Mekanski hroničari su zabilježili kako je početkom dvijehiljaditih godina
i prije nego će se donijeti odluka da se šabrije zamijene kolicima u svetoj
džamiji u Meki bilo evidentirano i registrovano 650 nosiljki. Većina od nekada
registrovanih 2500 nosača u Haremu bili su afričkog porijekla, snažni muškarci
obično sličnog rasta, od kojih su neki čitav život proveli noseći bolesne i
starije hadžije na svojim glavama za određenu naknadu koju su s njima
dogovarali. Nekada su šabriju nosila dvojica, a nekada četvorica. Nosiljke su češće nosili na glavama nego na ramenima i sjećam
se da su se kretali u kolonama jedna nosiljka iza druge, probijajući se kroz
gužve uz povremene uzvike „hašeb!“, „hašeb!“, („drvo, drvo!“) upozoravajući
hadžije koji su im bili na putu da se pomjere.
Prvi pisani tragovi o korištenju ovih nosiljki su stari tri stotine
godina i kažu da su ih nazvali šabrije/šibrije od et-tešbir tj. od mjerenja šibrom
ili pedaljom, odnosno da su pedljima mjerili
ljude kako bi prema njihovoj mjeri pravili nosiljke. A zabilježeno je i
to kako se cijena određivala i po veličini odnosno težini onoga koga se nosilo
u njima.
Nosiljke kojih se ja sjećam su bile zelene, a nosači su pored Safe ispod
brežuljka Ebu Kajs imali svoju bazu gdje su čekali red i da pogode cijenu
nošenja. Na glavama su imali debele čvrsto svezane turbane “kamve” koje su trebale
da ublaže pritisak nosila kada ih nose na glavi. Pamti se i to da su imali svoj
esnaf i
šejha koji je uredovao odnose među vlasnicima nosiljki i rješavao sporove.
Danas tog prizora više nema, a uprava Harema je odnedavno uvela sistem
električnih kolica koja hadžije i mutemiri mogu samostalno upravljati ili će
neko od osoblja to za njih uraditi. Predviđen je poseban prostor za tavaf (obilazak
oko Kabe) i saj (ritualno kretanje između brežuljaka Safa i Merva) kojim se oni
neometnao kreću. Danas je hodočasnicima na raspolaganju 5000 običnih i 3000
ovih električnih kolica kako bi se bolesni, stariji i osobe sa posebnim
potrebama pripomogli tokom obavljanja obreda.
Tako će šabrije postati samo još jedna iščezla tradicija drevne Meke koju
vrijedi makar negdje zabilježiti, a meni nije baš po volji što već pamtim
stvari koje nestaju i postaju dijelom tradicije.
