 |
| Sujeta je vrlo bitan faktor u zauzimanju političkih stavova Putina i Erdogana, ali to nije jedina prepreka normalizaciji odnosa |
Pitanje je samo koliko će trajati natezanje dviju zemalja i
kolika će biti šteta jer i Rusija i Turska time gube.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Prošle sedmice su turski i ruski predsjednik ponovo
aktuelizirali pitanje normalizacije odnosa ove dvije države koji su narušeni
nakon incidenta od novembra prošle godine kada je turska vojska oborila ruski
borbeni avion.
Naravno, sve se na kraju svelo na to ko treba da prizna
grešku i ko će prvi povući pomirujući potez. Očita je sličnost između stila
vladanja i imidža jakog lidera kojeg podjednako gaje i Vladimir Putin i Recep
Tayyip Erdogan.
Jasno je i to da je sujeta vrlo bitan faktor u zauzimanju
političkih stavova obojice. Ali bi bilo naivno vjerovati kako je samo to jedina
prepreka da se odnosi normaliziraju.
Obaranje ruskog aviona možda jeste bio povod, ali sigurno
nije razlog konfrontacije ove dvije regionalne sile u usponu. Brojna su
neriješena pitanja i zaleđeni konflikti koji te odnose opterećuju, ali je
vizija budućnosti Sirije sa Basharom al-Assadom ili bez njega najteža za
usaglasiti.
U danima nakon incidenta, glasnogovornik turskog
predsjednika, Ibrahim Kalin je The Daily Sabahunapisao: „Obaranje ruskog
borbenog aviona zbog povrede turskog zračnog prostora je još jedna žrtva
sirijskog konflikta. Incident je stvorio kratkoročne turbulencije u
tursko-ruskim odnosima, ali ih neće skrenuti sa kursa. Ti odnosi imaju dovoljno
dubine i političko-ekonomskog kapitala da ga prevaziđu“.
Gube i Turska i Rusija
Zato slobodno možemo reći da je sada samo pitanje koliko će
ovo natezanje trajati i kolika će šteta biti za obje države. I Rusija i Turska
gube i jedni drugima su potrebni danas više nego ikada prije.
I jedni i drugi su u značajnoj mjeri, spletom različitih
okolnosti, narušili svoje odnose prije svega sa SAD-om, ali u značajnoj mjeri i
sa EU. Dodatna samoizolacija im ne može biti od koristi.
Turska se danas nalazi u vrlo nezavidnoj međunarodnoj
političkoj poziciji. Od političke doktrine kojom se rukovodila Nova Turska u
vrijeme uspona AKP-a na vlast o nuli problema sa susjedima, skoro da nije
ostalo ništa.
Ta strategija koju je razvio univerzitetski profesor i jedno
vrijeme ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu, zvanično je pokopana
njegovom nedavnom ostavkom na poziciju premijera Turske.
Još u vrijeme kada je strategija bila aktuelna brojni su u
Turskoj i svijetu upozoravali kako je ona već tada, prije eskalacije nemira u
Siriji i početka tzv. arapskog proljeća, bila nerealna.
Kada se situacija u regionu počela komplikovati već se moglo
pročitati kako je Turskoj nemoguće postati regionalnom silom, a u isto vrijeme
ne zamjeriti se bilo kome od susjeda te preko noći riješiti sve probleme u
jednom od najkomleksnijih geostrateških područja.
Tako je kolumnist turskog dnevnog lista Daily News Burak
Bekdil još u avgustu 2011. napisao kako se strategija „nula problema“ sa
susjednim Iranom i Sirijom ne može ostvariti ni u snovima. On je kritikujući
takav pristup napisao kako je Davutoglu svoju doktrinu i strategiju trebao
ustvari nazvati doktrinom „prividno-nula-problema, a u stvari stotinu problema-
gurnutih-ispod postekije“.
„Politika konstantnog napada na Izrael svaki put kada
izraelska država disproporcionalno odgovori na terorizam i ubije nekoliko, ili
više od nekoliko, ponekad nevinih, muslimana, a nereagovanja u slučajevima kada
muslimanske države ubijaju većinom nevine muslimane u hiljadama, od početka je
trebala biti neodrživa da je Turska moderna demokratija. Kada imaš
problematične komšije onda imaš problematične granice i ne možeš imati `nulu
problema` sa njima samo zato što pripadate istoj vjeri“, tvrdio je još tada Bekdil.
Turskoj treba novi pristup
Sada Turskoj treba jedan novi pristup u vanjskoj politici.
Svima je jasno da Turska ne može sama protiv svih.
Može se naslutiti kako zvanična Ankara sebe vidi kao centar
nekog novog geostrateškog pola oko kojeg će biti okupljene zemlje iz
nekadašnjeg osmanskog kulturno-političkog kruga ali će i to biti teško
ostvariti ako Turska bude u otvorenom političkom konfliktu sa svim regionalnim
i svjetskim centrima moći.
Jedino što se za sada nazire na horizontu kao neka vrsta
strateškog savezništva kojem bi Turska pripadala jeste neka vrsta sunitskog
bloka kojeg, ali samo kao odgovor na „Iransko uplitanje u muslimanskom
svijetu“, nudi Saudijska Arabija.
Temelji takve koalicije su postavljeni tokom nedavnog 13.
Samita Organizacije islamske saradnje (OIC) u Istanbulu. Međutim, već u začetku
ta inicijativa je naišla na ozbiljnu prepreku jer se kao preduslov postavila
normalizacija odnosa Ankare sa režimom predsjednika Abdel Fattaha al-Sisija u
Egiptu.
Poznato je kako je nakon krvavog vojnog puča, svrgavanja
predsjednika Muhameda Mursija, smrtnih presuda koje su izrečene njemu i
stotinama pripadnika Muslimanske braće, Turska ne samo zahladila odnose sa
Egiptom, nego je predsjednik Recep Tayyip Erdogan više puta javno izjavio kako
nema normalizacije odnosa sa novim vlastima u Kairu dok se ne oslobode na smrt
presuđeni politički neistomišljenici.
U međuvremenu je egipatski sud donio još jednu smrtnu
presudu koja je izrečena lideru
Muslimanske braće Mohamedu Badieju.
A da ta koalicija zaživi ona bi, moguće, donijela ravnotežu
u odnose na terenu ali bi dugoročno značila daljnje produbljavanje isforsiranog
sunitsko-šiitskog sukoba i zatvaranje svih vrata za buduću saradnju sa Iranom.
Svima je znano da je Turska i u vrijeme najoštrijih sankcija
Iranu imala dobru saradnju sa Teheranom. Bilo je tu i nikada do kraja
potvrđenih niti dokazanih optužbi o kršenju embarga, plaćanje u zlatu i mnogo
još šta. Sjetimo se samo zaplijenjenih aviona sa zlatnim polugama koje su bile
na putu za Iran.
Sirija zajednički interes Irana, Rusije i Turske
Danas kada su sankcije ukinute i kada se sve svjetske
kompanije i države utrkuju ko će dobiti veći dio kolača od očekivanih velikih
projekata u sankcijama iscrpljenom Iranu, Turska se nalazi na nekoj vrsti
„iranske crne liste“.
Tačno je da je, čini se, Iran donio odluku da svoje tržište
otvori samo onim kompanijama i zemljama za koje vjeruje da nemaju toliku
političku težinu da mogu utjecati na buduće političke procese u zemlji, regionu
ili svijetu.
Ali da su kojim slučajem odnosi sa Turskom na nivou kakvom
su bili prije nesuglasica oko budućnosti režima Bashara al-Assada, turska
ekonomija bi sigurno danas bila pred
jednim novim zlatnim periodom.
Ne zaboravimo da je prvobitni rast turske ekonomije
uslijedio nakon raspada SSSR-a, kada je Turska postala glavni partner brojnim
osamostaljenim državama u Centralnoj Aziji.
U svakom slučaju, iako nikada ne volim za svoje čitaoce
izvlačiti zaključke mislim da je svima ovdje jasno da je u dugoročnom interesu
i Rusije i Turske i Irana da se čim prije nađe rješenje za Siriju.
Za druge, na ovaj ili onaj način uključene u sukob, to se ne
može reći.
Valjda će to postati jasno i Moskvi i Teheranu pa će ih
njihovi lični interesi, ako već neće patnja Sirijaca, okrenuti ka istinskom
traženju mirovnog rješenja umjesto slijepe podrške brutalnom režimu u Damasku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
