24.12.09

75 godina bosanskog „Takvima“

Ove godine se oblježava 75 godina od izlaska prvog bosanskog Takvima. U ovom broju ja sam objavio jedno od svojih predavanja koje sam držao u programu Malih koraka o društvenom aktivizmu kod muslimana. Tekst u pdf formatu možete skinuti sa Rijasetove stranice (ovdje: - DRUŠTVENI AKTIVIZAM I MUSLIMANI)

Kao i svi prethodni brojevi i ovaj broj Takvima je, piše rijaset.ba, pored namaske vaktije sa važnijim datumima u islamskom kalendaru obogaćen i raznim tekstovima autora iz bošnjačkog intelektualnog kruga među kojima su: Mustafa Sušić „Sedamdesetpetogodišnjica izlaska bosanskog Takvima", akademik dr. Esad Duraković „Neimari pozitiviteta u Al-Fatihi", Rifet Šahinović „U okrilju milosti kur'anske sure Er-Rahman", dr. Almir Fatić „El-Felek i En-Nas: sure zaštitnice i završnice Kur'ana", mr. Muharem Omerdić „Suština islamskog vjerovanja", Nedim Begović „Kolektivni idžtihad", mr. Muhamed Mehanović „Higijenski i zdravstveni propisi klanja životinja i pripremanja mesa za ishranu prema sunnetu Allahovog Poslanika", dr. Safvet Halilović „Dužnost prema umrlima", Senad Ćeman „Nastanak i razvoj studija o ciljevima Šerijata", Ibrahim Begović „Svijest o mektebu", Nezir Halilović „Razvoj dječijih sposobnosti", dr. Mustafa Jahić „Nauka i knjiga u islamskoj civilizaciji", Muhamed Jusić „Društveni aktivizam i muslimani", dr. Jusuf Mulić „Ustanci Srba u Beogradskom pašaluku i pogromi nad muslimanima", dr. Enes Pelidija „Osmanista umjetničkog duha (Ešref Kovačević)", mr. Džemaludin Šestić „Zenički hafizi s kraja 19. i početka 20. Stoljeća", mr. Mustafa Prljača „Društvo vjernika", Aida Krzić „Kompromis i kalkulacije", dr. Amel Alić „Procjena kvalitete života", Ismet Dedić „Spriječimo propadanje pluća planete", mr. Muharem Omerdić „Najbolja opskrba", Aziz Kadribegović - O romanu Enesa Karića "Pjesme divljih ptica".
- SADRŽAJ Takvima 2010 u pdf formatu.

19.12.09

U društvu „štela“ niko nikome ne vjeruje

UNDP o društvenom kapitalu u BiH
U društvu „štela“ niko nikome ne vjeruje

Priredio: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, br. 287)

Nedavno je u Sarajevu predstavljen Izvještaj o humanom razvoju u BiH 2009. kojeg redovno priređuje globalna mreža za razvoj Ujedinjenih Nacija UNDP (Razvojni program Ujedinjenih nacija). S obzirom da je u svim ranijim izvještajima iz ovog serijala u BiH primijećen izuzetno
nizak nivo društvenog povjerenja, priređivači ovogodišnjeg izvještaja su sebi dali za cilj da čitav fenomen detaljno izuče. Zaključci su sabrani u izvještaju pod naslovom „Veze među nama- društveni kapital u BiH“, a njegove najzanimljivije dijelove prenosi Start.

Skupo nepovjerenje
Polazeći od zabrinjavajuće spoznaje primijećene u ranijim istraživanjima prema kojoj „veoma malo ljudi u BiH smatra da se većini ljudi može vjerovati“, (svega nekih 10%) autori UNDP-ovog Izvještaj o humanom razvoju u BiH 2009. detaljnije su istražili ne samo kome to ljudi smatraju da mogu vjerovati u svakodnevnom životu – članovima porodice, rodbini, komšijama, bliskim prijateljima, pripadnicima iste nacionalnosti, itd. – nego i vrste društvenih veza kojima su povezani. Osim toga, istražili su i osjećaj pripadnosti, broj i vrstu prijatelja koje imaju, te sastav mreže njihovih poznanika kako bismo, možda po prvi put, stekli kvalitetniji uvid u način na koji povjerenje funkcionira u okviru mreže naših društvenih veza.
Podaci do kojih su UNDP-ovi istraživači došli sabrani su u zasebnoj publikaciji pod naslovom „Veze među nama- društveni kapital u BiH“.
Publikacija sadrži detaljan opis glavnine društvenih veza –kroz kvantitativno istraživanje te društvenih veza onih izloženijih društvenoj isključenosti – do kojih se došlo kroz diskusije u fokus grupama. Prema riječima priređivača, cilj je bilo analizirati „društveni kapital“ kroz objektiv humanog razvoja, s naglaskom na razjašnjavanje načina na koji višestruki aspekti nepovoljnog položaja doprinose socijalnoj isključenosti.
Prema Mr. Ahmetu Alibašiću sa FIN-a „društveni kapital“ je relativno nov koncept u društvenim naukama kojim se izražava sposobnost pripadnika jedne zajednice ili grupe da kolektivno djeluju radi ostvarenja svojih zajedničkih ciljeva. Povjerenje i aktivan angažman u različitim oblicima udruživanja smatraju se najvažnijim elementima društvenoga kapitala. Prema istom autoru, sve je više istraživanja koja pokazuju da su različiti oblici društvenoga kapitala nužni za ekonomski, politički i društveni razvoj društava, odnosno da nepovjerenje i pasivnost imaju visoku ekonomsku, političku i društvenu cijenu.
Cjeloviti izvještaj, koji je dostupan na UNDP-ovoj web stranici (http://www.undp.ba) sadrži preporuke u dva široka područja: jačanje članstva i rada u udruženjima te rada na rješavanju pitanja socijalne isključenosti. Sve preporuke imaju za cilj izgradnju inkluzivnog društvenog kapitala, uz nastojanje da se pri tome smanje efekti isključujućeg društvenog kapitala. Preporuke su upućene državnim, entitetskim i kantonalnim vlastima, općinskim vlastima, organizacijama i predstavnicima medija.

Neka svoga u gori hajduka
Izvještaj nedvosmisleno pokazuje da u BiH društvu dominiraju snažne porodične veze. Ljudi su skloniji provoditi vrijeme i vjerovati svojoj neposrednoj društvenoj mreži koja se sastoji od porodice, bliskih prijatelja i poznanika. Tako je npr. svega 4,4% ispitanika izjavilo da rijetko ili nikada ne provode vrijeme sa svojom porodicom. U ovim trendovima gotovo da i nema razlike u odnosu na nacionalnost, dob, spol ili entitet. Ljudi su u vremenima potrebe također skloniji oslanjati se na porodicu.
3, 83% ispitanika vjeruje svim ili većini članova porodice, 61% vjeruje bliskim prijateljima, dakle daleko više od 10% kod generaliziranog povjerenja. Vrijednosti za partikularizirano povjerenje u komšije padaju i prilično su niske –samo 21% za one iz iste etničke grupe. Stope povjerenja od 11% i 9%, za one iz drugih etničkih grupa i ljude sa drugačijim stilom življenja, tim redom, vrijednosti koje su vrlo slične onoj od 10%, za generalizirano povjerenje.
Dakle, postoji visok stepen povjerenja u porodicu i prijatelje, srednji nivo povjerenja u susjede, dok je malo povjerenje prema onima koji nisu porodica i susjedi. Opće karakteristike društvenog kapitala u BiH, prema zaključku autora istraživanja, sugeriraju da je to društvo izgrađeno na snažnim, ali prvenstveno porodičnim ili lokalnim vezama. Premošćujućeg ili spajajućeg društvenog kapitala je malo, te tkivo društva koje nastaje iz takvog stanja karakterizira fragmentiranost i rascjepkanost namjesto kohezije i solidarnosti. Takvoj mreži snažnih lokaliziranih veza nedostaje kompenzacijski, integrirajući obrazac slabijih ali širih veza koje bi povezivale pripadnike različitih zajednica, nacionalnosti i društvenih klasa.
Koliko god ovakva slika izgledala pesimistično, snažne veze imaju i svojih prednosti, posebno u teškim vremenima. U BiH je jako malo ljudi koji nemaju takvih veza, ali se oni koji ih nemaju suočavaju s posebnim teškoćama. Dodatni nedostatak društva kojeg karakteriziraju snažne lokalne veze jeste njihov potencijal u smislu podsticanja socijalne isključenosti, nepotizma, klijentelizma i kronizma.
Ništa bez dobre veze
Ono što je posebno zabrinjavajuće u UNDP-ovom izvještaju jeste ta relativno visoka stopa isključujućeg društvenog kapitala. Za razliku od inkluzivnog društvenog kapitala koji po svojoj prirodi integriše društvo, ekskluzivni (isključujući) društveni kapital djeluje suprotno i stvara se u zatvorenim mrežama, gdje „pristup mreži zahtijeva skupe aktivnosti od strane osoba koje nisu članovi, ili je isključivo zasnovan na nestečenim društvenim obilježjima kao što su rasa, porodična pripadnost, društvena klasa itd, što otežava ili onemogućuje prijem novih članova.
Neformalne društvene mreže i veze predstavljaju značajan resurs na koji se ljudi pozivaju u teškim ili vremenima potrebe. Međutim, kada one, kao što je to slučaj sa BiH, prerastu u zatvorene, elitističke i isključive mreže, mogu se iskoristiti i na način kojim se stvaraju i umnožavaju nejednakosti. U izvještaju se ova negativna pojava istražuje kroz prizmu „štele“, kolokvijalnog lokalnog pojma kojim se opisuje oblik nepotizma odnosno klijentelizma. Izvještaj ukazuje na to kako posjedovanje štele olakšava pristup uslugama, stvara značajne nejednakosti i doprinosi društvenoj isključenosti.
Istraživanje je dokazalo ono što većina nas već zna: lične veze se koriste za pristupanje uslugama ili institucijama na načine koji su u najvećem dijelu nezasluženi. Tako je 95% ispitanih u anketi izjavilo da je posjedovanje „štele“ uvijek ili ponekad od koristi u pristupu osnovnim socijalnim uslugama. 85,7% ljudi lične veze smatra jedinim načinom da se dobije posao, te većina ljudi koristi porodične veze u traženju posla.
Skoro svi ispitani su izjavili da je posjedovanje štele korisno u stjecanju osnovnih usluga, uključujući pristup obrazovanju, zapošljavanju i zdravstvenoj zaštiti. Većina ih se također slaže da štela pomaže i u dobijanju zvaničnih dokumenata i ispunjavanju formalnih procedura.
Pored direktnih pitanja o šteli, istraživanje daje uvida i u nedostatak transparentosti u sektoru zapošljavanja kroz ispitivanje metoda traženja posla. Više od trećine zaposlenih ispitanika naveli su da su posao našli putem ličnih veza.
Ono što je važno napomenuti jeste da autori izvještaja u Sažetku na bosanskom jeziku naglašavaju da BiH ni po čemu u tom smislu nije jedinstvena. Siva područja između „networkinga“ i nepotizma/klijentelizma su prisutna u brojnim zemljama, a liniju na kojoj prestaju usluge i počinje korupcija nije uvijek jednostavno identificirati. Ono što je u BiH značajno su razmjere ove pojave, jer se čini da je tako sveprisutna u tako mnogo institucija. Tako je ono što tako zabrinjava stepen u kojem štela djeluje kao obeshrabrujući faktor, u kojem smanjuje kvalitetu usluga, u kojem blokira pristup uslugama i u kojem podstiče korupciju.

Tenzije bogatih i siromašnih
UNDP-ovo istraživanje pokazuje i brojne zaključke koji možda i nisu tako očiti ili ne idu ukorak sa generalnom slikom o našem društvu. Tako su npr. ljudi skloniji da percipiraju izražene društvene tenzije između bogatih i siromašnih (88%) nego između menadžmenta i radnika (86%) ili ljudi različitih nacionalnosti (79%). To nam govori da je BiH jednako, ako ne i više, podijeljena na osnovu bogatstva, klasne pripadnosti i pitanja radnih odnosa, koliko i etničkim podjelama. Rat je ljudima manje važan nego prije nekoliko godina. Došlo je do velikog zaokreta u odgovorima od
„veoma je važan, nikada neću zaboraviti“ ka „važan je, ali sam nastavio sa svojim životom“. Čini se da se to pak odnosi na sve dijelove društva, bez obzira na entitet ili spol. Takvo što ohrabruje i sugerira da je pravo vrijeme za inicijative kojima bi se nanovo izgradili društveno povjerenje i kapital.

Preporuke
U NHDR za 2009. godinu je i lista preporuka svim nivoima vlasti kao i drugim institucijama civilnog društva za koje tvrde da će osigurati osnovu za rješavanje nekih od najznačajnijih jazova u društvenom tkivu BiH u nadi da će se tako unaprijediti humani razvoj i osigurati veća socijalna inkluzija. Za izgradnju veza između podijeljenih i homogenih društvenih mreža u BiH će trebati vremena, ali je takvo što od životne važnosti za budućnost zemlje i stabilno napredovanje na putu ka Evropskoj uniji.
Ovo su neke od tih preporuka
Preporuke institucijama vlasti
• Ojačati koordinaciju s organizacijama civilnog društva
• Unaprijediti i razviti zakonske okvire iz domene dobrovoljnog rada - volontiranja
Preporuke općinskim vlastima
• Unaprijediti mehanizme za distribuciju sredstava organizacijama na lokalnom nivou koju uključuju primjenu jasnih, relevantnih i jednakih (uključujući i rodno osviještene) kriterije za prijave
• Omogućavanje organizacijama civilnog društva da javne objekte (poput sportskih objekata, centara za mlade, sala za sastanke, itd.) koriste besplatno ili po povoljnim cijenama
Preporuke organizacijama civilnog društva
• Primjerom raditi kako bi se razbio negativan imidž organizacija civilnog društva u BiH
• Stvarati krovne organizacije koje mogu civilno društvo propagirati i zastupati u okviru različitih foruma
• Aktivno usmjeravati aktivnosti na okupljanju članstva u udruženjima na žene i/ili aktivnosti udruženja činiti prihvatljivijim ženama
Preporuke medijima
• Izvještavati o uspješnim inicijativama civilnog društva širom zemlje
• Podizati svijest o dobrobitima zvaničnog – organiziranog volontiranja

Izvještaj možete preuzeti na slijedećim linkovima:
· NHDR Executive Summary - (2095 KB)
· NHDR sazetak izvjestaja - (2186 KB)
· The Ties that Bind:Social Capital in BiH - (5777 KB)
· Veze među nama: društveni kapital u BiH - (6120 KB)

13.12.09

Sve hadžije iz Mostara dobile knjigu Meka i Medina

Drago mi je bilo vidjeti da su sve buduće hadžije sa područja Medžlisa IZ Mostar dobile po primjerak moje knjige "Meka i Medina". Drago mi je što sam i na taj način dao skroman doprinos edukaciji naših hadžija. Inače, edukacija hadžija je nešto na čemu ćemo, akoBogda, morati raditi i u budućnosti.
VIjest nisam ranije vidio, a link je ovdje.

11.12.09

Gostovanje na FTV u emisiji Pošteno

Sinoć sam gostovao u emisiji FTV-a Pošteno, urednice Duške Jurišić. Emisija je bila posvećena Danu ljudskih prava a razgovarali smo, kako stoji u najavi emisije, o ljudskim pravima, pravu manjina, i to jedne specifične manjine, ženama s nikabom i hidžabom u Bosni i Hercegovini. Pretresali smo kontroverze, prava, diskriminaciju, predrasude i prinudu. Pored mene gosti su bili Đermana Šeta, Sadika Avdić, fra Mato Zovkić, Jasna Bakšić-Muftić i gost mjeseca: Ahmed Burić.
Umjesto bilo kakvog komentara (jer bi to bila naknadna pamet) preporučujem da emisiju pogledate na ovom linku: Pošteno - 10.12.2009.

30.11.09

Minaret kao trn u oku

Na H-Alteru sam objavio prvi komentar na zabranu izgradnje minareta u Švicarskoj. O ovome će se vjerovatno još pisati, a teško je sada sagledati sve posljedice ove odluke većine švicarskih građana koji su izašli na referendum. Ovo su prva razmišljanja koja je objavilo i sarajevsko Oslobođenje, rijaset.ba i brojni drugi online mediji i radio stanice:


Piše: Muhamed Jusić (H-Alter)

Za 400.000 muslimana koliko se procjenjuje da ih živi u Švicarskoj, argumenti o tome kako su minareti simboli „islamizacije zemlje" i kako oni vode „uvođenju šerijata" su apsurdni, naročito ako znamo da većina švicarskih muslimana dolazi iz Turske, Bosne i Hercegovine i drugih balkanskih zemalja koji se nikada nisu susreli sa šerijatskim pravom.


Treći dan najvećeg muslimanskog blagdana Kurban Bajrama (u nedjelju 29.11.2009.) u Švicarskoj je održan referendum na kojem su se stanovnici ove tradicionalno tolerantne države izjašnjavali o ustavnoj zabrani izgradnje novih minareta.
Referendum je organizovan nakon što je grupa političara iz desničarske Narodne stranke, najveće stranke u zemlji, i Federalne demokratske unije, skupila dovoljno potpisa za referendum o ovoj inicijativi za koju tvrde da ima cilj spriječiti „islamizaciju Švicarske“. Prvi preliminarni rezultati koji su saopšteni istog dana pokazali su kako je 57 procenata onih koji su izašli da se izjasne o referendumskom pitanju dalo svoj glas za zabranu. Prijedlog o zabrani gradnje minareta nije prošao samo u četiri kantona od njih 26 što je stvorilo osnov za izmjenu Ustava.
Švicarska vlada i parlament su još ranije odbacili inicijativu uz obrazloženje da krši ustav, vjerske slobode i tradiciju tolerancije po kojoj je zemlja poznata. Sad je nepoznanica kako će vlada koja je prije referenduma pozivala građane da glasaju protiv izmjena ustava postupiti. Analitičari tvrde kako se švicarski zvaničnici plaše ekonomskih posljedica ovakve odluke jer, očekivati je, kao što je to pokazao primjer danskih karikatura poslanika Muhameda, burnu reakciju muslimanskog svijeta i najvjerovatnije bojkot švicarskih proizvoda na jednom od najvećih tržišta svijeta.
Zabrinutost su izrazili i Ujedinjeni narodi, a većina međunarodnih organizacija smatra kako će se ovim poslati pogrešna poruka ne samo onim muslimanima koji žive u Švicarskoj i susjednim državama Evropske Unije, nego i širom svijeta.
Međutim, to mišljenje ne dijele i organizatori referenduma. Tako parlamentarni zastupnik Ulrich Schluer smatra kako „su minareti prvi korak prema islamskoj državi“. On je svjetskim medijima izjavio kako: "Minareti nisu religijski simbol, već simbol politike koja Švicarskoj želi nametnuti šerijatsko pravo koje je u potpunoj suprotnosti s tradicionalno demokratskim švicarskim zakonima. U tome je srž problema."
Za 400.000 muslimana koliko se procjenjuje da ih živi u Švicarskoj gdje je islam druga religija po brojnosti, ovi argumenti o tome kako su minareti simboli „islamizacije zemlje“ i kako oni vode „uvođenju šerijata“ su apsurdni naročito ako znamo da većina švicarskih muslimana dolazi iz Turske, Bosne i Hercegovine i drugih balkanskih zemalja koji se nikada nisu susreli sa šerijatskim pravom (barem u smislu kako se on doživljava na Zapadu danas). Bosanski muslimani koji žive u Švicarskoj posebno teško doživljavaju ove stavove o tome kako minaretima nije mjesto u Evropi s obzirom na iskustvo urbicida i genocida koje su preživjeli devedesetih i od kojeg su pobjegli u Švicarsku. I kao što mi je jedan od njih napisao nakon što su rezultati referenduma saopšteni „ispade da sistematsko rušenje 614 džamija s munarama u Bosni i nije bio baš tako `nevropski čin“.
Bez obzira na sve, iako je evidentno da postoje brojna otvorena pitanja kada je riječ o integraciji sve većeg broja muslimana u Evropi, i kada se ne može zanemariti postojanje radikalnih elemenata (ma kako malobrojni bili) koji zagovaraju netolerantnu i isključivu viziju islama i uređenja svijeta, teško je objasniti kako će kršenje osnovnih ljudskih prava i ograničavanje vjerskih sloboda pomoći tom procesu. Naprotiv, oni elementi među muslimanima koji zagovaraju nespojivost islama sa zapadnim vrijednostima koriste ovakve i slične nepromišljene poteze kako bi potvrdili svoju sliku svijeta u kojem dominiraju sukobljene civilizacije i rat do istrebljenja. Svi oni koji sve muslimane i simbole islama poistovjećuju sa malom skupinom ekstremista i koji neće ili ne žele napraviti razliku između islama kao religije i civilizacije i male skupine ekstremista, čine uslugu ekstremistima, jer ih predstavljaju kao legitimne predstavnike islama, a upravo ekstremisti stalno ponavljaju kako zapadna civilizacija i „kršćanska Evropa“ nisu u ratu sa njima, nego sa islamom i svim muslimanima.
Zato su teološko- historijske rasprave o tome da li su minareti izvorno islamski vjerski simbol ili nešto drugo krajnje irelevantne za ovu raspravu, jer, iako je tačno da su minareti kao dio muslimanske sakralne arhitekture razvijeni u određenom kulturno-historijskom kontekstu, to važi i za mnoge druge simbole ne samo islama, nego i drugih religija. Teško je govoriti o slobodi religije ako bi neko sa strane morao određivati šta je religija, i koji elementi čovjekove religioznosti su prihvatljivi za druge (osim ako se njima ne krše zakoni i prava drugih, što je priča za sebe).
Apsurdno je da u današnjoj Evropi na pragu 21. stoljeća vrijede zakoni koji su nekada vladali u srednjem vijeku u nekim državama. Apsurdno je da su restrikcije koje je Osmansko carstvo imalo nad izgradnjom vjerskih objekata kršćanskih crkvi na Balkanu bili „liberalniji“ od nekih evropskih zakona glede muslimanskih sakralnih objekata.
Iako je Švicarska po mnogo čemu specifična država pitanja koja su aktuelizirana švicarskim referendumom o zabrani minareta su ista pitanja sa kojima se susreću brojne druge evropske države članice EU-a. Zato se mnogi plaše da bi Švicarska inicijativa, ako zaživi, mogla biti samo probni balon, prvi korak, i da bi uskoro mogla uslijediti slična rješenja nekih drugih otvorenih pitanja, ne samo u Švicarskoj, nego i u nekim od članica EU, a možda i u samom Briselu. Jer kako sada stvari stoje, trenutne članice EU-a nisu našle djelotvorna rješenja na pitanje muslimanske integracije i prisustva islama na javnoj sceni buduće Evrope. Tome u prilog govori i to što su u odsustvu boljih rješenja neke EU zemlje već pribjegle mjerama ograničavanja javnog manifestovanja vjere kao jedinom načinu u rješavanju „muslimanskog pitanja“. Tako se već danas u Grčkoj, koja je članica EU, za svaki minaret viši od 7.5 metara treba osigurati dozvola ministra, a ako se ta saglasnost i dobije onda on ne može biti viši od 16 m. Po istom modelu su tretirana i neka druga slična pitanja u nekim drugim državama EU, kao što je ograničavanje dimenzija džamije u Kelnu kako ne bi zasjenila tamošnju katedralu, zabrana hidžaba u francuskim školama itd.
Teško je vjerovati da će se zabranama išta riješiti, pa tako i pitanje muslimanskog prisustva u Evropi iza kojeg se, ustvari, kriju puno krupnija pitanja kao što su položaj i uloga imigranata (uopće, a ne samo muslimana) u društvu, pitanje evropskog identiteta i navikavanja Evrope na multikulturalnost, suzbijanja ekspanzije neofašizma i rasizma i brojna druga pitanja o kojima se nema hrabrosti raspravljati nego se ona politiziraju kroz populistički pristup nove evropske desnice.

29.11.09

Ruska skaska s elementima šerijata

Čečenija- Lični feud Putinovog pulena Ramzana Kadirova


Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Današnji predsjednik Čečenije Ramzan Kadirov je jedna od najkontraverznijih ličnosti ne samo ruske nego i svjetske politike. I dok ga jedni smatraju diktatorom „kojem Putin ne može ni na ruke politi“ drugi u njemu vide novu priliku za procvat Čečenije i čitavog regiona u okvirima „moćne ruske Federacije“.
Ramzana Ahmadoviča Kadirova je od trenutka kada je stupio na političku scenu pobunjene ruske republike Čečenije koja se godinama borila za svoju neovisnost, bio i ostao, najblaže rečeno, kontravezna ličnost. On je sin bivšeg muftije i predsjednika Čečenije Ahmeda Kadirova koji je ubijen u atentatu maja 2004. godine. Kada se raspao Sovjetski Savez i kada su jedna za drugom bivše republike dobivale svoju nezavisnost, Čečeni koje je ranije raselio Staljin i koji su se ponovo vratili u svoju domovinu, krenuli su u odlučnu borbu za nezavisnost. Jedan od ključni lidera te borbe bio je Ramzanov otac Ahmed koji je bio muftija pobunjenika. Ramazan je tada sa šesnaest godina bio komandant specijalne jedince koja će postati osnova za njegovu paravojnu formaciju poznatu kao Kadirovsti, a koja će biti (a i danas je) glavni oslonac za preuzimanje vlasti.

Moskva „draža“ od vehabija
Kada je ujesen 1999. u Čečeniji izbio drugi rat (nakon što su prvi Čečeni dobili) Kadirovi su odlučili stati na stranu vlade iz Moskve jer su ustvrdili kako su se „vehabije i internacionalni džihadisti infiltrirali u Čečeniju kako bi je preoteli za svoje ciljeve i kako bi preko Čečena vodili svoj sveti rat sa Rusijom“. Za njih je to bila zloupotreba Čečenije, njenog naroda i želje Čečena za nezavisnošću. Između vehabija i Moskve oni su izabrali Moskvu.
Moskva je njihovu promjenu strategije nagradila time što je muftija Ahmed Kadirov imenovan predsjednikom. Nakon što su mudžahedini izvršili atentat na njega, njegov sin ga nije mogao naslijediti jer važeći zakoni Čečenije nalažu da predsjednik ne može biti mlađi od trideset godina. Zbog toga je Kadirov Mlađi morao „stažirati“ na pričuvnim pozicijama nekoliko godina kako bi naslijedio svoga oca. Nije da nije u tom periodu bilo pokušaja da ga se izgura sa političke scene i da se okonča dominacija Kadirovića u čečenskoj politici. Ali i pored svega, uz neupitnu podršku Kremlja i zahvaljujući svojim Kadirovistima i nemilosti prema političkim oponentima, Ramzan se održao na vlasti, a centar odlučivanje se pomjerao sa pozicijama koje je on obnašao. Zahvaljujući paralelizmima koje je izgradio u svim sferama društva i političkim institucijama Kadirov je i prije nego što je postao predsjednik vladao Čečenijom. Odmah nakon atentata na njegovog oca Ramzan je imenovan za zamjenika premijera, da bi 1. marta 2006. dotadašnji premijer Sergej Abramov dao ostavku pod uslovom, kako je sam izjavio, da na njegovo mjesto dođe Ramzan Kadirov. Odmah po preuzimanju pozicije premijera mlađahni Kadirov je poduzeo nekoliko populističkih poteza tražeći od federalne vlade više sredstava kako bi se ubrzala obnova u dva rata potpuno razrušene republike. Osim toga, uputio je zahtjev da se svi vojnici Ruske Federacije, osim onih raspoređenih na granici, povuku iz Čečenije, pa čak i uveo elemente šerijatskog prava u Čečeniju.
Već tada je pridobio podršku značajnog broja Čečena, a obnova Groznog i čitave republike je bila nešto što niko nije mogao negirati.

Počela likvidacija 500 nepoželjnih?
Preuzimanje pozicije predsjednika, nakon što je ispunio zakonske uslove, nije išlo tako lako jer dotadašnji predsjednik Alu Alhanov nije htio jednostavno odstupiti. Zato je posegnuo za saveznicima svoga oca iz Kremlja koji su se, navodno, jedno vrijeme mislili da li da podrže Kadirove ambicije da i zvanično preuzme vodeću političku poziciju u ovoj južnoj pokrajini, i to u tako kratkom vremenskom roku. Naime, prema pisanju ruskih medija, njemu su u Moskvi sugerisali da, s obzirom da ionako drži skoro svu vlast u republici, sačeka izbore i da onda „preuzme vlast“. Međutim, Kadirovu, koji je smatrao da je ionako dugo čekao, se žurilo, zbog čega je sve češće na ruskoj televiziji i medijima počeo govoriti o tome kako će zahtijevati istrage o zločinima ruske vojske u Čečeniji, tvrdeći da u Moskvi postoje određeni krugovi koji ne žele da mir zavlada Čečenijom i da su to isti oni ljudi koji su pokrenuli rat u Čečeniji.
Nedugo zatim (15. februara 2007.) Vladimir Putin je potpisao odluku kojom se razrješava funkcije dotadašnji predsjednik Alhanov, a na njegovo mjesto postavlja Ramzan Kadirov. Nakon što je preuzeo i zvanično najbitniju poziciju u republici, Kadirov je izvršio i posljednju čistku dovodeći svoj paralelni sistem upravljanja na zvanične pozicije. Kao i ranije, brojne svjetske nevladine organizacije koje prate situaciju u Čečeniji će ga optužiti za to da republikom upravlja kao "ličnim feudom", kao i za neviđeni nepotizam zbog kojeg se na svim ključnim pozicijama u društvu nalaze članovi njegovog klana Beno.
Pored nevjerovatne autokratije, slamanja slobode govora i kršenja temeljnih ljudskih prava, brojne svjetske organizacije Kadirova kritikuju i zbog njegovih navodnih brutalnih metoda borbe protiv preostalih pobunjenih Čečena koji nisu odustali od borbe za nezavisnu Čečeniju. Iako je Rusija nedavno obznanila kraj svoje antiterorističke kampanje u Čečeniji, a Kadirov već duže vrijeme izjavljuje kako je u šumama preostalo samo sedamdesetak pobunjenika, napadi islamističkih militanata su redovna pojava kako u Čečeniji, tako i u susjednim republikama.
Organizacije za zaštitu ljudskih prava na dušu Kadirova i njegovih mentora iz Moskve stavljaju i desetine ubijenih aktivista, novinara i humanitarnih radnika koji su se bavili situacijom u Čečeniji. Tako se u tim krugovima, naravno bez očitih dokaza, Kadirov dovodi u vezu sa ubistvom veteranke antiratnog izvještavanja iz Čečenije Anne Politkovskajeve, kao i otete pa ubijene Natalije Estemirove, aktivistice i saradnice u nevladinoj organizaciji Memorial koja se bavila istraživanjem zločina u Čečeniji.
Prema nekim podacima humanitarnih i organizacija za ljudska prava, na koje se u svome prilogu pozvao novinar radija DW, na listi nepoželjnih u Rusiji i koji bi po svemu sudeći svakako trebali biti likvidirani, nalazi se oko 500 osoba. Jedan od njih, navodi se u istom prilogu, bio je Umar Izrailov, izbjeglica iz Čečenije, ubijen u Beču. U sudskom procesu čiji su predmet bile metode mučenja i maltretiranja u čečenskim zatvorima, a koje je naredio navodno sam predsjednik Kadirov, Umar Izrailov je bio krunski svjedok tužiteljstva. Tokom procesa njega je zastupao advokat Ane Politkovskaje – Stanislav Merkelov, koji je i sam stradao nekoliko dana kasnije – kako kažu njegovi prijatelji između ostalog i zbog posjedovanja dokumenta u kojem je njegov klijent Izrailov tvrdio da ga je u zatvoru osobno mučio čečenski predsjednik Kadirov i to elektrošokovima.
Lista žrtava nepodobnih koji su maknuti zbog svoga protivljenja zvaničnoj politici Kremlja ili onih koji su čačkali oko Kadirova i metoda kojima je on uveo red i mir u Čečeniju je duga.
Ne znam treba li spomenuti kako Vladimir Putin, a danas i Dimitri Medvedev, kao i njihova desna ruka na Kavkazu Ramzan Kadirov sve te optužbe negiraju kao izmišljotine zapadnih plaćenika i špijuna koji Rusiji žele zlo, stalno upirući prstom u nevjerovatno brzi ekonomski oporavak koji je evidentan danas u Čečeniji.

Najveća evropska džamija
Kontraverzni čečenski predsjednik Ramzan Kadirov zna da ga znatan broj Čečena smatra ruskom marionetom koja je zbog želje za vlašću žrtvovala njihov san o nezavisnosti. Zna on također da ga mnogi u muslimanskom svijetu smatraju izdajicom ne samo Čečena, nego i svih muslimana koji su se tokom brutalnog rata ruskih snaga protiv čečenskih boraca za nezavisnost solidarisali sa čečenskim narodom. Zato Kadirov ne čini sve kako bi samo izgradio kult vlastite ličnosti, nego istu medijsku podršku i novac iz Moskve koristi kako bi sebe predstavio zaštitnikom muslimana i promotorom šerijata. U tome ima svestranu podršku Moskve koja blagonaklono gledala na njegove odluke o tome da u Čečeniji uvede elemente šerijatskog prava, da na teritoriju pokrajine zabrani proizvodnju alkohola, organizovanje kockarnica i da javno govori o blagodatima poligamije.
Kada je 2006. izbio skandal oko karikatura poslanika Muhameda u danskoj štampi, on je javno optužio Dance koji su se zadesili u Čečeniji da su špijuni koji sarađuju sa teroristima. Zabranio je danskim državljanima ulazak u Čečeniju i uskratio saglasnost za djelovanje najveće danske humanitarne organizacije u regionu Danish Refugee Concil. Mediji su tada zabilježili da je izjavio kako „one koji su nacrtali karikature treba zakopati žive“. Naravno nakon što se medijska prašina slegla Kadirov je, navodno pod pritiskom Moskve, povukao svoje odluke ali je njegova medijska mašinerija još dugo njegovu reakciju predstavljala kao dokaz njegove spremnosti da brani islam.
Kadirovi kritičari tvrde kako je i izgradnja „najveće evropske džamije“ u Groznom čiju je izgradnjo on inicirao dok je još bio zamjenik premijera izgrađena sa istim ciljem. Džamija je dobila ime po njegovom ocu Ahmedu Kadirovu koji je bio i čečenski muftija tokom borbe za nezavisnost od Rusije. Na dan otvaranja džamije ruski mediji su prenijeli kako je Kadirov Mlađi izjavio: “Ova je džamija dokaz da islam nije ugrožen u Rusiji”.
Oni koji podržavaju Kadirovu politiku se slažu s njim i tvrde kako je izgradnja najveće evropske džamije u Groznom, gdje od 1930. kada su sve džamije u tom dijelu Staljinovog SSSR-a porušene, nije izgrađena niti jedna džamija, očit dokaz ispravnosti njegove politike. Oni posebno naglašavaju kako je ova džamija u koju može stati deset hiljada klanjača došla kao vrhunac cjelokupne obnove Groznog i navjestitelj svijetle budućnosti Čečenije koja pod vodstvom Kadirova postaje jedna od najperspektivnijih ruskih republika.

Putin je moj idol
U ekskluzivnom intervjuu Radiju Slobodna Evropa u avgustu ove godine Ramzan Kadirov je odbacio optužbe za nedavno ubistvo ruske aktivistkinje za ljudska prava Natalije Estemireve i ugrožavanje ljudskih prava u Čečeniji i pojasnio odnose sa njegovim "idolom", ruskim premijerom Vladimirom Putinom. U tom intervjuu on je između ostalog rekao:"Putin je moj idol. Ja ga volim. Ja ga poštujem. Za mene lično ne postoji niko kao on. Dugujem mu više nego ikome. Dugujem mu moj život. To je moje lično mišljenje. Ali kao predsjednik Čečenije, mogu reći da je Dmitri Medvedev naš predsjednik. On je snažan, mudar i pravi političar, i da je drugačiji ne bi bio izabran Njegov tim me ne bi podržao. Putin je mijenjajući svoju poziciju ponovo pokazao svoju snagu i to da služi narodu. Ali to ne mijenja moj stav prema njemu. Ja bih i sada dao svoj život za njega," rekao je Kadirov.Na pitanje da li bi želio da Putin ponovo postane predsjednik Rusije, Kadirov je odgovorio:"Jako. Želim da Putin bude doživotni predsjednik Rusije."

20.11.09

II Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2009.

II Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2009.

Medžlis islamske zajednice Bugojno i ove godine organizira «II Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2009.». Centralni dio ove manifestacije je Koncert duhovne muzike, koji će biti održan u Kulturno-sportskom centru, dana 21. 11. 2009. godine (subota) sa početkom u 19:00 sati. Učesnici će biti horovi: Arabeske iz Zagreba - Hrvatska, Đulistan iz Novog Pazara - Srbija, Semazen iz Tetova - Makedonija, Sejfullah iz Konjica, Kewser, Gazel i Rejjan iz Sarajeva, te solisti: Hamza Ražnjatović i Eldin Huseinbegović. Ulaz je slobodan.
Predviđeno je da na svečanosti prisustvuje i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić i travnički muftija Nusret ef. Abdibegović.

Na koncertu će biti dodijeljene i nagrade za najbolju ilahiju po izboru slušalaca BM Radija, Radija Bir, Radija Bugojno, Radija Hayat - Studio Slobodni Igman, Radija Visoko, Radija Maglaj, Antena radija- Jelah, Radija Slon- Tuzla, Radija Stari Most- Mostar, Radija Preporod- Odžak. Također će biti dodijeljena i nagrada za najbolji album ilahija u proteklih pet godina po izboru muzičkih urednika istih radio- stanica.
Nagrada za najbolju ilahiju bit će dodijeljena horu Đulistan iz Novog Pazara za ilahiju „Smiraj srca moga“, a nagrada za najbolji album horu Kewser iz Sarajeva za album „Pusti me do Kewsera“.
Očekujemo da Vašim dolaskom uveličate ovu manifestaciju.

10.11.09

Rađanje nove Kraljevine

Saudijska Arabija i reforme: Otvoren Univerzitet za nauku i tehnologiju Kralj Abdullah

Rađanje nove Kraljevine

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 284)
U Saudijskoj Arabije je 23. septembra otvoren prvi univerzitet na kojem će nastavu zajedno pohađati studenti oba spola. Dio je to šire strategije koju već neko vrijeme implementira kralj Abdullah bin Abdulaziz, a koja za cilj ima ne samo reformu obrazovnog sistema, nego i sveukupnu društvenu, pa čak i djelomičnu političku i vjersku, reformu ove bogate, ali konzervativne države. I kao što se očekivalo, otvaranje Univerziteta za nauku i tehnologiju Kralj Abdullah (The King Abdullah University of Science and Technology -KAUST), nije proteklo bez suprotstavljanja selefijske uleme, ali i brojnih zamjerki malobrojnih liberala na način kako je projekat osmišljen, što je još jednom pokazalo o kako se komplikovanom procesu radi.

Reforme bez efekta
KAUST je već dugo vremena najavljivan kako jedan od najambicioznijih projekata u oblasti obrazovanja koji je trebao biti vidljiv dokaz da Kraljevina poduzima konkretne korake na reformi obrazovnog sistema koji je nakon 11. septembra 2001. bio izložen otvorenoj kritici saudijskih saveznika iz Washingtona, nekih evropskih metropola i malih sekularnih lokalnih medijskih i književnih krugova. Oni su tada kao jedan od glavnih razloga za to što je većina napadača El-Kaide na New York i Washington bila iz Kraljevine, naveli saudijski obrazovni sistem za koji su tvrdili da ima previše vjerskih sadržaja i da nerijetko podstiče na netoleranciju i isključivost. Brojne studije i izvještaji koji su tada napravljeni u kojima su analizirani nastavni planovi i udžbenici u državnim školama i na univerzitetima tvrdili su kako cjelokupan sistem kreira netrpeljivost ne samo prema nemuslimanima, nego i prema muslimanima koji imaju različito mišljenje ili baštine drugačije razumijevanje islama od onog saudijskog, te da ubija svaki oblik kreativnosti i slobodnog razmišljanja kod učenika. U međuvremenu je Saudija pokrenula više projekata revizije nastavnih planova i programa na svim nivoima obrazovanja, ali suštinskih promjena nije bilo.
Zato zagovornici temeljitih reformi ne vide u otvaranju univerziteta KAUST udaljenog osamdeset kilometara od prvog većeg grada, u ovom slučaju Džide (koja se nalazi u granicama harema ili svete zemlje oko Meke) neki poseban iskorak kada je riječ o efektima koje će taj projekat imati na modernizaciju saudijskog obrazovnog sistema. Kao argument više oni navode činjenicu da će se na Univerzitetu izučavati prirodne i tehničke nauke, ali ne i one društvene, što je za kritičare više nego indikativno.
Tako se Pierre Akel u svom osvrtu u on- line magazinu Shaffaf (http://www.shaffaf.net/) pita: „Može li znanje napredovati bez nauka kao što su sociologija i filozofija? Može li čovjek usvojiti samo modernu tehnologiju, a pritom odbaciti njihov intelektualni, ideološki, religijski, društveni i politički okvir? Kada jedno društvo odbija religijsku reformu, može li ostvariti naučni skok koji će mu omogućiti ulazak u savremeni svijet? Kada ostaje u stadiju apsolutne vlasti i ne zna ni za ustav ni za građanski status, može li sudjelovati u modernosti?“
Ipak, svi oni su jednoglasni u tome da projekat kao što je KAUST može biti samo od koristi Saudiji i regionu, te da se radi o koraku u dobrom pravcu koji, iako neće riješiti sve probleme ovog društva, zasigurno hoće pokrenuti, ako ništa a ono raspravu o tome kako bi Kraljevina trebala izgledati u budućnosti.
Osim toga, ako se čak na kraju ispostavi da KAUST neće imati nikakvog efekta na društvene tokove u Saudiji, većina se nada da silni novac (samo građevinski radovi su koštali 10 milijardi dolara, a na izgradnji je bilo angažovano 20 000 radnika) koji je uložen u ovaj projekat neće propasti i da će KAUST postati jedan od najvećih naučnih centara barem u prirodnim i tehničkim naukama. A univerzitet ima sve predispozicije da to postane. Već sada tamo je angažovano sedamdeset vrsnih profesora iz čitavog svijeta i 817 studenata iz 61 zemlje svijeta. Planovi su da u idućih osam do deset godina tamo studira dvije hiljade najboljih studenata iz Saudijske Arabije, ali čitavog svijata. Laboratorije sa kojima je Univerzitet opremljen su među najsavremenijim u svijetu. Tu je smješten i 14. po brzini superkompjuter na svijetu. Bivši američki diplomata John Burgess je na svom blogu posvećenom Saudiji „Crossroad Arabia“ napisao: „Uistinu ne postoji niti jedan univerzitet u svijetu da je tako dobro opremljen kao KAUST. Ama baš nigdje. Pitanje, naravno, ostaje šta će se uraditi sa tom silnom opremom i kako će ona biti korištena, a to može reći samo budućnost koja je pred nama.“

Alimi protiv „vesternizacije“
Nasuprot onih koji od ovog univerzitetskog kampusa smještenog na obali Crvenog mora očekuju samo najbolje, stoje brojni konzervativni saudijski alimi i intelektualci, koji su u čitavom projektu prepoznali opasnost za svoju viziju obrazovnog sistema i nedopustiv nasrtaj na saudijsku tradiciju i interpretaciju islama. Njima nije sporno samo to što će po prvi put na tlu Saudijske Arabije u jednoj državnoj instituciji muškarci i žene zajedno pohađati nastavu i „miješati se“ (ar.ihtilat), niti što će u tom kampusu i ženama biti dozvoljeno da voze automobile, nego što će se na tom univerzitetu naučavati, barem oni tako predviđaju, i brojne teorije za koje oni, prema svojoj interpretaciji islama, smatraju da su neprihvatljive, kao što su teorija evolucije, Velikog praska i sl.
Za kritičare univerzitet je očit dokaz upliva zapadne ideologije, „američkog imperijalizma“ i pokušaja vesternizacije saudijskog društva, što oni po svaku cijenu žele spriječiti.
Među prvim otvorenim kritičarima je bio šejh Saad el-Shithri iz Vrhovnog vjerskog komiteta, jedne od najutjecajnijih institucija u Saudijskoj Arabiji, koji je javno pozvao saudijsku ulemu da poduzmu sve kako se na univerzitetu ne bi izučavale nauke suprotne islamskim principa i „strane ideologije“, kao što je evolucija. Jadna druga grupa alima koji nisu u zvaničnim vjerskim institucijama je već izdala fetvu koja kruži internetom, a u kojoj se čitav projekat KAUST proglašava neislamskim i prijetnjom koju ulema i vjerska policija trebaju staviti pod svoju kontrolu.
Noć nakon što je El-Shithri iznio javno svoje stavove, Kralj ga je, kako je izvijestila saudijska državna agencija SPA, smijenio sa pozicije u ovom vrhovnom vjerskom organu. Ovim potezom Kralj je poslao jasnu poruku da neće odustati od svoje vizije kontrolisane i postepene modernizacije, te da neće podleći kako kritičarima slijeva, tako i ovima zdesna, te da će, kao i dosad, vladajuća porodica nastaviti hodati po žici i nastaviti Kraljevinu voditi nikad u potpunosti preciziranim putem između selefijskog konzervatizma i zapadnog modernizma.
I upravo je zato ideja KAUST-a u Saudijskoj Arabija pridobila više pristalica nego kritičara. Skeptični liberalni saudijski krugovi u ovom univerzitetu vide prvu utvrdu slobodnog istraživanja koja će dugoročno proizvesti novu generaciju saudijskih naučnika koji će ići ukorak s tehnološkim napretkom u ostatku svijeta, što će, prema njihovom mišljenju, prije ili kasnije dovesti do modernizacije i u drugim društvenim sferama. Za njih je to još uvijek malo i presporo, ali bolje išta nego ništa.
Ni među ulemom nije bilo onoliko kritičara koliko se očekivalo, iako je teško znati da li je to zbog toga da ne bi završili kao El-Shithri ili pak zbog toga što misle da je Kralj povukao dobar potez ograničivši univerzitet na prirodne i tehničke nauke, ostavljajući zasad ostale univerzitete i čitav obrazovni sistem da funkcioniše bez znatnih promjena i uz striktni nadzor ulemanskih institucija i vjerske policije (ar. al-mutavve). Na kraju će ipak jedna od dvije strane biti razočarana, samo je pitanje koja i kako će oni tada reagovati.

25.10.09

Veliki prasak medijske panike

U Francuskoj uhapšen fizičar alžirskog porijekla koji je radio na projektu CERN

Piše: Muhamed Jusić- magazin Start BiH

U ponedjeljak (12.10.2009.) se tridesetdvogodišnji muškarac alžirskog porijekla uhapšen nekoliko dana ranije pojavio pred francuskim sudom. On je zajedno sa svojim dvadesetpetogodišnjim bratom uhapšen u antiterorističkoj operaciji francuskih snaga u jugoistočnom francuskom gradu Vienne.
Želio bih napasti
Prema sudskim izvorima, a kako prenosi novinska agencija AFP, osumnjičeni, čije ime u skladu sa francuskim zakonima nije još uvijek saopšteno, na sebe je skrenuo pažnju sigurnosnih agencija tokom nezavisne istrage o potencijalnim islamističkim militantima koji su, navodno, imali planove boriti se u Afganistanu. Nakon što je postao sumnjiv, ovaj fizičar koji je doktorirao fiziku čestica je osamnaest mjeseci bio pod prismotrom francuskih agenata da bi prošlog mjeseca sudac Christophe Teissier, specijaliziran za terorizam, otvorio i službenu istragu o njegovim sumnjivim aktivnostima. Nakon toga je uslijedio hapšenje. U međuvremenu brat mu je oslobođen dok se on na saslušanju pred sudom pojavio kako bi odgovorio na optužbe za „kriminalno udruživanje u terorističku organizaciju“. Ovo je, zasad, preliminarna optužnica koja daje sudiji mogućnost da provede istragu i donese odluku da li će nastaviti suđenje. U optužnici koja je pročitana pred sudijom tereti ga se da je razmjenjivao poruke putem interneta sa ljudima bliskim ogranku El-Kaide u Sjevernoj Africi (El-Kaida fi El-Magrib el-Islamij) i da je u toj korespondenciji izrazio želju da izvede napade bez da je „došao do faze materijalne pripreme za sam napad“.
Iako se svakom slučaju potencijalnog povezivanja sa El-Kaidom bilo koga i bilo gdje u svijetu, naročito u zemljama koji imaju svoje trupe u Afganistanu, pridaje velika pažnja, ovaj posljednji slučaj hapšenja je još jednom pokazao kako su neki mediji, ali i državni zvaničnici, spremni izvoditi ishitrene zaključke i preuveličavati prijetnju od terorizma, nesvjesni da tako nerijetko samo pomažu teroristima protiv kojih se bore.
Naime, nakon što su agencije objavile kako je uhapšeni radio kao fizičar za Evropsku organizaciju za nuklearna istraživanja – CERN (Conseil Européen pour la Recherche Nucléaire), uslijedio je čitav niz natpisa u medijima, a o Internet sferi da i ne govorimo, o tome kako je El-Kaida planirala spektakularne napade na evropska nuklearna postrojenja. I ne samo to, nego se preko naslova brojnih medija u svijetu i regionu sugerisalo kako se El-Kaida pokušala dočepati „Božije čestice“ ili „Mašine sudnjeg dana“, i kako je zaustavljena u zadnji čas.
Sve te spekulacije su se temeljile na šturoj informaciju tužiteljstva kako je osumnjičeni radio zajedno sa sedam hiljada drugih naučnika na već od ranije kontraverznom eksperimentu CERN-a, smještenom nedaleko od Ženeve na švicarsko-francuskoj granici, poznatom pod nazivom LHC (Large Hadron Collider) ili Velikom hadronskom sudaraču, najvećem i najskupljem naučnom stroju na svijetu, vrijednom pet milijardi eura koji je trebao stvoriti simulaciju „Velikog praska”.

Crni scenario El-Kaidi u korist
Još u oktobru prošle godine kada se trebao desiti prvi sudar čestica u četrnaest godina građenom postrojenju LHC-a brojni mediji su čitavo ljeto, pozivajući se na mišljenja nekoliko naučnika koji su od početka bili skeptični prema čitavom projektu, upozoravali da će pokretanje LHC-a dovesti do stvaranja, ni manje ni više, nego crne rupe koja će progutati Zemlju. Naravno, svijet nije nestao nakon prvog eksperimenta, ali to nije razuvjerilo kritičare iz naučnih i inih krugova da se nešto slično neće desiti u budućnosti ako naučnici iz CERN-a nastave potragu za sve manjim česticama kako bi došli do one „od koje je čitav svemir stvoren“.
Same naznake da je El-Kaida bacila oko na to postrojenje ili da se oko njega počela motati postala je argument više u rukama njegovih kritičara. Zato su iz agencije požurili da odagnaju bilo kakvu sumnju u sigurnost čitavog projekta naglašavajući da uhapšeni, iako jeste kao naučnik radio na Velikom sudaraču hadrona „nije zaposlen u CERN-u, već da je u eksperimentima sudjelovao na osnovu ugovora između CERN-a i drugog naučnog instituta“.
U saopštenju koje je ovim povodom izdao CERN, a koje su prenijele agencije se navodi i to kako „optuženi u pogonima te organizacije nije dolazio u kontakt s materijama koji se mogu upotrijebiti u terorističkim napadima“.
Međutim, ništa od toga, kao ni činjenica da je istraga tek u toku i da je na sudiji tek da utvrdi ima li dovoljno dokaza (čak i prema novim antiterorističkim zakonima prema kojima je dovoljno dokazati bilo kakvu vezu između osumnjičenog i nekog od pripadnika terorističke organizacije) za nastavak suđenja nije spriječila medije da već izađu sa najcrnjim scenarijem, što je još jednom aktueliziralo pitanje tzv. simbioze medija i terorizma.
Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi-žrtve-vlast", danas zamjenjuje kvartet "teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji" – barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu Mediji i terorizam iz 2004. (str.20). I upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike kojima je stalo do objektivnog izvještavanja da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju globalne panike oko nagle ekspanzije terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.
Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima. Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o islamističkom ekstremizmu, predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica, čini uslugu upravo onima protiv kojih se navodno bore. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizovane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore. Tako su možda oni koji su samoinicijativno razradili bez ikakvog dokaza najcrnje scenarije mogućeg angažmana CERN-ovog fizičara nesvjesno učinili uslugu El-Kaidi i pomogli joj da bez ikakvog truda zastraši Evropljane i čitav svijet, što i jeste njihov glavni cilj.

24.10.09

Prilog u novom broju Novog Selama

Na zahtjev Uredništva glasnika Mešihata / Muftijstva Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj (http://www.igbd.eu/) Novi Selam, napisao sam prilog o izazovima nove islamske osjećajnosti za bh muslimane. Iako nisam ništa novo napisao, ipak smatram da je ovu temu potrebno bez žeđi za senzacionalizmom i bez ad hoc etiketiranja na konstruktivan način aktuelizirati unutar Islamske zajednice kako u domovini, tako i u dijaspori. Kako god, čitav primjerak Novog Selama može se preuzeti u pdf. formatu i to ovdje: Selam br.10.

22.10.09

200 GODINA OD SMRTI MULA MUSTAFE BAŠESKIJE

U Bošnjačkom institutu Fondacija Adil Zulfikarpašić će se u utorak 27.10. 2009. u 19.00 održati poseban skup sa željom da se obilježi 200-godišnjica od preseljenja kroničara Sarajeva Mula Mustafe Bašeskije. O Mula Mustafi Bašeskiji i njegovom djelu govorit će prof. Dr. Kerima Filan.

14.10.09

Instant demokratija u Grobnici imperija

Tekst o Afganistanu iz prošlog broja Starta

Instant demokratija u Grobnici imperija

Piše: Muhamed Jusić

Prvi preliminarni rezultati afganistanskih predsjedničkih izbora pokazuju da je sadašnji predsjednik Hamid Karzai osigurao dovoljan broj glasova da izbjegne drugi krug glasanja i sebi osigura još jedan mandat. Međutim, njegov bivši ministar vanjskih poslova i protukandidat Abdullah Abdullah osporio je te rezultate optužujući Karzaija za izbornu krađu i malverzacije. Prema djelimičnim rezultatima, koji se odnose na 95 posto glasačkih ureda, Karzai je dobio 54,3 posto glasova, a Abdullah 28,1 posto. Za Karzaija je bitno da dobije nadpolovičnu većinu kako bi izbjegao drugi krug. Međutim, ukoliko se sumnje u regularnost izbora koje su izrekli, ne samo u Abdullahovom izbornom štabu, nego i domaći i strani posmatrači pokažu tačnim, drugi krug bi se mogao organizovati tek na proljeće. BBC je prenio kako su posmatrači iz EU potvrdili kako je „većina spornih glasova među onima koji su dati dosadašnjem predsjedniku Hamidu Karzaiju“ i kako se sumnja u ispravnost oko milion i po glasova od šest miliona koliko je navodno glasalo na izborima. Karzaijev izborni štab odbacio je tvrdnje EU misije kao "neodgovorne". A i on lično se oglasio ovim povodom tvrdeći kako "čvrsto vjeruje u integritet izbora, integritet afganistanskog naroda i vlade u tom procesu“ i da su bile moguće samo manje neregularnosti, kao i svugdje u svijetu.
Javna je tajna da su svi u zapadnim metropolama svjesni da Karzai svojom dosadašnjom politikom i učinkom svoje vlade nije mogao osigurati toliku podršku. Doda li se tome etnička netrpeljivost koja je u mnogim dijelovima Afganistana ključni motiv kod većine glasača, teško je povjerovati da nije bilo ozbiljnih malverzacija prilikom čitavog procesa. Iako je Karzai sklopio savez sa brojni sumnjivim likovima iz različitih etničkih skupina sa afganistanske političke scene, od bivših „gospodara rata“ do trgovaca narkoticima, to ipak nije dovoljno da osigura podršku širokih narodnim masa koje su, uz opasnost da im talibani odrežu prst umočen u tintu na glasačkom mjestu, ipak izašli da glasaju.
Zato se vjeruje kako bi većina zapadnih diplomata rado vidjela da se rezultati ospore u tolikoj mjeri da ipak dođe do još jednog kruga u kome bi vjerovatno Karzai ponovo pobijedio, ali bi čitav proces ipak dobio na legitimnosti i možda time poboljšao povjerenje naroda u politički sistem, pa samim time i u predsjednika Hamida. U zapadnoj štampi je već procurilo kako još jedan krug izbora zagovara američki specijalni izaslanik za Afganistan i Pakistan, Richard Holbrook.
U isto vrijeme, vojni eksperti u istim tim metropolama čiji vojnici su angažovani u Afganistanu, nisu sretni zbog ideje da ponovo moraju proći kroz sigurnosnu noćnu moru organizacije još jednih izbora. Ni troškove još jednog kruga izbora niko ne želi zanemariti. Procjenjuje se kako su ovi izbori Ameriku i NATO saveznike koštali 224 miliona dolara. Ali, ako će to imalo poboljšati poziciju kompromitovane Karzaijeve vlade i njega samog u očima Afganistanaca, to je cijena koju će zemlje članice NATO rado platiti. Ostaje problem što se izbori mogu organizovati tek na proljeće, a do tada bi u Kabulu vladao „politički vakuum“ (iako ni sada situacija nije bolja) koji bi vjerovatno iskoristili talibani.
Kako god, od izbora koji su trebali proizvesti „legitimnog predsjednika" kako sada stvari stoje nema ništa. Nadmudrivanje o tome da li će biti ili neće biti drugog kruga izbora trajat će mjesecima, kao i provjera neregularnosti. Taj proces zahtjeva još vremena, a NATO savezu baš vremena nedostaje, jer sa svakom greškom ISAF-a (International Security Assistance Forces) u kojima stradaju afganistanski civili i sa sve češćim povratkom evropskih mladića u mrtvačkim kovčezima u njihove rodne krajeve opada podrška NATO-ovom angažmanu u Afganistanu.
Zato NATO, već dugo traga za izlaznom strategijom u afganistanskom ratu i u nacrtu svake od njih se nalazi prepuštanje odgovornosti za situaciju u zemlji demokratski izabranoj i efikasnoj vladi u Kabulu do koje se, čini se, jednostavno ne može doći; kako do one, pokazuju to ovi izbori, demokratske, tako i one, pokazuju to protekle godine i milijarde pronevjerenih dolara međunarodne pomoći, efikasne. A bez toga slabe su šanse da će misija NATO-a u ovoj zemlji uspjeti.
Dokaz tome je i ponovni povratak talibana u velikom dijelu Afganistana, pa čak i nedavne akcije nadomak samog Kabula, ali i u samom glavnom gradu koji je do sada bio jedini grad kojeg su vladine i međunarodne snage u potpunosti kontrolisale. Broj talibanskih napada u prvih pet mjeseci ove godine porastao je za 70 posto u odnosu na prošlu, što je rezultiralo smrću 334 pripadnika ISAF-a, što je opet 17 posto više nego u cijeloj prošloj godini. Afganistanske civilne žrtve više skoro da niko i ne broji.
Proizvodnja heroina nikada nije bila veća, čak ni u vrijeme talibana koji su pred kraj svoje vladavine pokušali zabraniti uzgoj maka. Danas se NATO plaši da ne okrene bojne uzgajivače heroina protiv sebe ako im pokuša zabraniti jedini izvor prihoda od prodaje heroina i time ih gurnu u ruke talibana.
U NATO savezu su svjesni da prema pravilima vojne taktike sve vojne akcije koje traju nepotrebno dugo daju priliku neprijatelju, makar on bio vojno daleko slabiji (što je svakako slučaj sa talibanima u Afganistanu), da razviju nove taktike i da iznađu nove metode kako da zadaju bolne udarce. Poznato je kako Amerikanci nikada nisu ostajali niti u jednom ratu toliko dugo da dozvole neprijatelju da otkrije slabosti u njihovom sistemu ratovanja. Jedini izuzetak je bio Vijetnam gdje su oni naučili lekciju i još jednom potvrdili ispravnost ove teoretske postavke. Zato se njima, ali i NATO-u, žuri da se što prije izvuku iz Afganistana. Tu želju da se što prije izvuče iz afganistanskog blata povećava i imidž „grobnice imperija“ koji ova zemlja ima. Za brojne svjetske imperije, od Velike Britanije do SSSR-a, početak kraja globalne dominacije započinjao je u vrletima Afganistana. I upravo spoznaja da su sve velike imperije- ali i svi veliki vojni pohodi od onih Aleksandra Makedonskog, preko Napoleona Bonaparte, pa do Hitlera- propadale onda kada bi političko vodstvo tvrdoglavo insistiralo na dobijanju nekog rata za kojeg je očito da se zbog udaljenosti, divljine terena, klime ili slobodarskog duha lokalnog stanovništva jednostavno ne može dobiti. Ti duhovi iz prošlosti proganjaju sve u NATO-u, a naročito Ameriku koja je NATO i povukla u rat u Afganistanu i koja je iz istih razloga požurila sa povlačenjem iz Iraka.
Ali povući se nedovršenog posla je jednostavno suviše rizično. Skoro niko ne sumnja da bi se Afganistan ukoliko bi se iz njega povukli prvenstveno Amerikanci, ili većina NATO saveznika, ubrzo skliznuo u građanski rat nikad razvlaštenih i razoružanih „gospodara rata“, što bi bez sumnje opet olakšalo talibanima povratak na vlast. Nakon toga bi El-Kaida ponovno imala slobodan prostor da nastavi sa izgradnjom svoje mreže za regrutovanje i obuku bombaša samoubica. I svi bi ponovo bili na početnim pozicijama, kao i prije američkog napada na talibanski režim nakon 11. septembra 2001.
Zato Amerikanci razmatraju i druge opcije kako bi na vlast u Afganistanu doveli bilo kakvu efikasnu vlast koja bi kontrolisala situaciju u tolikoj mjeri da njima omogući povlačenje.
Prema profesoru Ivanu Ivekoviću sa Američkog sveučilišta u Kairu „ u opticaj je puštena ideja da afganistanski parlament (do sada potpuno irelevantan) ustoliči „prijelaznu administraciju", dok bi se Karzai, čekajući raspetljavanje post-izborne krize, dobrovoljno povukao s predsjedničkoga položaja. "Nelogično" je, tvrdi se, da Karzai, kojemu je de facto istekao mandat, ali mu ga je Ustavni sud već jednom produžio, još uvijek „koncentriše u svojim rukama izvršnu vlast". Prema autoru ovoga scenarija, ta bi prijelazna administracija trebala biti „široko utemeljena„ i „uključiti sve sudionike političkog procesa koji će biti u stanju uvjeriti afganistansko stanovništvo da međunarodna zajednica ne podržava ove ili one političke lidere, već demokratiju". Time bi se Karzaiju, ukoliko bude izabran, „uputio snažan signal da mora promijeniti svoje ponašanje“ i shvati kako „podrška međunarodne zajednice nije bezuvjetna" (prema prilogu na H-alter.org-u). Ima tu i nekih drugih ništa manje kreativnih planova, ali malo koji od njih može garantovati da će novi predsjednik koji zasjedne u Kabulu imati „stvarni legitimitet“ i da će uživati ugled u čitavom Afganistanu koji nikada kroz svoju povijest nije imao jaku centralizovanu državu i u kojoj je vlast oduvijek bila organizovana prema etničkoj i plemenskoj pripadnosti. Valjda je svima do sada jasno da „instant demokratija“ jednostavno ne daje rezultate i da se ne izvozi na tenkovima. Demokratizacija jednog društva je dug proces koji mora početi iz naroda i institucija civilnog društva.
Zato će izlazna strategija NATO-a vjerovatno nastaviti da se mijenja prema do sada ustaljenom modelu. Do sada je bila ustaljena praksa da se s pogoršavanjem situacije smanjuju kriteriji za „uspjeh“ i „završetka misije“. Od nekadašnjeg cilja da se u Afganistanu stvori demokratsko društvo u kome će se poštivati sve tekovine civilnog društva, spali smo na priču o bilo kakvoj strategiji koja će osigurati da se u Afganistanu na vlast ne vrate ekstremni talibani (s onim umjerenim su već najavili da bi se moglo pregovarati) i koja će dati minimalne garancije da se sukob iz Afganistana neće proširiti na susjedne zemlje. Ili strategija koja bi trebala da „drži vodu dok majstori ne odu“.

Afganistan u brojkama:
36 milijardi dolara: godišnji troškovi američkih vojnih operacija u Afganistanu
10.4 milijardi dolara: iznos koji je Amerika obećala da će uložiti u razvoj Afganistana u periodu od 2002. do 2008. od čega je raspoređeno tek 5 milijardi, što je trećina ukupne međunarodne pomoći ovoj državi.
50 milijardi dolara: iznos koji afganistanska vlada traži od međunarodnih donatora kako bi ih utrošila za razvoj u idućih pet godina.
Preko 2 miliona: broj Afganistanaca koji nemaju redovan pristup hrani
70 posto: postotak Afganistanaca koj su nepismeni
50 posto: postotak Afganistanaca koji žive u „potpunom siromaštvu“
40 posto: postotak Afganistanaca koji su nezaposleni
Preko 14 posto: procenat Afganistanaca koji su uključeni u proizvodnju heroina i uzgoja maka. Između 2002. i 2006. Sjedinjene Američke Države su potrošile tri puta više novca na borbu protiv narkotika nego na stimulisanje poljoprivrede i razvijanje alternativnih izvora prihoda za uzgajivače maka. Kada su upitani 98% Afganistanaca koji uzgajaju mak izjavilo je da bi bili spremni prestati uzgajati mak ukoliko bi imali alternativne izvore prihoda.
90 posto: postotak s kojim strane vlade učestvuju u finansiranju budžeta afganistanske vlade. Nepostojanje privatnog sektora i rasprostranjena industrija uzgoja i proizvodnje narkotika ne ostavlja vladi bazu iz koje bi prikupljala poreze.
(Prema podacima Center for American Progress)

12.10.09

Još jedna zanimljiva konferencija u Sarajevu

Centar za napredne studije i Centar za civilizaciju Balkana (BALMED) Vas pozivaju da prisustvujete otvaranju međunarodne konferencije „Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“ u petak, 16. oktobra u 18:30h u hotelu Hollywood na Ilidži.
Na otvaranju će govoriti:
Pozdravna riječ, dr. Halit Eren, direktor Istraživačkog centra za islamsku historiju, umjetnost i kulturu (IRCICA) iz Istanbula,
Turska vanjska politika na Balkanu, dr. Hakan Fidan, zamjenik sekretara Vlade Republike Turske, i
Osmansko naslijeđe kao zajednički element identiteta balkanskih muslimana, dr. Ferid Muhić, profesor filozofije na Univerzitetu u Skoplju i gostujući profesor na univerzitetima u Floridi, New Yorku i Kuala Lumpuru.
Na marginama događaja biće upriličena izložba osmanskih dokumenata vezanih za Balkan. Dodatne informacije možete dobiti na 061 489 622 ili cns@bih.net.ba.
Poziv na engleskom:
Dear ladies and gentlemen, we would like to invite you to the opening ceremony of the international conference "The Ottoman Legacy and the Balkan Muslim Communities Today" on Friday, 16th October 2009, Hotel Hollywood in Ilidza-Sarajevo at 18.30h.
There will be a simultaneous translation for English/Bosnian/Turkish language.
For further information please call 061-489 622 or cns@bih.net.ba.
Best regards & lijep pozdrav,
Asmir Aljic

Poručite dopunjeno izdanje knjige "Meka i Medina" autora Muhameda Jusića

Poručite dopunjeno izdanje knjige "Meka i Medina" autora Muhameda Jusića
Knjiga predstavlja bogato opremljenu monografiju svetih gradova Meke i Medine. Knjiga broji 120 kolor stranica, tvrdog uveza, A4 formata sa mnoštvom fotografija. Pored historijskih činjenica, akcentira i savremene zanimljivosti vezane za svete gradove Meku i Medinu. Idealan vodič za sve one koji će posjetiti, ili su posjetili, ove gradove, kao i za one koji nisu imali priliku da doznaju više o mjestima koje hadžije zijarete tokom hadža.

Knjigu u BiH možete naručiti na e-mail autora jusicm2000@yahoo.com
Cijena je 30 KM + poštarina (5 KM)

8.10.09

CNS: O IDENTITETU BOŠNJAKA SA FERIDOM MUHIĆEM

Centar za napredne studije (CNS) u saradnji sa Centrom za balkansku civilizaciju (Balmed) organizira diskusiju na temu "Nacionalni identitet Bošnjaka između autentičnosti i epigonstva: činjenice, izazovi, prijetnje". Uvodničar je prof. dr. Ferid Muhić, profesor filozofije na Univerzitetu u Skoplju i gostujući profesor na Državnom univerzitetu na Floridi, Državnom univerzitetu u New Yorku i na Institutu za islamsku civilizaciju (ISTAC-u) u Kuala Lumpuru.
Organizatori Vas pozivaju na razgovor o ovom zanimljivom pitanju. Pristup je slobodan.

Vrijeme: Četvrtak, 15. oktobar 2009., 19.00 - 20.15h

Mjesto: Hotel Saraj, Nevjestina 5, Sarajevo

4.10.09

Simbioza medija i terorizma- tekst iz novog Preporoda

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Iza nas je još jedna godišnjica, ovaj put osma, napada od 11. septembra na Washington i New York. Ponovo su se rodbina i prijatelji žrtava prisjećali svih onih koji su taj dan stradali, a čitav svijet je još jednom iz različitih uglova sagledavao čitav fenomen terorizma, ali i posljedice i rezultate tzv. rata protiv terorizma.
Jedan od pristupa koji je sazrio za analizu je onaj medijski. Mediji odavno, ne samo kada je riječ o terorizmu, više ne samo da izvještavaju o stvarnosti, nego je i kreiraju.
Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi-žrtve-vlast", danas zamjenjuje kvartet "teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji" – barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu Mediji i terorizam iz 2004. (str.20). I upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike kojima je stalo do objektivnog izvještavanja da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju globalne panike oko nagle ekspanzije terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.
Zato Anita Perašin u svom radu Masovni mediji i terorizam s pravom primjećuje kako upravo masovni mediji daju terorizmu globalni doseg, i ništa manje bitno utječu na način na koji javnost percipira šta je to terorizam, ko su ljudi koji stoje iza takvih aktivnosti, iz kojih razloga oni to čine, šta žele i koga se ustvari treba bojati. Ako mediji na tom planu zakažu i ako daju pogrešnu sliku o čitavom fenomenu i ako iz želje za senzacionalnošću samo preuveličavaju problem oni samo idu naruku teroristima. Između medija i terorizma postoji interaktivan (i simbiotski) odnos jer se trendovi medijske industrije i zakonitosti proizvodnje medijskog sadržaja kreću u pravcu preferiranja sadržaja senzacionalističkog tipa, zbog čega terorističke organizacije svojim djelovanjem mogu osigurati maksimalnu prisutnost u medijima .
Ako ovom globalnom trendu simbioznog srastanja medija i terorizma dodamo politikantskim ciljevima motivisano izvještavanje o famoznom „islamskom terorizmu“ na našim prostorima, čemu je naša javnost bila izložena u proteklih nekoliko godina, postaje nam jasno zašto bi se oni pojedinci iz novinarskog svijeta koji se predstavljaju kao oni kojima je stalo do profesionalnosti esnafa, trebali zapitati koliko se oni svojim senzacionalističkim i preuveličavanju (da ne kažemo izmišljanju opasnosti) sklonim načinom pisanja ustvari bore protiv potencijalne opasnosti od terorizma na ovim prostorima, a koliko ga ustvari generišu i prizivaju.
Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima. Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o islamističkom ekstremizmu predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica, čini uslugu upravo onima protiv kojih se navodno bore. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizovane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Jer, žeđ za senzacionalnizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

24.9.09

Balans između slobode govora i prava na religiju – konferencija u Sarajevu

Iz međureligijskog instituta su me pozvali da uzmem učešće u radu Konferenciju Balans između slobode govora i prava na religiju koja će se u subotu održati u Sarajevu. Evo danas su mi poslali i program pa da ga podijelim sa vama. Ne sumnjam da će konferencija biti zanimljiva i dobra prilika da se ova tema naučno i multidisciplinarno „pretrese“.

Balansiranje između slobode govorai prava na religiju u XXI. stoljeću
Sarajevo, 26. 9. 2009.

- - - PROGRAM KONFERENCIJE - - -

9:30 Otvaranje konferencije – Marko-Antonio Brkic, direktor MRI
9:40 Pozdravi
- Dijana Tabori (savjetnica Željka Komšica, predsjedatelja Predsjedništva BiH)
- Mustafa Ceric, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, Predsjednik Skupštine MRI
- Gospodin Nikolaj, mitropolit dabrobosanski, clan Skupštine MRI
- Vinko kardinal Puljic, nadbiskup vrhbosanski, clan Skupštine MRI
- Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH, clan Skupštine MRI
10:00 Plenarni dio konferencije
- Religija i uvrjedljivi govor – postavljanje problema (Christian Moe)
- Religija i govor u javnome prostoru – mogucnosti i perspektive (Eliezer Papo)
- Balansiranje slobode govora i prava na religiju – sociološki uvidi (Dino Abazovic)
11:00 Pauza
11:30 Rad u panelima
Pravni
Emir Kovacevic
Ahmed Žilic

Medijski
Maida Hasecic
Ljiljana Zurovac
Damir Kljajic
Sandra Miletic
Emir Džambegovic

Religijski
Zilka Spahic-Šiljak
Zorica Kuburic
Alen Kristic
Slavoljub Lukic
Siniša Jevtic

Humanisticki
Davor Marko
Muhamed Jusic
Entoni Šeperic
Mevludin Dizdarevic

13:00 Rucak
14:30 Rad u panelima – nastavak
16:00 Pauza
16:30 Plenarni dio konferencije – rasprava
18:00 Završetak rada konferencije

Najava:

Međureligijski institut, uz podršku Veleposlanstva Kraljevine Norveške u BiH, organizuje Konferenciju Balans između slobode govora i prava na religiju, 26. 9. 2009. godine u Sarajevu. Predviđeno je da na konferenciji sudjeluju predstavnici crkava i vjerskih zajednica, teolozi, pravnici, sociolozi, filozofi, komunikolozi, novinari i drugi stručnjaci iz Bosne i Hercegovine, kao i iz susjednih zemalja jugoistočne Europe i nekih skandinavskih zemalja. Rad na konferenciji će biti organiziran kroz četiri modula: pravni, religijski, humanistički i medijski. S obzirom na javnu konfrontaciju iskustava i stavova, te važnost položaja religije u bosanskohercegovačkom društvu, ovakvi i slični naučni simpoziji mogu ponuditi korisne smjernice na putu relaksacije ukupnih odnosa u društvu.

17.9.09

Princ preživio napad samoubice s implantiranim eksplozivom

O pokušaju napada na saudijskog princa Muhameda bin Najifa pisaos am za prošli broj Starta. Iako je ovaj napad po mnogo čemu bitan, jer je između ostalog napadač samoubica iz El-Kaide eksploziv nosio implantiran u sebi što čitav antiterorističku borbu mora podići na jedan novi nivo, on nije dobio previše prostora u svjetskim medijima.

Princ preživio napad samoubice s implantiranim eksplozivom

Piše: Muhamed Jusić- Start

Samo nekoliko dana prije osme godišnjice od napada El-Kaide na SAD ova organizacija je, u granicama Harema (svetog područja oko Meke) u gradu Džidi izvela neuspješan pokušaj atentata na pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Kraljevine Saudijske Arabije, čime su njeni operativci pokazali da su još uvijek sposobni ne samo nastaviti sa svojim ubilačkim pohodom, nego i čitav fenomen terorističke borbe dići na jedan novi nivo.

Oštrica koplja
Za pokušaj napada na princa Muhameda bin Najifa, pomoćnika i sina ministra unutrašnjih poslova, doznalo se iz saudijskih medija, nakon što ga je u bolnici posjetio kralj Abdullah bin Abdulaziz. Iz kratkog razgovora emitovanog preko saudijskih satelitskih nacionalnih kanala, moglo se razumjeti kako je Najif preživio napad bombaša-samoubice i to u vlastitoj rezidenciji u Džidi. Danima nakon toga, nije bilo nikakvih saopštenja ministarstva ili bilo kakvih državnih institucija iz kojih bi se moglo doznati više detalja o samom napadu. Ništa o tome ko je mogao biti napadač, niti kako je uspio doći u prinčevu kuću. Međutim, već tada je svima bilo jasno da je riječ o pripadnicima El-Kaide, jer je napad imao obilježja njihove taktike, a odabir žrtve je to samo potvrđivao.
Princ Muhamed bin Najif je pomoćnik ministra zadužen upravo za borbu protiv terorizma, čitaj El-Kaide, i bio je vrh koplja u otvorenoj borbi Kraljevine sa komplikovanom mrežom članova, simpatizera i logističara El-Kaide. On je u posljednjih deset godina koliko je obnašao tu funkciju, ostvario zapažene rezultate, iako se sa njegovom taktikom borbe nisu svi uvijek slagali. Iako je u SAD-u prošao brojne specijalizacije u programima za borbu i prevenciju terorizma, on je u Kraljevini razvio vlastiti pristup koji se kretao od nemilosrdnog razbijanja El-Kaidinih ćelija kroz masovna hapšenja do infiltriranja u njene redove, pa sve do svjetski poznatog programa rehabilitacije i savjetovanja osuđenih terorista i onih koji su uvučeni u njihovu mrežu. Princ je lično nadgledao čitav program, kroz koji je do sada prošlo na stotine simpatizera i članova El-Kaide i njima srodnih organizacija. Zato su mnogi odmah nakon napada bili sigurni da se radi o El-Kaidi koja je na ovaj način htjela slomiti taj „vrh koplja“ saudijske porodice u borbi protiv nove generacije militantnih islamista.

Nekoliko dana kasnije te sumnje će se i potvrditi nakon što ogranak „El-Kaide na Arapskom poluotoku“ izda saopštenje u kojem preuzima odgovornost za neuspješan pokušaj atentata. Međutim, ono što se moglo pročitati u tom saopštenju iznenadit će mnoge i upoznati lokalnu i svjetsku javnost sa do sada neviđenom taktikom El-Kaidinih boraca. To saopštenje će otvoriti čitav niz novih pitanja zbog kojih vjerovatno nismo ranije imali zvanično saopštenje saudijske vlade.

Lažni pokajnik
Naime, u El-Kaidinom saopštenju se napadač kojeg nazivaju „junakom šehidom“ imenuje kao dvadesettrogodišnji Abdullah Hasan Tali Asirij, Saudijac koji je u svoju samoubilačku misiju krenuo iz Jemena. Također, autori saopštenja tvrde kako se on lažno predstavio kao jedan od pokajnika El-Kaide, koji je od jemenskih i saudijskih vlasti zatražio da se preda saudijskim vlastima, ali pod uslovom da se preda lično emiru Bin Najifu. To nije neuobičajena praksa s obzirom da je to dosad bila jedna od najuspješnijih taktika princa u borbi protiv El-Kaidinih terorista, gdje im je uvijek ostavljana mogućnost da iskoriste kraljevsku amnestiju, ako se dobrovoljno predaju i uključe u program rehabilitacije i savjetovanja. Na ovaj način El-Kaida je htjela zadati udarac tom programu i poljuljati povjerenje javnosti, ali i vladajućih struktura u njegovu djelotvornost. El-Kaidi više odgovara brutalnost i primjena sirove sile, jer ona ne ostavlja prostora zavedenim mladićima osim da se bore, žrtvuju kao samoubice ili da svakako budu uhvaćeni i osuđeni na smrt ili dugoročni zatvor. A nasilje, pogotovo u društvima kakvo je saudijsko, gdje je još uvijek u podsvijesti živa institucija krvne osvete, rađa samo novo nasilje, što El-Kaidu drži u životu.
Ono što je posebno zabrinulo eksperte za sigurnost i antiterorističku borbu u saopštenju El-Kaide, a o čemu Saudijci nisu htjeli prije toga progovoriti javno, jeste tvrdnja da je eksploziv kojim je napadač htio raznijeti princa i sebe bio usađen (implantiran) negdje u njegovim unutrašnjim organima. Niko još nije saopštio detalje o tome kako je nešto takvo izvodljivo naročito ako se zna da je napadač taj eksploziv, ali i mehanizam za aktiviranje (za koji se spekuliše da je morao biti povezan sa mobitelom), morao nositi od 24 do 48 sati koliko je trajalo njegovo putovanje. Sa ovako brutalnom taktikom još se niko nikada nije susreo i zasigurno će se još neko vrijeme o njoj raspravljati i ona će bez sumnje antiterorističku borbu morati podići na jedan sasvim novi nivo, ali i mjere sigurnosti na aerodromima i drugim kritičnim mjestima. To objašnjava i činjenicu kako je napadač uspio proći provjere na dva aerodroma kroz koja je prošao u Džidi i Nedžranu.

Pomaknuta granica brutalnosti
Nakon El-Kaidinog saopštenja u javnosti su se pojavili rijetki novinari i eksperti za terorizam bliski princu Bin Najifu , koji su počeli iznositi više detalja o samom napadu. Rekli su kako su posjetili mjesto napada i kako je keramet- čudo Božije da je princ preživio s obzirom da je napadač sjedio na stolici pored njega. Kažu da se krv i dijelovi tijela mogu naći posvuda, a da je jedan od ekstremiteta napadača u pločama na plafonu načinio ogromnu rupu. Rekli su i to kako je svima bilo sumnjivo to što je napadač čak i u prisustvu emira odbijao čitavo vrijeme da bilo šta pojede ili popije.
Za vladajućim strukturama bliske eksperte koji su gostovali na arapskom satelitskom kanalu El-Arabija to je jasna poruka na čijoj je strani Bog u ovom sukobu, jer u protivnom ne bi princa sačuvao od sigurne smrti.
Daleko od ovih spin-masterskih medijskih trikova onih koji se princu pokušavaju dodvoriti, ozbiljni krugovi u Kraljevini, ali i svijetu, na ovaj napad gledaju sa velikom dozom ozbiljnosti i zabrinutosti. Ne samo zato što je osam godina nakon napada od 11. septembra El-Kaida i dalje sposobna da izvodi napade visokog profila, nego i zbog toga što i dalje pokazuje sposobnost da pomjera granice vlastite brutalnosti pokazujući nezamislivu spremnost svojih sljedbenika da se žrtvuju.
Kraljevsku porodicu je naročito zabrinulo to što je ovo prvi put da El-Kaida otišla tako daleko u pokušaju napada na nekog od članova porodice Sauda. Za njih je to znak da bi slični napadi mogli postati jedan od novih ciljeva te organizacije. Do sada su oni bili van dometa El-Kaide i ovo je prvi put da su El-Kadini ratnici „digli ruku“ na njih.
Skoro sedmicu dana nakon napada objavljene su i zvanične slike i saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova. Onda je uslijedilo i saopštenje u kojem se navodi vjerovatno kako bi se umanjio značaj čitavog napada, kako je ustvari El-Kaida već dva puta, prvi put još 2004. planirala napad na princa Muhameda, ali da ti pokušaji nisu bili uspješni, odnosno da su na vrijeme osujećeni. Jednom su čak, kaže se u saopštenju, pokušali oboriti avion projektilom zemlja-zrak dok je on bio u radnoj posjeti jednoj od susjednih zemalja.

U Jemenu bjesni rat
Posebno je za sve vlade u regionu i svijetu, a ne samo za vladajuću porodicu u Saudiji, zabrinjavajuće stanje u Jemenu odakle je atentator i došao, a gdje se još uvijek nalazi njegov brat Ibrahim kao i značajan broj od 85 lica kojima je vlada u Rijadu nedavno ponudila priliku za amnestiju ukoliko se predaju i vrate u domovinu. Jemen se, prema mišljenju velikog broja analitičara, nalazi na rubu sveopćeg građanskog rata. Rat tamo bjesni ovih dana daleko od očiju nezainteresovane svjetske javnosti. Već nekoliko sedmica se vode teške borbe između vladinih snaga i šiitskih, tačnije zejdijskih, pobunjenika koji se nazivaju Husijjun i koji zahtijevaju veća prava i slobode za svoju pokrajinu. Nezadovoljstvo na jugu Jemena, gdje je građanski rat prije nekoliko godina jedva zaustavljen, sve je veće, pa nikoga ne bi iznenadila nova eskalacija nemira. Doda li se tome očajna ekonomska situacija sa rekordno visokom stopom nezaposlenih i nepismenih, postaje očito zašto se Jemen pretvorio u utočište za El-Kaidu. U januaru 2009. obznanjeno je kako su se El-Kaida u Jemenu i Saudijskoj Arabiji ujedinile u jedinstvenu organizaciju nazvanu El-Kaida na Arapskom Poluotoku. (El-Kaida fi el-Džeziretil-Arab). Ustvari, bio je to taktički potez El-Kaide koja nije imala izbora nego svoje djelovanje izmjestiti iz Saudije gdje su im saudijske sigurnosne organizacije, baš pod vodstvom Muhameda bin Najifa, nanijele bolne udarce i skučile im prostor za djelovanje i organizovanje. Nakon ovog napada u Džidi očito je da je El-Kaida preživjela i da uvijek uspjeva iznaći neko novo trusno područje ili krizno žarište iz kojeg nastavi djelovati.
Danas dok pratim sve otvoreniji sukob između vladajuće saudijske porodice i El-Kaide sjećam se kako mi je jedan od medinskih šejhova rekao dok smo razgovarali o događajima neposredno nakon 11. septembra: „Sve je to ovdje počelo i ovdje se mora završiti“. Očito je da je to vrijeme došlo. A kako će se završiti, ostaje da se vidi.

13.9.09

Radio Sarajevo o debati u Mediacentru

Medijska pažnja radikalizira ekstremističke taktike
Osam godina nakon napada na World Trade Center u New Yorku, 'borba protiv terorizma' imala je višestrukog uticaja na medije i shvatanje slobode informacije i izražavanja. Sa druge strane, mediji su takodje imali velikog uticaja na kreiranje novog javnog diskursa o terorizmu i percepciji 'drugog' u tom kontekstu.
Kako definišemo terorizam danas? Kako mediji izvještavaju o terorizmu? Kakva su profesionalna iskustva bavljenja ovom temom u BiH, koje su prepreke, izazovi, dileme? Kako je dosadašnje izvještavanje o terorizmu uticalo na islamističke pokrete i muslimansku zajednicu u BiH i svijetu?
O tome se sinoć razgovaralo u sarajevskom Mediacentru, tokom debate sa gostima Vladom Azinovićem, profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Esadom Hećimovićem, novinarom magazina BH DANI i Muhamedom Jusićem, islamskim teologom iz BiH, esejistom i prevodiocem.
Vlado Azinović terorizmom kao temom za istraživanje počeo sa baviti nakon napada u SAD-u 2001. godine. Naslovi i udarne vijesti vodećih svjetskih medija, osim što su pominjali BiH kao mjesto nastanka Al-Kaide, imali su tendenciju da uvjere da je cijeli svijet u ratu protiv teorizma.
„Ako je teror po svom izvornom značenju strah, a terorizam zastrašivanje što je u suštini strah kao emocija, kako možemo biti u ratu protiv emocije? Ako je terorizam taktika, kako možemo voditi rat protiv taktike? I tu leži odgovornost medija – podlegli su pritisku jer su prihvatili konstrukciju 'rat protiv terorizma'“, kaže Azinović.
Za novinara Esada Hećimovića, koji takođe godinama istražuje utjecaje terorističkih grupa u Bosni i Hercegovini, postoje dva otvorena pitanja za ovo društvo. Kakva je veza BiH sa napadima 11. septembra, ako se zna da je u Sarajevu u dva navrata ('92. i '95.) boravio čovjek za kojeg tvrde da je napravio prvi plan napada za Bin Ladena.
Drugo pitanje je – kako je to utjecalo na sliku BiH u svijetu, dovodeći je u vezu sa svjetskim terorizmom.
Na pitanje iz publike 'šta misli o tvrdnjama da su Amerikanci inscenirali napade', Hećimović je odgovorio: „O tome mislim što i o tvrdnjama da su Sarajlije inscenirale napad na Markale.“


'Terorizam je kad ubiješ jednog a zastrašiš milione'
Zbog medijske pažnje i načina na koji joj se daje prostor u medijima, danas se može primijeniti krilatica 'terorizam je da ubiješ jednog a zastrašiš milione', kaže Muhamed Jusić, islamski teolog i esejist.
„Potreba za medijskom pažnjom dodatno radikalizira ekstremističku taktiku. Želja za medijskom pažnjom je sve veća. Za Al-Zarqawija niko nije znao niti je imao ugled, dok ga u UN-u kao prijetnju nije pomenuo Colin Powell. Od tada gradi ugled u unutrašnjim strukturama Al-Kaide, iako mu je ranije spočitavan kriminalni dosije. Prevagnula je logika 'dok ga Amerikanci traže, mora da je dobar'“, pojašnjava Jusić.
Govoreći o simbiozi medija i terorizma, Jusić je upozorio da islamistički pokreti svaki put idu sve dalje pokušavajući pridobiti medijsku pažnju. Primjer za to je slučaj jednog od samoubilačkih napada pripadnika Al-Kaide, u kojem policija nije objavila informaciju da je bombaš bombu nosio u stomaku.
Informaciju je naknadno objavila Al-Kaida, da izazove još veći strah i pokaže da su teroristi nadmoćni i nad detektorima.
U tom kontekstu, zajednički zaključak je da su mediji dio igre te da nekada nesvjesno, a nekada i vrlo svjesno, pomažu cijeli proces, te da je neophodno više pažnje i odgovornosti posvetiti načinu na koji se o terorizmu i teroristima izvještava.
Preuzeto sa: http://www.radiosarajevo.ba/content/view/10915/32/

7.9.09

Intervju sa urednikom Islamic Arts magazina- Preporod

Na ovom blogu sam već pisao o pokretanju e-magazin Islamic Arts. Ovim povodom sam sa urednikom Kenanom Šurkovićem za Preporod napravio kratak intervju koji je sada objavljen na stranici Preporoda pod naslovom U BiH pokrenut prvi u svijetu specijalizovan magazin o islamskoj umjetnosti )
Evo i teksta:
Za pokretanje bilo kakvog časopisa, pa makar on bio samo u online izdanju, u ovoj recesivnoj godini i u ovakvoj zemlji treba puno više od puke hrabrosti. Ako se taj magazin usto bavi jednom „društveno nepopularnom“ oblašću kakva je kultura i to jednom njenom specijalističkom tematikom kakva je „islamska umjetnost“, onda ljudi koji su se upustili u takvu avanturu moraju biti jedni od onih rijetkih entuzijasta koji su još uvijek spremni nešto raditi iz ličnog uvjerenja, a ne puke želje za brzim profitom. U ovom slučaju radi se o jednom takvom mladom bračnom paru, Elviri Bojadžić i Kenanu Šurkoviću koji su zahvaljujući nevjerovatnom entuzijazmu i ljubavi prema umjetnosti pokrenuli e- magazin Islamic Arts. Elvira je inače profesionalna grafička dizajnerka i članica ULUPUBiH, a Kenan čovjek koji se 15 godina bavi izučavanjem islamske umjetnosti i koji je o tome napisao nekoliko stručnih knjiga. Njih dvoje su prema vlastitom priznanju, čitav projekat pripremali već dvije godine, a prvi broj na bosanskom i engleskom jeziku je ovih dana dostupan na stranici http://www.islamicartsmagazine.com/.

Ovim povodom Preporod je razgovarao sa urednikom Šurkovićem o ovom za BiH, muslimane i sve ljubitelje umjetnosti vrijednom projektu.


Preporod: Otkud hrabrost da se u godini recesije i u društvu koje, najblaže rečeno, nema sluha za umjetnost i kulturu pokreće jedan časopis kao što je Islamic Arts?

Šurković: Na ideju za ovaj projekat došli smo prije dvije godine i on se postupno razvijao. Kad nešto volite i tome posvetite svoj život onda vam uz Božiju pomoć ne manjka hrabrosti. Likovna umjetnost, sa kojom se mi bavimo, a pogotovo islamska umjetnost, nikad nije imala veliki krug ljubitelja, kao što je to slučaj sa nekim drugim umjetnostima, poput muzike. Razlog tome je što je ovakva vrsta umjetnosti, sama po sebi, elitistička i veoma zahtjevna. Kod nas je vizuelna kultura na veoma niskom nivou, pa smo danas došli u situaciju da ljude moramo učiti šta je to lijepo, a pogotovo šta je to lijepo sa aspekta islamske umjetnosti. Kompletan ovaj projekat jeste rizičan, ali vjerujem da će uz Božiju pomoć pronaći put do šire čitalačke publike.

Preporod: Ko radi na ovom projektu?

Šurković: Idejni pokretači smo ja i moja supruga Elvira Bojadžić. Imamo i nekoliko saradnika u svijetu, ali i ovdje u Bosni. Uglavnom se radi o veoma kompetentnim ljudima kada je u pitanju islamska umjetnost.

Preporod: Šta možemo očekivati od sadržaja u vašem magazinu?

Šurković: Obuhvatili smo sve ono što se podrazumijeva pod vizuelnom umjetnošću. Konkretno, predstavljamo različite forme islamske umjetnosti, od arhitekture i kaligrafije, preko iluminacije, ebrua, slikarstva i različitih vrsta zanata, pa sve do dizajna. Obrađujemo teme kako iz historije islamske umjetnosti, tako i ono što je danas aktuelno na tom polju. Također, objavljivat ćemo intervjue sa umjetnicima, predstavljati muzeje kao i reportaže iz gradova.

Preporod: Već petnaest godina izučavate islamsku umjetnost. Napisali ste nekoliko knjiga na tu temu. Posvećuje li se u našoj javnosti, bez obzira stručnoj ili ne, dovoljno pažnje ovom fenomenu?

Šurković: Islamska umjetnost je preko 450 godina bila najdominantniji vid umjetnosti u Bosni, ali i na čitavom Balkanu. Njena dominacija je trajala od 15. pa sve do početka 20. stoljeća. U tom periodu neki od najvećih „osmanskih“ umjetnika bili su Bošnjaci. Nivo kvaliteta, recimo, kaligrafije, u Bosni je ostao veoma visok sve do 20. st. Prošlo stoljeće se svelo, nažalost, na samo nekoliko imena. Danas postoje određeni napori da se islamska umjetnost u Bosni ponovo revitalizira i da joj se daju neki novi oblici, sukladno sa današnjim vremenom. Danas ima nekoliko veoma istaknutih naših kaligrafa koji rade na toj afirmaciji. Nedavno je osnovano i Udruženje umjetnika „Elif“ koje ciljano radi na promociji islamske umjetnosti.

Preporod: U vrijeme kada se o islamu sve češće piše isključivo iz političko- sigurnosnog ugla, smatrate li da će i na koji način ovaj vaš projekt doprinijeti prezentaciji islama u jednom drugačijem svjetlu?

Šurković: Nadam se da hoće. Islamska umjetnost je veoma cijenjena u nekim intelektualnim krugovima na Zapadu i tamo je njena snaga odavno prepoznata. Kako god, islamska umjetnost je dio islamskog sistema življenja, ona definira estetski ukus muslimana, a na taj način formira mišljenje pojedinca i zajednice o nekim veoma važnim stvarima. Možda će neki zlonamjernici i u tome vidjeti opasnost, međutim, njena je ljepota tako snažna da može širiti samo ideju dobra.

Preporod: Nosi li ovaj vaš magazin kakvu poruku i muslimanima?

Šurković: Magazin na neki način govori o slavi i snazi islamske umjetnosti u prošlosti, ali i mogućnostima koje ona ima danas. S obzirom da islamska umjetnost svoju snagu i inspiraciju crpi iz vjere, ona je sama po sebi uvijek aktuelna, svježa, prodorna i može ponuditi veoma mnogo.

Preporod: Može li se u dogledno vrijeme očekivati i printano izdanje Islamic Arts magazina?

Šurković: Za sada o tome ne razmišljamo, ne samo zbog troškova već i zbog ostalih poteškoća koje za sobom donosi printano izdanje. Na ovaj način možemo biti čitani u cijelom svijetu, pogotovo što izlazimo i na engleskom jeziku. Internet magazini postaju sve popularniji. Koliko je meni poznato, mi smo prvi web magazin o islamskoj umjetnosti na svijetu.
Razgovarao: Muhamed Jusić (Preporod)