Kriza kapitalizma i povratak Marksa

Piše: Muhamed Jusić- Al Jazeera


Sve što su nam komunisti pričali o komunizmu je bila čista laž. Nažalost, sve što su nam komunisti pričali o kapitalizmu se pokazalo kao istina.
(Ruska šala iz ranih 90-ih)

Kako se globalna ekonomska kriza produbljuje, sve češće se u pitanje dovodi i sam neoliberalni kapitalistički model globalne ekonomije koji je donedavno bio skoro neprikosnoven. Ne tako davno činilo se da je kapitalizam „nadvladao“ i da je došao „kraj historije“.
Danas je svijet, čini se, ponovo u potrazi za nekim novim modelima, ali i ideologijama na kojima bi se temeljili ekonomski i drugi odnosi među kolektivima i pojedincima. Još se, međutim, nije iskristalisala jasna alternativa postojećem sistemu, ali zato se sve češće čuju glasovi koji pozivaju ne samo više na popravljanje postojećeg sistema, nego na njegovu zamjenu nekom od ideologija koje su se donedavno činile prevaziđenim.
Tu se sve veći broj autora najčešće vraća na djelo njemačkog filozofa Karla Marksa “Das Kapital”, koje ponovno postaje jedna od najvažnijih analiza aktuelnog političko-ekonomskog sistema. Zato slobodno možemo reći kako „bauk jednog novog komunizma ponovo kruži Evropom“.
Kraj kapitalizma
Tako nas je nedavno dr. Nouriel Roubini, jedan je od najutjecajnijih američkih i svjetskih ekonomista u razgovoru za The Wall Street Journal, podsjetio na stavove Marksa, nekada idolopoklonički štovanog mislioca, a onda naglo zaboravljenog, prema kojima „kapitalizam egzistira od jedne do druge krize“. Tako ovaj akademik na Yaleu, a duži niz godina i jedan od glavnih ekonomskih analitičara za najveće finansijske organizacije, MMF i Svjetsku banku, sada smatra kako iz današnje perspektive sa sigurnošću možemo potvrditi kako je Marksova teorija o oscilaciji ekonomskih kriza bila itekako tačna.
Samo u periodu od velike ekonomske depresije prve polovine 20. stoljeća do danas, imali smo niz “manjih” kriza koje su sve uredno zabilježene od strane međunarodnih finansijskih institucija - kaže u intervju dr. Nouriel.
Ipak, nakon svake krize kapitalizam se nekim “čudom” oporavio i ponovno je stasalo vrijeme prividnog prosperiteta. U stvarnosti se nije radilo ni o kakvom “čudu”, već o jako jednostavnom rješenju - da bi se kapitalizam oporavio od krize pred njim je bio imperativ pokoravanja novih tržišta, vječita surova ekspanzija koja se u brojnim slučajevima provodila “ognjem i mačem”.
Taj “čudesan oporavak” uvijek je bio stvoren na sirovom ugnjetavanju sve većeg broja ljudi, u novije vrijeme ponajviše u zemljama trećeg svijeta. Marx je još prije 150 godina zapisao da kapitalizam, ako se želi održati, mora ući u svaki kutak planete i podrediti je svojem načinu operiranja. Kada u konačnici kapitalizam zavlada svim tržištima (tj. postane globalan), ponestat će mu prostora za ekspanziju i tada slijedi njegov konačan kolaps.
Na neki način autor tvrdi da je to vrijeme došlo, iz čega proizlazi kako su naša očekivanja da kriza koja potresa skoro sve zemlje svijeta i zbog koje Evropska Unija puca po šavovima pogrešna. Po ovome tumačenju kriza neće proći bez obzira na mjere koje će svjetski moćnici poduzeti. Ovdje se radi o sistemskoj greški.
Slično misli i „okorjeli“ ljevičar Slavoj Žižek koji je u predavanju održanom 25. aprila 2012. u New Yorku, ustvrdio, a možda malo i zbog svojih ljevičarskih stavova i slutio, kako ova kriza i neće tako brzo proći. On nas u tom predavanju, kojeg su objavili u popularnoj radio-emisiji Peščanik u našem susjedstvu, podsjeća da prema Hegelu, ponavljanje igra vrlo konkretnu ulogu u historiji.
Kada se nešto desi samo jednom, može se zanemariti kao puka slučajnost, kao nešto što se moglo izbjeći boljim rješavanjem situacije. Ali kad se isti događaj ponovi, to je znak da imamo posla sa dubljom historijskom nužnošću. Kada je Napoleon 1813. prvi put izgubio bitku, činilo se da je u pitanju samo nesretan slučaj, kada je izgubio drugi put kod Vaterloa, bilo je jasno da je njegovo vrijeme prošlo.
Zar ovo isto ne važi i za današnju finansijsku krizu? - pita se Žižek. Kada je kriza prvi put pogodila tržišta u septembru 2008, ličila je na nezgodu koja se može ispraviti boljom regulacijom. Sada je sasvim izvjesno da imamo posla sa strukturnom blokadom - tvrdi Žižek.
Osveta Marksa
Pravdi na volju, onih koji se tvrdili da Marks nije mrtav bilo je i prije izbijanja krize, ali se na njihove stavove nije gledalo kao danas kada je kriza očigledna i kada je sve manje onih koji imaju bilo kakve efikasne mjere da se ona suzbije i sanira.
Jedan od rijetkih autora koji je i ranije predviđao da bi Marks mogao ponovo postati relevantan je John Cassidy, engleski novinar irskog porijekla koji je pisao za poslovnu rubriku prestižnog The New Yorkera. Ovaj bivši urednik londonskog The Sunday Timesa je još 1997. godine u The New Yorkeru napisao kako bi koautor Komunističkog manifesta (Communist Manifesto) iz 1848. mogao postati „sljedeći bitni intelektualac za one čiji je posao izučavanje tržišta“.
U svom eseju on se prisjeća razgovora kojeg je tih dana imao sa svojim prijateljem sa fakulteta, koji mu je tada rekao: „Što sam duže na Wall Streetu, sve sam sigurniji da je Marks bio u pravu”. U prvi mah, veli on, nije mogao vjerovati da to čuje od svog školskog prijatelja s kojim je ranih osamdesetih zajedno studirao ekonomiju na Oxfordu, gdje je većina njihovih profesora naučavala kako je Marksova ekonomska teorija „čisti hokus-pokus“ i da je komunizam „uvreda za zdrav intelekt“, te da takve teorije mogu služiti samo za političko manipulisanje masama.
Međutim, nakon toga, autor pokušava shvatiti o čemu je njegov školski kolega govorio i dolazi do zaključka da je Marksova zaostavština zatamnjena promašajima komunizma, koji nije bio njegovo primarno interesovanje. Zapravo, tvrdi on, Marks nije imao nešto puno da kaže o tome kako bi socijalističko društvo trebalo da funkcioniše. A ono što je on napisao o odumiranju države i sl. nije baš bilo od neke koristi. To su na gorak način shvatili Lenjin i njegovi drugovi nakon što su preuzeli vlast... Međutim, osim što je govorio o stvarima koje će postati temelj komunizma, Marks je ispisao briljantna poglavlja o globalizaciji, nejednakosti, političkoj korumpiranosti, monopolizmu, tehnološkom progresu, propasti visoke kulture, temama koje su danas više nego relevantne.
Tako npr. autor izdvaja njegove stavove o globalizaciji. Danas je globalizacija tema o kojoj govore svi i svako, ali Marks je predvidio mnoge njene implikacije još prije stotinu pedeset godina. On je nagovijestio globalizaciju kada ona nije svima bila očita.
Još tada je uočio kako kapitalizam teži monopolu zbog čega moraju postojati strože regulative. Ove jednostavne opservacije danas zadiru u samu srž globalne ekonomske krize.
Da ne bude zabune, Cassidy i dalje ostaje skeptičan prema nekim Marksovim stavovima, ali godinama prije nego što je globalni kapitalizam zapao u krizu on je upozorio da u Marksovoj kritici kapitalizma ima zanimljivih i korisnih zapažanja, koja se ne smiju zaobilaziti samo iz pukih ideoloških predrasuda prema svemu što ima veze sa komunizmom.
U godinama koje su uslijedile, interesovanje za Marksom i njegovim stavovima je raslo, ne samo u redovima nove generacije mladih ljevičara, nego i u ozbiljnim akademskim i ekonomskim krugovima u zapadnim domovinama kapitalizma.
Prije nekoliko godina u jednom od  brojeva časopisa The Atlantic, Christopher Hitchens u opširnom eseju „Osveta Karla Marksa“ podsjeća na gore spomenuti tekst John Cassidya, ali i na čitav niz knjiga, studija i tekstova koji su prepravili akademske krugove a u kojima je glavna tema ponovno iščitavanje Marksove kritike kapitalizma. Tako on spominje Jamesa Ledbettera, poznatog poslovnog novinara, koji je u izdanju „Penguin Books”-a prikupio najbolje novinarske radove Karla Marksa, koje je ovaj svojevremeno objavljivao u Horace Greeleyevom New Yourk Tribuneu. Tu je i britanski autor Francis Wheen, koji je 1999. napisao Marksovu biografiju, a nedavno (2007) je objavio i djelo "Kapital", za koje Hitchens kaže da je „anatomija Kapitala“. U njemu, analizirajući „Kapital“, Wheen još jednom zaključuje da bi njegov autor mogao postati „najutjecajniji mislilac dvadeset prvog vijeka“.
Recikliranje Marksa
Među brojnim novim promišljanjima Karla Marksa na zapadu je i knjiga iz 2002. Meghnada Desaia „Osveta Marksa“. Prema mišljenju Willa Huttona, iznesenom u osvrtu na knjigu objavljenom u The Independentu ovo štivo je na sebe skrenulo značajnu pažnju akademskih i medijskih krugova prvenstveno zbog provokativnih stavova iznesenih u njemu, te zbog akcentiranja paradoksa Marksovog učenja i toga kako se historija poigrala s njim. Samo jedna od brojnih opservacija koje, u svojoj knjizi, pravi ovaj britanski ekonomist i laburist je ona o Marksovom učenju o tome kako socijalizam može doći samo nakon što kapitalizam i globalizacija iscrpe sve svoje mogućnosti.
On dalje tvrdi kako je Marks ustvari bio „historijom opsjednuti prokapitalistički intelektualac“ koji je zagovarao komunističko uređenje svijeta samo kao neostvarivu utopiju, dok je kapitalizam smatrao zlom realnošću sa kojom se treba naučiti nositi.
Na osnovu ovoga on tvrdi kako je najveći udarac socijalizmu zadala ruska revolucija, koja je, prema njegovim riječima, došla prerano. Ona se desila prije nego što je ruski kapitalizam mogao završiti svoj proces modernizacije na kojem bi kasnije mogao biti izgrađen socijalizam. Ustvari, on tvrdi kako su, prema Marksovoj teoriji, veći izgledi za uspjeh socijalizma danas u sadašnjim kapitalističkim društvima u kojima je kapitalizam dao sve od sebe i stvorio materijalnu osnovu na kojoj se može početi graditi socijalizam, nego u nerazvijenoj i siromašnoj Rusiji iz 1917.
Nema sumnje da će se dok ima kapitalizma i problema s njim analizirati i sve analize koje kapitalizam imaju kao glavnu temu. Međutim, ono čega se mnogi plaše jeste historijsko iskustvo koje nas uči da sve veće ekonomske i društvene krize skoro po pravilu izrode ekstremne ideologije sa utopijskim rješenjima koje onda više pokvare nego što poprave.
Marks nikada nije bio sporan. Problem su bili mladi „skojevci“, koji su njegove stavove smatrali konačnim istinama i koji su, ako treba i silom, bili spremni društvo voditi u neki bolji svijet i jednom za sva vremena postići utopiju raja na zemlji.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Ekološka katastrofa u Meksičkom zaljevu

Pohlepa rasula mrlju veličine pola Jadrana

Za Magazin Start BiH piše: Muhamed Jusić

Nakon što je u Meksičkom zaljevu 20. aprila eksplodirala, zapalila se i potonula platforma za bušenje nafte Deepwater Horizon došlo je do curenja nikada tačno utvrđenih količina nafte, što je izazvalo najveće zagađenje naftom u američkoj i svjetskoj povijesti. I dok se o razmjerima ekološke katastrofe još samo sa zebnjom nagađa, u prvi plan su isplivale političke konotacije čitavog incidenta.
Nemoć američke države pred pohlepnim korporacijama prijeti da nanese ozbiljnu šteti karizmatičnom američkom predsjedniku Baracku Obami. Neki već predviđaju da će ekološka katastrofa u Meksičkom zaljevu biti njegova Katrina, aludirajući na sporu reakciju Bushove administracije na posljedice poplava nakon uragana Katrine koji je zadesio isto područje, tačnije grad New Orleans, što je Bushu Mlađem i republikancima zadalo kobni politički udarac od kojeg se još nisu oporavili.

Laži BP-a
Prema posljednjim procjenama američkog Instituta za geološka istraživanja svakodnevno iz bušotine Deepwater Horizon istječe između 12 i 19 hiljada barela nafte, a ne 5 hiljada barela kako su donedavno tvrdili u British Petroleumu, naftnoj kompaniji odgovornoj za ekološku katastrofu u Meksičkom zaljevu. U samoj eksploziji je poginulo 11 članova posade platforme, ali su posljedice po prirodni sistem tog područja i živote miliona ljudi koji žive na obalama Meksičkog zaljeva neprocjenjive i osjećat će se u godinama koje dolaze. Sjedinjene države, pa i svijet, nikada do sada nisu iskusili izlijevanje ovolike količine nafte i ovako duboko, na nevjerovatnih 1,6 kilometara. Naučnici stoga upozoravaju da niko zapravo ne može predvidjeti budućnost okeana, niti živih bića čiji život zavisi od njih.
Prvi pokušaj BP da se zaustavi izlijevanje nafte u more spuštanjem velike betonske kocke koja bi poklopila čitavu bušotinu bio je ne samo neuspješan nego je izazvao podsmijeh američke stručne javnosti ali i stand up komičara poput Jay Lenoa, domaćina NBC-ove emisije The Tonight Show with Jay Leno koji se upitao da kojim slučajem BP-u ideje o tome kako zaustaviti curenje ne daje kojot iz crtanog filma Ptica trkačica. Pokušaj da se što brže i što jeftinije riješi problem i da sve bude kao da ništa nije ni bilo, jednostavno nije urodio plodom.
Drugi pokušaj bombastično nazvan top kill nije bio ništa uspješniji, a tada su planirali u bušotinu ubrizgati velike količine mulja, betona i gume. Tada je već svima, pa i američkom predsjedniku Baracku Obami, postalo jasno da se problem neće ni brzo ni lako riješiti i da će se u naftnoj mrlji veličine pola površine Jadrana umazati ne samo rijetke vrste morskih životinja nego i brojni globalni politički i ekonomski moćnici, pa možda i on sam.
Ovih dana je u toku treći očajnički pokušaj da se, ako ne sva nafta koja curi, onda barem jedan njen dio pohvata i da se kupljenjem ili spaljivanjem već postojeća mrlja spriječi od širenja i dolaska do naseljenih mjesta duž obale.
Prema posljednjim informacijama iz američke obalne straže poklopac stavljen na cijev iz koje se izljeva nafta omogućava sakupljanje 15 hiljada barela dnevno, što je za oko 4 hiljade barela više nego kada su počeli sa očajničkim pokušajem da se curenje zaustavi. Ali tri od četiri cijevi su i dalje otvorene, i iz njih se izlijeva na hiljade barela nafte koja odlazi na površinu. Dužnosnici BP-a su priznali da nemaju načina da zatvore bušotinu do augusta, kada će se dovršiti bušenje rezervnih otvora na istom ležištu nafte i omogućiti betoniranje bušotine.
Pa čak i da čitava operacija od sada bude uspješna, a dosadašnji način na koji se BP nosio sa čitavim problemom to ne obećava, naftna mrlja je već sada inficirala osjetljiv i jedinstven ekosistem Meksičkog zaljeva i obale, a niko ne može ni zamisliti šta će se desiti, i gdje bi sve sirova nafta mogla završiti kada ovo područje zahvate godišnji uragani.

Eksploatacija bez nadzora i regulative
I dok brojni svjedoci ističu kako je do nesreće došlo kombinacijom zatajenja opreme i nemara odgovornih osoba na platformi koje nisu na vrijeme pokrenule sigurnosnu proceduru koja je trebala spriječiti istjecanje nafte, problem je daleko složeniji i otkriva sve slabosti američkog nemilosrdnog kapitalizma. Naime, već je preliminarna istraga pokazala kako je "British Petroleum pri izgradnji bušotine štedio novac nauštrb materijala, te tako povećao opasnost od izlijevanja nafte". Ustvari, ova katastrofa je pokazala nedostatak regulative i legislative u naftnoj industriji. I dok u čitavom svijetu na svim poslovima postoje striktna sigurnosna pravila i regulative koje trebaju spriječiti nesreće i osigurati da ne dođe do neželjenih katastrofa, neobjašnjivo je da slične pa i strožije regulative ne postoje kada se radi na složenim zahtjevima kakav je bušenje na dubini od 1,6 kilometara. Stručnjaci ovo objašnjavaju pukom snagom naftnih korporacija i njihovim lobističkim utjecajem koji je uspio u Washingtonu, a zamislite šta tek rade u zemljama trećeg svijeta, osigurati da rade bez skoro bilo kakvog nadzora države i djelotvornih sigurnosnih mjera.
Vrhunac, svog utjecaja oni su imali u periodu kada je u Bijeloj kući sjedio Dick Cheney čovjek koji i sam, kao i njegov nadređeni George Bush, dolazi iz krugova naftnih moćnika. Da apsurd bude veći, i u ovom incidentu Cheney je prošao najbolje. Sve poslove oko sanacije bušotine, zatrpavanja i betoniranja dobio je teksaški gigant u održavanju naftnih polja Halliburton čiji je direktor nekada bio baš Cheney. Osam godina su naftni lobisti i direktori nogom otvarali vrata u Bijeloj kući i Washingtonu, a šta su na tim zatvorenim sastancima izdogovarali najbolje se vidi u Meksičkom zaljevu danas.

Obama i posljednji škampi
Zato se Obamina administracija u prvih nekoliko sedmica držala po strani, jer nije željela da na sebe uzima rješavanje problema za kojeg su krivili isključivo BP i ranije vlastodršce. Međutim, kako su postajali svjesniji razmjera katastrofe i kako je pritisak javnosti rastao, Obama se morao uključiti iako je znao da će ga to koštati. Prvo je obišao pogođeno područje. Kamere su ga snimile kako u Louisiani sa lokalnim ribarima jede škampe i rakove, valjda da pokaže da voda nije toliko zagađena ili da još koju pojede dok ih ima, jer ekolozi upozoravaju da bi neka od najpoznatijih i najbogatijih lovišta škampi mogla decenijima biti uništena. Kakogod, kamere nisu sakrile negodovanja lokalnog stanovništva koje smatra da je Obama presporo reagirao. Kamere su prenijele i pitanje uzrujanog Eugenea Ryamana iz grada Grand Isle koji je rekao: „Nije on neki vođa. Plažu možete očistiti. Ali močvaru ne možete. Gdje je tu vodstvo? Želim čuti što se vezano za to radi“. Obama je po svom običaju kulirao, bio uz obespravljene i tom prilikom i za medije izjavio kako „su mještani s kojima je razgovarao otporni ljudi. Prošli su oni kroz uragane, niske cijene njihovih proizvoda. Navikli su na teškoće i na to kako se s njima nositi. Ali, ovo je katastrofa za ovu regiju i ljudi su s pravom preplašeni i zabrinuti zbog onog što ih čeka idućih nekoliko mjeseci i idućih nekoliko godina“, te dodao „Nemam problem s time da BP ispuni svoje pravne obaveze. No, želim da BP-ju bude vrlo jasno: oni imaju moralne i pravne obaveze ovdje u Zaljevu za nastalu štetu. Pobrinut ćemo se da isplate svaki cent koji duguju ljudima uz obalu.“
Međutim, teško da će se Obama tako lako otrgnuti s udice. Nije baš da je i on jučer preuzeo vlast. Ljudi i sve veći broj medija se pita šta je njegova administracija uradila za ovo vrijeme da promijeni politiku Busha i Cheneya. Tačno je da je bilo jako puno najavljivanja da će se stvari promijeniti, ali malo šta je urađeno. Pa i posljednja ekološka dozvola za rad koju je BP donio izdata je od ljudi koje je Obama postavio.
Iako će konzervativci pokušavati da skreću pažnju i da okrivljuju svakoga za to što se desilo, kao što već na primjer za sve krive aktiviste za zaštitu okoliša jer, pobogu, da nije njih koji ne daju da se buši blizu obale i u nenaseljenim područjima kao što je Aljaska, ne bi jadne naftne kompanije morale bušiti na ovolikim dubinama, samo kako bi izbjegli da kritikuju vlastitu ideologiju pohlepnog kapitalizma, to ne znači da je bilo ko drugi lišen svoga dijela odgovornosti, pa tako ni Obama.
U međuvremenu, iako je BP potrošio dosta novca na sanaciju šteta, a vjerovatno će još dosta novca iskesati na tužbe koje će protiv njih (što je u SAD-u uobičajeno) podizati svi oštećeni, kompanija je daleko od toga da propadne. Tako se iz redovnog plana aktivnosti koji mora biti dostupan javnosti vidi kako planiraju potrošiti 50 miliona dolara na reklame (čitaj spin kampanju koja treba popraviti njihov imidž i svaliti što više krivice na nekog drugog), te da planira isplatiti više od 10 milijardi dolara dividendi. Drugim riječima business as usual, ili već uračunat mogući rizik.

Najveća finansijska prevara svih vremena

Bernard Madoff: čovjek koji je prevario najveće bogataša svijeta

Piše: Muhamed Jusić (Start 23.3.2009. · Broj 268)

Bila je potrebna globalna ekonomska kriza pa da se razotkrije vjerovatno najveća finansijska prevara svih vremena. Tek kada su se bogati investitori uspaničili i kada su počeli povlačiti svoj novac, urušila se finasijska piramida (tzv. ponzi scheme) koju je godinama održavao bivši predsjednik njujorške elektronske berze Nasdaq i jedan od najuglednijih brokera na Wall Streetu Bernard Madoff. Pretpostavlja se kako je Madoff kroz vlastiti hedge fond sistemom "beskonačnog lanca" koji je vodio pronevjerio preko 50 milijardi dolara. Dokaže li se da je taj iznos tačan biće to bez sumnje najveća individualna pronevjera u historiji poslovanja na berzama i investicionim fondovima. Kada se podvuče crta pod ovaj skandal, dobar broj nekadašnjih bogataša koji su poslovali sa Madoffom teško da će više moći za sebe reći da su dobrostojeći a kamoli bogati, a svjetska javnost će se još jednom uvjeriti u svu nepouzdanost globalnog finansijskog tržišta kapitalom.
Bernard Madoff je osnovao svoju posredničku tvrtku Bernard L Madoff Investment Securities još 1960. godine, i kako sada stvari stoje ona je poslovala legalno, ali je pored toga osnovao zaseban hedge fond koji će se naknadno pretvoriti u finansijsku piramidu.
Hedge fondovima se smatraju alternativni odnosno netradicionalni oblici investiranja u kojima se novac ulaže ne samo u dionice, obveznice, otvorene investicijske fondove, nego i u nekretnine, umjetnine i sve ono što menadžer fonda procijeni da bi moglo donijeti profit. Rizik ulaganja u takvu vrstu fondova je utoliko veći što se radi o izrazito neregulisanom obliku poslovanja za koji je karakteristična upotreba kompleksnih i nerijetko spekulativnih strategija investiranja, niska likvidnost i slaba transparentnost poslovanja. Iako su svi znali da se radi o izrazito rizičnom obliku investiranja, visoki prinosi koje su ti fondovi ostvarivali proteklih desetljeća i pohlepa za brzom i lakom zaradom navela je mnoge pojedince i institucije da ulože svoj novac u fondove kao što je onaj Madoffov. Upravo je manjak striktnih procedura koji je tipičan za hedge fondove, a koji je i bio njegova glavna prednost u natjecanju sa konkurencijom, omogućio Bernardu Madoffu da nesmetano vodi finansijsku piramidu u kojoj je, umjesto da novac investira, starim investitorima isplaćivao novac novih.

Prema vlastitom priznanju Madoff se na ovaj potez odlučio tokom recesije devedesetih kada svojim klijentima nije mogao osigurati stalnu zagarantovanu dobit, pa je, kako ne bi ugrozio svoju reputaciju sigurnog investitora i kako ne bi izgubio povjerenje svojih ulagača, prihode počeo isplaćivati od uplata novih članova fonda. Kasnije je jednostavno odlučio da ne može stati i da se ne može izvući iz piramide koju je stvorio, te je jednostavno nastavio glumiti virtuoznog investitora koji nikome ne odaje svoje čarobne finansijske formule, koje bez obzira na kretanja tržišta kapitala stalno donose dobit ulagačima. Već tada je bio siguran da će se čitava prevara kad-tad otkriti, ali je ostavio da vrijeme uradi svoje. Uz malo sreće i da se nije desila ova stravična globalna ekonomska kriza zbog koje su klijenti u jako kratkom roku zahtijevali povrat milijardi dolara, Madoff je mogao dočekati i smrt živeći raskošnim životom uglednog i humanog (milione je dijelio u različite dobrotvorne svrhe) poslovnog čovjeka. Ovako ga čeka vjerovatno presuda od 150 godina zatvora, što znači da će vjerovatno ostatak svog života provesti iza rešetaka i daleko od raskošnog života na koji je navikao.

Ono što je interesantno jeste to da je Madoff skoro isključivo „zavalio“ trule bogataše, pokoju banku i nekoliko srednjestojećih koji su uložili skoro svu svoju imovinu u njegov fond. To je zato što su zbog ograničenog broja investitora koji su spremni uložiti u ovakvu vrstu fondova menadžeri primorani zahtijevati visoku minimalnu investiciju kako bi postigli željenu veličinu fonda. Iz istog razloga hedge fondovi, pa i ovaj Madoffov, nisu bili dostupni malim ulagačima što je sačuvalo sirotinju da se ne opeče, ali i da se baš previše i ne zgražava nad Madoffovim zločinom u kojem vide dobru lekciju za sve one pohlepne bogataše koji žele da njihov novac radi za njih. Svi oni koji su do sada govorili kako je neophodno da radiš za svoj prvi milion, a da onda milion radi za tebe, dvaput će razmisliti prije nego što svoj novac ulože na spekulativno tržište koje im je dosada obećavalo da će, samo zato što su bogati biti još bogatiji, iako ne rade ništa i iako nemaju nikakve poslovne vještine.
Minimalan ulog u Madoffov fond bio je milion dolara i obično je trebala dobra preporuka da bi vam uopšte dozvolio da investirate novac. Nerijetko su ljudi molili da Madoff dozvoli da investiraju u njegov fond, čime je fama o njemu kao teško dostupnom samo još više rasla. Usto, ugled koji je imao kao uspješan broker i nekadašnji direktor Nasdaq –a koristio je da privuče uglednu klijentelu koja mu je neupitno vjerovala.
Onima koji su uložili novac Madoff je osiguravao stabilan profit koji se obično kretao od 11 do 14 posto. Nije bilo velikih oscilacija u prihodima bez obzira na kretanja tržišta. Izvještaji su bili redovni i izgledali su transparentno. Ipak, ponovo se pokazalo da su najgore prošli oni koji nisu poštivali zlatno pravilo investiranja, a to je diverzifikacija depozita da bi se smanjio rizik. Oni koji su uložili sve, sve su i izgubili. Ono što je zajedničko za sve njegove žrtve je jednoglasan stav da jednostavno ne mogu vjerovati da je nešto takvo moglo da se desi.


Stradale su i banke
Neke od najvećih svjetskih banaka su uvučene u Madoffovu finansijsku piramidu. Među oštećenim bankama su i one sa svjetskom reputacijom kao što su britanske HSBC i RBS, španska Santander banka i francuska BNP Paribas. Lista oštećenih banaka i finansijskih institucija je daleko duža i vjeruje se da dolaze sa svih kontinenata. Međutim, mnoge od njih još nisu prijavile svoje gubitke a neke, znajući da vjerovatno nikada i neće uspjeti povratiti svoja uložena sredstva, to neće ni uraditi jer ne žele izgubiti povjerenje svojih ulagača i pred čitavim svijetom ispasti naivni. Prva kompletna lista poznatih žrtava koje su izgubile novac ima 163 stranice sitno kucanog tabelarnog teksta.
I one banke koje su prijavile gubitke još nisu priznale o kojim iznosima se tačno radi, no prema prvim informacijama ne radi se ni o kakvoj sići. Broj onih koji će se uhvatiti za glavu biće i veći ako znamo da su brojne velike banke koje su priznale da su imale uloge u Madoffovom fondu ustvari ulagale sredstva manjih banaka i fondova koju su kod njih ulagali. Tako je jedan od većih potencijalnih gubitnika najveća španska banka Santander ustvari vlasnik britanskih High Street banaka Abbey, Alliance & Leicester i Bradford & Bingley. Vjerovatno će se još dugo raspetljavati klupko zamršenih finansijskih tokova. U konkretnom slučaju španske banke svjetski finansijski časopisi pišu kako je samo ona izgubila 17 miliona eura (23 milina dolara; 15 miliona funti) direktnih investicija, a da su korisnici njenog Optimal fonda Madoffu povjerili još nekih 2,3 milijarde eura.
Britanska banka HSBC je priznala da bi mogla izgubiti nekih milijardu dolara. U slučaju Royal Bank iz Škotske gubitak bi, prema njihovom proračunu, mogao iznositi 601 milion dolara. Među investicionim fondovima gubitke je prijavila jedna od najvećih investicionih grupa Man čiji su predstavnici potvrdili kako pretpostavljaju da će pretrpjeti gubitak od 360 miliona dolara što predstavlja 0.5 % ukupne vrijednosti fonda.
I dok je mnogima jasno kako su bogati i neiskusni pojedinci koji su svoj novac stekli na različite načine mogli postati žrtve jedne ovakve prevare, većini u poslovnom svijetu nije jasno kako su ugledne banke mogle nasjesti na nešto takvo.
"Ljudi su jako zabrinuti zbog ponašanja banaka. Banke su prezadužene, previše novca su pozajmile pogrešnim ljudima - Madoff je samo jedan od primjera za to. Gdje je bila revizorska kontrola kada mu je Santander davao novac? Kako su se mogli upustiti u taj posao prije nego što su provjerili da li njegov fond ima novac koji tvrdi da ima? To je prosto nevjerovatno", kazala je za BBC Nicola Horlick upravnica londonski fonda Bremdin koja je i sama žrtva Madoffa.
"Jako me čudi da je Komisija koliko prošle godine bila u Madoffovoj firmi i ocijenila da je sve uredu. Kako je to moguće kada je sam Madoff navodno priznao da je već godinama, ako ne i decenijama, varao investitore? Koliko je teško zatražiti uvid u knjige i utvrditi da li on zaista raspolaže sa 17 milijardi dolara, kako je tvrdio? To im je posao. Ja se, kao šef investicijskog fonda oslanjam na njihove procjene - nemam pravo tražiti knjige. Iznevjerili su, dakle, i mene i moje investitore", kazala je na kraju razgovora za BBC Nicola Horlick, a prenijela novinska agencija FENA.
Stručnjaci iz svijeta finansija za ovaj skandal, ali i kolaps čitavog svjetskog finansijskog tržišta, krive neoliberalne ideologe i pohlepne mešetare sa Wall Streeta koji se godinama zalažu za deregulaciju tržišta, naročito tržišta kapitala.
Ostaje da se vidi hoće li ovaj slučaj, ali i globalna ekonomska kriza biti valjan razlog da se uvede kvalitetniji nadzor nad svjetskim tržištem kapitala i da se u to područje uvedu striktne regulative ili će pak sve ostati „business as usual“ pa dok traje, traje.

Epilog se očekuje
Madoff je u pretprošli četvrtak priznao svu krivnju pred njujorškim sudom, čime je postao prvi prevarant koji je prihvatio odgovornost za najveću sumu pronevjerenog novca u historiji takvih slučajeva. Od decembra prošle godine kada je bio provaljen i priveden, Bernard Madoff je uspješno izbjegavao zatvor. Nakon prvog pojavljivanja pred sudom, pušten je da se brani sa slobode nakon što je položio jamčevinu od deset miliona dolara. Njegove žrtve su bile bijesne jer je on bio stavljen u kućni pritvor i to u njegovom sedam miliona dolara vrijednom stanu na Manhattanu gdje je imao svu poslugu i komfor koji se samo može poželjeti. Nakon posljednjeg pojavljivanja pred sudom i priznanja prevarant nije imao tu sreću jer je sudija odlučio da ostane u zatvoru do službenog izricanja presude u junu.
Optuženom Madoffu prijete zatvorska kazna od 150 godina, ali je za žrtve važniji zahtjev da se nadoknadi šteta pričinjena obmanutim investitorima. Zato tužitelj uz zatvorsku kaznu traži i novčanu kaznu od ukupno sto sedamdeset milijardi.
Međutim, teško da će taj novac ikada biti naplaćen s obzirom da će mu biti nemoguće ući u trag.
Nakon što je policija i tužiteljstvo ušla u Madoffove firme jedva je od čitavog hedge fonda nađena jedna milijarda. U isto vrijeme Madoff se pobrinuo da u svom vlasništvu nema nikakvu imovinu. Naime, čak i luksuzni penthouse stan na Manhattanu kao i nekretnine vrijedne 62 miliona dolara su u vlasništvu njegove supruge. Oni tvrde da su to stekli legalnim poslovanjem drugih paralelnih Madoffovih kompanija koje su bile u potpunosti odvojene od poslovanja spornog hedge fonda.
S obzirom da Madoff tvrdi da je čitavu prevaru vodio on sam i da ni najbližim saradnicma nikada nije otkrio stvarnu narav njegovog poslovanja, sud teško da može bilo kome drugom iz njegovog okruženja da oduzme bilo šta. Zato je tužiteljstvo, nakon priznanja osumnjičenog, usmjerilo svoju istragu ka potencijalnim saradnicma, među kojima je i njegova supruga, kao i oni u čijim džepovima je nelegalni novac mogao završiti.
Presuda Madoffu će biti izrečena 16. juna ove godine.

Jevrejske zajednice žrtve Madoffove prevare

Među ubjedljivo najvećim gubitnicima u Madoffovom skandalu su razne jevrejske humanitarne, društvene i lobističke institucije. JTA - Globalna novinska agencija jevrejskog naroda je u prilogu pod naslovom “Skandal Madoff potresa jevrejski filantropski svijet” iznijela informaciju kako je samo Fondacija židovske zajednice iz Los Angelesa izgubila 238 miliona dolara. Zbog njegovog jevrejskog porijekla i ugleda koji je uživao u zajednici američkih Jevreja, ali i brze i pouzdane zarade, skoro sve ugledne jevrejske zaklade i fondacije uložile su kod Madoffa svoj novac. U istom prilogu se nalazi i duga lista jevrejskih organizacija koje su oštećene, ali i izjava rabina Joseph HaLevya, predsjednika asocijacije rabina iz Bostona koji je izjavio kako je razočaran “jer je Madoff, koji je Jevrej, čini se, ciljao na druge Jevreje”.
Među jevrejskim fondacijama koje su oštećene u ovoj prevari je i veliki broj onih koje su bliske cionističkom pokretu ili promovišu njihove stavove. Već sada brojni u Izraelu tvrde kako će se posljedice ovog skandala dugo osjećati u Izraelu i okupiranim palestinskim teritorijima.

Kad Arap masla ima…

Raskoš u arapskom svijetu dok svijet trese finansijska kriza

Prema analizama stručnjaka, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju samo u 2007. godini je ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara, dok su vrijednosti dionica firmi iz ovog dijela svijeta porasle više od 35 puta. Naravno, narod od svega toga nema ništa dok se vladari bezobrazno rasipaju milionima
Piše: Muhamed Jusić (Magazine Start)
Ovih dana cijene nafte vrtoglavo padaju i to je već počelo brinuti zemlje izvoznice koje su preko OPEC-a najavile smanjenje proizvodnje kako bi pokušale stabilizirati cijene. Međutim, od 2003. godine cijene nafte skoro konstantno rastu i ne tako davno su dosegle rekordnu visinu na svjetskoj berzi. To je u nekoliko zadnjih godina dovelo do znatnog priliva sredstava u trezore naftom bogatih zemlja. Neke od njih, poput Rusije, to su itekako dobro iskoristile da naprave pomake u jačanju domaće ekonomije i da se vrate na globalnu političku scenu kao velesila. Kako sada stvari stoje, čini se da će od ovog finansijskog buma, poput onog 1970-tih, najmanje koristi imati narodi naftom bogatih arapskih zemalja, tačnije Vijeća Perzijskog zaljeva za saradnju (GCC) i Libije, što se ne može reći i za njihove despote koji ne znaju šta će sa parama i koji ih podjednako mudro (ali samo za vlastitu korist, a ne i u interesu naroda koje predstavljaju), ali i nevjerovatno glupo i bizarno troše širom svijeta.

Što bliže vatri
A da su neplanirani prihodi od nafte u arapskim zemljama enormni, nema nikakve sumnje. Prema analizama kuvajtske konsultantske firme Al-Shall Economic Consultants, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju (GCC) samo u 2007. ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara. Najveći svjetski izvoznik nafte Saudijska Arabija je u istoj godini ostvarila 194 milijarde dolara prihoda od nafte.
Prema pisanju The Economista, prihodi Saudijske Arabije od izvoza nafte, samo od 2003. do 2006. nadmašili su sveukupne prihode devedesetih. U isto vrijeme saudijske vlasti su saopćile kako su investicije u Kraljevini porasle u proteklih pola godine sedamnaest puta u odnosu na prvo polugodište protekle godine.
U Ujedinjenim Arapskim Emiratima, sve do ove zadnje globalne krize, cijena prosječne dionice na tržištu bila je 35 puta veća od godišnje zarade po toj dionici, što je ekonomistima očit dokaz viška novca za investicije ili super optimističnih projekcija prihoda u budućnosti, ili oboje, što je najvjerovatnije slučaj u ovom arapskom emiratu.
Svjetske finansijske korporacije se nalaze u šoku bjesomučno pokušavajući da izvuku svoj komad pozamašnog finansijskog kolača. Abu Dabi je danas najveće svjetsko gradilište i užurbano hita ka tituli jednog od najvećih finansijskih i poslovnih centara svijeta. Slična situacija je i u susjednom Kataru. Sve značajnije svjetske investitorske korporacije otvaraju svoje podružnice, prije svega u UAE, ali i ostalim zemljama Bliskog istoka. Kao da svi žele biti što bliže vatri.
Dok je ovaj tekst nastajao, kuvajtski dnevnik Es-Sijase je objavio kako su i ekonomski posrnule Sjedinjene Američke Države prisiljene zatražiti od četiri naftom bogate zemlje Perzijskog zaliva gotovo 300 milijardi dolara za pomoć u borbi protiv globalne finansijske krize. Pozivajući se na dobro obaviještene izvore, ovaj dnevnik je objavio da su SAD zatražile 120 milijardi dolara od Saudijske Arabije, 70 milijardi dolara od Ujedinjenih Arapskih Emirata, 60 milijardi od Katara i 40 milijardi dolara od Kuvajta. Očito je da samo Arapi imaju para, ali da ih za razliku od Rusije jako slabo koriste u globalnim političkim tokovima. Ne smijemo ni zamisliti šta bi jedan arapski Putin uradio sa takvim novcem. Ponovo, kao i toliko puta do sada jedino što će arapski despoti eventualno zatražiti od Amerike za ovu pozamašnu pozajmicu jeste podrška njihovim tiranskim režimima.
Ovo nije prvi put da arapske nacije propuste priliku da iskoriste finansijsko bogatstvo koje završi u njihovim rukama. Iskustvo iz 1970- tih nam govori da prihodi pristigli zbog tadašnje naftne krize i visokih cijena ovog vitalnog resursa, iako su stimulisali brži razvoj zemalja Perzijskog zaljeva, nisu najadekvatnije iskorišteni. Naime, znatna sredstva su trošena na nepotrebne luksuzne građevine, ili su završavala u rukama vladajućih despota. Najmanje koristi imale su široke narodne mase koje još uvijek imaju neke od najviših stopa nepismenosti i koje žive u društvima sa najvećim jazom između bogatih i siromašnih u svijetu.
U to vrijeme arapski vladari i mali broj onih koji su stekli nevjerovatna bogatstva preko noći nisu znali šta da rade sa tolikim novcem, pa su ga najradije ostavljali u zapadne banke koje su onda taj novac investirale i ostvarivale daleko veću zaradu od kamatne stope koju su nudili neiskusnim Arapima.
Danas je situacija, čini se, nešto bolja jer je u međuvremenu ojačao lokalni bankarski sistem. Arapske finansijske institucije su danas, naročito one iz zemalja Zaljeva, među najmoćnijim u svijetu, a eksperimentalno uvođenje bankarstva zasnovanog na tradicionalnim islamskim vrijednostima se pokazalo kao dobar marketinški potez. Problem ostaje u tome što korist od ove nove finansijske infrastrukture i dalje ostvaruje samo uski krug bogatih vladajućih moćnika.
Jako je malo informacija koje nam ovih dana stižu iz tih zemalja a koje govore o tome da se značajan dio prihoda od poskupjele nafte troši na korisne projekte kao što su izgradnja puteva, škola, bolnica i jačanje socijalne zaštite.

Pare se mogu dati i Jacksonu
Jedan od bizarnijih primjera kako neki od arapskih despota troše novac koji najvećim dijelom dolazi baš od poskupjele nafte je onaj jednog od šeikova iz vladajuće porodice iz Bahreina koji je odlučio milione dolara uložiti u posrnulu pop-zvijezdu Michaela Jacksona. Za ovu suludu investiciju, ako se uopšte radilo o tome, javnost je saznala tek nakon što je sin kralja Bahreina, šeik Abdullah bin Hamad al-Halifa odlučio tužiti Jacksona sudu u Londonu jer mu, navodno, nije podmirio predujam u visini od 7 miliona dolara ili 5,5 miliona eura. Šeikov advokat Bankim Thanki je izjavio kako je njegov klijent između ostaloga platio pjevačeve dugove, kao i troškove sudskog postupka protiv Jacksona 2005., te da on nije održao obećanja o izdavanju albuma, pisanju autobiografije i mjuzikla. Prema izjavi šeikovog advokata, princ je finansirao i izgradnju tonskog studija za Jacksona na njegovom ranču Neverland, a poslao mu je i svoju kompoziciju koju je snimio u nadi da će je zajedno izvesti. U Bahrainu je šeik, prema istom izvoru, na svoj trošak ugostio Jacksona i njegovu porodicu, i to na šest mjeseci.
Jackson se preko svojih advokata brani da se čitav slučaj temelji na greškama, pogrešnim tumačenjima i nedopuštenom utjecaju. Oni tvrde kako je novčani iznos bio šeikov poklon i da nije postojao nikakav dogovor niti ugovor.
Prema pisanju BBC-a, Al-Halifa je upoznao Jacksona 2005. za vrijeme pjevačevog boravka u Bahreinu. Njih su dvojica imala bliski osobni odnos, a nakon upoznavanja šeik je finansijski podržavao Jacksona. U to vrijeme, Jackson je bio suočen sa sudskim postupkom zbog navodnog zlostavljanja djece, nakon čega je zapao u finansijske nevolje.

Gadafijev model
Ekscentrični libijski vođa Muamer Gadafi u svom je maniru našao rješenje za nezadovoljstvo libijskog naroda činjenicom da skoro i ne vidi ikakvu korist od prihoda koje država ostvaruje od poskupjele nafte. Gadafi je obećao da će u 2009. svaki građanin Libije direktno dobivati svoj udio državnih prihoda od nafte. Ovu odluku vječiti revolucionar donio je kao još jedno njegovo revolucionarno rješenje, ovaj put kao dio široke kampanje borbe protiv korupcije. Govoreći pred Narodnim kongresom (parlamentom) 1. oktobra, povodom 39 godina vojnog udara kojim je došao na vlast, Gadafi je izjavio kako je Rješenje kojim će se stati u kraj korupciji jednostavno ukidanje uprave koja barata trošenjem novca. Narod optužuje administraciju za korupciju i loše upravljanje i tim beskrajnim tužbama stat će se u kraj tako što će svako dobiti svoj mali dio prihoda od nafte u džep i neka se sam snalazi- izjavio je mudri vođa a prenio AFP. U istoj agencijskoj vijesti navodi se kako Libija dnevno proizvodi oko 1,8 miliona barela sirove nafte. Prema Gadafijevoj viziji, Libijci će moći ulagati u vlastite poslove i to će voditi istinskoj direktnoj demokratiji, za kakvu se on zalagao u svom ideološkom pamfletu poznatom kao Zelena knjiga. Pravdi na volju, neprikosnoveni vladar Libije upozorio je da će prvih godina biti pravi haos, ali će se društvo malo pomalo organizirati. Samo uzgred vizionar Gadafi je najavio temeljito čišćenje vlade. Agencija AFP tvrdi da je ustvari najavio ukidanje većine ministarstava. Prema istom izvoru, u Libiji će ostati samo ministarstva pravosuđa, odbrane, unutrašnjih i vanjskih poslova. Eto, dobro je znati da se pare od poskupjele nafte mogu trošiti i tako.

Arapske pare i mi
U moru glupih investicija i rasipanja novca na luksuz i pretjeranu raskoš po kojoj su šeici postali sinonim za rasipništvo, ima i onih svijetlih primjera. Među arapskim prinčevima ima i vrhunskih investitora poput princa Velida bin Talala iz Saudijske Arabije kojeg je prestižni Forbes već nekoliko puta proglasio najuspješnijim investitorom u svijetu. Poznato je da za njim idu investicije i da se svi utrkuju da ulažu u one sektore u koje on ulaže, ali i u one dijelove svijeta za koje on procijeni da su perspektivni. U svijetu biznisa za njega se kaže da jednostavno ima nos za ulaganja. Bh. javnosti princ Bin Talal poznat je po najavama da je bio spreman u Sarajevu, tačnije na mjestu nekadašnje kasarne Jajce, izgraditi jedan luksuzni hotel iz svog lanca hotela koje posjeduje širom svijeta. Iako je princ pokazao više emotivnu nego poslovnu spremnost da investira u BiH, nakon čega bi vjerovatno uslijedile brojne druge investicije kako čitavog niza različitih kompanije u njegovom vlasništvu tako i ljudi iz svijeta biznisa koji drže do njegovih procjena, od investicije nije bilo ništa jer domaće vlasti nisu mogle iznaći mogućnost za privatizaciju imovine koja se, navodno, još vodila kao vlasništvo SSNO bivše Jugoslavije. Zanimljivije od toga je bilo gnušanje nekih naših medija prema arapskom novcu, i konstrukcije o navodnim vezama sa islamističkim teroristima, zbog čega je, vjerovatno, princ digao ruke od BiH i investiranja u njoj.
Iako se naši političari, naročito oni bošnjački, na sva usta hvale navodnim bliskim vezama sa arapskim svijetom, oni, ali i naši privrednici koji nikada nisu ponudili kvalitetne projekte u koje bi se moglo ulagati iako su brojne ozbiljne arapske finansijske organizacije to od njih u više navrata tražile, nisu uspjeli osigurati da u BiH dođu ni mrvice ogromnog finansijskog kolača kojim ovih dana raspolažu arapske zemlje. Pogledate li bilo koji poslovni magazin iz okruženja lako ćete zaključiti kako su arapski biznismeni daleko više investirali u Hrvatsku, naročito u njene turističke potencijale na Jadranu, i u Crnu Goru nego u BiH. Podgorički dnevnik Vijesti je ovih dana najavio da kraljevska obitelj Al Nahyan iz Abu Dabija, jednog od najbogatijih od Ujedinjenih Arapskih Emirata, preko svoje kompanije Hidra Properties, želi kupiti dio dionica crnogorske Prve banke koju kontrolira Aco Đukanović s bratom, premijerom Milom Đukanovićem. Prema pisanju istog izvora, bogati Saudijci namjeravaju investirati nekoliko milijardi eura u izgradnju luksuznog turističkog naselja kapaciteta 35.000 kreveta na Velikoj plaži kod Ulcinja. Za izgradnju superluksuznog turističkog naselja na Velikoj plaži, koje bi bilo jedno od najljepših u Evropi, zanimanje je pokazalo više svjetski poznatih investitora. Najviše izgleda da dobiju taj posao na jednoj od najatraktivnijih lokacija na Mediteranu imaju mađarska kompanija Trigranit i kraljevska porodica iz Abu Dabija čiji su predstavnici u nekoliko navrata boravili u Crnoj Gori i detaljno snimili 12 kilometara dugu Veliku plažu.
U Hrvatskoj su arapski investitori uložili u skoro sve segmente ekonomije susjedne države. Već neko vrijeme se govori i piše i o tome kako su čak ponudili da za 50 miliona eura kupe i splitski Hajduk.
Naši političari su od arapske braće navikli, čini se, tražiti i dobivati samo sergiju i sadaku uz koju nerijetko idu i sumnjivi ideološki mešetari. Za privlačenje ozbiljnih investicija iz zemalja za čiji se novac, naročito ovih dana nakon kraha svjetskog finansijskog tržišta, otimaju svi nije dovoljno igrati na priču muslimanskog bratstva i posezati za samilošću zbog strahota kroz koje je ova zemlja prošla. A da Arapi još uvijek imaju dovoljno novca, kako za ozbiljne investicije tako i za bizarno rasipništvo, nema nikakve sumnje.

http://www.startbih.info/Default.asp?broj=260&ID=362