Bauk populizma kruži našim mahalama

Muhamed Jusić (Preporod)

Nedavno upozorenje reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića na opasnost sveopćeg populizma izrečeno u Sarajevu drugog dana predramazanskog savjetovanja organizovanog pod motom "Ramazanske vrijednosti - Putokaz mladima", samo je nakratko u našoj javnosti aktueliziralo pitanje ovog novog fenomena koji postaje fokus istraživanja i zanimanja svjetske akademske, medijske i opće javnosti.

Reisu-l-ulema je u svome izlaganju tačno kazao šta on smatra spornim u ovom novom valu populizma koji je zapljusnuo i Bosnu i Hercegovinu kada je rekao: „Organski sklad i sloga u našem društvu se raspadaju. Populizam kojem se prepuštamo ne poštuje vrijednosti vjere, porodice, naroda i tradicije, niti mari za historijsko pamćenje našeg naroda. Ne cijene se učeni ljudi, naučnici, filozofi, ulema. Na scenu su stupili populisti koji ugađaju masama, koji im daju slanu vodu poslije koje se osjeća još veća žeđ“, ocijenio je reisu-l-ulema.

Drugim riječima  reisu-l-ulema spornom vidi očitu manipulaciju i podilaženje masama kao jedinu političku, medijsku i društvenu taktiku pa možda čak i zasebnu ideologiju. I to nas dovodi do jednog vrlo zanimljivog pitanja koje bi valjalo rasvijetliti. Naime, legitimno je otvoriti pitanje je li populizam politička ideologija ili tek političko-komunikacijski stil. Odnosno, legitimno je i zapitati se zašto se populisti kritikuju kada se pozivaju na narod, njegove vrijednosti i interese. Zar to ne rade svi drugi? Zar demokratija ne počiva na tome da se glasačima ponude programi i pozicije od kojih oni odaberu onu koja im se najviše sviđa? Zašto, ako neke druge opcije pobjede, onda je to trijumf demokratije, a ako se neko ko se ne uklapa u “mainstream tokove” politike i misli svidi građanima, onda je to populizam? Šta je sporno da postoje harizmatični lideri koji progovaraju u interesu naroda? Odnosno, šta je populističko u novom valu populizma?

Stvar je jednostavna i na to je reisu-l-ulema djelomično ukazao u svome izlaganju. Naime, vrijedi se podsjetiti da populisti vrlo često kritikuju tzv. establishment, ali ne nude funkcionalna i realna rješenja. Sve što imaju su parole iza kojih ne stoje nikakve razrađene politike. Manipulišu strahom i neznanjem i na njemu grade svoje programe. Njima je cilj parolama doći na vlast, ali kada se tamo nađu svu krivicu za svoje neuspjehe počnu prebacivati na domaće i strane neprijatelje. Tada započne proces proizvodnje neprijatelja koji treba da prikrije njihove neuspjehe i održi ih na vlasti. To smo već dugo gledali u zemljama tzv. Trećeg svijeta, a ovih dana začetke istih trendova prepoznajemo i na Zapadu.

Populistički stavovi i politike se mogu svidjeti masama, ali im one ne mogu riješiti probleme. Za rješavanje problema treba znanja, treba odricanja, teških i nepopularnih odluka lidera, jer u kompleksnome svijetu nema prostora za simplistička rješenja.

Ideologija ili taktika

Jednu od savremenih definicija populizma dao je politolog Cas Mudde, a prema kojoj je populizam "ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke grupe, pošten narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz opće volje naroda". Ono što ova definicija ne kaže, i što ni nosioci ideja populizma i oni kojih ih slijede ne kazuju, jeste da populisti najčešće pripadaju istom sloju elite koju kritikuju s tim da su sami sebe proglasili za jedine zastupnike interesa naroda i njegove volje. I upravo je ta očita manipulacija masama u čije se ime nastupa ono što ukazuje da populizam sve više stasava u zasebnu ideologiju i da nije samo taktika političkog komuniciranja kojom se služe različite političke ideologije.

Ipak, ne može se ne primjetiti da je on trenutno dominantna taktika kojom se podjednako služe svi i sa desnog i sa lijevog političkog spektra i ne samo oni.  Zato se, bez obzira bio on ideologija u nastajanju ili taktika, populizam trenutno koristi prije svega u pogrdnom smislu, za označavanje političkih i društvenih aktera koji nastupaju demagoški i skloni su davati nerealna i lažna obećanja kako bi zadobili podršku građana.

Ali populizam je, kao što su to primjetili mladi istraživači Berto Šalaj i Marijana Grbeša sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, politička metaideologija koju karakterizira istodobna prisutnost dvaju definirajućih obilježja: pozitivno vrednovanje naroda i difuzni politički antielitizam. Pritom i sami autori ističu kako se razumijevanjem populizma kao metaideologije otvara prostor za jasno artikuliranje teze o postojanju više tipova populizma.

Paradigmatski primjer primjene takvog pristupa jest Robert Jansen, za kojeg je populizam politička strategija koju obilježava mobilizacija marginaliziranih segmenata društva u političku snagu, koja, koristeći se nacionalističkom i antiintelektualnom retorikom, osporava postojeće stanje, veličajući pritom obične ljude".

Populističku ideju prožima ideja dobroga i poštenoga naroda kojeg su prevarile i izmanipulirale korumpirane i nesposobne političke elite. Sastavni dio populizma stoga je i zahtjev za provođenjem društvenih i političkih promjena kojima bi se ukinula dominacija elita i obnovila ideja i praksa politike kao izraza volje naroda. Demokratija je, u populističkom razumijevanju, vladavina suverenoga, homogenog naroda, a ne vladavina političara. Suprotstavljanje političkim elitama zajedničko je obilježje raznih populističkih aktera, ali je istodobno i izvor razlika među njima. Konkretan sadržaj i program nekoga populističkog projekta uvelike, naime, ovisi o vrijednostima i obilježjima dominantnih političkih elita kojima se suprotstavljaju. Ako su te elite uglavnom liberalne, onda će populizam biti dominantno reakcionaran, onakav kakav prevladava u Evropi u zadnja dva desetljeća. Ako su, pak, dominantne elite uglavnom konzervativne, populizam će – kako to sugeriraju slučajevi Huga Chaveza u Venezueli i Rafaela Corree u Ekvadoru – biti utemeljen na lijevim političkim vrijednostima, kao što je, primjerice, zagovaranje interesa radnika nasuprot interesima bogatih poduzetnika. Albertazzi i McDonnell sugerišu  kako slično vrijedi i za odnos populističkih aktera prema ekonomskom modelu što ga zagovaraju. Taj odnos također ovisi o dominantnoj paradigmi kojoj populisti oponiraju, pa se tako u pojedinim slučajevima suprotstavljaju visokim porezima i državi blagostanja, dok u drugim prigodama kritiziraju ideologiju slobodnoga tržišta i traže veće sudjelovanje države u ekonomskim aktivnostima, zaključuju autori Grebša i Šalaj.

Krivi smo mi jer smo ih pustili

Na kraju, debata o tome šta je sporno u novom valu populizma ne bi bila potpuna i bez pitanja o tome ko je kriv za uspjeh ovakvih ideologija ili taktika. Ovoga sigurno ne bi bilo da mase nisu pripremljene da se njima manipuliše i da nije došlo do kompromitovanja svekolikih elita u koje građani danas gube povjerenje.

Još početkom 2017. sam u jednom tekstu napisao da je priča za sebe to što su obrazovni sistem, mediji i sve druge druge društvene institucije zakazale, izgubile povjerenje građana i ostavile građane neuke, neinformisane i podložne manipulaciji. Još veći je problem što se građanima ne nudi nikakva konstruktivna alternativa. Populisti, i lijevi i desni i svaki drugi, zato imaju neviđenu priliku. Ovo je njihovih pet minuta. Nedostatak ozbiljne i iskrene kritike je ugrozio sve postojeće institucije, od medija do vjerskih zajednica.

Lideri su bili samo oni koji su podilazili masama, koji su narodu govorili ono što voli čuti. Pravi lideri su oni koji narodu govore i ono što on ne voli čuti. Teško je očekivati od današnjih političara da krenu tim putem, ali bi se od medija, akademske zajednice i vjerskih autoriteta to moralo zahtijevati. Zato je predramazanska poruka reisu-l-uleme došla kao osvježenje. S pravom se zato očekuje i od drugih segmenata društva, posebno akademske zajednice i medija da daju svoj doprinos suočavanju sa ovim izazovom.

Nažalost, svjedoci smo kako su se mediji okrenuli istoj vrsti populizma. Slijepo trčeći za profitom kojeg određuje gledanost, čitanost i posjećenost oni su se fokusirali na senzacionalizam, zabavu i tzv. infotainment koji podilazi masama.

Akademska zajednica je isto tako već odavno utonula u vlastiti populizam. Ganjanje samo “atraktivnih tema” koje se mogu prodati i kvazinaučno opravdavanje ideologija i pozicija centara moći u čijim rukama je novac i društveni utjecaj naučne radnike je pretvorilo u dvorske lude koje zabavljaju javnost, dok kraljevi suvereno vladaju, a ako kakvu kritiku upute onima koji sjede na prijestolju onda im se to zbog “njihove ludosti” oprosti.

I vjerski autoriteti su sve češće u svim vjerskim zajednicama pokazali da je i kod njih populizam postao glavni kriterij uspjeha. Oni svećenici, imami i misionari koji su spremni podilaziti masama nudeći im instant-duhovnost i simplističke poglede na vjeru i svijet imaju brojne sljedbenike. Oni koji podučavaju istinskim vrijednostima, koji umjesto mržnje i netrpeljivosti promovišu ljubav i otvorenost, koji brigom za vjeru ne pravdaju ljudske slabosti od osvetoljubivosti, uskogrudnosti, škrtosti do sebičnosti i koji umjesto da jašu na valovima komercijalizacije vjere kritikuju banalizaciju vjerskog učenja i njegovu “mekdonaldizaciju” nemaju prođe. Isto prolaze i oni koji nas upozoravaju na naše zajedničke slabosti i u uzavreloj atmosferi pozivaju na suzdržanost i odmjerenost.

Opasno je kada se ljudi povode za većinom, ali opasnosti od toga da oni koji bi svijet trebali voditi krenu tim putem su nesagledive. Zato je ova (pred)ramaznska poruka  reisu-l-uleme itekako aktuelna i blagovremena, te zaslužuje da se nad njom makar kroz ovih nekoliko redaka zadržimo.