Saudijsko-američko
savezništvo
Piše: Muhamed
Jusić (Novo vrijeme, 1.11.2013.)
Kažu da su se u školama međunarodnih
odnosa diplomatski maniri Saudijske Arabije navodili kao primjer staložene,
odmjerene i burnih reakcija oslobođene diplomatije. Njihovi ambasadori,
ministri i vladajuća porodica nikada nisu ni po jednom međunarodnom
pitanju davali ishitrene, retorički
zapaljive i bombastične izjave. Isto je važilo i za inicijative koje su
pokretali na globalnom planu; bilo da se radi o inicijativi za postizanje mira
između Izraela i Palestine ili pozivu kralja Abdullaha na dijalog među
civilizacijama, uvijek su to bilo dobro odmjereni i promišljeni potezi koji su
trebali održavati imidž stabilne kraljevine koja držeći do svojih tradicionalni
vrijednosti igra konstruktivnu ulogu u međunarodnim odnosima. To ni na koji
način nije značilo da njihova vanjska politika nije bila aktivna. Jednostavno
se do sada sve zavšavalo suptilnim porukama diplomata i susretima u četiri oka
na najvišem nivou daleko od očiju javnosti.
Godinama, još od Rooseveltove
administracije, ključni saveznik Saudije bila je Amerika i svoj međunarodni
utjecaj porodica Sauda često je nametala posredstvom tog savezništva. To mogu
potvrditi i brojni bosanskohercegovački politički lideri iz vremena agresije na
BiH koji su bili iznenađeni stepenom američko-saudijske koordinacije i toga da
su se ustupci Washingtona najlakše mogli osigurati zauzimanjem Rijada, o čemu
su rijetki pisali i brojni živi akteri i danas govore u zatvorenim krugovima .
Diplomatski zaokret Sauda
Ovih dana taj dugo građeni imidž
Arabije se mijenja, a dugogodišnje savezništvo sa Washingtonom je u ozbiljnoj
krizi. Da li su dešavanja koja se nazivaju Arapsko proljeće i sve veći utjecaj
Irana u regionu natjerali Saudiju da skine rukavice ili postoje neki drugi
razlozi teško je znati. Jedno je sigurno, svjedoci smo rađanja jedne nove
sadijske diplomatije koja više počiva na arapskom „tersluku“ nego tako
„formaliziranoj ljubaznosti“ na koju smo
i u svakodnevnom kontaktu sa Arapima navikli.
Sve je počelo prošlog mjeseca kada je
ministar vanjskih poslova princ Saud al-Faisal odbio održati najavljeni govor u
Generalnoj skupštiniUN-a. A onda je uslijedila prava diplomatska bomba kada je
zvanični Rijad najavio da će odbiti preuzeti poziciju nestalne članice Vijeća
sigurnosti. Odbijanje dvogodišnjeg
mandata za koji su tri godine lobirali u Rijadu su obrazložili kao njihov
protest protiv neefikasnosti UN-a i Savjeta sigurnosti koji godinama nisu u
stanju riješiti „palestinsko pitanje, zaustaviti konflikt u Siriji i osigurati
da na Bliskom istoku ne bude oružja za masovno uništenje“, te zbog „duplih
standarda kojim se rukovode svjetske sile i međunarodna zajednica u rješavanju
globalnih konflikata“.
Ovu odluku saudijskog dvora podržali
su brojni zvaničnici zaljevskih, ali i nekih drugih, zemalja smatrajući ovaj potez „moralnim činom“ i dokazom
„saudijske predanosti rješavanju arapskih i muslimanskih problema“.
Međutim, bolji poznavaoci prilika
tvrde da saudijska ljutnja nije usmjerena toliko prema UN-u, njegovim tijelima
i međunarodnoj zajednici koliko prema svojim dugogodišnjim saveznicima iz
Washingtona, tačnije prema administraciji predsjednika Obame koja je u
posljednjih nekoliko dana povukla nekoliko poteza koji odstupaju od saudijske
vizije rješavanja bliskoistočnih problema i njihovih strateških interesa.
Tako Abdel Bari Atwan, dugogodišnji
urednik panarapskog Al-Kudsa Al-Arabija,
smatra da je Rijad razočaran odlukom predsjednika Obame da odustane od vojne
intervencije kojom bi se kaznio režim sirijskog predsjednika Bashara al-Asada
zbog korištenja hemijskog oružja protiv civilnog stanovništva, u zamjenu za
uništenje njegovog hemijskog arsenala što je dogoreno uz posredovanje Rusije.
Saudija je ključni saveznik sirijske opozicje koja se bori protiv režima
predsjednika Al-Asada kojeg podržava najveći saudijski rival Iran i najveći
američki globali rival Rusija.
Kao drugi razlog saudijske srdžbe on
navodi pomiriteljski nastup Obamine administracije upravo prema Iranu i
najavljivanje moguće normalizacije odnosa nakon dolaska na vlast umjerenog
Hassana Rouhanija i pored toga što Iran
nastavlja sa razvojem nuklearne tehnologije čemu se Saudija protivi. Tu je i
nastavak izgradnje izraelskih naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji
koji Washington nije uspio zaustaviti.
Prema mišljenju Atwana ova reakcija
Rijada je uslijedila kasno i tek nakon što je došlo do nesporazuma između njih
i saveznika u Washingtonu. On smatra da su oni na ovaj način mogli i trebali
reagovati godinama ranije, jer ovi problemi nisu od jučer, da je to bila
njihova istinska briga a ne želja da se na ovaj način Americi pošalje poruka
upozorenja zbog napuštanja svojih dugogodišnjih saveznika i pokušaja Obame da
se što prije i bez obzira na cijenu izvuče iz uzavrelog Bliskog istoka kako bi
se u ostatku svog mandata posvetio unutrašnjim ekonomskim i društvenim
reformama.
Razlaz sa Amerikom
Kako ne bi bilo nedoumice da li se
radi o stvarnom zaokretu vanjske saudijske politike ili tek izolovanom potezu
zvaničnog Rijada pobrinuo se šef obaveštajne službe Saudijske Arabije princ
Bandar bin Sulta, ambasador u Washingtonu od 1983. do 2005. jako blizak porodici Bush i Republikanskoj
stranci, koji je u razgovoru sa evropskim diplomatama izjavio „da će njegova
zemlja uskoro korigovati spoljnopolitički kurs, okrenuti novi list u odnosima s
Amerikom“. Ovom svojom izjavom koju su prenijeli svjetski mediji on je dao
dokaz više onima koji tvrde da stvarni objekat saudijske srdžbe nije UN nego
administracija predsjednika Baracka Obame.
Kako bi se to najavljeno pogoršanje
odnosa dvaju dugogodišnjih saveznika moglo reflektirati na ionako kompleksnu
situaciju na Bliskom istoku teško je znati. Također je nejasno koliko se
Saudija istinski može udaljiti od Amerike. Tako američki CBS izvještava kako je
Saudijcima još uvijek potrebna američka vojna oprema te da prodaja nafte ostaje
ključan izvor prihoda. Prema tim izvještajima CBS-a, Saudijci mogu biti ljuti,
ali sve staje na tome. Ono što ih osim toga drži, borba je protiv Al Kaide, u
kojoj i SAD i Saudijska Arabija djeluju vojno, obavještajno i pravno.
Drugi pak smatraju da Saudija ima
načina da zbog utjecaja kojeg je izgradila u regionu, ali i u čitavom arapskom
i muslimanskom svijetu natjera administraciju predsjednika Obame da dvaput razmisli
prije nego što raskine historijsko savezništvo sa porodicom Sauda i to u
vrijeme kada se on i njegova Demokratska stranka nalaze pod ozbiljnim pritiskom
i kritikama republikanaca zbog neodlučne i nedosljedne politike na strateški
bitnom Bliskom istoku.
Dok jedni u arapskom i muslimanskom
svijetu podržavaju ovo odluku Saudije smatarajući je tek zakašnjelom mnogi
zvaničnici arapskih zemlja pozivaju Saudijsku Arabiju da preispita svoju odluku
ističući da je od suštinske važnosti to da bi ta zemlja trebalo da predstavlja
arapski i muslimanski svijet u Vijeću sigurnosti "u ovoj važnoj i historijskoj fazi,
naročito za bliskoistočni region".
Kakogod, ostaje činjenica da ne
promijeni li Rijad svoje mišljenje do nastupa mandata početkom naredne godine
ovo može postati ozbiljan presedan koji bi mogao nagovijestiti novu etapu u
pokušaju reforme UN u kojem su do sada dominirali interesi samo pet globalno
dominantnih sila. Osim toga, ovim potezom je postalo jasno svima da su u
pitanje došli odnosi dva dugogodišnja saveznika koji su dugo diktirali procese
na Bliskom istoku po prvi put od davne 1973. kad je rahmetli kralj Fejsal uveo
embargo na prodaju nafte Sjedinjenim Državama zbog njihove podrške Izraelu u
Joumkipurskom ratu protiv Egipta i Sirije.
