Svijet
se nije dao prevariti
Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, 13. april,2013.)
Pokušaj bivšeg ministra vanjskih poslova
Republike Srbije i sadašnjeg predsjedavajućeg Generalne skupštine UN-a Vuka
Jeremića da, prema mišljenju mnogih, zloupotrijebi svoju poziciju u UN-u
kako bi pokušao promijeniti karakter rata na prostoru bivše Jugoslavije i
amnestirati tadašnje rukovodstvo Srbije od stravičnih zločina među kojima je i
onaj najteži, genocid u Srebrenici i na taj način olakšati tešku poziciju
Srbije na putu evropskih integracija i rješavanju kosovskog problema, očito
nije urodio plodom. Činjenica da su „poluprivatno sijelo“ održano u srijedu
10.4.2013. bojkotovale neke od ključnih svjetskih sila, prije svega SAD, ili su
na njih poslale nisko rangirane predstavnike svojih diplomatskih misija,
najbolje govore da se radi o potpunom fijasku, ali i dalje sa vrlo opasnim
namjerama.
Naime, predstavnici SAD-a su svoje
bojkotovanje skupa obrazložili saopštenjem koje je potpisala glasnogovornica
američke misije pri Ujedinjenim narodima, Erin Pelton, a u kojem se između
ostalog kaže kako "SAD se nimalo ne slaže s odlukom predsjednika Generalne
skupštine da održi neuravnoteženu, huškačku tematsku raspravu o ulozi
međunarodnih kaznenih sudova u procesu pomirbe i neće u njoj sudjelovati".
Jordanska akcija
Istovremeno, kako prenose svjetske agencije,
brojne evropske i druge zapadne zemlje izjavile su da je rasprava o
međunarodnoj pravdi bila loše prikriveni pokušaj napada na Međunarodni sud za
ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, koji Srbija kritizira. Skupu su
odbili prisustvovati, kako piše prestižni The New York Times, predsjednik
Međunarodnog krivičnog suda i izvršni direktor organizacije za zaštitu ljudskih
prava Human Rights Watch. Isti list piše kako je generalni sekretar Ban Ki-moon
razočarao mnoge aktiviste za zaštitu ljudski prava time što je pristao da učestvuje
na skupu, ali autor priloga novinar Rick Gladstone, napominje da je generalni
sekretar „branio tribunal i napustio skup prije nego što je predsjednik Nikolić
uzeo riječ“.
I dok je pozicija SAD-a kao najdosljednijeg
zagovornika borbe protiv zločina genocida u svijetu, i jedne od sila koja je
bila involvirana u dešavanja u bivšoj Jugoslaviji i čija tadašnja administracija
zajedno sa međunarodnom zajednicom snosi dio odgovornosti za sve što se tada
desilo, bila očekivana, iznenadila je smiona pozicija jedne male arapske
zemlje, Hašimijske Kraljevine Jordan i njihovog ambasadora pri UN-u, princa
Zeida Ra`ad Zeid el-Husseina. Neki medijski izvještaji navode kako je ambasador
Jordana, koji je bio pripadnik mirovnih snaga UN-a u BiH, a od 2002. do 2005. i
prvi predsjednik Skupštine država-strana za Međunarodni krivični sud, ohrabrio
i druge zemlje, poput Lihtenštajna i Kanade, da bojkotuju debatu u Generalnoj
skupštini UN-a ili reduciraju svoje prisustvo na istoj.
„Moja delegacija bojkotuje sjednicu zbog
osjećaja ozlojađenosti pošto predsjednik Generalne skupštine eksploatira svoju
poziciju u cilju pokretanja nezasluženog napada protiv Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju", rekao je jordanski ambasador i dodao:
"Vjerujemo da je naša dužnost da se stvori prostor da se čuje glas žrtava
rata u Bosni."- prenijela je agencija AP.
Međutim, oni koji poznaju prilike u Jordanu i
njihovu regionalnu i međunarodnu politiku, nisu bili iznenađeni, pogotovo ne
njihovim odnosom prema Bosni i Hercegovini.
Jordan nije ekonomski i vojno utjecajan u
poređenju sa drugim arapskim državama, ali je, možda baš zbog činjenice da polovinu
njegovog stanovništva čine izbjeglice iz Palestine, uvijek u međunarodnim
odnosima zauzimao poziciju koja je bila na strani žrtve. Tako je i danas kada
se na njegovoj teritoriji nalazi stotine hiljada izbjeglica iz Sirije. Tokom
rata, Jordan je pružio utočište za nekoliko stotina bosanskih izbjeglica, a u
nekoliko navrata isto su uradili i za Iračanane, te Palestinceiz Kuvajta. Autor
ovih redaka je imao priliku još kao dječak uvjeriti se u svu spremnost
jordanskog naroda, ali i vladajuće porodice Hašimita da u skladu sa svojim
skromnim mogućnostima pomognu BiH. Posebno je dojmljiv bio dan otvorene pomoći
Bosni, kojeg je organizovao otac sadašnjeg kralja Abdullaha, Husein bin Talal,
kada su se čitav dan preko javnog servisa i u svakom selu i gradu prikupljali
dobrovoljni prilozi za Bosnu. Dirljivi su bili prizori žena koje su sa svojih
ruku skidale zlato i ubacivali u kutije za donaciju, ili djece koja su u studio
donosila svoje kasice. Kako tada, tako i danas, Bosna i Hercegovina kao država,
ali i Bošnjaci kao najveće žrtve agresije, nikada nisu našli načina da se ikome
od tih ljudi na bilo kakav način zahvale, što je tema za sebe.
Sve što je Jeremić dobio je da se u svijetu
ponovo počelo govoriti o skoro zaboravljenim zločinima i da su se zaboravljeni
prijatelji Bosne i Hercegovine ponovo počeli interesovati za očito nikada
završeni rat koji se sada vodi nekim drugim sredstvima i daleko od CNN-ovih
kamera. Osim toga, nakon Jeremićevog skupa, sve glasniji su pozivi iz BiH
(pismo reisa Huseina ef. Kavazovića Generlanom sekretaru UN) i svijeta
(otvoreni poziv članice Kongresa Sjedinjenih Američkih Država Eddie
Bernice Johnson) da UN proglasi 11. juli Danom sjećanja na genocid u
Srebrenici.
Otvaranje starih rana
Jeremićev skup na kojem nije bilo mjesta za
porodice žrtava, s kojeg je izbačena predstavnica Udruženja Majke enklava
Srebrenica i Žepa, Munira Subašić, i na kojem su se među zvanicama našli kvazi-eksperti
i brojni negatori genocida i zločina počinjenih u ime etnički čiste države
srpskog naroda na teritoriji međunarodno priznate BiH, samo je otvorio rane i
dodatno poljuljao i ono malo pozitivne energije koja se bila stvorila u regionu
skorim ulaskom Hrvatske u EU.
Iako je debata o ulozi međunarodnog krivičnog
suda bila naslovljena sa „Uloga Međunarodnog krivičnog suda na pomirenju“, ona
je, jasno je to valjda svima, i zemlje i nesretne narode ovih prostora samo
udaljila od navodnog cilja jer nema pomirenja bez pravde i procesuiranja odgovornih
za zločine. Pomirenje se ne može graditi relativizacijom zločina, ušutkavanjem
žrtava i njihovim izjednačavanjem sa zločincima. Pomirenju, znaju to svi oni
koji su ovaj proces izučavali u slučaju nekih drugih konflikata, doprinosi samo
hrabro suočavanje sa prošlošću i ideologijama koje su izrodile sukob, priznavanje
i empatija sa žrtvama i garancije da se nešto slično neće ponoviti, a ništa do
onoga što je Jeremić zbog svog sitnog političkog šićara pokušao napraviti
zloupotrebljavajući poziciju na kojoj se nalazi. Jer jedino što je
gospodin Jeremić dobio organizacijom
ovog skupa jesu, možda, sitni politički poeni kod srbijanske desnice i
nacionalista istih onih koji su najveća prepreka putu Srbije na putu evropskih
integracija i konstruktivnog rješavanja kosovskog problema, čime je možda sebi
stvorio političku bazu u slučaju da se nakon što je izbačen iz matične stranke
po završetku njujorške avanture odluči baviti politikom.
