Šta muslimani mogu naučiti iz propalog ISIL-ovog društvenog eksperimenta?

Hoće li oni koji su u Bosni i svijetu odgojili topovsko meso ISIL-a uzeti pouku iz tragedije onih koje su u zabludu odveli i hoće li muslimani iz ove tragedije izvući pouku?

Šta muslimani mogu naučiti iz propalog ISIL-ovog društvenog eksperimenta?

Piše: Muhamed Jusić (Preporoda broj 06/1136 od 15. marta 2019)

Ovih dana su snimci i slike boraca ISIL-a, među kojima je i značajan broj državljana Bosne i Hercegovine i Bošnjaka iz Srbije, koji se poniženi predaju različitim vojnim frakcijama u Siriji i Iraku obišli svijet. Tako je javnost imala priliku po prvi put ponovo vidjeti one koji su samo nekoliko godina ranije muslimanima u Bosni poručivali kako su ostali u zabludi i koji su tvrdili da im je najveća želja da „zakolju Reisu-l-ulemu na Baščaršiji“. Iako većina stručnjaka za terorizam smatra  kako će se sljedbenici ideologije ISIL-a vjerovatno pokušati vratiti na političku, sigurnosnu i ideološku globalnu scenu, naročito u Siriji i Iraku, povratkom na stare terorističke taktike i djelujući kroz tzv. paradžemate ostaje činjenica da je sociološki eksperiment poznat kao „Islamska država“, ISIL ili Daiš ovih dana sveden na nekoliko šatorskih naselja i grupa izgladnjelih fanatika sa ženama i djecom koji su opkoljeni iračkim, šiitskim i kurdskim i kakvim sve ne vojnim formacijama u Baghouzu i da je doživio svoj očekivani fijasko.

Sada je pitanje šta smo kao muslimani naučili iz tog eksperimenta koji je uništio milione života, sabotirao sirijsku revoluciju, razorio brojne države u većinski muslimanskom svijetu, ne samo Siriji i Iraku, otvorio stare sektaške sukobe, poslao milione izbjeglica širom svijeta pa i na vrata Evrope kreirajući uslove za jačanje ksenofobnih i antievropskih politika i pokreta, koji je skoro istrijebio neke od najugroženijih manjina i povećao sumnjičavost prema islamu i muslimanima. I da, ne treba zaboraviti da je ova avantura u koju je skupina onih koji su se uvjerili kako Uzvišeni nije uputio na pravi put nikog do njih ozbiljno kompromitovala brojne koncepte tradicionalne islamske misli i tradicije kakvi su hilafet, «islamska država», šerijat, džihad i brojne duge koji su krivotvoreni i danas i muslimanima treba, a kamoli onima koji na islam ne gledaju sa simpatijama, objašnjavati da oni nemaju značenje koje im je svojim postupcima davao DAIŠ i kako to što vjeruju i zagovaraju njegovi sljedbenici i oni njima slični pokreti nije islam.

Sve što je ostalo od tzv. Islamske države- posljednje uporište DAIŠ-a u Baghousu gdje su se predali i borci iz Bosne

Tzv. «Islamska država» je uspjela u jednom momentu burne moderne historije Bliskog istoka uspostaviti političku i društvenu tvorevinu koju su nazvali „hilafet“ tvrdeći da je ona utemeljena na modelu vladavine nastalom oko muslimanske zajednice koju je utemeljio Poslanik, a.s.

Ideolozi ISIL-a i njemu sličnih pokreta su na osnovama islamske tradicije, historijskih modela življenja islama i tadašnjih pravnih rješenja, ali izvađenih iz konteksta i bez dosljednog razumijevanja, razvili vjersku argumentaciju koja se možda najbolje može nazvati pseudoteologijom koju su bez ikakvog obzira i na silu pokušali pretočiti u novu realnost. Ona počiva na hiperreligioznosti njegovih fanatiziranih sljedbenika koji islamsko učenje zloupotrebljavaju kako bi ostvarili svoje ideološke i političke ciljeve. Njihovo poimanje realnosti počiva na crno- bijeloj matrici, zato njihovi sljedbenici prihvataju samo argumentaciju niskog nivoa kompleksnosti koja se uklapa u njihovu sliku svijeta. Ta njihova „rješenja“ nagomilanih problema muslimanskog svijeta, ali i njihovo razumijevanje vjere, islamske tradicije i pravnih propisa je toliko simplistički postavljeno da se slabo obrazovanim, neiskusnim i na površnost naviklim mladim ljudima čine očitim i uvjerljivim.

Ono što se nerijetko prešućuje jeste da su oni ustvari uspostavili model kojeg su teoretski zagovarali i brojni islamistički pokreti prije njih.

Uzeli su pravna rješenja srednjovjekovnih muslimanskih pravnika izvedenih kroz instrumente fikha- islamske jurisprudencije iz šerijatskih izvora i pokušali ih doslovno primijeniti, vraćajući muslimane i njihova društva stoljećima u prošlost. To je jedan socijalni, pa ako hoćete i vjerski, eksperiment koji zaslužuje ozbiljnu pažnju. Ideološki i teološki temelji na kojima je ovaj pokret i njegova „država“ nastao imaju jako puno toga da kažu muslimanima o njihovom trenutnom stanju, ali i stanju njihove vjerske misli. Nažalost, kvalitetnije analize se pišu na Zapadu nego među muslimanima. Ummet se zadovoljio ponavljanjem mantri o tome kako to nije islam, i čini se kao da se svi u muslimanskom svijetu trude da ovaj period  svoje savremenosti jednostavno što prije potisnu iz kolektivnog pamćenja, da ga gurnu pod tepih ili da ga samo sagledaju kroz geopolitičke i vojne izvještaje i analize o terorističkoj organizaciji koja gubi teritoriju, odnosno kroz pitanje kako će se povratnici s tih ratišta integrisati u društva ukoliko se vrate.

Posljednji dani tzv. hilafeta i ideološka previranja među njegovim ideolozima i sljedbenicima u sebi sadrže pažnje vrijedne spoznaje iz kojih bi prije svega muslimani i njihova ulema trebali i mogli jako puno naučiti. Iz ovog krvavog društvenog eksperimenta treba se i mora izvući što više lekcija i pouka. Lekcija koje će osigurati prije svega da se iste greške ne ponove.

Neke od tih lekcija mogu biti da muslimani vide kako bi izgledala doslovna primjena klasičnih pravnih rješenja na koja su se pozivali ideolozi ISIL-a u svemu što su radili (od toga da svi imaju samo izbor da prime islam, plaćaju džiziju ili budu ubijeni, da oni koje među manjiskim vjerama proglase mušricima nemaju ni taj izbor koji se nudi samo ehlu-l-kitabima- kršćanima i Jevrejima, nego mogu birati između prelaska na islam, smrti odnosno ropstva, do sudstva zasnovanog na dosljednoj primjeni hududa itd.), ili da vide kako bi izgledao politički sistem u kojem sva vlast pripada halifi i koji ima samo Boga Uzvišenog kao nekoga kome odgovara bez ikakvog učešća građana u izboru ili odlučivanju, te svođenja političkog procesa na rastezljivi koncept šure ili savjetovanja koje nikakvom procedurom ne obavezuje nijedan nivo vlasti pa ni samog halifu. Većina tih pravnih i društvenih rješenja se i danas izučava na islamskim fakultetima muslimanskog svijeta bez da se kontekstualiziraju u vrijeme u kojem su nastala nego se predstavljaju kao jedina ispravna i čak „superiorna islamska rješenja za svijet“. To je vjerni dokaz atrofije islamske društvene a posebno političke misli koji je samo posljedica krize ukupne vjerske misli.

Brojni su tradicionalistički pokreti koji zagovaraju „hilafet“ koji se ne bi razlikovao od onog ISIL-ovog osim možda po taktici njegove uspostave. Mnogi od njih ne zamjere ISIL-u što su pokušali uspostaviti društvo i državu na takvim pravnim rješenjima i tumačenjima vjere nego samo to da su olahko iz toga isključili druge i da su neke «stvari činili prije nego što su muslimani bili dovoljno jaki da ih primijene».

Oni bi bili možda malo manje brutalni i možda manje otvoreni u iznošenju svojih konačnih ciljeva, ali i dalje revnosno vjeruju kako imaju savršena utopijska rješenja za sve probleme čovječanstva koja su davno uspostavljena i koja nisu podložna bilo kakvoj reformi (ar. tedždidu pa čak ni idžtihadu) ili doradi, te da je ljude i represivnim metodama dozvoljeno utjerati u tu apsolutnu istinu i spas.

Druga dobra lekcija je ona o krizi političke misli kod muslimana. Nevjerovatan pokušaj da se islamskim pravom, «fikhom» nadomjesti atrofirana islamska politička misao se nigdje nije bolje vidjela nego u ISIL-u koji je sve svoje postupke pokušavao zaogrnuti plaštom davnih pravnih rješenja islamskih pravnika. Iz ISIL-ovog eksperimenta se vidi kako su tzv. «islamska rješenja» i «modeli» ustvari vrlo često samo utopije i kako je npr. neriješeno pitanje odnosa uleme i vlasti ili odnosa vjere i politike vrlo brzo eskaliralo. Odnosno, kako je brzo došlo do toga da ponovo neka nova vlast progoni «ulemu» kada se ona ispriječi na putu njihove neobuzdane želje za vlašću. Tu je i pitanje jednoumlja, tj. odsustva ideje o bilo kakvom pluralizmu i potrebe da se vjeruje kako u svim pitanjima postoji samo jedna istina i kako je drugačije mišljenje ustvari zabluda, odnosno odstupanje od Bogom određene Istine koja kao takva može biti samo jedna što je samim time izdaja vjere i Zajednice. Vjerovanje kako je istina samo jedna u svakom i najbanalnijem pitanju je sjeme stalnih razdora koje razdire islamske bukvaliste i ekstremističke skupine nastale na takvoj metodologiji (ar. menhedžu) razumijevanja vjere. To je ustvari i sjeme njihovog uništenja jer su oni konstantno sukobljeni unutar sebe i stalno se usitnjavaju i sukobljavaju, ali prenoseći te sukobe na čitava muslimanska društva koja im to dozvole. To se posebno dobro može vidjeti u zadnjim danima ISIL-a kada se njihovo raslojavanje nastavilo do konačnog kraha. I u zadnjim danima propasti ISIL-ove tvorevine njihovi sljedbenici iz Bosne su se međusobno optuživali da su izdali menhedž prvih generacija, da su novotari, da su fasici i nevjernici.

Sličnih lekcija bi se zasigurno moglo izvesti napretek, i dobro bi bilo da, prije svega muslimanski svijet i oni pokreti koji su ove ideologije izrodili u svojim njedrima, smognu hrabrosti da se zagledaju nad ovom tragedijom, jer ljudi, pogotovo žene i djeca koje gledamo ponižene u dalekoj zemlji su prije svega žrtve, i da izvuku pouku. Najgore što se može desiti jeste da se sve potisne u kolektivnom pamćenju dok ponovo ne eskalira u nekoj drugoj metastazi ISIL-a.

Anterfile

Strani borci iz Bosne i Hercegovine na sirijsko-iračkom ratištu.

Sigurnosne agencije u BiH procjenjuju da je od 2012. do 2016. godine na ratišta u Siriju i Irak otišao 241 odrasli državljanin BiH (179 muškaraca i 62 žene), te oko 80 djece (50 iz BiH i 30 iz dijaspore). U međuvremenu, u Siriji i Iraku rođeno je još 77 djece čiji su jedan ili oba roditelja državljani BiH. Procjenjuje se da je krajem 2018. godine na tom prostoru preostalo još 98 odraslih osoba (po 49 muškaraca i žena). Vjeruje se kako se od tog broja oko 70 osoba (31 muškarac i 39 žena) još uvijek nalaze na teritoriju pod kontrolom ISIL-a, uglavnom u dolini rijeke Eufrat, dok su preostali uglavnom na strani formacije Hay'at Tahrir al-Sham (bivši Al-Nusra Front ili Jabhat al-Nusra) u pokrajini Idlib, na sjeverozapadu Sirije. Još devet odraslih državljana BiH (4 muškarca i 5 žena s devetero djece) nalazi se u pritvoru ili u kampovima koje kontroliraju kurdske snage. Ukupno 88 državljana BiH (81 muškarac, četiri žene i troje djece) poginuli su do sada ili umrli prirodnom smrću u Siriji i Iraku. U BiH se do sada vratilo 49 odraslih osoba (44 muškarca i 5 žena) i sedmero djece (od kojih je dvoje rođeno u Siriji, a jedno u turskom zatvoru).

(Polazni program za suzbijanje nasilnog ekstremizma, Sažetak nalaza istraživanja – Bosna i Hercegovina, decembar, 2018.)

Održan seminar pod nazivom “Medijska pismenost”

21. aprila 2019. godine je započeo ciklus seminara „Mladi lideri“, u organizaciji Udruženja Svitanje. Seminar je održan u prostorijama Centra za lično i profesionalno usavršavanje, a prisustvovalo je 25 učesnika. Prvi seminar je održan na temu „Medijska pismenost“, a istu je prezentovao Muhamed Jusić, islamski teolog, arabist i savjetnik Reisu-l-uleme za medije.

U toku seminara je definisan i detaljno objašnjen pojam medijska pismenost. Naime, medijska pismenost podrazumijeva sposobnost pristupa, analize, vrjednovanja i odašiljanja poruke posredstvom medija”.

Posebno se istakla činjenica da se ova vrsta pismenosti ne odnosi samo na novinare nego je bitna i nužna za sve građane jednog društva. Postavlja se pitanje zašto je bitna medijska pismenost za sve građane?

Naime, u slobodnim društvima ne postoji cenzura medija, medijskog sadržaja te su samo građani pozvani da reaguju na ponuđene medijske sadržaje. Da bi bili sposobni da prepoznaju šta je to neprikladno i da reaguju na adekvatan način potrebno je da su medijski opismenjeni.

Važnost medijske pismenosti prepoznale su zemlje članice EU tako da ta vrsta opismenjavanja zauzima posebno mjesto u nastavnim planovima i programima. U Bosni i Hercegovini o medijskoj pismenosti se govori samo kroz neformalni oblik obrazovanja jer ona još uvijek nije sastavni dio formalnog obrazovanja.

Ono što građani BiH mogu da naprave ukoliko uoče neke neprimjerene medijske sadržaje jeste da dostavljaju prigovore:

-          Regulatornoj agenciji za komunikacije (ukoliko je neprimjeren sadržaj emitovan na RTV programima ili na RTV stanicama)

-          Vijeću za štampu u Bosni i Hercegovini (ukoliko se radi o štampanim i online medijima)

Bitno je naglasiti da se prilikom pisanja prigovora pozivamo na Kodeks o emitovanju RTV programa i Kodeks o oglašavanju i sponzorstvu u programima RTV stanica (kada pišemo prigovor RAK-u) i na Kodeks za štampu i online medije BiH (kada pišemo prigovor Vijeću za štampu u BiH). Oba Kodeksa se mogu pronaći na sljedećim stranicama:

https://www.rak.ba/

https://www.vzs.ba/

Za svitanje.ba:

Samira Žunić-Velagić