26.6.16

Islamofobija i moć košmara


Tolerancija prema drugom i drugačijem može imati i svoje ružno lice održavanja distance, nadmenosti i arogancije.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

U Sarajevu se od 24. do 26. juna održava prvi Evropski samit o islamofobiji, na kojem bi učešće trebali uzeti brojni eksperti iz ove oblasti, ali i bivši britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, osnivač Ljekara bez granica Bernard Kouchner te veliki broj zaiteresiranih iz cijelog svijeta
Dobro je da se o ovom problemu počelo govoriti i da se shvatilo kako to nije problem kojim bi se trebali baviti samo muslimani. Vjerujem da će, s obzirom na listu govornika, biti zanimljivih razmišljanja o čitavom fenomenu i da će problem namjerno projiciranog straha od muslimana biti analiziran iz različitih uglova. Lično se nadam i preporukama koje će biti provedive i koje će u konačnici rezultirati smanjivanjem diskriminacije i isključujuće prakse prema muslimanima u Evropi i svijetu samo zbog njihove vjerske ili kulturološke pripadnosti. Ali, islamofobija je samo jedna manifestacija daleko dubljeg problema kojeg živi sada već postmoderni čovjek.
Taj doskora nazivan moderni čovjek živi posebnu vrstu džahilijeta (neznanja) te ne samo da ne zna ništa o drugom i drugačijem, nego, zbog apsurdne arogancije, ne želi da zna. Možda u neka davna vremena ljudi nisu imali priliku upoznati druge narode i civilizacije. Čovjek se mogao roditi i umrijeti a da ne napusti svoje selo ili grad. Izuzmu li se trgovci i hodočasnici, koji su bili privilegirana elita, malo je onih kojima se stoljećima pružala prilika da dođu u interakciju s različitim nacijama i civilizacijama.
Neznanje rađa strah
Multikonfesionalna i multietnička društva, naročito u zapadnoj Evropi, bila su rijetkost. Danas, u globaliziranom svijetu, iskustvo drugog i drugačijeg je dostupno svakome onome ko želi preći preko stereotipa i stvoriti vlastita iskustva. Ali, te želje je sve manje. Naročito kod mladih. Komplicirani svijet se lakše shvata kroz predrasude i davno uspostavljene sterotipe. Znatiželja i želja za spoznajom više nisu vrlina. Danas svi imaju osjećaj da znaju sve i da je samo stvar kako uvjeriti što više ljudi u vlastiti stav i viziju svijeta. Ta iluzija znanja je opasnija od neznanja.
Neznanje je moćno oružje. Možda nije jače od znanja, ali sigurno jeste destruktivnije i podložnije za manipulaciju. Neznanje rađa strah. Valjda po nekoj svojoj prirodi, ljudi se plaše nepoznatog. I to nas dovodi do ozbiljnog problema, do moći košmara koja vlada današnjim društvima ušančenim u iluziji sveznanja.
Možda je taj novi trend najbolje razotkrio poznati novinar i publicista Adam Curtis u svom dokumentarnom serijalu koji je pripremio za britansku TV kuću BBC. U prošlosti su političari obećavali bolji život. Njihove metode su se razlikovale. Međutim, njihov autoritet i moć su proizlazili iz optimističnih vizija koje su nudili svom narodu. Do postizanja tog boljeg života nije dolazilo te su ljudi danas izgubili nadu u ideologije. Sve više i više, političari su viđeni kao menadžeri javnih aspekata naših života.
Zato su političari, tvrdi Curtis u svom dokumentarcu iz 2004. godine, sada otkrili novi način koji ponovo uspostavlja njihov autoritet i moć. Umjesto obećanja da će ostvariti naše snove, oni nam sada obećavaju zaštitu od noćnih mora. Tvrde kako će nas spasiti od strašnih opasnosti koje mi ne vidimo i koje ne razumijemo, a najveća od tih opasnosti je međunarodni terorizam, predstavljen kao moćna i zla mreža s tajnim podružnicama u zemljama širom svijeta i kao prijetnja kojoj se treba suprotstaviti.
'Škola za ribe'
Ali, ne manipulira se danas samo strahom od terorizma, nego svim što nam je nepoznato i drugačije. Od Istoka do Zapada ljudi se plaše imigrantima, pripadnicima druge vjere, boje kože, onima drugačijih pogleda na svijet od "naših". Međutim, da bi se ljudi držali u neznanju i strahu, treba se uložiti značajan trud. U tom smislu posebno su bitna dva segmenta društva - obrazovanje i mediji.
Mediji, osim što direktno, zbog svoje žeđi za senzacionalizmom, šire strah i paniku oko svega, kao najefikasniji način povećanja gledanosti, posjećenosti i tiraža, doprinose zatupljivanju masa kroz forsiranje samo zabavnih sadržaja. U prvom slučaju prosječan konzument medijskih sadržaja će dnevno biti prepadnut barem stotinu puta, ne samo teroristima, nego igračkama koje truju našu djecu, bubuljicom na koži, koja je simptom smrtne bolesti, i nevidljivim grinjama, i čime sve ne.
Što nas ne plaši, to nas se i ne tiče, a jedno ostalo za što nam savremeni mediji služe jeste zabava. I to kako vrijeme odmiče, pojam zabave se sve više banalizira. Šund je davno prevaziđen i skoro s nostalgijom gledamo na njega. Danas se gledaoci sistematski zaglupljuju. Već famozni realitiji spuštaju granicu pristojnosti i prihvatljivog ponašanja, nudeći ljudima kao uzore upitne ljudske karaktere.
Drugi segment je obrazovanje, koje je nekada počivalo na kritičkom promišljanju, na ideji da se učeniku usadi želja za spoznajom, da ga se osposobi da samostalno nastavi otkrivati svijet oko sebe, po mogućnosti čineći ga boljim i naprednijim od našeg. Danas se obrazovanje svodi na "škole za ribe", gdje nove generacije učimo kako da funkcioniraju u društvu koje smo im mi stvorili.
Njih se uči konačnim istinama, velikim mitovima i sposobnosti reprodukcije davno uspostavljenih istina. Doda li se tome neprivlačnost takvog sistema mladima koji su već odavno nastanili virtualni svijet i kojima, ako ih se prepusti samima sebi, jedino površna zabava koja im pomaže da "ubiju vrijeme" ima smisla, jasno je zašto su oni danas podložni da ih se prepada svim onim o čemu ništa ne znaju.
Krivo shvatanje tolerancije
Imao sam priliku, u sklopu jednog međureligijskog programa, razgovarati s mladima iz cijele Bosne i Hercegovine. Većina njih se nikada nije družila s pripadnikom druge vjere ili etniciteta. O vjeri drugoga mladi su, na osnovu istraživanja koje smo proveli, znali samo ono što su mislili da je za tu religiju kompromitirajuće, odnosno ono što su ih naučili da je dovoljno. Nije to tako samo u Bosni. Vjerujem da je u svijetu slično, ili gore. Zato ni islamofobija, niti bilo koji drugi iracionalni strah od drugačijeg ne može bit riješen samo angažmanom jedne skupine aktivista, ma kako oni bili predani i iskreni u svojim namjerama.
Potrebna je promjena paradigme na kojoj naš sistem vrijednosti opstoji. Potrebno je ponovo probuditi želju za spoznajom, koja nije opterećena uspostavljenim istinama i potrebna je, prije svega, ljudska interakcija i otvorenost. Nažalost, u najboljem slučaju kao zamjena interakciji, upoznavanju i otvorenosti prema drugima, danas se ljudima nudi tolerancija kao vrlina.
Tolerancija prema drugom i drugačijem može imati i svoje ružno lice održavanja distance, nadmenosti i arogancije i, kako je primijetio Božidar Jezernik, "aktivna koegzistencija u globalnom selu" ne može se zasnivati na toleranciji; potrebno je nešto više, potreban je suživot koji se temelji na otvorenosti i uvažavanju drugog i drugačijeg. Biti otvoren prema drugom i drugačijem nije jednostavno, niti je jednostavno uvažavati ih. Uvažavanje i otvorenost ne dolaze sami od sebe, njih treba njegovati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


20.6.16

Ozbiljni nedostaci u borbi protiv ekstremizma



Prije svega bitno je razumjeti ideologiju koja mobiliše sljedbenike nasilnog ekstremizma.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Došlo je vrijeme da su napokon politički i sigurnosni centri globalne i regionalne moći shvatili da se tzv. rat protiv terorizma ne može dobiti silom i samo sigurnosnim metodama.
Pravdi za volju trebalo je vremena i vremena da se aktivnosti na prevenciji nasilnog ekstremizma i bavljenje uzrocima zbog kojih ljudi posežu za terorizmom kao taktikom ostvarivanja političkih i ideoloških ciljeva, nađu u globalnim i nacionalnim strategijama borbe protiv ove pošasti našeg doba. Ali, to je tek početak.
Sada kada se o ovome počelo pričati stvar nije završena, ona tek počinje.
Nakon uspona tzv. Islamske države i novog vala terorističkih napada od Ankare do Brisela, te velikog broja stranih boraca koji su se iz skoro svih država svijeta uputili na sirijsko i iračko ratište, sve evropske zemlje su pokrenule vlastite programe suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu (Countering Violent Extremism-CVE), a u mnogim su formirani posebni uredi pri ministarstvima i sigurnosnim agencijama. Milioni su ubrizgani u različite programe i kreiranje kontranarativa.
I sve zemlje regiona imaju svoje strategije borbe protiv terorizma u kojima je ovaj pristup problemu posebno naglašen. U većini njih su već pokrenuti projekti koji se mogu svojim ciljevima podvesti pod „CVE pristup“. Neke od njih provede nevladine i međunarodne organizacije, a neke nadležna ministarstva. To je zasigurno dobro, ako ne bude premalo i prekasno ili još gore, pogrešno.
Međutim, već sada je evidentno da čitav proces ima ozbiljnih nedostataka. To je i realno jer ne postoje dokazano djelotvorni metodi kojima se iskorijenjuje nasilni ektremizam. Postoje samo uspješni modeli iz nekih drugih zemalja i vremenskih perioda iz kojih se može učiti. Ne postoje gotova rješenja, niti se ona mogu prepisivati.

Izazovi i opasnosti
Zato je bitno na vrijeme ukazati na neke izazove koji mogu dovesti u pitanje čitav proces. Naročito ako znamo da pogrešno postavljeni programi ove vrste mogu biti i kontraproduktivni. Najbolji primjer za to je da se borba protiv nasilnog ekstremizma svede samo na njegovu „islamsku komponentu“. Na taj način bi se samo potvrdio narativ ekstremista kako je stvarni cilj „borbe protiv terorizma“, borba protiv islama i muslimana.
Neke manjinske muslimanske zajednice, što je već slučaj u nekim zemljama regiona i EU, na taj će način biti samo dodatno stigmatizirane i gurnute na margine društva gdje ih mogu čekati samo idelozi mržnje i nasilja.
Ozbiljna opasnost je i da se čitav proces birokratizira tj. da se kao i mnogim drugim društvenim problemima njima počnu baviti profesionalci koji u tome samo vide način da zadrže dobro plaćene poslove u vladinom i nevladinom sektoru. To se odnosi i na NGO profesionalce koji se u proces prevencije nasilnog ekstremizma, a neki čak i famoznu deradikalizaciju, šta god ona značila, upuštaju bez ikakvih znanja kao da se radi o još jednoj kampanji za zaštitu okoliša ili tek načinu da se potroše donirana sredstva i nešto zaradi.
Tu su i profesionalni „NGO turisti“, tj. polaznici svakojakih workshopova i konferencija koje sada širom regiona uvjeravaju da ne postanu nešto o čemu do te radionice nisu ni čuli. Ne treba zanemariti ni to da ponekada podizanje svijesti o nečemu može samo dovesti do promocije te pojave.
Zato je pravi izazov pred NGO sektorom da osmisle programe koji će doprijeti do istinski ranjivih skupina kako bi im se pomoglo, a to se posebno odnosi na mlade, da se ostvare i progovore o svojim nezadovoljstvima ne koristeći nasilje ili čak terorizam.
Nažalost, ovakav pristup CVE projektima je već uzeo maha ne samo na Balkanu nego i u svijetu. Tako vidimo kako oni „eksperti“ koji su do jučer na zapadu udarali u bubnjeve „preventivnih ratova“ danas govore o tome kako trebamo razumjeti društvene, političke i ekonomske okolnosti u kojma se terorizam razvija. Njima je najlakše odgovoriti. To su one okolnosti koje ste vi stvorili svojom neodgovornom vanjskom politikom i kratkovidnošću.

Narušavanje kredibiliteta
Posebno je također bitno da prevencija i borba protiv nasilnog ekstremizma budu iz ubjeđenja i potrebe samih zajednica koje su suočene sa tim izazovom. Činjenica da iza takvih projekata barem na Balkanu za sada prvenstveno stoje neke međunarodne organizacije i ambasade može ozbiljno narušiti kredibilitet ukupnih napora. Problemom nasilnog ekstremizma bi se svaka vjerska, etnička i nacionalna zajednica trebala baviti zato što je svjesna njegove opasnosti a ne zato što je zahtjev nekoga sa strane. Ne bude li toga ali i spremnosti da se iskorijene uzroci otuđenosti mladih koji ih čine ranjivim na pozive ekstremista različitog kova, mali su izgledi da će se problem riješiti.
Ali prije svega bitno je razumjeti ideologiju koja mobiliše sljedbenike nasilnog ekstremizma. Bitno je, npr. u slučaju ISIL-a, shvatiti na koji način se islamska tradicija zloupotrebljava, vadi iz konteksta vremena i društvenih okolnosti u kojima su propisi nastali kako bi se na osnovu tih historijskih obrazaca opravdali postupci motivisani ideološkim ciljevima. To ne mogu objasniti priučeni eskperti nego je ovo zadaća prije svega uleme koja mora objasniti na osnovu autentičnog islamskog učenja šta je to „neislamsko u tzv. Islamskoj državi“. Oni moraju razviti i kontranarativ, ali i objasniti zašto je poruka ISIL-a privlačna tolikom broju mladih koji nam svojim postupcima očito šalju jasnu poruku da oni nisu zadovoljni sadašnjim svijetom i svojim mjestom u njemu.
U slučaju drugih desničarskih skupina koje promovišu nasilje poput Ravnogorskog četničkog pokreta i sličnih klerofašističkih organizacija bitno je razumjeti njihovo koketiranje sa mainstream politikom, medijima i akademskom zajednicom. Radikali i teroristi nisu kruške i ne rastu na drvetu. Oni su proizvod društava i zajednica koji su ih oblikovali, pa i proizveli. Zato ne može biti brzih i efikasnih odgovora na kompleksan problem, samo zato što je donesena politička odluka da je to sada „in“. Pretjerana simplifikacija problema i nuđenje istih takvih rješenja neće riješiti problem bez obzira koliko se novca izdvojilo. Biće dobro ako ga i ne produbi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


18.6.16

NOVI ZOV RATA U SIRIJI I BOSANSKOHERCEGOVAČKI KONTINGENT STRANIH BORACA, ATLANTSKA INICIJATIVA, SARAJEVO 2016.


Odlazak građana Bosne i Hercegovine na ratišta u Siriju i Irak, i posebno mogućnost njihovog povratka u zemlju, nisu najozbiljnija niti najneposrednija opasnost po njenu sigurnost. U državi koja opstanak duguje mirovnom sporazumu u koji je ugrađen temeljni spor oko kojeg je vođen rat (1992-1995) – treba li ona biti jedinstvena ili podijeljena – postoje znatno prisutniji sigurnosni rizici. Ova nerazriješena dihotomija, kroz nastavak rata (još uvijek) nenasilnim sredstvima, presudno određuje političku, društvenu i ekonomsku dinamiku te izravno smanjuje kapacitet države da djelotvorno odgovori na gotovo svaki izazov.
Odlasci na strana ratišta nisu izravna posljedica te dinamike. Oni su lokalizacija globalnog fenomena, kojem domaći kontekst ponekad pogoduje, ali su i rezultat drugih procesa koji se ovdje odvijaju skoro četvrt stoljeća. Za to vrijeme Bosna i Hercegovina je od zemlje destinacije za putujuće strane borce postala zemlja njihovog porijekla.
Atlantska inicijativa je sredinom 2015. godine objavila istraživanje u kojem je pokušala objasniti ovaj fenomen. Godinu dana kasnije, čini nam se kako je saznanja do kojih smo tada došli neophodno dopuniti novima. Prije svega promjenom hijerarhije motiva koji navode na odlaske, a onda i posljedicama koje je ta promjena proizvela na sadržaj i dinamiku ovog procesa. Zbog toga i dopunjeni naslov ovog istraživanja – Novi zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca.

12.6.16

Jusić za Dnevni avaz: SAD kroz potporu promjenama žele od BiH napraviti stabilniju državu

Reakcije na izjavu Hoyt Yeea da Dejton nije zauvijek –Dnevni Avaz

Nikad nije bila namjera da Dejton ostane zauvijek. Morat ćemo se jednom posvetiti slabostima Dejtonskog ustava i sistemu koji je iz njega evoluirao i to može biti provedeno nadopunjujući Reformsku agendu, izjavio je zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD Hoyt Brian Yee u intervjuu za banjalučke „Nezavisne novine“.
On je dalje naveo da su promjene nastale kroz Reformsku agendu i do sada mijenjale Dejton s obzirom na to da su mijenjale oblasti koje su nastale iz struktura Dejtonskog sporazuma.
Fokus na građane
- Zato vjerujem da se ne bismo previše trebali fokusirati na ovaj ustav ili onaj zakon, već da se zapitamo sljedeće: Šta je potrebno uraditi za promjenu na svim nivoima na način da građani osjećaju da postoji pravednost, dobro obrazovanje, zdravstvo... a najvažnije od svega - da postoji dobra vladavina, odnosno da budu osigurane usluge građanima i proces donošenja odluka - naveo je Yee.
Prema mišljenu analitičara koji su reagirali na izjave koje je dao američki zvaničnik, ali i na sve češće spominjanje izmjena Dejtona, očito je da postoji intencija da se proces ponovo pokrene s mrtve tačke. Američki analitičar Kurt Bassuener kaže da se u trenutnoj politici SAD ne može nigdje čuti konkretno pojam Dejton 2, ali da se do promjena može doći postepeno.
- SAD i EU mogu natjerati političare da se takmiče u tome ko će bolje državu izgraditi. Zdravstvo, poljoprivreda, obrazovanje su oblasti o kojima političari nemaju previše neslaganja. To nije neka velika promjena, ali takvi „gerilski ratovi“ donose dobro BiH, a i pravi su put za zamjenu Dejtona – navodi Bassuener.
On ističe da su Amerikanci složni u tome da je potreban snažniji angažman u BiH, s obzirom na to da je „EU često zaglavljena u svojim modelima“ te da često i „previše ljubi žabe da bi postali prinčevi, a oni su i dalje žabe“.
Stabilnija država
Muhamed Jusić, vanjskopolitički analitičar, ističe da se, nakon nekoliko godina uzdržavanja američkog utjecaja u BiH, on vraća i ponovo osjeti.

- Očigledno je da SAD kroz potporu promjenama žele od BiH napraviti stabilniju državu, kako bi uticaj drugih blokova na našu državu bio manji. Pogotovo nakon dešavanja u istočnoj Evropi s Ukrajinom. Kao da sadašnja administracija želi držati naše područje zagrijanim pred dolazak nove administracije – kaže Jusić.
Očekivanja od samita u Varšavi
Da su SAD itekako zainteresirane za ustavne promjene u BiH, govori i podatak da se u Kongresu nalazi novi zakon o odbrani u kojem je jedno poglavlje posvećeno predstojećem samitu NATO-a u Varšavi. U tom se dijelu govori da se od predstavnika SAD u NATO-u očekuje da traže Dejton 2 za Bosnu i Hercegovinu.
Osim toga, u zakonodavnim tijelima SAD u proceduri se već nalazi rezolucija o BiH, koja također zagovara ustavne promjene, odnosno svojevrsni Dejton 2.

Autor: K. KEŠMER - Dnevni avaz