23.5.15

U okviru „Dana Ajvatovice“ održana tribina „Islamofobija“


U okviru „505. Dana Ajvatovice“ u amfiteatru Kulturnog centra Princeze Dževhere održana je tribina na temu „Islamofobija“, tema koja se u posljednje vrijeme sve više plasira kroz medije i u javnom životu. Tribinu je organizova Centar za napredne studije iz Sarajeva i Medžlis IZ Bugojno.
U svom pozdravnom uvodnom dijelu dr. Ahmed Adilović, Muftija travnički, predsjednik Organizacionog odbora, istakao je dosadašnji uspješni tok održavanja programskih „Dana Ajvatovice“ koji u svim gradovima Bosne i Hercegovine su praćeni sa značajnim interesovanjem građana.
Uvodničar prof. Muhamed Jusić mnogobrojnim posjetiocima pojašnjavao je pojam „islamofobije“ koja se posebno koristi u posljednjih dvadesetak godina.
Prof. dr. Sedad Dizdarević govorio je o refleksijama islamofobije na islamski svijet kao i pojam „islamofobije“ koji ima svoje korijene još od „krstaških ratova“, a posebno se aktuelizira posljednjih decenija.
Prof. dr. Amir Karić govorio je o pojmu „islamofobije“ u EU i „islamofobiji“ u evropskom kontekstu, kao i dodatnom pojašnjavanju pojma „islamofobije“ u našem društvu.
Moderator ove tribine bio je Vehid ef. Arnaut.


Izvor: Bug.ba

16.5.15

Izjava Čurkina o BiH opasan presedan

Ruski predstavnik u UN-u govorio o porastu ekstremizma, posebno među bošnjačkom populacijom u BiH
 
I u slučaju Čečenije prvo je stvorena 'teroristička prijetnja' kroz torturu, nasilje i nepravdu [EPA]
Piše: Muhamed Jusić  (Al Jazeera)
Izjava ruskog predstavnika u Vijeću sigurnosti Vitalija Ivanoviča Čurkina, o "porastu ekstremizma posebno među bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na Balkanu", koju je dao nešto kao komentar na redovni izvještaj visokog predstavnika Valentina Inzka o situaciji u Bosni i Hercegovini, opasan je presedan s mogućim ozbiljnim implikacijama.
Da ne bude da su riječi ambasadora izvučene iz konteksta, on je tom prilikom rekao: "Moram zaključiti i pozvati vas da obratite pažnju na činjenicu na koju treba da se zabrinete ne samo zbog BiH nego zbog cijele regije. Govorim o porastu ekstremizma posebno među bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na Balkanu. Ova prijetnja se mora procijeniti na pravi način. Napad u Zvorniku na policijsku stanicu u aprilu je pravi dokaz za to."
Tačno je da je prijetnja radikalizma i terorizma ozbiljan i globalni problem s kojim se sve države, pa tako i BiH, moraju nositi, no ipak legitimno je zapitati se zašto Rusija na najvišem međunarodnom nivou forsira ovaj problem kao najveći u BiH i regiji. Naročito kada svi bolje upućeni u situaciju u regiji znaju koje političke snage i opcije su najveća prepreka stabilizaciji odnosa i euroatlantskim integracijama kao jedinoj realnoj viziji izlaska iz sadašnjeg stanja sveopće neizvjesnosti. Uostalom, ni visoki predstavnik kao najviši tumač Dejtonskog mirovnog sporazumu u svome izvještaju nije krio koje političke opcije, a ne narodi, vjerske zajednice ili skupine su izvor nestabilnosti u BiH, a samim time i na Balkanu.
Odgovor na razloge izricanja ove ruske opaske se možda krije u tome što Rusija strah od terorizma već dugo politizira i koristi kao način da opravda svoje uplitanje u zemlje u kojima je nekadašnji Sovjetski Savez imao utjecaj ili njima direktno vladao, pa bi možda da taj metod patentira i na Balkanu.
Slučaj Čečenije
Najslikovitiji primjer tome je slučaj Čečenije i toga kako se državnom brutalnošću prvo stvorila "teroristička prijetnja" kroz torturu, nasilje i nepravdu koje su onda iz čitavog svijeta privukle sumnjive dobrovoljačke elemente s vlastitim agendama, a sve s ciljem kompromitiranja borbe čečenskog naroda za nezavisnost. Sve je okončano okretanjem pažnje svjetske javnosti, pa i one američke, od onoga što se tamo dešavalo i opravdanjem ponovne ruske okupacije Čečenije kao legitimne borbe protiv globalnog terorizma.
Pravdi na volju, istim metodama se koristila i neokonzervativna administracija Georgea Busha da bi opravdali intervencije u Iraku i Afganistanu. Isto radi i Bashar al-Assad u Siriji i brojni drugi despotski arapski režimi na Bliskom istoku. Najlakši način da se danas ospore legitimni zahtjevi građana, da se delegitimiziraju politički ciljevi i umrtvi ono malo svjetske empatije prema žrtvama i obespravljenim narodima jeste da se čitave zajednice i njihove političke i vjerske elite optuže za terorizam.
Rusija je posebno vješta u tome i pitanje je da li ovom izjavom njenog ambasadora u UN-u svojim "historijskim saveznicima na Balkanu", prije svega Srbiji, želi ponuditi čečenski model rješavanja problema kao alternativu koju nudi perspektiva euroatlantskih integracija, a koja barem deklarativno počiva na ideji brisanja granica, zajedničke ekonomske, kulturne i svake druge saradnje koja u konačnici treba da iskorijeni socijalne i političke uzroke radikalizma i terorizma.
Balkanu je najmanje potrebna vještačka eskalacija nasilja i dizanje tenzija koje nikome osim globalnim hegemonima ne može donijeti dobro. Takvi scenariji su nažalost stvarnost brojnih država svijeta.
Tako lideri centralnih azijskih republika koriste tvrdnje o usponu radikalizma i opasnostima od izvoza terorizma iz Afganistana da sebi osiguraju vojnu pomoć od Rusije i od Zapada. Ovo odgovara  Rusiji koja želi da proširi svoj vojni i politički utjecaj na region koji se ekonomski sve više okreće Kini. ProšlosedmičniThe Economist je pisao o tome kako jedva da sedmica prođe bez izvještaja da su navodni ekstremisti uhapšeni u ovom dijelu svijeta zbog „namjere da se pridruže grupi Islamska država Irak i Levant (ISIL)“. Human Rights Watch je saopćio kako je samo u Uzbekistanu 12.000 muslimana uhapšeno pod „nejasnim optužbama povezanim s njihovom vjerom“.
Sada vidimo kako se i na Balkanu prijetnje od terorističkih napada od Makedonije do Zvornika, pokušavaju iskoristiti kako bi se vladajuće elite suočene sa svojim neuspjesima, aferama i nezadovoljstvom naroda održale na vlasti. Čini se da za takve politike imaju podršku još samo Rusije čija su oni zadnja stopa uporišta na Balkanu.
Rastući trend
Naravno, nije ovo ništa novo, ali jeste trend koji uzima sve više maha. Nekada se strah od vanjskog neprijatelja koristio da se na vlasti održe despotski i diktatorski režimi i da se pažnja javnosti sa životnih problema skrene na sigurnosna pitanja. Danas tu ulogu u brojnim zemljama svijeta igra terorizam. Strahom se najlakše manipulira i on najefikasnije konsolidira redove gurajući sve ostale probleme u drugi plan.
Terorizam je realna globalna prijetnja, ali se njime danas politizira i tzv. „rat protiv terorizma“ već dugo zloupotrebljava za ostvarivanje raznih hegemonijskih, ekonomskih i svakih drugih interesa i to nerijetko na način da samo jača terorizam i stvara nove potencijalne teroriste. Sigurnosne agencije ne mogu "borbu protiv terorizma" voditi po nalogu političkih elita ili pod pritiskom medija. To mora biti samo profesionalni angažman neovisnih sigurnosnih i sudskih organa koji neće izvoditi spektakularne akcije po nalogu vladajućih elita. Cilj sigurnosnih agencija nije da zaštite poredak države nego građane koji u njoj žive.
Pored toga, svima je već odavno jasno da terorizam kao taktika nikada i nigdje nije poražen samo sigurnosnim metodama nego je za njegovo iskorjenjivanje neophodno imati cjelokupnu društvenu strategiju koja cilja na iskorjenjivanje izvora radikalizma i terorizma. Ne smijemo bježati ni od pitanja kome uspon radikalizma i teroristički incidenti odgovaraju? Onima u ime čijih interesa se dešavaju takvi napadi sigurno ne.
Zato je podjednako opasno ignoriranje i guranje pod tepih izazova radikalizma i terorizma kao i njihova politizacija koja ne samo da ne rješava problem nego ga još i produbljuje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
 Izvor: Al Jazeera


10.5.15

Očito je da Arapsko proljeće nije dalo rezultate koje je priželjkivala arapska ulica i da ga je zaustavila ozbiljna „kontrarevolucija“.


Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Ove sedmice, tačnije od 4. do 6. maja u glavnog gradu Katara Dohi održan je Deveti Al Jazeerin Forum. Bila mi je čast i zadovoljstvo što sam se našao na tom skupu kao učesnik i panelist. Ovo ne kažem iz kurtoazije nego zato što sam dobio priliku da od kompetentnih sagovornika čujem o problemima i aktuelnostima na Bliskom istoku, a o čemu već godinama pišem i govorim. Bila je ovo prilika da se čuju različita mišljenja o onome što se dešava u arapskom svijetu danas.
Već u prvim sesijama bilo je jasno da se na iste događaje gleda sa dijametralno suprotnih stajališta i da na Bliskom istoku svako ima svoju  verziju istine. Pored domaćina bilo je zanimljvo čuti šta o tome kuda ide arpaski svijet razapet između brutalnih konflikta i želje za promjenom misle: Abdelilah Benkirane- premijer Maroka, baronesa Sayeeda Warsi- članica Doma lordova i prva muslimanka u britanskoj vladi koja je dala ostavku u znak protresta protiv izraelske agresije na Gazu, Seyes Mohammad Kazem Sajjadpour- savjetnik iranskog minista vanjskih poslova, šejh Mohammed Al-Thani- savjetnik katarskog ministra za vanjsku saradnju, Khaled Bahah- premijer Jemena, Khaled Khoja- predsjednik Sirijskog nacionalnog vijeća, Selim Al-Jebouri, predsjednik Iračkog parlamenta i brojni drugi ne samo politički lideri nego i novinari, analitičari i intelektualci.

Diktatura ili anarhija?
Brojni argumenti, ili se meni tako čini, išli su u pravcu afirmacije mišljenja kako za arapski svijet izbor ne može biti „diktatura ili anarhija“ (čemu je bila posvećena čitava jedna sesija).
Očito je da Arapsko proljeće nije dalo rezultate koje je priželjkivala arapska ulica i da ga je zaustavila ozbiljna „kontrarevolucija“ orkestrirana iz regionalnih i svjetskih centara moći.
Ali kao što reče jedan od diskutanata, ako Arapsko proljeće nije postiglo sve svoje ciljeve, svoje ciljeve nisu postigle ni reakcionarne sile. Nema povratka na status quo i pitanje je sada kako naći izlaz iz ove pat-pozicije u kojoj su se u klinču našli arapski narodi i despotski režimi. Odbijane promjena i demokratizacija društva prijeti da uništi arapske države i društva i da izrodi fanatične i radikalne pokrete i ideologije koje predstavljaju prijetnju ne samo regionu nego i čitavom svijetu.
Čini se da su nakon Obamine strategije postepenog povlačenja sa Bliskog istoka Arapi i njihove države  bili nespremni popuniti prazninu koja je stvorena ovim strateškim premještanjem utjecaja i da su Iranci, pa i Kurdi, daleko brže i „bolje“ reagovali. Jedan od razloga je i to što su brojni njihovi režimi opstajali samo uz podršku Washingtona i bez ikakve podrške i legitimiteta u vlastitom narodu.
Nešto na tom tragu je u vrlo zapaženom izlaganju govorio Wadah Khanfar, bivši generalni direktor Al Jazeera Networka i predsjednik centra The Sharq Forum.
On je primjetio kako nakon saudijske intervencije u Jemenu događaji u regiji ukazuju na jednu novu dinamiku. Čini se da je na pomolu formiranje neke vrste „sunnitskog bloka“ koji prema njegovom mišljenju ne bi trebao biti formiran kao odgovor na iransku prijetnju i s ciljem da se produbi iskonstruisani sunnitsko-šiitski konflikt nego kako bi bio osnova za bazični dogovor arapskih naroda i država o jedinstvenoj viziji Bliskog istoka. Taj novi dogovor koji pored ključnih arapskih zemalja treba da obuhvati i Tursku kao vrlo bitnog regionalnog igrača i da bude garant stabilnosti regiona i osigura da od sada Arapi i drugi na Bliskom istoku sami biraju svoje prioritete i „bore se za vlastite“ interese.
Bila je ovo prilika da se progovori i o ulozi medija u svemu što se dešava u arapskom svijetu. Očito je da su tamošnji mediji samo još jedno oružje koje tamošnje vlade, opozicione snage i i brojne paravojne organizacije koriste za ostvarivanje političkih ciljeva. To i ne čudi s obzirom da slobodno i profesionalno novinarstvo u većini zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike skoro da ne postoji.
Zato se na skupu moglo čuti kako se i organizator skupa, Al Jazeera sa brojnim svojim medijskim projektima suočava sa različitim vrstama pritisaka u onim sredinama u kojima političke i druge elite ne tolerišu da se čuje ono na što njihovo uho nije naviklo. Zato je, kako je rekao jedan od sugovornika, odnos prema Al Jazeeri i njenim novinarima ponekada najbolji pokazatelj stanja medijskih sloboda u onim sredinama u kojima nisu navikli da u javnom prostoru čuju drugačije mišljenje.

Od Bosne do Sirije
Sesija na kojoj sam ja učestvovao trebala je dati odgovor na pitanje može li se u Siriji ponoviti bosanski scenario. Panelisti su bili: dr. Haris Silajdžić- bivši član predsjedništva BiH, premijer i ministar vanjskih poslova, Roy Gutman, urednik američkog lista McClatchy i dobitnik Pulitzerove nagrade za otkrivanje srpskih koncentracionih logora u kojima su bili zarobljeni Bošnjaci i Hrvati tokom agresije na BiH i prof. dr. Louay Safi- predsjednik Sirijskog nacionalnog savjeta. Sesija koju je organizovala Al Jazeera Balkans, a kojom je moderirala novinarka Dalija Hasanbegović bila jedna od najposjećenijih paralelnih diskusija, što između ostalog govori i o tome koliko su svi svjesni da je sirijski konflikt daleko najbrutalniji i da se sve više pretvara u centralno bojno polje.
Očito je da će od načina na koji će biti riješen sirijski sukob zavisiti budućnost čitavog Bliskog istoka i odnos snaga u njemu. Pored bez sumnje interesantnih izlaganja mojih sugovornika, koji su po svim kriterijima daleko pozvaniji da govore o sličnostima i razlikama između ova dva rata, meni je jako bitno bilo što se na „našoj sesiji“ čulo o patnjama građana Sirije. Često se tamo gdje se sastanu velike i umne glave o ratovima i stradanjima naroda govori kao o potezima u šahu u kojem se upravlja drvenim figurama a ne ljudskim životima. Fotografije iz izbjegličkih kampova koje je prisutnima pokazao istaknuti ratni reporter gospodin Roy su nadjačale riječi i najmudrijih i najutjecajnijih učesnika foruma.
U moru loših vijesti iz arapskog svijeta i silnim analizama različitih interesa, teorija zavjera i visokih ciljeva mi smo dehumanizirali tamošnje narode i skoro se navikli na njihovu patnju. Navikli smo se do te mjere da više i nije vijest da je u Siriji ili bilo kojoj drugoj arapskoj zemlji danas ubijeno stotine nedužnih, da su razoreni čitavi gradovi ili da su neke vjerske ili etničke manjine skoro pred nestajanjem.
Ipak,  čitavo vrijeme učešća uradu foruma sam sam sebe podsjećao da bez obzira o kako kvalitetnim raspavama se radilo ne smijem zaboraviti da problemi i svi procesi koje smo analizirali izgledaju drugačije sa prvih linja bojišnice u Siriji, Jemenu, Iraku ili Libiji, ili iz izbjegličkih kampova i opkoljenih gradova u Siriji.
Izvor: Al Jazeera