Zašto se El-Kaida pocijepala u Siriji

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 21.01.2014 / Str: 58,59)

Većina dobrovoljaca iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka koji su ovih dana poginuli na sirijskom ratištu stradali su boreći se u redovima Islamske države u Iraku i Šamu/Levantu- IDIŠ-a protiv drugih revolucionarnih frakcija. O ovoj vojnoj formaciji se donedavno nije puno znalo čak ni u Siriji a kamoli kod nas. Start BiH donosi uvid u historiju i ideologiju ove borbene formacije koja je odlaskom bosanskohercegovačkih mladića u njene redove postala relevantna i za nas tako daleko od teritorije islamske države koju pokušavaju uspostaviti.
Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu- IDIŠ (Ad-Dawla al-Islāmiyya fi al-'Irāq wa-sh-Shām, poznata u regionu po arapskom akronimu Dā'ish) je pobunjenička skupina aktivna u Iraku i Siriji. Prvi put se pojavila početkom 2004. godine u Iraku kada ju je osnovao militant jordanskog porijekla Abu Musab al-Zarqawi pod imenom Džama'at al-Tawhid wal-Džihad (Zajednica monoteizma i džihada) ali je već u oktobru iste godine promjenila ime u Tanzim Kaidat al-Džihad fi Bilad al-Rafidayn ili bolje poznati naziv Al-Kaida u Iraku. Ovo ime su prihvatili nakon što su dali zavjet na poslušnost i pokornost (islamski koncept bejata ili  zavjeta na poslušnost koji se davao halifi) liderima globalne Al-Kaide. U januaru 2006. grupa se ujedinila sa više manjih organizacija  koje su se tada nazivale Šuratu al-Mudžahidin U oktobru 2006. sebe prozvali Islamskom državom Irak ili  Dawlat al-'Iraq al-Islamijja. Tek u aprilu 2013. uzeli su današnji naziv Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu kako bi naglasili svoje prisustvo u Siriji ili Šamu.
Od samog osnivanja zvaničan cilj bio im je uspostava islamskog halifata u Iraku. U jeku iračkog rata značajnu vojnu prisutnost su imali u provinciji Al-Anbar, Ninawa, Kirkuk i Salahudin, Dijali i Bagdadu a grad Bakubu su smatrali svojim glavnim gradom. Nakon što su se lideri sunitskih arapskih plemena okrenuli protiv ovih skupina i njihove vizije uređenja post-Sadamovog Iraka i nakon što su uz podršku Amerikanaca i centralne vlade u Bagdadu osnovali svoje milicije poznate kao Sehavat, pripadnici Al-Kaide su izgubili svoje vojno prisustvo i dugo su djelovali u tajnosti služeći se samo terorističkim taktikama i napadima na civilne šiitske i vladine ciljeve. Eskalacijom nasilja u Siriji, organizacija je prebacila dio svojih ljudi u Siriju koristeći tamošnju situaciju da skupe nove dobrovoljce i da se domognu oružja i logistike. Danas oni mjesta u kojima su prisutni smatraju svojom državom i za njih su ratišta Iraka i Sirije spojena. Većina stranih dobrovoljaca koji su dolazili u Siriju kako bi se borili za slom režima Bešara Al-Assada nego kako bi tamošnju krizu iskoristili za uspostavljanje njihove vizije islamske države, pridruživali su se onim frakcijama koje su imale iste ciljeve. Rijetko su se oni borili u redovima Slobodne sirijske vojske.

To je dovelo ne samo do raskola u opoziciji nego i do sukoba među  samim selefistima koji sebe nazivaju  mudžahidima ili borcima na Božijem putu.

Tako su se Al-Kaidinoj ideologiji bliski borci vrlo rano podijelili u dvije skupine: Džabhat al-Nusru ili An-Nusra Front, kojeg vodi izvjesni Abu Mohammad al-Golani, a koji priznaje lidersku poziciju novog vođe Al-Kaide u svijetu Aymana az-Zawahirija i one koji su se od njega odvojili i slijede šefa iračkog ogranka Al-Kaide, Abu Bakra al-Baghdadija, koji osporava autoritet Al-Zawahirija i sebe smatra emirom ili vladarom Islamske države u Iraku i Levantu (Šamu ili Siriji). Do raskola između IDIŠ-a i lidera globalne Al-Kaide je došlo kada je Az-Zawahirij od njih tražio da u Siriji ratuju pod komandom An-Nusre, a da oni zadrže operativnu samostalnost na prostoru Iraka. Al-Baghdadi je to odbio i sebe proglasio emirom ili vladarom islamske države u začeću a u jednom svom govoru je Az-Zawahirija optužio da je odstupio od Šerijata jer je beju dao lideru talibana Mula Omeru koji je Paštun iako se od Poslanika, a.s., prenosi da halifa može biti samo neko ko je iz plemena Kurejš. Istovremeno Al-Baghdadi za sebe tvrdi da je porijeklom Kurejš i da bi se zato sve druge islamističke frakcije trebale povinovati njegovoj komandi.

Raskol unutar globalne Al-Kaide i njenih podružnica u različitim dijelovima svijeta priča je za sebe ali on nije spriječio brzo i efikasno infiltriranje Al-Kaidinih istomišljenika u sirijski sukob.

To je mnogima došlo kao iznenađenje, s obzirom na to da Sirija, za razliku od nekih drugih arapskih zemalja, nije imala jaku militantističku bazu povezanu s ideologijom koja opravdava korištenje nasilja u ime islama i koja počiva na idejama tekfira ili na proglašavanju drugih muslimana i njihovih zajednica nevjerničkim zbog nepridržavanja njihove vizije Šerijata. Kada je riječ o islamističkim pokretima, sirijskom scenom dominirala su umjerena Muslimanska braća i manji krugovi tradicionalnih apolitičnih selefista bliskih krugovima šejha Nasrudina al-Albanija i šejha Abdulkadira Arnauta. Ozbiljnije aktivnosti militantnih organizacija i pojedinaca u Siriji koje se povezuju s Al-Kaidom i njihovom ideologijom zabilježene su tek, prema arapskim i zapadnim obavještajnim izvorima, u prvim mjesecima nakon američke invazije na Irak.

Dobro upućeni izvori tvrde, a to se može naći i u izvještajima američke vojske koji su procurili u aferi Wikileaks, da je tadašnji sirijski režim, pokušavajući da na svaki način oteža poziciju američkim trupama u Iraku, otvorio svoje granice pred sunitskim militantnim dobrovoljcima koji su bili spremni boriti se protiv američke okupacije u Iraku. Prema tim izvorima, različite obavještajne organizacije, a prije svega Državna obavještajna agencija poznata kao Mebahis, svestrano su pomagale militantima bliskim Al-Kaidi da Siriju koriste kao svoju logističku bazu i da iz nje organizuju svoje aktivnosti u Iraku, nerijetko ih naoružavajući preko svojih ljudi koji su se infiltrirali u njihove redove ili u najmanju ruku zatvarajući oči pred njihovim aktivnostima i ilegalnim prelascima granice. U tom periodu značajan broj Sirijaca pridružio se tim organizacijama, a mnogi od njih su u Iraku stekli borbeno iskustvo i upoznali se s terorističkim taktikama.

Međutim, kada su Amerikanci najavili da se postepeno povlače iz Iraka i kada su šiitske političke partije preuzele vlast u Iraku, a Al-Kaida svoje napade sve više počela usmjeravati protiv šiita, njihovih bogomolja i centralne vlasti u Bagdadu, nakon intervencije vlade Nurija Malikija i iranskih zvaničnika Damask je odlučio zaustaviti aktivnosti ovih formacija na svojoj teritoriji. Uslijedila su masovna hapšenja u Siriji svih simpatizera i onih koji su u tom periodu služili kao logistička baza militantima, a na granici su pooštrene kontrole.

Kada se učinilo da su radikalni militanti uradili svoj dio posla i da više Damasku nisu potrebni, izbila je sirijska revolucija u kojoj je predsjednik Al-Assad sebe želio prikazati zaštitnikom manjina, naročito alevitske, šiitske i kršćanske, a opoziciju teroristima i članovima Al-Kaide. Od aprila do septembra 2011, u jeku antivladinih protesta, režim u Damasku je iz zatvora pustio 960 ranije pohapšenih ekstremista, među njima i 47 lidera današnjeg fronta Al-Nusra, koji su ubrzo počeli s napadima na šiitska sela i arapske kršćane, vodeći svoju borbu daleko od zvaničnih ciljeva sirijske revolucije. Nakon raskola među sirijskim džihadistima mnogi od njih su se pridružili svojim dojučerašnjim saborcima iz Iraka i stavili se pod komandu IDIŠ-a.

Analitičari smatraju kako je vladajući režim napravio procjenu da će šteta koju će ovi pojedinci i skupine nanijeti revolucionarima biti daleko veća od one koje će nanijeti režimu i njegovim trupama. Krug oko predsjednika Al-Assada procijenio je da će njihovo djelovanje građanski bunt pretvoriti u sektaški sukob u kome će oni sebe predstaviti kao jedini faktor stabilnosti i zaštitnike sirijskih manjina. Pravilno su procijenili da će i svjetska javnost zbog djelovanja takvih organizacija na strani revolucionara biti itekako rezervisana, a to se pokazalo kao ključni razlog zbog čega se mnoge zapadne zemlje, prije svega SAD, ali i neke zemlje Zaljeva, ustežu od naoružavanja opozicije. Također, procijenili su da će nasilno nametanje neke njihove verzije Šerijata i okrutan odnos prema građanima, koji ovih dana provode takve vojne frakcije u mjestima u kojima preuzmu kontrolu, okrenuti veliki broj Sirijaca protiv revolucionara i vratiti ih u okrilje režima.

Vrijeme će pokazati da li su te procjene bile ispravne i da li su, uistinu, režimu pomogle da se održi na vlasti ili su Siriju gurnule u još veći ponor bratoubilačkog rata. Ono što ostaje činjenica jeste da danas pripadnici Slobodne sirijske vojske i drugih revolucionarnih frakcija ratuju upravo protiv te iste skupine, a vrlo je upitno koliko bosanski mladići, a čujemo i djevojke, znaju o pozadini čitavog sukoba u kojem su samo topovsko meso.