25.10.09

Veliki prasak medijske panike

U Francuskoj uhapšen fizičar alžirskog porijekla koji je radio na projektu CERN

Piše: Muhamed Jusić- magazin Start BiH

U ponedjeljak (12.10.2009.) se tridesetdvogodišnji muškarac alžirskog porijekla uhapšen nekoliko dana ranije pojavio pred francuskim sudom. On je zajedno sa svojim dvadesetpetogodišnjim bratom uhapšen u antiterorističkoj operaciji francuskih snaga u jugoistočnom francuskom gradu Vienne.
Želio bih napasti
Prema sudskim izvorima, a kako prenosi novinska agencija AFP, osumnjičeni, čije ime u skladu sa francuskim zakonima nije još uvijek saopšteno, na sebe je skrenuo pažnju sigurnosnih agencija tokom nezavisne istrage o potencijalnim islamističkim militantima koji su, navodno, imali planove boriti se u Afganistanu. Nakon što je postao sumnjiv, ovaj fizičar koji je doktorirao fiziku čestica je osamnaest mjeseci bio pod prismotrom francuskih agenata da bi prošlog mjeseca sudac Christophe Teissier, specijaliziran za terorizam, otvorio i službenu istragu o njegovim sumnjivim aktivnostima. Nakon toga je uslijedio hapšenje. U međuvremenu brat mu je oslobođen dok se on na saslušanju pred sudom pojavio kako bi odgovorio na optužbe za „kriminalno udruživanje u terorističku organizaciju“. Ovo je, zasad, preliminarna optužnica koja daje sudiji mogućnost da provede istragu i donese odluku da li će nastaviti suđenje. U optužnici koja je pročitana pred sudijom tereti ga se da je razmjenjivao poruke putem interneta sa ljudima bliskim ogranku El-Kaide u Sjevernoj Africi (El-Kaida fi El-Magrib el-Islamij) i da je u toj korespondenciji izrazio želju da izvede napade bez da je „došao do faze materijalne pripreme za sam napad“.
Iako se svakom slučaju potencijalnog povezivanja sa El-Kaidom bilo koga i bilo gdje u svijetu, naročito u zemljama koji imaju svoje trupe u Afganistanu, pridaje velika pažnja, ovaj posljednji slučaj hapšenja je još jednom pokazao kako su neki mediji, ali i državni zvaničnici, spremni izvoditi ishitrene zaključke i preuveličavati prijetnju od terorizma, nesvjesni da tako nerijetko samo pomažu teroristima protiv kojih se bore.
Naime, nakon što su agencije objavile kako je uhapšeni radio kao fizičar za Evropsku organizaciju za nuklearna istraživanja – CERN (Conseil Européen pour la Recherche Nucléaire), uslijedio je čitav niz natpisa u medijima, a o Internet sferi da i ne govorimo, o tome kako je El-Kaida planirala spektakularne napade na evropska nuklearna postrojenja. I ne samo to, nego se preko naslova brojnih medija u svijetu i regionu sugerisalo kako se El-Kaida pokušala dočepati „Božije čestice“ ili „Mašine sudnjeg dana“, i kako je zaustavljena u zadnji čas.
Sve te spekulacije su se temeljile na šturoj informaciju tužiteljstva kako je osumnjičeni radio zajedno sa sedam hiljada drugih naučnika na već od ranije kontraverznom eksperimentu CERN-a, smještenom nedaleko od Ženeve na švicarsko-francuskoj granici, poznatom pod nazivom LHC (Large Hadron Collider) ili Velikom hadronskom sudaraču, najvećem i najskupljem naučnom stroju na svijetu, vrijednom pet milijardi eura koji je trebao stvoriti simulaciju „Velikog praska”.

Crni scenario El-Kaidi u korist
Još u oktobru prošle godine kada se trebao desiti prvi sudar čestica u četrnaest godina građenom postrojenju LHC-a brojni mediji su čitavo ljeto, pozivajući se na mišljenja nekoliko naučnika koji su od početka bili skeptični prema čitavom projektu, upozoravali da će pokretanje LHC-a dovesti do stvaranja, ni manje ni više, nego crne rupe koja će progutati Zemlju. Naravno, svijet nije nestao nakon prvog eksperimenta, ali to nije razuvjerilo kritičare iz naučnih i inih krugova da se nešto slično neće desiti u budućnosti ako naučnici iz CERN-a nastave potragu za sve manjim česticama kako bi došli do one „od koje je čitav svemir stvoren“.
Same naznake da je El-Kaida bacila oko na to postrojenje ili da se oko njega počela motati postala je argument više u rukama njegovih kritičara. Zato su iz agencije požurili da odagnaju bilo kakvu sumnju u sigurnost čitavog projekta naglašavajući da uhapšeni, iako jeste kao naučnik radio na Velikom sudaraču hadrona „nije zaposlen u CERN-u, već da je u eksperimentima sudjelovao na osnovu ugovora između CERN-a i drugog naučnog instituta“.
U saopštenju koje je ovim povodom izdao CERN, a koje su prenijele agencije se navodi i to kako „optuženi u pogonima te organizacije nije dolazio u kontakt s materijama koji se mogu upotrijebiti u terorističkim napadima“.
Međutim, ništa od toga, kao ni činjenica da je istraga tek u toku i da je na sudiji tek da utvrdi ima li dovoljno dokaza (čak i prema novim antiterorističkim zakonima prema kojima je dovoljno dokazati bilo kakvu vezu između osumnjičenog i nekog od pripadnika terorističke organizacije) za nastavak suđenja nije spriječila medije da već izađu sa najcrnjim scenarijem, što je još jednom aktueliziralo pitanje tzv. simbioze medija i terorizma.
Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi-žrtve-vlast", danas zamjenjuje kvartet "teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji" – barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu Mediji i terorizam iz 2004. (str.20). I upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike kojima je stalo do objektivnog izvještavanja da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju globalne panike oko nagle ekspanzije terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.
Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima. Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o islamističkom ekstremizmu, predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica, čini uslugu upravo onima protiv kojih se navodno bore. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizovane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore. Tako su možda oni koji su samoinicijativno razradili bez ikakvog dokaza najcrnje scenarije mogućeg angažmana CERN-ovog fizičara nesvjesno učinili uslugu El-Kaidi i pomogli joj da bez ikakvog truda zastraši Evropljane i čitav svijet, što i jeste njihov glavni cilj.

24.10.09

Prilog u novom broju Novog Selama

Na zahtjev Uredništva glasnika Mešihata / Muftijstva Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj (http://www.igbd.eu/) Novi Selam, napisao sam prilog o izazovima nove islamske osjećajnosti za bh muslimane. Iako nisam ništa novo napisao, ipak smatram da je ovu temu potrebno bez žeđi za senzacionalizmom i bez ad hoc etiketiranja na konstruktivan način aktuelizirati unutar Islamske zajednice kako u domovini, tako i u dijaspori. Kako god, čitav primjerak Novog Selama može se preuzeti u pdf. formatu i to ovdje: Selam br.10.

22.10.09

200 GODINA OD SMRTI MULA MUSTAFE BAŠESKIJE

U Bošnjačkom institutu Fondacija Adil Zulfikarpašić će se u utorak 27.10. 2009. u 19.00 održati poseban skup sa željom da se obilježi 200-godišnjica od preseljenja kroničara Sarajeva Mula Mustafe Bašeskije. O Mula Mustafi Bašeskiji i njegovom djelu govorit će prof. Dr. Kerima Filan.

14.10.09

Instant demokratija u Grobnici imperija

Tekst o Afganistanu iz prošlog broja Starta

Instant demokratija u Grobnici imperija

Piše: Muhamed Jusić

Prvi preliminarni rezultati afganistanskih predsjedničkih izbora pokazuju da je sadašnji predsjednik Hamid Karzai osigurao dovoljan broj glasova da izbjegne drugi krug glasanja i sebi osigura još jedan mandat. Međutim, njegov bivši ministar vanjskih poslova i protukandidat Abdullah Abdullah osporio je te rezultate optužujući Karzaija za izbornu krađu i malverzacije. Prema djelimičnim rezultatima, koji se odnose na 95 posto glasačkih ureda, Karzai je dobio 54,3 posto glasova, a Abdullah 28,1 posto. Za Karzaija je bitno da dobije nadpolovičnu većinu kako bi izbjegao drugi krug. Međutim, ukoliko se sumnje u regularnost izbora koje su izrekli, ne samo u Abdullahovom izbornom štabu, nego i domaći i strani posmatrači pokažu tačnim, drugi krug bi se mogao organizovati tek na proljeće. BBC je prenio kako su posmatrači iz EU potvrdili kako je „većina spornih glasova među onima koji su dati dosadašnjem predsjedniku Hamidu Karzaiju“ i kako se sumnja u ispravnost oko milion i po glasova od šest miliona koliko je navodno glasalo na izborima. Karzaijev izborni štab odbacio je tvrdnje EU misije kao "neodgovorne". A i on lično se oglasio ovim povodom tvrdeći kako "čvrsto vjeruje u integritet izbora, integritet afganistanskog naroda i vlade u tom procesu“ i da su bile moguće samo manje neregularnosti, kao i svugdje u svijetu.
Javna je tajna da su svi u zapadnim metropolama svjesni da Karzai svojom dosadašnjom politikom i učinkom svoje vlade nije mogao osigurati toliku podršku. Doda li se tome etnička netrpeljivost koja je u mnogim dijelovima Afganistana ključni motiv kod većine glasača, teško je povjerovati da nije bilo ozbiljnih malverzacija prilikom čitavog procesa. Iako je Karzai sklopio savez sa brojni sumnjivim likovima iz različitih etničkih skupina sa afganistanske političke scene, od bivših „gospodara rata“ do trgovaca narkoticima, to ipak nije dovoljno da osigura podršku širokih narodnim masa koje su, uz opasnost da im talibani odrežu prst umočen u tintu na glasačkom mjestu, ipak izašli da glasaju.
Zato se vjeruje kako bi većina zapadnih diplomata rado vidjela da se rezultati ospore u tolikoj mjeri da ipak dođe do još jednog kruga u kome bi vjerovatno Karzai ponovo pobijedio, ali bi čitav proces ipak dobio na legitimnosti i možda time poboljšao povjerenje naroda u politički sistem, pa samim time i u predsjednika Hamida. U zapadnoj štampi je već procurilo kako još jedan krug izbora zagovara američki specijalni izaslanik za Afganistan i Pakistan, Richard Holbrook.
U isto vrijeme, vojni eksperti u istim tim metropolama čiji vojnici su angažovani u Afganistanu, nisu sretni zbog ideje da ponovo moraju proći kroz sigurnosnu noćnu moru organizacije još jednih izbora. Ni troškove još jednog kruga izbora niko ne želi zanemariti. Procjenjuje se kako su ovi izbori Ameriku i NATO saveznike koštali 224 miliona dolara. Ali, ako će to imalo poboljšati poziciju kompromitovane Karzaijeve vlade i njega samog u očima Afganistanaca, to je cijena koju će zemlje članice NATO rado platiti. Ostaje problem što se izbori mogu organizovati tek na proljeće, a do tada bi u Kabulu vladao „politički vakuum“ (iako ni sada situacija nije bolja) koji bi vjerovatno iskoristili talibani.
Kako god, od izbora koji su trebali proizvesti „legitimnog predsjednika" kako sada stvari stoje nema ništa. Nadmudrivanje o tome da li će biti ili neće biti drugog kruga izbora trajat će mjesecima, kao i provjera neregularnosti. Taj proces zahtjeva još vremena, a NATO savezu baš vremena nedostaje, jer sa svakom greškom ISAF-a (International Security Assistance Forces) u kojima stradaju afganistanski civili i sa sve češćim povratkom evropskih mladića u mrtvačkim kovčezima u njihove rodne krajeve opada podrška NATO-ovom angažmanu u Afganistanu.
Zato NATO, već dugo traga za izlaznom strategijom u afganistanskom ratu i u nacrtu svake od njih se nalazi prepuštanje odgovornosti za situaciju u zemlji demokratski izabranoj i efikasnoj vladi u Kabulu do koje se, čini se, jednostavno ne može doći; kako do one, pokazuju to ovi izbori, demokratske, tako i one, pokazuju to protekle godine i milijarde pronevjerenih dolara međunarodne pomoći, efikasne. A bez toga slabe su šanse da će misija NATO-a u ovoj zemlji uspjeti.
Dokaz tome je i ponovni povratak talibana u velikom dijelu Afganistana, pa čak i nedavne akcije nadomak samog Kabula, ali i u samom glavnom gradu koji je do sada bio jedini grad kojeg su vladine i međunarodne snage u potpunosti kontrolisale. Broj talibanskih napada u prvih pet mjeseci ove godine porastao je za 70 posto u odnosu na prošlu, što je rezultiralo smrću 334 pripadnika ISAF-a, što je opet 17 posto više nego u cijeloj prošloj godini. Afganistanske civilne žrtve više skoro da niko i ne broji.
Proizvodnja heroina nikada nije bila veća, čak ni u vrijeme talibana koji su pred kraj svoje vladavine pokušali zabraniti uzgoj maka. Danas se NATO plaši da ne okrene bojne uzgajivače heroina protiv sebe ako im pokuša zabraniti jedini izvor prihoda od prodaje heroina i time ih gurnu u ruke talibana.
U NATO savezu su svjesni da prema pravilima vojne taktike sve vojne akcije koje traju nepotrebno dugo daju priliku neprijatelju, makar on bio vojno daleko slabiji (što je svakako slučaj sa talibanima u Afganistanu), da razviju nove taktike i da iznađu nove metode kako da zadaju bolne udarce. Poznato je kako Amerikanci nikada nisu ostajali niti u jednom ratu toliko dugo da dozvole neprijatelju da otkrije slabosti u njihovom sistemu ratovanja. Jedini izuzetak je bio Vijetnam gdje su oni naučili lekciju i još jednom potvrdili ispravnost ove teoretske postavke. Zato se njima, ali i NATO-u, žuri da se što prije izvuku iz Afganistana. Tu želju da se što prije izvuče iz afganistanskog blata povećava i imidž „grobnice imperija“ koji ova zemlja ima. Za brojne svjetske imperije, od Velike Britanije do SSSR-a, početak kraja globalne dominacije započinjao je u vrletima Afganistana. I upravo spoznaja da su sve velike imperije- ali i svi veliki vojni pohodi od onih Aleksandra Makedonskog, preko Napoleona Bonaparte, pa do Hitlera- propadale onda kada bi političko vodstvo tvrdoglavo insistiralo na dobijanju nekog rata za kojeg je očito da se zbog udaljenosti, divljine terena, klime ili slobodarskog duha lokalnog stanovništva jednostavno ne može dobiti. Ti duhovi iz prošlosti proganjaju sve u NATO-u, a naročito Ameriku koja je NATO i povukla u rat u Afganistanu i koja je iz istih razloga požurila sa povlačenjem iz Iraka.
Ali povući se nedovršenog posla je jednostavno suviše rizično. Skoro niko ne sumnja da bi se Afganistan ukoliko bi se iz njega povukli prvenstveno Amerikanci, ili većina NATO saveznika, ubrzo skliznuo u građanski rat nikad razvlaštenih i razoružanih „gospodara rata“, što bi bez sumnje opet olakšalo talibanima povratak na vlast. Nakon toga bi El-Kaida ponovno imala slobodan prostor da nastavi sa izgradnjom svoje mreže za regrutovanje i obuku bombaša samoubica. I svi bi ponovo bili na početnim pozicijama, kao i prije američkog napada na talibanski režim nakon 11. septembra 2001.
Zato Amerikanci razmatraju i druge opcije kako bi na vlast u Afganistanu doveli bilo kakvu efikasnu vlast koja bi kontrolisala situaciju u tolikoj mjeri da njima omogući povlačenje.
Prema profesoru Ivanu Ivekoviću sa Američkog sveučilišta u Kairu „ u opticaj je puštena ideja da afganistanski parlament (do sada potpuno irelevantan) ustoliči „prijelaznu administraciju", dok bi se Karzai, čekajući raspetljavanje post-izborne krize, dobrovoljno povukao s predsjedničkoga položaja. "Nelogično" je, tvrdi se, da Karzai, kojemu je de facto istekao mandat, ali mu ga je Ustavni sud već jednom produžio, još uvijek „koncentriše u svojim rukama izvršnu vlast". Prema autoru ovoga scenarija, ta bi prijelazna administracija trebala biti „široko utemeljena„ i „uključiti sve sudionike političkog procesa koji će biti u stanju uvjeriti afganistansko stanovništvo da međunarodna zajednica ne podržava ove ili one političke lidere, već demokratiju". Time bi se Karzaiju, ukoliko bude izabran, „uputio snažan signal da mora promijeniti svoje ponašanje“ i shvati kako „podrška međunarodne zajednice nije bezuvjetna" (prema prilogu na H-alter.org-u). Ima tu i nekih drugih ništa manje kreativnih planova, ali malo koji od njih može garantovati da će novi predsjednik koji zasjedne u Kabulu imati „stvarni legitimitet“ i da će uživati ugled u čitavom Afganistanu koji nikada kroz svoju povijest nije imao jaku centralizovanu državu i u kojoj je vlast oduvijek bila organizovana prema etničkoj i plemenskoj pripadnosti. Valjda je svima do sada jasno da „instant demokratija“ jednostavno ne daje rezultate i da se ne izvozi na tenkovima. Demokratizacija jednog društva je dug proces koji mora početi iz naroda i institucija civilnog društva.
Zato će izlazna strategija NATO-a vjerovatno nastaviti da se mijenja prema do sada ustaljenom modelu. Do sada je bila ustaljena praksa da se s pogoršavanjem situacije smanjuju kriteriji za „uspjeh“ i „završetka misije“. Od nekadašnjeg cilja da se u Afganistanu stvori demokratsko društvo u kome će se poštivati sve tekovine civilnog društva, spali smo na priču o bilo kakvoj strategiji koja će osigurati da se u Afganistanu na vlast ne vrate ekstremni talibani (s onim umjerenim su već najavili da bi se moglo pregovarati) i koja će dati minimalne garancije da se sukob iz Afganistana neće proširiti na susjedne zemlje. Ili strategija koja bi trebala da „drži vodu dok majstori ne odu“.

Afganistan u brojkama:
36 milijardi dolara: godišnji troškovi američkih vojnih operacija u Afganistanu
10.4 milijardi dolara: iznos koji je Amerika obećala da će uložiti u razvoj Afganistana u periodu od 2002. do 2008. od čega je raspoređeno tek 5 milijardi, što je trećina ukupne međunarodne pomoći ovoj državi.
50 milijardi dolara: iznos koji afganistanska vlada traži od međunarodnih donatora kako bi ih utrošila za razvoj u idućih pet godina.
Preko 2 miliona: broj Afganistanaca koji nemaju redovan pristup hrani
70 posto: postotak Afganistanaca koj su nepismeni
50 posto: postotak Afganistanaca koji žive u „potpunom siromaštvu“
40 posto: postotak Afganistanaca koji su nezaposleni
Preko 14 posto: procenat Afganistanaca koji su uključeni u proizvodnju heroina i uzgoja maka. Između 2002. i 2006. Sjedinjene Američke Države su potrošile tri puta više novca na borbu protiv narkotika nego na stimulisanje poljoprivrede i razvijanje alternativnih izvora prihoda za uzgajivače maka. Kada su upitani 98% Afganistanaca koji uzgajaju mak izjavilo je da bi bili spremni prestati uzgajati mak ukoliko bi imali alternativne izvore prihoda.
90 posto: postotak s kojim strane vlade učestvuju u finansiranju budžeta afganistanske vlade. Nepostojanje privatnog sektora i rasprostranjena industrija uzgoja i proizvodnje narkotika ne ostavlja vladi bazu iz koje bi prikupljala poreze.
(Prema podacima Center for American Progress)

12.10.09

Još jedna zanimljiva konferencija u Sarajevu

Centar za napredne studije i Centar za civilizaciju Balkana (BALMED) Vas pozivaju da prisustvujete otvaranju međunarodne konferencije „Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“ u petak, 16. oktobra u 18:30h u hotelu Hollywood na Ilidži.
Na otvaranju će govoriti:
Pozdravna riječ, dr. Halit Eren, direktor Istraživačkog centra za islamsku historiju, umjetnost i kulturu (IRCICA) iz Istanbula,
Turska vanjska politika na Balkanu, dr. Hakan Fidan, zamjenik sekretara Vlade Republike Turske, i
Osmansko naslijeđe kao zajednički element identiteta balkanskih muslimana, dr. Ferid Muhić, profesor filozofije na Univerzitetu u Skoplju i gostujući profesor na univerzitetima u Floridi, New Yorku i Kuala Lumpuru.
Na marginama događaja biće upriličena izložba osmanskih dokumenata vezanih za Balkan. Dodatne informacije možete dobiti na 061 489 622 ili cns@bih.net.ba.
Poziv na engleskom:
Dear ladies and gentlemen, we would like to invite you to the opening ceremony of the international conference "The Ottoman Legacy and the Balkan Muslim Communities Today" on Friday, 16th October 2009, Hotel Hollywood in Ilidza-Sarajevo at 18.30h.
There will be a simultaneous translation for English/Bosnian/Turkish language.
For further information please call 061-489 622 or cns@bih.net.ba.
Best regards & lijep pozdrav,
Asmir Aljic

Poručite dopunjeno izdanje knjige "Meka i Medina" autora Muhameda Jusića

Poručite dopunjeno izdanje knjige "Meka i Medina" autora Muhameda Jusića
Knjiga predstavlja bogato opremljenu monografiju svetih gradova Meke i Medine. Knjiga broji 120 kolor stranica, tvrdog uveza, A4 formata sa mnoštvom fotografija. Pored historijskih činjenica, akcentira i savremene zanimljivosti vezane za svete gradove Meku i Medinu. Idealan vodič za sve one koji će posjetiti, ili su posjetili, ove gradove, kao i za one koji nisu imali priliku da doznaju više o mjestima koje hadžije zijarete tokom hadža.

Knjigu u BiH možete naručiti na e-mail autora jusicm2000@yahoo.com
Cijena je 30 KM + poštarina (5 KM)

8.10.09

CNS: O IDENTITETU BOŠNJAKA SA FERIDOM MUHIĆEM

Centar za napredne studije (CNS) u saradnji sa Centrom za balkansku civilizaciju (Balmed) organizira diskusiju na temu "Nacionalni identitet Bošnjaka između autentičnosti i epigonstva: činjenice, izazovi, prijetnje". Uvodničar je prof. dr. Ferid Muhić, profesor filozofije na Univerzitetu u Skoplju i gostujući profesor na Državnom univerzitetu na Floridi, Državnom univerzitetu u New Yorku i na Institutu za islamsku civilizaciju (ISTAC-u) u Kuala Lumpuru.
Organizatori Vas pozivaju na razgovor o ovom zanimljivom pitanju. Pristup je slobodan.

Vrijeme: Četvrtak, 15. oktobar 2009., 19.00 - 20.15h

Mjesto: Hotel Saraj, Nevjestina 5, Sarajevo

4.10.09

Simbioza medija i terorizma- tekst iz novog Preporoda

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Iza nas je još jedna godišnjica, ovaj put osma, napada od 11. septembra na Washington i New York. Ponovo su se rodbina i prijatelji žrtava prisjećali svih onih koji su taj dan stradali, a čitav svijet je još jednom iz različitih uglova sagledavao čitav fenomen terorizma, ali i posljedice i rezultate tzv. rata protiv terorizma.
Jedan od pristupa koji je sazrio za analizu je onaj medijski. Mediji odavno, ne samo kada je riječ o terorizmu, više ne samo da izvještavaju o stvarnosti, nego je i kreiraju.
Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi-žrtve-vlast", danas zamjenjuje kvartet "teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji" – barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu Mediji i terorizam iz 2004. (str.20). I upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike kojima je stalo do objektivnog izvještavanja da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju globalne panike oko nagle ekspanzije terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.
Zato Anita Perašin u svom radu Masovni mediji i terorizam s pravom primjećuje kako upravo masovni mediji daju terorizmu globalni doseg, i ništa manje bitno utječu na način na koji javnost percipira šta je to terorizam, ko su ljudi koji stoje iza takvih aktivnosti, iz kojih razloga oni to čine, šta žele i koga se ustvari treba bojati. Ako mediji na tom planu zakažu i ako daju pogrešnu sliku o čitavom fenomenu i ako iz želje za senzacionalnošću samo preuveličavaju problem oni samo idu naruku teroristima. Između medija i terorizma postoji interaktivan (i simbiotski) odnos jer se trendovi medijske industrije i zakonitosti proizvodnje medijskog sadržaja kreću u pravcu preferiranja sadržaja senzacionalističkog tipa, zbog čega terorističke organizacije svojim djelovanjem mogu osigurati maksimalnu prisutnost u medijima .
Ako ovom globalnom trendu simbioznog srastanja medija i terorizma dodamo politikantskim ciljevima motivisano izvještavanje o famoznom „islamskom terorizmu“ na našim prostorima, čemu je naša javnost bila izložena u proteklih nekoliko godina, postaje nam jasno zašto bi se oni pojedinci iz novinarskog svijeta koji se predstavljaju kao oni kojima je stalo do profesionalnosti esnafa, trebali zapitati koliko se oni svojim senzacionalističkim i preuveličavanju (da ne kažemo izmišljanju opasnosti) sklonim načinom pisanja ustvari bore protiv potencijalne opasnosti od terorizma na ovim prostorima, a koliko ga ustvari generišu i prizivaju.
Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima. Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o islamističkom ekstremizmu predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica, čini uslugu upravo onima protiv kojih se navodno bore. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizovane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Jer, žeđ za senzacionalnizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.