Strah od Irana okuplja Arape?

 Ujedinjenje Saudijske Arabije i Bahreina

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, br.350.)

Za svjetsku javnost koja pobliže ne prati političku situaciju u naftom bogatim monarhijama Arapsko- Perzijskog zaljeva vijest o mogućem ujedinjenju Kraljevine Saudijske Arabije i Kraljevine Bahrein došla je kao grom iz vedra neba.

Tri decenije CCASG-a

To je zato što je pažnja svjetskih medija usmjerena prema drugim kriznim područjima Bliskog istoka i što se i pored svih društvenih i političkih previranja u društvima bogatih zaljevskih država o njima najčešće izvještava u rubrikama infotejmenta i kroz priloge o raskošu i spektakularnim manifestacijama koje organizuju bogati šejkovi. Međutim, taj prostor je daleko od monotone i u raskošu petrodolarima uljuljkane svakodnevnice. Pored brojnih ideoloških, ekonomskih i društvenih izazova s kojima se ta društva susreću najprimjetniji je problem napetost koja vlada između arapskih sunitskih monarhija, nerijetko sa značajnom šiitskom populacijom, i perzijsko-šitskog postrevolucionarnog Irana. Ta napetost je ključ razumijevanja brojnih odnosa i procesa u regionu i upravo ona gura točak historije u ovom strateškom i naftom bogatom regionu u nepoznatom pravcu.

Zvaničnici Saudijske Arabije su izjavili da je ono što je u svjetskim medijima najavljeno kao ujedinjenje Saudije i Bahreina, a u iranskim medijima kao pripajanje Bahreina Saudiji, ustvari samo nastavak razvoja veza unutar Vijeća za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf –CCASG) poznatog kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council- GCC ) koje je osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države perzijskog zaljeva Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Ekonomski sporazum između ovih zemalja sklopljen je 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, koji je trebao biti platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije na vojnoj i političkoj osnovi, radilo na ujedinjenju arapskih zemalja. Od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju. Skepsa prema Vijeću je jačala i  zbog činjenice da njene članice nisu bile ni sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka kao ni siromašni Jemen koji vječito pregovara oko ulaska u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.

Do sada je Vijeće postiglo nekoliko dogovora koji su olakšali protok roba i građana, te organizovalo brojne naučne i kulturne  projekte od značaja za region, ali se dalje od osnivanja zajedničke interventne vojne formacije nije otišlo.

Ustvari, od nedavnog specijalnog samita Vijeća u Rijadu, nakon kojeg su svjetski mediji i počeli polemisati o ideji saudijsko- bahreinskog ujedinjenja, očekivalo se puno više. Ovaj samit je najavljivan kao onaj na kojem će se obznaniti da Vijeće prelazi iz faze saradnje u fazu ujedinjenja i da će prvi korak biti proglašenje ugovora o ujedinjenju Saudije i Bahreina kao probnog koraka kojeg bi kasnije napravile i druge članice.

Teheran gura Arape

Međutim, kao što znamo, to se nije desilo što je pokazalo da proces ujedinjenja neće ići tako lako. Umjesto toga, nakon sastanka u Rijadu, saopćeno je da je odluka o ujedinjenju odložena do slijedećeg sastanka Vijeća u decembru ove godine. Čak se nije ostvarila ni najava da će dvije države proglasiti bilateralnu uniju o čemu su, prema ranijim izjavama zvaničnika, obje države postigle načelni dogovor. Samit koji je opisan kako savjetodavan je završio preporukom da se „nastavi izučavanje prijedloga uspostavljanja zaljevske Unije“. 

Prema pisanju britanskog The Guardiana GCC-ov generalni sekretar Abdullatif el-Zajani je nakon rijadskog samita izjavio kako će svih šest članica na decembarskom sastanku u Manami potpisati ugovor o zajedničkoj odbrambenoj politici. Međutim, ni to neće ići baš tako glatko jer se čini da Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman, čiji lideri nisu prisustvovali samitu u Rijadu, imaju  rezerve. The Guardian piše kako i Katar i Kuvajt imaju primjedbe na ugovor.

Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavi razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali kako zapadni mediji pišu i strah od dominacije najjače članice Vijeća- Saudijske Arabije. Međutim, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji. Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.  

Regionalno sve utjecajniji Iran koji je u brojnim zemljama uzavrelog Bliskog istoka uspio izgraditi infrastrukturu vjerskih, društvenih i političkih organizacija i strah od ponavljanja scenarija arapske ulice možda u budućnosti bude presudan faktor koji će vladare Arapskog zaljeva, a naročito malih članica kakav je Bahrein, gurnuti u pravcu prevazilaženja svih nesuglasica i nepovjerenja koje vlada među njima i možda ih uistinu ponuka na prve korake ka istinskoj saradnji i nekom obliku ujedinjenja.

Ako i prevladaju problem već tradicionalne arapske razjedinjenosti i plemenske nesuglasice koje kao da vuku korijene iz predislamskog perioda (ar. džahilijeta), Zaljevske zemlje će na putu svoga ujedinjenja kao ozbiljnog oponenta imati Iran koji se ne može oteti utisku da je ovo savez protiv njega i šiitskih zajednica u zaljevskim zemljama čijim se zaštitnicima predstavljaju.

Zaštitnici ili okupatori?

Zato i ne čudi da je najotvorenija opozicija projektu ujedinjenja, odmah nakon što je bila obznanjena, došla upravo iz Irana u kojem su naročito osjetljivi na situaciju u Bahreinu gdje sunitska vladajuća porodica vlada šiitskom većinom. Prošle godine je u ovu malu zaljevsku ostrvsku kraljevinu ušlo oko hiljadu saudijskih vojnika u oklopnim vozilima kako bi zaštitili objekte sunitske vlade nakon što su uglavnom šiitski protestanti nadvladali policiju i blokirali ceste. Upravo na osnovu sigurnosnih dogovora postignutih u okvirima GCC-a Saudijska Arabija je bila obavezna odazvati se pozivu članice Vijeća i priteći Bahreinu upomoć.
Gulf Daily News, list blizak bahreinskom premijeru, objavio je tih dana da će snage GCC-a u kojima su vojnici Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara i Omana, štititi strateške objekte u Bahreinu, ali su do sada raspoređene samo saudijske trupe. Tako je ostalo i do dan danas. Dan nakon ulaska saudijskih trupa u zemlju preko jednog od najdužih mostova na svijetu koji spaja Saudiju i Bahrein, a koji nosi ime saudijskog kralja Fahda, bahreinski kralj Hamad Ben Isa Al-Kalifa proglasio je izvanredno stanje u zemlji na razdoblje od tri mjeseca te izdao naređenje glavnokomandujućem oružanih snaga da uvede red. Govoreći na državnoj televiziji on je pozvao glavnokomandujućeg vojske da ponovo uspostavi vlast i da ima pravo koristiti vojsku, policiju, jedinice Nacionalne garde i "sve druge snage, ako se to pokaže potrebnim". Od tada se situacija u Bahrenu djelomično smirila ali su se politički sukobi šiitske opozicije i vladajućeg sunitskog režima nastavili, a nisu bili rijetki ni nasilni sukobi manjih skupina demonstranata sa policijom. Istovremeno, sve svjetske i lokalne organizacije za zaštitu ljudskih prava govore o vrlo brutalnom slamanju svakog oblika opozicije režimu. Upravo zato se šiitska većina u Bahreinu protivi ujedinjenju i saudijske trupe smatra okupatorom koji je silom došao slomiti njihovu borbu za slobodu. U isto vrijeme sunitski predstavnici u Bahreinu tvrde kako je opozicija u ovu zemlju uvezena iz Irana koji želi da destabilizuje Bahrein radi vlastitih hegemonijskih regionalnih interesa i da je predvode „oni koji su izdali arapsku naciju zarad perzijskih interesa“.

U Iranu su otišli i korak dalje i povodom najava ujedinjena u Teheranu nakon džume namaza organizovali demonstracije na kojim su građani Irana iskazali svoje neslaganje sa idejom ujedinjenja njihovih susjeda. Demonstracije je organizovala režimu bliska Organizacija džume-namaza koja je u saopćenju, koje je objavio IRIB; osudila plan o ujedinjenju Bahreina i Saudijske Arabije, te poručio da će narod Islamske revolucije svojim demonstracijama podržati očuvanje suvereniteta Bahreina.

Ideje Arapskog proljeća

U saopćenju je spomenuto da zakleti neprijatelj Bahreina svojim zločinima i spletkama neće postići ništa, te da će se plan o ujedinjenu dviju država poništiti. „Revolucionarni pokreti na Bliskom istoku su omeli sve cionističko-američke planove, te stoga Washington i Tel Aviv pomažući preostale režime poput režima Saudijske Arabije nastoje nadoknaditi svoje poraze“- prenosi IRIB.

Takve postupke je, kako piše panarapski list Eš-Šerk el-Evsat, osudio Generalni sekretarijat Vijeće za saradnju arapskih zemalja Arapskog zaljeva, kritikujući odnos Irana prema Bahreinu kao „neprijateljski koji otkriva loše namjere“ te kao onaj koji „stvara zabrinutost i napetost“ u Arapskom zaljevu.

I Arapski parlament je osudio uplitanje Irana u unutrašnja pitanja zemalja Zaljeva. U priopćenju koje potpisuju predsjednik Parlamenta Ali Salim el-Dekbasi, „osuđuje se to što su neki zastupnici iranskog parlamenta osudili inicijativu Sluge dvaju harema kralja Abdullaha bin Abdulaziza Ali Sauda da zemlje Vijeće za saradnju arapskih zemalja u Arapskom zaljevu pređu iz faze saradnje u fazu ujedinjenja“. Ovakvo ponašanje Irana se ponovo i u ovom dokumentu naziva „očitim uplitanjem u unutrašnja pitanja suverenih zemalja“.

Također, princ Saud el-Feisal, saudijski ministar vanjskih poslova, je, kako su prenijeli saudijski mediji, osudio iranske „provokacije“ zbog okupacije tri zaljevska ostrva za koja Emirati tvrde da pripadaju njima, tvrdeći da su „bilo kakve prijetnje od Teherana neprihvatljive“.

Dani koji su pred nama će pokazati da li će nove realnosti na terenu stvorene jačanjem iranskog utjecaja i Arapskim proljećem biti povod stvaranja jedne nove arapske unije, možda po uzoru na onu evropsku. Isto tako ćemo morati sačekati na odgovor da li će arapske monarhije biti te koje će pokrenuti taj proces ili će pak nove demokratije, nastale nakon svrgavanja režima u nekim bitnim arapskim zemljama, poput Egipta i Libije, imati vlastitu viziju tog jedinstva na nekim drugim principima. Isto tako, s obzirom na protivljenje Irana, teško je znati da li će proces ujedinjenja Zaljevskih zemalja, ako do njega dođe, biti faktor stabilnosti, kako njegove arhitekte planiraju, ili pak dodatne destabilizacje i zaoštravanja odnosa u tom dijelu svijeta. U svakom slučaju posljedice razvoja situacije osjetit ćemo i mi ako nigdje drugo onda na benzinskoj pumpi.