Izbori u Egiptu bez glasača

Parlamentarnim izborima u Egiptu bi trebao biti zaokružen proces legitimizacije vojnog puča, ali stvari ne idu kako su moćnici u Kairu planirali.

Parlamentarni izbori posljednji su korak u političkoj mapi puta koju je objavila vojska u julu 2013. godine [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Parlamentarni izbori u Egiptu koji su ovih dana počeli i koji bi trebali biti održani u fazama, između 17. oktobra i 2. decembra, nisu još završeni, a već su poslali bitnu poruku egipatskoj i svjetskoj javnosti.

Prema saopštenju Egipatske organizacije za ljudska prava, broj birača koji su izašli na izbore u prvom krugu ne prelazi četiri posto, a poređenja radi, na parlamentarnim izborima nakon svrgavanja režima Hosnija Mubaraka odziv je bio veći od 63 procenta.

Naročito je simptomatičan slab odziv mladih, a čak i mediji bliski predsjedniku Abdul Fattahu Al Sisiju su dan nakon prvog kruga izbora objavilli naslove poput onog na prvoj stranici poslovnog lista Al Mal: „Izbori bez glasača“ ili onog u listu Al Shorouk: „Izbori bez redova“.

Ovo su mnogi u zemlji i svijetu shvatili kao građanski tihi odgovor na izigravanje demokratije i njihove volje koja je brutalno poništena vojnim pučem u režiji današnjeg predsjednika Al Sisija, kada je s vlasti nakon masovnih demonstracija protiv njegove vladavine svrgnuo prvog u slobodnim i demokratskim izborima izabranog predsjednika Muhameda Mursija.

Egipat je bez parlamenta od polovine 2012. godine, a parlamentarni izbori posljednji su korak u političkoj mapi puta koju je objavila vojska u julu 2013. godine.

'Režirana demokratija'

Ovim činom bi ustvari trebao biti zaokružen proces legitimizacije vojnog puča, ali kako preliminarni podaci o izlaznosti i snimci pustih biračkih mjesta sugrišu, stvari ne idu kako su moćnici u Kairu planirali.

Od trijumfa 'režirane demoratije' i 'orkestriranih izbora' kakvih smo se nagledali širom arapskog svijeta izgleda da bez ozbiljnog pritiska neće biti ništa. A zašto?

Pa kakvi su to izbori u državi u kojoj su predstavnici bilo kakve ozbijne političke opozicije strpani iza rešetaka, proglašeni terorističkom organizacijom, ili pak osuđeni na smrtne kazne.

Treba napomenuti da se na udaru Al Sisijevog režima nisu našli samo pristaše svrgnutog predsjednika Mursija iz Muslimanske braće nego i druge stranke povezane sa idejama političkog islama kao što su Hizb Al Watan, te liberalne i ljevičarske stranke iz kojih je došla većina mladih koji su organizovali proteste na Tahriru i oborili Mubarakov režim.

Oni kao i Pokret "6. april" bojkotiraju izbore i svako onaj ko bi istinski bio opozicija trenutnom stanju je davno isključen iz predizborne utrke nedemokratskim metodama.

Svima je osim despota u arapskim zemljama jasno da slobodni demokratski izbori ne znače samo pravo ili kako oni vole reći „građansku dužnost“ da se izađe na izbore.

Slobodnih izbora nema bez slobode političkog okupljanja, prava da se kandiduje, bez slobodnih i profesionalnih medija, slobode govore i svega što je u Egiptu od prvih dan puča suspendovano ili pod pritiskom.

Način kako se, pravdi za volju ne samo u Egiptu, nego i u brojnim drugim nedemokratskim i neslobodnim državama organizuju izbori je ustvari samo proces u kojem ljudi samo sebi sebi biraju diktatora koji će njima vladati. Demokratija je puno više od izbora.

Predsjedniku Al Sisiju važno je da ovi izbori, u tom uskom formalističkom smislu, uspiju kako bi ušutkao kritike na svoj račun prema kojima je on zaustavio proces demokratizacije ove najmnogoljudnije arapske zemlje i stvari vrati na dane prije svrgavanja Mubarekovog režima.

Taj festival kontrolisane demokratije je naročito potreban da se umire kritičari sa Zapada od kojeg Al Sisi očekuje podršku u rješavanju nagomilanih problema Egipta.

Građani Egipta, kako se može vidjeti ne samo po izlaznosti nego i komentarima na društvenim mrežama, nisu više spremni učestvovati u tim igrarijama jer su se nakon svega uvjerili da politički procesi pa čak i revolucije u kojim su učestvovali ne daju nikakve rezultate i ne dovode do istinske promjene.

To gubljenje povjerenja građana u institucije države, kakav je parlament, i politički proces bi trebali zabrinuti i one koji vjeruju da će se nakon „uspješno organizovanih izbora“ poslati poruka o tome kako je Egipat definitivno nakon burnog perioda krenuo putem političke stabilizacije.

Dešavanja na Tahriru su pokazala da se ljudi kada se osjećaju nemoćnim i kada ne mogu utjecati na procese oko sebe posežu za revolucionarnim metodama i kao što to vidimo na Sinaju, za nasilnim metodama.

General Sisi

U novom parlamentu koji broji 568 mjesta, predsjednik Al Sisi će ionako direktno imenovati 27 članova dok će 448 biti izglasani kao nezavisni kandidati, a preostalih 120 će biti izabrani sa stranačkih listi.

Iako su ovlasti egipatskog parlamenta u posljednjim ustavnim izmjenama proširene i daleko su veće od onih ovlasti koje je imao u vrijeme vladavine Hosnija Mubaraka, malo je građana koji vjeruju da će ovo izborno tijelo i stranke koje će u njima sjediti imati ikakvu stvarnu vlast ili dovoljno hrabrosti da se suprotstave dubokoj državi kojom neprikosnoveno upravlja general Al Sisi.

Sudeći po dosadašnjoj praksi režim predsjednika Al Sisija će sigurno učiniti sve da se broj glasača poveća, a već u prvom krugu su javni službenici dobili plaćeno poludnevno odsustvo sa posla kako bi mogli glasati.

Prorežimski mediji  prizivaju na uvođenje novčanih kazni za one koji ne glasaju. Oni mediji koji važe za najtvrdokornije pristaše generala Al Sisija su već počeli pripremati spin kojim  bi se trebala poslati poruku javnosti u slučaju da se građani u idućim ciklusima ne uspiju privoliti da izađu i glasaju kako je to samo još jedna potvrda da građani Egipta istinski vjeruju samo predsjedniku i da bi on trebao nastaviti imati svu vlast u državi.

Ipak, oni koji su uspjeli ušutkati arapsku ulicu pokrenutu u arapskom proljeću možda su dobili na vremenu, možda su svojim diktaturama osigurali još koju deceniju na vlasti, ali sigurno nisu riješili korijene nezadovoljstva koje su tada na te iste ulice izveli milone ljudi.

Možda su pred arapske narode ponovo stavili jedini izbor između diktature ili anarhije, ali oni koji poznaju ta društva i te ljude znaju da su oni već odavno spremni budućnost uzeti u svoje ruke i da neće dovijeka trpiti da biraju samo između diktature despota i vladavine teorora poput onog nasilnih militantnih skupina okupljenih oko ideologije Al-Kaide i tzv. Islamske države koje siju haos i nered širom arapskog svijeta.

Izbor ne može biti između slobode i demokratije na jednoj strani i stabilnosti na drugoj. Nema dugoročne stabilnosti bez slobode i demokratije.

Samo je pitanje vremena kada će neka nova iskra, poput one sa tijela Muhameda Buaziza u Tunisu, zapaliti neko novo arapsko proljeće, pa makar za pedeset godina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Online radikalizacija

Još uvijek izostaje odgovor na opasnost koju online sadržaji i društvene mreže predstavljaju, u radikalizaciji i mobilizaciji mladih.

U drugom izdanju Haqiqaha (prvi broj sa interneta skinut u 75.000 primjeraka) fokus je na ideološki i praktični neuspjeh ISIL-a da stvori halifat [AP]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Problem regulacije sadržaja na internetu se nametnuo kao jedno od najkompleksnijih pitanja današnjice jer zadire u zamršeno područje definisanja granica slobode izražavanja. Strah da bi se regulacijom internet sadržaja ograničila sloboda izražavanja i da bi internet prestao biti ono što jeste, glas za one koji glasa nemaju, opravdana je, ali istovremeno niko ne može negirati sve negativne posljedice apsolutne deregulacije koje su danas vidljive više nego ikada.

Ovo pitanje se nanovo aktueliziralo nakon pojave vala dobrovoljaca koji su se odlučili priključiti tzv. Islamskoj državi (ISIL) iz čitavog svijeta a za koje se ispostavilo da su radikalizirani ili uvučeni u krugove nasilnih ekstremista putem društvenih mreža.

Iako su istraživanja pokazala da proces samoradikalizacije može samo početi na internetu te da je u nekoj fazi tog procesa ipak presudan kontakt sa ekstremnim pojedincima i njihovim organizacijama, jasno je da internet u tom procesu često igra ključnu ulogu.

Težak proces regulacije i zabrane

Zato niko više ne može ignorisati opasnost koju online sadržaji i društvene mreže predstavljaju, kao ni značaj koji imaju, ne samo u radikalizaciji naročito mladih, nego i u mobilizaciji budućih terorista. Već se otvoreno piše o tome kako u konkretnom slučaju ISIL-ov ekstremizam neće moći biti poražen samo na terenu i vojnim sredstvima nego da će se morati pozabaviti i ideologijom koja ljude privlači njima, ali i uzrocima nezadovoljstva kojim se hrane. Također, priliv novih „stranih dobrovoljaca“ neće moći biti zaustavljen bez neke vrste strategije koja bi odgovorila na vrlo efikasnu propagandnu kampanju koji na internetu vodi ova organizacija. Iako nakon dugog ignorisanja ovog problema možemo reći da se o njemu počelo pisati i govoriti to ne znači da je rješenje nađeno. Prepoznati problem je tek prvi korak na putu njegovog rješavanja.

Zasada baš i nema puno efikasnih mjera ili projekata koji bi se ovom trendu suprotstavili.

U našem okruženju je nedavno zatvoreno nekoliko stranica koje su otvoreno podržavale aktivnosti ISIL-a i širile njihovu ideologiju, ali nikada nije saopšteno ko ih je i po kojoj proceduri zatvorio. Nikome nije jasno ni zašto su, ako su predstavljali opasnost po opću sigurnost i ako su prekršili neke međunarodne zakone, sve ove godine pak bili aktivni. Također, zašto nisu zatvorene i sve ostale stranice sa identičnim sadržajima ili i one koje promovišu govor mržnje i upotrebu nasilja a koje nisu povezane sa ekstremistima koji se pozivaju na islam. Sa društvenim profilima je još teže.U zadnje vrijeme Twitter je izbrisao hiljade profila koji se povezuju sa ISIL-om i koji su širili njihovu propagandu, ali su novi profili istih pojedinaca otvarani pod drugim imenom već istog dana. To je sada postala igra mačke i miša između terorista i online provajdera. Očito je da proces regulacije ili zabrane sličnih sadržaja neće biti jednostavan i da tu očito postoji veliki pravni vakum i dosta nedosljednosti, pa i nespremnosti sigurnosnih agencija i pružalaca online usluga da se s ovim problemom sistematski pozabave.

Malo se u javnosti u našem regionu zna o tome koliko su regionalne agencije osposobljene da se nose s ovim izazovom i da li poduzimaju išta na tom planu.

Ali sve i da se usaglase procedure i stvore zakonski okviri za zatvaranje i brisanje ekstremističkih sadržaja koji pozivaju na nasilje ili ga opravdavaju, te da se odgovorni procesuiraju i osiguraju instrumenti procesuiranja (sa jasnom legislativom i zaduženim specijalizovanim sigurnosnim službama) to vjerovatno ne bi bilo dovoljno.

Jer same zabrane ne mogu riješiti problem. Na internetu je uvijek moguće naći kutak gdje će se sporni sadržaji postaviti i djeliti sa drugima. Zato je podjednako bitno razvijati kod korisnika interneta a naročito mladih otpornost na takve sadržaje. Bitno je osposobiti ih za kritičko promišljanje i dati im dovoljna znanja koja će im omogućiti da prepoznaju kada se s njima počne manipulisati. Taj posao je daleko teži i zahtjevniji. Za njegovu realizaciju ne mogu biti zadužene samo sigrnosne agencije, nego se mora uključiti čitavo društvo od porodice, škole, medija, nevladinih organizacija do vjerskih zajednica. To zahtjeva jednu posebnu strategiju, koje još uvijek nema.

Kontranarativ

Kada konkretno govorimo o širenju ideja nasilnih ekstremista koji se pozivaju na islam, a oni nisu jedini militantni ekstremisti koji koriste internet za promociju svojih ideja, nephodno je također razvijanje i kontranarativa i njegova prezentacija na društvenim mrežama.

Jedan od problema u tom procesu je što tradicionalna muslimanska ulema, imami i muderisi koji bi trebali braniti islam od političke i ideološke instrumentalizacije u osnovi nemaju vještine savremene „medijske pismenosti“ kako bi se koristili internetom i ponudili alternativu stavovima koji mladi radikalizirani pojedinci agresivno promovišu koristeći najsavremenije tehnološke metode.

Neki od njih, kao i zvanične institucije koje ih okupljaju, skeptični su prema čitavom virtualnom svijetu i prisustvu imama u njemu. Zato je pažnje vrijedan projekat o kojem je nedavno izvijestila Al Jazeera i The Guardian o tome kako su u martu ove godine imami i lideri muslimanske zajednice u Velikoj Britaniji pokrenuli internetski časopis u nastojanju da uzvrate na stavove koje zagovara oružana grupa ISIL.

Riječ je o časopisu Haqiqah kojeg uređuje Shaukat Warraich i koji je dostupan na stranici ImamsOnline.com, mreži vjerskih lidera u Velikoj Britaniji. U drugom izdanju Haqiqaha (prvi broj sa interneta skinut u 75.000 primjeraka) fokus je na ideološki i praktični neuspjeh ISIL-a da stvori halifat. Imami tvrde da najveća masovna migracija u Evropu od Drugog svjetskog rata dokazuje da je ISIL uspio samo u širenju terora i mržnje. To je samo jedan primjer kako tradicionalna ulema pokušava uhvatiti korak sa novim izazovima. Daleko je to od kapaciteta koji su ekstremisiti u međuvremenu razvili, ali je primjer koji se može oponašati i čija se iskustva mogu iskoristiti kako bi se slični projekti proširili. Valjda će ponovo nužda biti majka inovativnosti.

Sve češći odlasci mladih, među kojima su i maloljetni mladići i djevojke sa ovih naših prostora, na sirijsko ratište i njihovo okretanje različitim radikalnim sljedbama, ali i nekim drugim sektama i subkulturnim pokretima, koji su redovno praćeni zaprepaštenošću roditelja koji jedva da primjete promjene na svojoj djeci, valjda će u prvi plan staviti problem društvenih mreža i interneta kao sredstva samoradikalizacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Komentar za Dnevni avaz o napadima u Ankari