Piše: Muhamed Jusić (Novo
vrijeme, petak, 16.august 2013.)
Situacija u Egiptu je ponovo
eskalirala kada su sigurnosne snage uz saglasnonst prijelazne vlade krenule u
nasilno slamanje demonstracija u Kairu. O broju poginulih i povrijeđenih se
danima nakon prvog incidenta spekuliše. I jedna i druga strana imaju svoje
brojke, ali niko ne spori da se radi o najkrvavijim događajima od početka
revolucije. U međuvremenu, nasilje se
nastavilo širiti zemljom a privremeni predsjednik
Egipta Adly Mansour je proglasio jednomjesečno vanredno stanje u pokušaju sprječavanja
daljnje eskalacije nasilja. Budućnost Egipta, najmnogoljudnije arapske zemlje,
odavno nije izgledala tako neizvjesno i zastrašujuće.
Ustvari, desilo se ono
čega su se mnogi plašili! Vojni vrh koji je nedavno sa vlasti svrgnuo
predsjednika Muhamed Mursija i suspendovao Ustav krenuo je u avanturu nasilnog
razbijanja protesta pristaša Muslimanske braće koji traže povratak predsjednika
i organizovanje novih izbora u skladu sa izmjenjenim Ustavom usvojenim u
njegovom mandatu. Ranije to nisu uradili
jer su, kako tvrde, poštovali svetost mjeseca Ramazana, ali su, čini se, malo
iz tog blagoslovljenog muslimanskog mjeseca naučili o svetosti ljudskog života.
Tako su vlasti u srijedu
ujutro odlučile krenuti na razbijanje prvo manjeg skupa na trgu En-Nahda a
zatim i glavnog skupa na trgu ispred džamije nazvane po Rabi el-Adviji, sufijki, ženi mistiku i asketi iz
osmog stoljeća. Opravdanje je bilo da je neko od demonstranata pucao na pripadnike
oružanih snaga. Ipak sve, pa i izjava da se čekao prolazak Ramazana i Bajrama,
ukazuje na to da se radilo o dugo pripremanoj akciji za koju se samo čekao
povod.
Mirno okupljanje
eskaliralo
Već sedam sedmica koliko traju protesti
Pokreta za zaštitu legalnosti, kako Mursijevi simpatizeri sebe nazivaju, prijelazne
vlasti i mediji u Egiptu i regionu, prije svega oni koji pripadaju bogatim
egipatskim elitama i zaljevskim
političkim i ekonomskim elitama (osim u ovom slučaju Katara čije
političko vodstvo ne dijeli viziju većine drugih članica Savjeta za saradnju u
Zaljevu ili GCC-a), pokušavaju uvjeriti javnost kako protesti Muslimanske braće
nisu mirni, kako su oni naoružani i predstavljaju prijetnju nacionalnoj
bezbjednosti države. Ipak, i pored nekoliko incidenata u prvim danima nakon puča
koji su čak rezultirali i ljudskim
žrtvama, organizatori protesta su uspjeli sačuvati mirni karakter okupljanja .
Kada su se protesti otegli i kada demonstranti nisu dali povoda, prijelazna vlada se ipak odlučila posegnnuti
za silom svjesna da nešto takvo neće proći bez velikog boja nedužnih žrtava.
Da reakcija vojske nije
bila ishitrena ukazuju i zakonske pripreme koje su provedene za ovu
operaciju. Naime, s obzirom da se oba
ranije svrgnuta predsjednika, i Hosni Mubarak i Mursi, suočavaju sa optužbama za
podsticanje na korištenje nasilja protiv demonstranata u vrijeme kada su bili
na vlasti prijelazna vlada i vojni vrh su, vjerovatno svjesni da bi mogao doći
dan kada će za svoje postupke odgovarati egipatskom narodu ili barem nekoj
novoj vlasti, poduzeli niz mjera kako bi osigurali pravnu osnovu za svoj pohod
na demonstrante. Tako su isposlovali
saglasnost glavnog tužitelja zasnovanu na pritužbama građana četvrti oko trga
El-Advije, koji se navodno žale da im konstantni protesti onemogućavaju normalan
život. Ali teško je vjerovati da će bilo kakav „pravni okvir“ biti dovoljan da
se spere krv nevinih demonstranata. Osim
toga, generali će vrlo teško moći objasniti egipatskoj ali svjetskoj javnosti
zašto su ukinuli pravo mirnog okupljanja i protestovanja, tog temelja
demokratskog i slobodnog društva, naročito u vrijeme kada se za opravdanje puča
koji su izveli pozivaju upravo na volju građana iskazanu na istim tim ulicama.
Sumorna budućnost
I dok u Egiptu oplakuju
mrtve ne znajući koliko će još žrtava morati dati prije nego se ostvari njihov
san o slobodnom i prosperitetnom Egiptu , budućnost puča je neizvjesna naročito
nakon ostavke potpredsjednika prijelaznog predsjednika i jednog od lidera
opozicije Muhameda el-Baradija.
Bez obzira na ishod tih
događaja ostat će zabilježena sramotna šutnja onih svjetskih organizacija i
centara političke moći koji su tako burno reagovali na svaku naznaku
prekomjerenog korištenja sile u suzbijanju demonstracija na Taksimu u Istanbulu
i osporavanja prava na mirne proteste, a danas zatvaraju oči pred brutalnošću
egipatskih sigurnosnih snaga. To je ta politika duplih standarda koja je toliko
naškodila odnosima, uslovno rečeno, muslimanskog i zapadnog svijeta i
decenijama blokirala demokratske procese na Bliskom istoku. Cinizam navodnih zaštitnika demokratije i
slobode uistinu ostavlja bez daha i dokazuje da se iz prošlosti nije ništa
naučilo. Jer efekti nasilnog abortiranja demokratskog procesa u Egiptu mogli bi
ostaviti ozbiljne posljedice na proces opće demokratizacije ne samo Bliskog
istoka, nego i čitavog arapskog pa i muslimanskog svijeta. A svi oni koji misle da je to suviše
pesimistična prognoza trebaju da se prisjete ne tako davne 1988. i svega što se
dešavalo u Alžiru.
Ovim potezom šalje se pogrešna
poruka strankama koje se pozivaju na ideje političkog islama da demokratija ne
funkcioniše. Mnogi se sa pravom plaše
zaključaka do kojih će doći mladi simpatizeri Muslimanske braće, ne neminovno i
ideološko i političko rukovodstvo (a to je opet priča za sebe), kada silom sa
ulica, ukoliko prežive, budu otjerani u
zatvore ili, u najboljem slučaju, njihove domove. Pitanje je do kakvih će
zaključaka doći sinovi i kćeri onih koji su stradali na kairskim ulicama i
trgovima. Njima će biti teško ponovo „prodati priču“ o demokratiji, mirnim
protestma, volji većine, vladavini prava i ustava i ne bi nas trebalo
iznenaditi da mnogima od njih ideje radikalnog militantizma postanu
privlačnije. A onda će se svi pitati „zašto nas mrze“ i odakle dolaze toliki
bombaši-samoubice u naše mirne gradove. Tada će već biti kasno i sve što će nam
mnogi od onih koji sada zatvaraju oči pred krvlju koja se prosipa ili u tim
događajima itekako učestvuju, jesu jalova objašnjenja kvazieksperata o tome
kako muslimani ne znaju živjeti u slobodi i kako je“ islam nekompatibilan sa
idejama demokratije, ljudskih prava i slobode“.
