili su već duboko pale u ambis bratoubilačkog rata. Ponovno je oživljen drevni sunitsko-šiitski sukob. 
Despotski režimi su spremni žrtvovati čitave države i narode kako bi muslimanskim masama poslali poruku da je za njih vječiti izbor između korumpiranih despotskih režima i anarhije i bezvlašća. Neki od onih koji se navodno bore za slobodu muslimanskih naroda i uspostavu islamskih vrijednosti čine više nereda i brutalniji su i okrutniji prema onima u čije ime nastupaju nego ijedan od tih režima.
Muslimani današnjice, barem u onim većinski muslimanskim državama, kao da žive između dva svijeta: jednog mrtvog ili barem neodrživog, koji više nema šta ponuditi, i drugog slabog ili nedovoljno jakog da se rodi.
Već dugo je taj svijet, uz nekoliko časnih izuzetaka, opterećen siromaštvom, korupcijom, nepismenošću, neslobodama i brojnim drugim društvenim bolestima koje se desetljećima ignoriraju i koje su sada kulminirale općom eskalacijom netolerancije i nasilja.
Muslimanskom svijetu su za sve njegove probleme krivi drugi. Odsustvo samokritičnosti ih onemogućava da isprave greške i da naprave civilizacijski iskorak ka preporodu država i društava u kojima desetljećima, pa i stoljećima, uljuljkani tavore. Da ima te samokritike, muslimani bi vidjeli da danas sami sebe ubijaju i progone, porobljavaju i sami sebi džamije ruše. Zato se s pravom možemo zapitati u kakvom stanju muslimani dočekuju ovogodišnji hadž i Bajram.
Rijetki glasovi
Ovo isto pitanje sam postavio u jednom drugom mediju prije nekoliko godina i žalosno je da je i danas aktuelno kao i tada i da se situacija u tom dijelu svijeta samo dodatno komplicira.
Zato je opravdano zapitati se koliko su se današnji muslimani udaljili od poruka koje im je Poslanik islama (a. s), ostavio u emanet na Oprosnom hadžu koji je kao vrhunac svoje poslaničke misije obavio neposredno pred svoju smrt. Ta poruka koju je Muhamed (a. s) izrekao 9. zul-hidžeta 10. godine po Hidžri (632. g. n. e.) na Arefatu predstavlja samu srž Poruke koju je, prema muslimanskom vjerovanju, prenio čovječanstvu od Boga.

Ovo pitanje je relativno i zbog toga što se u tom dijelu svijeta svi, i vladajući despoti i opozicioneri, od onih „umjerenih“ do onih „nasilnih“, pozivaju na vjersku tradiciju i moralne norme koje na njoj počivaju.
Čak i tzv. sekularna i tzv. prozapadna opozicija i inteligencija u tom dijelu svijeta u kojem je vjerski formalizam alfa i omega svih društvenih procesa ne libe se korištenja vjere i vjerskih osjećanja u opravdavanju i argumentiranju stavova. Rijetki su i na nivou disidenata drugačiji glasovi iako i njih ima i zbog revnosnih kritičara koji uvijek kritiziraju ono što se ne kaže, a ne ono što se kaže, treba reći da nije cilj ovog teksta da ih marginalizira ili ukaže da je kriza muslimanskog svijeta samo povezana s njihovim razumijevanjem vjere.
Zato bi bilo dobro da svi oni milioni muslimana koji će se okupiti 11. septembra na visoravni Arefat i koji će dan kasnije izaći u džamije da obilježe i proslave prvi dan Kurban-bajrama još jednom čuju poruke Poslanika, za kojeg tvrde da ga slijede i za kojeg su „spremni umrijeti“.
Poruke koje im je on izrekao na tom istom mjestu kada je rekao:
„O, ljudi, čujte što ću vam reći, jer ja ne znam hoću li se s vama više sastati na ovome mjestu.
O, ljudi, vaš život, vaš imetak i vaša čast su sveti sve dok se ne sastanete sa vašim Gospodarom baš kao što je svet ovaj vaš dan, u ovom vašem mjestu, u ovom vašem gradu.
Da li sam prenio poruku? O, moj Bože, budi mi svjedok!“
Nakon što je vjernicima govorio o ništa manje bitnim postulatima vjere vratio se poruci kojom je i počeo svoj do danas sačuvani govor upozoravajući sljedbenike islama:
„Nemojte se nakon moje smrti vratiti u bezboštvo, te jedni druge ubijati. Ostavljam vam u emanet nešto zbog čega nećete skrenuti s Pravog puta dokle god se toga budete držali: Allahovu Knjigu (Kur'an) i moj Sunnet (praksu).
Da li sam sam prenio poruku? O, moj Bože, budi mi svjedok!
O, ljudi, vi imate samo jednog Gospodara i jednog pretka. Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje. Najbolji je kod Allaha onaj koji je najpobožniji. Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, osim u pobožnosti.
Da li sam prenio poruku? O, moj Bože, budi mi svjedok!"
"Da", rekoše.
"Neka prisutni obavijesti onoga koji je odsutan", doda Poslanik kao da je znao u šta će neki muslimani pokušati pretvoriti islam.
Poslanikove upute
Zato bi hadž sve muslimane trebao podsjetiti na ovu poruku Plemenitog Poslanika i ponovo među njima probuditi osjećaj muslimanskog jedinstva, svetosti života, časti i bratske solidarnosti. Za početak bi bilo dovoljno da se svi koji krv nevinih prolijevaju u ime islama prisjete da nas je Poslanik podučio da je „svetost života vjernika veća od svetosti Kabe“.


To jeste da nema ideala za koji vrijedi žrtvovati jedan nedužan život, a kamoli hiljade njih.
Abdullah ibn Abbas prenosi: „Poslanik je gledao u Kabu i rekao la ilahe illallah, kako si čista i dražesna, kako je lijep tvoj miomiris i kako je velika tvoja svetost! Ali vjernik je po svojoj nepovredivosti (hurmetu) veći od tebe. Allah te je zaista učinio svetom, ali On je nepovredivim učinio i vjernikov imetak, njegovu krv, njegovu čast i zabranio da vjernik o vjerniku ima loše mišljenje“.(Medžme-u-zevaid)
U Kur'anu se kaže: "Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice." A od Ebu Bekreta Nufej'a b. El-Harisa es-Sekafija, (r.a.) prenosi se da je Vjerovjesnik (a. s.) rekao: "Kada se dva muslimana sukobe sabljama, i ubica i ubijeni će u Vatru:' Rekoh: "Allahov Poslaniče, za ubicu nam je jasno, ali zašto ubijeni?" Reče: „Jer je i on nastojao ubiti onog drugog.“, a da "onaj ko podigne protiv nas oružje, nije od nas." (Buharija i Muslim)
Buharija i Muslim prenose i da je Muhamed (a. s.) rekao: "Najveći grijeh je činjenje širka Allahu (politeizam), ubistvo, neposlušnost roditeljima i lažno svjedočenje".
Koliko je muslimana ovih dana prekršilo ovu Poslanikovu uputu slijepo slijedeći svoje ideologe zla, ubijajući nevine u bratoubilačkom ratu, razbijajući porodice i odvodeći u smrt mladiće i djevojke bez znanja njihovih roditelja i njihove saglasnosti, sijući klevete i laži na društvenim mrežama, a sve to navodno u ime islama.
Ali muslimane ne bi trebala boljeti samo muslimanska krv koja se prolijeva, nego i krv svih nevinih koji su se ovih dana širom svijeta našli u suludom vrtlogu rata i nemira.
Posebno je teško gledati kako neki koji za sebe tvrde da su ne samo muslimani nego jedini ispravni u ime islama ubijaju pripadnike drugih vjera i manjina. Tako danas u Iraku i Siriji imamo etničko čišćenje manjina koje ni Pravedne halife (r. a), ni Emevije, ni Abasije, ni Osmanlije nisu progonili niti prisiljavali da svoju vjeru mijenjaju. Znali su tadašnji muslimani za hadise koje, čini se, ovih dana ne znaju „novi muslimani“ pristigli iz brojnih zapadnih metropola, u kojima se kaže da „Ko ubije mu'aheda (nemuslimana koji živi među muslimanima) neće osjetiti miris Dženneta, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od četrdeset godina." (Buharija)
Danas je možda više nego ikada muslimanskom svijetu potrebna vjera, ali ne vjera u kojoj će se tražiti opravdanje za nasilje nad onima koji drugačije misle ili vjeruju, ne vjera pretočena u neke nove ideologije koje će ljude voditi u nove sukobe i krvoprolića, nego vjera kao nada u bolje sutra, vjera koja daje snagu da se izdrži i kada je nateže i da se ne klone duhom i ne izgubi pouzdanje u Boga, Milostivog. Danas, kada oružje govori i kada se krv slijeva potocima, teško je zagovarati dijalog, toleranciju i odmjerenost, ali drugog puta nema.
Jedinstvena prilika

Ovogodišnji hadž je jedinstvena prilika za sve muslimane, ali i njihove lidere i muslimansku inteligenciju i ulemu da ponovo čuju poruke Plemenitog poslanika koje im je u emanet ostavio baš u ovim danima i na mjestima koje će i hadžije iz Bosne pohoditi da promoviraju ideju svetosti života, časti i dostojanstva svih ljudi.

10.9.16

Politizacija hadža

Ovo nije prvi put da se peta vjerska dužnost svake muslimanke i muslimana politizira.
Vladajuće dinastije su oduvijek preko hadža i brige oko svetih mjesta islama pokušavali ostvariti vlast nad muslimanskim svijetom
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Otvoreno rivalstvo Kraljevine Suadijske Arabije i Irana za lidersku poziciju u muslimanskom svijetu i regionu posljednjih godina je preraslo u ozbiljnu konfrontaciju. Ratovi preko proksija u Siriji, Iraku, Jemenu i Libanu su postali otvoreni sukobi u kojima obje strane imaju svoje vojnike involvirane u sukobe posebno u Jemenu i Siriji. Zadnjih nekoliko dana Islamska Republika Iran je otišla korak dalje u tom sukobu pozivima da se Saudijskoj Arabiji uskrati organizacija muslimankog godišnjeg hodočašća - hadža. Ovo su mnogi u muslimanskom svijetu, a pogotovo u samoj Saudiji, protumačili kao neprimjerenu politizaciju hadža.
Zahtjev „da muslimanske zemlje preispitaju saudijsko upravljanje svetim mjestima“ Iran pravda prošlogodišnjim smrtnosnim metežom za koji krive lošu saudijsku organizaciju obreda. Zvanični Teheran i njihovi mediji tvrde kako je u incidentu stradalo 2400 hadžija, među kojima 464 Iranaca. Zvaničan stav Saudijske Arabije je da je broj stradalih 700, te da se incident desio zbog toga što organizatori hadžijskih grupa nisu poštovali instrukcije organizatora.
I dok su se hodočasnici okupljali u svetim gradovima Meki i Medini, vrhovni lider Ayatollah Ali Khamenei je u svom godišnjem obraćanju povodom hadža ustvrdio kako su „Saudijci ubili hadžije“ dok je iranski predsjednik Hassan Rouhani izjavio kako bi „muslimanski svijet trebao kazniti Saudiju zbog prošlogodišnjeg fatalnog incidenta“. Kao odgovor na ove pozive vrhovni muftija Saudijske Arabije Abdul Aziz  Aal-Sheikh je braneći Kraljevinu izjavio kako „Iranci nisu muslimani već potomci `zaratrustrijanaca“ i da je „njihov animozitet prema islamu, a naročito prema sunitima veoma star".
Zabrana u Iranu
Eskalirajuća retorika nije jedino za čim su ove dvije zemlje potegle u svom sporenju oko organizacije hadža. Iran je zabranio svojim hodočasnicima da ove godine prisustvuju hadžu. Ta odluka je uslijedila nakon što su propali pregovori sa saudijskim predstavnicima. Tokom pregovora Iran je tražio neke dodatne mjere sigurnosti za hadžije, ravnomjernu podjelu transporta hadžija između iranskog i saudijskog zračnog operatera kao i to da protokol o organizaciji koji se potpisuje sa nadležnim ministarstvom sadrži paragrafe koji im dozvoljavaju organiziranje nekih ši'itskih obreda. Nakon što su pregovori propali, saudijski prijestolonasljednik Muhammad bin Naye je ustvrdio kako je Iran imao „zahtjeve suprotne načelima tog obreda i to na način koji izlaže hodočasnike opasnosti“ te da im saudijska strana može „pružiti sve uvjete, kao i svim ostalim hodočasnicima“.
Ali ovo nije prvi put da se ove dvije zemlje sukobljavaju oko hadža i da se ova peta vjerska dužnost svake muslimanke i muslimana politizira. Od osnivanja Islamske republike, odnosno od iranske „islamske revolucije“ Ayatollah Ruhollah Khomeini je zagovarao proglašavanje Meke i Medine distriktom kojim bi upravljale sve muslimanske zemlje. Bio je to bitan dio njegove vizije izvoza revolucije i već 1980. Khomeini je u duhu ideala „islamske revolucije“ poziva sve muslimane da koriste hadž kako bi organizovali proteste protiv „neprijatelja islama“. Homeini je duboko vjerovao kako hadž nije samo vjerski obred i kako je to neka vrsta svemuslimanskog skupa na kojem bi se trebale donositi bitne odlike koje se tiču muslimanskog svijeta. Hadž sveden samo na rituale je po njegovom tumačenju ali mnogih drugih naročito iz islamističkih pokreta ustvari obesmišljen. Saudijci, a pogotovo njihova zvanična ulema su upozoravali da bi pretvaranje hadža u politički skup oskrnavilo ovaj vjerski obred i pretvorilo ga u prostor političkog, sektaškog i mezhebskog sukobljavanja.
Manji protesti
Odgovarajući na poziv Homeinija u više navrata organizovani su manji protesti iranskih hodočasnika koje su podržavale i neke šiitske manjine iz drugih država. Iako su saudijske vlasti poduzimale posebne mjere u sprječavanju njihovog organizovanja, svake godine demonstracije su postajale sve veće. Policija je redovno oduzimala transparente i blokirala mjesta na kojima su se demonstranti okupljali. Sve je eskaliralo 1987. kada je došlo do otvorenog sukoba iranskih demonstranata i saudijskih sigurnosnih snaga. U sukobima je stradalo više od 400 ljudi,od kojih preko 200 Iranaca. Nakon toga dvije zemlje su preknule diplomatske odnose, a Iran je svojim hadžijama zabranio hodočašće sve do 1991. Jedan prijatelj iz Medine mi je lično pričao kako je kao mladić svjedočio mućnim slikama sukoba koje je ne samo on, nego čitav muslimanski svijet, želio što prije zaboraviti. Možda se baš zato o ovim nemilim događajima koji skrnave svetost za muslimane blagoslovljenjih mjesta nerado govori, ali to objašnjava zašto se mnogi s pravom brinu kada se pitanje hadža ponovo politizira.
Naravno da za vladajuću porodicu Sauda čiji kraljevi nose počasnu titulu Sluga dvaju harema (svetih mjesta Meke i Medine) svako problematiziranje njihovog suvereniteta nad svetim gradovima ne samo da nije prihvatljivo, nego podriva same temelje njihove vlasti i potkopava njihovu poziciju u muslimanskom svijetu.
Ali ta politizacija hadža nije počela u posljednjih nekoliko decenija. Vladajuće dinastije su oduvijek preko hadža i brige oko svetih mjesta islama pokušavali ostvariti vlast nad muslimanskim svijetom. Oni koji su vladali Mekom i Medinom bili su po nepisanom pravilu halife i vladari svih muslimana. Halifa je organizovao hadž i ako je bio spriječen da prisustvuje centralnom skupu na visoravni Arefat pored Meke onda je morao poslati svoga izaslanika. Njegovo ime se spominjalo na hutbi, centralnom govoru tokom skupa na Arefatu.
I ne samo to. Oko  svakog detallja upravljanja Mekom i Medinom se vodio isti politički rat. Svi vladari su se utrkivali ko će ostaviti više vakufa (legata) u Meki i Medini. Skoro svaki značajniji sultan ili halifa se pobrinuo da neka građevina, makar neko proširenje, vrata ili bunar nosi tarih (natpis) sa njegovim imenom.
Čak se i oko plašta Kabe (kisve) vodila prava politička borba. Onaj ko je pokrivao Kabu bio je njen zaštitnik i pretendovao je da bude i „vladar pravovjernih“. Nakon pada Abasijskog hilafeta (656. h.g./ 1258. g.), plašt za Ka`bu je dolazio iz Egipta ili Jemena. Kada je vladar Salih Ismail Kalavun uvakufio (zavještao) tri sela nedaleko od Kaira u korist Ka`bina plašta on je redovno počeo stizati iz Egipta.
S istim ciljem osmanski sultan, Selim Han, 1541. godine je uvakufio još sedam sela. Muhamed Ali Paša kasnije će oformiti državnu instituciju koja je godišnje pripremala plašt u Egiptu i slala ga u Meku. Plašt je u to vrijeme svake godine dostavljan svečanom karavanom koja se nazivala mahmel uz posebne počasti, udaranje defova i ilahije. Bio je to dokaz osmanske dominacije nad svijetom islama.
Kada je Hidžaz ušao u okvire Kraljevine Saudijske Arabije, pristizanje plašta je prestalo (1343. h.g./ 1924. god.) zbog političkih nesuglasica između egipatskog vladara i porodice Sauda. Tada je kralj Abdulaziz Ali Saud odlučio u Meki sagraditi specijaliziranu tvornicu za tkanje plašta Ka`be. Nešto kasnije, ponovo će biti postignut dogovor između dvije države prema kojem je Egipat nastavio slati plašt i to u periodu od 1937. do 1962. g.1963. saudijska država je uzela na sebe obavezu tkanja kisve. Od tada i ta nadležnost je u rukama Saudijaca. Nešto kasnije (kamen temeljac je postavljen 1397. h.g./ 1977. god.) bit će izgrađena i nova specijalizirana tvornica za tkanje plašta Ka`be u Meki koja i danas proizvodi plašt za Kabu.
Sazdana na vjeri
Ali i pored svih tih političkih peripetija koje kao što nam historija govori nisu počele sa današnjim državama i vladarima muslimanskog svijeta hadž nikada, u srcima miliona onih koji su iz najudaljenijih krajeva svijeta na iznurenim kamilama dolazili da makar simbolično posvjedoče jedinstvu vjernika u samo jednog Boga, nije gubio na značaju. Tako vjerovatno i danas. Političke igre oko hadža će se nastaviti ali oni koji spremajući se čitav život za taj put ne čine to zbog sultana i vladara čije ime će se spominjati u centralnoj hutbi na Arefat. Njih ne privlače brojne građevine sa tarihima velikih vladara koji su ih gradili.
Ne privlače ih ni građevinska čuda koja se tamo ovih dana grade. Njih privlači najednostavnija građevina koju je sagradio ostarjeli Ibrahim/Abrahama sa sinom Ismailom/ Jišmaelom kako bi bila prvi hram u svijetu kojem se klanja samo jednom Bogu. I kao što je ta jednostavna građevina koja je sazdana na vjeri nadživjela vjeru Farona i njihove kolosalne piramide tako će, ako nas historija ičemu uči, i vjera iskrenih hadžija nadživjeti političke igre.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.


4.9.16

Završena šesta CNS ljetna škola


Dodjelom certifikata u petak, 2. septembra 2016. godine u Sarajevu je završena ljetna škola pod nazivom „Islam in Contemporary World“.
Ljetnu školu je već šestu godinu zaredom organizovao Centar za nepredne studije uz podršku partnera u realizaciji projekta i to Centra za međukulturno razumijevanje „Horizonti“ iz Podgorice, Centra za dijalog-Vesatijja, te Centra za lično i profesionalno usavršavanje iz Sarajeva.
Učesće na ovogodišnjoj CNS ljetnoj školi uzelo je 40 studenata dodiplomskog i postdiplomskog studija iz balkanskih zemalja Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Albanije, Kosova, Bosne i Hercegovine, Rumunije i Bugarske, te nekoliko evropskih zemalja poput Turske, Rusije i Velike Britanije.
Osmodnevni program je obuhvatio predavanja dr. Fikreta Karčića, dr. Ferida Muhića, dr. Ahmeta Alibašića, dr. Ermina Sinanovića, dr. Dževade Šuško, dr. Mirza Sarajkića, dr. Haruna Karčića, mr. Amela Kovačevića, te Omera Kajoshaja, Muhameda Jusića, i Hasana Nuhanovića.
Program je bio je baziran na tri osnovne stvari:
1) Ključna pitanja o savremenom islamskom mišljenju
2) Učenje o balkanskim muslimanskim zajednicama i islamskoj kulturi
3) Sticanje osnovnih znanja iz historije, komunikologije i ekonomije.

Učesnici ovogodišnje CNS-ove ljetne škole su također imali priliku posjetiti Podgoricu i Sarajevo, gradove domaćine ljetne škole, a kroz jednodnevne izlete i Bar u Crnoj Gori,  Mostar i Blagaj u Hercegovini, te Memorijalni centar u Potočarima (Srebrenica).

Izvor: CNS

28.8.16

Koji su stvarni ciljevi turske intervencije u Siriji?

Tursku su igre oko Sirije izgleda dovele u poziciju da se direktno mora uvući u tamošnji haos.
Sad kada ISIL slabi svi se počinju pitati kako će taj prostor izgledati nakon što ta paradržava prestane postojati [EPA]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Turska se direktno uključila u rat u Siriji. Desilo se ono što je Ankara dugo pokušavala izbjeći.
Turska se od eskalacije sukoba u Siriji pokušavala sačuvati od samostalnog direktnog angažmana u Siriji i sukoba sa Islamskom državom Irak i Levant (ISIL).
Željeli su da i njihovi saveznici iz NATO-a ponesu dio tog tereta koji bi prevazilazio samo povremene zračne udare.
Turci su osjetili da ih saveznici ostavljaju na cjedilu i da ih žele uvući u sukob u kojem bi iskrvarili i koji bi možda destabilizovao Tursku i zasigurno je oslabio. Sada je ta faza, izgleda, gotova.
U ranim jutarnjim satima, 24. avgusta, samo nekoliko sati nakon što je američki potpredsjednik Joe Biden posjetio Ankaru, turska avijacija je počela sa žestokim bombardovanjem položaja pripadnika organizacije ISIL u pograničnom gradu Jarablus.
U izvještajima koji nisu ni demantovani ni potvrđeni, iako je ovo jako bitan dio slagalice, navodi se da su u tim napadima učestvovali i američki avioni.
Dva sata kasnije, u šest ujutro, 1.500 pripadnika Slobodne Sirijske Vojske (FSA) koji su prebačeni preko turske teritorije do grada Karkams prešli su granicu i napali položaje ISIL-a. Njih su pratili turski tenkovi i specijalne jedinice pješadije.
Trebamo se prisjetiti da je zahlađenje unutar NATO saveza, a prije svega na relaciji Turska - SAD uslijedilo kao posljedica nespremnosti zapadnih saveznika da podrže tursku viziju rješenja sirijskog problema koja je podrazumijevala formiranje sigurne zone u sirijskoj teritoriji uz tursku granicu i uvođenje zone zabrane letenja.
Od tada se mnogo šta promijenilo. Rusija se direktno uključila u sukob u korist predsjednika Bashara al-Assada, a u Turskoj je propao pokušaj državnog udara.
Tursko-američki odnosi su u ozbiljnoj krizi i zato je bitno da li će i u kojoj mjeri SAD stati uz zvaničnu Ankaru, odnosno da li su njihovi avioni bili podrška turskoj vojsci.

Prava meta operacije
Kako god, Turska više nije mogla čekati. Organizacija ISIL u Iraku i Siriji postaje sve slabija i ubrzano gubi teritoriju.
Ta organizacija je sada poput Osmanskog carstva nekad, bolesnik čiju smrt svi iščekuju i gledaju da za sebe pridobiju što više od onoga što će iza njega ostati.
I u Iraku i u Siriji je pravi rat među rivalskim političkim, etničkim i sektaškim vojskama i paravojskama, ko će više oteti od ISIL-a i pripojiti svojoj zoni utjecaja i nekim novim političkim entitetima u nastajanju.
Neke kurdske vojne i političke frakcije, prije svega one povezane sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK) koju Turska smatra terorističkom organizacijom, za sada su se pokazale kao najuspješnije u ovoj igri.
Tursko ostajanje postrani bi značilo ostavljanje prostora Narodnim jedinicama za zaštitu (YPG) povezanim sa PKK-om da u Siriji prošire i ojačaju kontrolu nad ne samo većinski kurdskim područjima u kojima su već proglasili autonomiju prizivajući neku vrstu federalizacije buduće Sirije.
Turska ne može i ne želi da dozvoli stvaranje jednog takvog entiteta. Zato, iako su napadi prije svega usmjereni protiv ISIL-a, prava meta su ustvari sa PKK-om povezane vojne i političke strukture u Siriji.
Glasnogovornik turskog predsjednika Ibrahim Kalin je na svom zvaničnom Twitter profilu to i potvrdio kada je napisao kako je „cilj operacija u Jarablusu uklanjanje terorističkih organizacija sa turske granice, uključujući ISIL i YPG“.
Kurdski politički i vojni entitet
Izvor iz Ankare koji je govorio za portal Al-Monitor pod uslovom anonimnosti je rekao kako se znalo da se ISIL već dvije sedmice povlači iz Jarablusa.
Istovremeno YPG se pripremao da preuzme grad. Prema ovom izvoru prava meta napada nije ISIL nego pokušaj da se spriječi kurdska dominacija na sjeveru Sirije.
Kurdske trupe povezane sa organizacijom PKK kontrolišu tri odvojena područja u sjevernoj Siriji uz tursku granicu. Ankara se plaši da će ukoliko kurdski borci nakon povlačenja ISIL-a zauzmu teritorije na zapadnoj obali Eufrata biti u stanju da povežu te enklave i stvore jedan jedinstveni kurdski politički i vojni entitet koji bi se protezao uz tursku granicu.
Zato Turska traži da se Kurdske i druge vojne frakcije koje s njima blisko sarađuju povuku na istočnu obalu Eufrata. To je ustvari bila i jedna od glavnih tema tokom razgovora predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i potpredsjednika Bidena.
Za sada predstavnici YPG-a i njihove krovne političke organizacije u Siriji, Stranka demokratskog jedinstva (PYD) na čelu sa Salehom Muslimom, odbijaju da udovolje zahtjevima Ankare što može signalizirati predstojeći otvoreni sukob Turske i kurdskih paravojnih formacija na tlu Sirije.
Kako god, Tursku su igre oko Sirije izgleda dovele u poziciju da se direktno mora uvući u tamošnji haos. To vrlo lahko može biti još jedna zamka koju su globalni centri moći osmislili kako bi Tursku „ o sebi zabavili“ i tako oslabili poziciju njima ne baš tako omiljenog predsjednika Erdogana.
Drugi scenario je da se radi o nekoj vrsti dogovora velikih sila da se krene ka konačnom rješenju sirijske krize i da je zbog toga Turska odlučila krenuti u jednu tako riskantnu operaciju.

Blaga reakcija Damaska
Zato je pravo pitanje da li Turska nakon intervencije u Jarablusu ima mapu puta za buduće poteze u Siriji i da li za to ima podršku Moskve i Washingtona.
Ne treba zaboraviti da se u diplomatskim i medijskim krugovima već neko vrijeme govori o tome kako Rusija i SAD vode razgovore o nekoj vrsti mirovnog dogovora po uzoru na onaj dejtonski, koji bi napravio politički okvir koji bi odražavao odnos snaga na terenu i za početak samo zaustavio rat.
Da li je ovo dio tog plana za rješenje sirijskog rata teško je znati, jer se u medije puštaju samo štura i od dubljeg značenja isprana saopćenja.
Ali to da je akcija počela nekoliko sati nakon posjete potpredsjednika Bidena i nakon što su Turska i Rusija izgladili svoje odnose nije zanemarljivo.
Isto tako nije nebitno da Damask, iako jeste protestvovao rekavši da sve operacije na sirijskoj teritoriji protiv ISIL-a moraju biti u koordinaciji s njima, nije ni izbliza reagovao oštro kao što se moglo očekivati.
Naravno, ne treba zanemariti ni to da je nekoliko dana ranije došlo do prvog otvorenog sukoba od početka rata između kurdskih trupa i režimskih snaga. A i nepotvrđene vijesti o tome da je izaslanik šefa turske obavještajne službe Hakan Fidan nedavno posjetio Damask sada imaju više smisla.
Vrlo lahko je moguće da je svima uključenim u dešavanja u Siriji počelo smetati to što Kurdi postaju prejaki. Dok su se borili protiv ISIL-a to nikome nije smetalo.
Sad kada ISIL slabi svi se počinju pitati kako će taj prostor izgledati nakon što ta paradržava prestane postojati. Da li je u tom smislu postignut dogovor ili nije - zvanične potvrde nema, ali će vijesti koje dolaze iz tog dijela svijeta vrlo brzo otkriti o čemu se radi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera