30.5.12

Strah od Irana okuplja Arape?


 Ujedinjenje Saudijske Arabije i Bahreina

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, br.350.)

Za svjetsku javnost koja pobliže ne prati političku situaciju u naftom bogatim monarhijama Arapsko- Perzijskog zaljeva vijest o mogućem ujedinjenju Kraljevine Saudijske Arabije i Kraljevine Bahrein došla je kao grom iz vedra neba.

Tri decenije CCASG-a
To je zato što je pažnja svjetskih medija usmjerena prema drugim kriznim područjima Bliskog istoka i što se i pored svih društvenih i političkih previranja u društvima bogatih zaljevskih država o njima najčešće izvještava u rubrikama infotejmenta i kroz priloge o raskošu i spektakularnim manifestacijama koje organizuju bogati šejkovi. Međutim, taj prostor je daleko od monotone i u raskošu petrodolarima uljuljkane svakodnevnice. Pored brojnih ideoloških, ekonomskih i društvenih izazova s kojima se ta društva susreću najprimjetniji je problem napetost koja vlada između arapskih sunitskih monarhija, nerijetko sa značajnom šiitskom populacijom, i perzijsko-šitskog postrevolucionarnog Irana. Ta napetost je ključ razumijevanja brojnih odnosa i procesa u regionu i upravo ona gura točak historije u ovom strateškom i naftom bogatom regionu u nepoznatom pravcu.
Zvaničnici Saudijske Arabije su izjavili da je ono što je u svjetskim medijima najavljeno kao ujedinjenje Saudije i Bahreina, a u iranskim medijima kao pripajanje Bahreina Saudiji, ustvari samo nastavak razvoja veza unutar Vijeća za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf –CCASG) poznatog kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council- GCC ) koje je osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države perzijskog zaljeva Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Ekonomski sporazum između ovih zemalja sklopljen je 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, koji je trebao biti platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije na vojnoj i političkoj osnovi, radilo na ujedinjenju arapskih zemalja. Od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju. Skepsa prema Vijeću je jačala i  zbog činjenice da njene članice nisu bile ni sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka kao ni siromašni Jemen koji vječito pregovara oko ulaska u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.
Do sada je Vijeće postiglo nekoliko dogovora koji su olakšali protok roba i građana, te organizovalo brojne naučne i kulturne  projekte od značaja za region, ali se dalje od osnivanja zajedničke interventne vojne formacije nije otišlo.
Ustvari, od nedavnog specijalnog samita Vijeća u Rijadu, nakon kojeg su svjetski mediji i počeli polemisati o ideji saudijsko- bahreinskog ujedinjenja, očekivalo se puno više. Ovaj samit je najavljivan kao onaj na kojem će se obznaniti da Vijeće prelazi iz faze saradnje u fazu ujedinjenja i da će prvi korak biti proglašenje ugovora o ujedinjenju Saudije i Bahreina kao probnog koraka kojeg bi kasnije napravile i druge članice.

Teheran gura Arape
Međutim, kao što znamo, to se nije desilo što je pokazalo da proces ujedinjenja neće ići tako lako. Umjesto toga, nakon sastanka u Rijadu, saopćeno je da je odluka o ujedinjenju odložena do slijedećeg sastanka Vijeća u decembru ove godine. Čak se nije ostvarila ni najava da će dvije države proglasiti bilateralnu uniju o čemu su, prema ranijim izjavama zvaničnika, obje države postigle načelni dogovor. Samit koji je opisan kako savjetodavan je završio preporukom da se „nastavi izučavanje prijedloga uspostavljanja zaljevske Unije“. 
Prema pisanju britanskog The Guardiana GCC-ov generalni sekretar Abdullatif el-Zajani je nakon rijadskog samita izjavio kako će svih šest članica na decembarskom sastanku u Manami potpisati ugovor o zajedničkoj odbrambenoj politici. Međutim, ni to neće ići baš tako glatko jer se čini da Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman, čiji lideri nisu prisustvovali samitu u Rijadu, imaju  rezerve. The Guardian piše kako i Katar i Kuvajt imaju primjedbe na ugovor.
Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavi razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali kako zapadni mediji pišu i strah od dominacije najjače članice Vijeća- Saudijske Arabije. Međutim, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji. Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.  
Regionalno sve utjecajniji Iran koji je u brojnim zemljama uzavrelog Bliskog istoka uspio izgraditi infrastrukturu vjerskih, društvenih i političkih organizacija i strah od ponavljanja scenarija arapske ulice možda u budućnosti bude presudan faktor koji će vladare Arapskog zaljeva, a naročito malih članica kakav je Bahrein, gurnuti u pravcu prevazilaženja svih nesuglasica i nepovjerenja koje vlada među njima i možda ih uistinu ponuka na prve korake ka istinskoj saradnji i nekom obliku ujedinjenja.
Ako i prevladaju problem već tradicionalne arapske razjedinjenosti i plemenske nesuglasice koje kao da vuku korijene iz predislamskog perioda (ar. džahilijeta), Zaljevske zemlje će na putu svoga ujedinjenja kao ozbiljnog oponenta imati Iran koji se ne može oteti utisku da je ovo savez protiv njega i šiitskih zajednica u zaljevskim zemljama čijim se zaštitnicima predstavljaju.

Zaštitnici ili okupatori?
Zato i ne čudi da je najotvorenija opozicija projektu ujedinjenja, odmah nakon što je bila obznanjena, došla upravo iz Irana u kojem su naročito osjetljivi na situaciju u Bahreinu gdje sunitska vladajuća porodica vlada šiitskom većinom. Prošle godine je u ovu malu zaljevsku ostrvsku kraljevinu ušlo oko hiljadu saudijskih vojnika u oklopnim vozilima kako bi zaštitili objekte sunitske vlade nakon što su uglavnom šiitski protestanti nadvladali policiju i blokirali ceste. Upravo na osnovu sigurnosnih dogovora postignutih u okvirima GCC-a Saudijska Arabija je bila obavezna odazvati se pozivu članice Vijeća i priteći Bahreinu upomoć.
Gulf Daily News, list blizak bahreinskom premijeru, objavio je tih dana da će snage GCC-a u kojima su vojnici Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara i Omana, štititi strateške objekte u Bahreinu, ali su do sada raspoređene samo saudijske trupe. Tako je ostalo i do dan danas. Dan nakon ulaska saudijskih trupa u zemlju preko jednog od najdužih mostova na svijetu koji spaja Saudiju i Bahrein, a koji nosi ime saudijskog kralja Fahda, bahreinski kralj Hamad Ben Isa Al-Kalifa proglasio je izvanredno stanje u zemlji na razdoblje od tri mjeseca te izdao naređenje glavnokomandujućem oružanih snaga da uvede red. Govoreći na državnoj televiziji on je pozvao glavnokomandujućeg vojske da ponovo uspostavi vlast i da ima pravo koristiti vojsku, policiju, jedinice Nacionalne garde i "sve druge snage, ako se to pokaže potrebnim". Od tada se situacija u Bahrenu djelomično smirila ali su se politički sukobi šiitske opozicije i vladajućeg sunitskog režima nastavili, a nisu bili rijetki ni nasilni sukobi manjih skupina demonstranata sa policijom. Istovremeno, sve svjetske i lokalne organizacije za zaštitu ljudskih prava govore o vrlo brutalnom slamanju svakog oblika opozicije režimu. Upravo zato se šiitska većina u Bahreinu protivi ujedinjenju i saudijske trupe smatra okupatorom koji je silom došao slomiti njihovu borbu za slobodu. U isto vrijeme sunitski predstavnici u Bahreinu tvrde kako je opozicija u ovu zemlju uvezena iz Irana koji želi da destabilizuje Bahrein radi vlastitih hegemonijskih regionalnih interesa i da je predvode „oni koji su izdali arapsku naciju zarad perzijskih interesa“.
U Iranu su otišli i korak dalje i povodom najava ujedinjena u Teheranu nakon džume namaza organizovali demonstracije na kojim su građani Irana iskazali svoje neslaganje sa idejom ujedinjenja njihovih susjeda. Demonstracije je organizovala režimu bliska Organizacija džume-namaza koja je u saopćenju, koje je objavio IRIB; osudila plan o ujedinjenju Bahreina i Saudijske Arabije, te poručio da će narod Islamske revolucije svojim demonstracijama podržati očuvanje suvereniteta Bahreina.

Ideje Arapskog proljeća
U saopćenju je spomenuto da zakleti neprijatelj Bahreina svojim zločinima i spletkama neće postići ništa, te da će se plan o ujedinjenu dviju država poništiti. „Revolucionarni pokreti na Bliskom istoku su omeli sve cionističko-američke planove, te stoga Washington i Tel Aviv pomažući preostale režime poput režima Saudijske Arabije nastoje nadoknaditi svoje poraze“- prenosi IRIB.
Takve postupke je, kako piše panarapski list Eš-Šerk el-Evsat, osudio Generalni sekretarijat Vijeće za saradnju arapskih zemalja Arapskog zaljeva, kritikujući odnos Irana prema Bahreinu kao „neprijateljski koji otkriva loše namjere“ te kao onaj koji „stvara zabrinutost i napetost“ u Arapskom zaljevu.
I Arapski parlament je osudio uplitanje Irana u unutrašnja pitanja zemalja Zaljeva. U priopćenju koje potpisuju predsjednik Parlamenta Ali Salim el-Dekbasi, „osuđuje se to što su neki zastupnici iranskog parlamenta osudili inicijativu Sluge dvaju harema kralja Abdullaha bin Abdulaziza Ali Sauda da zemlje Vijeće za saradnju arapskih zemalja u Arapskom zaljevu pređu iz faze saradnje u fazu ujedinjenja“. Ovakvo ponašanje Irana se ponovo i u ovom dokumentu naziva „očitim uplitanjem u unutrašnja pitanja suverenih zemalja“.
Također, princ Saud el-Feisal, saudijski ministar vanjskih poslova, je, kako su prenijeli saudijski mediji, osudio iranske „provokacije“ zbog okupacije tri zaljevska ostrva za koja Emirati tvrde da pripadaju njima, tvrdeći da su „bilo kakve prijetnje od Teherana neprihvatljive“.
Dani koji su pred nama će pokazati da li će nove realnosti na terenu stvorene jačanjem iranskog utjecaja i Arapskim proljećem biti povod stvaranja jedne nove arapske unije, možda po uzoru na onu evropsku. Isto tako ćemo morati sačekati na odgovor da li će arapske monarhije biti te koje će pokrenuti taj proces ili će pak nove demokratije, nastale nakon svrgavanja režima u nekim bitnim arapskim zemljama, poput Egipta i Libije, imati vlastitu viziju tog jedinstva na nekim drugim principima. Isto tako, s obzirom na protivljenje Irana, teško je znati da li će proces ujedinjenja Zaljevskih zemalja, ako do njega dođe, biti faktor stabilnosti, kako njegove arhitekte planiraju, ili pak dodatne destabilizacje i zaoštravanja odnosa u tom dijelu svijeta. U svakom slučaju posljedice razvoja situacije osjetit ćemo i mi ako nigdje drugo onda na benzinskoj pumpi.

15.5.12

Zar opet suniti i šiiti – Al Jazeera Balkan

Zbog "masakra nad sunitima" Front Al-Nusra je preuzeo odgovornost za prošlosedmične najsmrtonosnije bombaške napade u glavnom gradu Sirije Damasku, što je ponovno stavilo akcenat na najstariji unutarmuslimanski sukob
Piše: Muhamed Jusić

Vijesti koje nam dolaze iz Libana o sukobima i prvim žrtvama u Tripoliju između sunita koji podržavaju pobunjenike u Siriji i alevita kojima pripada porodica Al-Assad potvrdile su strahove da će se sukob u Siriji, koji sve više poprima elemente sunitsko-šiitskog, preliti preko svojih granica i ponovo otvoriti staru ranu unutarmuslimanskih odnosa.

Dobro je primijetio Timothy Garton, profesor evropskih studija na Univerzitetu Oxford, kada je u svom osvrtu objavljenom nedavno u britanskom The Guardianu , napisao kako je današnja Sirija poprište globalnih ideoloških trvenja na kojima snagu odmjeravaju šiitski postrevolucionarni Iran i reakcionistička Saudijska Arabija, ali i postimperijalna Rusija i neoosmanska Turska.

I uistinu, sve što se dešava ovih dana u Siriji i oko nje već odavno prevazilazi nastojanje njenih građana da se oslobode jednog despotskog režima. Ono što je počelo kao mirni protest građana koji su zahtijevali reforme i veće slobode, pretvorilo se zbog nasilnog i brutalnog pokušaja gušenja svakog oblika opozicije režimu u građanski rat koji se polahko pretvara u sukob u kojem se pomjeraju globalne tektonske geostrateške ploče „podmazane“ nekim novim ideologijama u povoju.

Korijeni podjele

U vrtlogu tih globalnih ideoloških i geostrateških sukoba koji ni na koji način ne pomažu Sirijcima da postignu svoj cilj i koji ionako kompleksnu situaciju čine još kompleksnijom, oživio je još jedan stoljetni sukob koji tinja unutar muslimanskog kulturno-civilizacijskog kruga. Naravno, radi se o najstarijem unutarmuslimanskom sukobu, onom sunitsko-šiitskom koji svoje korijene vuče još od prvih stoljeća islama.

Za početak, riječ sunnit u arapskom dolazi od termina ehlu-s-sunne ve el-džema`a, to jeste sljedbenici sunneta (Poslanikove, a.s., prakse) i većinske zajednice, dok šiizam dolazi od arapskog termina ši`at `Ali, što znači pristalica Alijje bin Ebi Taliba. Nakon smrti Poslanika islama, većina njegovih učenika je za vladara muslimanske zajednice izabrala Ebu Bekra.

Tako je Ebu Bekr dobio titulu halifatu resuli `llah, ili nasljednik Božijeg Poslanika, odakle dolazi naziv halifa, koji su uzeli ne samo prva četvorica halifa, koji se nazivaju „pravilno vođenim, upućenim“ (rašidun), već također i kasniji muslimanski vladari Emevijske, Abbasijske i Fatimijske dinastije, a čak su naziv halifa koristili i Osmanlije.

U tim presudnim momentima za muslimansku zajednicu jedan je broj ljudi smatrao da Alija treba postati Poslanikov nasljednik i okupljali su se oko njega, formirajući prvo jezgro šiizma. Sam je Alija odbio da se suprotstavi Ebu Bekru i, zapravo, sarađivao je blisko s njim i dvojicom njegovih nasljednika, Omerom i Osmanom, sve dok i sam nije postao četvrti „pravilno vođeni“ halifa sunitskog islama.

Tek je nakon Alijine smrti, koju je prouzrokovao jedan član havaridža, ekstremističke grupacije koja je odbila priznati za halifu kako Mu`aviju, koji je preuzeo hilafet od Alije, tako i samog Aliju, šiizam postao religijsko-politički pokret u Iraku. Barem tako ovaj sporni trenutak islamske historije opisuje profesor Sejjid Husein Nasr u svom za zapadne čitaoce pojednostavljenom uvodu u islam sabranom u djelu „Srce islama“.

'Višak historije'

I upravo se na primjeru Sirije još jednom vidi opasnost poigravanja identitetima i politizacije „viška historije“ kojim sva društva tog dijela svijeta, kao uostalom i naša na Balkanu, obiluju. Čak i površan pogled na historiju odnosa u Siriji među tamošnjim etničkim i vjerskim skupinama otkrit će svu kompleksnost tih odnosa i prostor za manipulaciju istima, na isti način na koji se to čini sa sunitsko- šiitskim odnosima- ako se ne iznađe kvalitetan mehanizam da se njima upravlja, a ne da ih se koristi kao osnovu za stvaranje novih antagonizama.

Kakogod, mi smo sada u poziciji u kojoj se brutalnost jednog totalitarnog režima prema vlastitom narodu sve češće doživljava, tumači i analizira isključivo kroz prizmu sunitsko –šiitskih odnosa. U to se može uvjeriti svako ko pogleda brojne arapske forume na kojima Arapi iz čitavog svijeta razmjenjuju informacije i komentarišu događaje u ovoj za „arapsko pitanje“ jednoj od historijski najbitnijih država. Tako se kroz odnose vladajuće alevitske elite prema većinski sunitskim pobunjenicima tumači i podrška većinski šiitskog Irana vladajućem režimu, a i podrška Turske i bogatih sunitskih zaljevskih zemalja pobunjenicima. Na isti način su polarizirani stavovi i u Bahreinu, Jemenu, Libanu i Iraku, bez da je iko ozbiljno sagledao kuda bi to moglo odvesti taj dio svijeta.

Aleviti ili nusejrije

Iako bi se lahko moglo upasti u zamku prihvatanja paradigme sunitsko-šiitskog sukoba u Siriji, historijska analiza odnosa između alevita, kojima se gleda u šiitske korijene i sirijskih sunita (a o ekonomsko-vojno-strateškim interesima država involviranih u konflikt da i ne govorimo) otkriva da se radi o daleko složenijem problemu od teološkog, ili čak vjerskog spora unutar islamske teološke misli.

Kao prvo, treba primijetiti da kada je riječ o analiziranju događaja u Siriji kroz prizmu sunitsko-šiitskih odnosa, preciznije kroz pripadnosti porodice Al-Assad alevitskoj sekti, da se ne radi o alawitima iz Turske, koji i pored nekih sličnosti, ne pripadaju istoj vjerskoj sljedbi.

Naime, aleviti u Siriji su pripadnici sekte poznate u sunitskoj literaturi kako nusejrije. Radi se o mističnoj religioznoj skupini koja se u stručnoj literaturi smatra ogrankom šiitskog islama.

Iako su u najvećem dijelu klasične islamske literature nazivaju nusejrijama, što referira na njih kao sljedbenike Abu Šu'ayba Muhammada ibn Nusajra (umro približno 270 hodžretske godine, odnosno 863.), za kojeg historičari ove sljedbe vjeruju da je učio u kružocima (halkama) zadnje trojice imama koje priznaje većina šiita kao nasljednike i potomke Poslanika, (a.s.).

Današnji sljedbenici nusejrije taj naziv ne prihvaćaju i smatraju ga uvredljivim. Oni se danas nazivaju alevitima i tvrde da to ime asocira na njihovu privrženost Aliji, r.a., prvom imamu prema šiitskom učenju i četvrtom pravednom halifi prema sunitskoj tradiciji. Ustvari, tek u septembru 1920. Francuzi su zvanično uveli naziv aleviti za ovu skupinu stanovnika Sirije koji su se našli pod mandatom francuske okupacione sile.

Nasr za njih, pak, veli da su oni prvobitno bili predislamska religijska sekta s korijenima u gnosticizmu i babilonskim religijama. Preživjeli su, kaže ovaj autor i sam šiitskom porijekla, kao škola šiizma a tokom nekoliko posljednjih desetljeća pokušavaju sa steknu više šiitske legitimnosti.

Iako je historija bila obilježena dugim periodima interakcije ili barem tolerancije među nusejrijama i drugim islamskim denominacijama, nisu bili rijetki ni periodi sukoba, ugnjetavanja i progona. U vrijeme osmanske uprave nusejrije su često dizali bune koje su kao i druge širom carstva gušene silom. Nakon sloma Osmanskog carstva, čemu su značajan doprinos dali i sirijski aleviti, uslijedio je period francuske okupacije. Nakon Prvog svjetskog rata i iskustava kolonijalne uprave u Alžiru i Tunisu Francuzi su htjeli da preduprijede uspon sunitskog arapskog nacionalizma za kojeg se ispostavilo da je najveća prepreka kolonijalnoj dominaciji i zato su alevitima dali potpunu autonomiju u Latakiji i Džebelu Druz (većinski nastanjenom jednom drugom batinijskom sektom- druzima) gdje su oni činili većinu kako bi ih odvojili od sunitskih Arapa u Damasku i tako učvrstili vlast u okupiranoj zemlji.

U to su vrijeme aleviti, druzi i druge manjine plaćali manje poreze od većinskih sunita i primali su veću pomoć za razvojne projekte što je dodatno stvaralo tenzije među sunitima i alevitima. Osim toga, ove skupine uz Kurde i Čerkeze su najčešće vojačene u specijalne snage koje su služile kolonizatorima poznate kao Troupes Speciales du Levant.

Saradnja sa okupatorom

Ovo je još više oblikovalo imidž nusejrija kao saradnika okupatora i neprijatelja islama i Arapa, ali je učinilo i da jedno od najperspektivnijih zanimanja za većinu siromašnih mladih alevitskih seljaka, kako piše Robert D. Kaplan u svom tekstu o krizi identiteta u Siriji objavljenom 1993. u časopisu The Atlantic, bude angažman u vojsci što će im osigurati kasniji značajan utjecaj u društvu u kojem će vojska nakon oslobođenja od kolonizacije igrati ključnu ulogu i izvoditi česte vojne udare.

Istovremeno, kolonijalna uprava je činila sve da sunite Arape drži pod opsadnim stanjem. Damask je tretiran kao okupirano područje sa brojnim vojnim prisustvom okupatorskih jedinica koje su najvećim dijelom činile trupe iz Senegala i već spomenuti alevitski i druski odredi.

Kada su se Sirijci uz velike žrtve izborili za svoju nezavisnost brojni aleviti su ostali omraženi kao saradnici okupatora i izdajice vlastitog naroda. San koji su već brojni alevitski autori počeli sanjati o nezavisnoj državi alevita ugašen je 28. februara 1937. kada je autonomna pokrajina Latakija pripojena onome što će postati nova Sirija. Sirija je i zvanično postala nezavisna 17. aprila 1946, ali su državu potresali stalni vojni udari i borba za vlast.

Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948, serije državnih udara i dolaska Bas- partije na vlast 1949, došlo je, 1958. do ujedinjenja Sirije u Egipta u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Bilo je to zlatno doba panarapskih ideja i ideala. Međutim, Sirija je samo nakon tri godine istupila iz unije, nakon što je grupa vojnih oficira izvela državni udar i ponovo proglasila nezavisnost.

Tada se već vidjelo da je u Siriji došlo do jačanja alevitske zajednice, jer se kao ključni razlog nezadovoljstva unijom navodilo da je sunitski arapski Egipat dominirao odnosima.

Politička nestabilnost

Period političke nestabilnosti i čestih vojnih udara se nastavio sve dok tajna grupa u kojoj su značajan broj činili nezadovoljni alevitski oficiri, među kojima je bio i Hafez al-Assad i Salah Jadid, nije pomogla Bas-partiji da se ponovo vrati na vlast. Nakon toga je uslijedio period u kojem je ova grupa oficira postepeno preuzimala kontrolu nad vladajućom partijom.

Godine 1966. alevitski oficiri i njihovi prijatelji su slomili otpor i iz stranke izbacili sve one stare članove Basa koji su slijedili ideje i stavove arapskog kršćanina Michela Aflaqa i sunita Salahudina el-Bitara, ideologa i osnivača starog Basa. Oni su kao novog ideologa Basa nametnuli Zakija el-Aruzija proglašavajući ga Sokratom novog reformisanog Basa. Taj potez je ovoj skupini alevitskih oficira omogućio da svoju vojnu diktaturu zaogrnu plaštom političke i društvene sile koja će do danas krojiti glavne odluke u Siriji i čvrstom rukom vladati njenim stanovnicima.

Taj proces će i formalno biti uobličen kada na vlast 1970. godine bude doveden alevitski general vazduhoplovstva Hafez al-Assad, otac današnjeg predsjednika Sirije Bashara al-Assada.

Masakr u Hami

Većinski suniti Arapi su se ponovo osjetili prevarenim. Još jedna krvava stranica tih odnosa bit će ispisana u Hami. Ovaj grad je kroz historiju bio značajno uporište arapskih sunita i zato je bilo za očekivati da će upravo tu doći do pokušaja da se spriječi alevitska dominacija.

Pobuna u Hami je 1964. skoro svrgnula tada vladajući basistički režim, sa visoko pozicioniranim alevitima. Na kraju, u februaru 1982, sunitska arapska Muslimanska braća su preuzela kontrolu nad gradom i likvidirala njegove zvaničnike, koje su aleviti doveli na vlast.

Sunitski pobunjenici su prije toga izvršili napad na alevitske vojnike u Alepu. Bio je to odgovor na brutalnosti režima koji je već tada kovao svoje represivne metode vladavine čijoj kuliminaciji svjedočimo ovih dana, a sve to je u to vrijeme bilo pojačano i Assadovom podrškom maronitskim kršćanskim militantima u Libanu kasnih 70-tih, koju su sirijski suniti doživjeli kao još jedan dokaz alevitsko- kršćanske zavjere protiv njih.

Assad je reagovao slanjem 12.000 alevitskih vojnika u Hamu, koji su izmasakrirali 30.000 sunitskih civila i grad skoro sravnili sa zemljom. Hama je 1982. bila dokaz da ispod oklopa Assadove stabilne vladavine kipti prostor koji nije nimalo bliže nacionalnom jedinstvu, nego što je bio nakon odlaska Turaka i Francuza.

Ovih dana, nažalost, te stare nikad zacijeljene rane ponovo krvare i prijete da ovu prelijepu zemlju odvuku u strahote građanskog rata u kojem će cijenu platiti nedužni civili svojim životima, a nepromišljeno pretvaranje sukoba u sunitsko-šiitski rat može imati nesagledive posljedice na čitav muslimanski svijet i na taj način destabilizovati brojna društva i države daleko od zidina Šama.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

10.5.12

Šta je istina o 'ratu protiv terorizma'- komentar za Al Jazeera Balkan


Ranije je bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine; danas se, uz pomoć medija, može ubiti jedan, a zastrašiti milioni.


Vijest koju su prenijele svjetske agencije, a među njima i Al Jazeera, prema kojoj je CIA osujetila pokušaj podružnice Al-Kaide u Jemenu da uništi američki avion koristeći sofisticiranu verziju bombe koja se krije u donjem vešu, još jednom je skrenula svjetsku pažnju na opasnost od međunarodnog terorizma i potvrdila procjene analitičara da ubistvom Usame bin Ladina neće prestati i opasnost od Al-Kaide. Međutim, drugi dio informacije je prošao relativno nezapaženo u analizama čitavog događaja, kojem se pristupilo isključivo kroz sigurnosni aspekt čitavog fenomena i podsjećanje na godišnjicu ubistva lidera Al-Kaide.

Spomenuti događaj se desio desetak dana prije nego što su o tome izvijestili mediji, jer je AP, kao jedina agencija koja je do nje došla, u dogovoru sa američkim obavještajnim službama, pristala da tu vijest ne objavljuje u interesu istrage sve do prošlog ponedjeljka. AP je još sedmicu dana ranije saznao da je spomenuti napad osujećen, ali se ta agencija složila sa zahtjevima Bijele kuće i CIA-e da odmah ne objavljuju tu informaciju, zbog "osjetljive obavještajne operacije koja se upravo odvijala". Kada su predstavnici američke vlade rekli da su ti razlozi prestali postojati, AP je odlučio objaviti vijest o zavjeri i uprkos zahtjevu Bijele kuće da se sačeka do utorka, kada je trebalo izaći službeno saopštenje.

I tu je, ustvari, zapostavljeni segment čitave priče, koji je ne samo u ovom slučaju nego i tokom trajanja onog što se naziva "rat protiv terorizma" ostao nikada do kraja rasvijetljen. Radi se, naravno, o kompleksnom pitanju izvještavanja medija o "ratu protiv terorizma", odnosno o tome kakvu ulogu mediji imaju u čitavom procesu. Pravdi na volju, sporadično su rijetki, najčešće u akademskim krugovima, problematizirali ovo pitanje, dok su se brojne vlade, suočene s problemom terorizma, prije svega bavile pitanjem kontrole medija, ali je to, s obzirom na važnost teme, daleko od dovoljnog. Tako nikada do kraja nisu razjašnjena pitanja poput onog da li "u interesu istrage" mediji mogu sakriti informaciju od javnosti, te da li javnost ima pravo čuti drugu stranu u "ratu protiv terorizma", a da novinari ne budu optuženi za saradnju s teroristima. Naročito je bitno pitanje kako osigurati pravo javnosti da bude informirana, a da istovremeno mediji ne postanu instrument teroriziranja javnosti. I upravo je ovo posljednje možda najteže pitanje od svih.

Trijadu zamjenjuje kvartet

Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije upravo uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi - žrtve - vlast" danas zamjenjuje kvartet "teroristi - žrtve - vlast - masovni mediji" - barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu "Mediji i terorizam" iz 2004. godine. I upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike, kojima je stalo do objektivnog izvještavanja, da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju globalne panike vezane uz naglu ekspanziju terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.

Zato Anita Perašin u svom radu "Masovni mediji i terorizam" s pravom primjećuje kako upravo masovni mediji daju terorizmu globalni doseg i, ništa manje bitno, utječu na način na koji javnost percipira šta je to terorizam, ko su ljudi koji stoje iza takvih aktivnosti, iz kojih razloga oni to čine, šta žele i koga se, ustvari, treba bojati. Ako mediji na tom planu zakažu i ako daju pogrešnu sliku o čitavom fenomenu, te ako iz želje za senzacionalnošću samo preuveličavaju problem, oni samo idu naruku teroristima. Između medija i terorizma postoji interaktivan (i simbiotski) odnos, jer se trendovi medijske industrije i zakonitosti proizvodnje medijskog sadržaja kreću u pravcu preferiranja sadržaja senzacionalističkog tipa, zbog čega terorističke organizacije svojim djelovanjem mogu osigurati maksimalnu prisutnost u medijima.

Ako ovom globalnom trendu simbioznog srastanja medija i terorizma dodamo politikantskim ciljevima motivirano izvještavanje o famoznom "islamskom terorizmu" na našim prostorima, čemu je naša javnost bila izložena u proteklih nekoliko godina, postaje nam jasno zašto bi se oni pojedinci iz novinarskog svijeta, koji se predstavljaju kao oni kojima je stalo do profesionalnosti esnafa, trebali zapitati koliko se oni svojim senzacionalističkim i preuveličavanju (da ne kažemo izmišljanju opasnosti) sklonim načinom pisanja, ustvari, bore protiv potencijalne opasnosti od terorizma na ovim prostorima, a koliko ga, ustvari, generiraju i prizivaju.

Žeđ za senzacionalizmom

Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja, za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci, često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima. Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o "islamističkom ekstremizmu" predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica, čini uslugu upravo onima protiv kojih se navodno bore. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizirane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Jer žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

U nekoliko navrata su evidentirani slučajevi u kojima su mediji pokazali ono što većina zaposlenih u njima smatraju odgovornošću prema javnosti, kada su se suzdržali od senzacionalističkog izvještavanja, naročito u onim slučajevima kada je teroristička prijetnja bila takva da ni sigurnosne agencije nisu znale kako se s njom nositi. Kada je tzv. shoe bomber pokušao uzrak dići avion noseći eksplozivne materije u cipelama, mediji su o tom napadu spektakularno izvještavali i od toga dana smo se svi naskidali cipela na aerodromima. Međutim, kada bi mediji na isti način izvještavali o tome da je Al-Kaida, kao što je to slučaj u ovoj jemenskoj priči, razvila bombu koju ne mogu otkriti detektori metala i da je pokušavaju unijeti u avion, pitanje je kakav bi efekat postigli - i vjerovatno je zato ovaj aspekt priče prešućen.

U isto vrijeme, opravdano je zapitati se da li javnost ima pravo znati za to, ako ništa onda radi vlastite sigurnosti ili je bolje da oni to prešute ili letimično prelete preko informacije kako ne bi samo pomogli teroristima u stvaranju nekontrolirane panike. Možda najbolji primjer ove dileme i načina na koji je ona prešućena u medijima imamo u slučaju samoubilačkog napada (27. avgust 2009. godine) na princa Muhameda bin Najifa, pomoćnika i sina ministra unutrašnjih poslova Saudijske Arabije. Za napad se doznalo iz saudijskih medija, nakon što ga je u bolnici posjetio kralj Abdullah bin Abdulaziz. Iz kratkog razgovora emitiranog preko saudijskih satelitskih nacionalnih kanala, moglo se razumjeti kako je Bin Najif preživio napad bombaša-samoubice i to u vlastitoj rezidenciji u Džidi. Danima nakon toga nije bilo nikakvih saopštenja Ministarstva ili bilo kakvih državnih institucija, iz kojih bi se moglo doznati više detalja o samom napadu. Ništa o tome ko je mogao biti napadač, niti kako je uspio doći u prinčevu kuću. Međutim, već tada je svima bilo jasno da je riječ o pripadnicima Al-Kaide, jer je napad imao obilježja njihove taktike, a odabir žrtve je to samo potvrđivao.

'Junak šehid'

Nekoliko dana kasnije te sumnje će se i potvrditi, nakon što je ogranak "Al-Kaide na Arapskom poluotoku" izdao saopštenje u kojem preuzima odgovornost za neuspješan pokušaj atentata. Međutim, ono što se moglo pročitati u tom saopštenju iznenadit će mnoge i upoznati lokalnu i svjetsku javnost sa do sada neviđenom taktikom Al-Kaidinih boraca. To saopštenje će otvoriti čitav niz novih pitanja zbog kojih vjerovatno nismo ranije imali zvanično saopštenje saudijske Vlade. Naime, u Al-Kaidinom saopštenju se napadač, kojeg nazivaju "junakom šehidom", imenuje kao dvadesettrogodišnji Abdullah Hasan Tali Asirij, Saudijac koji je u svoju samoubilačku misiju krenuo iz Jemena. Također, autori saopštenja tvrde kako se on lažno predstavio kao jedan od pokajnika Al-Kaide, koji je od jemenskih i saudijskih vlasti zatražio da se preda saudijskim vlastima, ali pod uslovom da se preda lično emiru Bin Najifu.

To nije neuobičajena praksa, s obzirom na to da je to dosad bila jedna od najuspješnijih taktika saudijskih vlasti i samog princa kao odgovorne osobe u borbi protiv Al-Kaidinih boraca, gdje im je uvijek ostavljana mogućnost da iskoriste kraljevsku amnestiju, ako se dobrovoljno predaju i uključe u program rehabilitacije i savjetovanja. Na ovaj način Al-Kaida je htjela zadati udarac tom programu i poljuljati povjerenje javnosti, ali i vladajućih struktura u njegovu djelotvornost. Al-Kaidi više odgovara brutalnost i primjena sirove sile, jer ona ne ostavlja prostora zavedenim mladićima, osim da se bore, žrtvuju kao samoubice ili da svakako budu uhvaćeni i osuđeni na smrt ili dugoročni zatvor. A nasilje, pogotovo u društvima kakvo je saudijsko, gdje je još uvijek u podsvijesti živa institucija krvne osvete, rađa samo novo nasilje, što Al-Kaidu drži u životu.

Brutalna taktika

Ono što je posebno zabrinulo eksperte za sigurnost i antiterorističku borbu u saopštenju Al-Kaide, a o čemu Saudijci nisu htjeli prije toga progovoriti javno, jeste tvrdnja da je eksploziv kojim je napadač htio raznijeti princa i sebe bio usađen (implantiran) negdje u njegovim unutrašnjim organima. Niko još nije saopštio detalje o tome kako je nešto takvo izvodljivo, naročito ako se zna da je napadač taj eksploziv, ali i mehanizam za aktiviranje (za koji se spekulira da je morao biti povezan s mobitelom) morao nositi od 24 do 48 sati, koliko je trajalo njegovo putovanje. Sa ovako brutalnom taktikom još se niko nikada nije susreo, te će se zasigurno još neko vrijeme o njoj raspravljati i ona će bez sumnje antiterorističku borbu morati podići na jedan sasvim novi nivo, ali i mjere sigurnosti na aerodromima i drugim kritičnim mjestima. To objašnjava i činjenicu kako je napadač uspio proći provjere na dva aerodroma kroz koja je prošao u Džidi i Nedžranu, ali vjerovatno i zašto su svjetski mediji tu informaciju "stišali" u eteru i tek je šturo i sa zakašnjenjem usputno spomenuli.

Međutim, ono što nikada nije razjašnjeno jeste da li su mediji tu odluku donijeli na osnovu vlastite procjene i osjećaja odgovornosti ili u dogovoru s nekom sigurnosnom agencijom. U oba slučaja postavlja se opravdano pitanje šta su nam još onda prešutjeli i koliko je javnost istinski informirana o borbi protiv terorizma. Ako je, pak, ovo potonje slučaj, kao što je to bilo kod sprečavanja napada u Jemenu, onda se postavlja pitanje ko odlučuje šta javnost može znati, a šta ne i koliko su mediji obavezni pridržavati se tih okvira.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

3.5.12

Objavljen poziv na HADŽ 2012/1433

Rijaset Islamske zajednice u BiH, Ured za Hadž, objavio je Poziv na hadž za 2012-1433 godinu.
Cijena za odlazak na hadž avionom iznosi: 6250 KM
Cijena za odlazak na hadž autobusom iznosi: 5790 KM
Na priloženim linkovima možete preuzeti zvanični poziv na hadž sa planiranom maršrutom, terminima i cijenom, ovisno za koji se prevoz odlučite (avion ili autobus).
Također, možete preuzeti vrlo korisna uputstva o praktičnim stvarima koje će vam biti od koristi tokom ovog putovanja koja su pripremili članovi Asocijacije "Zul Hulejfa - Novo Sarajevo".

Maršruta, termini AVION

Maršruta, termini AUTOBUS

Potrebna dokumentacija za prijavu (upute i napomene)

Aplikacijski formular za odlazak na Hadž

Aplikacijski formular za odlazak na Hadž (bračni par)

Savjeti za ličnu higijenu

Roba koju hadžije ne smiju unositi u Saudijsku Arabiju

Tehnički savjeti za lakše obavljanje hadža (dokument Asocijacije "Zul Hulejfa - Novo Sarajevo")

11.4.12

Historijat sunitsko -alevitskih odnosa u Siriji

Sirija- otvaranje starih rana
Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.4.2012.)

Tzv. arapsko proljeće je uz poruke nade i optimizma da će ovaj dio svijeta većinski nastanjen muslimanima napokon sa sebe strgnuti okove diktatorskih režima i strane dominacije i uz sve žrtve uspjeti izboriti se za tako dugu sanjanu slobodu, donijelo i brojne strahove od neizvjesne budućnosti. Jedna od već sada očitih negativnih posljedica čitavog procesa arapskog buđenja koja prijeti da preraste u ozbiljan problem i izvor novih nestabilnosti u onome što se naziva muslimanskim svijetom, a ne samo Bliskim istokom, jeste ponovna politizacija davnih ideoloških unutarmuslimanskih trvenja na relaciji sunizam-šiizam. I dok jedni krive radikalne elemente s jedne i druge strane, odnosno regionalne sile koje takve skupine koriste igrajući na kartu drevnih teoloških previranja i nikad zacijeljenih rana pokušavajući tako ostvariti vlastiti utjecaj u buffer-zonama zarad vlastitih vizija regionalne dominacije, drugi u svemu vide posljedicu kolapsa ideja arapskog nacionalizma zbog čega je došlo do bujanja partikularnih identiteta tamošnjih naroda među kojima su i davne mezhebske nesuglasice unutar muslimanske tradicije.

Bilo kako bilo, za razumijevanje dešavanja u arapskom svijetu postalo je danas više nego ikada ili barem u proteklom stoljeću neophodno poznavanje glavnih tokova unutar islamske teološke misli kako u modernom dobu kroz poznavanje gibanja unutar islamističkih pokreta koji postepeno preuzimaju vlast u ključnim državama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, tako i onih skoro zaboravljenih historijskih događaja i teoloških rasprava na prašnjavim starim stranicama davno zapostavljenijih knjiga za koje smo mislili da će biti interesantni samo studentima islamskih nauka ili historije.

Jednostavno većina dešavanja se sve češće tumači kroz prizmu komplikovanih historijskih i sektaških odnosa tradicijom opterećenog područja kolijevke civilizacija. Najbolje se to vidi na primjeru stravičnih dešavanja u Siriji gdje se brutalnost jednog totalitarnog režima prema vlastitom narodu sve češće doživljava, tumači i analizira isključivo kroz prizmu sunitsko –šiitskih odnosa, gdje, pravdi na volju, ta paradigma odolijeva brojnim provjerama. Kroz odnose vladajuće alevitske elite prema većinski sunitskim pobunjenicima tumači se i podrška većinski šitskog Irana vladajućem režimu, a i podrška Turske i bogatih sunitskih zaljevskih zemalja pobunjenicima. Na isti način su polarizirani stavovi i u Bahreijnu, Jemenu, Libanu i Iraku, bez da je iko ozbiljno sagledao kuda bi to moglo odvesti muslimanski svijet.

I upravo se na primjeru Sirije vidi opasnost poigravanja identitetima i politizacije „viška historije“ kojim sva društva tog dijela svijeta, kao u ostalom i ova naša ovdje na Balkanu, obiluju. Tek i površan pogled na historiju odnosa u Siriji među tamošnjim etničkim i vjerskim skupinama otkrit će svu kompleksnost tih odnosa i prostor za manipulaciju istima ako se ne iznađe kvalitetan mehanizam da se njima upravlja a ne da ih se koristi kao osnov za stvaranje novih antagonizama. Mislim da ne treba napominjati da bi ključni faktor upravljanja „viškom historije“ trebao biti proces uspostavljanja vladavine prava i suočavanja sa prošlošću. Takva jedna analiza otkriva i neznanje koje vlada o tim odnosima čak i onih koji na svjetskom planu o tome donose odluke.



Aleviti ili nusejrije

Kao prvo treba primjetiti da kada je riječ o analiziranu događaja u Siriji kroz prizmu sunitsko-šitskih odnosa, preciznije kroz pripadnosti porodice El-Asad alevitskoj sekti, da se ne radi o alawitma iz Turske, koji i pored nekih sličnosti, ne pripadaju istoj vjerskoj sljedbi. Naime, aleviti u Siriji su pripadnici sekte poznate u sunitskoj literaturi kako nusejrije. Radi se o mističnoj religioznoj skupini koja se u stručnoj literaturi smatra ogrankom šitskog islama.

Iako su u najvećem dijelu klasične islamske literature nazivaju nusejrijama što referira na njih kao sljedbenike Abu Šu'ayba Muhammada ibn Nusajra (umro približno 270 h.g, odnosno 863. po Miladu) za kojeg historičari ove sljedbe vjeruju da je učio u halkama zadnje trojice imama koje priznaje većina šija kao nasljednike i potomke Poslanika, a.s. današnji sljedbenici nusejrije taj naziv ne prihvaćaju i smatraju ga uvredljivim. Oni se danas nazivaju alevitima i tvrde da to ime asocira na njihovu privrženost Aliji, r.a., prvom imamu prema šitskom učenju i četvrtom pravednom halifi prema sunitskoj tradiciji. Ustvari, tek u septembru 1920. Francuzi su zvanično uveli naziv aleviti za ovu skupinu stanovnika Sirije koji su se našli pod mandatom francuske okupacione sile.

Oko učenja nusejrija postoje brojne kontraverze. Dok jedni to objašnjavaju tajnovitošću koja je specifična za sva batinijska učenja a na čijim temeljima se zasniva i njihovo učenje, drugi to autori objašnjavaju činjenicom da su aleviti morali skrivati svoje stvarne stavove kako ne bi bili izloženi progonima kroz historiju na tim prostorima dominantne sunitske ortodoksije. Ovi drugi tvrde i to da se većina prema dominantnom islamskom učenju kontraverznih stavova koji se pripisuju vjerovanju alevita može pripisati zlonamjernim podmetanjima neprijatelja koji su vodili ideološki sukob s njima. U krajnjoj liniji, za analizu trenutne situacije u Siriji i ono što se sve češće doživljava kao sunitsko-alevitski sukob, vjerska učenja ove sekte i razlike u odnosu na sunitsko tradicionalno učenje, nisu od primarnog značaja, iako nisu ništa manje važna za neku drugu ozbiljniju studiju za koju ovdje nema mjesta. Sigurno je za razumijevanje pozadine čitavog sukoba bitniji historijski odnos ove dvije skupine unutar muslimanske zajednice.

Iako je historija bila obilježena dugim periodima interakcije ili barem tolerancije među nusejrijama i drugim islamskim denominacijama, nisu bili rijetki ni periodi sukoba, ugnjetavanja i progona. U vrijeme osmanske uprave nusejrije su često dizali bune koje su kao i druge širom carstva gušene silom. Nakon sloma Osmanskog carstva, čemu su značajan doprinos dali i sirijski aleviti, uslijedio je period francuske okupacije. Nakon Prvog svjetskog rata i iskustava kolonijalne uprave u Alžiru i Tunisu Francuzi su htjeli da preduprijede uspon sunitskog arapskog nacionalizma za kojeg se ispostavilo da je najveća prepreka kolonijalnoj dominaciji i zato su alevitima dali potpunu autonomiju u Latakiji i Džebelu Druz (većinski nastanjenom jednom drugom batinijskom sektom- druzima) gdje su oni činili većinu kako bi ih odvojili od sunitskih Arapa u Damasku i tako učvrstili vlast u okupiranoj zemlji. U to su vrijeme aleviti, druzi i druge manjine plaćali manje poreze od većinskih sunita i primali su veću pomoć za razvojne projekte što je dodatno stvaralo tenzije među sunitima i alevitima. Osim toga, ove skupine uz Kurde i Čerkeze su najčešće vojačene u specijalne snage koje su služile kolonizatorima poznate kao Troupes Speciales du Levant. Ovo je još više oblikovalo imidž nusejrija kao saradnika okupatora i neprijatelja islama i Arapa, ali je učinilo i da jedno od najperspektivnijih zanimanja za većinu siromašnih mladih alevitskih seljaka, kako piše Robert D. Kaplan u svom tekstu o krizi identiteta u Siriji objavljenom sada već daleke 1993. u časopisu The Atlantic, bude angažman u vojsci što će im osigurati kasniji značajan utjecaj u društvu u kojem će vojska nakon oslobođenja od kolonizacije igrati ključnu ulogu i izvoditi česte vojne udare. Istovremeno, kolonijalna uprava je činila sve da sunite Arape drži pod opsadnim stanjem. Damask je tretiran kao okupirano područje sa brojnim vojnim prisustvom okupatorskih jedinica koje su najvećim dijelom činile trupe iz Senegala i već spomenuti alevitski i druski odredi. Kada su se Sirijci uz velike žrtve izborili za svoju nezavisnost brojni aleviti su ostali omraženi kao saradnici okupatora i izdajice vlastitog naroda. San koji su već brojni alevitski autori počeli sanjati o nezavisnoj državi alevita ugašen je 28. februara 1937. kada je autonomna pokrajina Latakija pripojena onome što će postati nova Sirija. Sirija je i zvanično postala nezavisna 17. aprila 1946, ali su državu potresali stalni vojni udari i borba za vlast. Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948, serije državnih udara i dolaska Bas- partije na vlast 1949, došlo je, 1958. do ujedinjenja Sirije u Egipta u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Bilo je to zlatno doba panarapskih ideja i ideala. Međutim, Sirija je samo nakon tri godine istupila iz unije nakon što je grupa vojnih oficira izvela državni udar i ponovo proglasila nezavisnost. Tada se već vidjelo da je u Siriji došlo do jačanja alevitske zajednice jer se kao ključni razlog nezadovoljstva unijom navodilo da je sunitsi arapski Egipat dominirao odnosima. Period političke nestabilnosti i čestih vojnih udara se nastavio sve dok tajna grupa u kojoj su značajan broj činili nezadovoljni alevitski oficiri, među kojima je bio i Hafiz el-Assad i Salah Džedid, nije pomogla Bas-partiji da se ponovo vrati na vlast. Nakon toga je uslijedio period u kojem je ovo grupa oficira postepeno preuzimala kontrolu nad vladajućom partijom. 1966. alevitski oficiri i njihovi prijatelji su slomili otpor ili iz stranke izbacili sve one stare članove Basa koji su slijedili ideje i stavove arapskog kršćanina Mišela Aflaka i sunita Salahudina el-Bitara, ideologa i osnivača starog Basa. Oni su kao novog ideologa Basa nametnuli Zakija el-Aruzija proglašavajući ga Sokratom novog reformisanog Basa. Ovo je ovoj skupini alevitskih oficira omogućilo da svoju vojnu diktaturu zaogrnu plaštom političke i društvene sile koja će do danas krojiti glavne odluke u Siriji i čvrstom rukom vladati njenim stanovnicima.

Taj proces će i formalno biti uobličen kada na vlast 1970. godine bude doveden alevitski general vazduhoplovstva Hafiz el-Asad, oca današnjeg predsjednika Sirij Bešara el-Asada.

Većinski suniti Arapi su se ponovo osjetili prevarenim. Još jedna krvava stranica tih odnosa bit će ispisana u Hami. Ovaj grad je kroz historiju bio značajno uporište arapskih sunita i zato je bilo za očekivati da će upravo tu doći do pokušaja da se spriječi alevitska dominacija. Pobuna u Hami je 1964. skoro svrgnula tada vladajući basistički režim, sa visoko pozicioniranim alevitima. Na kraju, u februaru 1982, sunitska arapska Muslimanska braća su preuzela kontrolu nad gradom i likvidirala njegove zvaničnike, koje su aleviti doveli na vlast. Sunitski pobunjenici su prije toga izvršili napad na alevitske vojnike u Alepu. Bio je to odgovor na brutalnosti režima koji je već tada kovao svoje represivne metode vladavine čijoj kuliminaciji svjedočimo ovih dana a sve to je tih dana bilo pojačano Asadovom podrškom maronitskim kršćanskim militantima u Libanu kasnih 70-tih, koju su sirijski suniti doživjeli kao još jedan dokaz alevitsko- kršćanske zavjere protiv njih. Asad je reagovao slanjem 12 000 alevitskih vojnika u Hamu, koji su izmasakrirali 30 000 sunitskih civila i grad skoro sravnili sa zemljom. Hama je 1982. bila dokaz da ispod oklopa Asadove stabilne vladavine kipti prostor koji nije nimalo bliže nacionalnom jedinstvu, nego što je bio nakon odlaska Turaka i Francuza. Ovih dana, nažalost, te stare nikad zacijeljene rane ponovo krvare i prijete da ovu prelijepu zemlju odvuku u strahote građanskog rata u kojem će cijenu platiti nedužni civili svojim životima.

Aleviti u Siriji
Tradicionalno aleviti žive u Alevitskim planinama duž sirijske obale Mediterana. Glavni kulturni i religijski centri su gradovi Latakia i Tartus. Danas, nakon nerijetko planiranih migracija, oni žive u blizini gradova Hama i Homs, kao i u svim većim gradovima Sirije. Procjenjuje se da ih ima oko 2.1 miliona i da čine od 11 do 12 posto ukupnog stanovništva.



21.3.12

Okupacija je okupacija, uprkos maski koju stavi

Afganistan- grobnica imperija
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Dok administracija predsjednika Baracka Obame i NATO saveznici tragaju za izlaznom strategijom koja bi ih izvukla iz afganistanskog džehenema i osigurala im privid „završene misije“, dva nemila nedavna događaja su zadala težak udarac naporima da se ova ratom razorena država podigne na noge i uključi u globalni poredak prema viziji svjetskih moćnika.

Prvo je vijest da su američki vojnici u zračnoj bazi Bagram, sjeverno od Kabula, spalili primjerke Kur'ana izazvala nasilne proteste širom zemlje. Uprkos izvinjenjima američkih zvaničnika i predsjednika Obame lično, te pozivima afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija na mir, više od 30 demonstranata ubijeno je u nasilju. Šest američkih vojnika također je ubijeno u očiglednim osvetničkim napadima, uključujući dvojicu američkih vojnih savjetnika ubijenih u utvrđenoj zgradi ministarstva unutrašnjih poslova. I dok je bijes Afganistanaca ključao desio se još jedan gori incident. Pomahnitali američki vojnik je u Kandaharu nakon što je, prema tvrdnjama njegovih pretpostavljenih, doživio nervni slom ubio 16 nedužnih civila u njihovim kućama među kojima devetero djece i pet žena. U istom incidentu je teško povrijeđeno još pet osoba. Ovo je bio jedan od najtežih incidenata otkad su Amerikanci počeli invaziju na Afganistan 2001. godine iako su civilne ili takozvane kolateralne štete bile više nego česte.
I dok svi očekuju da će ove incidente talibani iskoristiti da u svoje redove regrutuju i one koji se sa njima nisu do sada slagali i da će uslijediti novi val napada na savezničke i vladine trupe, mnogi se pitaju je li baš sada vrijeme da se proces povlačenja savezničkih trupa ubrza. Naime, prema planu kojeg su postigli saveznici sa afganistanskim vlastima, strane borbene snage trebale bi napustiti Afganistan do kraja 2014. Administracija predsjednika Obame je prošle godine već povukla deset hiljada vojnika, a prema planu postepenog povlačenja i predavanja sigurnosnih ovlasti na obučene afganistanske jedinice, Amerikanci bi trebali povući još 33 hiljade vojnika do kraja 2012.godine. Ova strategija je predviđala da se u prijelaznom periodu do 2014. prvo pojačaju vojne operacije kako bi se slomila najžešća uporišta talibana i kako bi se umjereni elementi među njima prisilili da se priključe mirovnim pregovorima i nađu svoje mjesto u političkom životu Afganistana nakon okončanja okupacije. Izljevi bijesa zbog paljenja Kur`ana dodatno su otežali ova nastojanja zapadnih sila da smanje nasilje i uspostave ozračje pomirenja s talibanima. Masakr nad civilima bi mogao zadati i konačan udarac tim naporima. Tome u prilog govori i vijest da su se talibani četiri dana nakon napada povukli iz direktnih pregovora sa talibanima koje su vodili u Kataru. A naročito je kao bolan došao poziv afganistanskog predsjednika da se američke trupe nakon masakra u Kandaharu moraju povući iz sela. Naime, upravo je savezničko prisustvo u selima do sada bilo najbitniji dio strategije kojim su se gradile bolje veze sa lokalnim stanovništvom i sužavao manevarski prostor talibanima.

Zato zagovornici ubrzanog povlačenja tvrde kako je sada pravo vrijeme da se saveznici povuku iz „Grobnice imperija“ koja je za sobom u provaliju odvukla brojne svjetske sile i moćnike. Oni smatraju kako je samo prisustvo okupacionih sila na teritoriji Afganistana, a potvrđuju to i posljednja dva spomenuta incidenta, ustvari najveći izvor nestabilnosti i da bi se tek okončanjem okupacije istinski stvorili uslovi da Afganistanci preuzmu odgovornost za vlastitu budućnost.

Naravno, dinamika savezničkog povlačenja će zavisiti koliko od situacije na terenu toliko i od ishoda predizborne kampanje i izbornih rezultata američkih predsjedničkih izbora u Americi, ekonomske situacije u Evropi i političkih gibanja na domaćoj političkoj sceni ključnih članica NATO-a, prije svega u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.
Protivnici ubrzanog povlačenja pak smatraju kako bi prerano povlačenje anuliralo sve dosadašnje napore i kako bi utrlo put ponovnom povratku talibana na vlast. Čini se da je to još uvijek pozicija zvaničnog Washingtona. Tako je predsjednik Obama nakon susreta s britanskim premijerom Davidom Cameronom u Washingtonu rekao da će američki vojnici od sljedeće godine imati samo ulogu podrške afganistanskim snagama, prije potpunog povlačenja za dvije godine, kao što je ustvari bilo i planirano. I njegov sagovornik nije ostavio prostora za sumnju oko njihovog stava. Cameron je potvrdio da se britanske trupe neće prije najavljenog roka povući iz Afganistana, i da će do kraja ostati s Amerikancima, s kojima su zajedno od početka rata u toj zemlji. „Britanci se od početka bore rame uz rame s Amerikancima i mi tamo još uvijek imamo 9.500 vojnika“, rekao je britanski premijer, a prenijele svjetske agencije.

Obama je, podržavajući stav Camerona, rekao da se neće dozvoliti da Afganistan nakon povlačenja NATO-trupa ponovo postane mjesto gdje se pripremaju napadi na druge zemlje.

Ipak, ako se situacija na terenu nastavi pogoršavati i ako strategija i dalje bude primala ovako bolne udarce teško je znati šta će se desiti. Jer već sada i pored odlučnog stava da se američke trupe ne povuku prije naznačenog roka, američka javnost je prilično nezadovoljna desetogodišnjim ratom u Afganistanu. Tako je istraživanje Reutersa i Ipsosa pokazalo da se 61 posto ispitanika zalaže za momentalno vraćanje američkih vojnika kući.

Kulturološka obuka

Istovremeno, incident sa paljenjem Kur`ana je još jednom pokazao koliko je u savremenoj obuci vojnika i planiranju vojnih operacija bitno poznavanje kulture i običaja naroda i zemlje u kojoj su angažovani. Jedan, sa stanovišta sekularnog i ateizmu sklonog zapada, bizaran čin je u na blasfemiju osjetljivom Afganistanu zadao težak udarac cjelokupnoj vojnoj strategiji kakav nijedan napad neprijatelja ne bi postigao.

Ideja o posebnom kulturološkom treningu vojnika za djelovanje u specifičnim društvenim okolnostima zemalja u kojim služe relativno je nova među članicama NATO- saveza. Tek nakon rata u Iraku i Afganistanu takva specijalizirana poduka postala je sastavnim dijelom obuke vojnika zemalja članica. Tako su, prema izvještaju Glasa Amerike, američki marinci otpočeli s programom obuke o lokalnim kulturama nakon rata u Iraku, gdje su iskustva na terenu pokazala da američki vojnici ne razumiju običaje zemlji u kojoj se bore. U 2005. komanda Korpusa marinaca organizirala je program učenja arapskog, dari i paštu jezika, zajedno s informacijama o religiji, ekonomiji i socijalnim pitanjima u Iraku i Afganistanu. George Dallas, direktor programa poznatog kao Centar za napredno operativno poznavanje kultura, smatra kako „marinci shvaćaju da je važno pridobiti ljude, da je stabilizacija važna kako bi se osigurala ta regija i da će biti bolje prihvaćeni ako razumiju i poštuju lokalnu kulturu“.

Antropologinja dr. Paula Holmes Eber je među nastavnicima u tom programu. Ona kaže da je koncept kulturološke obuke u početku bio stran za vojsku koja se trenirala za konvencionalni rat: „Marinac sa 19 godina starosti, koji je, naprimjer, odrastao u Iowi, i nikada prije nije napustio Sjedinjene Države, vidjet će stvari koje uopće ne razumije. Prema tome, nadamo se da ćemo im dati širi okvir za razmišljanje, da neće biti samo čuđenja i odbojnosti, nego razumijevanja, svijesti da mogu nešto uraditi i pomoći. Ona također smatra da je napredak ostvaren u pokrajini Anbar u Iraku najbolji primjer kako kulturološko razumijevanje i rad s lokalnim stanovništvom može potpuno izmijeniti pokrajinu s najvećim nivoom nasilja u zemlji. Da bi ih pripremili za buduće raspoređivanje, marinci se sada podučavaju o raznim dijelovima svijeta kako bi bili spremni u slučaju kriza, kao na Haitiju, ili manjih sukoba bilo gdje.

Ono što je posebno došlo kao udarac ovoj novoj taktici jeste činjenica da je narednik koji je počinio masakr u Kandaharu u Afganistanu bio raspoređen na specijalnom zadatku uspostavljanja povjerenja lokalnog stanovništva kroz zajedničke patrole sa Afganistancima.

Incidenti u Afganistanu su još jednom pokazali sav značaj ovakve obuke, ali i to da se ratu i okupaciji ne može staviti lijepa maska kako bi on postao nešto što nije.

4.3.12

Traganje za novom strategijom prema „muslimanskom svijetu“

Politika administracije Baracka Obame


Piše: Muhamed Jusić (Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi)
Objavljeno i na H- Alteru.
Od dolaska na vlast novog američkog predsjednika Baracka Obame, ova država traga za novim modelima suradnje sa tzv. „muslimanskim svijetom“, ali i novim metodama borbe protiv tzv. terorizma i islamističkog ekstremizma, te pozicioniranju naspram dešavanja poznatih kao Arapsko proljeće. Ovaj rad donosi pregled i analizu nekoliko novijih strategija i inicijativa na kojima se temelji američka politika prema muslimanima u svijetu.

Dugotrajan proces

Oblikovanje nove američke politike prema „muslimanskom svijetu“ počelo je još prije nego je Obama pobijedio na izborima i ušao u Bijelu kuću. U jeku predizborne kampanje za američkog predsjednika dvije nevladine organizacije su plasirale jednu novu strategiju odnosa sa tzv. muslimanskim svijetom koja je po mnogo čemu bila drugačija od dotadašnjih vizija koje su govorile o sukobu civilizacija i prema kojima su Sjedinjene Američke Države trebala kopirati taktike iz hladnog rata u „sukobu sa radikalnim islamom“ . A upravo takve strategije koje su sve većinski muslimanske zemlje gledale kroz prizmu malobrojnih ekstremističkih skupina bile su jedine koje su dolazile iz brojnih američkih think-tankova bliskih administraciji George W. Busha. Ta nova strategija sabrana u izvještaju pod naslovom „Promjena kursa: nova uputstva za američke odnose sa muslimanskim svijetom" (Changing Course: A New Direction for U.S. Relations with the Muslim World) još tada je privukla veliku medijsku pažnju s obzirom da su u njenoj izradi učestvovala i da su je podržala trideset i četiri istaknuta Amerikanca među kojima su i bivši državni sekretar Madeleine Albright, kao i bivši izaslanik Sjedinjenih Država na Bliskom istoku Dennis Ross. Da se ne radi samo o još jednoj inicijativi nevladinog sektora i intelektualnih krugova koja će se poput morskog talasa rasprsnuti na stepenicama Kongresa i Bijele kuće, znalo se onog momenta kada je gospođa Albright tu strategiju smiono branila pred nadležnom kongresnom komisijom i pred auditorijem instituta Council on Foreign Relations.

Sudeći prema potezima koje je u svojim prvim danima povlačila Obamina administracija, ali i simboličnim gestovima dobre volje prema muslimanskom svijetu koje je sam predsjednik više puta pokazao u prvih stotinu dana svoje vlasti, čini se da je upravo ta strategija bila okosnica Obamine politike prema „islamskom svijetu“.



Nova američka strategija

Ideja da se još jednom promisli strategija odnosa SAD-a prema muslimanskom svijetu na temeljima koji neće počivati na Huntingtonovoj teoriji „sukoba civilizacija“, niti Bushovoj doktrini „ili ste s nama ili protiv nas“, artikulisanoj kroz jednu njegovu nesmotrenu tvrdnju o tome kako Amerika ustvari vodi križarske ratove u tom dijelu svijeta, rodila se u jednom ozbiljnom krugu istaknutih američkih autoriteta na polju vanjske politike još, sada već davne, 2006. Dvije neprofitabilne organizacije iz Amerike sa bogatim iskustvom u sličnim projektima izgradnje koncenzusa o kompleksnim globalnim problemima i to Search for Common Ground i Consensus Building Institute osmislile su i okupile učesnike projekta Američko- muslimanske saradnje (US- Muslim Engagement Project). Od tada je grupa u kojoj su se pored Madeleine Albright i Dennisa Rossa našli i Richard Armitage, bivši zamjenik državnog sekretara; Dov Zakheim, pomoćnik ministra odbrane u administraciji predsjednika Georgea W. Busha;¸te kongresmeni Vin Weber i Steve Bartlett; imam Feisal Abdul Rauf, muslimanski učenjak Vali Nasr, i devet drugim lidera muslimanskih zajednica u Americi; Tom Dine, bivši izvršni direktor The American Israeli Public Affairs Committee (AIPAC); Richard Land iz Southern Baptist Convention; te drugi bivši diplomati i oficiri, održala više sastanaka, konsultacija i istraživanja kako bi ponudila kvalitetan način izlaska iz situacije nepovjerenja i neprijateljstva u kome su se nakon 11. septembra našle SAD-e i muslimanske zajednice širom svijeta. Sažetak svojih analiza su objavili u spomenutom izvještaju koji je dostavljen svim relevantnim pojedincima u novoj Obaminoj administraciji. Prema tvrdnjama Roberta Fersha, jednog od direktora US- Muslim Engagement Project-a objavljenim u autorskom tekstu u The Washington Timesu u početku su se neki osjećali neugodno što sjede u istoj sobi sa nekim od ljudi koji su članovi mreže. Vremenom se došlo do zanimljivih zaključaka koje su podržali predstavnici na prvi pogled sukobljenih strana.

Akterima tih susreta je bez obzira na sve razlike bilo jasno da se nakon osam godina dominacije neokonzervativnih ideologa i apsolutnog kraha tzv. rata protiv terorizma, mora tragati za novim modelima. Zato su oni predložili da se ubuduće stavovi i strategije američke administracije grade na činjenicama, analizama, uvažavajući realnost, a ne na osnovu ideologije i podjele svijeta na dobre i loše momke. Historija je pokazala da svijet ne trpi imperije i da nema prostora za hegemoniju bilo koga ma koliko on bio siguran u vlastite dobre namjere, te da se mir u svijetu može postići samo kroz izgradnju koncenzusa i uvažavanje interesa različitih međunarodnih faktora. Taj put je teži i zahtjevniji od onog kojeg je slijedio Bush Mlađi, a koji se pretvorio u urbanu foru koja je do boli banalizirala ideale demokratije i slobode, kada se neko osjetio da napravi samoljepljivu sličicu na kojoj piše „Budite dobri prema Americi ili ćemo donijeti demokratiju u vašu zemlju“.



A šta je to novo?

David Fairman, jedan od direktora projekta, u intervju za Radio Glas Amerike pojasnio je sažetak izvještaja:"Naš izvještaj se temelji na takozvanoj ‘strategiji četiri stuba’. Prvi je rješenje sukoba, prvenstveno diplomatskim putem. Drugi je poboljšanje vladine uprave i učešća građana u formiranju politike u muslimanskim zemljama, bez diktiranja forme u kojoj bi se trebala odvijati vlast ili demokratski razvoj. Treći je zajednički rad na razvijanju uzajamno korisnog ekonomskog partnerstva s ciljem ekonomskog razvoja i kreiranja novih radnih mjesta u muslimanskim zemljama, kao i trgovinskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Posljednji - četvrti stub je izgradnja poštovanja i razumijevanja među našim društvima i narodima na svakom nivou."

U rezimeu izvještaja je jasno naglašeno kako je centralna poruka nove strategije da američki lideri iz vladinog, poslovnog, vjerskog, obrazovnog i medijskog sektora moraju sarađivati sa svojim kolegama iz muslimanskog svijeta i muslimanske zajednice kako bi izgradili koaliciju koja će „pokrenuti plimu protiv ekstremizma“. Preporuke iz izvještaja su upućene prvenstveno američkim liderima i institucijama, ali, prema svjedočenju autora, one mogu dati rezultate samo ukoliko naiđu na razumijevanje u muslimanskim zajednicama i među istaknutim muslimanskim liderima. I prije nego je strategija zaživjela počeli su se javljati kritičari koji upozoravali na brojne nedorečenosti, ali i probleme zbog koji teško da će takav pristup dati željene rezultate. Kritike su naročito dolazile iz desno orjentisanih američkih političkih krugova, ali i iz onog svijeta kojeg strategija naziva muslimanskim i islamskim. Iako je većina unutar muslimanskih zajednica pozdravila najavu novog američkog pristupa, kritike su naročito bile glasne u sekularnim krugovima „muslimanskog svijeta“. Za njih je pristajanje na traženje rješavanje odnosa između Amerike i „muslimanskog svijeta“ nasijedanje na ideologiju islamista i zagovornika „sukoba civilizacija“. Mnogi u muslimanskom svijetu ne žele da se međunarodna politika sa njihovom državom gradi na činjenici da su oni muslimani. Za njih vjera je stvar pojedinca i oni žele da se sa njima razgovara kao sa narodima i državama, a ne vjerskim zajednicama. To, prema njihovom mišljenju samo jača utjecaj islamista i upravo je u suprotnosti sa onim što oni vide da je potrebno kako bi taj dio svijeta istinski demokratizirao. Za te kritičare „muslimanski svijet“ jednostavno ne postoji, kao što ne postoji niti jedan jedinstven Zapad. Oni podsjećaju kako ne dijele svi ljudi koji žive na Zapadu isti sistem vrijednosti, ista uvjerenja, niti svjetonazor.

Tako npr. Endy Bayuni, urednik indonežanskog lista The Jakarta Post, osvrćući se na historijski Obamin govor u Kairu smatra kako i sam predsjednik Amerike u tom govoru priznaje da je „upravo islam nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetljenju“, što dokazuje da je islam bio kontinuirano dio savremene civilizacije i da se njegov doprinos nalazi u korijenima evropske renesanse i prosvjetiteljstva koje je stvorilo današnji tzv. Zapad. Islam je i dio Zapada koji ga je djelomično oblikovao, a ne nešto njemu strano ili vanjsko.

Geografski gledano, muslimanski svijet ne postoji, jer se on ne može ograničiti samo na zemlje Bliskog istoka- tvrdi Bayun. Šta je sa Indonezijom, Indijom, pa ako hoćete i sa rastućom populacijom muslimana u Americi i Evropskoj Uniji? Muslimanski svijet se također ne može definisati kroz rasu niti kulturu. Velikom broju ne-Arapa muslimana, kao i ne tako maloj zajednici Arapa nemuslimana, smeta stalno izjednačavanje islama sa arapskom nacijom. Isto tako je nekorektno pretpostavljati kako više od milijardu muslimana širom svijeta pripadaju jednoj te istoj kulturi. Tzv. muslimanski svijet je izrazito kulturološki raznolik, a i u vjerskom smislu među muslimanima postoje izrazite sektaške, teološke i vjersko-pravne razlike.

On, nadalje, smatra kako generalizacija pitanja kao što su sloboda, demokratija, vjerska tolerancija i tzv. gender jednakost o kojima je Obama govorio kao o glavnim izvorima tenzija između muslimanskog svijeta i Amerike na čitav muslimanski svijet može biti jako problematična. „Muslimanski svijet“, danas, čine stasavajuće demokratije kao što je, prema Bayunovom mišljenju, Indonezija i Turska, gdje sloboda i jednakost postaju temeljne vrijednosti, ali ga isto tako čine i brojne vojne diktature i apsolutističke monarhije. Gdje u tzv. muslimanski svijet uvrstiti muslimanske manjine u Indiji, Kini, Evropi i Americi koje su prisvojile brojne univerzalne i lokalne vrijednosti naroda i kultura u kojima žive?

Sagledaju li se stvari ovako, onda je očito da ne postoji jedan „muslimanski svijet“ i zato ne bi trebala postojati niti jedna američka politika prema svim muslimanima, nego više njih. Iako niko ne sumnja u dobronamjernost Obaminog govora i iako on predstavlja hvale vrijedan iskorak od huškačke i ratoborne politike neokonzervativaca koji su od islama i muslimana pravili „barbare pred zidinama civilizacije“ kako bi strahom vladali nad svojim narodima i dali vlastitoj civilizaciji motiv da idu dalje, ne tako mali broj muslimana ipak vjeruje kako je bolje sačuvati se svake generalizacije. Oni su mišljenja kako je došlo vrijeme da se izdignemo iznad Huntingtonove vizije svijeta i da odnose među narodima i državama počnemo prihvatati onakvim kakvi oni jesu: kompleksni i nesvodljivi na bilo kakve simplicističke modele crno-bijele vizije svijeta.

U isto vrijeme, među umjerenim islamistima, koji ne kriju simpatije prema novom pristupu još uvijek postoji strah od bilo kakve saradnje sa Amerikom jer se do sada svaka inicijativa SAD-a u muslimanskim zemljama gledala kroz prizmu neke velike zavjere protiv islama i muslimana. Možda je baš zato izvještaj predvidio da se američka muslimanska zajednica i njima slične muslimanske zajednice na Zapadu iskoriste kao inicijalna kapsula za izgradnju povjerenja.



Vrući Bliski istok

Vjerovatno postupajući u skladu sa preporukama nove strategije i na krilima pobjede Obama je, u prvim danima svoje vladavine, napravio pravi mali diplomatski blitzkrieg ne samo na muslimanske zemlje nego i na sva međunarodna žarišta od Rusije do Sjeverne Koreje. Njegovi izaslanici, državni sekretar Hilary Clinton, ali i on lično, obećali su promjenu američke vanjske politike u skoro svim međunarodnim sporovima. Gospođa Madeleine Albright je izjavila pred 250 gostiju paleokonzervativnog (blokom tradicionalno sukobljenim sa neokonzervativcima) instituta Council on Foreign Relations kako ne zna da li je Obamina administracija prihvatila svaku riječ izvještaja kojeg su im kao novu strategiju ponudili, ali su sigurni da sudeći prema prvim koracima slijede instrukcije koje su predložene u izvještaju. To znači da potezi koje Obama čini, a koji su bili nezamislivi prije samo dvije godine, kao to da je prvi svoj intervju kao predsjednik SAD-a dao arapskom satelitskom kanalu Al-Arabiya, da je održao spektakularni govor u Kairu u kojem je muslimanskim zemljama ponudio ruku saradnje, da je najavio mogućnost pregovora sa umjerenim talibanima, da pokušava odmrznuti odnose sa Iranom, da je uputio snimljenu čestitku povodom nove iranske godine, i tako dalje i tako dalje, nisu samo sporadični gesti dobre volje nego dio šire strategije koju je zvanični Washington odlučio slijediti u odnosu sa „muslimanskim svijetom“ i sa muslimanskim zajednicama širom svijeta. Međutim, vrlo brzo će se pokazati da za pravi preokret potrebno puno više od dobrih govorničkih sposobnosti novog predsjednika i medijskih kampanja. Već tada su mnogi upozoravali da su za stvarni preokret potrebne efikasne, dosljedne, i kreativne politike. U slučaju „muslimanskog svijeta“ to bi značilo jedan ozbiljan preokret koji bi uzdrmao neke od temelja dosadašnje američke vanjske politike. Za početak, to bi značilo da bi se SAD morale postaviti kao istinski posrednik u izraelsko-arapsko/ palestinskom mirovnom procesu, što bi značilo da Amerika prestane sa neupitnom podrškom svemu što Izrael čini. Koliki je to politički rizik za Obamu najbolje govore ispitivanja američke javnosti za vrijeme rata između Hamasa i Izraela u Gazi koja su pokazala da 75% Amerikanaca podržava nedavni izraelski napad na Gazu, dok se sa Palestincima u Gazi suosjeća samo 17% Amerikanaca. O snazi famoznog izraelskog lobija i riziku ulaska u konflikt s njim u Americi se već sve zna. Ništa manje teška i riskantna ne bi bila ni odluka da se SAD prestanu samo deklarativno zalagati za demokratizaciju Bliskog istoka, a u isto vrijeme nastave davati neupitnu podršku diktatorima i despotima sve dok izvršavaju instrukcije iz Washingtona. Praksa dvostrukih standarda prema kojima se na neke zemlje regiona vrši pritisak zbog kršenja ljudskih prava, dok se druge države koje su strateški partneri SAD-a iako imaju isti ili gori izvještaj o stanju ljudskih prava podržavaju, pa čak i potpomažu u slamanju bilo kakve ozbiljne opozicije.

Potvrdu teze da je za stvarnu promjenu politike potrebno puno više od nadahnutih govora i dobre volje najbolje smo mogli vidjeti u onome što mnogi smatraju da je bilo nespretna reakcija Washingtona na dešavanja izazvana buđenjem Arapske ulice. Tako je u slučaju Egipta ali i drugih režima osim možda libijskog i sirijskog, zvanični Washington bio do zadnjeg trena neodlučan koga podržati, da li mlade nezadovoljnike na ulicama ili dugogodišnje saveznike oličene u despotskim režimima. Nije moglo proći neprimijećeno kako se Amerika ustvari samo pomirila sa realnošću na terenu i iskazala svoju podršku revolucionarima samo tamo gdje su oni sami „završili posao“. Drugi izazov na kojem je Obamina administracija pokazala da nije spremna na drastične promjene na Bliskom istoku jeste pozicija koju su zauzeli naspram palestinskog zahtjeva UN-u za priznanje njihove nezavisnosti kako punopravne članice u granicama od 1967. Iako je predsjednik Obama ranije izjavio kako je konačno rješenje palestinskog pitanja moguće jedino kroz osnivanje nezavisne palestinske države u istim tim granicama koja će živjeti u miru s Izraelom, njegova administracija se žestoko suprotstavila inicijativi predsjednika palestinske samouprave Mahmuda Abasa da se ta država prizna prije nego se postigne mir sa Izraelom.



Zašto sada ova promjena?

Istovremeno postoje oni koji smatraju kako traganje za novom američkom strategijom u odnosu prema „muslimanskom svijetu“ nisu posljedica samo neefikasnosti dotadašnjeg neokonzervativnog modela rješavanja problema i novih realnosti na terenu s kojima se Obamina administracija baš najbolje ne snalazi a koje ponovo prijete da, nakon prvobitne normalizacije odnosa dolaskom Obame u Bijelu kuću, stvore novi val animoziteta na Arapskoj ulici i kreiraju imidž Amerike kao globalne sile neprijateljski nastrojene prema muslimanskim i arapskim zemljama. Oni, naime, smatraju kako je traganje za novim modelima odnosa čemu smo bili svjedoci u proteklih nekoliko godina, a koji će se vjerovatno nastaviti razvijati, ustvari posljedica šireg globalnog previranja i nove geopolitičke realnosti koja svijetom dominira.

Danas, najaktuelnija teorija koja objašnjava zašto se Amerika odlučila tragati za novim modelima pristupa međunarodnoj politici, pa i prema „muslimanskom svijetu“ je ona koja se, pravdi na volju, mogla čuti i toliko puta ranije (ali se nikada nije obistinila) a prema kojoj su Sjedinjene Američke Države jednostavno bile prisiljene smekšati svoje stavove jer su doživjele svoj vrhunac. Prema ovoj teoriji pred nama je početak kraja američke globalne dominacije, a nove sile, kao što su Kina, Indija i Rusija, preuzet će primat.

S obzirom da su se ovakva predviđanja mogla čuti i ranije, ali da se još uvijek nisu obistinila, Ian Buruma u svom eseju „Nakon Amerike“ u aprilskom izdanju The New Yorker-a s pravom primjećuje kako „sve velike imperije opravdavaju punjenja skladišta predskazanjima svoje neminovne propasti. On se prisjeća grčkog pjesnika Constantine Cavafya koji u svojoj pjesmi „Čekajući barbare“ ukazuje na tu potrebu imperija da stvaraju osjećaj opasnosti kako bi opstale. Pjesnik se, naime, pita zašto trošiti toliko novca i ulagati toliki trud ako ne da se barbari zaustave na prilazima gradu?“

Poznato je da u totalitarnim i posrnulim društvima i državama sve uvijek funkcioniše besprijekorno i da samo“ izdajice i neprijatelji države i naroda“ govore o navodnim problemima, dok demokratska i otvorena društva prolaze kroz stalne krize i sučeljavanja sa iznov novim problemima što je glavni znak njihove vitalnosti. Zato i na ova predskazanja o „propasti američke globalne dominacije“ mnogi ne gledaju baš ozbiljno.

Ali i sam Buruma ukazuje na neke pokazatelje koji se ne smiju zapostaviti i nad kojima bi se moćnici iz Washingtona trebali dobro zamisliti. Tako, npr, znamo da je već neko vrijeme američka ekonomija prinuđena održavati se finansijskim injekcijama iz Kine, Singapura i bogatih zemalja Perzijskog zaljeva. Analize Svjetske banke predviđaju da bi Kina i Indija mogle utrostručiti svoj ekonomski output za otprilike deset godina. Do 2020. oni predviđaju da bi Kina mogla od Amerike preuzeti poziciju najveće svjetske ekonomije.

Evidentno je, kako tvrdi Burum, da ovakve procjene i spektakularni kineski turbo-kapitalizam kod nekih zapadnih komentatora inspirišu strahopoštovanje prema Kini kakvo se moglo osjetiti samo u pričama Marka Pola. Kao primjer on navodi Marka Leonarda koji u svojoj knjizi „Šta Kina misli?“ tvrdi, vjerovatno sa više entuzijazma nego vjerovatnoće, kako „grad veličine Londona nikne u Kini svake godine u delti Pearla“. Američku zabrinutost pojačava i povratak Rusije, ojačane prihodima od nafte i gasa, na globalnu političku scenu, ali i jačanja čitavog niza manjih država i saveza koji, ako već nisu globalni igrači, onda sigurno jesu regionalni i bez njih se bilo kakva značajnija odluka već sada ne može donijeti. Slikovit je i primjer jačanja utjecaja Turske na području Bliskog istoka, bivših sovjetskih republika i Balkana koja slijedeći vanjskopolitičku strategiju agilnog ministra vanjskih poslova i profesora Ahmeta Davutoğlua sve više zauzima ulogu regionalnog „igrača“ bez kojeg se ništa u tom svijetu ne završava.

Istovremeno, treba imati na umu i to kako ekonomski pokazatelji autokratija kakva je Kina obično nisu pouzdani, te da mnoge od tih novostasavajućih nacija imaju čitav niz unutrašnjih problema koji mogu biti opasnost za ekonomsku, društvenu i političku stabilnost; problemi koje je SAD davno riješila ili preduprijedila. Tako Kinu, kao u zasjedi, čekaju problemi sa nezadovoljnim manjinama i separatističkim težnjama stanovnika pokrajina Xinjang i Tibet, neuravnotežen priraštaj sa daleko većim brojem muške populacije nego ženske (zbog politike jednog djeteta po porodici), nekontrolisano ekološko zagađenje zemlje i sl. Ruska ekonomija još uvijek počiva na prihodima izvoza prirodnih resursa što je vrlo riskantna osnova za uravnotežen i stabilan ekonomski rast. Ni druge stasavajuće sile nisu ništa u boljoj poziciji. Tursku vanjsku politiku i srazmjer njihove ekonomske moći neki su već slikovito opisali kao pokušaj da se na motor od Fiće postavi šasija Mercedesa.

Zato možda najodmjereniju analizu nove američke strategije, ali i opis realnosti u kojoj se svijet našao daje urednik Newsweek International-a i voditelj CNN-ovog showa Fareed Zakaria GPS u svojoj novoj knjizi „The Post-American World“ (Post-američki svijet) . The New York Times, na čijoj listi bestselera se dugo nalazila Fareedova knjiga, objavio je pregled knjige Michikoa Kakutanija u kojem on ukazuje na to kako se svijet i pozicija Amerike u njemu brzo promijenila u nekoliko zadnjih godina.



Mali vazali

U svom članku u Newsweeku iz 2003, objavljenom uoči same invazije na Irak, Fareed Zakaria, između ostalog, napisao je: „ Sad je jasno da ovo razdoblje može dobiti samo jedno ime, unipolarni svijet- doba sa samo jednog globalnom silom. Pozicija Amerike danas je bez presedana.“ Dalje navodi da „američka dominacija nije tek vojna. Američka ekonomija je velika kao japanska, njemačka i britanska zajedno.“, kao i to da je ona „ekonomski dinamičnija, demografski podmlađenija i kulturalno fleksibilnija od svih ostalih dijelova svijeta.“ Ono što zabrinjava ljude širom svijeta je prije svega, kako on navodi „život u svijetu koji oblikuje i kojim dominira jedna zemlja- Sjedinjene Američke Države.“- podsjeća čitaoce The New York Timesa Kakutani.

U svojoj novoj knjizi „Post-američki svijet“, Zakaria danas piše da je Amerika i dalje ostala političko-vojna supersila, ali da se „u svakoj drugoj dimenziji- industrijskoj, finansijskoj, obrazovnoj, društvenoj, kulturnoj- raspodjela moći mijenja u smjeru sve manje američke dominacije“. Usponom Kine, Indije i ostalih narastajućih tržišta, ekonomskim rastom koji zahvata skoro cijeli svijet, i njegovom sve većom decentralizacijom i međupovezanošću, Zakaria tvrdi da „prelazimo u post-američki svijet, kojeg određuju i kojim upravljaju više mjesta i više naroda.“

U tom smislu, Zakaria tvrdi da se trenutno nalazimo usred trećeg velikog tektonskog pomjeranja moći u posljednjih 500 godina: prvo je bilo uspon Zapada, koji je rezultirao „modernošću kakvu danas poznajemo: naukom i tehnologijom, komercijalnošću i kapitalizmom, poljoprivrednim i industrijskim revolucijama“; drugo je bilo uspon SAD-a u 20. stoljeću, a treće naziva „uspon ostalih“, u kojem Kina i Indija postaju „ sve jači igrači u svom okruženju i šire“, Rusija postaje agresivnija, a Evropa nastupa sa „beskrajnom snagom i svrhom“ kad je riječ o pitanjima ekonomije i trgovine.

Što se tiče nove uloge koju će Amerika zbog novonastale globalne realnosti od sada igrati u svijetu Zakaria tvrdi da bi ona trebala, i da će, postati neka vrsta „globalnog brokera“ koji će samo pokretati inicijative, ali više ništa neće moći završavati sama i bez pristanka novih centara moći. Od sada će se svi svjetski problemi rješavati kroz duge, komplikovane i zbog različitih interesa vjerovatno često konfliktne procese multilateralnih pregovora koji će morati zadovoljiti brojne moćnike. I upravo je to ključni detalj čitave priče jer će faktori globalnih dešavanja postati samo moćni i nova pravila u odnosu Amerike sa Svijetom će važiti samo za njih, dok se mali i dalje neće ništa pitati. Njima ostaje da se priklanjaju jačima nudeći svoje prirodne resurse i vazalski odnos (vidi pod odnos RS i Rusije, te „bošnjačke politike“ i SAD) za njihovu podršku što će vremenom dovesti do novih blokovski podjela i nekog novog crtanja interesnih sfera.

Riječi koje ne djeluju

Posljednji u nizu poteza koji je pokrenula nova administracija u Washingtonu je nalog predsjednika Baracka Obama za reviziju Američke nacionalne sigurnosne strategije s ciljem da se iz nje izbace svi termini koji povezuju islam sa terorizmom.

Prema pisanju Anwara Iqbala iz Dawn.com-a zvaničnici iz Obamine administracije su potvrdili kako će termini kao što su „islamski radikalizam“ biti izbačeni iz Nacionalne sigurnosne strategije, dokumenta kojeg je izradila ranija administracija kako bi ocrtao Bushovu doktrinu „preventivnih ratova“.

Inače Američka nacionalna sigurnosna strategija (The National Security Strategy of the United States of America) je dokument koji periodično za potrebe američkog Kongresa priprema izvršna vlast, a u kojem se navode glavni sigurnosni izazovi za državu i planovi kako izvršna vlast planira da ih riješi. Američki, ali i svjetski mediji obično terminologiju u svojim izvještajima crpe upravo iz ovog dokumenta.

U Bushovoj eri, zvanični dokumenti su rat protiv terorizma opisivali kao „borbu protiv militantnih islamskih (ili islamističkih) radikala… veliki ideološki konflikt s početka 21. stoljeća“ i sl. Ta terminologija se dobrim dijelom uklapala u neokonzervativnu sliku svijeta u kojoj vlada sukob dobra i zla, a u kojem je Amerika, njen društveni poredak, vjera i način života jedini ispravan i model koji oslikava univerzalno dobro. Naravno, ista ta terminologija je ukorijenjena i u Samuel Phillips Huntingtonovoj teoriji o sukobu civilizacija iz 1993, odnosno 1996. Međutim, većini je odavno bilo jasno da takav pristup tzv. „ratu protiv terorizma“ stvara više problema nego što ih rješava.

Zato je ova odluka Obamine administracije dočekana, naročito u muslimanskom svijetu, ali i u akademskim krugovima širom svijeta, s oduševljenjem, te uz nadu da se neće zaustaviti samo na promjeni terminologije, nego da će je slijediti i zvanična politika koja će početi skidati stigmu terorizma sa islama i muslimana.

Ovaj potez je, čini se, samo još jedan dio šire strategije na kojoj Amerika od dolaska Obame u Bijelu kuću radi ne samo u okvirima „rata protiv terorizma“ nego i cjelokupnog odnosa prema islamu i muslimanskom svijetu.

Konkretna odluka je utemeljena na instrukcijama koje je 2008. godine izradio Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) usvojivši dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju- vodič za protuterorističku komunikaciju“( Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se El-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima. Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.

Unutarmuslimanska borba

Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka borba, za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši-samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu. Zato nije došlo kao iznenađenje što su brojne muslimanske organizacije, među kojima je i Savjet za američko-muslimanske odnose (The Council on American- Islamic Relations) pozdravio ovaj potez nazivajući ga „korakom u pravom pravcu“ .

Čini se da je zvanična Amerika napokon na tragu shvati da nije u njenom, niti bilo čijem drugom interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.

Zato se u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ posebno podcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što El-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina. Nadalje, dokument sugeriše kako „iako El-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena“.

Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.

Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“. „Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. „Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“- kaže se u dokumentu.

Usto, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o El-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također, se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam. Takav pristup već godinama funkcioniše u brojnim muslimanskim zemljama kao što je Saudijska Arabija gdje se sljedbenike ove skupine u medijskim, teološkim i sigurnosnim krugovima naziva El-Fietu Ed-Daletu (Zalutala skupina) što se pokazalo efikasnijim konceptom.
Anterfile



Čekajući barbare- Konstantin Kavafi(s)

Što mi čekamo, na trgu okupljeni?

To barbari treba danas da stignu.

Zašto je u vijeću sav posao stao?

Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?

Zato što će danas stići barbari.

I kakve sad zakone da donose vijećnici?

Barbari, kad dođu, donosit će zakone.

Zašto je naš car ustao tako rano,

I zašto sad sjedi pred najvećim vratima grada

Na prijestolju, u grimizu, sa krunom na glavi?

Zato što će danas stići barbari.

I car sada čeka vođu njihova

Da ga dostojno primi. Spremio je za nj

Čak i povelju. U njoj mu poklanja

Titule mnoge i naslove.

Zašto su konzula dva i pretori naši danas

Izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama?

Zašto narukvice nose s toliko ametista

I prstenje s toliko blisatvih smaragda?

Zašto danas nose dragocjena žezla

S intarzijama sjajnim od srebra i zlata?

Zato što će danas stići barbari;

A takve stvati zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek

Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari;

A takve stvari zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek

Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari;

Njih gnjavi retorika i govori javni.

A sad, što znači ova nelagoda nagla i ovo

Komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)

Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne

I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni?

Zato što je noć, a barbari nisu došli.

Došli su samo neki ljudi s granica

I vele da barbara više nema.

I sad, što će sad biti od nas, bez barbara?

Oni su bili kakvo-takvo rješenje.
preveo Antun Šoljan