Sve što se u Egiptu ovih dana
dešava još jednom dokazuje da demokratski procesi vođeni vojskom nalikuju
hirurškim operacijama koje izvodi mesar.
Svi koji su otvoreno ili prešutno
podržavali generala/ministra Abdul Fataha al-Sisija u njegovom naumu da,
pozivajući se na volju velikog broja Egipćana koji su izašli na ulice 30. jula
svrgne legitimno izabranog predsjednika, raspusti Vladu i suspenduje Ustav,
sada su se našli u neobranom grožđu jer ne znaju kako dalje.
Simpatizeri svrgnutog predsjednika, čiji
broj se ne može zanemariti i koji se ne mogu jednostavno ignorisati, ne žele da
odustanu od svojih zahtjeva da je jedini način za izlazak iz trenutne krize
povratak legitimnog predsjednika i da se u skladu sa važećim Ustavom i
procedurom organizuju redovni ili vanredni izbori.
Svaki drugi prijedlog za njih je, do
sada, bio neprihvatljiv i zato su propali svi pokušaji posredovanja koj su
dolazili iz Amerike, EU-a, zaljevskih zemalja i samog Islamskog sveučilišta
Al-Azhar kao vodećeg vjerskog autoriteta. Oni, kao i njihovi politički
oponenti, znaju da bez njih, kao trenutno najjače političke opcije, što su
pokazali tokom općih i predsjedničkih izbora, ali i tokom održanog referenduma
o promjenama Ustava, nema rješenja egipatske krize.
Politička utakmica
Zato se u Egiptu sve češće čuju glasovi
onih koji bi da prisile Muslimansku braću da prihvate realnost vojnog puča i da
nastave političku utakmicu igrati prema pravilima koja će definisati vojska
predvođena generalom Al-Sisijem i političkim opcijama na koje on tipuje.
U tom smislu, prijelazna Vlada je u
posljednjih nekoliko dana već poduzela određene korake kako bi osigurala pravni
okvir za eventualno nasilno razbijanje demonstracija, kao što su nalog
tužitelja zasnovan na pritužbama građana četvrti oko trga Al-Advije, koji se
navodno žale da im konstantni protesti onemogućavaju normalan život.
Ipak, bez obzira na sve pravne malverzacije koje se mogu
isposlovati kako bi se opravdalo korištenje sile da se ušutkaju pristaše
predsjednika Mursija, ostaje da će svima biti teško objasniti zašto se
zabranjuje pravo na mirno okupljanje i demonstriranje, naročito u vrijeme kada
se kao glavni argument za opravdanje vojnog puča navodi „volja ulice“ i
činjenica da je veliki broj Egipćana na istim tim ulicama od vojske zatražio da
svrgne izabranog predsjednika.
Opet svi oni koji bi eventualno podržali
nasilno razbijanje protesta - a takvih će, barem sudeći prema dosadašnjim
stavovima brojnih svjetskih centara moći koji su zatvarali oči pred
nedemokratskim potezima egipatske vojske, sigurno biti - trebali znati da je to
najgori mogući scenario za Egipat koji bi ga nepovratno mogao gurnuti u vrtlog
nasilja i sukoba poput onoga u Alžiru 1988, kada se nešto slično desilo sa
tamošnjom strankom FIS, ideološki bliskoj Muslimanskoj braći.
Dok god su pristaše Mursija na ulicama,
to znači da još uvijek vjeruju u demokratski proces i dok god su njihove
demonstracije mirne, postoji nada u mirno rješenje egipatskog Gordijevog čvora.
Zato oni koji bi rješenje tražili „lomljenjem preko koljena“, što se ovih
dana nažalost najavljuje, rizikuju da strankama bliskim idejama političkog
islama pošalju pogrešnu poruku da demokratija ne djeluje i da je militantizam
jedini način da ostanu politički relevantni.
Zato je legitimno pitanje kome je bilo u
interesu da se Egipat i demokratski procesi u njemu dovedu u ovakvu pat
poziciju. Da se Muslimanska braća nisu najbolje snašla na vlasti bilo je jasno
mnogima, pa i samim njihovim simpatizerima u Egiptu i van njega.
Ali, to ni na koji način ne može biti
opravdanje za vojni udar i podršku takve uloge vojske u budućem Egiptu. Bilo je
dovoljno sačekati iduće izbore ili insistirati na vanrednim kada bi ih narod
sam, u slučaju da ne bude zadovoljan njihovim radom, skinuo s vlasti.
Uloga drugih država
Svaka zloupotreba pozicije predsjednika
ili vlasti kako bi se osigurala dominacija Ihvana na vlasti se mogla spriječiti
i osuditi, što je najbolje pokazala reakcija na Mursijevu odluku da sebi da
ovlasti koje ne može osporiti egipatsko sudstvo, a od kojih je pod pritiskom
morao odustati. Kome se onda toliko žurilo?
Je li to opoziciji Muslimanskoj braći
koja je, uz par izuzetaka, pristala da učestvuje u predstavi režiranoj od
vojnog vrha potpomognutog pripadnicima starog režima, tzv. fulul i famozne
„duboke države“? Može biti da se njima učinilo da će iskoristiti vojsku i ono
što nisu dobili u glasačkim kutijama nadoknaditi na ulici, ali će prije biti da
je vojska iskoristila njih, jer je samo ona učvrstila svoju poziciju u
egipaskoj politici.
Među opozicionarima ima istaknutih
protivnika režima ranije od iste vojske podržavanog, pa onda svrgnutog
predsjednika Hosnija Mubaraka i ljudi koji u teoriji zagovaraju liberalne i
demokratske vrijednosti, koji bi ovim procesom mogli više izgubiti nego dobiti,
jer ih se već sada i među njihovim simpatizerima optužuje da na vlast hoće doći
na tenkovima generala i nedemokratskim metodama. Nedemokratskim metodama se ne
može boriti za demokaratiju.
To nas i dalje ostavlja u nedoumici kome
je osim generala i fulula moglo biti u interesu da se egipatski demokratski
proces na ovakav način „abortira“, što otvara vrata brojnim analizama, pa i
teorijama zavjere.
Zato ne čudi što se sve češće prsti upiru
van Egipta, prema bogatim zaljevskim monarhijama koje mnogi smatraju idejnim
tvorcima i finansijerima Sisijevog puča. Prema ovom scenariju zaljevske
porodične monarhije sebi ne mogu dozvoliti uspjeh stranaka inspirisanih
političkim islamom, ne samo u Egiptu nego i u Tunisu i na drugim mjestima, jer
bi to moglo stvoriti ozbiljnu alternativu u očima građana njihovih
emirata i kraljevina i dovesti do izvoza tzv. Arapskog proljeća.
Brojne zaljevske zemlje imaju razgranatu
mrežu obrazovnih, humanitarnih, medijskih pa u nekim slučajevima i političkih
organizacija ideološki bliskih u tim državama zabranjenoj Muslimanskoj braći,
za koje se plaše da bi mogli biti ohrabreni uspjehom matičnog pokreta i krenuti
u destabilizaciju vladajućih režima.
Godinama brojni zaljevski vjerski
autoriteti ukazuju na to kako je bolje sedamdeset godina tiranije nego jedna
godina bezvlašća i fitne (smutnje) i sigurno mnogima u tim
zemljama ne bi bilo drago da vide kako izbor nije samo između diktature i fitne, nego da
promjene mogu donijeti stabilnost i blagostanje. Eskalacija sukoba u Egiptu,
kao i u Siriji bi takvima poslužila kao argument više da je najbolje zadržati status quo.
Po istoj matrici brojni su i oni koji
ukazuju na blisku vezu između Amerike i egipatske vojske i na silne
milijarde koje je Washington ulagao i ulaže u egipatske vojne snage, te da je
malo vjerovatno da su generali smjeli blo šta uraditi barem bez prešutne
saglasnosti velikodušnih donatora sa Capitol Hilla.
Oni tvrde kako u Washingtonu misle kako
bi se puno lakše dogovarali sa liderima neke vrste liberalnih ili
nacionalističkih arapskih stranaka nego sa „islamistima iz Braće“. Po drugima,
koketiranje predsjednika Mursija sa predsjednikom Irana u prvim mjesecima
vlasti i okretanje od njega nakon što se stavio na stranu pobunjenika u Siriji
u borbi protiv predsjednika Bashara al-Assada je također kumovalo njegovom
svrgavanju.
Izrael je priča za sebe i nekoliko izjava
njegovih bivših i sadašnjih zvaničnika u kojima se daje neupitna podrška
generalu Al-Sisiju i čak veliča njegov potez „kao nešto na čemu mu svi Jevreji
svijeta trebaju biti zahvalni“ otkriva da, iako su u Tel Avivu svjesni da
njihova otvorena podrška bilo kome u arapskom svijetu može biti samo
kompromitirajuća za njih, ipak s zebnjom gledaju na to šta se u njihovom
komšiluku dešava.
Arapsko proljeće bi moglo dovesti Izrael
u poziciju da bude okružen „islamističkim režimima“ koji solidarišu sa Hamasom,
što bi njemu moglo osigurati prevlast među Palestincima ne samo u Gazi, nego i
na Zapadnoj obali. Možda baš to objašnjava zašto je bivši premijer Izraela Ehud
Barak gostujući kod CNN-ovog voditelja Fareeda Zakaria pozvao
Ameriku i svijet da daju podršku generalu Al-Sisiju.
Kako sada stvari stoje, puno će vode
proteći moćnim Nilom prije nego što svi u regionu i svijetu shvate da je stabilan,
prosperitetan i demokratski Egipat, bez obzira ko njime vladao, u interesu svih
i da oni koji se igraju sa stabilnošću Majke Svijeta (Ummu dunija, kako Arapi zovu Egipat) rizikuju i
vlastitu sigurnost.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
