Danas, kada uđemo u bilo koju bolje
opskrbljenu knjižaru, izvan većinski muslimanskih država, i zatražimo knjigu o
islamu, sve su veći izgledi da će nas uputiti na odjel sigurnosnih studija, a u
najboljem slučaju geopolitičkih ili društvenih nauka. Islama je sve manje na
policama na kojima su knjige iz teologije, pa čak i historije i civilizacije,
gdje bi ih se moglo očekivati. Ovaj trend je daleko prisutniji u medijima i u
javnim debatama gdje se o islamu i muslimanima dominantno govori iz pozicije sigurnosnih
studija i sigurnosne prijetnje, a prije svega tzv. rata protiv međunarodnog
terorizma.
Ovo vrlo subjektivno zapažanje vrijedi
kako za Evropu tako i za Bosnu i Hercegovinu, i njeno bliže okruženje, s
izuzetkom specijaliziranih muslimanskih knjižara i biblioteka, te ukazuje na
trend koji prolazi skoro neprimijećeno i čije moguće posljedice nisu dovoljno
sagledane niti analizirane. Ustvari, radi se o ozbiljnom fenomenu koji bi se
mogao nazvati sekuritizacijom islama (“Securitisation of Islam”, engl.).
Teoretski okvir
Teorija sekuritizacije je, prema naučnim
parametrima, još uvijek mlada teorija, formirana prvobitno u radu Olea Wævera
1990-ih, no njezina teorijska građa je na zavidnom nivou[1]. Razvoj ove teorije dominantno se veže za
Kopenhagensku školu sigurnosnih studija, dok je pojam sekuritizacije islama
ostao uveliko neistražen iako nije potrebno uložiti poseban trud kako bi se
zakonitosti procesa sekuritizacije uočili u načinu na koji se islam sve češće
tretira u svjetskim, evropskim pa i bosanskohercegovačkim okvirima. Takvih
nastojanja je bilo i ranije, i prije formiranja samog teorijskog okvira kojim
ga danas možemo opisati i analizirati. Posljedice tretiranja islama,
prvenstveno kao sigurnosnog izazova i pitanja, dugoročne su a prolaze skoro pa
neprimijećene. Zato je bitno, barem djelimično, rasvijetliti ovaj novi fenomen.
Prema definiciji autorā Kopenhagenske škole,
sekuritizacija je ekstremna verzija politizacije, tj. govorni čin kojim
određeni akter – predmet debate, do tada samo politiziran ili nepolitiziran,
prezentira kao egzistencijalnu prijetnju prema referentnom objektu (državi,
vladi, teritoriji, društvu) koja zahtijeva hitne mjere[2]. Drugim riječima,
sekuritizacija je ekstremna verzija politizacije s obzirom na to da “premješta
politiku izvan utvrđenih pravila igre i uokviruje problem ili kao posebnu vrstu
politike ili iznad politike”[3] u spektru
nepolitičko-političko-sekuritizirano.
Bitno je napomenuti kako u spektru
sekuritiziranosti ne vrijede pravila koja vrijede u spektru politiziranosti, te
se vrlo često mogu uvoditi hitne mjere koje označavaju izvanredno stanje, koje
pak opravdava radnje koje se ne smatraju normalnima u standardnim okolnostima i
koje izlaze iz granica uobičajenih političkih procedura[4].
Možda je to i zbog načina na koje
individue pa i čitava društva i države reagiraju na strah i osjećaj opasnosti.
Vrlo često se u takvim mjerama i reakcijama ne gleda na osnovne moralne, etičke
ili bilo koje druge principe i norme, , a nekada ni na same zakonske procedure.
To je ono što ovaj fenomen čini opasnim i vrijednim detektiranja kao i
blagovremenog reagiranja. Jer, kada govorimo o sekuritizaciji islama u bosanskohercegovačkom, evropskom ili bilo
kojem drugom kontekstu, to znači da je nakon procesa “posiguravanja” ili
pretvaranja u sigurnosno pitanje moguće očekivati nastavak pristupa islamu,
odnosno njegovim nosiocima, bilo individuama ili organizacijama i zajednicama
koje ga predstavljaju, koji izlazi iz uvaženih normi, propisa i procedura koje
se odnose, recimo, na druge vjerske zajednice.
Nadalje, u domenu teoretskog okvira samog
fenomena, a analizirajući navedenu definiciju sekuritizacije, mnogi analitičari
smatraju da koncept sekuritizacije označava sigurnost kao društvenu i
intersubjektivnu konstrukciju[5]. Buzan napominje da iza
teorije sekuritizacije (TS) stoji upravo ideja da se “socijalna konstrukcija
prijetnje mora shvatiti odvojeno od tradicionalne objektivno-materijalističke
analize prijetnje”[6].
Ovo otvara prostor da se sva pitanja relevantna za akomodiranje islama i
muslimana u pravnom, političkom i javnom prostoru tretiraju kroz sigurnosni
konstrukt, čak nevezano od stvarnih sigurnosnih izazova koje, npr., predstavlja
međunarodni terorizam ili nasilni ekstremizam. Pojednostavljeno, islam i
muslimani se mogu predstaviti i tretirati kao sigurnosni izazov ili prijetnja
ustavnom poretku, civilizaciji, identitetu, javnom redu i miru itd., bez obzira
na to što relevantni pokazatelji sigurnosne situacije i analize stavova ne daju
dokaz za takve tvrdnje. Tako možete imati egzaktne empirijske pokazatelje kako
su neki drugi oblici nasilnog ekstremizma i terorizma daleko opasniji po jednu
državu, čak i daleko smrtonosniji u smislu broja žrtava od onoga koji počine
muslimanski pojedinci i organizacije pozivajući se na islam, ali da i dalje
fokus javnosti, sigurnosnih agencija, vanrednih istražnih radnji, raznih
programa prevencije radikalizma i deradikalizacije ostane na muslimanima.
Sekuritizacija islama na zapadu
Evrope
Savremena sekuritizacija islama primarno
je ukorijenjena u nizu posthladnoratovskih procesa i događaja, među kojima su
najbitniji brojni teroristički napadi povezani s muslimanima kao počiniocima u
zapadnim državama, od stravičnog terorističkog napada 11. septembra 2001. godine
u Sjedinjenim Američkim Državama do niza napada poput onih 2004. i 2005. godine
u Španiji i Ujedinjenom Kraljevstvu, pa Francuskoj 2015. godine, te izazov
globalnih migracija.
Ovi događaji su, prema Hedayatullahu
Siddiqiju, gostujućem naučniku na Migration Policy Center pri Ankara Yildirim
Beyazit University, pružili novi spektar duž kojeg je široka lepeza diskursa –
od onih kreiranih kroz prizmu političara, akademika, kao i popularnih medija –
brzo sekuritizirala islam kao egzistencijalnu prijetnju zapadnim liberalnim
demokratijama[7].
On napominje i to kako se islam od svoga pojavljivanja kao religijsko-političke
sile u 7. stoljeću u Evropi predstavlja kao prijetnja samom postojanju zapadnog
kršćanstva[8].
Savremene političke i naučne rasprave o
pojmu sekuritizacije islama na Zapadu pokazuju neviđenu raznolikost iz mnogih
razloga: od viđenja islama kao arhineprijatelja liberalne demokratije i
sekularnog poretka, do rastućeg straha da će državama dati pravo na izvanredne
ovlasti za usvajanje hitnih mjera i utjecaja tih radikalnih mjera protiv
radikalizacije muslimanske dijaspore na Zapadu[9]. On primjećuje da postoji
široko rasprostranjeno slaganje među zapadnim kreatorima politike i naučnicima,
uključujući političare i popularne medije, da islam ontološki i suštinski
predstavlja prijetnju, ne samo zapadnoj civilizaciji već i međunarodnoj sigurnosti[10].
Slikovit je primjer kako se i pitanje
migrantske krize u Evropi sekuritiziralo i postepeno pretvorilo u još jedan
dokaz o “islamskoj opasnosti”.
Iako
je činjenica da značajan broj migranata koji nisu muslimani dolazi u Evropu u
potrazi za boljim životom, te da je pitanje njihove integracije podjednako
izazovno kao i u slučaju useljenika iz bilo kojeg drugog kulturološkog ili
civilizacijskog konteksta, iako postoje brojne studije o koristi koju zemlje
domaćini imaju od useljenika, prema kojima su migracije u drugim dijelovima
svijeta daleko veći izazov, kao i da je daleko više migranata i izbjeglica koje
se nalaze u brojnim zemljama svijeta nego, recimo, u Evropskoj uniji, očito je
nastojanje da se pitanje migracija, legalnih kao i ilegalnih, islamizira i
svede na pitanje prisustva muslimana, a onda kroz proces sekuritizacije ponovo
pretvori u prvenstveno sigurnosno pitanje zbog navodne opasnosti koju ti
migranti predstavljaju.
Profesor Mirza Smajić s pravom primjećuje
kako se posljednji migracijski i izbjeglički val (2015) na granicama Evropske
unije posebno izdvaja, iz razloga što su pokrenute i još uvijek traju brojne
rasprave u političkim, stručnim i društvenim sferama. Svakodnevne rasprave o
“migracijskim” pitanjima, te stanje sigurnosti uopće na nacionalnoj, ali i
razini Unije, doveli su do aktualizacije tih pitanja. Jednostavnije rečeno,
pojedine političke elite ova i slična pitanja predstavljale su kao
egzistencijalnu prijetnju društvu i državi[11].
U
kontekstu povezivanja islama s izazovom migracija, Ayhan Kaya u svojoj opsežnoj
studiji o islamu, migraciji i integraciji (Globalno doba sekuritizacije), još
iz 2009. godine, analizira utjecaj migracija na evropskom tlu i njihovu
refleksiju na nacionalnu sigurnost pojedinih zemalja Evropske unije.
Istražujući tokove migracije posljednjih godina, Kaya zaključuje da je došlo do
transformacije politike sigurnosti i azila u zapadnom javnom prostoru[12]. On naglašava da moderne
države imaju sve veću tendenciju širenja straha od migranata, ne analizirajući
razloge u njihovim državama, već ih se svrstava uz organizirani kriminal,
trgovinu drogom, što u krajnjoj liniji predstavlja prijetnju. Ovakve tendencije
povećale su “upotrebu rasističke i ksenofobične terminologije” u javnom
prostoru Zapadne Evrope[13]. Upravo to je proizvod
sekuritizacije migracije, ili, kako on naglašava, stigmatizacije migranata,
definirajući ovo kao glavnu sigurnosnu prijetnju, te na kraju zaključuje da
“proliferacija granične kontrole, represije nad strancima i tako dalje, ima
manje veze sa zaštitom a više sa političkim pokušajima da neke segmente
biračkog tijela uvjeri u dokaze o konkretnim mjerama poduzetim kako bi se
povećala sigurnost”[14].
Ovakav
fokus i pogled na islam doveo je do toga da se na njega ne samo u EU i SAD nego
globalno gdje doseže utjecaj ovog geopolitičkog bloka isključivo gleda kao na
sigurnosno pitanje, ako ne i kao sigurnosnu prijetnju. To je u drugi plan
potisnulo bilo kakav pogled na islam kao religiju, kulturu, civilizaciju, čak i
na muslimane kao heterogenu skupinu ili građane sa svojim građanskim i ljudskim
pravima. I upravo to jeste jedna od opasnosti i posljedica sekuritizacije bilo
kojeg pitanja pa tako i prisustva islama u postmodernom svijetu i društvima.
Isključiv sigurnosni pogled na bilo koje pitanje i problem reducira sliku i
stvara osjećaj ugroženosti, nesigurnosti i straha koji su oduvijek bili osnova
za iracionalne, ishitrene a često i nezakonite i nedosljedne mjere koje se
poduzimaju kako bi se na izazov odgovorilo.
Posljedice
ovog fenomena već se mogu pratiti u brojnim evropskim državama koje su uvele
serije zakonskih rješenja i drugih procedura koje nedvosmisleno targetiraju
samo muslimane, njihov sistem vrijednosti i vjerske prakse, ozbiljno
ograničavajući njihova ljudska i građanska prava. Primjera za to je jako mnogo
i svi oni ukazuju na opravdan strah od posljedica sekuritizacije ukoliko se ona
nastavi provoditi nekontrolirano i bez bilo kakvog upozorenja.
Sekuritizacija islama na jugoistoku
Evrope
Ovaj negativni trend nije zaobišao ni
muslimane i islam u Bosni i Hercegovini i okruženju. Naprotiv, čini se da je
sekuritizacija islama na ovim prostorima krenula prije nego u ostatku Evrope i
da je, nažalost, ovdje pokazala svu svoju opasnost, jer je poslužila kao osnova
za sistematske zločine, progone i, u konačnici, zločin genocida.
Pokušaji da se islam i muslimani
sekuritiziraju u javnom prostoru bivše Jugoslavije počeo je jako rano, još od
vremena smrti Josipa Broza i početka jačanja jugoslavenskih nacionalizama,
naročito onog velikosrpskog. Kroz rasprave o tzv. islamskom fundamentalizmu i
panislamizmu i proces Mladim muslimanima kreirana je sekuritizirana slika
islama kao prijetnje u okolnostima kada nijedan sigurnosni, društveni, čak ni
politički pokazatelj nije postojao za takve konstrukte.
Upravo ovaj nedovoljno istraženi i
osvijetljeni primjer sekuritizacije islama, koja je bila podloga za sistemske
zločine, pa i zločin genocida, može poslužiti kao odlična studija slučaja o
opasnosti ovoga fenomena kada bi mu se posvetilo dovoljno akademske
zainteresiranosti. Jedna od rijetkih studija koja je na tragu ovih zapažanja
jeste ona profesora Normana Cigara naslovljena sa “Uloga srpskih orijentalista u opravdavanju
genocida protiv muslimana”, a koja ukazuje na to kako su srpski dominantni
orijentalisti tog perioda bili na isturenoj strani fronta antiislamskog pokreta
još od 1980. godine, i kako su “značajno doprinijeli genocidu protiv muslimana,
stvarajući i čineći ovaj proces intelektualno doličnim i prihvatljivim među
svim slojevima srpske zajednice”[15].
U središtu ove studije jeste Bosna i
Hercegovina zbog razmjera ubijanja koje se tamo dešavalo u vrijeme kada je
studija pisana, premda isti zaključci prema samom autoru također vrijede i za
druge krajeve bivše Jugoslavije s velikim muslimanskim populacijama, kao što su
Kosovo, Sandžak i sama Srbija[16].
U drugim svojim studijama profesor Cigar,
kroz brojne primjere, ukazuje na to kako su srpski orijentalisti konstruirali
sliku o tome da je islam ne samo tuđinski već je predstavljen i kao moralno
nedostatan i nazadan. “Kao što su evropski orijentalisti ranije ere radili,
njihovi srpski pandani islam su prikazali kao retrogradan i izvor prijetnje
'modernoj civilizaciji' uopće, i Srbiji posebno“[17]. Posebno je zanimljivo
kako su tadašnje Muslimane sa velikim M predstavili nasilnim iako do tada nije
evidentiran niti jedan incident koji bi bio povezan s bilo kakvom sigurnosnom
prijetnjom koja bi dolazila od pojedinaca koji bi se pozivali na islam ili
svoje muslimansko porijeklo, tvrdeći da se objašnjenje može naći u islamu i
njegovoj kulturi, što je ključni element konstrukcije sekuritizirajućeg
narativa koji će se u istim tim akademskim, vjerskim i medijskim krugovima nastaviti kultivirati bez
ozbiljnog osporavanja sve do današnjih dana.
Tako je stav o islamu kao stranoj, samim
time neprijateljskoj i opasnoj religiji i svjetonazoru na evropskom tlu prof.
Cigar identificirao u radovima Aleksandra Popovića, Darka Tanaskovića,
Miroljuba Jevtića i, u krajnjem fašističkom obliku, u pisanju Dragoša Kalajića,
ali i mnogih drugih. U jednom članku ovoga posljednjeg autora objavljenom pod
naslovom “Kvazi Arapi protiv Evropljana” (Duga, 13-19. septembar 1987., str. 14-15)
izneseno je da su muslimani u Jugoslaviji “kvaziArapi”, koji u sebi nose gene
pustinjskih pljačkaša i osmanlijskih vojnika sa dugom listom urođenih
karakternih nedostataka. Oni, kao takvi, ne pripadaju Evropi niti mogu shvatiti
karakterne crte Evropljana. U suočavanju s ovom tuđinskom prijetnjom potrebno
je “nadnacionalno, nadreligijsko, nadideološko jedinstvo Evropljana”, a u
tadašnjoj Jugoslaviji kvalitetna spremnost Službe državne sigurnosti i
Jugoslavenske narodne armije[18]. Upravo ovaj narativ
obuhvata sve elemente teorije sekuritizacije, i to kako se on od govornog čina
pretvara u politike koje počivaju na represivnim sigurnosnim mehanizmima koji
su u ovom konkretnom slučaju u trenutku kada su se za to stvorile pogodne
okolnosti poslužili i kao argument za sistemske zločine.
Nadalje, za jednog drugog srbijanskog
autora, pravoslavnog episkopa Atanasija, jedna od manifestacija tuđinskog
karaktera islama jesu ograđena dvorišta muslimanskih kuća koja se mogu naći od
“Bagdada do Bihaća”, i koja, prema njegovim riječima, nisu samo “obični
primitivizam”, već, kao, i nešto mnogo dublje[19]. Književnik Vojislav
Lubarda tvrdio je da su “fundamentalisti” žedni krvi i odgovorni za “današnje
brojne okrutne zločine nad Srbima – klanje žena i djece, vađenje očiju,
guljenje kože sa živih ljudi”. Nasilje prema muslimanima opravdao je tvrdnjom
da oni samo “razumiju silu”. U izjavi iz 1993. godine navodi dvije
karakteristike “većine muslimana”: kada se suoče s jačim od njih (kao što je
jači čovjek ili veća snaga), oni postaju umilni kao janjci i neopisivo pokorni,
ali njihova priroda se mijenja čim osjete da su jači i da je moć u njihovim
rukama, tada postaju izrazito nemilosrdni[20].
Profesor Fikret Karčić iza često
ponavljane teze o tome da se zaustavljanjem “muslimanske opasnosti” na Balkanu
ustvari brani Evropa prepoznaje mentalitet “Istočnog pitanja”, koji Evropu
izjednačava sa Pax Christiana, hrišćanskim svijetom[21] i otud još jedna
poveznica između fenomena sekuritizacije islama u balkanskom kontekstu i onog
novonastajućeg evropskog koji također zavređuje pažnju.
Takav
sekuritizirani pogled na islam i muslimane nije revidiran ni nakon stravičnih
događaja devedesetih godina prošlog stoljeća ni nakon genocida. Naprotiv, on je
samo ojačao nakon 11. septembra i uspona opasnosti globalnog terorizma. Tako,
Nedžad Osmić u tekstu objavljenom u Glasniku
IZ-e u BiH, koji je ujedno i njegov
diplomski rad, odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, ukazuje na
osnovu objavljenih djela i tekstova da se nakon 11. septembra krenulo u
organiziranu i sinhroniziranu akciju optuživanja i proglašavanja Bošnjaka islamskim
teroristima, koji kao takvi predstavljaju opasnost za svjetski mir. Pored Biroa
za odnose s tribunalom u Hagu, koji djeluje pri entitetskoj vladi Republike
srpske, ovoj akciji su se pridružili brojni novinari i publicisti, kako u
Republici srpskoj, tako i u Srbiji. U pokušajima da se agresija preimenuje u
građanski rat, a etničko čišćenje i genocid u borbu protiv “islamskog
terorizma”, Srbi Bošnjake prozivaju islamskim teroristima i najčešće povezuju s
tzv. „islamskim terorizmom“ i to kroz predstavljanje Alije Izetbegovića kao
navodnog ideologa i pomagača, “Al-Kaide”, a pripadnike Armije RBiH kao
islamskih boraca, odnosno mudžahedina, te djelovanja islamskih humanitarnih
organizacija[22].
Kako
tada, tako i danas, javni diskurs o islamu i muslimanima u Bosni i Hercegovini
i okruženju opterećen je nastojanjima sekuritizacije koji je evidentan kroz
istupe političara, vjerskih lidera i predstavnika akademske zajednice i medija.
Danas se taj narativ prilagođava novim trendovima i služi postizanju aktualnih
političkih ciljeva, ali je u glavnim svojim smjernicama ostao nepromijenjen.
Umjesto zaključka
Uzimajući
sve navedeno u obzir, prioritet bi bio akademski analizirati fenomen
sekuritizacije islama i upoznavati javnost s ovim procesom i svim
implikacijama, te dokumentirati sve trendove sekuritizacije i posljedice koje
iz njega proizlaze, od uspona islamofobije, zločina iz mržnje, do politika koje
se provode kako bi se odgovorilo na iskonstruiranu opasnost od islama i
muslimana. Kao jedan od zadataka evropskih društava treba biti desekuritizacija
islama i jasno razdvajanje sigurnosnih izazova povezanih s međunarodnim
terorizmom i nasilnim ekstremizmom od islama kao vjere, religije, kulture,
civilizacije i svjetonazora. Svijest o opasnosti pretjerane sekuritizacije može
pomoći da se obuzdaju neselektivne mjere i propisi koji targetiraju,
diskriminiraju i u nejednak položaj dovode muslimane kao pojedince ili
kolektive (građane ili vjerske i druge organizacije koje ih predstavljaju), ali
i da se razotkriju politike koje preko sekuritizacije islama pokušavaju
ostvariti svoje ciljeve, kako u zapadnoevropskim društvima, tako i na Balkanu.
[1] David Allen Baldwin, „ The Concept of Security“ Review of
International Studies, 1997, str. 23:5-26., Thierry Balzacq, „The Three
Faces of Securitization: Political Agency, Audience and Context“ European
Journal of International Relations, 11(2), 2005, str. 171-201., kao i u Thierry
Balzacq, (ur.) (2005), „Understanding Securitisation Theory: How Security
Problems Emerge and Dissolve“ London i New York: Routledge, 2005, te Barry Buzan
i Ole Waver, „Macrosecuritisation and Security Constellations: Reconsidering
Scale in Securitisation Theory“, Review of International Studies, br. 35,
2009, str. 253-276.
[2] Barry Buzan, Ole Waver i Jaap de Wilde, "Security: A New
Framework For Analysis“, Lynne Rienner Publishers, Boulder i London,
1998, str. 23-24.
[3] IBID, str. 23.
[4] Ivan Žutić, „Važnost koncepta sekuritizacije u okviru
uspostave vojske EU“, doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet političkih
znanosti, Zagreb, 2020, str. 57.
[5] Rita Taureck, „ Securitization theory and securitization
studies“ Journal of International Relations and Development, br. 9(1),
2006, str. 53-61 i Michael Williams, „ Words, Images, Enemies: Securitization
and International Politics“ International Studies Quarterly, br. 47,
2003, str. 511–53.
[6] Barry Buzan, „ People, States and Fear, An Agenda for Security
Studies in the Post-Cold War Era“ Colchester: ECPR Press, 2009, str. 2.
[7] Hedayatullah Siddiqi, „Securitisation of Islam in the West:
Analysing Western Political and Security Relations with the Islamic States“, Hiroshima
Journal of Peace, Vol. 1. mart 2018, str. 32-33.
[8] Onder Bakircioglu, „Islam and Warfare, Context and
Compatibility with International Law“, Oxon, Routledge, 2014, str. 4.
[9] Wasif Shadid, i Sjoerd Van Koningsvel, „ Religious Freedom and
the Neutrality of the state: The Position of Islam in the European Union“, u W.
Shadid and P.S. van Koningsveld (ur.) „Religious Freedom and the Neutrality of
the State: The Position of Islam in the European Union“, Leuven: Peeter, 2002, str. 174-196. kao i
u Jocelyn Cesari, „The Securitisation of Islam in Europe, Changing Landscape of
European Liberty and Security“, Research Paper br. 15, 2009, (dostupno
na linku: https://www.ceps.eu/publications/securitisation-islam-europe,
pristupljeno 10.08.2022.)
[10] Peter Hough, „Understanding Global Security“, III izdanje, Oxon: Routledge, 2004, str. 43.
[11] Mirza Smajić, „Sigurnosni aspekti migracijske krize: Između
humanosti i oblikovanja novih “umjetnih” manjina“, Forum za sigurnosne
studije, god. 1, br. 1, 2017, str. 161.
[12] Ayhan Kaya, „Islam, Migration and Integration“ Palgrave
Macmillan, New York, 2009, str. 7. (prema Smajić, 2017, str. 162.)
[13] IBID, str. 8. (prema Smajić, 2017, str. 162.)
[14] IBID, str. 10. (prema Smajić, 2017, str. 162.)
[15] Norman Cigar, „Uloga srpskih orijentalista u opravdavaju
genocida na muslimanima Balkana“, prijevod na bosanski Enes Karić i Ahmet
Alibašić, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava i Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2000, str. 14.
[16] IBID
[17] Norman Cigar, „The Nationalist Serbian Intellectuals and Islam: Defining and Eliminating a Muslim Community“, u „The New Crusades: Constructing the Muslim Enemy“, ur. Emran Qureshi, Michael A. Sells, Columbia University Press, New York, 2003, str. 325.
[18] Norman Cigar, „Genocide in Bosnia- The Policy of “Ethnic
Cleansing”“, Texsas & M. University Press, prijevod na bosanski prof.
Radomir Marinković pod naslovom „Genocid u Bosni- Politika “etničkog čišćenja”“,
Bosanski kulturni centar i Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, 1998, str. 37.
[19] IBID, str. 41.
[20] Norman Cigar, „The Nationalist Serbian Intellectuals and
Islam: Defining and Eliminating a Muslim Community“, u „The New Crusades:
Constructing the Muslim Enemy“, ur. Emran Qureshi, Michael A. Sells, Columbia
University Press, New York, 2003, str.
327-328.
[21] Fikret Karčić, Muslimani Balkana, „Istočno pitanje u XX
stoljeću“, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2014, str. 19.
[22] Nedžad Osmić, „Zablude i laži - odjeci 11. septembra na
Balkanu“, Glasnik IZ U BiH, br. 9-10., 2007, str. 898-899.
