Svaki od ovih terorističkih entiteta je na osnovu svoga
dosadašnjeg „borbenog puta“ pokazao zastrašujući stepen brutalnosti i
spremnosti da se prolije krv nedužnih ljudi.
 |
Turci biraju svoje bitke i saveznike ali u toj igri rizikuju
ne puno nego sve, piše autor [EPA]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Turska je ovih dana postala meta intenzivnih terorističkih
napada koje izvode tri organizacije: tzv. Islamska država (ISIS), kurdska
marksistička PKK i ultraljevičarska organizacija Revolucionarna narodna
oslobodilačka fronta (DHKP-C).
Svaki od ovih terorističkih entiteta je na osnovu svoga
dosadašnjeg „borbenog puta“ pokazao zastrašujući stepen brutalnosti i
spremnosti da se prolije krv nedužnih ljudi. Ove organizacije nemaju ništa što
ih spaja, DHKP-C koristi svaku priliku da se distancira od PKK, osim
zajedničkog cilja da destabilizuju Tursku.
Svaka od njh pojedinačno je dovoljan problem za svaku državu
ma kako ona uređena bila, pa i čitavu međunarodnu zajednicu, i zato je veliko
pitanje kako će se Turska uz sve druge izazove, od nestabilnog okruženja do
astronomskih cifara izbjeglica iz Sirije, ali i Iraka, o kojma brine na svojoj
teritoriji, nositi s ovim problemom. Kriza oko formiranja vlasti i priča o
mogućim novim izborima u Turskoj je sada u potpuno novom svjetlu. Ni ekonomskog
napretka, glavnog aduta AKP partije na svim izborima, ni jače međunarodne uloge
Republike ne može biti ako u pitanje dođe sigurnost i mir u državi.
Napadi koji ne iznenađuju
Posljednji val terorističkih napada u Turskoj nije nikakvo
čudo; nije to ništa što se nije moglo očekivati ili čak predvidjeti. Veće je
čudo kako je Turska posljednjih godina uspjela osigurati bilo kakvu stabilnost
s obzirom na sve što se dešava u njenom okruženju. Pitanje je sada kako će se
zvanična Ankara nositi sa svakom od ovih opasnosti pojedinačno.
Vlada u Ankari je činila što je mogla kako bi osigurala da
se sukobi iz Sirije i Iraka ne preliju na njenu teritoriju, barem koliko je to
duže moguće. Oni to smatraju svojim uspjehom, kao i principijelan stav da se
sukob u Siriji ne može svesti na problem ISIS-a, nego da se mora dogovoriti
cjelovito rješenje ne samo sirijskog nego i iračkog pitanja. Riješiti se
ISIS-ove paradržavne tvorevine, a na njenom mjestu dobiti kurdsku državu u
kojoj dominiraju terorističke marksističke organizacije, ili pak ponovo
uspostavljeni brutalni režim Bashara Al-Asada, odnosno proiranske šiitske
milicije koje bi dominirale većinski sunitskim pokrajinama Iraka i Sirije za
Tursku jednostavno nije nikakvo rješenje.
Zato su oni od početka tražili da se prije nego što se krene
u slamanje ISIS-a postigne dogovor o tome da na njegovo mjesto ne može doći
režim u Damasku, da se uspostavi „no-fly zona“ nad Sirijom i sigurna zona uz
granicu sa Turskom za izbjeglice.
Zabrana letenja nad Sirijom bi trebala zaštititi civile u
gradovima koji su se oteli kontroli režima u Damasku od barbarskih napada
njegove avijacije. Tampon-zona bi trebala ne samo smanjiti priliv izbjeglica u
Tursku nego i osigurati da taj vakuum ne popune neke od vojnih i političkih
organizacija koje predstavljaju opasnost po turski suverenitet. Ne treba
podsjećati da članice anti-ISIS-ove koalicije nisu bile spremne ispuniti ove
uslove, a Turci od njih nisu htjeli odustati i zato smo danas tu gdje jesmo.
Nakon što je ISIS izveo teroristički napad u turskom
pograničnom gradiću nedaleko od Urfe, došlo je do dogovora između Ankare i Washingtona koji, čini se, idu u pravcu
ispunjavanja nekih od ovih zahtjeva. Detalji naravno nisu poznati javnosti, ali
se vidi da je američkoj vojsci dozvoljeno korištenje baze Indžirlik za napade
na ISIS u koje je uključeno i tursko vazduhoplovstvo. Međutim, od početka je
jasno da će Turska podjednako, ako ne i jače, djelovati i protiv PKK za koju se
plaši da bi mogla profitirati od slabljenja ISIS-a.
Nasilni ljevičari
Turski nasilni ljevičari su priča za sebe i Turska se s tom
vrstom opasnosti nosi već desetljećima. Oni jesu ozbiljna opasnost, ali se
nikada nisu omasovili, a slabi su izgledi da bi se to moglo desiti danas.
Zato je, jasno je to svima, najveće pitanje za stabilnost
Turske ono kurdsko. Jedino kurdski terorizam u ovoj fazi može dobiti značajnu
podršku ukoliko se eskalacija nasilja nastavi i ako se mirovni proces pokopa.
Ohrabruje činjenica da politički predstavnici Kurda u Turskoj kao i zvaničnici
u Ankari ne odustaju od mirovnog procesa. Mediji izvještavaju da je situacija slična
u kurdskim pokrajinama na jugu Turske, gdje je većina građana svjesna da
eskalacija nasilja ne može donijeti nikakvo dobro. Dokaz za to imaju samo preko
granice u susjednom Iraku i Siriji.
Ali ipak ima onih među Kurdima koji bi ohrabreni pobjedama
nekih njihovih vojnih frakcija nad ISIS-om u Iraku i Siriji i podrškom
međunarodne zajednice svima onima koji pokažu spremnost da se bore protiv
boraca samoproglašenog halife da iskoriste taj momentum i borbu za nezavisnu
kurdsku državu prenesu i na turske teritorije. To nas dovodi do jedne vrlo
bitne činjenice o kojoj se u zapadnim medijima ne piše i koje rijetko čujemo u
analizama dešavanja u tom dijelu svijeta, a koja nije nikakva tajna ili
nepoznanica. Naime, Kurdi u regionu politički, vojno i ekonomski nisu
jedinstven entitet.
Zato i kada govorimo o odnosima Turske i Kurda, a ovih dana
i o terorističkim napadima Kurda u Turskoj, trebamo znati da Turska nije u ratu
sa svim Kurdima nego sa jednom terorističkom organizacijom koju takvom smatra
većina zemalja u svijetu. Naravno, mislimo na PKK (Kurdsku radničku partiju),
marksističku grupu koja se od 1984. bori za kurdsku autonomiju, pa i
nezavisnost, na jugoistočnoj Turskoj. Ova organizacija ima svoje baze na
sjeveru Iraka, a prošle godine je postigla primirje sa Ankarom koje je ovih
dana uzdrmano. Njihov lider je Abdullah Ocalan, poznat među Kurdima kao Apo
(amidža), koji se u turskom zatvoru nalazi od 1999.
Ali pored ove skupine postoje i druge kurdske političke
snage u regionu koje imaju drugačiju viziju rješavanja kurdskog pitanja i koje
su međusobno politički i ideološki sukobljene.
Tako u iračkom Kurdistanu imamo KDP- Kurdsku demokratsku
partiju koja je dominantna vojna i politička frakcija u ovoj autonomnoj iračkoj
pokrajini. Ona je izdanak moćnog klana Barzanija koju predvodi predsjednik
autonomne pokrajine Masoud Barzani. On je sin istaknutog borca otpora koji je
predvodio borbu Kurda protiv Bagdada. KDP je prokapitalistička, prozapadna i
vrlo bliska Turskoj.
Klan Talabani
Druga politička frakcija među iračkim Kurdima je izdanak
klana Talabani. To je stranka PUK- Patriotska unija Kurdistana koju predvodi
Jalal Talabani, donedavni predsjednik Iraka. Ova stranka je bliska Iranu, ali
nije neprijateljski nastrojena ni prema zapadu.
U Siriji imamo PYD/YPG ili Democratic Union Party i njihovo
vojno krilo Jedinice za zaštitu naroda koji su u sirijskom građanskom ratu
postali strana u sukobu koja upravlja nekom vrstom paradržave na teritoriji
koju kontroliše. Smatraju se bliskim, pa čak i podružnicom PKK iako su u zadnje
vrijeme pokazali spremnost da sarađuju sa Turskom sa kojom sada dijele granične
prijelaze. Ankara, vidjelo se to najbolje u borbama oko grada Kobanija/ Ajn Al
Arab, nije bila spremna podržati YPG upravo zbog njihovih veza sa PKK, ali su
dozvolili da kurdska vojska iz iračkog Kurdistana tzv. Peshmerge, pređu njihovu
teritoriju i uključe se u borbe protiv ISIS-a
Ima tu i drugih kurdskih partija, pa čak i kurdskih jedinica
koje se bore na strani ISIS-a, za koje nemamo vremena ali je zanimljivo kako se,
prema priznanju veterana izvještavanja sa Bliskog istoka Richarda Spencera, u
zapadnim medijima nije moglo o ovome govoriti, jer se na Kurde tipovalo kao na
najbolje saveznike zapada koji su obespravljeni i koje treba pomoći bez obzira
s kim se njihove političke elite poistovjećivale. Nakon pojavljivanja ISIS-a i
nakon što su se kurdske frakcije i u Iraku i u Siriji pokazale kao
najefikasnije u zaustavljanju njihovog širenja taj „zapadni daltonizam“ prema
Kurdima se samo povećao, pa su kapitalističke prijestonice počele podržavati
zaklete neprijatelje Zapada i kapitalizma.
Turci za razliku od političkog Zapada znaju puno više o tim
podjelama i njima nije nebitno „koji Kurdi“ pobjeđuju ISIS i ko će popuniti
vakuum koji bi nastao kada Al-Bagdadijeva paradržava više ne bude
postojala. Zato oni biraju svoje bitke i
saveznike ali u toj igri rizikuju ne puno nego sve.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
