Pouka dana kada je Mesdžidul-l-haram u Meki bio pod opsadom

Slabo poznati događaj opsade Harem-i-šerifa u Meki treba poslužiti kao opomena svima kuda može odvesti iracionalna i fanatična religioznost ali i iskrivljeno vjerovanje o Mehdiju kakva se ovih dana ponovo javljaju među muslimanima

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 1. August, 2013.)

Opsada džamije u Meki u novembru 1979. ostala je slabo poznat detalj iz prošlosti najvećeg svetišta svih muslimana svijeta, možda baš zbog njihovog pokušaja da o tom bolnom dijelu svoje nedavne historije ne govore kako bi ga zaboravili. Zbog toga naivnog vjerovanja da će problemi nestati samo ako o njima ne govorimo i zbog nespremnosti da učimo iz svojih grašaka u povijesti muslimani, i ne samo oni,  od historije slabo šta uče. Iako se radi o najspektakularnijem napadu militanata koji se pozivaju na islam, čija ideologija je tada još bila u povoju,  ovaj događaj nikada nije u potpunosti rasvijetljen, nikada adekvatno analiziran i iz onoga što mu je prethodilo nikakve pouke nisu izvučene. Danas, kada je islamistički radikalizam postao globalni problem svima je jasno da je zataškavanjem napada na središte islama u svetom gradu Meki, sada već daleke 1979, propuštena jedinstvena prilika da se nadolazeće zlo na vrijeme prepozna, ali i da se definitivno ukaže na njegove korijene.
Tako će vam danas samo rijetki starosjedioci Meke, ukoliko uspijete pridobiti njihovo povjerenje, objasniti gdje da tražite tragove metaka i gelera u starom osmanskom dijelu džamije koja se nalazi oko Kabe. Od istih ćete možda čuti pokoji detalj o onome što nazivaju „Fitnetu-l-Džuhejma“ (smutnja i razdor Džuhejmana) i to je otprilike to.  Iako se o tome priča u uskim krugovima Arabije jako je malo pisanih tragova, osim službenih saopćenja Ministarstva informisanja Kraljevine,  o tome šta se stvarno desilo.
U drugim arapskim zemljama mogu se naći naslovi koji na ovaj ili onaj način tretiraju ili objašnjavaju šta se desilo početkom novog hidžretskog stoljeća u centru islamskog svijeta i za sve muslimane svijeta najsvetijoj džamiji. Jedna od takvih knjiga je Džuhejmanov potres u Meki (Zilzalu-l-Džuhejma fi Mekka) Hamze El-Hasana i Revolucija u Meki (Sevra fi rihabi Mekka). Nakon 11. septembra 2001. zapadna javnost se zainteresovala za ovaj skoro prešućeni događaj u nadi da će u njemu naći korijene „islamističkog militantizma“. Tako je u zadnjih nekoliko godina štampano više knjiga i ozbiljnih naučnih studija na ovo temu, kao što je knjiga  Wall Street Journalovog saradnika Yaroslava Trofimova „The Siege of Mecca: The Forgotten Uprising in Islam's Holiest Shrine and the Birth of Al Qaeda „.

Oružje uneseno na tabutu

Sve je počelo rano ujutro 1. muharrema 1400. godine po hidžretskom kalendaru kada se na sabah- namazu preko pedeset hiljada ljudi skupilo da obavi prvi namaz u novom hidžretskom stoljeću. Među njima je bilo i stotinjak sljedbenika studenta islamskih nauka iz Medine, Džuhejmana el-Utaibija, koji je već neko vrijeme naučavao kako je njegov mlađi kolega Muhammed ibn Abdullah el-Kahtani ustvari Mehdi (spasitelj) čiji je dolazak pred Sudnji dan nagovijestio Poslanik Muhamed, a.s,  lično. Prema nekim hadisima pred sami Smak svijeta na zemlji će se pojaviti čovjek kojeg će zvati Mehdi, ime će mu biti Muhamed, koji će „Zemlju ispuniti pravdom i sigurnošću nakon što je njome dugo vladala nepravda i sila“, što je ova skupina iskoristila kao osnov za svoje djelovanje. Godinama ranije Džuhejman el-Utaibij je u Medini djelujući kroz organizaciju El-Džam`a es-Salafiyya al-Muhtasiba (Selefijska organizacija koja naređuje dobro a odvraća od zla) skupljao nezadovoljnike koji su zagovarali povratak idejama ihvana (braće), prvih sljedbenika Muhameda bin Abdulvehaba (utemeljitelja tzv. vehabizma) u prvim danima Kraljevine. Za njega je vladajuća porodica i ulema koja ih je podržavala odstupila od islamskog učenja i pretvorila se u sluge Sjedinjenim Američkim Državama kojima su budzašto davali naftu. I upravo će ta mješavina „vjerskog literarizma“  i nezadovoljstva društvenom i političkom stvarnošću postati tako česta formula formiranja radikalnih grupa i pokreta širom svijeta koji će svoje utopijske, iracionalne vizije svijeta i rješenja nagomilanih društvenih problema ostatku društva nametati ako je potrebno i silom vjerujući da provode volju Božiju na Zemlji.
Prema sažetku svjedočenja onih koji su preživjeli napad, među kojima je bilo i sljedbenika El-Utejbija koji su se nakon hapšenja pokajali i koji su pomilovani, pobunjenici su oružje unijeli u harem džamije pored Kabe skriveno na tabutu, jer je uobičajena praksa da se nakon obaveznog namaza u Meki klanjaju i dženaze umrlima iz Meke i okoline. U prvim redovima uz imama su bili sljedbenici Džuhejmana koji su se dogovorili da se prije nego se počne klanjati dženaza dokopaju oružja i uzmu imama i što više prisutnih kao taoce. Odmah nakon što su se domogli oružja pobunjenici su počeli pucati u zrak, a El-Utaibij se domogao mikrofona te preko džamijskog razglasa počeo pozivati prisutne da slijede Mehdija koji će svijetu donijeti pravdu. Imam se uspio umiješati među hiljade ljudi koji su panično počeli bježati iz džamije i na taj način umači napadačima. Svi oni koji na vrijeme nisu uspjeli napustiti džamiju su postali taoci mladih fanatika.
Neki od prisutnih koji su kasnije svjedočili autorima studija o čitavom događaju su se prisjetili kako je El-Utaibij pozivao: „Slijedite Mehdija, koji će ovu kraljevinu očistiti od njezine dekadencije!“

Zemlja nije progutala specijalce
Florian Peil, novinar lista Die Zeit je reakciju vlasti opisao kao paničnu. On veli: „Kralj Saudijske Arabije Halid, panično reaguje kada je u 800 km udaljenom Rijadu čuo za zbivanja u Meki. Ovo je prvi put nakon osnivanja države 1932. godine da militantna opozicija protestvuje protiv njegove familije. Totalno iznenađen zbivanjima, a uz to neiskusan u suočavanju sa otvorenim otporom, zapovijeda da se zatvore granice zemlje, da se prekinu telefonske veze i da se vojska usmjeri u Meku. Ministar unutrašnjih poslova Najif i ministar odbrane Sultan odmah odlaze u Meku.“ Popodne 20. novembra je džamija opkoljena i prekinuto je snabdijevanje strujom. Vlada je u međuvremenu saznala sa kim ima posla: tek godinu prije su bili uhapsili Džuhejmana El-Utaibija i stotinjak njegovih pristalica zbog „ustaničkih ideja“ da bi ih nakon mjesec dana pustili iz zatvora u Rijadu. Oni koji bolje poznaju situaciju u Kraljevini tvrde kako se razlog zbog kojeg sigurnosne snage nisu brže reagovale ne krije u njihovoj neprofesionalnosti, nego strahu kralja Halida koji nije htio da izda naređenje da vojska interveniše u Svetoj Džamiji  i Haremu u čijem je okruženju zabranjeno potezati oružje radi borbe. Prema toj varijanti događaja, fetva je izdata tek nakon četiri dana.
Kako god, nakon što su saudijske sigurnosne snage i vojska krenuli u napad ispostavilo se da su pobunjenici daleko tvrđi zalogaj nego što su mislili. Zanimljivo je kako je El-Utajbij uvjerio svoje sljedbenike da će Bog dati da se zemlja procijepi pod nogama vojnika zla kada krenu na njih, jer se u predajama od Poslanika Muhameda, a.s., navodi da će se to desiti kada ljudi kod Kabe prepoznaju Mehdija. Kada zemlja nije progutala saudijske specijalce koji su na njih krenuli sa svim raspoloživim oružjima od oklopnih vozila do helikoptera, sljedbenici Mehdija su shvatili da im se boriti do smrti. Borbe su se otegle danima, a fanatični borci naoružani snajperima su davali žilav otpor krijući se iza stotina talaca koje su držali kao živi štit. Prema nekim autorima, nakon što se otpor otegao vlasti su angažovale i  francuske specijalce (nikad službeno potvrđeno) koji su uz pomoć saudijskih komandosa ovladali džamijom , ali tek pune dvije sedmice nakon što su se u njoj zabarikadirali „mehdijevci“.

Florian Peil također tvrdi da se vladajuća porodica u Kraljevini odlučno obračunala sa akterima. Džuhejman El-Utaibi i 170 preživjelih su uhapšeni. Muhammed el Kahtani, koji je proglašen za Mehdija, ubijen je u borbama, njegov leš će kasnije na saudijskoj televiziji biti prikazan kao dokaz. On navodi i izjavu princa Najifa da je prilikom opsade i oslobođenja džamije ubijeno 177 pobunjenika, 127 vojnika i 26 talaca. Preko 600 ljudi je ranjeno. Po kratkom postupku su Utaibi i 63 njegovih najbližih sljedbenika – 43 Saudijca, nekoliko Egipćana, Jemenaca, Kuvajćana, jedan Sudanac i jedan Iračanin – osuđeni na smrt i 08.januara 1980. godine u osam raznih gradova pogubljeni. Do tada najveće kolektivno pogubljenje u Saudijskoj Arabiji je trebalo da demonstrira odlučnost i snagu.  Ideologijom koja ih pokretala, nažalost, muslimanski svijet se manje bavio.
Možda baš zbog nespremnosti muslimana da o ovom događaju otvoreno progovore iz ovih nemilih dešavanja nije izvučena pouka o tome kuda može odvesti ekstremističko i bukvalno razumijevanje vjere i njenog učenja, te da onima koji krenu putem vjerskog fanatizma i iracionalnog miješanja vjerskih doktrina  sa političkim i društvenim dešavanjima ništa, pa ni najsvetija džamija muslimana, nije sveto. Da smo to naučili tada danas bi sa puno više opreza gledali na nosioce takvih učenja i njihove stavove.