29.1.14

A Muslim Leader Reflects On The Holocaust After Visiting Auschwitz

Posted: 01/27/2014 11:26 am on
http://www.huffingtonpost.com/rabbi-jack-bemporad/muslim-holocaust-_b_4549877.html?utm_hp_ref=religion
By Rabbi Jack Bemporad and Marshall J. Breger


Muhamed Jusic was quiet throughout much of our journey and we only learned afterwards why. He had his own story to tell. From the Kenyan mall massacre and the Boston Marathon to renewed violence in Iraq, Muslim extremists capture the headlines. Yet between the grim captions, there are other stories and there is hope. We, a Reform Rabbi and an Orthodox Jew, know this firsthand.
We experienced an unprecedented, some even called it an historic trip, that involved 12 influential Muslim imams, professors, and business leaders from around the world. These Muslim leaders agreed to travel with us, some against the opinion of family and friends and with safety concerns back home. Why? Because the trip was to Nazi concentration camps in Germany and Poland and the Holocaust is commonly misunderstood and misused within the Muslim world to foment anti-Semitism and anti-West hate. These leaders felt obligated to bear witness to the truth. They then took home what they saw and condemned anti-Semitism in all forms.
Among them was Muhamed Jusic from Bosnia and Herzegovina, a country with its own atrocities and rise of evil. "I could not stop comparing horrors of Holocaust with my own experience and childhood memories of 'ethnic cleansing'. It was very hard to put into words all my overwhelming feelings and thoughts while visiting actual places where people became the victims of the biggest atrocity in European history. I feared I might sound pathetic, after all, what could I possibly say that was not said by so many before me? How can I possibly make some sense out of it all when the greatest minds in human history cannot explain to us what happened to humanity? My own story haunted me during trip. But I did not have courage, unlike many of the Holocaust survivors we met, to openly share my story with the others."
When his hometown of Kotor Varos was overrun by Serbian forces in 1993, he was just 13 years old and his little brother was 11. They witnessed the unimaginable, including the slaughter of their Muslim neighbors by Serbian soldiers. He grabbed his little brother and escaped into the forest where they lived for months in terrible conditions and constant fear before reaching free Bosnian territory.
But rather than become bitter or radicalized by a tragic past, Muhamed became a Muslim theologian and influential writer in the Bosnian region.
"Visiting concentration camps in Auschwitz and Dachau as well as the Jewish Ghetto in Warsaw, for me, was by no means a visit to the past but somehow to our present and future." Returning to Bosnia his personal reflections and work grew more committed. "I kept thinking about that 'never again' we hear every time someone talks about the Holocaust. It made me wonder how sincere are we in that statement when we as humans and as an international community let atrocities happen every few years, be it in Bosnia, Rwanda, Darfur, Myanmar or these days in Syria."
He also knows that Muslims need to fight back against the headlines and show they are peace-loving members of the global community. Which is why he drew our attention to a renewed Declaration from the former Grand Mufti of Bosnia-Herzegovina and current President of the influential World Bosniak Congress. Professor Dr. Mustafa Cerić is a global voice of the Bosniak nation in the aftermath of its genocide and an influential link between east and west. The Declaration is in response to the London and Boston terror attacks and is endorsed by the Islamic Forum of Europe.
In detail, it calls on scholars and intellectuals from all schools and denominations of Islam to unite against those who harm and destroy in the name of Allah and Islam. At the same time, he asks the West not to blame all Muslims and Islam for the crimes of the few. Muhamed asked us how to get this information out to the American people.
Do we Americans have the courage to accept Muslims as peaceful neighbors and friends? When Islamaphobia grabs headlines here, how many of us think, that's not my problem? How many secretly say, serves them right?
In the Jewish text, the Mishnah, it is written: "Whoever destroys a soul, it is considered as if he destroyed an entire world. And whoever saves a life, it is considered as if he saved an entire world." It is worth noting that Islam's Qu'ran shares the same essence: "The destruction of one innocent life is like the destruction of the whole of humanity and the saving of one life is like the saving of the whole of humanity." [Qu'ran 5:32]
Our Muslim neighbors are us and we are them: we are fathers and mothers, sisters and brothers; we all say we seek peace. Yet acts of violence and derision against "the Other" means Muhamed's question remains unanswered: "How sincere are we?
Mohamed is the father of two daughters. He's committed to "never again" because, with his jaw tightly set, he says never will he allow his children to experience the horrors he did as a child. "The Holocaust is not just our common history, it could, as my own Bosnian experience shows, easily become our present and future if we all do not learn the valuable lessons that it can teach us."
"When I was standing in the middle of Dachau`s gas chamber in which thousands of innocent victims were hopelessly trying to catch their last breath, it sent a shiver down my spine to think that through the streets of Europe and the world still walk young people who are prepared to deny this evil, defend it and repeat it on someone else."

He speaks in defense of all our children.
Full text of the Joint Statement signed by all Muslim leaders who participated in this trip can be found here

Full text of the Declaration of the World Bosniak Congress on Common Security and Global Citizenship can be uploaded here.

Zašto se El-Kaida pocijepala u Siriji

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 21.01.2014 / Str: 58,59)

Većina dobrovoljaca iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka koji su ovih dana poginuli na sirijskom ratištu stradali su boreći se u redovima Islamske države u Iraku i Šamu/Levantu- IDIŠ-a protiv drugih revolucionarnih frakcija. O ovoj vojnoj formaciji se donedavno nije puno znalo čak ni u Siriji a kamoli kod nas. Start BiH donosi uvid u historiju i ideologiju ove borbene formacije koja je odlaskom bosanskohercegovačkih mladića u njene redove postala relevantna i za nas tako daleko od teritorije islamske države koju pokušavaju uspostaviti.
Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu- IDIŠ (Ad-Dawla al-Islāmiyya fi al-'Irāq wa-sh-Shām, poznata u regionu po arapskom akronimu Dā'ish) je pobunjenička skupina aktivna u Iraku i Siriji. Prvi put se pojavila početkom 2004. godine u Iraku kada ju je osnovao militant jordanskog porijekla Abu Musab al-Zarqawi pod imenom Džama'at al-Tawhid wal-Džihad (Zajednica monoteizma i džihada) ali je već u oktobru iste godine promjenila ime u Tanzim Kaidat al-Džihad fi Bilad al-Rafidayn ili bolje poznati naziv Al-Kaida u Iraku. Ovo ime su prihvatili nakon što su dali zavjet na poslušnost i pokornost (islamski koncept bejata ili  zavjeta na poslušnost koji se davao halifi) liderima globalne Al-Kaide. U januaru 2006. grupa se ujedinila sa više manjih organizacija  koje su se tada nazivale Šuratu al-Mudžahidin U oktobru 2006. sebe prozvali Islamskom državom Irak ili  Dawlat al-'Iraq al-Islamijja. Tek u aprilu 2013. uzeli su današnji naziv Islamska država u Iraku i Šamu/Levantu kako bi naglasili svoje prisustvo u Siriji ili Šamu.
Od samog osnivanja zvaničan cilj bio im je uspostava islamskog halifata u Iraku. U jeku iračkog rata značajnu vojnu prisutnost su imali u provinciji Al-Anbar, Ninawa, Kirkuk i Salahudin, Dijali i Bagdadu a grad Bakubu su smatrali svojim glavnim gradom. Nakon što su se lideri sunitskih arapskih plemena okrenuli protiv ovih skupina i njihove vizije uređenja post-Sadamovog Iraka i nakon što su uz podršku Amerikanaca i centralne vlade u Bagdadu osnovali svoje milicije poznate kao Sehavat, pripadnici Al-Kaide su izgubili svoje vojno prisustvo i dugo su djelovali u tajnosti služeći se samo terorističkim taktikama i napadima na civilne šiitske i vladine ciljeve. Eskalacijom nasilja u Siriji, organizacija je prebacila dio svojih ljudi u Siriju koristeći tamošnju situaciju da skupe nove dobrovoljce i da se domognu oružja i logistike. Danas oni mjesta u kojima su prisutni smatraju svojom državom i za njih su ratišta Iraka i Sirije spojena. Većina stranih dobrovoljaca koji su dolazili u Siriju kako bi se borili za slom režima Bešara Al-Assada nego kako bi tamošnju krizu iskoristili za uspostavljanje njihove vizije islamske države, pridruživali su se onim frakcijama koje su imale iste ciljeve. Rijetko su se oni borili u redovima Slobodne sirijske vojske.
To je dovelo ne samo do raskola u opoziciji nego i do sukoba među  samim selefistima koji sebe nazivaju  mudžahidima ili borcima na Božijem putu.
Tako su se Al-Kaidinoj ideologiji bliski borci vrlo rano podijelili u dvije skupine: Džabhat al-Nusru ili An-Nusra Front, kojeg vodi izvjesni Abu Mohammad al-Golani, a koji priznaje lidersku poziciju novog vođe Al-Kaide u svijetu Aymana az-Zawahirija i one koji su se od njega odvojili i slijede šefa iračkog ogranka Al-Kaide, Abu Bakra al-Baghdadija, koji osporava autoritet Al-Zawahirija i sebe smatra emirom ili vladarom Islamske države u Iraku i Levantu (Šamu ili Siriji). Do raskola između IDIŠ-a i lidera globalne Al-Kaide je došlo kada je Az-Zawahirij od njih tražio da u Siriji ratuju pod komandom An-Nusre, a da oni zadrže operativnu samostalnost na prostoru Iraka. Al-Baghdadi je to odbio i sebe proglasio emirom ili vladarom islamske države u začeću a u jednom svom govoru je Az-Zawahirija optužio da je odstupio od Šerijata jer je beju dao lideru talibana Mula Omeru koji je Paštun iako se od Poslanika, a.s., prenosi da halifa može biti samo neko ko je iz plemena Kurejš. Istovremeno Al-Baghdadi za sebe tvrdi da je porijeklom Kurejš i da bi se zato sve druge islamističke frakcije trebale povinovati njegovoj komandi.
Raskol unutar globalne Al-Kaide i njenih podružnica u različitim dijelovima svijeta priča je za sebe ali on nije spriječio brzo i efikasno infiltriranje Al-Kaidinih istomišljenika u sirijski sukob.
To je mnogima došlo kao iznenađenje, s obzirom na to da Sirija, za razliku od nekih drugih arapskih zemalja, nije imala jaku militantističku bazu povezanu s ideologijom koja opravdava korištenje nasilja u ime islama i koja počiva na idejama tekfira ili na proglašavanju drugih muslimana i njihovih zajednica nevjerničkim zbog nepridržavanja njihove vizije Šerijata. Kada je riječ o islamističkim pokretima, sirijskom scenom dominirala su umjerena Muslimanska braća i manji krugovi tradicionalnih apolitičnih selefista bliskih krugovima šejha Nasrudina al-Albanija i šejha Abdulkadira Arnauta. Ozbiljnije aktivnosti militantnih organizacija i pojedinaca u Siriji koje se povezuju s Al-Kaidom i njihovom ideologijom zabilježene su tek, prema arapskim i zapadnim obavještajnim izvorima, u prvim mjesecima nakon američke invazije na Irak.
Dobro upućeni izvori tvrde, a to se može naći i u izvještajima američke vojske koji su procurili u aferi Wikileaks, da je tadašnji sirijski režim, pokušavajući da na svaki način oteža poziciju američkim trupama u Iraku, otvorio svoje granice pred sunitskim militantnim dobrovoljcima koji su bili spremni boriti se protiv američke okupacije u Iraku. Prema tim izvorima, različite obavještajne organizacije, a prije svega Državna obavještajna agencija poznata kao Mebahis, svestrano su pomagale militantima bliskim Al-Kaidi da Siriju koriste kao svoju logističku bazu i da iz nje organizuju svoje aktivnosti u Iraku, nerijetko ih naoružavajući preko svojih ljudi koji su se infiltrirali u njihove redove ili u najmanju ruku zatvarajući oči pred njihovim aktivnostima i ilegalnim prelascima granice. U tom periodu značajan broj Sirijaca pridružio se tim organizacijama, a mnogi od njih su u Iraku stekli borbeno iskustvo i upoznali se s terorističkim taktikama.
Međutim, kada su Amerikanci najavili da se postepeno povlače iz Iraka i kada su šiitske političke partije preuzele vlast u Iraku, a Al-Kaida svoje napade sve više počela usmjeravati protiv šiita, njihovih bogomolja i centralne vlasti u Bagdadu, nakon intervencije vlade Nurija Malikija i iranskih zvaničnika Damask je odlučio zaustaviti aktivnosti ovih formacija na svojoj teritoriji. Uslijedila su masovna hapšenja u Siriji svih simpatizera i onih koji su u tom periodu služili kao logistička baza militantima, a na granici su pooštrene kontrole.
Kada se učinilo da su radikalni militanti uradili svoj dio posla i da više Damasku nisu potrebni, izbila je sirijska revolucija u kojoj je predsjednik Al-Assad sebe želio prikazati zaštitnikom manjina, naročito alevitske, šiitske i kršćanske, a opoziciju teroristima i članovima Al-Kaide. Od aprila do septembra 2011, u jeku antivladinih protesta, režim u Damasku je iz zatvora pustio 960 ranije pohapšenih ekstremista, među njima i 47 lidera današnjeg fronta Al-Nusra, koji su ubrzo počeli s napadima na šiitska sela i arapske kršćane, vodeći svoju borbu daleko od zvaničnih ciljeva sirijske revolucije. Nakon raskola među sirijskim džihadistima mnogi od njih su se pridružili svojim dojučerašnjim saborcima iz Iraka i stavili se pod komandu IDIŠ-a.
Analitičari smatraju kako je vladajući režim napravio procjenu da će šteta koju će ovi pojedinci i skupine nanijeti revolucionarima biti daleko veća od one koje će nanijeti režimu i njegovim trupama. Krug oko predsjednika Al-Assada procijenio je da će njihovo djelovanje građanski bunt pretvoriti u sektaški sukob u kome će oni sebe predstaviti kao jedini faktor stabilnosti i zaštitnike sirijskih manjina. Pravilno su procijenili da će i svjetska javnost zbog djelovanja takvih organizacija na strani revolucionara biti itekako rezervisana, a to se pokazalo kao ključni razlog zbog čega se mnoge zapadne zemlje, prije svega SAD, ali i neke zemlje Zaljeva, ustežu od naoružavanja opozicije. Također, procijenili su da će nasilno nametanje neke njihove verzije Šerijata i okrutan odnos prema građanima, koji ovih dana provode takve vojne frakcije u mjestima u kojima preuzmu kontrolu, okrenuti veliki broj Sirijaca protiv revolucionara i vratiti ih u okrilje režima.
Vrijeme će pokazati da li su te procjene bile ispravne i da li su, uistinu, režimu pomogle da se održi na vlasti ili su Siriju gurnule u još veći ponor bratoubilačkog rata. Ono što ostaje činjenica jeste da danas pripadnici Slobodne sirijske vojske i drugih revolucionarnih frakcija ratuju upravo protiv te iste skupine, a vrlo je upitno koliko bosanski mladići, a čujemo i djevojke, znaju o pozadini čitavog sukoba u kojem su samo topovsko meso.

Pucaju li dobrovoljci iz BiH jedni na druge?

Piše: Muhamed Jusić Novo vrijeme (17.januar, 2014)

Prema nepotvrđenim podacima trinaest Bošnjaka iz BiH i Sandžaka izgubili su živote u sirijskom ratu. Za jedanaest njih postoje medijski izvještaji, dok za još dvojicu nisu procurile informacije niti fotografije na društvenim medijima. Većina njih je pala u zadnjih nekoliko dana nakon što je eskalirao sukob između različitih pobunjeničkih frakcija i pripadnika tzv. Islamske države u Iraku i Šamu- IDIŠ (Deule al-Islamijje fi Iraki ve Šami ili na terenu poznate kao D`aiš). Ovakav rasplet događaja uz ranije fotografije bošnjačkih mladića koji su se slikali pod obilježjima i uniformama IDIŠ-a potvrdio je navode lokalnih sigurnosnih agencija da se znatan broj naših sugrađana bori uz „najradikalniju frakciju sirijske opozicije blisku Al-Kaidi“ od koje su se u početku ograđivale ostale borbene grupacije, pa i one koje sebe nazivaju islamskim, a protiv kojih danas vode otvorenu borbu.

Kako smo došli do sukoba
Rat u Siriji, i to ne trebamo nikada gubiti iz vida, počeo je kao mirni pokušaj građana jedne od najneslobodnijih država kojom desetljećima suvereno i brutalno vlada ista porodica sa uskim krugom odanih saradnika da se izbore za veće slobode i bolje uslove života. Vlast je na mirne demonstracije naroda uzvratila nezapamćenom brutalnošću, masovnim zatvaranjima i egzekucijama  šaljući vojsku, tenkove i avijaciju na kolone demonstranata. Tada, i tek tada, počinje oružana borba malih, nenaoružanih i nekoordiniranih grupa koje sebe počinju nazivati suvar ili revolucionari. Svaka lokalna skupina je sebi davala ime, imala vlastitu komandu i samostalno izvodila operativna dejstva koja su se najčešće svodila na pokušaje da se spriječe pripadnici vojske i režimskih paravojnih formacija poznatih kao šebiha od ulaska u gradove i sela u kojma su činili brojne zločine.
Ubrzo će nakon što je oružana pobuna zahvatila čitavu državu i došla do predgrađa samog Damaska i nakon što su pobunjenici preuzeli kontrolu nad brojnim graničnim prijelazima naročito prema Turskoj, početi pristizanje oružja i dobrovoljaca iz zemalja koje bi rado vidjele pad režima predsjednika Bashara al-Asada. Tada počinju pokušaji da se raštrkane formacije stave pod jedinstvenu kontrolu, od početka su se brojne manje formacije simbolično nazivale Slobodnom sirijskom vojskom, ali nije postojala bilo kakva centralizovana komanda niti koordinacija među frakcijama. Tek 7. decembra 2012. vojni komadanti  brojnih frakcija širom Sirije objavili su da su oformili zajedničku komandu u koju su izabrali 30 članova koju su nazvali Vrhovni zajednički vojni komandni savjet poznati i kao Vrhovna vojna komanda ili Supreme Military Command (SMC).
Odmah po formiranju Savjeta i nakon što su sve frakcije pozvane da se stave pod komandu Slobodne sirijske vojske (FSA) bilo je očito da među oružanim skupinama postoje i one koje su ideološki i po ciljevima svoje borbe toliko daleko od većine sirijskih pobunjenika da nemaju ni minimum zajedničke osnove za djelovanje. Takvu zajedničku komandu nisu prihvatile skupine koje se ideološki povezuju s onim što je, naročito nakon 11. septembra, postalo poznato kao Al-Kaida, prije svega IDIŠ, ali i front En-Nusra koji je pristao da koordinira akcije i aktivnosti na terenu sa FSA, ali ne i da se stavi pod zajedničku komandu.
Kakogod, osnivanje zajedničke komande je ojačalo revolucionare i u jednom periodu predstavnici  SMC su tvrdili da se pod njihovom komandom nalazi 80% operativnih vojnih formacija. Činilo se tada da režim i Sirijska arapska vojska neće izdržati sukob sa pobunjenim građanima. Sirijska vojska kao i sve konvencionalne vojske jednostavno nije bila obučena za gerilski stil ratovanja i sukob sa većinom svojih građana, te je zbog toga bila zbijena u kasarnama izvodeći samo zračne napade na pobunjene gradove i sela.
Onda se desila prekretnica. U rat je ušao proiranski šiitski Hezbollah iz susjednog Libana čiji vojnici su obučeni upravo za takvu vrstu rata. I ne samo to, nego je Hezbollah pokazao zavidnu izdržljivost u ratu sa konvencionalnom vojnom silom i to ne bilo kojom, nego onom izraelskom kojoj su u nekoliko navrata nanijeli bolne poraze.
Ovim se, međutim, borba jednog naroda za slobodu sve više pretvara u sektaški rat u kojem su na jednoj strani sirijski suniti i brojne sunitske zemlje sa zapadnim saveznicima a na drugoj alevitski  prošiitski i proiranski režim kojeg još podržava Rusija. Sukob se tada pretvara u sektaški rat i u njem sve više snagu odmjeravaju regionalni i svjetski centri moći. Sukob je u medijima ali naročito na društvenim mrežama prikazan kako agresija šiitske manjine nad sunitskom većinom i kao dio veće zavjere prije svega Irana protiv sunitskih mislimanskih naroda Bliskog istoka. Svi zločini režima su predstavljani kao zločini historijskih neprijatelja sunita iz reda rafidija kako suniti pogrdno nazivaju šiite. To je mobiliziralo stotine, naročito selefijskih, dobrovoljaca koji su zbog teoloških neslaganja tradicionalno sukobljeni sa šiizmom iz čitavog svijeta pa i Evrope i Bosne da priteknu svojoj sunitskoj braći u pomoć.

Na terenu, instruktori iz Irana koji su obučavali pripadnike Hezbollaha u Libanu, brojne šiitske milicije u Iraku, Husijune u Jemenu i druge proksi paravojne formacije uz svestranu podršku logistike Hezbollaha, Irana, Rusije i režima u Damasku formiraju teritorijalne odbrane i male skupine milicija koje djeluju bez centralne komande u svojim selima i ulicama i to u šiitskim, alevitskim, kršćanskim i režimu lojalnim sunitskim mjestima. Ovo će predstavljati prekretnicu u ratu i od tada pubunjenici više nemaju inicijativu na terenu. Simbol tog preokreta postat će pad strateški bitnog gradića Qusayr na granici sa Libanom u junu prošle godine kojeg su nakon više sedmica opsade zauzeli vojnici Hezbollaha.

Dugo vremena je Vrhovna vojna komanda pokušavala održavati različite frakcije sirijske vojne opozicije na okupu. Kako bi osigurali nastavak podrške zapadnih zemalja, prije svega Amerike, njihov zvanični diskurs je bio izrazito sekularan. Govorili su da je njihov cilj svrgavanje režima a da će onda narod odlučiti na slobodnim izborima kakvu vlast želi. U operativnom smislu protežirali su pofesionalni vojni kadar iz reda prebjeglih oficira iz režimske vojske pokušavajući stvoriti dojam da preuzimaju nacionalnu vojsku Sirije. Međutim, situacija na terenu je išla u sasvim drugom pravcu. Pretvaranje sukoba u sektaški rat, ali i strahote rata i dugo ugnjetavanje vjerskih sloboda je rezultiralo jačanjem vjerskih osjećanja među vojnicima i narodom. Neuspjeh i neodlučnost Zapada da pomognu sirijskoj opoziciji i narodu samo je ojačala one grupacije koje su se pozivale na islam i koje se nisu obazirale na stavove zapadnih saveznika. Vijesti o sukobima oko logističkih ruta i sve češči sukobi među rivalskim frakcijama oko kontrole nad oslobođenim teritorijama dodatno su oslabili autoritet centralne komande. Većina dobrovoljaca koji su dolazili da se bore za svoju viziju džihada i uspostave islamske države pridruživala se IDIŠ-u koji je na ranije oslobođenim teritorijama uspostavljao neku svoju viziju islamske države koja je povezivala teritorije u kojima su djelovali protiv, kako oni kažu, istog šiitskog neprijatelja u Iraku.
Sve više je uloga Vrhovne vojne komande i Slobodne sirijske vojske slabila, a njeno mjesto su pokušale zamjeniti neke druge krovne organizacije koje su osnivane, a koje su sad u svom imenu umjesto „sirijska“ sve češće nosili prefiks „islamska“. Posljednji u nizu pokušaja da se objedine ponovo razjedinjene vojne frakcije dasio se osnivanjme Islamske fronte- Al-Džebha al-Islamijje. U ovoj koaliciji, zvanično oformljenoj 22. novembra 2013, djeluju neke od najborbenijih i najbrojnijih vojnih formacija, poput selefijskog odreda Ahrar al-Šam, Liva al-Hak iz Homsa, Suqour al-Šam iz Idliba ili nedavno u Damasku osnovane Vojske islama (Džejš al-islam), za koju se vjeruje kako ima direktnu podršku Saudijske Arabije, koja preko ove fronte pokušava umanjiti utjecaj antisaudijske Al-Kaidi bliske Islamske države u Iraku i Šamu, ali i Al-Nusre, koja je ideološki bliska Al-Kaidi, ali se taktički i komandno od njih udaljila. Trenutni obračun sa IDIŠ-om neki vide kao pokušaj neke nove „umjerene islamske“ opozicije da preuzme kontrolu nad sngama revolucionara ali i kao preduslov da se strana, a naročito američka i britanska pomoć nastavi stizati pobunjenicima.
Kakogod, sirijski rat je ovih dana prešao u novu fazu unnutarpobunjeničkih sukoba sa neizvijesnim ishodom.
Međutim, najapsurdnije je i najtužnije za nas sa ovih prostora da prema dostupnim informacijama bošnjački dobrovoljci ratuju ne samo u redovima IDIŠ-a nego i u nekim drugim frakcijama, što će reći da je velika vjerovatnoća da su u sirijskim ratištima Bošnjaci pucali jedni na druge i možda se i međusobno ubijali. Teško će iko njihovim roditeljima moći nakon ovoga objasniti za koga i u čije ime su njihova djeca stradala. I jedni i drugi u rat idu u ime islama i sa tekbirima na usnama. Poruka je to za one koji misle da je za postizanje cilja dovoljno imati samo dobru namjeru.


17.1.14

Balkan u raljama geopolitike


Globalni trendovi koji će oblikovati 2014.

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.januar, 2014.)

Kraj godine je vrijeme kada se brojni svjetski analitički centri i tzv. think-tankovi bave sumiranjem godine koju ispraćamo i pokušajima da predvide ono što nas u mjesecima koji su pred nama na različitim poljima očekuje. Međutim, globalno selo je postalo tako nepredvidivo da su se sva dosadašnja predviđanja rijetko pokazala tačnim. Danas, čak i oni koji misle da upravljaju globalnim procesima bivaju zatečeni situacijom na terenu. I kako više gazimo u novi mileniji sve smo dalje od one priče sa njegovog početka o „kraju historije“. Čini se da točak historije tek ubrzava i da su sve opcije od ponovnog hladnog rata i nekih novih blokovskih nadmetanja do bujanja novih ideologija oslobođenja ponovo na stolu.
Ipak, kraj godine jeste dobra prilika da napravimo jednu vrstu takve analize, ne kako bismo predvidjeli budućnost nego kako bismo skrenuli pažnju na teme koje na međunarodnom planu vrijedi pratiti.
Organizacija Stratfor koja sebe opisuje kao „globalnu obavještajnu mrežu“ a koju čini niz međunarodnih civilnih grupa i analitičara koje centrali dostavljaju informacije objavila je krajem godine svoju listu pet procesa koje treba pratiti i koji bi na međunarodnom planu mogli obilježiti godinu koja je pred nama. 
Tih pet globalnih trendova, prema njihovom mišljenju, su: oprezno odleđivanje odnosa između Amerike i Irana oko iranskog nuklearnog programa, uspon nacionalističkih i ekstemističkih stranaka u Evropi, natezanje između Rusije i Njemačke oko Centralne i Istočne Evrope i energetske politike, uspravljanje Kine kao jakog političkog ali i ekonomskog globalnog igrača i unutrašnja previranja i ekonomska napetost u Indiji i Turskoj.

Svaka od ovih tema će zasigurno obilježiti ne samo godinu koja je pred nama na globalnom planu, nego će se mnogi od tih procesa osjetiti i na trusnom području Balkana. Naročito se to odnosi na pitanje rivalstva između Njemačke i Rusije koje je na Balkanu naročito vidljivo između ostalog i zbog historijski i kulturološki dobrih odnosa Rusije sa Srbijom, ranijih investicija u energetski sektor u Srbiji i BiH, te turistički u Crnoj Gori, ali i nedavne najave početka izgradnje plinovoda Južni tok. "Južni tok“ je projekt ukupne vrijednosti veće od 16 milijardi eura, a njegov cilj je da ruski plin cijevima preko Crnog mora, Bugarske, Srbije i Mađarske bude dopremljen do zemalja zapadne Evrope. Međutim, Evropska komisija je nakon najave početka izgradnje gasovoda saopštila da bilateralni sporazumi o izgradnji gasovoda Južni tok, koji su potpisani između Rusije, Bugarske, Srbije, Mađarske, Grčke i Slovenije, Hrvatske i Austrije, predstavljaju kršenje zakona Evropske unije. Već sada je izvjesno da će se ovo neslaganje pretvoriti u još jedno otvoreno pitanje u odnosima EU ali i Zapada sa Rusijom i da će balkanske zemlje ponovo biti poprište prelamanja interesa velikih sila.
Ali ne samo oko ovog pitanja stiče se dojam da na periferiji gdje je gravitaciona sila Brisela slabija i gdje ideja i vrijednosti Ujedinjene Evrope slabe, jača ruski utjecaj. Zato i ne čudi da je on u BiH, tačnije bosanskohercegovačkom entitetu RS, itekako prisutan i da zbog članstva Ruske Federacije u PIC (Savjetu za implementaciju mira) koji nadzire implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma BiH predstavlja još jedan pogodan poligon u njemačko-ruskom odmjeravanju snaga. Zato bi pokušaj RS-a da samostalno i bez dogovora sa drugim bh entitetom i bez saglasnosti države pristupi ovom projektu mogao postati ozbiljan problem i prostor za politizaciju u koji bi lahko mogli biti uvučeni i Brisel i Moskva.
U tom smislu će u godini pred nama biti bitno pratiti razvoj situacije oko Ukrajine u kojoj od 21. novembra traje politička kriza zbog odluke vlasti te zemlje da suspenduju pregovore o pridruživanju sa Evropskom unijom (EU). Ta odluka je dovela do organizovanja velikih demonstracija u Kijevu i drugim gradovima u Ukrajini i približavanja Rusiji. Baš tamo se možda crtaju neke nove granice geostrateških blokova i možda otamo počnu puhati neki novi vjetrovi koji bi se poput sjeverca mogli osjetiti i na Balkanu.

Također i uspon desnice u Evropi o kojem govori Startfor ima svoje inačice i na području Balkana. Pravdi na volju o ovom problemu se u Evropi predugo šuti i većina evropskih društava dugo je bila „ćorava u desno oko“ - kako reče jedan od njemačkih komentatora nakon što je njegovu zemlju potresao skandal u kome se ispostavilo da je godinama skupina neonacista bliska nekim sigurnosnim krugovima ubijala imigrante a da policija nije i pored obilja dokaza poduzela bilo kakve mjere da ih spriječi. Danas, kada desničari nisu više samo male skupine mržnjom zadojenih društveno marginaliziranih pojedinaca, nego sve ozbiljnije političke opcije koje iz godine u godinu na izborima ostvaruju sve bolji rezultat i koje svoju političku agendu nameću i političkom centru, sve više ljudi u Evropi, ali i svijetu, pita se da li iko sa sigurnošću može garantovati da je vrijeme fašističkog divljanja Evropom iza nas i da li se Staroj dami stvarno može vjerovati da joj se ne omakne još jedna epizoda poput one koja je kulminirala zločinom holokausta nakon kojeg su svi rekli „nikad više“.  Zato se sa posebnom pažnjom gleda na uspon Zlatne zore u Grčkoj i promjene na srpskoj radikalnoj i desničarskoj političkoj sceni gdje su reformisani radikali iz Srpske radikalne stranke nakon osnivanja Srpske napredne stranke pod vodstvom Aleksandra Vučića preuzeli vlast i svojom proevrskom politikom ostavili prazan prostor za antievropske i proruske snage koje se sada pokušavaju konsolidovati i naći način da se politički artikulišu.

I pitanje jačanja ekonomske i političke uloge Kine u međunarodnim odnosima također neće zaobići region Jugoistočne Evrope. Vidjelo se to i u novembarskom Ekonomskom forumu 16 + 1 održanom u  Bukureštu na kojem su se sastale srednjoevropske i istočnoevropske zemlje i Kina s ciljem da dodatno povežu njihove privrede i pronađu nove mogućnosti saradnje. Na skupu je najavljeno da bi nakon što je do 2015. obećala afričkim zemljama osigurati 20 milijardi dolara novih kredita, Kina trebala otvoriti kreditnih linija za srednju i istočnu Evropu, u iznosu 10 milijardi američkih dolara. Sve zemlje regiona su itekako zainteresovane za realizaciju brojnih projekata u enregetici i infrastrukturi sa kineskim partnerima što će uveliko zavisiti od predviđenog rasta kineske ekonomije koji se najavljuje. Mislimo prije svega na procjene da bi, prema predviđanjima međunarodne Organizacije za ekonomsku kooperaciju i razvoj do 2016. Kina mogla od Sjedinjenih Američkih Država preuzeti mjesto najjače ekonomije svijeta. Sljedeće godine najavljuju rast bruto društvenog proizvoda Kine od 8,2%, što je za četiri puta više od prognoze rasta njemačkog BDP-a i to sigurno neće proći neprimjećeno.

Također, spomenuta unutrašnja previranja u Turskoj sigurno neće proći neprimjećena i na području Balkana gdje je od dolaska AKP partije na vlast Turska postala jedan od ključnih političkih i ekonomskih igrača. Prisustvo ali i eventualno odsustvo Turske sa Balkana zavisno od ishoda sukoba oko vlasti u Ankari bit će nešto što će se u brojnim prijestolnicama Balkana pomno pratiti.
Startfor iz njima znanih razloga nije na svoju listu događaja koje vrijedi pratiti uvrstio ishod sukoba u Siriji i budućnost Egipta, a od ta dva događaja će itekako ovisiti brojni globalni procesi jer zanemarivanje tog područja i jeste dovelo do eskalacije problema u tom strateški bitnom dijelu svijeta.


Osim toga, u godini koja je pred nama u Sarajevu će se obilježiti stogodišnjica Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata i tada bi se iz ovog grada opterećenog historijom trebale poslati, barem tako najavljuju organizatori, poruke mira i svijetle zajedničke budućnosti u ujedinjenoj Evropi. Ipak, ubrzano gomilanje otvorenih globalnih pitanja i pomjeranje interesnih zona se i danas kao i tada najbolje vidi na trusnom Balkanu gdje su se i tada kao i danas prelamali globalni interesi i gdje su se sve promjene najprije osjećale. Možda bi baš zato i možda baš u Sarajevu trebalo iskoristiti ovaj povod da se na dnevni red stave i ova otvorena pitanja koja se sve više gomilaju i koja se baš iz perspektive Srajeva možda i najbolje vide i primjećuju.

15.1.14

Moj izvještaj o muslimanima u Grčkoj za Al Jazeera Centre for Studies

المسلمون في اليونان، التعددية والحفاظ على الهوية

 محمد يوسيتش

ملخص
يعود وجود المسلمين في اليونان لعام 654، وتعاظم خلال الحقبة العثمانية ليتقلص إثر الحروب اليونانية-التركية (1919-1922)، بعد عمليات تبادل السكان؛ حيث غادر اليونان حوالي 450 ألف مسلم إلى تركيا. يقدر عدد المسلمين من حاملي الجنسية اليونانية والمقيمين في عام 2008 بحوالي 350 ألفًا، أو 3.1% من مجموع سكان البلاد البالغ 11 مليون نسمة. يوجد اليوم في اليونان خمس مجموعات سكانية مسلمة: أتراك، وبوماك، وألبان، وأتراك "رودوس" و"كوس" إلى جانب الغجر الروما المسلمين، إضافة إلى المهاجرين. تعترف اليونان بالإسلام كدين وأبقت على بعض عناصر "نظام الملة" العثماني الذي يعطي الأقليات شرعية سياسية وقانونية. وتعيّن الدولة مفتي المسلمين ما جعل اختيارهم محل خلاف بين المسلمين والسلطة،؛فأصبح هناك مفتون قانونيون وآخرون لا تترتب على أفعالهم أية نتائج قانونية. وعلى الصعيد السياسي يخشى المسلمون من صعود الحزب اليميني "الفجر الذهبي" -تتأسس أيديولوجيته على كره المهاجرين- الذي حصل في الانتخابات الأخيرة على 6.9% من أصوات الناخبين (18 مقعدًا في البرلمان). إن التعددية التي يمتاز بها مسلمو اليونان مكّنتهم من الحفاظ على وجودهم، مع العلم بأن استقرار أوضاعهم رهين النزاع السياسي اليوناني-التركي، وانعكاساته على الداخل اليوناني. ويجد المسلمون في انضمام اليونان إلى الاتحاد الأوروبي ومؤسساته، ضمانة لحماية حقوقهم ولو نظريًا، ويخشون أن لا تساهم المؤسسات الأوروبية فعليًا في تحسين أوضاعهم فضلاً عن حمايتهم.


يرتبط وجود المسلمين في اليونان تاريخيًا بقدوم جيوش المسلمين إلى جزيرة "رودوس" أول مرة عام 654 ثم عام 658، ويُعتبر هذا هو أول لقاء بين المسلمين وأوروبا.(1) وفتح الأندلسيون الأمويون عام 827 جزيرة "كريت" التي كان أغلب سكانها في القرن العاشر الميلادي من المسلمين.(2) وكتب ابن جُبير حوالي العام 1185: "أخضع الملوك المسيحيون المستبدون مسلمي الجزيرة إلى ضغوط مستمرة حتى جعلوهم يتحولون إلى المسيحية أو يهربون من الجزيرة". حدث ذلك بعد أن استعاد البيزنطيون الجزيرة عام 961 وطردوا المسلمين منها. وتؤكد مصادر التاريخ غزو الفاطميين لجزيرة "سيكلاديز" عام 1030، لكن قبل قدوم العثمانيين لم يكن الإسلام يلعب دورًا في حياة سكان تلك الجزيرة.(3)

سجّل الإسلام انتشارًا واسعًا في كل مدن اليونان خلال حقبة حكم العثمانيين حيث تعايشت مختلف الديانات بما فيها اليهود الذين طُردوا من الأندلس الإسبانية فوجدوا في اليونان ملجأ تحت حكم الإمبراطورية العثمانية الإسلامية. وبعد استقلال اليونان عن الامبراطورية العثمانية عام 1830، شرع المسلمون في مغادرة البلاد، ولم يكن لمن بقي منهم للعيش فيها أية حماية مؤسسية.

بعد ضم اليونان مدينة "سولون" (تسالونيك) عام 1881، أصبح عدد المسلمين حوالي 40 ألفًا، مُنحوا من خلال ما يُعرف بـاتفاق "تساري غراد" وضعًا قانونيًا يحمي حقوقهم الأساسية كأقلية، وذلك على الأقل نظريًا.

في الواقع، وكما تقول كتابات كونستانتين تسيتساليكيس، إن نظام الملة العثماني (وهو نظام فيه استقلالية للمؤسسات المجتمعية-الإثنية والدينية عن المؤسسات الرسمية للدولة) تمت المحافظة عليه، وتمكنت دار الإفتاء المحلية من الحصول على شبه نظام قضائي يمكّنها من النظر في القضايا التي تتعلق بالأحوال الشخصية للمسلمين. اعترف القانون اليوناني بالمدارس الإسلامية وأوقاف المسلمين التي تشرف عليها مجالس الجماعات المسلمة المحلية.

وبانتهاء حروب البلقان (1912-1913)، وضم المناطق اليونانية الجديدة (التي كانت تابعة للإمبراطورية العثمانية بعد استقلال اليونان)، تمتع سكان تلك المناطق من المسلمين الذين قرروا البقاء فيها بنفس وضع إخوانهم من المسلمين الآخرين ومُنحوا الجنسية اليونانية.

وعلى إثر الحروب اليونانية-التركية (1919-1922)، التي أفضت إلى اتفاقيات "لوزان للسلام" عام 1923، تمت عمليات تبادل للسكان؛ فغادر على إثرها حوالي 450 ألف مسلم اليونان ليذهبوا إلى تركيا، باستثناء سكان منطقتي "تراكيا" الذين كان عددهم يبلغ 92 ألفًا (كان هؤلاء من المسلمين الذين يتكلمون التركية والبلغارية "البوماك" والذين يحملون الجنسية اليونانية)، و"إيبير" التي بقي فيها 26 ألف مسلم يتحدثون اللغة الألبانية، وأُجبر هؤلاء عام 1945، أثناء الاحتلال الألماني لمناطقهم، على المغادرة إلى ألبانيا. وفي العام 1947 ضمت اليونان جزر "دوديكانيز" التي كان يسكنها حوالي 12 ألف مسلم من الذين يتحدثون اللغتين اليونانية والتركية، ومُنحوا الجنسية اليونانية (4).

التركيبة الديمغرافية

يوجد اليوم في اليونان خمس مجموعات سكانية مسلمة تتوزع على النحو التالي: أتراك غرب منطقة "تراكيا"، وبوماك "رودوب اليونانية"، وألبان شمال غرب اليونان، وأتراك "رودوس" و"كوس" إلى جانب الغجر الروما المسلمين.

في الأعوام الأخيرة (خاصة بعد 1990) تشكلت أقلية أخرى مهمة تتألف أساسًا من المهاجرين الذين قدموا إلى اليونان بحثًا عن حياة أفضل وعن فرص عمل أو لجوء في هذا البلد العضو في الاتحاد الأوروبي، وبعض المهاجرين الذين يتخذون من اليونان بلد عبور إلى البلدان الأوروبية الأكثر غنى.

وفقًا للقانون اليوناني المتعلق بإجراء الإحصاء السكاني لعام 1951، لا نجد ذكرًا لتصنيف السكان الديني أو القومي أو اللغوي، لهذا يصعب تحديد أعداد المسلمين بدقة، ولكن وفقًا للمعطيات المتوفرة فإن عدد المسلمين في اليونان (حاملي الجنسية اليونانية والمقيمين) في عام 2008 يُقدر بحوالي 350 ألفًا، أو 3.1% من مجموع سكان البلاد البالغ 11 مليون نسمة.(5)

أما المهاجرون فيتوزعون -بحسب الإحصاءات غير الرسمية التي قدمها زعماء الجماعات المسلمة من المهاجرين- على النحو التالي: الجماعة الأفغانية 20 ألف نسمة، السوريون 15 ألفًا، في حين تقدر أعداد الجاليات المصرية والعراقية وغيرها بحوالي 40 ألف نسمة.(6) ويعمل أغلب المهاجرين في قطاعات الفلاحة والصناعة والبناء في ظروف مهنية صعبة ولا يتمتعون بحماية حقوقية أو اجتماعية.(7)

اللغة والثقافة

يتحدث المسلمون الحاملون للجنسية اليونانية اللغة التركية في أغلبهم ويُظهرون انتماء للقومية التركية، في حين أن حوالي 20 ألفا من مسلمي اليونان  "البوماك" يتكلمون اللغة البوماكية (وهي لهجة بلغارية) ويسعون إلى إظهار هويتهم البوماكية، كما يحرصون أيضًا على انتمائهم إلى الثقافة والهوية التركية في الوقت ذاته.(8)

يمثل البوماك فعليًا مجموعة منغلقة على ذاتها تعيش في عزلة، حتى إن السلطات اليونانية لم تكن إلى حدود عام 1995 قادرة على دخول مناطقهم التي كانت ممتنعة عن تنفيذ استراتيجية الدولة اليونانية وفرض سيطرتها عليها، قبل أن تتحول مناطق البوماك إلى منطقة عسكرية خاضعة للقوات العسكرية؛ حيث أعلنت الحكومة اليونانية ذلك الجزء من "رودوس" منطقة عسكرية مغلقة ومنعت المدنيين الآخرين من دخولها، في حين كان سكان تلك المنطقة الأصليون يحملون بطاقات هوية خاصة بهم تسمح لهم بالتنقل للعمل إلى حدود 30 كيلومترًا بعيدًا عن محال سكناهم، وفي حال ذهابهم لمسافات أبعد، فإنهم كانوا يحتاجون إلى أذون خاصة. بعض هذه التحديدات والاشتراطات لا تزال قائمة إلى يومنا هذا، والهدف من ورائها هو التضييق على السكان البوماك لحملهم على الهجرة إلى تركيا.(9) ويتحدث حوالي 5 آلاف مسلم في اليونان اللغة الغجرية (وهم يُعرفون أنفسهم وفقًا لهويتهم الإثنية الغجرية)، مع أن أغلب المسلمين الغجر يجيدون اللغة التركية إلى جانب لغتهم الأم.

الوضع القانوني

الدين الغالب في اليونان، وفقًا لدستور الدولة (البند الثالث)،(10) هو الأرثوذكسية اليونانية، ويُعترف رسميًا بالإسلام كدين.

أما ما يجعل اليونان حالة خاصة ومثيرة للاهتمام عندما يتعلق الأمر بوضع المسلمين؛ فهو بقاء بعض عناصر "نظام الملة" الموروث عن الإمبراطورية الإسلامية العثمانية على "قيد الحياة"، وهو نظام يسمح للأقليات المختلفة أو المنقسمة دينيًا بحصولها على مشروعية سياسية وقانونية. وهكذا فإن وضع الإسلام في اليونان يحافظ على العناصر العثمانية التقليدية داخل خارطة قوانين الدولة اليونانية العصرية.

نظام الملة الجديد هذا يخص فقط الأقلية التركية المسلمة المقيمة في تراكيا، ويُطبق في بعض المؤسسات المحلية التابعة للأقلية المسلمة، والتي لا تجد أي اعتراف بها من قبل المؤسسات الرسمية للدولة. ويمثل وجود نظام الملة استثناء في النظام القانوني اليوناني الموصوف بالموحد والمتماسك، وهو أيضًا، من وجهة نظر قانونية، يُعتبر نموذجًا لتعدد الأنظمة القانونية في اليونان.(11) كما أن اتفاق لوزان لعام 1923، سمح بأن يكون للمسلمين في اليونان مؤسساتهم الخاصة مثل الأوقاف ومكتب المفتي وبعض المؤسسات التعليمية والمحاكم الشرعية التي لا تزال تنشط إلى اليوم.(12) ويُدير مؤسسات الأوقاف في "تراكيا" و"دوديكانيز" لجان محلية تعمل تحت إشراف السلطات المحلية والحكومية.

قانون الأوقاف الجديد في تراكيا (رقم 3647/ لسنة 2008)، الذي يُنظم انتخاب تلك اللجان المحلية المشرفة على إدارة الأوقاف لا يزال غير مفعل، في حين يمكن أداء اليمين الشرعية وفقًا لتعاليم الشريعة الإسلامية، أمام المحاكم وداخل البرلمان وفي صفوف الجيش إذا تقدم المسلمون بطلب ذلك. ويحدد قانون 1994 حصة 0.5% لتسمية موظفين مسلمين في القطاع العام، إلا أنه حتى هذا النظام لا يزال غير مفعل أيضًا.(13)

انتخاب وصلاحيات المفتي

تم الاعتراف بصلاحيات المفتي في اليونان أول مرة عام 1881، ثم تأكد ذلك الاعتراف في عام 1913، أما اتفاق لوزان فلم يتعرض لتنظيم عمل المفتي وتحديد صلاحياته، ولا يزال القانون رقم 2345 لسنة 1920 هو المنظم لمؤسسة المفتي. وقبل عملية تبادل السكان بين اليونان وتركيا، كان في اليونان 35 مُفتيًا، أما بعد عام 1923 فقد تقلص العدد إلى 6 مفتين ينشطون في مناطق "إيبير"، ومفتٍ واحد يعمل في منطقة "سولون" (ويهتم بشؤون المسلمين الشركس)، إلى جانب أربعة مفتين في "تراكيا". ظل بعد عام 1945، ثلاثة مفتين فقط في "تراكيا" (في مدن كوموتينيا وكسانتيا وديديموتيهو)، ويوجد مفتٍ في "رودوس" رغم عدم الاعتراف الرسمي به.

مع مرور الوقت بات مفتيّو اليونان يتمتعون بوزن سياسي، فهم زعماء داخل جماعاتهم المحلية والمتحدثون الرسميون باسم المسلمين مع السلطات اليونانية، وقد كان المفتون المحليون، وخاصة مُفتييْ "كوموتينيا" و"كسانتيا"،  يلعبون أدوارًا رئيسية في حل الخلافات السياسية بين اليونان وتركيا، والمتعلقة أساسًا بأوضاع الأقلية المسلمة في "تراكيا". وفي هذا السياق فإن لطريقة انتخابهم أهمية خاصة، ومع أن قانون عام 1920 يُنظم عملية انتخاب المفتين، إلا أن الطريقة التي لا تزال متبعة تعتمد على تسمية المفتين عن طريق التوافق بين عدد من زعامات الأقليات وممثلي السلطات اليونانية.

مع ذلك، وبعد أن اختفت مقاومة الزعماء المحافظين القوميين الأتراك إلى الأبد، عاد الجدل حول قضية انتخاب المفتي أو تعيينه إلى السطح، وكان جدلاً عقيمًا ومتوترًا،(14) عندها قررت السلطات اليونانية تغيير القانون المتعلق بمؤسسة المفتي، وأصبح المفتي، وفقًا لقانون 1920 لسنة 1991 يُعين مباشرة من قبل السلطات اليونانية.  

على إثر تعيين المفتين الجدد بداية عام 1990، كانت ردة الفعل القوية التي سجلتها الفئة المثقفة من المسلمين حول تعيين مُفتيي كوموتينيا وكسانتيا تتهم السلطات بمخالفة الإجراءات القانونية التي صاحبت تلك التعيينات. وهكذا واجه المفتون المعينون اتهامات انتهت بهم إلى المثول أمام المحاكم اليونانية، وهو ما استدعى صدور قرار عن المحكمة الأوروبية لحقوق الإنسان وتأكيدها على حق المسلمين في اختيار ممثليهم الدينيين.(15)

منذ ذلك الحين أصبحنا نشهد وجود مفتيين اثنين في "تراكيا" يُنتخبان من طرف الأقلية المسلمة، إلى جانب مفتيين آخرين معينين من طرف الدولة اليونانية، واللذين تترتب على أعمالهما آثار قانونية.

وزاد الوضع تأزمًا وتعقيدًا عندما نصّب مفتيو "تراكيا" أنفسهم، باستثناء مفتي "رودوس"، قضاة يحكمون وفقًا للأحكام الإسلامية الشرعية المتعلقة بأحكام الأسرة والميراث. هؤلاء المفتون أيضًا يتصدون لتسمية وتعيين الأئمة والمشرفين على المشاريع الوقفية وجمع أموال الزكاة، ويصدرون الفتاوى كلما دعت الحاجة إلى ذلك، وربما هذا ما يُفسر عدم وجود منظمة أو جمعية إسلامية موحدة ووحيدة تمثل المسلمين على مستوى الدولة.

المشاركة في الحياة السياسية

كتب الدكتور كونستانتين تسيتساليكيس، أحد أهم المتابعين المتخصصين لأوضاع المسلمين في اليونان، أن أفراد الأقلية المسلمة في "تراكيا" يشاركون بانتظام في الحياة السياسية للدولة، ويتم اختيار ممثلين عنهم في البرلمان من خلال الأحزاب السياسية الكبرى. وانتُخب عام 2007 عضوان في البرلمان ليمثلا الأقلية المسلمة في "تراكيا"، وكان كلا العضوين المنتخبين ينشطان في حزب "باسوك" (PASOK) المعارض. كما أدرجت أسماء ممثلين عن الأقلية المسلمة على القوائم الانتخابية لانتخابات البرلمان الأوروبي في يونيو/حزيران 2009،  ولكن دون أن يكونوا مرشحين فعليين لخوض الانتخابات.(16)

سجل في هذا السياق حصول المسلمين في انتخابات عام 2002 على حوالي 250 وظيفة تمثيلية في الإدارات والمؤسسات المحلية (البلديات والولايات والمجالس المحلية)، كما تم انتخاب مسلم لشغل وظيفة نائب حاكم "رودوب".(17) هذا في حين يلعب المسلمون، في منطقة "تراكيا" خاصة، دورًا نشطًا في الحياة السياسية المحلية، أما على مستويات السلطة العليا فإن دور المسلمين وتمثيليتهم فيها ضعيفة أو تكاد تكون منعدمة.

إلى جانب المؤسسات الدينية، أسس مسلمو اليونان بعض الجمعيات والمنظمات غير الحكومية التي يعملون من خلالها على الدفاع عن حقوقهم المدنية والمواطنية وضد مختلف أشكال التمييز التي تستهدفهم، ومن أهم تلك المنظمات التي تعمل على حماية حقوق الأقلية المسلمة "حركة الأقلية التركية لحقوق الإنسان والأقليات". إلى جانب هذه الجمعية، توجد جمعيتان مدنيتان أخريان تقودهما ثلة من السياسيين والمثقفين المنتمين إلى الأقلية التركية، وهما: جمعية خريجي الجامعات في تراكيا، واتحاد أتراك "كسانتيا"، وتواجه الجمعيات التي يتضمن اسمها وصف "التركية" مشاكل قانونية؛ حيث تمنعها المحاكم اليونانية من النشاط وفقًا للقانون المؤرخ في عام 1983، وتعتبر الأحكام القضائية الصادرة في هذا الشأن: "أن على مثل هذه الجمعيات التعريف بنفسها على أساس ديني لا قومي إثني"، وقد رفعت جمعية اتحاد أتراك "تراكيا" قضية في هذا الغرض أمام المحكمة الأوروبية لحقوق الإنسان، وبالرغم من أن محكمة ستراسبورغ أدانت منع المحاكم اليونانية نشاط مثل هذه الجمعيات إلا أن حكمها لم يجد طريقه إلى التنفيذ، ولا تزال المحكمة المدنية في "كسانتيا" تقدم نفس التبريرات سالفة الذكر وتأمر بحل اتحاد أتراك "كسانتيا".(18)

نلاحظ أيضًا على هذا المستوى، أن الحياة الاجتماعية والسياسية اليونانية بدأت تشهد في السنوات الأخيرة بروز تنظيمات وجمعيات أسسها المهاجرون في أثينا، مثل الجمعية الثقافية اليونانية-الباكستانية. ويشير ارتفاع عدد طلبات تسجيل الجمعيات والمنظمات غير الحكومية التي تؤسسها الجماعات الأقلية المسلمة في اليونان إلى محاولات هؤلاء، عن طريق النشاط الجمعياتي، تحقيق أهدافهم وحماية حقوقهم المدنية والاجتماعية التي لا يستطيعون تحقيقها من خلال النظام السياسي القائم.

مساجد اليونان

يبلغ عدد المساجد في تراكيا حوالي 300 مسجد، ويوجد في مدينة "كوس" مسجدان، وفي "رودوس" مسجد واحد، بينما تبقى أثينا العاصمة الوحيدة من بين عواصم كل بلدان أوروبا التي تخلو من وجود مسجد جامع، وإن كان فيها أكثر من 80 مصلّى للمهاجرين موزعة في أرجائها وضواحيها.(19)

وأفصحت قضية بناء مسجد في العاصمة عن مدى التعقيد الذي يشوب العلاقة بين مسلمي اليونان والمجتمع الذي يعيشون فيه والدولة كسلطة، وإن كانت هذه المشكلة قد حُلّت بقرار اتخذه البرلمان اليوناني عام 2008 لمصلحة بناء المسجد ورُفضت أية دعوى ضد هذا القرار.(20) ومن هذه التعقيدات أن الحزب اليميني "الفجر الذهبي" قد أعلن عن عزمه جمع 100 ألف يوناني للعمل على منع بناء المسجد؛ ما أثار قلق وغضب الجماعات المسلمة في منطقة البلقان(21). ولكن من جهة أخرى أعلنت الخارجية اليونانية أن الدولة ستتكفل بتمويل هذا المشروع، وسيدخل ضمن ممتلكاتها الخاصة.(22)

صعود حزب الفجر الذهبي

يقض صعود الحزب اليميني المسمى الفجر الذهبي، مضاجع المسلمين في اليونان، وبالأخص المهاجرين منهم. ويرى باناغيوتيس سوتيريس أستاذ الفلسفة السياسية والاجتماعية، في مقال له منشور بصحيفة "لوموند ديبلوماتيك" في عددها الصادر في أكتوبر/تشرين الأول 2013، أن "حزب الفجر الذهبي له جذور نازية، وتتأسس أيديولوجيته على كره المهاجرين ومعارضة مشاريع اليسار السياسي في هذا المجال".

وقد واصل عناصر حركة الفجر الذهبي خلال العقد الأول من الألفية الجديدة ترسيخ وضعهم في المشهد اليوناني عن طريق تنفيذ "هجمات عنصرية" ضد المهاجرين وبخاصة منهم غير الشرعيين وطالبي اللجوء من بينهم. وأخذوا يركزون في النصف الثاني من العقد الماضي -ومع ظهور بدايات الأزمة المالية- على تعزيز وجودهم في بعض أحياء أثينا؛ حيث أسسوا "لجانًا مدنية"، وقدموا أنفسهم على أنهم "مواطنون غاضبون" يطالبون بحلول عاجلة لمشاكلهم.

يدعي أتباع "الفجر الذهبي" أن المهاجرين هم السبب المباشر لما تعيشه اليونان عمومًا والعاصمة أثينا خصوصًا من مشاكل. وثبت تعامل ما تسمى بـ"اللجان المدنية" مع الشرطة المحلية، التي رفضت في عديد من المرات التدخل في منع أو التحقيق في بعض القضايا المتعلقة "بهجمات عنصرية" وأغمضت عيونها عن نشاطات حركة الفجر الذهبي غير الشرعية.(23) واستطاع الجناح السياسي للحركة خلال الانتخابات الأخيرة، الحصول على 6.9% من أصوات الناخبين، أو 18 مقعدًا في البرلمان مستفيدا الوضع الاقتصادي المتردي الذي تعيشه البلاد. ولم يقتصر الأمر على ذلك فحسب، بل إن استطلاعات الرأي وتحليل نتائج الانتخابات أظهرت أن شعبية هذا الحزب في تزايد، وكانت نسبة دعمهم الشعبي فيما قبل لا تتجاوز 1%. وعلى العموم لاقت أفكار حزب الفجر الذهبي وأيديولوجيته ورسالته انتشارًا تخطى حدود اليونان لينتقل إلى بعض الدول البلقانية الأخرى؛ وذلك بسبب قرب الأوضاع فيها من تلك التي بنى عليها أنصار فكر الفجر الذهبي أيديولوجيتهم.

أما الاعتداءات المتكررة التي تستهدف المهاجرين فلا تجد اهتمامًا لدى دوائر الشرطة والقضاء؛ فحزب الفجر الذهبي، ووفقًا للعديد من المصادر الداخلية والخارجية، يلقى دعمًا كبيرًا من رجال الشرطة؛ حيث أظهرت نتائج الانتخابات الأخيرة، أنه في بعض أحياء العاصمة، بلغت نسبة تصويت رجال الشرطة حد 50% لصالح هذا الحزب. وأصبحت عمليات الاعتداءات بالسكاكين والدراجات النارية في بعض أحياء العاصمة عملاً يوميًا يستهدف المهاجرين الذين باتوا يخشون من خروجهم إلى شوارع العاصمة فرادى، في حين سجلت منظمة "هيومن رايتس ووتش" في تقرير تحت عنوان "كراهية في الشوارع" أن السلطات اليونانية، وكذلك الاتحاد الأوروبي والمجتمع الدولي، لا يكترثون كثيرًا لتفاقم ظاهرة العنف ضد المهاجرين خاصة وأن اليونان تُعتبر بوابة مرور لأغلب اللاجئين (80%) إلى دول الاتحاد الأوروبي.(24)

إن تزايد أعمال عنف عناصر الفجر الذهبي كمًا وكيفًا واستهدافها جماعات مجتمعية وأقليات إثنية أخرى إلى جانب النشطاء اليساريين، أدى إلى استفاقة أجهزة الدولة ومنظمات المجتمع المدني التي بدأت تعمل على محاصرة هذا الخطر؛ ما ترك ارتياحًا لدى المهاجرين المسلمين، وإن في غياب ضمانات حقيقية وملموسة بأنهم لن يتعرضوا مجددًا إلى حملات كراهية تستهدفهم وتعرّضهم للخطر.

الخاتمة

إن التعدد الذي يميز الجماعة المسلمة في اليونان، وبالرغم من الهزات والاضطرابات التاريخية التي مروا بها، مكّنهم من الحفاظ على وجودهم على أرض اليونان، وهم اليوم يُظهرون حرصًا كبيرًا ويعملون بنشاط متواصل من أجل الحفاظ على هويتهم الدينية والثقافية.

الأكيد اليوم أن وضع الإسلام، في دولة مهد الحضارة الأوروبية، هو رهين النزاع السياسي اليوناني-التركي، كما يتعرض أتباعه، وبنسق متصاعد ومستمر، إلى ضغوط الراديكاليين وتعصب اليمينيين.

ومثّل انضمام اليونان إلى الاتحاد الأوروبي، ومصادقة أثينا على منظومة حقوق الإنسان الأوروبية، بالنسبة للمسلمين ضمانة، ولو على المستوى النظري، لحماية حقوقهم التي طالما انتُهكت. والسؤال اليوم هو: إلى أي حد تُحترم تلك الحقوق التي تتضمنها المواثيق الأوروبية، وإلى أي حد ستعمل المؤسسات الأوروبية المعنية، مثل محكمة حقوق الإنسان في ستراسبورغ(25) على تفعيلها ومراقبة تنفيذها وتأكيد أولويتها التي ستساهم في تحسين وضع الأقلية المسلمة في اليونان.
__________________________________________
- محمد يوسيتش - منسّق "الشبكة البحثية: الإسلام في جنوب شرق أوروبا".
- النص أعد في الأصل باللغة البوسنية لمركز الجزيرة للدراسات، ترجمه كرم الماجري إلى اللغة العربية.
المصادر
1- Prema: Mustafa Spahi?, Povijest islama za I i II, III i IV razred medresa, Gazi Husrev-begova medresa i Rijaset Islamske zajednice , 1995., str. 296 -305, i 417-435, Hronologija va?nijih doga?aja u istoriji islama, Takvim Udru?enja ilmije, 1979, str. 327-331
2- كتب الرحّالة أبو إسحق إبراهيم بن محمد الفارسى الإصطخري (المتوفى في النصف الأول من القرن الرابع الهجري/العاشر الميلادي)، الذي زار الجزيرة في القرن العاشر، في كتابه "كتاب المسالك والممالك": "جزيرة كريت أصغر مساحة وأقل سكانًا من جزيرة سيسيليا، وكل سكانها من المسلمين الذين غالبًا ما تجدهم في مواطن الجهاد، يعيش بينهم بعض المسيحيين، وهو أمر عادي نجده في الولايات الإسلامية".
3- Alibašić Ahmet, „Muslimani Jugoisto?ne Evrope“, Atlas islamskoga svijeta. Sarajevo, Udruženje ilmijje IZ u BiH, 2004, str. 572-585.
4- Tsitselikis, Konstantin, „The legal status of Islam in Greece, Die Welt des Islams, tom 44, br.3, 2004., str. 402-431., citirano prema Godišnjaku muslimana u Evropi, El-Kalem i Centar za napredne studije, Sarajevo, 2011., str 197-198.
5- Tsitselikis, Konstantin, „Muslimani u Evropi- Grčka“ El-Kalem i Centar za napredne studije, Srajevo 2011. Str 199.
6- Podaci lidera muslimanskih zajednica, To Vima, 31. Maj 2009. prema Tsitselikis, Konstantin
7- Dimitris A.Antoniou, “Muslim Immigrants in Greece: Religious Organizations and Local Responses”, Immigrants and Minorities, Vol: 22, No: 2-3, str.155-174.
8- Tsitselikis, Konstantin, „Muslimani u Evropi- Grčka“ El-Kalem i Centar za napredne studije, Srajevo 2011. str 199
9- Alibaši?, Ahmet, „Muslimani Jugoisto?ne Evrope“, Atlas islamskoga svijeta. Sarajevo, Udru?enje ilmijje IZ u BiH, 2004, str. 572-585.
10- يمكن العودة إلى النص الكامل لدستور اليونان على موقع http://www.hri.org/docs/syntagma /.
11 -   Konstantinos, Tsitselikis, „Islam u Grčkoj“, Behar, Godina XXI 2012. Br.108 str. 68-77
12 -  Alibašić, Ahmet, „Muslimani Jugoisto?ne Evrope“, Atlas islamskoga svijeta. Sarajevo, Udru?enje ilmijje IZ u BiH, 2004, str. 572-585
13-  Tsitselikis, Konstantin, „Muslimani u Evropi- Grčka“ El-Kalem i Centar za napredne studije, Srajevo 2011. Str. 200.
14-  Vemund AARBAKKE, The Muslim Minority of Greek Thrace, vol. II, PhD, Bergen: University of  Bergen, 2000.
15-  ECtHR Serif v. Greece, zahtjev: 38178/97, od 14. decembra 1999. godine; Agga v. Greece (No 2), zahtjevi: 50776/99 i 52912/99, od 17. oktobra 2002. godine; Agga v. Greece (No 3), zahtjev: 32186/02, od 13. jula 2006. godine; Agga v. Greece (No 4), zahtjev: 33331/02, od 13. jula 2006. godine.
16-  Tsitselikis, Konstantin, „Muslimani u Evropi- Grčka“ El-Kalem i Centar za napredne studije, Srajevo 2011. str 200
17- إحصاءات وزارة الخارجية اليونانية.
 http://www.mfa.gr /
18-  Tsitselikis, Konstantin, „Muslimani u Evropi- Grčka“ El-Kalem i Centar za napredne studije, Srajevo 2011. Str. 201-202.
19- Tsitselikis, Konstantin, „Muslimani u Evropi- Grčka“ El-Kalem i Centar za napredne studije, Srajevo 2011. str 202
20- مؤسسة الإذاعة والتلفزيون التركي في 18 يوليو/تموز 2013: "رفض طلب تمويل بناء الجامع في أثينا"
http://www.trtcroatian.com/hr/newsDetail.aspx?HaberKodu=016a8ff4-4d79-453f-ac0f-8238ee7f1d62
21- وكالة أنباء أناضوليا: "إلقاء القبض على زعماء حركة الفجر الذهبي، التي قاتل عدد من ناشطيها في البوسنة والهرسك" المصدر: صحيفة دنيفني أفاز 28/9/2013:
Agncija Anadolija, „Uhapšeni čelnici Zlatne zore, čiji su pripadnici ratovali i u BiH“, Dnevni avaz, 28.9.2013. (http://www.avaz.ba/globus/europa/uhapseni-celnici-zlatne-zore-ciji-su-pripadnici-ratovali-i-u-bih , pristupljeno, 21.11.2013.)
22- وكالة أنباء أناضوليا: "تعتزم الحكومة اليونانية تمويل بناء جامع أثينا باقتطاع جزء من ميزانيتها لهذا الغرض"
Agencija Anadolija, „Grčka ?e svojim novcem izgraditi džamiju u Ateni“, 09.02.2013.
(http://www.klix.ba/vijesti/svijet/grcka-ce-svojim-novcem-izgraditi-dzamiju-u-atini/130209040 , pristupljeno, 9.12.2013.)
23-Panagiotis, Sotiris „Uspon zlatne zore“, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, broj 10. Okotobar 2013
24- Penny, Laurie, „It's not rhetoric to draw parallels with Nazism“ The Independent,  30.8. 2012 (http://www.independent.co.uk/voices/commentators/laurie-penny-its-not-rhetoric-to-draw-parallels-with-nazism-8092591.html , available on 9.12.2013.)

25-  Za analizu presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i perspektive koje otvara za muslimanske manjine vidi studiju „Sloboda vjere u presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu“, Emir Kovačević, Friedrich-Naumann-Stiftung, Sarajevo 2013