6.5.16

Svi Davutogluovi 'grijesi'




U blogu nazvanom 'Pelican Brief' iznesena je duga lista 'grijeha' premijera Davutoglua prema predsjedniku Erdogan

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Informacija da turski premijer Ahmet Davutoglu podnosi ostavku na mjesto predsjednika Stranke pravde i razvoja (AKP), i time na mjesto predsjednika vlade, može biti čitana na više načina, ali ne može biti ignorisana. Dok je za oponente politike predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana to dokaz jačanja njegove autokratije koja ne toleriše opoziciju ni u vlastitim redovima, za druge je to samo potvrda da Erdogan i AKP mogu bez svakoga, pa i nekadašnjeg ključnog ideologa prvo vanjske, a kasnije i domaće politke AKP-a.
Da li je ostavka došla kao iznenađenje? Sigurno nije. Svim boljim poznavaocima prilika u AKP-u je poznato da već neko vrijeme postoji latentno neslaganje, ne samo Davutoglua i Erdogana nego i ljudi oko njih. Svakome ko je ikada razgovarao s ljudima iz AKP-a ili njima bliskim pojedincima bilo je lahko vrlo brzo ustanoviti kojem od dva tabora svaki pojedinac pripada. Te su se razlike nazirale i ranije, nakon izbora na kojima AKP nije osigurao dovoljno mjesta u Parlamentu da samostalno formira vladu. Ljudi oko Davutoglua su zagovarali formiranje vlade s drugim strankama, dok su ljudi oko predsjednika zagovarali ponavljanje izbora, a lista sličnih neslaganja preko kojih se prelazilo zbog većih interesa stranke i države je duga.
Međutim, da će doći do ovako otvorenog raskola, dalo se prvi put, barem za one koji nisu u unutrašnjim krugovima AKP-a, naslutiti nakon što su društvene mreže počele skretati pažnju na blog koji se u noći uoči prvog maja pojavio prvi put. Preko noći je sadržaj prvog posta na blogu nazvanom "Pelican Brief" (https://pelikandosyasi.wordpress.com/), valjda po holivudskom trileru iz 1993, postao glavna vijest na turskim društvenim mrežama, a po tome ko ga je "dijelio" i s kojom strašću, ljudi su počeli slutiti da se nešto sprema. Naime, u tom postu se iznosi duga lista "grijeha" premijera Ahmeta Davutoglua prema predsjedniku Erdoganu, koga autor 73 puta u tekstu naziva ŠEFOM (i baš tako velikom slovima piše tu riječ: REİS, poglavar, vođa, predsjednik, šef).
'Izdajica iz naših redova'
Odmah su uslijedile spekulacije o tome ko stoji iza bloga i da li ga je autor, koji za sebe kaže da bi "žrtvovao i svoju dušu za ŠEFA", objavio uz saglasnost iz predsjednikova okruženja.
Tekst počinje poznatim "Erdoganovim narativom" o brojnim zavjerama protiv Turske i tome kako je jedino što štiti naciju mudrost i snaga predsjednika. Tako tajanstveni bloger odmah na početku upozorava: "Dame i gospodo, ovo je zemlja koje se mnogi plaše i u kojoj sve svjetske supersile igraju šah. Ako uklonimo jednog izdajnika, oni (te supersile) će naći drugog... Oni će čak i naše ljude okrenuti protiv nas. Zato otvorite oči, pogledajte oko sebe i vidite šta ja vidim."
U nastavku su optužbe daleko konkretnije: "Posljednji u nizu izdajica iz naših redova, koji su okrenuti protiv nas, niko je drugi do premijer Ahmet Davutoglu. ŠEF ga je blagoslovio još prije skoro dvije godine, kada mu je dao mjesto premijera, očekujući od njega samo dvije stvari 'da ne kolaboriše sa Zapadom' i 'njihovim trojanskim konjima u Turskoj' i da 'pomogne provođenje tranzicije u predsjednički sistem'."
Autor spornog posta tvrdi da Davutoglu nije izvršio nijednu od povjerenih zadaća. Na listi njegovih grijeha on navodi slanje "toplih poruka" Zapadu, davanje intervjua "zlom The Economistu", sastajanje s američkim bankarima u New Yorku, pokušaj organizovanja susreta u četiri oka s američkim predsjednikom Barackom Obamom, sklapanje dogovora s EU-om koje je predstavljao kao vlastiti uspjeh, iako svi znaju da je za njih zaslužan predsjednik Erdogan. Autor tvrdi da Davutoglu "nikada tokom predizborne kampanje nije zagovarao predsjednički sistem" i da "predsjednika nije dovoljno branio od laži opozicije".
Na listi grijeha je i to što se Davutoglu, navodno, odvažio da uradi mnoge stvari "na svoju ruku" i protiv Erdoganove volje. Kao primjer autor navodi to što je nastojao progurati "Zakon o transparentnosti", što je ohrabrio četvoricu ministara optuženih za korupciju da se pojave pred sudom, što je pokušao sklopiti mir s Kurdima kada Erdogan za to više nije bio zainteresovan. Davutoglu se, također, suprotstavljao zatvaranju novinara i akademika, što je za neznanog blogera još jedan dokaz njegove izdaje.
Prema pisanju Mustafe Akyola za Al-Monitor, ovo bi ostalo samo još jedno prepucavanje na internetu ili unutarstranačko podbadanje da Erdogan nije odlučio uskratiti pravo Davutogluu da imenuje stranačke dužnosnike na regionalnom nivou. I to, navodno, bez konsultacija s njim. To je, prema mišljenju ovog dobrog poznavaoca procesa u Turskoj, ali i većine drugih, bila kap koja je prelila čašu.
Pitanje je šta će se desiti sada i kako će ova ostavka odjeknuti u turskom političkom životu.
Razbacivanje 'kapitalcima'
Davutoglu je u govoru kritikovao spekulacije o narušenim odnosima s turskim predsjednikom, rekavši kako neće tolerisati nagađanja o svom odnosu s Erdoganom. "Do kraja ću mu biti lojalan", istakao je tom prilikom.
Iz krugova bliskih Erdoganu i zvaničnoj politici AKP-a ostavku su objasnili na sasvim drugačiji način. Nema govora ni o kakvom ličnom sukobu, nego je riječ o problemu s političkim sistemom u današnjoj Turskoj. Prema njihovom mišljenju, ovo dokazuje zašto je predsjednik u pravu kad traži izmjenu sistema kako bi se dale veće ovlasti predsjedniku koga je izabrao narod direktno i koji ima veći legitimitet. Sada postoje dvije "jake funkcije" i, koliko god dobro sarađivali, neminovno je sukobljavanje o nadležnostima i ovlastima. Ostavka premijera pokazuje da ni najbolji ne mogu funkcionisati u ovakvom sistemu.
Ne treba naglašavati kako je opozicija u ovoj argumentaciji vidjela samo još jedan spin vladajućih kako bi vodu naveli na svoj mlin i moguću krizu u vlastitim redovima pretvorili u još jedan argument više za nastavak Erdoganove politike.
Ukoliko se profesor Davutoglu povuče iz političkog života Turske i AKP-a, to će sigurno ostaviti trag na političke procese. Ne trebamo zaboraviti sličnu sudbinu koja je zadesila i jedanaestog predsjednika Turske i nekada utjecajnog člana AKP-a Abdullaha Gula. Bez obzira na to kako jaka baza AKP-a bila i koliko još ljudi imala na klupi, nijedna stranka se ne može razbacivati ovakvim "kapitalcima", naročito kada se suočava s optužbama da se ne samo stranačka politika nego i cijela država pretvara u one man showpredsjednika Erdogana.
Kada je umro jedan istaknuti alim (vjerski učenjak) svi su ponavljali kako je "otišao čovjek čije mjesto niko ne može popuniti". Dok su svi ovo ponavljali kao dokaz njegove veličine, jedan moj skromni profesor je rekao kako nikada veću uvredu za nekoga nije čuo. Veliki su oni ljudi koji, kada odu, ostave stotine onih koji su sposobni da ih zamijene. Ali, to je druga priča koja ni Tursku neće zaobići.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera