Piše: Muhamed Jusić- Novo
vrijeme, petak, 2. august 2013, broj 45.
Svake godine se u BIH
ponavlja isti scenario, nekako u proljeće se zaredaju komemoracije i sjećanja
na brojna stratišta na kojima su stradale hiljade nedužnih žrtava proteklog
rata. Sve kuliminira obilježavanjem genocida u Srebrenici i ukopom novoidentifikovanih
posmrtnih ostataka, a onda se toj temi ne vraća do iduće godine osim ako u
međuvremenu pozivanje na žrtve zatreba za političke potrebe predizbornih
kampanja. U vrijeme komemomoracija
mediji su puni potresnih snimaka, prisjećanja i otvaranja nikada zacijeljenih
rana da bi onda sve utihnulo do istih dana iduće godine. I već osamnaest godina
od rata nije se odmaklo dalje od tog čisto formalnog podsjećanja na zločin bez
odgovora na pitanje kako dalje. Još
uvijek nismo vidjeli spremnost kod zločinaca da priznaju svoj zločin, da ga ne
relativiziraju i opravdavaju niti smo kao društvo našli načina da osiguramo
dostojanstvo žrtava i da ih zaštitimo od daljnjeg ponižavanja. Vidjeli smo to i
ove godine kada je srebreničkim majkama zabranjeno da posjete stratište u
Kravicama, a vidimo to i u konstantnim nastojanjima da se zataškaju zločini i
da se od procesuiranja zaštite odgovorni.
Suočavanje s prošlošću i
prisjećanje na zločine ne smije se svesti na puko jednodnevno obilježavanje
komemoracija i godišnjica stradanja, naročito u atmosferei u kojoj svaka
„strana“ obilježava samo svoje žrtve i u kojoj se ne iskazuje iskreni pijetet
prema žrtvama niti inisistira na procesuiranju počinioca i poništavanju
rezultata zločina.
Neophodno pravedno suditi
zločincima
Zato je suđenje ratnim zločincima
preduslov, kao što se to navodi i u Platformi Islamske zajednice, za dijalog,
da se zločini ne ponove. Ne budu li zločinci osuđeni, i ne bude li zločin
neutralisan povratkom ljudi na njihova ognjišta i ponovnom izgradnjom imovine i
vjerskih objekata, buduće generacije potencijalnih zločinaca bi mogle
zaključiti da se zločin isplati i ponovo posegnuti za istim metodama. Jedino
pravedno kažnjavanje zločina može prekinuti začarani krug zla koji nam donosi
nasilje svakih par decenija. Zarad budućnosti zločin iz prošlosti mora biti
kažnjen. Molitve i verbalna izvinjenja pravdu ne mogu nadomjestiti.
BiH bi mogla i trebala na
putu procesa suočavanja s prošlošću iskoristiti iskustva drugih kriznih
područja kako bi izvukla ne samo pouke i djelotvorna rješenja, nego i pokušala
izbjeći negativnosti koje su se u tim procesima pojavile. Naravno, ne može
biti prenošenja gotovih rješenja bez
obzira da li se radi o, uslovno rečeno, njemačkom, finskom, južnoafričkom ili
nekom drugom modelu, jer su kulturološke, historijske i ine okolnosti
drugačije.
U odsustvu političke volje da
se počinioci najmasovnjih zločina u Evropi od II svejtskog rata ohrabre i da
preuzmu odgovornost za politike koje su izrodile etničko čišćenje i genocid
ostaje na drugim društvenim institucijama od medija, nevladinih organizacija pa
do vjeskih zajednica da konstantno ohrabruju sve segmente društva kako bi se
suočili s prošlošću i na temeljima pravde i povjerenja počeli graditi temelje
bolje budućnosti.
Naročito se u tom smilsu
očekuje od vjerskih zajednica koje u svojim temeljnim učenjima imaju značajan
potencijal koji može pomoći u procesu suočavanja sa prošlošću i izgradnji mira
i pomirenja. Tu prije svega mislim na instituciju oprosta i „otvorena vrata
pokajanja“ čemu sve religije naučavaju.
Vjerska osjećanja mogu
mobilizirati ljude brže nego i jedan drugi njihov identitet. Zbog toga se ona
najčešće i koriste da se njima mobiliziraju ljudi za rat i opravda nasilje. Ali
ta ista činjenica (da religija ima nevjerovatnu moć da relativno brzo i
efektivno mijenja ljude) može predstavljati dragocjen potencijal u promoviranju
nenasilja, pomirenja i izgradnji mira u konfliktnim zajednicama i
društvima.
Oprostiti i zaboraviti nije
isto
Ono što svakako jeste
interesantno je da ovaj region ima jednu od najviših stopa javne religioznosti,
iako se iz vlastitih iskustava iz svakodnevnog života stiče dojam da je nivo
moralne odgovornosti za vlastite, a kamoli kolektivne postupke, jako nizak. Tu
postaje očita obaveza, ali i prilika da vjerske zajednice daju svoj doprinos
kako bi se ta religioznost usmjerila u pravom smjeru, jer teško da može doći do
procesa pomirenja bez spremnosti za preuzimanje kolektivne, ako ništa moralne
odgovornosti. Svjesni sve kontraverze oko pitanja kolektivne odgovornosti
ostaje činjenica da, taman da neko i nije odgovoran za ono što su pripadnici
njegovog naroda u njegovo ime činili, on
definitivno jeste odgovoran za ono kako se danas odnosi prema tome.
Zato je posebno
zabrinjavajuće kada pojedinci koji pripadaju vjerskim institucijama ne samo da
ne podstiču na suočavanje sa prošlošću i preduzimanje odgovornosti nego
prednjače u negiranju zločina i osuđuju one koji naprave iskorak da zatraže
oprost za ono što je u njihovo ime učinjeno. Evidentno je da se u proces
oprosta i pomirenja ne ulazi često iz straha od zaborava i pijeteta prema
vlastitim žrtvama. Međutim, oprostiti i
zaboraviti nije isto, jer za oprost moramo imati aktivno sjećanje na ono što se
desilo, da bi se oprostilo mora se tačno znati šta se oprašta.
Stravična agresija na BiH ali
i svi ratovi u regionu devedesetih godina, doveli su, kao možda ni jedni
dosada, do podjele društva po etničkim osnovama, ali za prostore Balkana koji
jesu natopljeni krvlju, to stanje netolerancije, na što nam nedvosmisleno
ukazuje historija, kako iz osmanskog tako i u periodima poslije njega, jeste
nešto strano. Ljudi i narodi na ovim prostorima imaju jednu od dužih i
bogatijih tradicija suživota, multikulturalnosti, multireligioznosti, i te
tradicionalne vrijednosti su bile dominantne i pored svih stravičnih epoha kroz
koje je ovaj burni dio Evrope prolazio, što nam ulijeva nadu da će, ako se samo
stvore pravi uslovi, ljudi na ovim prostorima ponovo povratiti taj duh i naći
načina da žive zajedno stvarajući bolju budućnost i proizvodeći društveni
kapital od kojeg će svi ljudi u Evropi, ali i svijetu imati koristi.
